|
|
SJEVEROISTOČNI POJAS DINARSKOG GORJA > PLANINE SLOVENSKE DOLENJSKE I SREDIŠNJE HRVATSKE > GRUPA ŽUMBERAK / GORJANCI > Radoha
Države: Slovenija
Najviši vrh: Peščenik, 846 m
Koordinate najvišeg vrha: 45.6922, 15.1799
Države: Slovenija
Najviši vrh: Peščenik, 846 m
Koordinate najvišeg vrha: 45.6922, 15.1799
|
|
UvodVisoravan Radoha (slo. planota Radoha), koja doseže najvišu točku u vrhu Peščenik (846 m), se kao produžetak Gorjanaca proteže jugozapadno od prijevoja Vahta (615 m), sve do Rožnodolske doline. Sjevernije se padine Radoe postupno spuštaju prema Uršnim selima, Birčnoj vasi i Novom Mestu. Svojim položajem predstavlja svojevrsnu poveznicu između Gorjanaca i Kočevskog Roga.
Ovdje dominiraju jurski i kredni vapnenci te manjim dijelom dolomiti, što se prirodno odražava i na oblik površine. Površina je znatno okršena, kamenita i razuđena mnoštvom vrtača, špilja i ponora. U okršenom vapnencu su razvijeni brojni speleološki objekti kao što su: Radoška špilja, Mihovska špilja, Krojačevka špilja i dr. Površinskih voda nema, vidi se samo nekoliko povremenih bunara. Dobar dio vrtača je nastao kolapsom svoda podzemnih dvorana (slo. udornega nastanka). Između Radohe i Kočevskog Roga, a istočnim obodom Črmošnjiško-poljanske doline, pruža se u dinarskom smjeru SZ-JI, nešto niže pobrđe u kojemu se izdvajaju područja Markove glave (755 m) i Drvodevnika (Seč, 571 m). 
Šume Radohe
ENGLISH SUMMARY: Radoha
The karstic Radoha Plateau (mountain) is an extension of Gorjanci, located southwest of the Vahta pass. With its position, it represents a kind of link between Gorjanci and Kočevski Rog mountain groups. Here, the surface is significantly rugged, rocky and scattered with many sinkholes, caves and sinkholes (Radoška cave, Mihovska cave, Krojačevka cave). Between Radoha and Kočevski Rog, and along the eastern edge of the Črmošnjice-Poljana valley, stretches in the Dinaric direction NW-SE, a slightly lower zone in which the hilly areas of Markova glava (755 m) and Drvodevnik (Seč, 571 m) stand out. |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:  Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove planine Search directly for accommodation in the vicinity of this mountain Oglašavajte ovdje:
|
ZEMLJOPIS PODRUČJA
Radoha (desno), Markova glava (lijevo) i
Ljuben (u pozadini, lijevo), prostorni pogled iz smjera juga
Izvor: Google Earth, 2022.
Izvor: Google Earth, 2022.
Pogled prema grebenu Radohe (na horizontu) iz smjera sjeverozapada (od Birčne vasi)
|
Pogled na Radohu s obronaka Mirne gore
|
PRIRODA
|
|
STANOVNIŠTVO I NASELJA
RADOHA
Radoha, Markova glava i
Ljuben, detalj stare topografske karte izvornog mjerila 1:100.000
Naslovna fotografija
Pogled na Radohu od Starog Ljubena 
|
Gorom Radohom prolazi dionica E7 Europske pješačke transverzale koja ide od portugalsko-španjolske granice prema istoku kroz Andoru, Francusku, Italiju, Sloveniju, Mađarsku i Srbiju, a predviđena je da se produži do Lisabona i Rumunjske, tako da seže od Atlantika do Crnog mora, no te etape, kao i dijelovi rute kroz Italiju, još su u planu.
Slovenska dionica E7 naziva se Naprudnikova staza i vodi od rijeke Soče do rijeke Drave. Ime nosi po pokojnom profesoru slavistike Zoranu Naprudniku, vrlo vrijednom društvenom djelatniku, aktivnom u sportu i turizmu. Ruta je označena od zapada prema istoku Slovenije. Najbrdovitiji dio je na početku staze, a najviše se uzdiže na Poreznu na 1630 m nadmorske visine. Staza prolazi dolinom Soče, odakle se usmjerava prema Loškim i Polhovogradskim brežuljcima i dalje prema Dolenjskoj, Posavju i Kozjanskom, a potom nastavlja prema panonskom dijelu Slovenije i Mađarske. 
|
ŠURLOVA KAPA
|
Vinja vas
Vinja vas i kapela Marije Pomagaj (hrv. Marije Pomoćnice)
|
|
Konec
|
LEVAKOV VRH
|
Podgrad
|
Podgrad (njem. Weindorf) i susjedna sela smjestili su se na prostoru dodira Gorjanaca, Radohe i Novomeškog podgorja.
Mjesna zajednica Podgrad (slo Krajevna skupnost Podgrad) obuhvaća naselja: Jurna vas, Konec, Koroška vas, Laze s kućnim br. 17, 21 i 25, Mali Cerovec, Mihovec, Podgrad, Pristava, Veliki Cerovec i Vinja vas. 
Podgrad i okolna naselja i uzvisine
Izvor: Mapy.cz, 2024.
|
Pogled od Podgrada, preko Ljubena na Kočevski Rog
|
|
Crkva sv. Marije
Crkva sv. Marije u Podgradu ima baroknu unutrašnjost i lijep Layerov križni put. 
|
|
|
|
MEHOVSKI HRIB
|
Mehovski hrib (571 m n.v.) se izdiže iznad sela Podgrad, na obroncima Gorjanaca. Nekada je na ovom mjestu bio stari grad Mehovo, a po samome vrhu nalaze se njegove ruševine. Brdo je donekle izolirano od susjednih brdskih grebena, tako da se snjega pruža odličan pogled na okolicu Novog Mesta, Gorjance, Radohu, Kočevski Rog i slovenske Alpe.
 Stari grad Mehovo Johannes Clobucciarich;između godina 1601. - 1605. Stari grad Mehovo
Dvorac Mehovo (slo. grad Mehovo; njem. Maichau, Meichau) je dvorac čije ruševine leže na strmoj uzvisini - Mehovo brdo - iznad sela Podgrad, 15 km od Novog Mesta. U povijesti šireg područja Gorjanaca presudnu ulogu odigrao je feudalni posjed sa sjedištem u starom gradu Mehovo, jer su mehovski feudalci nekoliko stoljeća bili vlasnici svih okolnih poljoprivrednih površina i šuma. Feudalci su odabrali dominantnu točku na strmom brežuljku s izvrsnim obrambenim položajem i pogledom na cijeli posjed. Prvotno je dvorac bio vlasništvo grofova Višnjegorskih, koji su ovdje imali svoje ministerialske urede mehovske vlastele. Ministerial je bio pripadnik višeg sloja nižeg plemstva, koji vrši vojnu ili upravnu službu kod višeg plemića: primjerice ministeriali su upravljali zemljoposjedom. Ovdašnji ministerial se u dokumentima spominje već 1162. godine. Bio je to vitez Hartwik de Micho. Sam dvorac prvi puta se spominje 1215. godine kao castrum Michow. Od kraja 12. stoljeća dvorac Mehovo bio je glavno uporište Višnjegorskih za osvajanje Bele krajine i gotovo jedno stoljeće upravno središte novoosvojenih posjeda. U drugoj polovici 13. stoljeća dvorac je bio u rukama Habsburgovaca, koji su ga 1277. godine založili Goriškom grofu Albertu II., U prvoj polovici 14. stoljeća Viljem Mengeški seli se na Mehovo i stvara s braćom novi ogranak obitelji Mengeš (Mengeški), koji su dobili ime po Mehovu. Godine 1374., nakon smrti posljednjeg goričkog grofa, odnosno nakon izumiranja istarske grane Goričkih grofova, dvorac Mehovo su naslijedili Habsburgovci, koji su ga povjerivali zakupnicima upraviteljima - dali su ga u zalog 1376. Hermanu I Celjskom. Nakon što je loza Celjskih izumrla 1456. godine dvorac su vratili Habsburgovcima, koji su ga i dalje povjerili zakupnicima upraviteljima. Godine 1468. u dvorcu je osnovan zemaljski sud (slo. deželno sodišče), koji je imao velike veze sa suđenjem vješticama. Ljudi su rado prijavljivali svoje sumještane, jer su ondašnji Slovenci bili slične naravi kao i današnji. Godine 1472. upravitelji i zapovjednik kaštela bio je Ludvik Kozjaški; godine 1490. G. pl. Khreig. Dvorac su više puta neuspješno napadali Turci. Prodori velikih turskih konjaničkih postrojbi na slovensko područje započeli su u drugoj polovici 15., a upravo je jedan od najvažnijih invazijskih putova prolazio preko prijevoja Vahta (stražarnice), pored dvorca Mehovo, koji je bio obrambena predstraža i postaja u lancu obavještajnog sustava (obavještajni sustav s lomačama, koji je obuhvaćao gradove: Mehovo – Hmeljnik – Sv. Petar – Primskovo – Višnja gora – Ljubljanski dvorac). Početkom 16. stoljeća dvorac i posjed založeni su Baltazaru Mindorferu. Turci nikada nisu zauzeli dvorac, ali su to uspjeli podgorski puntari - pobunjeni seljaci u velikoj slovenskoj seljačkoj buni godine 1515. godine, koji su dvorac osvojili i uništili. Valvasor je zapisao da su tada ubijeni vlasnik grada Baltazar Mindorfer, njegova žena i dva sina. Buna se spominje također u pjesmi A. Aškerca Tlaka. Dvorac je nakon bune obnovljen i redaju se njegovi stanari: od 1540. do 1548. g. H. Puchler; 1603. godine K. pl. Jurič. Godine 1602. dolazi do nove pobune seljaka. Oko 1657. bivši vlasnici, grofovi Paradeiseri, napuštaju zabačeni dvorac i sele se u novosagrađenu kuriju Ruperčvrh. Kad je Valvasor oslikao dvorac 1679. godine, on je još uvijek stajao. Moćne ruševine dvorca sačuvale su se do 1848. godine, a potom su iskorištene za izgradnju škole i obnovu barokne crkve i župnog dvora u Podgradu, kao i za izgradnju kapelice Djevice Marije kod sela Vinja vas. 
