|
|
SJEVEROISTOČNI POJAS DINARSKOG GORJA > PLANINE SLOVENSKE DOLENJSKE I SREDIŠNJE HRVATSKE > GRUPA ŽUMBERAK / GORJANCI > Radoha
Države: Slovenija
Najviši vrh: Peščenik, 846 m
Koordinate najvišeg vrha: 45.6922, 15.1799
Države: Slovenija
Najviši vrh: Peščenik, 846 m
Koordinate najvišeg vrha: 45.6922, 15.1799
|
|
UvodVisoravan Radoha (slo. planota Radoha) se kao produžetak Gorjanaca nalazi jugozapadno od prijevoja Vahta. Svojim položajem predstavlja svojevrsnu poveznicu između Gorjanaca i Kočevskog Roga. Ovdje je površina znatno okršena, kamenita i razuđena mnoštvom vrtača, špilja i ponora (Radoška špilja, Mihovska špilja, Krojačevka špilja). Između Radohe i Kočevskog Roga, a istočnim obodom Črmošnjiško-poljanske doline, pruža se u dinarskom smjeru SZ-JI, nešto niže pobrđe u kojemu se izdvajaju područja Markove glave (755 m) i Drvodevnika (Seč, 571 m).
Naslovna fotografija
Pogled na Radohu s obronaka Mirne gore ENGLISH SUMMARY: Radoha
The karstic Radoha Plateau (mountain) is an extension of Gorjanci, located southwest of the Vahta pass. With its position, it represents a kind of link between Gorjanci and Kočevski Rog mountain groups. Here, the surface is significantly rugged, rocky and scattered with many sinkholes, caves and sinkholes (Radoška cave, Mihovska cave, Krojačevka cave). Between Radoha and Kočevski Rog, and along the eastern edge of the Črmošnjice-Poljana valley, stretches in the Dinaric direction NW-SE, a slightly lower zone in which the hilly areas of Markova glava (755 m) and Drvodevnik (Seč, 571 m) stand out. |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:  Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove planine Search directly for accommodation in the vicinity of this mountain Oglašavajte ovdje:
|
ZEMLJOPIS PODRUČJA
Radoha (desno), Markova glava (lijevo) i
Ljuben (u pozadini, lijevo), prostorni pogled iz smjera juga
Izvor: Google Earth, 2022.
Izvor: Google Earth, 2022.
RADOHA
Radoha, Markova glava i
Ljuben, detalj stare topografske karte izvornog mjerila 1:100.000
LJUBEN
NADMORSKA VISINA 546 m
Rožni Dol
Rožnodolski potok
|
Rožnodolski potok je mala ponornica na južnom rubu Rožnodolske kotline, smještene između Radohe i Drvodevnika. Izvorište ima u nekoliko manjih jaruga na dolomitnoj padini, koje se južno od sela Rožni Dol ulijevaju u pregrađeno kupalište – lokvu. Nekoliko hektara brane, duboke do 1 m, služilo je kao pojilište za stoku.
Poplavno područje na južnom rubu ribnjaka ima močvarni karakter i obraslo je vrstama drveća i grmlja koje vole vlagu. Voda iz ribnjaka teče uređenim koritom do ribogojilišta, a odatle prema ponoru (slo. požiralnik) usred pašnjaka. Potok, a posebno brana, stanište je više vrsta vodozemaca (livadna smeđa žaba (slo. sekulja; lat. Rana temporaria), šumska žaba (slo. rosnica; lat. Rana dalmatina), žuti mukač (slo. hribski urh; lat. Bombina variegata), smeđa krastača (slo. krastača; lat. Bufo bufo), potočni rak (slo. rak navadnega koščaka; lat. Austropotamobius torrentium) i neke rijetke vodene biljke, npr. močvarna paprat (slo. močvirska krpača; lat. Thelypteris palustris) i trolistica (slo. navadni mrzličnik; las. Menyanthes trifoliata), koja ovdje ima najjužnije stanište u Sloveniji. IZVOR Rožnodolski potok. Kulturni center Semič. Pristupljeno 19.11.2023. |
Trolistica (slo. navadni mrzličnik; las. Menyanthes trifoliata)
|
DRVODEVNIK
|
Drvodevnik i Markova glava smješteni su na granici između Gorjanaca (Žumberačko gorje) i Kočevskog Roga te jugoistočne Dolenjske i Bele krajine (administrativno dio općine Novo mesto). To je krški kraj bez prirodnih izvora tekuće vode. Unatoč tako nepovoljnim životnim uvjetima, ova su mjesta bila naseljena već u antičko doba. Izvorno je ljudima prvenstveno bilo dopušteno boraviti u t. ja beči, prirodni vodozahvati u krškim kotlinama.
