---

PLANINE DALMACIJE > PLANINE JUŽNE DALMACIJE I MEDITERANSKE HERCEGOVINE > Tmor
Države: Bosna i Hercegovina, Hrvatska
Najviši vrh:  Veliki Tmor, 899 m
​Koordinate najvišeg vrha: 42.8331, 17.8600

O planini ...

Tmor
Pogled na Tmor iz smjera jugoistoka, od ceste Trsteno - Gornji. Majkovi - Slano, kod zaseoka Rožetići. 

Uspon na Tmor 899 m-Dubrovačko primorje
Autor: Stagno Vecchio

---

IZVORI
Idejni projekt razminiranja
Područje brda Tmor
Dubrovačko-neretvanska županija
Zadar, 8. siječnja 2014. godine

Klikni fotografiju radi preuzimanja dokumenta (pdf.)

PRIČE IZ PLANINE

---

​Tmor, kralj visina dubrovačkog teritorija

Autor: M. Kusijanović (Dubrovnik)
Objavljeno u časopisu Hrvatski planinar, broj 11-12, 1940. str. 315-323. (PDF)

U dubrovačkom teritoriju najviše je brdo Tmor, koji svojim pira­midalnim oblikom strši iznad svih brda dubrovačkih, te dominira nad svom okolinom dubrovačkog primorja. Dubrovačka je republika Tmor i okolinu stekla u 14 vijeku, a dotle je bio posjed bosanski. Da su ovdje bili Bosanci, dokazom nam je mnogo bogumilsko groblje, što se nalazi svuda rasijano čak do Brgata, visoravni nad gradom Du­brovnikom.

Dubrovački planinari poduzimali su izlete u udaljene planine i visoka brda; poznati su im svi vrhovi bliže i dalje okolice, jedino je izostao Tmor, jer je sneruke i što su prometala u Primorju nezgodna za planinare. Ipak su jednom planinari odlučili da i taj kraj razviđe i da se popnu na Tmor, kralja dubrovačkih visina.

Dva luksusna auta, puna planinara, upute se ljetnog dana iz Dubrovnika. Obišli su Rijeku ribaricu, zvanu i Ombla — u starini Arion —, te uvalu Zaton, — u starini Bulentum. Oba ova kraja su bila obasuta gospodskim vilama dubrovačke vlastele (skoro preko 200 zgrada), jer treba znati, da su veće 

POGLED SA GAJINE: ŠIPAN, ŽAKLJAN, MLJET I VRATLO
Autor fotografije: Jadran

TMOR
Autor fotografije: Jadran

bogata dubrovačka vlastela ljetovala u tim krajevima, a manje bogata u Veneciji, Firenci, Ankoni i drugovdje na Apeninskom poluotoku. Prošavši Zaton dođu plani­nari u Orašac pod veliki platan, ispod koga izvire vrelo. Dubrovačka gorska kosa, koja se proteže na zapad Dubrovnika počinjući sa Srđa na Brgat, Vraštica 452 m, Oštra glavica 615 m, Birađ 596 m, Ravni vrh 652 m, blago se snizuje prama moru dajući mjesta raznim naseljima, ali ne ukraj mora već nešto uviše. Tako to ide od Orašca do Slanoga, pa to možemo nazvati planinska rivijera bez velike studeni i snijega zimi i s toplim morem. Ukraj mora kod sela Orašca iza bujnih ma­slinika svačije oko zapinje o palaču u rušenju, zvanu Arapovo; predaja veli, da je tu zgradu sazidao izagnani upravljač Firence Soderini, koji je kao i Dante i Machiavelli morao seliti iz rodnoga grada radi političkih promjena. Pod zaselkom Poljice Dubrovčani poraziše brodovlje Miroslava Nemanjića, kada je napadao na Dubrovnik. Od Orašca put vodi kroz šumu maslina ispod Račeva brda (ime sv. vrača Kuzme i Damjana) da se dođe u Trsteno, mjesto privlačno za sve turiste domaće i strane, radi glasovitih platana i parka, puna egzo­tičnih biljaka, vlasništvo plemenitog gosp. Vita Gozze (Gučetić), čestitog gospara dubrovačkog. Planinari jedva su mogli prešešariti platan u deblu. Kroz guste maslinjake put vodi u selo Brsečine. Ukraj mora je gusta borova šuma Osmolišće i uvalica sa žalom za brodove, dok je selo u zavali i na obronku. Kuće se jedva vide, jer ih kriju limuni, naranče, masline i druge voćke, kojih ima obilno uopće u dubrovačkom primorju.

