NANOS
Područje: Krške visoravni (planote) Slovenije i Hrvatske
Grupa: Grupa Trnovnskog gozda
Država: Slovenija
Najviši vrh: Suhi vrh (1313 m)
Koordinate najvišeg vrha: 45.7983, 14.0671
Grupa: Grupa Trnovnskog gozda
Država: Slovenija
Najviši vrh: Suhi vrh (1313 m)
Koordinate najvišeg vrha: 45.7983, 14.0671
O planini ...
|
|
UvodNanos (sloven. Nanos; čita se nanòs) je visoka krška zararavan (slov. planota) zapadno od Pivske kotline (dolazi od imena Pivka; slov. Pivška kotlina), prjevoja Postojnska vrata i planine Hrušice, te južno od planine Trnovski gozd i istočno od Vipavske doline. Na istočnoj strani Nanosa predjamski tektonski lom odvaja ga od visoravni Hrušice, a prema zapadu ga dolina Bele dijeli od zaravni planine Trnovskog gozda. Nanos je ujedno krajnji južni dio veće krške visoravni Trnovskog gozda (planinska grupa Trnovskog gozda) koja se nalazi na granici kontinentalnog i primorskog dijela Slovenije. Obilježje Nanosa je njegov izražen rub zvan Pleša, koji se na krajnjem južno dijelu Nanosa strmo izdiže od okolnog terena, i uz Notranjski Snežnik vizualno je najkarakterističnija planina u slovenskoj regiji Notranjskoj. Strme su padine Nanosa i na zapadnoj strani, gdje se dižu 500-700 metara nad Vipavskom dolinom, dok je s njegove sjeverne strane blagi prijelaz prema zaravni Trnovskog gozda (područje Javornika) i Hrušici. Gradovi u podnožju planine su: Vipava i Postojna. Nanos je dug 12 i širok do 6 kilometara.
Kao i većina planina Dinarskog gorja i Nanos se pruža pravcem sjeverozapad - jugoistok i ima izražene krške reljefne oblike (uvale, vrtače, jame). Površina platoa "izjedena" je izduženim dolovima, vrtačama i kupastim vrhovima, među kojima je i najviši vrh Nanosa, Suhi vrh (1313 m), na njegovom jugoistočnom dijelu. Visoravan Nanosa nalazi se između 900-1313 m, tako da je prosječna nadmorska visina zaravni oko 1100 metara - zapadna polovica je niža (800-950 m) i manje stjenovita. Planina je šumovita i pokrivena mahom bukvom, na nižim visinama, i jelom, na višim. Šumovitu visoravan rado posjećuju planinari i paraglajderi. Preko Nanosa prolaze transverzale Slovenska planinska transverzala, Slovenska geološka pot, Via Dinarica i Via Alpina. Na vidikovcu Pleša (1262 m) nalazi se televizijski odašiljač, u blizini kojega je i planinarski dom Vojkova koča na Nanosu. Do planinarskog doma je moguće doći i automobilom makadamskom cestom iz sela Podnanos u Vipavskoj dolini. Za pogodnog vremena s Nanosa se vide Tršćanski i Piranski zaljevi, sjeverozapadni dio Slovenije., i Furlanska ravnica, sve do Venecije. IZVOR: WIKIPEDIJA, i dr. ENGLISH SUMMARY: NanosNanos (pronounced [ˈnaːnɔs]; Italian: Monte Re) is a karstic limestone plateau at the eastern border of the Inner Carniola in southwestern Slovenia. The plateau is about 6 kilometres (3.7 mi) wide and 12 km (7.5 mi) long in the northern extension of the Dinaric Alps. The highest point of the plateau is Dry Peak (Slovene: Suhi vrh, 1,313 metres or 4,308 feet). The plateau is traversed by the Slovene Mountain Trail, the oldest interconnecting trail in Slovenia. The most popular destination on Nanos and part of the trail is Pleša Peak (1,262 metres or 4,140 feet) with the Vojko Lodge (Slovene: Vojkova koča, named for the Slovene Partisan Janko Premrl, a.k.a. Vojko) below its summit. In 1987, the southern and western slopes of Nanos were declared a regional park with an area of 2,632 hectares (6,500 acres). WIKIPEDIA 
Položaj Nanosa
Detalj stare topografske karte; Izvorno mjerilo 1:300.000 Ime (Etimologija)U antici, Nanos je bio poznat pod imenom Ocra.
Spominje kao Nanas u djelu Johanna Weikharda Valvasora iz 1689. Slava Vojvodine Kranjske. 
Pogled s Nanosa prema Vipavskoj dolini i planini Trnovski gozd
Autor: Reinhard Kraasch; Wikipedia, Creative Comons |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI
 Klikom na logotip Booking.com direktno pronađi smještaj u okolici Nanosa
Oglašavajte ovdje:
|
ZEMLJOPIS PLANINE
Padine Nanosa
Autor: Jeancaffou; Wikipedia - Creative Comons
Autor: Jeancaffou; Wikipedia - Creative Comons
Reljef i geologijaNa sloj najstarijih stijena u Sloveniji, starih od 300 do 350 milijuna godina, potisnuti su kredni vapnenci prije 130 milijuna godina, i u to vrijeme nastaje i masiv Nanosa. Brojni fosilni nalazi biljaka, školjki i životinja svjedoče o toj geološkoj povijesti Nanosa.