Jedna od njih, Urša Beč, eliptičnog je oblika i strmih fitilja, iznutra je obložena kamenim blokovima, do nje vode spiralne kamene stepenice, a vani su tri perilice rublja. Bunar sadrži više od 50.000 litara vode. Bi je u upotrebi! u prvoj polovici 20. stoljeća. Do druge polovice 20. stoljeća sve su kuće imale cisterne, propuste, umjetne vodozahvate u koje se skupljala kišnica s krovova za potrebe ljudi i stoke. Danas su te nekada neizostavne i značajne građevinske vodosabirne građevine uglavnom srušene ili iskorištene za septičke jame. Sve do sredine 20. stoljeća pojilišta za ispašu stoke bile su lokve (lokve). Ljeti su ljudi na udaljenim Košenicama vodu dobivali i iz škaupca, malih prirodnih ili obrađenih udubina u vapnenačkim stijenama. |
Mjesna zajednica Uršna sela je skup manjih naselja ili zaseoka Uršna sela, Ljuben, Laze, Seč i Travni dol. Ima oko sedam stotina stanovnika i pripada općini Novo mesto. Od prijevoja Na Peskih nad Drvodevnikom (na kočevarskom Oksenpihlom) između Gorjanaca i Kočevskog Roga teren se spušta u smjeru sjeverozapada prema Dolenjskim Toplicama. Najviša točka je šumoviti Seč (571 m), a najniža podno vinograda Makuta (220 m). Jako okrašeno područje je bez tekuće povšinske vode. Ipak, mjesto je rano naseljeno. U susjednom selu Birčna, naselju u smjeru Novog Grada, pronađena je prapovijesna kamena sjekira iz mlađeg kamenog doba (Knez 1972, 28), a u Uršnim selima na groblju su pronađene glinene žare za koje arheolozi u rimsko doba (Breščak 1985, 58). Možda čak potječu iz ranijih vremena željeznog doba, kojoj pripadaju znameniti arheološki nalazi u Novom Mestu.
Rano naseljavanje ljudi u pretpovijesnom i antičkom razdoblju te kasnije predindustrijsko (ili bolje rečeno predvodno) gušće naseljavanje ovog negostoljubivog okoliša omogućili su potoci, lokve, škaupce i Šterne - prirodne i umjetne vodene površine. TRČI Beči su slivovi stajaćih voda u prirodnim bazenima, koje je čovjek obično donekle modificirao. Tipični su na mjestima s krškim pojavama. Na dnu manjih udubljenja, kraških džepova ili strmih vrtača voda se gravitacijski nakuplja iznad nepropusnog laporovitog, glinastog ili ilovastog sloja iz viših i koso ležećih propusnih, obično vapnenačkih, rjeđe dolomitnih slojeva. Količina vode i njezina izdašnost ovise o veličini bazena i zaleđu vodonosnika. U prošlosti je ovdje svaki zaselak imao svoju bukvu. S ovog područja autoru su poznati bunari u Uršnim selima, Dobindolu, Travnom dolu i Pajkežu. Iza ostalih bukava staza je već izblijedjela zbog nekorištenja. Posebnu pažnju zaslužuje Uršenski beč ispod Gaškotna i Leščevje (dio prostranog rasenskog šumskog područja), sedam stotina metara istočno od gornjeg dijela sela, nedaleko iznad željezničke pruge koja povezuje Novo mesto s Karlovcem. Na blagoj šumskoj padini, koja od Palatina (brdo se na karti zove Peščenik) preko Radohe, pada prema sjeverozapadu u smjeru dinarskog grebena naslaga krede, na dnu veće kraške vrtače nalazi se četiri metra duboka kotlina ispunjena s gotovo okomitim zidovima. Gornji ovalni otvor beća dugačak je osam metara, širok četiri i dubok tri i po metra. Puni bazen ima više od 50.000 