​​Sretamo stasita Primorca i vitku Primorku u lijepoj narodnoj nošnji. Žena nosi dva košića, puna sira od blaga sitnog zuba, a čo­vjek u torbi nosi suhe svinjske bute, poznate dalmatinske pršute, dobro uređene i zato ukusne. Oni će tako pješice od mjesta do mje­sta, dok ne prodadu. Vitki su u stasu, jer se malo ore i malo kosom kosi, već motikom kopa, objetelicom (budakom) krči pusti krš, a srpom se žanje. Malo se tovari, više se na sebi nosi. Okošiti su, jer su od rane zore do kasne noći u krčevini, u škrtoj šumici i u goloj gori s nespornim zalogajem suhe smokve, sira, nešto slanine, doma­ćeg hljeba i u tikvi većinom raslavljena octena vina. Žena putem ide, prede ili plete. Čovjek putem ide, nosi alat i blago goni. Baštine su im ne polja ni doline, vrlo su oskudni toga, već su doci i poljica, vrtine i škrape, a sve uređeno marljivošću i radinošću. Međe su im građene s pomnjom i ukusom. Republika je dubrovačka najbolje svoje soldate (vojnike) kao stražare na zidinama i kulama, te zdure (stražare u crveno obučene) i vrsne kamenare rekrutovala iz ovoga primorja. Dobri su klačinari (vapnari) i dobri su pomorci. Glasoviti Daničići u Senju rodom su iz ovoga kraja. Karakteri su i nacio­nalno svijesmi.

Na pogled sela Dubravice nastupimo u kraj zvan Gajina, gdje se obično stranci zaustave, da uživaju divnu panoramu. Sa Gajine se pogledu otvara dubrovačko more i dubrovački arhipelag, na kome živu vrijedni pomorci, poznati cijelomu svijetu srednjega vi­jeka, a i danas velik dio živog bića dubrovačkog pomorstva jesu otočani i primorci. Nekada su iz Primorja i s otoka, uz onu brodograditeljsku građu, što se po Dubrovčanima donosila iz tuđine Dri­nom i Bojanom ovi predjeli davali najbolji materijal škverima du­brovačke republike.

Otoci, u starini zvani Elafiti, poredali se u brazdu pred kopno. Tu je Koločep, rodno mjesto čestitog Dubrovčanina Baburice, Lopud — je po brodovlju bio odmah iza Dubrovnika. Brodovlje mu je postradalo za Karla V. i od tada se vuče dubrovačkim krajem riječ: Trista Vica-udovica, jer su žene postradalih pomoraca na Lopudu imale u većini ime Vica, Lopud rodi glasovitog svjetskog moreplovca Miha Pracata, Šipan brodovlasnike Glaviće, Mljet je bio miran stan dubrovačkih benediktinaca Mavra Orbina, Vetranića, Đorđića i drugih.

Prođosmo kroz Majkove, u kojima je podignut spomenik Luki Kraljeviću, žrtvi splitske pjesme: »Marjane, Marjane, što barjak ne viješ«. I »kuršum« bi mu otac morao platiti, da se nije tome uspro­tivio karakteran čovjek kotarski poglavar gosp. Vuković. Sa strane je mora Ratac i Grbljava, u kojima rodi najbolja smokva i grožđe, a od Zagorja su Majkovi nadvišeni Petrovom glavicom (273 m) i Rogom (858 m).