Nabori planinskog područja Nanosa, izgrađeni od krednog i jurskog vapnenca, dotiču flišne stijene Vipavske doline, na kojima su se razvila bazična smeđa karbonizirana tla i rendzine (rendzina; šumsko tlo razvijeno na rastresitom karbonatnom supstratu; slabije plodnosti). Zbog okršenosti je debljina eluvija (eluvij; rezidualno tlo nastalo fizičkim, kemijskim i biološkim trošenjem stijena u podlozi, uz neznatan transport sedimenata ili bez njega) vrlo neujednačena, snažno izložena ispiranju. Plato karakteriziraju brojne vrtače i ulazi u ponore i jame, a najdublja je 379 m duboka Strmadna. KlimaPlanina Nanos je klimatska razdjelnica. Zbog svojega zemljopisnog položaja i okolne konfiguracije, Nanos predstavlja prvu zapreku zapadnim i jugozapadnim vjetrovima, koji prodiru od obale Jadranskog mora prema unutrašnjosti. Zbog strujanja tih vlažnih i toplijih zračnih struja, te njihovog dodira s višim i hladnijim terenom, Nanos prima relativno velike količine padalina. Na ovom području padne prosječna količina oborina od 1881 mm godišnje. Prema količini padalina ističu se studeni/novembar (293 mm) i lipanj/jun (180 mm), a najmanje padalina ima u veljači/februaru i ožujku/martu (135 mm). Osjećaju obilnih padalina pridonosi broj dana s oborinama većim od 10 mm - kojih je 70 dana godišnje, i znatnom oblačnošću (129 dana godišnje). Većina zimskih oborina je u obliku snijega, osobito u višim dijelovima, gdje se snijeg zadržava sve do ljeta u krškim jamama i depresijama s temperaturnom inverzijom - mještani ta mjesta nazivaju "ledeniki". Godišnje ima 80 dana s maksimalnom dnevnom temperaturom nižom od 0°C.
Tipičan vremenski fenomen je vjetar bura, čiji udari često prelaze brzinu od 100 km/h. pa i preko 150 km/h, te su zbog vjetra, krošnje stabala na rubovima i izloženim padinama planine deformirane. Ledeniki Sve do 1960-ih godina se u ledenim špiljama i jamama (slov. brezna) - sniježnicama (lokalno ih stanovništvo zove ledeniki - Veliki trški ledenik, Slapenski ledenik, Podraški ledenik) sjekao led, odvozio i prodavao u Vipavi i Trstu. Te su sniježnice i špilje proglašene prirodnom baštinom. Najdublja jama-sniježnica ima 218 m dubine. VodeUnatoč obilnim oborinama, visoravan Nanosa je bez površinskih voda, a većina voda teče podzemno prema Vipavskoj dolini i izvorima kod gradića Vipave, dok manje količine vode na istočnoj strani strane teku u Nanoščicu, koja je dio krškog porječja rijeke Ljubljanice.
|
Naslovna fotografija
Pogled na Nanos iz smjera Razdrtog 
Nanoščica pod Nanosom
Autor: Sl-Ziga; Wikipedija |
Pogled na Nanos sa ceste Postojna - Razdrto
PRIRODA
Biljni svijet
Na većem dijelu nanoške visoravni rastu bukove i bukovo-jelove šume, a prisojne padine pokrivene su šumama toplijih podneblja. Udio površina pod šumama se povećava, zbog zaraštanja napuštenih pašnjaka, na koje su nekada ljeti izgonili stoku iz Vipavke doline.
Zaštita prirode
Područje južnih i zapadnih padina Nanosa proglašeno je 1987. godine zbog brojnih botaničkih atrakcija i očuvanja prirode regionalnim parkom : Krajinski park Južni in zahodni obronki Nanosa. Park obuhvaća 2632 ha.
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Na visoravni Nanosa živi oko 35 stanovnika. Nakon mnogo vremena konačno su priključeni na električnu mrežu 2006. godine. Njihov najvredniji proizvod je sir s Nanosa, koji se radi još od 16. stoljeća, a od listopada/oktobra 2011. nosi i oznaku zaštićenog zemljopisnog podrijetla. Danas se radi od kravljeg mlijeka, iako je prije Drugog svjetskog rata bio rađen od ovčjeg mlijeka. No, od tada je broj ovaca na visoravni znatno opao. Stanovnici danas zarađuju i od turizma.
Povijesni pregled
|
U antici, Nanos je bio poznat pod imenom Ocra. Strabon ga je smatrao posljednjim vrhom Alpa.
U 1. stoljeću prijevoj uz Nanos bio je važan koridor civilnog i vojnog prometa od Trsta (Tergeste) do Ljubljane (Emona) i dalje do Carnuntuma na Dunavu, kod Beča. Izgubio je svoju važnost u 2. stoljeću, kada je sjevernija, brža cesta preko Hrušice, u 2 povezala Emonu s Akvilejom i dalje na sjever. Nanos se spominje kao Nanas u djelu Janeza/Johanna Weikharda Valvasora iz 1689. Slava Vojvodine Kranjske (Die Ehre deß Hertzogthums Crain, vol. 2, poglavlje 62.str. 268.) Nanos ima važno simboličko mjesto u povijesti i identitetu primorskih Slovenaca. U rujnu/septembru 1927. na nanoškoj visoravni osnovana je antifašistička pobunjenička organizacija TIGRi. 18.4.1942. na Nanosu je održana bitka kod Nanosa. Bila je to jedna od prvih bitaka između partizanskog pokreta otpora u slovenskom primorju, koji su vodili Janko Premrl te talijanske vojske, i bio je to početak borbe za zapadnu granicu između dva naroda. Bitka na Nanosu
Bitka na Nanosu odvijala se 18.4.1942. na nanoškoj visoravni tijekom Drugog svjetskog rata, kada je 800 talijanskih vojnika opkolilo 54 slovenska partizana koji su se povukli na Nanos. U osmodnevnoj borbi, ubijeno je deset partizana je ubijeno, a jedanaest zarobljeno, dok su ostali probili prsten. To je bila jedna od prvih bitaka između partizanskih ustanika u slovenskom primorju, koju je vodio Janko Premrl, i postrojbi talijanske vojske. Bitka je odjeknula primorskom regijom i predstavlja početak oslobodilačke borbe u Drugom svjetskom ratu, uz zapadnu slovensku granicu. 