litara vode. Po obodu bazena šesnaest kamenih stepenica vodi do dna. Zidovi su obloženi velikim odabranim kamenim blokovima. S vanjske strane nalaze se tri kamene praonice rublja raspoređene u luku, s praonicama koje padaju prema van. S kolskog puta prema Beču spušta se staza koja je bila postavljena kao kružna staza neposredno prije same kaptaže, što je omogućilo nesmetan promet za vagone koji su za vrijeme suše čekali u redu i odvozili vodu u bankinama, sanducima, barigama, kace i lajtovi. Vodu iz Uršenog beča ljudi su koristili za piće, kuhanje i pranje sve do Prvog svjetskog rata. Zbog otpalog lišća, grana i povremeno oborenih životinja u slivu, bukvu je trebalo stalno održavati i čistiti. Kada su se u 20. stoljeću u Beču utopila tri čovjeka, voda je služila samo za napajanje stoke i pranje. Pretposljednje temeljito čišćenje Beča između dva rata bilo je 1936. godine. Od Drugog svjetskog rata, u sušnim razdobljima, voda se koristi uglavnom za napajanje stoke. Došli su iz Beča pedesetih godina 20. stoljeća. Godine 2002. mještani su je očistili i uredili okolinu. Nakon pumpanja * Izraz beč za zajetje vode v kotanjah uporabljajo tudi na Škofjeloškem: tako mu pravijo pod Križno goro, v žirovski kotlini pa mu pravijo boč. IZVOR ALOJZIJ PAVEL FLORJANČIČ, BEČI, LUŽE, ŠKAUPCE IN ŠTERNE. NEKDANJI POMEMBNI VODNI OBJEKTI MED GORJANCI IN KOČEVSKIM ROGOM |
Pajkež
KOORDINATE 45.7044, 15.0998 NADMORSKA VISINA 520 m
|
Pajkež, također Zgornja Blaževica, njemački: Oberblaschowitz je bivše naselje u općini Dolenjske Toplice. Njegovo područje danas je dio sela Dobindol.
Ime. Pretpostavlja se da ime Pajkež potječe od prezimena Pajek. Alternativni slovenski naziv naselja, Zgornja Blaževica, semantički odgovara njemačkom nazivu Oberblaschowitz, a oba doslovno znače 'gornja Blaževica/Blaschowitz'. Epitet 'gornja' razlikovao je selo od susjedne (Spodnje) Blaževice (njem. Unterblaschowitz), doslovno 'donje Blaževice/Blaschowitz'. Povijesni pregled. Pajkež je bilo kočevarsko njemačko selo. Ne spominje se u zemljišnim knjigama iz 1574. i pretpostavlja se da do tog datuma još nije bio utemeljen. U katastarskoj izmjeri za cara Franje I. od 1818. do 1827. selo je imalo tri obitelji koje su živjele u dvije kuće. Vrhunac naseljenosti doživio je 1890. godine, kada je u pet kuća živjelo 27 ljudi. Do naglog pada broja stanovnika došlo je između 1921. i 1931. godine, kada je broj stanovnika sa 26 pao na samo devet. Selo je prije Drugog svjetskog rata imalo isključivo njemačko govorno stanovništvo. Stanovništvo je iseljeno 22.12.1941. godine, odlaskom preko željezničke stanice u Semiču. Selo su spalili talijanski vojnici u ljeto 1942. tijekom Rogaške ofenzive i ono više nije obnovljeno. Na mjestu nekadašnjeg sela 1962. godine sagrađena je lovačka kuća. U novije vrijeme na tom se mjestu organiziraju natjecanja u streličarstvu. Baština. Na starim kartama sela obilježena su dva svetišta: jedno se nalazilo 200 m sjeverno od naselja, na cesti prema zaseoku Pleš u Dobindolu, a drugo 700 m jugoistočno, uz cestu prema zaseoku Seč u Travnom Dolu. Na tom je mjestu 1982. godine zasađen nasad od 88 stabala povodom 88 godina života Josipa Broza Tita i postavljena spomen ploča. Na lovačkoj kući 1982. godine postavljena je i ploča u spomen na partizansku radiopostaju koja je na tom mjestu djelovala 1943. godine. IZVOR Pajkež. Wikipedija (en) 