Gornjih Majkova se drži najljepša i najzaštićenija uvala Slano, nedaleko brda Slano (963 m), prema kojemu je Orahov dol, odakle potječe rod našega Ruđe Boškovića. Slano i Grgurići su postojbina glasovitih brodograditelja, brodovlasnika, admirala, vlastele prvo bosanske, zatim prešle u dubrovačke plemiće — Ohmučevića od Tuhelja. Kod manastira franjevaca ima rimskih sarkofaga. Na 2. kolo­voza (Na Asiđa-perdon d'Assisi), u Slanomu je najveći i jedini du­brovački veliki sajam osobito konja i mazaka. Slegne se naroda od svud, jer se tu mogu kupiti i prodati tovarna blaga za Dalmaciju i susjednu Hercegovinu. Na sajmu je sve živo. Amo igraju narodna kola u slikovitoj nošnji po izbor momci i djevojke, tamo se bravi peku na ražnju, onamo se prodava svakovrsna trgovina, sklapaju pogodbe, vode se dogovori, časte se prijatelji i t. d. Ko hoće da vidi dubrovački puk u njegovoj domeni i lijepu narodnu nošnju, ide u Slano na 2. kolovoza.

Kroz Crnu dolinu vodi dobra cesta prodorom u Popovo polje do Zavale, gdje je glasita pećina Vjetmica, a povrh željezničke sta­nice su razvaline stare katoličke crkve sv. Petra, u čijim ruševinama nađoše hrvatsku crkvenu ornamentiku, — tropletenac — sada čuvan u pravoslavnom manastiru u Zavali. Otuda do Slanoga bio bi naj­zgodniji i najbolji pravac odvodnog kanala, da se Popovo polje brani od poplave.

Iz Slanoga se put podiže. S morske su strane Banići i uvala Budima, poznata brodovima na jedra radi bure, koja između Lisnika (514 m) i Tmora (899 m) prama Budimi brije i bez vode i bez sapuna.

Eto nas u selu Mravinici, podnožju Tmora. Zaustavimo se pred školom i izvorom vode. Po naputku g. Ivanovića, vlasnika zgrade i kafane na dubrovačkim Pilama, koji je rodom iz toga sela, raspitamo se kod naroda za put i za vodiča, kojega smo našli. Ja izujem cipele i obujem opanke, a jedan će seljak planinarima: Slaba je to, gospari, obuća (cipele) za naš krš, a ono je dobra, — kazuje prstom moje opanke, a ja odgovorim.: »Mladi su planinari naviknuti na čavle na petama i poplatu i po većemu kršu nego li je vaš«. Gledamo Tmor nad sobom. Izgleda nam direktan uspon doduše vrletan, ali moguć, no vodič nas upozori, da se tuda ni čobani ne penju ni veru, stoga udarimo nešto zaobilaznim čobanskim putem, tim više, što nas je bilo svakoga kalibra, dobi i stope. ​