Spomenik na Abramu, u sjećanje na Bitku na Nanosu
|
TIGR Kako bi povezali okupirane slavenske narode u Italiji u borbi protiv fašizma na Primorskoj i u Istri, grupa primorskih Slovenaca: Zorko Jelinčič, Dorče Sardoč, Jože Dekleva, Albert Rejec, Andrej Šavli i Jože Vadnjal, sastali su se na Nanosu sredinom rujna/septembra 1927. godine, gdje su postavili temelje organizacije TIGR (inspiracija za ime dobivena je iz časopisa istarskih đaka, koji je izlazio un u Karlovcu pod nazivom TIMOR, što je značilo Tužnu Istru moraju osloboditi rođaci). Sastanak je bio neformalan. Zbog konsiracije nizu vodili zapisnik. TIGR (1927.-1941.) (kratica za: Trst, Istra, Gorica i Rijeka) je prva europska antifašistička organizacija, narodni pokret otpora kojeg su osnovali Slovenci i Hrvati, a koji je 1920-ih i 1930-ih izveo više od 100 oružanih akcija u Trstu i njegovoj okolici, boreći se za vraćanje okupiranih zapadnih slovenskih zemalja (Primorje) matici zemlji, te također za pripajanje Istre i Rijeke Hrvatskoj. TIGR je osnovan kako bi pokušao činima terora djelovati protiv nositelja terora fašističke države, koji su na područjima nastanjenima Slovencima i Hrvata djelovali još grublje nego drugdje u fašističkoj Italiji toga doba. Mnogi članovi TIGR-a bili su povezani s jugoslavenskim i britanskim obavještajnim službama i većina ih je bila vojno obučena. Organizacija nije bila pozvana da se priključi Oslobodilačkoj Fronti Slovenaca (OF - Osvobodilna Fronta) 1941., no mnogi članovi pokreta 1943., nakon kapitulacije Italije, pridružili su se pojedinačno slovenskim partizanskim brigadama, osobito Prekomorskim brigadama. Član TIGR-a bio je i znameniti Vladimir Gortan, hrvatski domoljub i antifašist iz Istre koji je 1929. godine osuđen na smrt u Rimu i potom strijeljan u Puli. Po njemu su za vrijeme II. svjetskog rata nazvane neke partizanske jedinice iz Istre, a potom mnoga poduzeća i ustanove - te i danas po njemu nose ime ulice i škole po raznim mjestima u Istri, ali i Rijeci i Zagrebu. 1930. godine talijanska fašistička policija otkrila je neke od TIGR-ovih jedinica i četiri člana (Ferdo Bidovec, Fran Marušič, Zvonimir Miloš i Alojzij Valenčić) su uhvaćena i pogubljena u Bazovici. Kada je Mussolini posjetio Kobarid 1938., neki članovi pokreta planirali su atentat na njega, no to se nije ostvarilo. 1941. godine devet članova pokreta osuđeno je za špijunažu i terorizam, petorica od njih (Pinko Tomažič, Viktor Bobek, Ivan Ivančič, Simon Kos i Ivan Vadnal) također su pogubljeni u Opčinama. Iako je organizacija kasnije prestala djelovati, Komunistička Partija Slovenije (KPS) strogo je nadgledala neke od članova TIGR-a. Na području hrvatske Istre, predstavnici Komunističke partije Hrvatske od ožujka 1942. godine stupaju u kontakt s članovima TIGR-a Vjekoslavom Ladavcom, Živkom Gortanom i Viktorom Baćcem, za čiju se pripadnost TIGR-u znalo obzirom da su zbog toga bili suđeni na talijanskim sudovima. Komunist Ljubo Drndić uredno prenosi da su ti članovi TIGR-a bili spremni na borbu protiv fašista, ali su o komunistima i njihovoj ideologiji - o kojoj su saznali iz iskustava s talijanskim komunistima - imali negativan stav. Ipak su se odlučili pridružiti Narodnooslobodilačkom pokretu kojega su predvodili komunisti, jer su ocijenili da su se hrvatski komunisti doista spremni boriti za sjedinjenje Istre s Hrvatskom. Potom su ti "Gortanovci" u partizanima obnašali važne dužnosti. Asocijacija s antifašističkom djelatnošću TIGR-a ("s Gortanovcima") je partizanima bila važna, pa je od prvih dragovoljaca koji su se pridružili Drugom primorsko-goranskom odredu na Risnjaku u Gorskom kotaru formirana u kolovozu 1942. god. Prva istarska četa "Vladimir Gortan", a prva veća formacija NOVJ na području Istre formira se u rujnu 1943. godine pod imenom "1. istarska narodnooslobodilačka brigada 'Vladimir Gortan'". IZVOR: TIGR |
1. PO VRŠNOM PODRUČJU
Detalj stare topografske karte
Izvorno mjerilo 1:100.000; Sekcija: Postojna
Izvorno mjerilo 1:100.000; Sekcija: Postojna
Pleša
Radio-televizijski odašiljač (Oddajnik Nanos)Na Pleši, izuzetno preglednom vrhu, odakle se pruža vidik na velik dio jugozapadne Slovenije, nalazi se odašiljač Slovenskog radija i televizije. Instalaciju čine dva prijenosna tornja visine 52 i 35 metara. Tijekom 10-dnevnog rata u Sloveniji, odašiljač je 28.6.1991. bombardiralo Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo.