Grad Mehovo na grafici Johanna Weikharda von Valvasora (1641–1693)
Dvorac Mehovo u Valvasorovom prikazu iz 1679. godine.
Grad Mehovo na Franciskanskom katastru za Kranjsku 1823.-1869.
|
Mehovskirib - opisi uspona Na Hribi.net Jurna vas - Mehovski hrib 45 min laka označena staza Podgrad - Mehovski hrib (blaga staza) 20 min laka neoznačena staza Podgrad - Mehovski hrib (preko Skale) 20 min zahtjevna neoznačena steza Vinja vas - Mehovski hrib (blaga staza) 20 min laka neoznačena steza Vinja vas - Mehovski hrib (preko Skale) 20 min zahtjevna neoznačena steza 
Pogled s Mehovskog hriba
Avtor: Freienthurn – lastno delo; licenca: CC BY-SA 4.0; URL: https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=74949491 
Ostaci dvorca Mehovo
Avtor: Freienthurn – lastno delo; licenca: CC BY-SA 4.0; URL: https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=74949509 
Ostaci dvorca Mehovo
Avtor: Freienthurn – lastno delo; licenca: CC BY-SA 4.0; URL: https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=74949503 Anton Aškerc Balade in romance (1890.) Stara pravda V. Tlaka* (15. maja 1515) *Mehovo je poznato u slovenskoj književnosti iz pjesme Tlaka Antona Aškerca (1856–1912), koja govori o tome kako su godine 1515. utvrdu napali pobunjeni seljaci i ubili oba vlastelina, braću Mindorfer. "Ain yeder wolt sich rächen. " (I. p.) Stojí tam Mehovski grad, oj, stojí; Na ôknu pa Baltažar Mindorf sloní, Baš vstal je iz pérnice mêhke. "Hm, solnce visoko na nebu je že, Po polji še prazno in tiho je vse, Lenuhov mi ní še na delo! "Oznanil je včeraj pri cerkvi birič: ""Tá teden na tlako v grad, sicer vam bič Po hrbtih zapôje upornih!"" -- "No čakajte, lép bomo plésali ples! Pokažem vam, kújavci, bógme, še dnes, Kdó kmet, kdó gospód je Mehóvski! "Kaj?! — Res? — Glej, glej, tam že gredó! Pozabili niso. Četudi poznó, Prihajajo vender na tlako! "A tóliko!...Prêveč bo dnes teh ljudíj!... He, vstánite, deca, ti žena, vsi, vsi! Tlačánov brž gledat pokornih!" -- V zvoníku tam bijejo plat zvoná, Po cesti iz hoste roj kmetov vihrá, Vihrá proti gradu narávnost. Oródjct za tlako vsak nese s sebój: Tá s cepcem, tá s kijem, tam óni s kosój, Tá z vilami je oboróžen. Na grajskih tam vratíh, čuj: Buh, buh, buh! "Hoj, ôdpri, Mehôvčan, ki jéš naš kruh! Na tlako smo ravnokar prišli." Junaških par pleč se ob duri upre -- S stežájev na mah ko samé zagrmé: "Tu smo, no, tu smo! — Dobro jutro! "No, rožnih si vencev gotovo devét Na têšče že zmôlil, ker mož si ti svet -- To čutijo hrbeti naši. "In v cerkvi — kak včeraj si tam vzdihovàl! Da têpeš premalo nas, si se — kesál Tam v klopi klečeč pri oltarji? -- "Na tlako mi tvojo smo prišli denes. Na delo lenúhi! Na delo grad ves! Ne jé naj, kdor delati neče!" "Na delo!" — iz grl stó po gradu grmí -- "Da zvéste, kjé hlebec vaš beli zorí: Na hrastu ali na hruški. "A tlaka v baržunu in svili — há, há! -- Ne! Tlaka le v kmečki obleki veljá: Hajd, ménjajmo, Mindorf, za danes!" In Baltažar s sinom, s hčerámi, z ženój, Obleči koj ráševnat mora jim kroj... "Sedaj pa le délat — tlačáni!" Za plugom gré Mindorf po brazdi molčé; Sin góni mu vóli, gospá in hčeré Z motikami tolčejo grude. "Oh, délati — kaka sramôta! O Bog! Oh, škoda teh bélih, teh nežnih je rók!..." A kmetje v baržunu in svili? Tam v sénci kraj njive sod vina leží; Dolenjca pijó vsi iz grajske kletí, Pijó in pojó mi veselo. |
Pristava
|
Mihovec
VRŠIČ
Vršič je 491 metar visok vrh koji se nalazi 0,5 km južno od Podgrada.
|
Nekadašnji kamenolom. Godine 2007. izdana je građevinska dozvola da se napušteni kamenolom, koji se prostire na hektar zemlje, južno od Podgrada i podno vrška Vršič, preuredi u rekreacijski park.
Od tada je trebalo dosta vremena da se izvedu potrebni zemljani radovi i uredi prostor za igrališta. Do 2023. godine u rekreacijskom parku uređen je travnati teren za mali nogomet. U parku za naredne godine planirano je asfaltno igralište za rukomet i košarkašku trojku, igralište za odbojku na pijesku, boćalište i igrališta za djecu. Predviđeno je da tu bude i brvnara sa svlačionicama i sanitarnim čvorom. Planira se i što prije pošumiti padinu iznad igrališta kako bi se izbjeglo klizanje zemlje. Jedna od ideja je da domaći ljudi sudjeluju u tome i da svatko posadi svoje drvo. |
Vahta (prijevoj)
|
Prijevoj Vahta (615 m n.v.) nalazi se između najviših grebena Gorjanaca (Žumberačke gore) i njegova jugozapadnog nastavka - gore Radohe. Preko prijevoja prelazi magistralna cesta Novo Mesto - Metlika. Od Vahte se odvaja šumska cesta prema Gospodični (882 m n.v.) i do Miklavža pod Trdinovm vrhom (Sveta Gera, 1178 m)
U drugoj polovici 15. stoljeća započeli su prodori velikih turskih konjaničkih postrojbi na slovensko područje, a upravo je preko prijevoja Vahta (stražarnica) prolazio jedan od najvažnijih invazijskih putova. U blizini Vahte, iznad nasleja Podgrad, nalazio se i dvorac Mehovo, koji je bio obrambena predstraža i postaja u lancu obavještajnog sustava (obavještajni sustav s lomačama, koji je obuhvaćao gradove: Mehovo – Hmeljnik – Sv. Petar – Primskovo – Višnja gora – Ljubljanski dvorac). Sama riječ Vahta označava stražu (njem. wahte, waht ‛straža’). |
STRMEC
Strmec
|
SEVSKI VRH
MALI VRH
VELIKI VRH
Veliki vrh
|
Od Podgrade do Mlaka
|
|
|
|
ŠKRBEC
Pogled od Birče vasi prema vrhu Škrbec (774 m) na horizontu
|
PESEK
|
|
PEŠČENIK (PALATINA)
|
Uspon na prijevoj Sedlo
|
|
Od Sedla do vrha
|
|
|
|
|
|
Sjeverno tjeme
|
|
Na vrhu
|
|
|
|
Piščali
|
|
Dren šajba
|
|
|
|
Radoha (nekadašnja pilana)
Parna pilana i šumska željeznica u Radohi
Parna pilana u Radohi podignuta je u šumi vlastelinstva Ruperč vrh prije početka izgradnje belokranjske pruge 1912. godine. Za vrijeme Prvog svjetskog rata nije djelovala. Između 1921. i 1925. godine novi vlasnici su pilanu proširili i spojili je s 3 km dugom šumskom željeznicom do Rožnog dola. Osim zgrada za rad pilane (strojarnica, parionica drva, spremište za lokomotive, radionica za popravke vozila i staje za konje), radno naselje stambenih baraka, pekare i kantine. Pilana je imala vlastiti bunar koji je omogućavao nesmetan rad parnih strojeva. Proizvodili su piljenu građu, parket, pragove, šperploču i furnir. Promijenilo se nekoliko zakupaca, ali je šuma cijelo vrijeme ostala u vlasništvu banke. Dana 24.7.1942. godine, tijekom Roške ofenzive, talijanska vojska spalila je pilanu. Nakon završetka rata pilana nije restaurirana. Godine 1951. pruga je demontirana i prodana u staro željezo. 
Pogled na parnu pilanu u Radohi i željezničku kompoziciju
Fotografija: autor nepoznat; čuva se u zbirci Rose Mohar. 