USPON NA TMOR. "OMARSKE STIJENE"
Autor fotografije: Jadran

VRH TMORA
Autor fotografije: Jadran

Hrabri, naravno i mladi, udariše direktnim penjanjem i veranjem, a mi ostali idemo putanjom za vodi­čem. U zavijanju i izvijanju prođemo Vranac i stigosmo na osnovicu Tmorova stošca. »Oh, ta je Božja piramida divnija, goropadnija i strmija od Keopsove«, izvine se usklik iz naših grudi. Nešto škrte travke zeleni se u šaci zemlje pod kakovom ljuti, inače je samo krš i hrid. Vidimo one hrabrije gdje odmiču, teško šešare stijene, preba­cuju noge, te im podviknem: »Preko, preče — uokolo bliže«. Čoban­ski put presijeca istočnu plohu Tmora i na jednom mjestu prostrla se široka obimna glatka ploča, kao da je strma dolina zaleđena, duga preko 60 m. Narod to nazivlje »Vilina kosa«, jer u onome kršu izgle­daju pramovi bujne kose, bačeni niz pleći. Malo zatim dopremo do Omarskih stijena, među kojim se planinari uslikaju, da ponesu sobom uspomenu tipičnog hrida s Tmora. Prošavši Omarske stijene u po­godnijoj smo strani Tmora, gdje je doduše isto strmina, ali ima smreke i drugog bilja, pa je uspon olakšan. Zadnjih 100 m su najteži radi umora, a onda eto nas na vrhu Tmora, koji je troglav. Na najvišoj smo točki dubrovačkog teritorija, točki piramidalnoj, kao da su je otesali ne priroda već vrsni kamenari Primorci. Na sve je strane otvoren prostran, širok vidik. Morska pučina, poprište hrvat­skih dubrovačkih pomoraca, prostrla se oku na daleko. Da nije nebo nešto tmurno, vidjeli bi Lastovo, izgubljeni dio dubrovačkog terito­rija, dok sasvim lijepo razabiremo u daljini poluotok Pelječac i nje­gova sv. Iliju (Viperu), otok Hvar, Malo more, gdje je stari dubro­vački grad Ston Veliki i Mali, poznati radi solila, ribe i morskih školjaka, kamenica (oštriga), gradskih zidina, crkve sv. Mihajla, zadužbine nekoga hrvatskoga kralja ili njegova doglavnika, s kra­ljevskom krepošću i dostojanstvom, Mihajla Viševića. Bliže su nam oku Doli, rodno mjesto narodnih dobrotvora dubrovačkih Mihanovića, a na sjever je Trebimje i Ravno. Vide se obrisi Biokova, Veleži i hercegovačke Bjelašnice. Podulji odmor i zalogaj iz uprtnjača osnažio nas je za povratak istim putem preko Omarskih stijena i Viline kose, ali ne udarimo na Mravinjce već u veliku prodol mimo pećinu »hajdučka kuća«. Sada smo skoro u ravnini. Svuda okolo nas litra na suncu ljubičasta boja pelina (kadulje). Sav ovaj krš ničim bolje ne rađa nego osjenčom (buhačom) i pelinom, zato su vrlo pro­strani prostori medene i mirisave kadulje, po kojoj mirišu puti i djevojački skuti. Nešto prije sela Trnove dođe planinarima ususret seljak Luka Crnjak i pošto poto hoće da svrnemo u njegov dom na čast, tim više što je jedan planinar (Brbora) njegov rod. Usput nam pokaza pelinarsku zadrugu, koju je samo selo podiglo, da se u zgradi cijedi ulje od kadulje. Gostoljubivost hrvatskog seljaka čuvena je na daleko. Ništa ne štedi, da gosta što bolje pričeka, stoga nas bratski, ali i gospodski pogosti. Ovom zgodom opisujem svatovski običaj ovoga kraja, tim više što je te svatove vodio Luka Crnjak kao stari svat i ja bio u svatovima prvijenac u zamjenu svoga zeta Brbore.

Zagledaše se Primorac i Primorka, zamilovaše i zavolješe. Obi­telji obiju strana zadovoljne, pa odrediše vjenčanje i svatove. Da ne budem među svatovima vilač (a la Franca, gaće kao vile) dadu mi narodno odijelo, te pojahasmo osedlano blago. Stari svat Luka Crnjak postavi nas u red. Predvodi nas barjaktar barjakom, kako se vide u Dubrovniku na sv. Vlaha. Za njim jašu prvijenac, stari svat, kum, dolibaša, đuvegija, jedan đever, drugi đever, dok nevjesta ima svoje svatove, predvođene od njenog starog svata, zvanog do­maćin. Oni ne idu zajedno s momkovim svatovima. Iz Trnove se uputismo u selo Baniće, gdje je crkva Matica. Barjaktar na čelu svatova često izvija barjakom i kad mu konj kao vila poleti, a svatovi za njim, i meću se iz malih pušaka. Kad svatovi stigmu pred crkvu, jave se popu rodoljubu Don Anti Jasprici i čekaju nevjestu, koju će dovesti stari svat domaćin, dva kuma, đeveruše nevjestine pratilice i družina. Malo vrijeme postajalo, kad evo ti nevjeste i njene pratnje. Nastao je ozbiljan momenat, kada momkov stari svat od nevjestina starog svata traži djevojku. Pred poredane svoje sva­tove istupa Luka Crnjak prema starom svatu domaćinu Ivanu Đurjanu, koji krije djevojku i licem u lice mu govori:
»Svate poštovani, poglaviti nevjestinih svata, kad sam jutros u lov uranio, umače mi utva zlatokrila, a čini mi se, da se je iza tebe skrila. A čudne sam sne snivao, te bojim se, dobra biti ne će, jer u lov ne ću zalud poći, nit uzalud kući doći. Nijesam vičan u lov polaziti i bez lova se kući povraćati«.