Odašiljač Nanos pokriva područje slovenske Notranjske i Primorske, a gledatelj njegov program primaju i na širem području Slovenije, a signal se "lovi" i u Hrvatskoj, pa čak i u Italiji. U blizini odašiljača nalazi se planinarski dom Vojkova koča na Nanosu, do koje se može doći i cestom. Na lokaciji gdje se sada odašiljač Nanos, prva mjerenja čujnosti na UKV (frekvencijama) obavljana su 1953.-1954. godine. Budući da je s Nanosa širok pogled na veliki dio Slovenije (Primorska, Notranjska), 1955. godine, s ovoga mjesta, na koti 1248 metara, započelo je emitiranje radijskog UKV programa na slovenskom jeziku, a 1957. i talijanski televizijski program koji je dolazio s talijanskog predajnika Belvedere iznad Trsta. U početku su to bili dopunski programi Jugoslavenske radio-televizije (JRT). U početku rada ovdje je bila postavljena mala kućica (2,5x3 m) za uređaje i prijenosni telekomunikacijski stup visine oko 20m. U obližnjoj planinskoj kolibi - Vojkovoj kući (današnji istoimeni planinarski dom), bili su smješteni tehničari. Kasnije, kada je ostvarena veza s odašiljačem na Krvavcu, počelo je emitiranje programa slovenske televizije u okviru JRT-a. 19.7.1960. donesena je odluka o pokretanju izgradnje modernog objekta u Nanosu, gdje će biti instalirani odašiljači, agregati, transformatorska stanica, radionica, garaža i prostor za tehničko osoblje. Osim toga, potrebno je izgraditi prijenosni toranj visine 50m i izgraditi podzemni kabel od 10 kV duljine 1300 m. 15.12. 1962. svečano je otvoren novi radijski centar, stalne namjene, a nakon ulaska JRT u Euroviziju preko Nanosa je ostvarena veza između Jugoslavije i Italije. U ljetnim mjesecima, velike štete na odašiljaču su uzrokovale oluje sa snažnom grmljavinom. Pristup odašiljaču bio je i još uvijek je, u zimskom razdoblju, prava avantura, jer su snježni nanosi i jaka bura često sprječavali prijevoz tehničkim sredstvima. U takvim slučajevima se do objekta dolazilo pješice - putovanjem koje je trajalo po nekoliko sati. Zabilježena je tako jedna od oštrijih zima, kada je 4.2.1969. godine, snažna sniježna mećava, praćena orkanskim vjetrom srušila antenski stup. Naknadna mjerenjima i usporedbe pokazali su da je u to vrijeme snažna bura puhala brzinom od 240 km/h. Dežurni tehničar toga dana zapisao je u dnevnom izvješću: "Danas, osim toga da se srušio stup, nije bilo ništa posebnog". Kako bi se popravio uništeni antenski stup pokušavalo se neuspješno probiti do odašiljača vojnom i civilnom mehanizacijom, pa i helikopterom. Naposlijetku, potrebna tehnička oprema dopremljena je do objekta uz pomoć velikih seljačkih sanjki, koje je vuklo 20 vojnika! Dana 28.11.1969. dovršeni su radovi na novom tornju visokom 42 metra. Krajem 1970. na Nanosu je instaliran UHF odašiljač Philips snage 20 kW s klistronom, koji je bio jedan od najmodernijih u Europi. Odašiljač je bio višenamjenski, a dio kapaciteta je bio namijenjen talijanskoj manjini u Sloveniji. Za ugradnju UHF antena, koje su imale kružni dijagram, moralo se podići antenski toranj za 10 m. U to vrijeme odašiljač Nanos odigrao je važnu ulogu u uvođenju PAL-standarda za televiziju u boji u bivšoj Jugoslaviji, pa i dijelu Italije. Tako je dana 11.11.1970. godine prvi put je testiran signal u boji na starom odašiljaču, a nakon instalacije Philipsovog odašiljača počelo se s redovitim emitiranjem testa signala u boji i eksperimentalni program iz studijske TV Koper, čiji je program započeo redovitim programom 28.6971. godine, i pratio se i na području Italije. U to vrijeme u Italiji još nije bilo redovnih televizijskih programa u boji, jer se Italija tada još odlučivala između SECAM-a i PAL sustava. Tako su gledatelji u Italiji koji su živjeli na području koje je TV Koper pokrivala s odašiljačem na Nanosu, masovno kupovali TV-prijemnike u boji jer je program bio atraktivan. nekonvencionalan i dinamičan, za razliku od RAI-a i JRT-a. Sve je to u narednim godinama dovelo je do razvoja privatnih TV postaja i Berlusconija. Ubrzo nakon podizanja antenskog tornja za 10 m, što je težinu na vrhu stupa povećala za četiri tone, primijećeno je da pri brzini vjetra od oko 10 m/s dolazi do rezonancije i da se toranj počinje znatno njihati. Ovaj je fenomen djelomično ublažen tzv. Scrutonovim spiralama, koje se "ovijaju" oko zaštite za UHF antene. Fenomen je samo djelomično uklonjen, a toranj je počeo torzirati. U narednim godinama napravljena su sva moguća pojačanja na tornju, 1973. godine rukovodstvo najavljuje postavljanje novog tehničkog stupa, krajem 1975. godine toranj je usidren, kasnije oslikan, sniman ultrazvukom i više puta je otkrivena kritična situacija. U ratu 1991. toranj je je oštećen, ali još uvijek stoji, uz još uvijek nazočan strah od ponovnog rušenja. Kasnije je izgrađena nova energetska zgrada s tri agregata, jačim transformatorima i novim naftnim rezervoarom. Mikrovalna mreža se proširila. Do 1991. godine uspostavljene su nove veze s odašiljačima Slavnikom, Belom Križem, Tinjanom, Koprom, Skalnicom, Kaninom i Krimu. PTT je također izgradio zgradu za mikrovalne veze. Godine 1984. dio nove trase ceste napravljen je do odašiljača. 1991. godine, tijekom rata u Sloveniju, napadnuti su i radiodifuzni centri. Prijenosni centar u Nanosu doživio je dva zračna udara 28.6. i 2.7.1991. godine. U oba zračna udara, UHF antenski sustav i veliki dio valovoda za mikrovalne veze praktički su uništeni. Sreća u nesreći bila je što nitko nije bio ranjen u tim napadima, jer je zgrada u kojoj je aparat samo djelomično oštećen. U ovoj godini započela je gradnja samostalnog tornja za FM antenski sustav, visokog 35 m. Nakon rata, u samostalnoj Sloveniji 1992. godine izgrađena je nadogradnja postojeće zgrade na Nanosu. Sagrađeno je preko 1000 četvornih metara novih prostora. koji su namijenjeni za klimatizaciju, odašiljače i mikrovalne veze. Osim toga, po prvi puta je sagrađena odgovarajuća radionica i kontrolna soba. U Sloveniji su se počeli pojavljivati nezavisni televizijski programi za koje odašiljač nudi tehničke usluge. Kao i kod drugih radio-difuznih centara, Nanos servisira i druge korisnike bežične mreže. To su Telekom Slovenije, ELES, Slovenska vojska, policija, meteorolozi, radioamateri i dr. Spektar elektromagnetskih polja svih frekvencija vrlo je raznolik. Za sigurnost centra brine pas čuvar o kome brinu djelatnici. U jesen se nabavlja zinmica, a uz odašiljač je i povrtnjak. IZVORI: Oddajni center NANOS. RTV Slovenije |
Radio-televizijski odašijač na Pleši
Autor: Jeancaffou; Wikipedia - Creative Comons Muzejska zbirka
U odašiljačkom centru Nanos je 2014. godine otvorena muzejska zbirka Analogne tehnologije emitiranja (slov. Muzejska zbirka analogne oddajne tehnike). |
Planinarski dom "Vojkova koča na Nanosu"
Vojkova koča na Nanosu (1240 m) je planinarski dom smješten pod vrhom Pleše (1262 m). Otvoren je 1949. godine, i imenovan prema narodnom heroju Janku Premrlu Vojku (1920.-1943.), koji je rođen u Podnanosu, a poginuo je od posljedica ranjavanja nakon bitke s Talijanima - njegovo se poprsje nalazi pred Domom. Dom je znatnije obnovljen 1990. godine.