Pilana u Radohi sa šinskim uređajima i debelim bukovim balvanima koji su danas rijetkost
Fotografija: autor nepoznat, čuva se u zbirci Tadeja Bratea. Šumska željeznica
Trasa šumske željeznice išla je paralelno s lokalnom cestom od stanice u Rožnom Dolu. Pruga je bila tipična šumska željeznica sa širinom kolosijeka od 60 cm i lakim tračnicama težine 9 kg po dužinskom metru. Pragovi su bili izrezbareni od bukovih balvana. Staza nije imala poseban donji ustroj. Pragovi su postavljeni na poravnato tlo i posuti pijeskom. Kasnije je pruga proširena u šumu u nekoliko smjerova. Dionice staze bile su duge do 2 km, a vožene su oko brda Peščenik (846 m) i Kilovec (661 m). Ukupna duljina šumske željeznice dosegla je 47 km. Prugom su prometovale dvije male parne lokomotive Vagoni za prijevoz trupaca bil su takozvani "gipi", od drveta i bez opruga, samo su kotači i klizni ležajevi bili metalni. Danas su ostali skromni ostaci šumske pruge i pilane. Dio trase nekadašnje pruge sada je šumska cesta. 
Lokomotiva Matilda sa šumskim vlakom na postaji u Radohi 1927. godine.
Fotografija: autor nepoznat, čuva se u zbirci Tadeja Bratea. 
Crtež rekonstrukcije lokomotive Matilda
Autor crteža: Tadej Brate, 2009. |
|
Od Peščenika do Pribišja
Pogled prema Kočevskom Rogu
|
|
|
|
|
Pogled na Kočevski Rog
|
Pribišje
Pogled iz Primišja prema Markovoj glavi (lijevo) i Drvodevniku s Plišem (desno)
|
|
PLEŠ
|
|
|
|
|
|
Podturn
|
|
SEMIŠKA GORA
|
Semiška gora se uzdiže iznad Semiča, prema kojemu je i dobila ime. Na njezinoj prisojnoj istočnoj i jugoistočnoj strani nalaze se brojni nasadi vinove loze, a njegova termalna zona od 200 do 350 m nadmorske visine omogućuje i uzgoj raznih voćnih vrsta. Ovdje dobro uspijevaju i kesteni koji pčelama daju dobru pašu.
Vinogradarska tradicija na ovome području traje od 14. stoljeća, a za najveći dio te tradicije zaslužni su i kočevski Nijemci (Kočevari, slo. Kočevarji) koji su u srednjem vijeku na planini imali mnogo vinograda. Zbog njezinog strmog položaja nad Belokrajinskom krškom zaravni s padina Semiške gore pružaju se odlični vidivi, posebno u smjeru istoka i jugoistoka na spomenutu Belokranjsku zaravan, na Mirnu goru, na Gorjance/Žumberak i na dijelove Hrvatske (Karlovačko pokuplje, Kordun i Gorski kotar - gdje vidikom dominira prepoznatljiva silueta Kleka). Na goru i po njoj vodi više pješačkih i biciklističkih staza, a najpopularnija su odredištva dva izletišta: Smuk (547 m) i Semenič (590 m). Jedna od planinarskih staza na Semiškoj gori vodi pored seoske kuće Lojza Krakara (Semič, 21.2.1926 – Ljubljana, 24.12.1995.) (slo. domačija Lojzeta Krakarja), senzibilnog pjesnika i intelektualca iz Semiške gore. IZVOR Kulturni center Semič 
Pogled sa Semiške gore na Belokrajinsku zaravan
|
Zanimljivosti
Tunel. Utrobom Šemiške gore probijen je najduži jednokolosiječni željeznički tunel u Sloveniji. |
SMUK
|
Smuk je 546 m visoka zaravan iznad Semiča. Prema jugu i jugoistoku Smuk se prvo spušta kroz šume na prisojnim padinama Semiške gore, sve do njenog podnožja u zbijenom, djelomično raspršenom naselju Semič. Na cesti Dolenjske Toplice - Črnomelj putokaz na Gabru upućuje vas na asfaltni, ali prilično uski odvojak koji vas uz padinu Semiške gore vodi do Smuka. Panoramska cesta vijuga između vinograda i kleti (zidanica). S lijeve strane se nad vama uzdiže brdo (570 m), a desno se otvara pogled na Belokranjsku (hrv. Belokrajinsku) kršku zaravan. Do Smuka je moguće doći i planinarskim i biciklističkim stazama.
Na Smuku se nalaze crkva sv. Lovrenca i ruševine dvorca Smuka (grad Smuk). Tu je i uzletište za paraglajdere i zmajare, koje privlači ljubitelje ovog sporta iz cijele Slovenije, a na vrhu Smuka nalazi se i lovački dom. 
Pogled sa Smuka na Belokrajinsku kršku površ i brda Pokuplja (u Hrvatskoj: Vodenica, Lipnik) na horizontu
Pogled sa Pleša prema Mirnoj gori
|
|
Cerkev Svetega Lovrenca
Crkva sv. Lovre bila je nekadašnja dvorska kapela. Iz natpisa na kamenoj ploči iznad glavnog ulaza u crkvu moguće je utvrditi točnu godinu izgradnje crkve, 1687. Sagradili su je grof Franz Bernard Lichtenberg i njegova supruga Ana Felicita. U predvorju prezbiterija nalazi se nadgrobna ploča nekadašnjih vlasnika dvorca. Kad su u njoj počeli štovati Majku Božju, postala je popularna lokacija hodočašća (hodočašće = slo. romanje odn. Božja pot) . Vjerojatno je u tu svrhu dograđena lopa (otvoreni trijem). Stil je jednostavan barok. Crkva je dugačka 18,17 metara, široka 6,80 metara i visoka 7 metara. Ima tri renesansna oltara. Glavni oltar sagradili su 1911. Vinko i Jemej Jereb. Propovjedaonica je iz 17. stoljeća, kao i drveni grb grofova smuških. U sredini crkve nalazi se poznati kip smuške Marije na prijestolju.
|
|
|
Ruševine dvorca Smuk (Turn)
|
Dvorac Smuk (Grad Smuk, Smočki grad, Smokh, Smuckh, njem. Smuck) nalazio se nad naseljem Semič u općini Semič. Ruševina dvorca Smuka kulturno-povijesni je spomenik na u kategoriji lokalnog značaja (Nepremični spomenik lokalnega pomena; Službeni naziv: Semič - Razvaline gradu Smuk; evid. br. 9256).
Povijest. Dvorac Smuk sa zidinama sagradili su vlasnici dvorca Semenič u prvoj polovici 16. stoljeća. Prvotni dvorac Semenič (kod Gabera u Semiču) iz 12. stoljeća i glavno sjedište obitelji Semenič srušili su Turci 1547. godine, a plemići Semeniči preselili su se na vlastelinstvo Smuk. Utemeljitelj Smuka je po svemu sudeći Oton Semenič, o čemu svjedoči isprava o diobi posjeda Semenič iz 1541. godine - godine 1490. načelnik njemačkog viteškog reda u selu SMOCKAW spominje 3 kolibe, i njihove podanike: Janžu, Petra i Mihela. Selo se spominje 1500., 1541. i 1558. prema sporazumu o diobi dvorca Semenič, između Otona Semeniča i Jurija pl. Sigersdorfa. Dvorac Smuk prvi se put izravno spominje 1629. godine. Vlastelinstvo i njegova okolica teško su stradavali od čestih turskih i uskočkih provala. U terezijanskom katastru oko 1755. selo se više ne spominje. Grof Henrik Paradeiser kupio je dvorac od plemićke obitelji Semenič krajem 16. stoljeća, a 1662. godine ga je dobio barun Franjo Bernard plemeniti Lichtenberg, koji ga je obnovio i poljepšao. Godine 1703. kaštelu je pripao još jedan dio lučkog posjeda Turn (Pungrt ili Strnišev dvorec). Područje dvorca zove se Turn i postoji otvorena mogućnost da se u blizini gradila kaštel-kula na mjestu današnje crkve sv. Lovre. Prema predaji, vlasnici dvorca Smuk bili su poznati po svojoj okrutnosti. Kmetovi su morali kamenim pločama popločati vrlo strmu stazu do kurije, a tom su stazom nosili i gospodara dvorca u dolinu. Godine 1846. Smuk prelazi u posjed zemaljskog vijećnika Martina Kuralta, protiv kojeg je bila usmjerena jedna od posljednjih seljačkih buna u Sloveniji. Godine 1888. od njegovih nasljednika otkupljuju je Karl i Franc Kavšek, a 1899. prodaju Tomažu Radlu iz Beča. Dvorac je u to vrijeme već dobrano zahvatio zub vremena. Dvorac, impozantna možda dvokatnica pravokutnog tlocrta, djelomično je srušen 1902. godine. Te godine je posljednji vlasnik Šušterič otkrio krov dvorca kako bi izbjegao plaćanje poreza, što je uzrokovalo urušavanje zgrade. Prije Drugog svjetskog rata vlasnici imanja bili su Hutarji iz sela Sadinja vas. Zgrada je bila duga 38 metara, a široka 15 metara. Dulja pročelja bila su obrubljena rizalitom (dio vanjskog zida zgrade izvučen po cijeloj visini), zgrada je imala podrum. Sudeći prema sačuvanim ruševinama i arhitektonskim elementima (svodovi, kameni prozorski otvor bifore podijeljen stupom na dva dijela i prozorski otvori), dvorac je sagrađen u doba renesanse, možda nešto nakon 1550. godine. Vlasnici. Prvi poznati vlasnik i osnivač vlastelinstva Smuk bio je Oton Semenič. Kraj 16. stoljeća. kupio ju je grof Henrik Paradeiser. Godine 1629. posjedovao ga je barun Janez Jurij Lichtenberg. Godine 1846. bio je u vlasništvu zemaljskog vijećnika Martina Kuralta. Između 1888. i 1890. godine vlasnici dvorca postaju Karel i Franc Kavšek. Kupio ju je Tomaž Radl 1899. godine. Posljednji posjednici bili su Hutari (slo. Hutarji). IZVOR Dvorec Smuk. Wikipedija (sl)
Dvorac Smuk u Valvasorovoj topografiji 1679. godine
Vlastelinstvo Smuk na Franciskanskom katastru (Katastar Franje I.) za Kranjsku 1823.-1869.