|
Pajkež, plan naselja prije Drugog svjetskog rata s prikazom gospodarsatva i obitelji
Legenda: broj kuće - naziv kuće - prezime 1 - Greatschisch - Johann Kump 2 - Baritsch - Johan Rom 3 - Baritschisch - Lucas Rom 4 - XXXX - XXXX 5 - XXXX - Peter Matzelle 6 - XXXX - Maria Spreitzer Schober 6 - XXXX - Hyranimus Stalzer IZVOR https://www.gottscheerland.at/ortsplaene/Oberblaschewitz.pdf |
MARKOVA GLAVA / MACKOVA GLAVA
NADMORSKA VISINA Kota 758, 758 m; Markova glava, 755 m
|
Brdo Markova glava (na pojedinim topo-kartama upisan je naziv Mackova glava ; izv. Geodetski inštitut Slvoenije) visoko je 755 metara i nalazi se iznad Črmošnjiške doline. Administrativno pripada općini Semič. Na njegovom jugizapadnom obodu nalazi se par metara viši šumovito-stjenoviti greben na kojemu je odlična promatračnica. To su Stijene Markove glave (slo. Stene Markove glave, Razgledne stene ili samo Stene) s kojih se pruža pogled na cijelu dolinu Črmošnjice, na suprotnoj strani doline na sportski centar Gače (Kočevski Rog), a za lijepog vremena pogled seže na Julijske Alpe (pogled na Kamniško-Savinjske Alpe je od Stena zaklonjen šumom).
Na standardnim topografskim kartama imenom je upisana samo kota Markova glava (755 m), dok za spomenuti greben s vidikovcem nije navedeno ime, već samo visina najviše točke toga grebena, koja iznosi 758 m. 
Karta prostora oko Markove glave
Izvor: Geopedija.se, 2023. 
Pogled na Kočevski Rog
Pogled s vidikovca kod Markove glave na Črmošnjice
|
Uspon iz Črmošnjica
Na stijene (slo. Na stene) iz Črmošnjica - lagana nemarkirana kružna planinarska staza, 10 km, 4 sata hoda. Pješačenje započinje kod CŠOD Lipa (Center šolskih in obšolskih dejavnosti) ili od crkve u Črmošnjicama i spuštamo se ispod sela, nastavljamo uz Divji potok do Srednje vasi i starom makadamskom cestom do prijevoja Brezovica i kroz šumu do lovačke kuće Vimol. Možete se popeti i na Markovu glavu (755 m) ili se šumskom vlakom popeti do vidikovca, odakle se pruža prekrasan pogled na Črmošnjišku dolinu i Kočevski Rog. Do polazišta se spuštamo pored nekadašnjeg kočevarskog naselja Ašalice (Ašelice) i prečicom do kružnog toka kod Srednje vasi gdje je skretanje za Pajkež. Nastavljamo stazom uz Divji potok do Črmošnjica i polazišta.Staza prolazi označenim šumskim stazama kojih se treba strogo pridržavati jer se krećemo kroz lovište. Uspon od kamenoloma kod prijevoja Brezovica (kružna ruta)
Powered by Wikiloc 
Vidikovac s križem i uređenim odmorištem
|
Pogled na Markovu glavu
Desno u pozadini vidi se Žumberačka gora sa Samoborskim gorjem. |
Ašalice (Ašelice)
KOORDINATE 45.6753, 15.116881 NADMORSKA VISINA 628.1 m WIKIPEDIJA Ašelice (en)
|
Ašelice (njem. Aschelitz ili Aschletz) su udaljeno napušteno naselje u općini Semič. Područje je dio tradicionalne regije Dolenjske. Njegovo područje danas je dio sela Mašelj (kod Črmošnjica). Ašelice leže visoko na padini uz neasfaltiranu cestu istočno od Črmošnjica.