Domom upravlja Planinsko društvo Postojna, i otvorena je od početka 6. do kraja 9 mjeseca, od srijede (od 17 h) do nedjelje navečer, a u ostalim mjesecima subotom, nedjeljom i praznicima. Ima dva boravka (blagavaonice) sa 82 sjedeća. Noćenje je u sobi s 4 kreveta i u dvije zajedničke spavaonice sa 48 ležaja. Pred Domom se nalaze dvije prostrane livade, te tri spomenika. Na ulazu u zgradu stoji spomen-ploča posvećena narodno-revolucionarnojorganizaciji TIGR, koju su 1994 postavile slovenske primorske općine. Na spomeniku piše: Septembra 1927. leta so se na Nanosu zbrali primorski rodoljubi Albert Rejec, Zorko Jelinčič, Jože Dekleva, Dorče Sardoč, Andrej Šavli in Jože Vadjal. Razplamteli so baklo upora proti fašizmu. Vam v pogum, ki prihajate. [hrv. U rujnu 1927. primorski patrioti Albert Rejec, Zorko Jelinčič, Jože Dekleva, Dorče Sardoč, Andrej Šavli i Jože Vadjal okupili su se na Nanosu. Raspršili su baklju otpora fašizmu. Za hrabrost, vama koji dolazite] PRISTUPI DOMU:
IZLETI IZ DOMA
|
Vojkova koča na Nanosu
Autor; Reinhard Kraasch; Wikipedia - Creative Comons |
Crkva svetog HieronimaCrkva se nalazi na malom zaravnjenom dijelu padine ispod bočnog vrha Grmada, na nadmorskoj visini od 1019 m, oko pola sata hoda od Vojkove koče. Svetište sv. Jeronima bilo je već ovdje u 14. stoljeću. Crkva je vjerojatno dobila današnju veličinu i oblik krajem 16. ili prvo četvrtinom 17. stoljeća. Kasnije je napuštena i propala, ali je 1990. ponovno posvećena. Mramorni oltar s dva stupa sagrađen je kada je crkva obnovljena. Vrijedno je vidjeti izrezbareni, pozlaćeni oltar.
Prema usmenoj tradiciji, u prošlim stoljećima, tršćanski su pomorci donirali oko 280 litara ulja godišnje za osvjetljavanje crkve za orijentaciju prilikom noćne plovidbe. Legenda o svetom Hijeronimu Nekada davno su seljacima u Vipavskoj dolini poplave uništavale usjeve svake godine. Dobar pustinjak Hijeronim sažalio se nad njihovom mukom i odlučio im pomoći. Predložio i je da ode živjeti na Nanos, otkuda je širok pogled, te da će uvijek kada se sprema oluja, zapaliti veliku vatru. Zauzvrat, seljaci su mu donosili hranu i stvari potrebne za njegov život. I tako je Hijeronim zaista palio vatru. Svaki put kada su seljaci iz nizine opazili dim s vrha Nanosa, žurno su prikupili svoje usjeve. I kada je već bio na samrtnoj postelji, obećao im je pomoć i nakon svoje smrti. Umjesto dimom, upozoravati će ih maglom. Tako i danas, kada nailazi loše vrijeme, možemo na padini Nanosa opaziti maglu, koja sakriva njegov vrh. Seljaci su Hijeronima proglasili svecem, i kao zahvalu, na mjestu gdje je palio lomaču, sagradili u crkvicu. |
Crkva svetog Hieronima
Autor; Reinhard Kraasch; Wikipedia - Creative Comons |
|
Rub Nanosa
Vrh Pleša (1262 m), krajnji je jugoistočni rub Nanosa, iznad sela Razdrto, kroz koje prolazi važan prometni koridor od Ljubljane prema obali Jadranskog mora. |
2. PIVŠKA, odn. NOTRANJSKA STRANA
Razdrto
|
Razdrto je grupirano naselje u općini Postojna. Nalazi se na prijevoju između Nanosa (Pleša, 1262 m) na sjeveru i Golog vrha (710 m) na jugu, na zapadnom rubu donje kotline Pivke (slov. spodnja Pivška kotlina).