Smuk 1908. godine
|
|
Uzletište za paraglajdere
Uzletište za paraglajere i zmajare
|
|
Lovački dom na Smuku
|
Hrast na Smuku moćan je, bujne krošnje. Deblo mu je ujednačeno sa snažno oblikovanom bazom i ima opseg od 350 cm. Jedan je od najdebljih hrastova u Beloj Krajini. Predstavlja važan dio dendrološke baštine Bele krajine, zbog čega je proglašen prirodnom znamenitošću.
Hrast na Smuku
|
Pešpot Smuk - Semenič - Semiška gora (Pešpot po Semiškoj gori)
hrv. Pješački put po Semiškoj gori
hrv. Pješački put po Semiškoj gori
Pješačka staza po Semiškoj gori
Dužina staze je 8,7 km, oko dva sata umjerenog hoda. |
|
|
|
|
|
|
|
Polhov nasad
|
Članovi Puharskog društva Smuk (Polharsko društvo Smuk) iz Semiča, koji djeluju od 2003. godine, zalažu se za zaštitu i unapređenje životnog prostora puhova. U tu svrhu u okruženju Puharske kuće (Polharska koča) na Smuku na drveće postavili su umjetne šupline u deblu, pokrčili grmlje i kupine te zasadili preko 800 sadnica drveća. U razdoblju rodnosti, voćke će puhovima dati vrijedne i ukusne plodove.
Postojanje i opstanak puhova u osnovi ovisi samo o hrani; očuvanje vrste i time nastavak života omogućuje razmnožavanje. Uvjet za razmnožavanje je hrana odgovarajuće kvalitete i u dovoljnim količinama. Zbog toga je Polhov zasad odlično stanište za stjenice. U Polhovom zasadu posađeni su voćke jabuke, trešnje, kesten, orah, kruške, jarebike, grab i javor. Plantaža je važna jer, osim hrane za puhove, pruža životni prostor i drugim životinjama. Štetočine žive u krošnjama drveća, jedu i sišu lišće, izdanke i plodove. Korisne životinje hrane se štetočinama, uključujući: bubamare, strige, bogomoljke, zlatooke, stjenice, ptice, lasice. U borbi za opstanak održavaju ravnotežu u prirodi. Tijekom cvatnje voćke privlače razne kukce: uzgojne i divlje pčele, solitarne pčele, bumbare, leptire... s ciljem oprašivanja cvjetova. Nakon oplodnje razvijaju se plodovi koji su hrana mnogim životinjama. Polhov nasad važan je sa stajališta biotičke raznolikosti jer pruža stanište velikom broju životinja i biljaka. U suvremenom načinu života često se susrećemo s iskorištavanjem prirode. Polhov nasad predstavlja povratak prirodi kao pomoć u očuvanju životnog prostora i hrane za mnoge životinjske vrste. Zato je on vrijedan i poučan primjer suradnje i suživota životinjskih i biljnih vrsta i čovjeka. 
|
Polharska učna staza (hrv. Puharska poučna staza) Na kilometar dugoj stazi nalazi se 100 umjetnih šupljina u deblu i jedna umjetna povšna. Nasad od jednog hektara zasađen je stablima čije plodove voluharice koriste za ishranu: orah, kruška, kesten, grab, divlja trešnja, hrast, bukva i javor. *povšna = špilja (jama) ili jama (brezno) s vrlo malim ulazom, u kojoj žive puhovi. 
Puh (slo. polh)
|
Smoška kapelica sa zdencem i još asfaltiranom stazom
|
Studenac u blizini Smoške kapelice
|
Kašča, Gora i Krč (Semič)
Panoramska cesta. Cesta vodi obronkom Stare gore, u starim semičkim maticama nazvanom "in VINEIS", duž koje su među vinogradima razasute brojne zidanice (kleti). Cijelo vrijeme dok hodate cestom možete uživati u prekrasnom pogledu na cijelu Bijelu krajinu i šire.
Pogled od vinograda na Semiškoj gori
|
SEMENIČ
Pogled iz Pribišja prema jugu; lijevo je Semenič (590 m), a sa suprotne strane prijevoja (463 m n.v.) je Gaber (652 m; desno) dio grebena Markove kose.
Skroz u pozadini, na horizontu je Kleč (679 m) podno Mirne gore. |
Lojze Krakar Slovenski književnik (Semič, 21.2.1926 –Ljubljana, 24.12.1995). Za vrijeme II. svjetskog rata bio u talijanskim zatvorima i njemačkim logorima. Studij slavistike završio je na Filozofskome fakultetu u Ljubljani 1954., doktorirao 1970. u Frankfurtu na Majni. Od 1977. bio je profesor slovenskog jezika i književnosti na Filozofskome fakultetu u Zadru. Objavio je više zbirki ispovjedne lirike: U usponu mladosti (V vzponu mladosti, 1949), Cvijet pelina (Cvet pelina, 1962), Među tragačima bisera (Med iskalci biserov, 1964), Noći, dulja od nadanja (Noč, daljša od upanja, 1966), Negdje tamo sasvim na rubu (Nekje tam čisto na robu, 1975), Poruka (Sporočilo, 1978), Hodočašće u Kelmorajn (Romanje v Kelmorajn, 1986), Klinopisi (1988) i dr. Prevodio je s više jezika, osobito s poljskoga. U knjizi Otud su bježale i ptice (Od tod so bežale še ptice, 1962) prikupio je dokumente iz nacističkih koncentracijskih logora. Pisao je i književnopovijesne rasprave i eseje (Prepletanja, 1978). IZVOR Krakar, Lojze. Hrvatska enciklopedija., mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2023., Pristupljeno 22.12.2023. 
Pogled sa Semeniča na okolicu Semiča
|
|
Dvorac Semenič
Na vrhu Semeniča nad Gabrom nalaze se arheološki tragovi dvorca Semenič, doma vitezova Semeniča, za koji se kaže da je sagrađen u 12. stoljeću i bio je jedan od najstarijih u Sloveniji. Povijesni pregled. Prvi put dvorac i posjed spominju se tek 1558. godine u nagodbi između Otona Semeniča i njegove nećakinje Ane. Do podjele je došlo već 1541. godine, kada su posjed i sam dvorac podijeljeni na dva dijela. Otonov sin Albreht Semenič prenio je Otonov dio u novosagrađenu kuriju Smuk. Dvorac je mnogo stradao u doba turske propasti, osobito 1547. Godine 1585. Sigmund Semeniški sagradio je u blizini dvorca drvenu protestantsku kapelu, jer su vlastelini bili gorljivi protestanti. Zgrada dvorca, opisana u spomenutoj ispravi iz 1558., već je u Valvasorovo doba (oko 1689.) bila potpuna ruševina. Prema Valvasoru, od starog dvorca jedva da se imalo što vidjeti, a odmah ispod njega stajao je novi Semič, mala građevina, na koju je preneseno ime prvotnog dvorca. U Valvasorovo doba Semič je pripadao gospodinu Juri Sigmundu Semeniču. Relativno skromna stambena zgrada, s četiri prozora na pročelju, skrivena pod krovom. Odavde, ili s drvenog trijema obješenog na bočni zid, možda je Valvasor kao gost tadašnjeg vlasnika promatrao bližu i dalju okolicu. Od 16. stoljeća kod Semiča je kao gospodarska zgrada stajao dvor Semenič, zvan Pristava, koji je kasnije postao samostalna kurija (na Vrtači). Jurij Sigmund Semenič bio je posljednji iz svoje obitelji koji je još živio u vlastelinstvu Semenič i tu je (gotovo sigurno) umro oko 1702. godine, malom vlastelinstvu s oskudnim imetkom. Godine 1704. prvi se put spominje dvorac sjemeništa Turn pri Semiču, a od 1712. do 1744. godine, kada Lichtenbergovi postaju vlasnici, polako postaje ruševina. 
Dvorac Semič
Autor: Johann Weichard von Valvasor, Janez Vajkard Valvasor |
Ostaci grada Semeniča u šumi
|
|
Cerkev sv. Primoža in Felicijana
Crkva sv. Primoža i Felicijana spominje se prvi put 1354. godine kao filijala semičke župe, a spominje se već 1334. godine. Najstarija je u semičkoj župi. Možda je prvotno služila kao dvorska kapela vlasteinstva Semenič. U baroknoj građevini sa zrcalnim prozorima u lađi i korom koji se otvara u zvonik, nalazi se kasnobarokni oltar sa slikom dvojice svetaca. Dug je 12 metara, širok 5 metara i visok 6 metara. U njoj se na glavnom oltaru nalaze kipovi sv. Primoža i Felicijana vlč. Ivana i Pavla. Kip tužne Majke Božje na pokrajnjem oltaru prenesen je iz crkve u Kleču, koja je stradala nakon Drugog svjetskog rata. U godinama 2004. - 2009. mještani su je temeljito obnovili. |
Cerkev sv. Primoža in Felicijana
|
Semič
|
Muzejska hiša Semič. Zgrada Muzeja Semič ima burnu prošlost. Izgrađena je 1838. godine i to kao prva školska zgrada u ovom mjestu. Izvor znanja bila je do 1931. godine, kada je u Semiču izgrađena nova i veća osnovna škola.