Ime. Vjeruje se da ime Aschelitz potječe od njemačkog Aschnitz, naziva za biljku Alchemilla mollis (slo. plahtica; hrv. vrkuta ili gospin plašt; srb. virak), što se odnosi na lokalnu vegetaciju. Međutim, drugi izvori navode da je ime slovenskog podrijetla. Povijest. Ašelice su bile jedno od samo tri kočevarska njemačka sela koja se spominju u zemljišnim knjigama gospoštije Mihovo 1603. i 1623. godine. Međutim, u zemljišnim knjigama iz 1770. nije uvršteno. Selo se 1931. godine sastojalo od osam kuća i 29 stanovnika, a 1937. godine 37 stanovnika. Kočevski Nijemci (Kočevari) iseljeni su iz sela u jesen 1941. Talijanske trupe spalile su selo tijekom Roške ofenzive 1942. 
|
Aschelitz (Ašelice) prije 1942.
Legenda: broj kuće, ime kuće i prezime obitelji 1 Groschisch Mathias Rothel 3 Pjetrsch Johann Stritzl 4 Kuaitigasch Rudolf Erker 8 Unter Kuaitigasch August Erker 9 Wojonsch Andreas Moschner 11 Wojon Hansch Johann Moschner Izvor: https://www.gottscheerland.at/ortsplaene/Aschelitz.pdf 
Alchemilla mollis (slo. plahtica; hrv. vrkuta ili gospin plašt; srb. virak)
Baršunasto lišće vrkute jako dugo zadržava kapljice rose ili kiše pa izgleda kao osuto svjetlucavim draguljima. Cvjetovi su svijetlo žute boje. Biljka izraste u veliki busen, jako je otporna i nezahtjevna ako ima dovoljno vlage. By Rasbak 14:39, 19 June 2007 (UTC) - Own work, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=2264991 
Alchemilla Mollis vulgaris, crtež
|
|
|
Črmošnjiško-poljanska dolina (dolina Črmošnjice)
(hrv. Črmošnjičko-poljanska dolina)
|
Potok Črmošnjica u Občicama
By Doremo - Own work, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=43182983 |
Kočevske Poljane
|
Kočevske Poljane (njem. Pöllandl) su naselje u Općini Dolenjske Toplice, smješteno u Črmošnjiško-poljanskoj kotlini. Kočevske Poljane su zaštićeno naselje, prvenstveno zbog svojih specifičnih jednokatnica nekadašnjih gostionica i dućana. Samim naseljem dominira crkveni sklop sa župnom crkvom i školom.
Povijesni pregled. Godine 1890. općini Pöllandl pripala su naselja: istoimeno naselje (Poljane) i kotari Krapflern (Občice), Kleinriegel (Mali Rigelj) i Steinwand (Podstenice), koji postoje i danas. Stambena naselja Zinken (Cink), Laubbüchel (Daleči/Dele Vrh ili Hrb), Pogorelz/Pogrelz (Pogorelec), Dranbank/Drampah (Rampoha) stradala su u Drugom svjetskom ratu. Tijekom Drugog svjetskog rata Kočevske Poljane su, kao i cijela Kočevska, bile pod talijanskom okupacijom. Tijekom Drugog svjetskog rata njegovo izvorno stanovništvo preselile su njemačke vlasti, no nekoliko nomadskih obitelji oduprlo se iseljenju koje je naredio njemački okupator i ovdje ostalo. Većina njih podržavala je partizane i Oslobodilačku frontu, čije je sjedište (Baza 20) bilo u blizini. Kočevski dijalekt je nakon Drugog svjetskog rata bio zabranjen, pa se izgubio i njime danas govori samo nekoliko ljudi, od kojih većina živi u Črmošnjiško-poljanskoj dolini. Zavod za očuvanje kulturne baštine Mošnica-Moschnitze je u Kočevskim Poljanama pored crkve sv. Andreja je uredio dvoranu Augusta Schauera. August Schauer (1872.–1941.) bio je župnik u Koprivniku preko 30 godina i urednik kočevarskog kalendara: Gottscheer Kalender (Gottschee Almanac) od 1925. do 1941. Schauer je umro u bolnici Leonišče u Ljubljani 1.7.1941. i pokopan je u rodnom selu Kočevske Poljane. Župna crkva posvećena je svetom Andriji i pripada katoličkoj zajednici Poljane-Dolenjske Toplice (Pöllandl-Töplitz) u rimokatoličkoj biskupiji Novo Mesto. Datira u 17. stoljeće (oko 1625.). Nalazi se na južnom kraju sela.