U blizini naselja, na slovenskoj autocesti A1 (Ljubljana-Koper), nalazi se važan odvojak auto-ceste prema Novoj Gorici i dalje prema Italiji. Jugozapadno od naselja, uz cestu Razdrto-Senožeče, tamo gdje od ceste koja nastavlja na područje Krasa (u pravcu Kopra i Trsta), odvaja cesta za središte naselja i dalje prema Vipavskoj dolini, nalazi se veliki kamenolom u vapnenačkom terenu. Naselje ima svježu klimu, koju obilježavaju fenomen snažne bure i sniježni nanosi zimi. Razdrto je klasično i popularno polazište za pješačke uspone na planinu Nanos, na najbliži vrh Pleša, pored kojega se nalazi planinarski dom "Vojkova koča". Na potoku Smolevec, koji se ulijeva u Nanoščicu, zaselak je Hudičevec (hudič=đavo, vrag), u kojemu je do 1974. godine radio mlin, a danas je ovdje obiteljsko turističko gospodarstvo (turistična kmetija). U naselju se nalazi podružna crkva Presvetog Trojstva, s glavnim oltarom iz 18. stoljeća, koji je svojim arhitektonskim dizajnom i kiparskom dekoracijom blizak radovima klesaonice kamena Lazzarini iz Gorizije (slov. Gorica). Oltarna slika djelo je A. Herrleina. U crkvi se nalazi grobnica plemićke obitelji Rossetti, koja je posjedovala stari grad Orehek (Orehek pri Postojni) i feud na području Razdrtog. POVIJEST NASELJA U blizini Razdrtog je pronađeno više ostataka prapovijesnih gradina i ostataka iz antičkog rimskog doba. Pretpovijesno naselje na Gradišču (640 m) izgrađeno je u željeznom dobu, a bilo je naseljeno još u vrijeme rimske vlasti. Njegova uloga je vjerojatno bila povezana s nadzorom prometa na strateški važnom prirodnom prijevoju i prometnom pravcu. Do početka 1. stoljeća, kada su Rimljani izgradili cestu preko visoravni Hrušice, glavna veza između Akvileje i e i Emone (Ljubljana) prolazila je preko Razdrtog. U pisanim se izvorima kraj oko Razdrtog spominje oko 1200 godine pod imenom Preval (na slovenskom jeziku u značenju prijevoj). Ovuda je vodio put prema Landolu, Studenom i Planini. Put je izgubilo na važnosti nakon 1720., nakon što su u vrijeme vladavine cara Karla VI. izgradili novu cestu preko Postojne. No, ipak su njega i dalje prevozili debla prema za brodogradilišta u Trstu. Prema slovenskoj riječi jambor, u značenju brodskog jarbola, stupa jedra, ovaj su put preko Razdrtog nazivali Jamborna cesta. U to vrijeme Razdrto dobiva i poštansku postaju, koja je bila smještena u objektu dvorca obitelji Garzarolli, a koja je do tada biia smještena na Hrušici. Na križanju cesta prema moru i Vipavskoj dolini nalazila se mitnica, gdje se ubirala taksa za prolaz.Najveći razvoj je naselje dobilo u vrijeme razvoja trgovine (slov. tovorništvo = kirijaštvo), kada je u njemu izgrađeno više velikih kuća. Na području Razdrtog Austrijanci su 1809. godine pokušali zaustaviti francusku napoleonsku vojsku, tijekom njihova osvajanja ovih prostora. S tim ciljem su utvrdili brda iznad naselja: Goli vrh i Školj (lokalitet se naziva Na šancah). |
Razdto; crkva sv. Trojstva i Nanos u pozadini
Autor: Julian Nitzsche; Wikipedija 
Stari grad Orehek (Nussdorf)
Grafika; Ljubljana : Johann Weichart Valvasor, Johann Baptist Mayr, 1679.; u [Topographia Ducatus Carnioliae modernae das ist Controsee aller Stätt Märckht, Clöster, undt Schlösser, wie sie anietzo stehen in dem Hertzogthumb Crain |
Nanoščica
|
Nanoščica je potok koji izvire pod jugozapadnim rubom Nanosa i teče po Postojnskoj kotlini, nedaleko od autoceste A1 (Ljubljana-Koper). U blizini Postojne, ulijeva se u rijeku Pivku, koja potom ponire u Postojnsku špiilju i predstavlja važan dio krškog porječja rijeke Ljubljanice.
|
Izvorni opis: Nanoščica je reka v Postonjski kotlini z več povirnimi kraki in slikovitimi meandri. Ana in Rok se podata na pot ob strugi Nanoščice, kjer zasledita mlin z zelo čudnim imenom, ki v Ani spodbudi tudi kanček vraževerja. Nato ju pot pelje do tako imenovanega ptičjega raja. Za njegovo ohranitev je zaslužen človekov pozitiven odnos do narave ter ozaveščeno kmetovanje okoliških prebivalcev. Oddaja predstavi skrito postonjsko dolino, ki preseneti marsikaterega obiskovalca s svojimi slikovitimi meandri in številnimi mlini, ki so tu nekoč mleli.
|
3. VIPAVSKA, odn. PRIMORSKA STRANA
Gornja Vipavska dolina
Pogled s Nanosa na Vipavsku dolinu
Autor: Mihael Simonič; Wiipedija
Autor: Mihael Simonič; Wiipedija
Vrhpolje
|
Vrhpolje kod Vipave nalazi se u Vipavskoj dolini, između Kovka i Nanosa, gdje iz uske sutjeske izbija bujični potok (slov. hudournik) Bela. Ime naselja govori o položaju naselja - da je vrh plodnih polja, koja se protežu sve do Vipave. Vrhpolju gravitiraju nekoliko kilometara udaljena sela Duplje i Sanabor.