Tijekom Drugog svjetskog rata u njoj je organizirano nekoliko obrazovnih sadržaja za partizane: škola voditelja SKOJ-a, prvi tečaj slovenskih propagandista i dopisnika te škola narodne zaštite. Zgrada je kasnije služila kao mjesni ured, zdravstvena stanica, policijska postaja i pošta, a u šezdesetim godinama 20. stoljeća u njoj su se nalazili stanovi. Godine 1973. u njoj je svečano otvorena Lokalna muzejska zbirka Semič. Tada je muzejska zbirka postala podružnica Belokranjskog muzeja Metlika, kamo spada i danas. Godine 2019. muzej u Semiču potpuno je obnovljen u okviru projekta Misterion. Zgradom i organizacijom aktivnosti u muzeju upravlja Kulturni centar Semič, vinogradarsku i povijesnu zbirku održava Belokranjski muzej Metlika, a o prirodnoj zbirci brinu Prirodoslovni muzej Slovenije i Općina Semič. IZVOR Muzej-Semič 
Semič, crkva sv. Jožefa
|
|
Gornje Laze
|
Gornje Laze su raspršeno naselje na zapadnoj strani padine Peščenika (834 m). Prema povijesnim izvorima selo je postojalo već u 17. st. (Ober Gereuth, Oberraiter, Oberlase). Sredinom 18. st. prema terezijanskom katastru selo je pripadalo vlastelinstvu Soteska koje je ovdje imalo 25/6 rovta. (rovta = planina, visinski posjed), a obrađivali su ga kmetovi: Jenže ŠOBER (1/2 rovta), Jenže KUMB (1 rovta) i Hanss GRIL (1,3 rovta). Godine 1817. selo je imalo tri kuće s 25 stanovnika, 1830. godine tri kuće i 28 stanovnika, a 2002. godine jedanaest naseljenih kuća i 27 stanovnika. U prvoj polovici 19. stoljeća bilo je u posjedu vlastelinstva Grm. Stanovništvo je živjelo od poljoprivrede (visoki pašnjaci i šuma).
Dva kilometra od sela na šumskom proplanku nalazi se Radoha. Ovdje je radila pilana koja je izgrađena još prije početka gradnje belokranjske pruge 1912. godine. Šume su do 1892. godine pripadale vlastelinstvu Rupreč Vrh, a nakon te godine vlasnikom postaje Gorijan. Šumska uskotračna pruga vodila je od Radohe pored Gornjeg Laza do željezničke postaje Rožni Dol. 1942. godine Talijani su spalili pilanu. Na Radohi, kratak vodotok-ponornica skuplja vodu iz šest izvora. Jedan od njih je zavaćen u vodovodu, koji je proveden do lugarnice. U blizini su krške špilje: Jama pri Radohi, Čerenkova prepad i manja u šumi Tolan. Tijekom Drugog svjetskog rata, u noći s 1. na 2.11.1941. godine, u Gornjim Lazama dogodila se tragedija Prve belokrajnske čete. Nakon njemačke ofenzive obavještajci GŠS-a (Glavni štab Narodnoosvobodilne vojske in partizanskih odredov Slovenije) imali su u Šobarovoj kući telefonsku centralu i skladište hrane i kože. Tu je bio dom narodne heroine Milke Šobar-Nataše (1922.-1943.) koja je poginula u Gabrovki kod Litije. 
Radoha, postrojenje pilane između dva svjetska rata
|
 Milka Šobar Nataša
Milka Šobar Nataša
Gornje Laze, kod Črnomlja, rođ. 29.12.1922. - um. Sveti Križ, kod Litije, 17.8.8.1943. Sudionica Narodnooslobodilačke borbe i narodni heroj Jugoslavije. Životopis. Rođena je u Gornjim Lazama, u seljačkoj obitelji. Otac joj je neko vrijeme radio u Americi, a po povratku je otvorio krčmu, radio kao šumar i omogućio svojoj djeci kvalitetno školovanje. Milka je četiri razreda osnovne škole završila u Rožnom Dolu, Građansku školu pohađala u Šentlenartu, a završila u Novom Mestu. Poslije toga je upisala Trgovačku akademiju u Karlovcu, gdje ju je zatekla okupacija Jugoslavije 1941. godine. Prije toga je sudjelovala u demonstracijama protiv pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu. Vratila se kući i zaposlila kao službenik u Drvnoj industriji u Radohi. Povezala se s terenskim odborom Oslobodilačke fronte Slovenije (Osvobodilna fronata) i sudjelovala u skupljanju oružja, djelovala kao kurirka i obavještavala terence o stanju u pilani. U proljeće 1942. godine, pohađala je partizanski sanitetski kurs kod Semiča i u Črnomlju. Dok je prenosila sanitetski materijal iz Novog Mesta, uhvatila ju je talijanska patrola i ukrcala u vlak. Putem je iskočila iz vlaka, pobjegla i pridružila se Drugoj belokranjskoj partizanskoj četi, koja je logorovala na Kleču, pod Planinom. Kolovoza/avgusta 1942, u partizanskom logoru nad Toplim vrhom primljena je u članstvo Komunističke partije Jugoslavije. Tada je sudjelovala u više sabotaža na pruzi. Prilikom formiranja Pete slovenske brigade "Ivan Cankar", u rujnu / septembru 1942. godine, Milka je u njoj postala administrator po vlastitoj želji. Postala je borac čete, gdje je obavljala i partijske funkcije. Godine 1943, bila je imenovana za političkog komesara čete. Sudjelovala je u svim borbama Pete slovenske brigade, a istakla se u akcijama na Suhoru krajem studenog / novembra 1942. i kod Krašića krajem siječnja / januara 1943. godine. Kada je kod Novog Mesta njenu grupu od 17 partizana opkolilo 300 talijanskih vojnika, Milka je organizirala juriš i grupa se probila iz obruča bez gubitaka. Peta slovenska brigada se 17.8.1943. godine, kod Svetog Križa kod Litije, upustila u tešku borbu s neprijateljem. Milka je u jurišu na čelu čete pala pogođena granatom minobacača. Ukazom Prezidija Narodne skupštine FNR Jugoslavije 20.12.1951. proglašena je narodnim herojem. IZVOR Milka Šobar. Wikipedija (sr) 
|
|
|
|
Tragedija Prve belokranjske čete
U Smuku se 28.10.1941. okupila grupa semičkih partizana. Tu je 30.10.1941. godine osnovana Prva belokranjska četa, od Semiške, Gradaške, Metliške i Črnomeljske grupe. Zapovjednik joj je bio Lojze Fabjan iz Črnomlja, a povjerenik Jože Mihelčič iz sela Vavpča (Vavpče vas) kod Semiča. Istog dana krenula je ova četa od 30 boraca prema srezovima Krško i Brežice kako bi sudjelovala u sprječavanju i sabotaži prisilnog iseljavanja Slovenaca od strane njemačkih nacista. Prenoćili su u Gornjim Lazama kod Mavsarja (Pluto / Mavsarjeva, odn. Plutova hiša) i Šobarja (Šobarjeva hiša). Sljedeće jutro krenuli su prema Bučkoj, gdje su trebali sudjelovati u napadu na njemačku graničnu karaulu. Prenoćili su na Pristavi kod Podgrada, a sutradan, 1.11., poslijepodne po dubokom snijegu dogurali su do Otočca. Nisu uspjeli prijeći nabujalu Krku (most oštećen, nije bilo čamaca...). U prvim noćnim satima (oko šest navečer) vratili su se u Gornje Laze po mećavi mimo Radohe. Na tome putu ih je kod sela Gornje Laze u noći između 2. i 3.11.1941. otkrila i izdala talijanskim snagama grupa kočevskih Nemaca (Kočevara). Četrnaest partizana te je noći leglo je na počinak u Šobarovu kuću, a petnaest u štalu kod Mavsarovih (jedan od partizana nije više bilo u četi kada se ona vratila). Nisu postavili stražu. Sve je utonulo u zimsku tišinu, ali ne zadugo. Mavsarovu kuću opkolili su i napali talijanski vojnici. Najprije su zapalili slamom prekriveni pod i žitnicu. Umorni i iznenađeni, partizani su odgovorili oružjem, ali kada su Talijani ujutro zapalili još jednu staju, bili su spriječeni u povlačenju. Pred Mavsarovim dvorom ležalo je 15 ubijenih partizana, strijeljali su još jednog zarobljenog u Šobarovoj kući, a majstora Alojza su ubili bajunetom. Samo oni koji su bili u Šobarovoj kući imali su sreću da se izvuku, ali i među njima je sljedećih dana uhićeno i ubijeno još pet partizana. Živote je izgubilo ukupno 19 belokrajnskih branitelja. Talijani su uhvatili i Jožeta Mihalčića. Jože Mihelčič bio je prvi na području okupirane Slovenije koji je osuđen na smrt streljanjem pred ratnim vojnim sudom II talijanske armije u Ljubljani. Pogubljen je 9.12.1941. godine na vojnom strelištu Suhi Bajer u Ljubljani. U selu, u spomen-parku i pored ostataka Plutove hiše (P. kuće), nalazi se spomenik palim borcima Prve belokranjske čete. Spomenik je djelo Stojana Batiča. U Šobarovoj kući donedavno je bila smještena mala muzejska zbirka i spomen knjiga. Na rodnoj kući narodnog heroja Milke Šobar Nataše postavljena je spomen-ploča. Svake se godine najesen organizira tradicionalni Pohod po poteh Prve belokranjske čete na Gornje Laze (Pohod putovima Prve Belokrajinske čete). 