Druga crkva u ovoj župi, izgrađena je sjeverno od naselja među vinogradima zaselka Gorica (njem. Büchel ili Büchel bei Pöllandl). Ova hodočasnička crkva posvećena je Mariji Pomoćnici (slo. Cerkev Marije Pomoćnice) i sagrađena je krajem 17. stoljeća. Groblje je jedno od samo deset na Kočevskom području na kojima su (uglavnom) sačuvani nadgrobni spomenici kočevskih Nijemaca - Kočevara. 
Kočevske Poljane
Avtor: Sl-Ziga – lastno delo; licenca: Javna domena; URL: https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=8567546 |
IZVOR Kočevske Poljane. Wikipedija (en, slo)
Kočevske Poljane, crkva sv. Andrije
Von PhJ - Eigenes Werk, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=15967127 
Kočevske Poljane - zaselak Gorica, crkva Marije Pomoćnice
Von Miha Turk - Eigenes Werk, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=83292425 |
Občice
|
Občice (njem. Krapflern; kočevarski njem./Gottscheerish: Kropflarn) su naselje u Općini Dolenjske Toplice, selo zbijenog tipa, smješteno s obje strane potoka Črmošnjičice, koji ubrzo ponire u zemlju, a zatim izranja ispod Kočevskih Poljana uz cestu za Dolenjske Toplice. Neka od seoskih imanja raštrkana su po obližnjim padinama iznad doline. Obližnje uzvisine uključuju Mali Rigelj (307 m) na sjeveroistoku, gdje se nalaze vinogradi, i šumovitu Zelenu goricu (645 m) na zapadu. S obje strane doline nalaze se obrađena polja i livade.
Ime. Slovensko ime Občice nejasnog je podrijetla. Kao i toponimi Občine i Opčine, može potjecati od slovenskog pridjeva obči 'zajednički' od slavenskog korijena obьťь, upućujući na ranije zemljoposjedničke odnose. Vjeruje se da se njemačko ime Krapflern temelji na prezimenu ranog doseljenika, Krapf ili Kropf. Povijest naselja i stanovništva. Občice su bile kočevsko njemačko naselje. Selo je smješteno u Črmošnjiško-poljanskoj dolini, koja je bila najistočniji dio kočevarskog jezičnog područja, odakle je 1941. godine većina Kočevara njemačkog govora iselila. U zemljišnim knjigama iz 1574. navedeno je da ima dva cjelovita gospodarstva podijeljena na četiri polu-imanja s pet vlasnika, što odgovara broju stanovnika između 20 i 25. Stanovništvo je naraslo na 129 ljudi koji su živjeli u 24 kuće 1869. godine, ali je zatim opalo, brojeći samo 56 ljudi u 20 kuća 1921. godine, i 69 ljudi 1936. godine. U to se vrijeme gospodarstvo sela temeljilo na poljoprivredai s prodajom krumpira, pšenice, ječma, raži i graha u Novom Mestu, prodajom stoke na sajmovima, jabuka i šljiva u Straži, vina u bližoj okolici i drva za pilanu na parni pogon u Straži. Tijekom Drugog svjetskog rata Občice su, kao i cijela Kočevska, bile pod talijanskom okupacijom. Prvobitni stanovnici iseljeni su 7. i 8.12.1941. No, kao i u susjednom selu Kočevske Poljane, neke su se kočevarske obitelji 1941. oduprle iseljavanju i podržale antifašističku Oslobodilačku frontu. Stoga je nekoliko Kočevara ostalo u ovim mjestima, ali je kočevarski govor - također zbog zabrane nakon Drugog svjetskog rata - gotovo izumro. U vrijeme Drugog svjetskog rata, godine 1944/45 djelovala je ovdje