U davnoj geološkoj prošlosti do ovoga područja je dosezalo more i za sobom ostavilo bogate naslage lapora i fliša. ViŠE O NASELJU NA STRANICI WIKIPEDIJA: Vrhpolje |
Vrhpolje u Vipavskoj dolini, fotografirano u smjeru gornje Vipavske doline, s Vipavom s lijeve strane u pozadini
Autor: ModriDirkac |
Vipava
-
Podnanos
Panorama Podnanosa
Autor: Sl-Ziga; Wikipedija
Autor: Sl-Ziga; Wikipedija
|
Podnanos (talijanski: San Vito di Vipacco, njemački: St. Veit bei Wippach), naselje je zbijenog tipa na zapadnim obroncima Nanosa, u općini Vipava, u gornjem dijelu Vipavske doline, uz cestu Vipava - Razdrto, gdje se odvaja cesta preko sela Vrabče prema krškom platou Krasa, i na dijelu gdje se širi dolina potoka Močilnika. U naselju u Močilnik dotiče potok Pasji rep. Do teritorijalne reorganizacije u Sloveniji nalazio se u sastavu stare općine Ajdovščina.
Naziv naselja je promijenjen iz Šent Vid (hrv., Sveti Vid) u Podnanos (doslovno, ispod planine Nanos) 1952. godine, na temelju zakona iz 1948. kojime su nove komunističke vlasti nastojale ukloniti vjerske elemente iz toponima. Lokalna varijanta naziva Šembid, također je izvedena iz riječi Šent Vid (Sveti Vid). Na popisu stanovništva 2011. godine, Podnanos je imao 395 stanovnika. Na terenima oko naselja, zaštićenim od vjetra, posađeni su vinogradi, a u nizini se nalaze oranice. Do 2004. ovdje je djelovao pogon drvoprerađivačkog poduzeća "Lipa". ZNAMENITOSTI U naselju se nalazi župna crkva svetog Vida. U smjeru prema selu Podraga nalazi se zaselak Podbrje/Roženek u kojemu je stari grad Roženek iz 14. stoljeća. Pored njega je crkva sv. Kuzme i Damjana (cerkev sv.Kozma in Damijana), koju domaći ljudi zovu "pri sv. Roku". 
Pogled na Podnanos
Autor: Miran Hladnik; Wikipedija
Šivicev dvorac (Šivicev dvorec)
Nalazi se istočno od crkve Sv. Kozme i Damjana u Podbrju, na terasi iznad ceste koja vodi od Podnanosa do Podgore. Zajčji grad Manji dvorac na istočnom kraju sela Podnanos stoji uz cestu koja vodi prema Orehovici. IZVOR: Izvirna Vipavska POZNATE OSOBE
U Podnanosu je radio i umro svećenik, šembijski vikar i vinogradarski stručnjak Matija Vertovec, koji je napisao prvu profesionalnu knjigu za vinogradare i vinarske podrume (kleti) na slovenskom jeziku pod nazivom "Vinoreja" (hrv. vinogradarstvo), koju je objavio 1844. godine. Ovdje se rodio i svećenik Stanko Premrl (1880.-1965.), glazbenik, orguljaški virtuoz i skladatelj slovenske himne Zdravljica. U istoj, ujakovoj kući, rođen je i narodni heroj Janko Premrl - Vojko (1920.-1943.). |
Stanko Premrl
(28.9.1880., Šentvid u Vipavskoj dolini sada Podnanos - † 14.3.1965., Ljubljana) Slovenski svećenik, skladatelj i glazbeni pedagog Također je uspješno završio studij na Konzervatoriju u Beču. Odlučno je utjecao na razvoj slovenske crkvene glazbe. Bio je jedan od najplodnijih slovenskih skladatelja, jer je objavio više od dvije tisuće pjesama. Njegova lirska duša stvorila je prilično lijepu melodiju, ali je već koristio i suvremene kompozicijske metode. 24.9.1905. napisao je zborsku pjesmu, slovensku himnu, na tekstove Prešernove Zdravljice. Važnija djela: Tebe, Večni Bog nebeški, Tebe molim Jezusa, Pozdravljena, mati dobrega sveta, O sveti Jezusov rednik, O srečni dom, Kristus je vstal, Do Marije. 
Janko Premrl - Vojko
(Šentvid, kod Vipave, 29.2.1920. - Idrijska Bela, kod Idrije, 26.2.1943.) Sudionik Narodnooslobodilačke borbe i narodni heroj Jugoslavije Rođen je 1920. u Primorskoj Sloveniji, koja se tada nalazila u sastavu Kraljevine Italije. Njegov ujak, Stanko Premrl, bio je rimokatolički svećenik, skladatelj i orguljaš, autor slovenske himne. Prije Drugog svjetskog rata, pohađao je Ekonomsku školu u Gorici (Gorizia). Otac ga je ispisao iz škole zbog sve češćih sukoba između etničkih Slovenaca i lokalnih fašista. Služio je talijansku vojsku 1940. i 1941. godine. U siječnji/januaru 1942, otpušten je iz vojske zbog navodne bolesti, što mu je osigurao lokalni antifašist Ivan Kosovel. Tijekom 1941. godine priključio se Oslobodilačkoj fronti Slovenije. Talijanski vojnici su mu spalili kuću i obitelj odveli u logor, nakon čega se pridružio partizanima u Primorskoj partizanskoj četi, 3.2.1942. godine. Slijedeća tri mjeseca, sudjelovao je u osam vojnih operacija čete na tom području. Nakon što je na Nanosu napao talijanski kamion, u svibnju/maju 1942. godine, Fašistički specijalni sud u Rimu osudio ga je na smrt u odsutnosti. Dana 20.8. njegova je glava bila ucijenjena na 50 000 lira. Nakon formiranja 17 slovenske brigade "Simon Gregorčič", Janko Premrl je bio postavljen za zamjenika komandanta brigade. Dana 13.2.1943, Štab primorske operativne zone postavio ga je za komandanta Prve primorske brigade "Andrej Lahnar". Bio je ranjen 22.2.1943. prilikom napada brigade na šumsku postaju talijanske milicije, u blizini sela Idrijska Bela, kod Idrije. Umro je 26.2. od posljedica ranjavanja. Ukazom Predsjedništva AVNOJ-a, 18.4.1944. godine, među prvim borcima Narodnooslobodilačke vojske, proglašen je za narodnog heroja. Nakon oslobođenja, njegovi posmrtni ostaci sahranjeni su u Grobnici narodnih heroja u Ljubljani. Na mjestu njegova ranjavanja podignuta je spomen-ploča. Godine 1949, na visoravni Nanos je izgrađena "Vojkova koča" (planin. dom), a u njezinoj je blizini podignuta njegova bista. LITERATURA: Narodni heroji Jugoslavije. Beograd: Mladost. 1975. Himna Slovenije