Ostaci Plutove hiše (kuće)
|
Natpis na spomeniku palim borcima Prve belokranjske čete |
Laze
|
Prijevoj Na Peskih. Između sela Laze i Rožni Dol nalazi se prijevoj Na Peskih. U blizini prijevoja nalaze se špilja Jama na Pesku (10 m dužina; 4 m dubina; otkrivena 2.3.2008.; 45.69307, 15.13302; ulaz na 400 m n.v.) i jama Brezno na Pesku (11 m duljina; 8 m dubina; otkrivena: 9.7.2010.;45.69204, 15.13407; ulaz na 407 m n.v.).
|
Uršna sela
Uršna sela; u pozadini je Ljuben
Uršna sela; u pozadini Kočevski Rog
Pogled na Kočevski Rog
|
Mjesna zajednica Uršna Sela je skup manjih naselja ili zaseoka: Uršna sela, Ljuben, Laze, Seč i Travni dol. Ima oko sedam stotina stanovnika i pripada općini Novo Mesto.
U Uršnim selima su na groblju pronađene glinene žare koje arheolozi datirali u rimsko doba. Možda čak potječu iz ranijih vremena željeznog doba, kojoj pripadaju znameniti arheološki nalazi u Novom Mestu.
|
|
Rasen
Rasen je šumovito područje na jugozapadnom dijelu Radohe, istočno od Uršnih sela. To je krški kraj bez prirodnih izvora tekuće vode. Izvorno su ljudima iz ovih krajeva život u takvim uvjetima omogućavali tzv. beči, prirodni vodozahvati u krškim depresijama. Nekada je svaki zaselak imao svoj beč. Jedan od takvih utilitarnih objekata je Uršenski beč koji se nalazi na prostoru ispod Gaškotna i Leščevja (dio prostranog rasenskog šumskog područja), sedam stotina metara istočno od gornjeg dijela sela Uršna vas, nedaleko iznad željezničke pruge koja povezuje Novo mesto s Belom krajinom i Karlovcem. Taj je prostor blaga šumska padina, koja od Palatina (brdo se na karti zove Peščenik) preko Radohe (šumski proplanak s nekadašnjom pilanom), pada prema sjeverozapadu u dinarski usmjerenim naslagama krede. Na dnu veće krške vrtače nalazi se četiri metra duboko udubljenje ispunjeno s gotovo okomitim zidovima. Gornji eliptični otvor beča dugačak je osam metara, širok četiri i dubok tri i po metra. Puni bazen ima više od 50.000 litara vode. Po obodu šesnaest kamenih stepenica vodi do dna. Zidovi su obloženi velikim odabranim kamenim blokovima. S vanjske strane nalaze se tri kamena korita za pranje rublja raspoređena u luku, s pločama (plohama) za pranje s kojih voda pada prema van. S kolskog puta prema Beču spušta se staza koja je bila postavljena kao kružna staza neposredno prije same kaptaže, što je omogućilo nesmetan promet za vagone koji su za vrijeme suše čekali u redu i odvozili vodu u škafovima (kabao - drvena posuda za vodu), bačvama, kacama i buradi. Vodu iz Uršenog beča ljudi su koristili za piće, kuhanje i pranje sve do Prvog svjetskog rata. Zbog otpalog lišća, grana i povremeno oborenih životinja u slivu, beč je trebalo stalno održavati i čistiti. Od kada su se u 20. stoljeću u beču utopila tri čovjeka, voda je služila samo za napajanje stoke i pranje. Pretposljednje temeljito čišćenje beča između dva rata bilo je 1936. godine. Od Drugog svjetskog rata, u sušnim razdobljima, voda se koristi uglavnom za napajanje stoke. Godine 2002. mještani su je očistili i uredili okolinu. IZVOR I PROČITAJ VIŠE Alojzij Pavel Florjančič: Beči, luže, škaupce, in šterne. Negdanji pomembni vodni objekti med Gorjanci in Kočevskim Rogom. U: Kras: voda in življenje; ur. Andrej Mihevc. Ljubljana, 2005. (HTML) |
Beč Beči su zahvati stajaćih voda u prirodnim bazenima, koje je čovjek obično donekle modificirao. Tipični su na mjestima s krškim pojavama. Na dnu manjih udubljenja, krških džepova ili strmih vrtača voda se gravitacijski nakuplja iznad nepropusnog laporovitog, glinastog ili ilovastog sloja iz viših i koso ležećih propusnih, obično vapnenačkih, rjeđe dolomitnih slojeva. Količina vode i njezina izdašnost ovise o veličini bazena i zaleđu vodonosnika. S ovog područja autoru su poznati bunari u Uršnim selima, Dobindolu, Travnom dolu i Pajkežu. |
Stari Ljuben
|
|
Makute (Uršna sela)
Makute (Uršna sela)
|
Birčna vas
|
U selu Birčna vas, pronađena je prapovijesna kamena sjekira iz mlađeg kamenog doba.
|
Gorenje Lakovnice
Gorenje Lakovnice
|
Gorenje Lakovnice, crkva sv. Florijana
Lijevo u pozadini vidi se telekomunikacijski toranj na Sv. Geri / Trdinovom vrhu. |
Stranska vas
|
Rožni Dol
Rožnodolski potok
|
Rožnodolski potok je mala ponornica na južnom rubu Rožnodolske kotline, smještene između Radohe i Drvodevnika. Izvorište ima u nekoliko manjih jaruga na dolomitnoj padini, koje se južno od sela Rožni Dol ulijevaju u pregrađeno kupalište – lokvu. Nekoliko hektara brane, duboke do 1 m, služilo je kao pojilište za stoku.
Poplavno područje na južnom rubu ribnjaka ima močvarni karakter i obraslo je vrstama drveća i grmlja koje vole vlagu. Voda iz ribnjaka teče uređenim koritom do ribogojilišta, a odatle prema ponoru (slo. požiralnik) usred pašnjaka. Potok, a posebno brana, stanište je više vrsta vodozemaca (livadna smeđa žaba (slo. sekulja; lat. Rana temporaria), šumska žaba (slo. rosnica; lat. Rana dalmatina), žuti mukač (slo. hribski urh; lat. Bombina variegata), smeđa krastača (slo. krastača; lat. Bufo bufo), potočni rak (slo. rak navadnega koščaka; lat. Austropotamobius torrentium) i neke rijetke vodene biljke, npr. močvarna paprat (slo. močvirska krpača; lat. Thelypteris palustris) i trolistica (slo. navadni mrzličnik; las. Menyanthes trifoliata), koja ovdje ima najjužnije stanište u Sloveniji. IZVOR Rožnodolski potok. Kulturni center Semič. Pristupljeno 19.11.2023. 
Rožni Dol, Vatrogasni dom (Prostovoljno gasilsko društvo Rožni Dol) iznad željezničke postaje
|
Trolistica (slo. navadni mrzličnik; las. Menyanthes trifoliata)
|
DRVODEVNIK
|
U jugoistočnom dijelu Dolenjske i na rubu Bele krajine, između gore Radohe (u nastavku Žumberačkog gorja) i Kočevskog Roga, a istočnim obodom Črmošnjiško-poljanske doline, prostire se šumovito pobrđe (neznatno niže od svojih "susjeda") u kojemu se izdvajaju područja Markove glave (755 m; Gaber, 652 m) i Drvodevnika (Pleš, 622 m; Seč, 571 m). Ono se pruža u dinarskom smjeru SZ-JI, od Dolenjskih Toplica do Semiča. Drvodevnik se na njemačkom kočevarskom zvao Oksenpihl.
To je krški kraj bez prirodnih izvora tekuće vode. Unatoč tako nepovoljnim životnim uvjetima, ova su područja bila naseljena već u antičko doba. Izvorno su ljudima život u takvim uvjetima omogućavali tzv. beči, prirodni vodozahvati u krškim depresijama. |
SEČ
PLEŠKI HRIB
Pogled na Pleški hrib (lijevo) i Kočevski Rog (desno, u pozadini) s ceste između Uršnih sela i Laza
Zaselak Hrib vidi se desno - par kuća na niskom grebenu ispred mase Kočevskog Roga 
Zaselak Hrib, u sredini fotografije
Pogled s brda Ljuben. U pozadini je Kočevski Rog. |
PLEŠ (Drvodevnik)
Pogled na Pleš (Drvodevnik) iz Pribišja
|
Pajkež
KOORDINATE 45.7044, 15.0998 NADMORSKA VISINA 520 m
|
Pajkež, također Zgornja Blaževica, njemački: Oberblaschowitz je bivše naselje u općini Dolenjske Toplice. Njegovo područje danas je dio sela Dobindol.