partizanska kurirska stanica u kući br. 7, kao i stožer kurirske relejne linije 15, koja je koordinirala 145 takvih postaja. Ploča u znak sjećanja na stožer kurira otkrivena je 21.7.1957. Većina zgrada u selu preživjela je rat netaknuta. Nakon rata broj stanovnika Občica se 1961. godine povećao na 75, zatim se smanjio, ali je porastao na 65 u 2011. Od 1998. godine u Občicama se nalazi Kulturni centar Kočevara, koji je također i sjedište udruge Društvo Kočevarjev staroselcev. Od značajnijih osoba u Občicana je rođen Rudolf Kapš (a.k.a. Rudolf Kapsch) (1916. – 1988.), lokalni povjesničar. Muzej Kočevarjev (Muzej Kočevara). U muzeju u selu Občice se, uz pomoć ostataka iz nekadašnjih kočevarskih sela, možemo upoznati s njihovim životom u prošlosti, i saznati više o stanovnicima koji su živjeli na ovim mjestima čak 600 godina. Muzej u Občicama je otvoren uz najavu. Črmošnjice su bile središte Kočevara na području općine Semič. O povijesti Kočevara svjedoče i ruševine Starog i Novog Tabora u okolici Črmošnjica.
Občice
By Doremo - Own work, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=43149820 |
Sjedište Društva Kočevara starosjedilaca u Občicama
Avtor: PhJ – lastno delo; licenca: CC BY-SA 3.0; URL: https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=15966192 IZVOR Občice. Wikipedija (en, slo)
|
Črmošnjice
|
Črmošnjice, župna crkva Uznesenja Marijinog (slo. župnijska cerkev Marijinega vnebovzetja)
|
|
Divji potok. Divji potok, desni pritok rijeke Črmošnjice, teče kotlinom na jugoistočnoj strani od naselja Črmošnjice. On tvori brzake i slapove koji teku koritom izgrađenim od sedre. Ovdje također žive potočni rak (slo. navadni koščak; lat. Austropotamobius torrentium) i pjegavni daždevnjak (slo. navadni močerad ili pisani močerad; lat. Salamandra salamandra). Uz potok je uređena kružna poučna staza (slo, krožna učna pot) duga 2,5 km, na čijem se početku nalazi informativna ploča.
Staza Črmošnjiškom dolinom - lagana, kružna, djelomično markirana planinarska staza, 8,7 km, 4 sata hoda. Pješačenje započinje u Črmošnjicama uz regionalnu cestu i kroz šumu se spušta do izvora Črmošnjičice. Nastavljamo koritom rijeke uređenim prolazima i asfaltiranim stazama do ušća Divjeg potoka, odavdje regionalnom cestom lijevom obalom Divjeg potoka do sela Črmošnjice, zatim Poučnom stazom Divji potok do središta sela i starom cestom do prijevoja Brezovica, gdje prelazimo na regionalnu cestu, nastavljamo pored crkve u selu Brezovica (ovdje možemo produžiti pješačenje lijevo do Starog Tabora ili desno do izvora Divjeg potoka). U Črmošnjice se vraća markiranom planinarskom stazom Brezovica - Črmošnjice.
|
Srednja Vas
|
|
IZVORI I LITERATURA
|
LADIŠIČ, Borivoj: Speleološke raziskave Novomeškega Podgorja. Novo Mesto. Dolenjski kras, br. 2. Novo Mesto, 1987. str. 10-16 (PDF)
MAKAROVIČ, Marija: Črmošnjiško-Poljanska dolina in njeni ljudje. Kočevarji staroselci in Slovenci iz preteklosti v sedanjost. Založba ZRC. Ljubljana, 2005.
Markova glava (razgledna stena). Hribi.net Brezovica - Markova glava (razgledna stena). Hribi.net |
|