Zdravljica (hrv. Zdravica) ime je poznate poeme Francea Prešerna, napisane 1844. godine. Od 27.9.1989. godine njena sedma strofa je postala slovenska državna himna. Glazbu himne skladao je Stanko Premrl. Cijela poema je napisana u stilu carmina figurata. Državna himna Slovenije od 1945. do 1991. godine je bila himna Hej, Slaveni na slovenskom jeziku. Početak priče o slovenskoj himni, Zdravljici, datira iz 1843. godine, kada je tadašnji duhovni pastir iz Podnanosa Matija Vertovec 19.7. objavio u časopisu Kmetijske in rokodelske novice (Novosti o poljoprivredi i rukotvorinama), u prvoj godini njegova, izdavanja, članak pod nazivom Vinske terte hvala, u kojima je tada vodećeg slovenskog pjesnika, Franceta Prešerna, zamolio da napravi hvalospjev vinovoj lozi. Prešern je svoju poemu Zdravljica napisao 1844. godine. Prešernovo remek-djelo je bio veliki izazov za skladatelje, o čemu svjedoči preko dvadeset pjesama raznih slovenskih skladatelja i glazbenika. Izazova se, među ostalima, prihvatio i šembijski rođak, svećenik i skladatelj Stanko Premrl, koji ju je uglazbio za vrijeme studija na Konzervatoriju u Beču 1905. godine, točnije za blagdane koje je proveo u svojem rodnom kraju. U njegovim kasnijim zapisima zapisao je kako mu je melodija nadošla boraveći u obližnjem naselju Lozice. Pjesmu je završio u Beču, i ubrzo ju objavio u glazbenom časopisu Novi akordi. Važno je napomenuti da je Premrl Zdravljico skladao u dobi od dvadeset i pet godina. 
Turistički informativni centar Podnanos
|
Podgrič
Podgrič je naselje zbijenog tipa na kraju Vipavske doline, nedaleko od sela Podnanos u općini Vipava. Leži na prisojnoj flišnoj padini Nanosa, ispod glavne ceste Vipava - Razdrto. Seljani su primarno zaposleni u Podnanosu i Ajdovščini,. Opadanje broja poljoprivrednog stanovništva, slično kao u Sloveniji, započeo je drugoj polovici 20. stoljeća. Seoska polja dosežu do nizine uz potok Močilnik, a stanovnici održavaju i nešto vinograda. U poljoprivrednoj proizvodnji prevladava stočarstvo.
Lozice
|
Lozice su raštrkano naselje u općini Vipava. Leže u dolini potoka Močilnika pod Rebernicama, odn. u jugozapadnom podnožju Nanosa.
Kroz selo vodi cesta, koja je paralelna s glavnom magistralnom cestom Ajdovščina-Razdrto, od koje se odvaja u naselju Podnanos i ide dnom doline potoka Močilnika sve do kraja doline, kod sela Otošče (podno Razdrtog). Na Močilniku je između Lozica i Otošča nekada radilo 13 mlinova. Lozice se sastoji od zaselaka Žerjavska vas, Mislejska vas, Renkovska vas, Lipovška vas, Kolona, Loka, Stajce, Spodnj Žvanuti, Zgornji Žvanuti. U blizini sela Lozice nalazi se selo Podgrič, uz glavnu cestu. Zbog jake bure s Nanosa, voćarstvo i poljoprivreda se u Lozici nisu znatnije razvili. U prošlosti su se seljani uglavnom bavili stočarstvom i mlinarstvom (koristili su vodenu snagu i za pilane). Na prisojnim stranama ima nešto vinograda (autohtone loze pinela i zelen), koji se i danas koriste kao dodatna gospodarska aktivnost. Mještani su dana uglavnom zaposleni u industrijskim postrojenjima na području između Postojne i Nove Gorice. ZNAMENITOSTI Župi Lozice pripada renesansna župna crkva sv. Franje Ksaverskog (župnijska cerkev sv. Frančiška Ksaverja), prva u Sloveniji posvećena ovome svecu. Do 1764. bila je posvećena svetom Gotardu. Izgrađena je početkom 18. stoljeća i ima oltar u stilu rokokoa sa slikom tužne Marije (rad M. Fayerna). Uz crkvu je starija kapela Božjeg groba (16. st.). Oba objekta imaju pokrov od kamenih ploča. Župi također pripada i podruČna crkva sv. Marije Magdalene na Otoščah. Hodočasnička crkva Lozičana je crkva sv. Hijeronima na Nanosu. ViŠE O NASELJU NA STRANICI WIKIPEDIJA: Lozice |
Lozice
RaMzEs2 |
Otošče
Otošče (talij. Vitozza; njem. Witousche) je naselje u općini Divača. U "Atlasu našeg rata" (Atlante della nostra guerra), izdanje De Agostini 1917. godine, kraj je označen njemačkim nazivom "Witousche". Ime je talijanizirano 1923. kao i velik dio područja istočno od Trsta. Smjestilo se između Razdrtog i Podnanosa, na jugozapadnim obroncima Nanosa, na 325,2 metara nadmorske visine.
Sjeverno od sela je crkva posvećena sv. Magdaleni. Selo čine naselja Bežajevi, Kuntovi, Ponovičar i Žagar.
Između dva svjetska rata bio je dio općine Villabassa di Senosècchia Italiji.
Sjeverno od sela je crkva posvećena sv. Magdaleni. Selo čine naselja Bežajevi, Kuntovi, Ponovičar i Žagar.
Između dva svjetska rata bio je dio općine Villabassa di Senosècchia Italiji.