Ime. Pretpostavlja se da ime Pajkež potječe od prezimena Pajek. Alternativni slovenski naziv naselja, Zgornja Blaževica, semantički odgovara njemačkom nazivu Oberblaschowitz, a oba doslovno znače 'gornja Blaževica/Blaschowitz'. Epitet 'gornja' razlikovao je selo od susjedne (Spodnje) Blaževice (njem. Unterblaschowitz), doslovno 'donje Blaževice/Blaschowitz'. Povijesni pregled. Pajkež je bilo kočevarsko njemačko selo. Ne spominje se u zemljišnim knjigama iz 1574. i pretpostavlja se da do tog datuma još nije bio utemeljen. U katastarskoj izmjeri za cara Franje I. od 1818. do 1827. selo je imalo tri obitelji koje su živjele u dvije kuće. Vrhunac naseljenosti doživio je 1890. godine, kada je u pet kuća živjelo 27 ljudi. Do naglog pada broja stanovnika došlo je između 1921. i 1931. godine, kada je broj stanovnika sa 26 pao na samo devet. Selo je prije Drugog svjetskog rata imalo isključivo njemačko govorno stanovništvo. Stanovništvo je iseljeno 22.12.1941. godine, odlaskom preko željezničke stanice u Semiču. Selo su spalili talijanski vojnici u ljeto 1942. tijekom Rogaške ofenzive i ono više nije obnovljeno. Na mjestu nekadašnjeg sela 1962. godine sagrađena je lovačka kuća. U novije vrijeme na tom se mjestu organiziraju natjecanja u streličarstvu. Baština. Na starim kartama sela obilježena su dva svetišta: jedno se nalazilo 200 m sjeverno od naselja, na cesti prema zaseoku Pleš u Dobindolu, a drugo 700 m jugoistočno, uz cestu prema zaseoku Seč u Travnom Dolu. Na tom je mjestu 1982. godine zasađen nasad od 88 stabala povodom 88 godina života Josipa Broza Tita i postavljena spomen ploča. Na lovačkoj kući 1982. godine postavljena je i ploča u spomen na partizansku radiopostaju koja je na tom mjestu djelovala 1943. godine. IZVOR Pajkež. Wikipedija (en) 
|
Pajkež, plan naselja prije Drugog svjetskog rata s prikazom gospodarsatva i obitelji
Legenda: broj kuće - naziv kuće - prezime 1 - Greatschisch - Johann Kump 2 - Baritsch - Johan Rom 3 - Baritschisch - Lucas Rom 4 - XXXX - XXXX 5 - XXXX - Peter Matzelle 6 - XXXX - Maria Spreitzer Schober 6 - XXXX - Hyranimus Stalzer IZVOR https://www.gottscheerland.at/ortsplaene/Oberblaschewitz.pdf |
MARKOVA GLAVA / MACKOVA GLAVA
NADMORSKA VISINA Kota 758, 758 m; Markova glava, 755 m
|
Brdo Markova glava (na pojedinim topo-kartama upisan je naziv Mackova glava ; izv. Geodetski inštitut Slvoenije) visoko je 755 metara i nalazi se iznad Črmošnjiške doline. Administrativno pripada općini Semič. Na njegovom jugizapadnom obodu nalazi se par metara viši šumovito-stjenoviti greben na kojemu je odlična promatračnica. To su Stijene Markove glave (slo. Stene Markove glave, Razgledne stene ili samo Stene) s kojih se pruža pogled na cijelu dolinu Črmošnjice, na suprotnoj strani doline na sportski centar Gače (Kočevski Rog), a za lijepog vremena pogled seže na Julijske Alpe (pogled na Kamniško-Savinjske Alpe je od Stena zaklonjen šumom).
Na standardnim topografskim kartama imenom je upisana samo kota Markova glava (755 m), dok za spomenuti greben s vidikovcem nije navedeno ime, već samo visina najviše točke toga grebena, koja iznosi 758 m. 
Karta prostora oko Markove glave
Izvor: Geopedija.se, 2023. 
Pogled na Kočevski Rog
Pogled s vidikovca kod Markove glave na Črmošnjice
|
Uspon iz Črmošnjica
Na stijene (slo. Na stene) iz Črmošnjica - lagana nemarkirana kružna planinarska staza, 10 km, 4 sata hoda. Pješačenje započinje kod CŠOD Lipa (Center šolskih in obšolskih dejavnosti) ili od crkve u Črmošnjicama i spuštamo se ispod sela, nastavljamo uz Divji potok do Srednje vasi i starom makadamskom cestom do prijevoja Brezovica i kroz šumu do lovačke kuće Vimol. Možete se popeti i na Markovu glavu (755 m) ili se šumskom vlakom popeti do vidikovca, odakle se pruža prekrasan pogled na Črmošnjišku dolinu i Kočevski Rog. Do polazišta se spuštamo pored nekadašnjeg kočevarskog naselja Ašalice (Ašelice) i prečicom do kružnog toka kod Srednje vasi gdje je skretanje za Pajkež. Nastavljamo stazom uz Divji potok do Črmošnjica i polazišta.Staza prolazi označenim šumskim stazama kojih se treba strogo pridržavati jer se krećemo kroz lovište. Uspon od kamenoloma kod prijevoja Brezovica (kružna ruta)
Powered by Wikiloc 
Vidikovac s križem i uređenim odmorištem
Kamenolom Brezovica nalazi se na sloju krškog kamena koji se prostire na području općine Semič.
Radi se o otvorenom kopu, unutar kojeg se izvode rudarski radovi radi eksploatacije mineralnih sirovina - radi se o kopu dolomitnog pijeska. U kamenolomu Brezovica vadi se višekategorija šljunka i pijeska. |
Pogled od Pribišja na Markovu glavu
|
Pogled na Markovu glavu
Desno u pozadini vidi se Žumberačka gora sa Samoborskim gorjem. |
Ašalice (Ašelice)
KOORDINATE 45.6753, 15.116881 NADMORSKA VISINA 628.1 m WIKIPEDIJA Ašelice (en)
|
Ašelice (njem. Aschelitz ili Aschletz) su udaljeno napušteno naselje u općini Semič. Područje je dio tradicionalne regije Dolenjske. Njegovo područje danas je dio sela Mašelj (kod Črmošnjica). Ašelice leže visoko na padini uz neasfaltiranu cestu istočno od Črmošnjica.
Ime. Vjeruje se da ime Aschelitz potječe od njemačkog Aschnitz, naziva za biljku Alchemilla mollis (slo. plahtica; hrv. vrkuta ili gospin plašt; srb. virak), što se odnosi na lokalnu vegetaciju. Međutim, drugi izvori navode da je ime slovenskog podrijetla. Povijest. Ašelice su bile jedno od samo tri kočevarska njemačka sela koja se spominju u zemljišnim knjigama gospoštije Mihovo 1603. i 1623. godine. Međutim, u zemljišnim knjigama iz 1770. nije uvršteno. Selo se 1931. godine sastojalo od osam kuća i 29 stanovnika, a 1937. godine 37 stanovnika. Kočevski Nijemci (Kočevari) iseljeni su iz sela u jesen 1941. Talijanske trupe spalile su selo tijekom Roške ofenzive 1942. 
|
Aschelitz (Ašelice) prije 1942.
Legenda: broj kuće, ime kuće i prezime obitelji 1 Groschisch Mathias Rothel 3 Pjetrsch Johann Stritzl 4 Kuaitigasch Rudolf Erker 8 Unter Kuaitigasch August Erker 9 Wojonsch Andreas Moschner 11 Wojon Hansch Johann Moschner Izvor: https://www.gottscheerland.at/ortsplaene/Aschelitz.pdf 
Alchemilla mollis (slo. plahtica; hrv. vrkuta ili gospin plašt; srb. virak)
Baršunasto lišće vrkute jako dugo zadržava kapljice rose ili kiše pa izgleda kao osuto svjetlucavim draguljima. Cvjetovi su svijetlo žute boje. Biljka izraste u veliki busen, jako je otporna i nezahtjevna ako ima dovoljno vlage. By Rasbak 14:39, 19 June 2007 (UTC) - Own work, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=2264991 
Alchemilla Mollis vulgaris, crtež
|
|
|
Črmošnjiško-poljanska dolina (dolina Črmošnjice)
(hrv. Črmošnjičko-poljanska dolina)
|
Potok Črmošnjica u Občicama
By Doremo - Own work, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=43182983 |
Kočevske Poljane
|
Kočevske Poljane (njem. Pöllandl) su naselje u Općini Dolenjske Toplice, smješteno u Črmošnjiško-poljanskoj kotlini. Kočevske Poljane su zaštićeno naselje, prvenstveno zbog svojih specifičnih jednokatnica nekadašnjih gostionica i dućana. Samim naseljem dominira crkveni sklop sa župnom crkvom i školom.
Povijesni pregled. Godine 1890. općini Pöllandl pripala su naselja: istoimeno naselje (Poljane) i kotari Krapflern (Občice), Kleinriegel (Mali Rigelj) i Steinwand (Podstenice), koji postoje i danas. Stambena naselja Zinken (Cink), Laubbüchel (Daleči/Dele Vrh ili Hrb), Pogorelz/Pogrelz (Pogorelec), Dranbank/Drampah (Rampoha) stradala su u Drugom svjetskom ratu. Tijekom Drugog svjetskog rata Kočevske Poljane su, kao i cijela Kočevska, bile pod talijanskom okupacijom. Tijekom Drugog svjetskog rata njegovo izvorno stanovništvo preselile su njemačke vlasti, no nekoliko nomadskih obitelji oduprlo se iseljenju koje je naredio njemački okupator i ovdje ostalo. Većina njih podržavala je partizane i Oslobodilačku frontu, čije je sjedište (Baza 20) bilo u blizini. Kočevski dijalekt je nakon Drugog svjetskog rata bio zabranjen, pa se izgubio i njime danas govori samo nekoliko ljudi, od kojih većina živi u Črmošnjiško-poljanskoj dolini. Zavod za očuvanje kulturne baštine Mošnica-Moschnitze je u Kočevskim Poljanama pored crkve sv. Andreja je uredio dvoranu Augusta Schauera. August Schauer (1872.–1941.) bio je župnik u Koprivniku preko 30 godina i urednik kočevarskog kalendara: Gottscheer Kalender (Gottschee Almanac) od 1925. do 1941. Schauer je umro u bolnici Leonišče u Ljubljani 1.7.1941. i pokopan je u rodnom selu Kočevske Poljane. Župna crkva posvećena je svetom Andriji i pripada katoličkoj zajednici Poljane-Dolenjske Toplice (Pöllandl-Töplitz) u rimokatoličkoj biskupiji Novo Mesto. Datira u 17. stoljeće (oko 1625.). Nalazi se na južnom kraju sela.
Druga crkva u ovoj župi, izgrađena je sjeverno od naselja među vinogradima zaselka Gorica (njem. Büchel ili Büchel bei Pöllandl). Ova hodočasnička crkva posvećena je Mariji Pomoćnici (slo. Cerkev Marije Pomoćnice) i sagrađena je krajem 17. stoljeća. Groblje je jedno od samo deset na Kočevskom području na kojima su (uglavnom) sačuvani nadgrobni spomenici kočevskih Nijemaca - Kočevara. 
Kočevske Poljane
Avtor: Sl-Ziga – lastno delo; licenca: Javna domena; URL: https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=8567546 |
IZVOR Kočevske Poljane. Wikipedija (en, slo)
Kočevske Poljane, crkva sv. Andrije
Von PhJ - Eigenes Werk, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=15967127 
Kočevske Poljane - zaselak Gorica, crkva Marije Pomoćnice
Von Miha Turk - Eigenes Werk, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=83292425 |
Občice
|
Občice (njem. Krapflern; kočevarski njem./Gottscheerish: Kropflarn) su naselje u Općini Dolenjske Toplice, selo zbijenog tipa, smješteno s obje strane potoka Črmošnjičice, koji ubrzo ponire u zemlju, a zatim izranja ispod Kočevskih Poljana uz cestu za Dolenjske Toplice. Neka od seoskih imanja raštrkana su po obližnjim padinama iznad doline. Obližnje uzvisine uključuju Mali Rigelj (307 m) na sjeveroistoku, gdje se nalaze vinogradi, i šumovitu Zelenu goricu (645 m) na zapadu. S obje strane doline nalaze se obrađena polja i livade.
Ime. Slovensko ime Občice nejasnog je podrijetla. Kao i toponimi Občine i Opčine, može potjecati od slovenskog pridjeva obči 'zajednički' od slavenskog korijena obьťь, upućujući na ranije zemljoposjedničke odnose. Vjeruje se da se njemačko ime Krapflern temelji na prezimenu ranog doseljenika, Krapf ili Kropf. Povijest naselja i stanovništva. Občice su bile kočevsko njemačko naselje. Selo je smješteno u Črmošnjiško-poljanskoj dolini, koja je bila najistočniji dio kočevarskog jezičnog područja, odakle je 1941. godine većina Kočevara njemačkog govora iselila. U zemljišnim knjigama iz 1574. navedeno je da ima dva cjelovita gospodarstva podijeljena na četiri polu-imanja s pet vlasnika, što odgovara broju stanovnika između 20 i 25. Stanovništvo je naraslo na 129 ljudi koji su živjeli u 24 kuće 1869. godine, ali je zatim opalo, brojeći samo 56 ljudi u 20 kuća 1921. godine, i 69 ljudi 1936. godine. U to se vrijeme gospodarstvo sela temeljilo na poljoprivredai s prodajom krumpira, pšenice, ječma, raži i graha u Novom Mestu, prodajom stoke na sajmovima, jabuka i šljiva u Straži, vina u bližoj okolici i drva za pilanu na parni pogon u Straži. Tijekom Drugog svjetskog rata Občice su, kao i cijela Kočevska, bile pod talijanskom okupacijom. Prvobitni stanovnici iseljeni su 7. i 8.12.1941. No, kao i u susjednom selu Kočevske Poljane, neke su se kočevarske obitelji 1941. oduprle iseljavanju i podržale antifašističku Oslobodilačku frontu. Stoga je nekoliko Kočevara ostalo u ovim mjestima, ali je kočevarski govor - također zbog zabrane nakon Drugog svjetskog rata - gotovo izumro. U vrijeme Drugog svjetskog rata, godine 1944/45 djelovala je ovdje partizanska kurirska stanica u kući br. 7, kao i stožer kurirske relejne linije 15, koja je koordinirala 145 takvih postaja. Ploča u znak sjećanja na stožer kurira otkrivena je 21.7.1957. Većina zgrada u selu preživjela je rat netaknuta. Nakon rata broj stanovnika Občica se 1961. godine povećao na 75, zatim se smanjio, ali je porastao na 65 u 2011. Od 1998. godine u Občicama se nalazi Kulturni centar Kočevara, koji je također i sjedište udruge Društvo Kočevarjev staroselcev. Od značajnijih osoba u Občicana je rođen Rudolf Kapš (a.k.a. Rudolf Kapsch) (1916. – 1988.), lokalni povjesničar. Muzej Kočevarjev (Muzej Kočevara). U muzeju u selu Občice se, uz pomoć ostataka iz nekadašnjih kočevarskih sela, možemo upoznati s njihovim životom u prošlosti, i saznati više o stanovnicima koji su živjeli na ovim mjestima čak 600 godina. Muzej u Občicama je otvoren uz najavu. Črmošnjice su bile središte Kočevara na području općine Semič. O povijesti Kočevara svjedoče i ruševine Starog i Novog Tabora u okolici Črmošnjica.
Občice
By Doremo - Own work, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=43149820 |
Sjedište Društva Kočevara starosjedilaca u Občicama
Avtor: PhJ – lastno delo; licenca: CC BY-SA 3.0; URL: https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=15966192 IZVOR Občice. Wikipedija (en, slo)
|
Črmošnjice
|
Črmošnjice, župna crkva Uznesenja Marijinog (slo. župnijska cerkev Marijinega vnebovzetja)
|
|
Divji potok. Divji potok, desni pritok rijeke Črmošnjice, teče kotlinom na jugoistočnoj strani od naselja Črmošnjice. On tvori brzake i slapove koji teku koritom izgrađenim od sedre. Ovdje također žive potočni rak (slo. navadni koščak; lat. Austropotamobius torrentium) i pjegavni daždevnjak (slo. navadni močerad ili pisani močerad; lat. Salamandra salamandra). Uz potok je uređena kružna poučna staza (slo, krožna učna pot) duga 2,5 km, na čijem se početku nalazi informativna ploča.
Staza Črmošnjiškom dolinom - lagana, kružna, djelomično markirana planinarska staza, 8,7 km, 4 sata hoda. Pješačenje započinje u Črmošnjicama uz regionalnu cestu i kroz šumu se spušta do izvora Črmošnjičice. Nastavljamo koritom rijeke uređenim prolazima i asfaltiranim stazama do ušća Divjeg potoka, odavdje regionalnom cestom lijevom obalom Divjeg potoka do sela Črmošnjice, zatim Poučnom stazom Divji potok do središta sela i starom cestom do prijevoja Brezovica, gdje prelazimo na regionalnu cestu, nastavljamo pored crkve u selu Brezovica (ovdje možemo produžiti pješačenje lijevo do Starog Tabora ili desno do izvora Divjeg potoka). U Črmošnjice se vraća markiranom planinarskom stazom Brezovica - Črmošnjice.
|
Srednja Vas
|
|
IZVORI I LITERATURA
|
LADIŠIČ, Borivoj: Speleološke raziskave Novomeškega Podgorja. Novo Mesto. Dolenjski kras, br. 2. Novo Mesto, 1987. str. 10-16 (PDF)
LADIŠIĆ, Borivoj: Raziskave na Radohi. Dolenjski kras, broj 5. Novo mesto, 2007. str. 36-41 (PDF) HUDOKLIN, A.: Jamarske raziskave širšega območja Radohe. Dolenjski kras-Bilten, 1989. str. 15-18, JK Novo mesto, 1990. KULOVEC, D.: Radoška jama-Librenica. Dolenjski kras, 61, JK Novo mesto, 1982. LADIŠIĆ, Borivoj: Speleološke in hidrografske raziskave prispevnega območja izvirov Težke vode. Naše jame, 28, str. 26-31. Ljubljana, 1986. (PDF) LADIŠIĆ, Borivoj: Predalnica in Brezno nad Predalnico. Naše jame 43, str. 101-106. Ljubljana, 2002. (PDF) LADIŠIĆ, Borivoj: Speleološke raziskave na planoti Radoha v letu 2005. JK Novo mesto, 2006. MAKAROVIČ, Marija: Črmošnjiško-Poljanska dolina in njeni ljudje. Kočevarji staroselci in Slovenci iz preteklosti v sedanjost. Založba ZRC. Ljubljana, 2005.
Markova glava (razgledna stena). Hribi.net Brezovica - Markova glava (razgledna stena). Hribi.net |
|