TRNOVSKI SVATOVI
I. barjaktar A. Dedo, 2. prvijenac M. Kusijanović, 3. stari svat L. Crnjak. 4. kum I. Brbora, 5. dolibaša N. Sišerić, 6. đuveglija M. Crnjak, 7. đever B. Crnjak. 8. domaćin J. Đurjan, 9. nevjesta M. Delija. 10. drugi đever P. Milić.

Malo ko da misli, a crven-kapu naćera na oči i nastavi: »Da umirim sebe i družinu, ajde, brate, s utvom na sredinu!«.

Dotle je svat poštovani sve mirno slušao, pa zabacivši svoju kapu na zatiok odgovori: »Ja! kakvi ste mi vi junaci, pa tolikim utva da uteče. Sigurno je dobro potkriljena, kad je take junake prevarila. Nego« — vrativši kapu na čelo nastavi: — »da znaš, moj po Bogu brate, u mom krilu utve nema. Mogo bi je drugdje potražiti«.

Luka Crnjak potrese glavom i reče: »Ne šali se, mili poštovani, pogodi po zbilji. Pogledaj u moju družinu, po izbor smo junaci; dobro znamo, ti nam utvu kriješ. Evo ti tvrdu vjeru dajem, tvoja nam utva živa uteć ne će, već tako ti Boga jedinoga, ajde brate, da se danas pobratimo i na mirne da se uredimo. Što pitamo, da nam se predade«. Nastane kratka stanka, nakon koje isti nastavi: »Kada danas pođoh u lov, te me ljuba otpremila, na rastanku mi dade jabuku i reče: »Po njoj steci prijatelja, po njoj steci utvu zlatokrilu. Evo je tebi, po­štovani, da bi pobratimstvo uhvatili i utvrdili«.

Poštovani se Ivan Đurjan malo zamisli, kao da hoće i kao da ne će, ipak prihvati jabuku, zahvali i nastavi: »Kada sađoh jutros u ove strane, dunja ,e preko puta savila grane, a ja se sagnem i dunju uberem promišljajući, može mi negdje pomoći, pa evo ti dunju za jabuku, a izvevši djevojku, nadoda: »A eto vam i željene utve«. Prvo se oni dvoje rukuju i svi svatovi živo i veselo redom. Tek se je tada otišlo u crkvu, da se izvrši obred vjenčanja.

Po obredu se pred crkvom čestita mladencima i onda se svi vraćaju jašući na konjima. Putem kao i na dolasku barjaktar izvija barjakom, a svatovi pjevaju i meću iz pušaka. U blizini kuća nevje­sta štrmakne svatovima i sakrije se u očinskoj kući, kamo u potjeru odu i svatovi. U kući je sabrano mnogo naroda, koji veselo prati sukob između jednog i drugog starog svata. Stari svat Luko Crnjak traži utvu — poštovani stari svat Ivan Đurjan vodi mu neku staru. Prvi nju ne prima i sve tako, dok se nije obredalo desetak žen­skih, koju svaku stari svat okreće tamo i ovamo i gleda sa svih strana, ali nijedna nije tražena utva; dok poštovani ne dovede pravu nevjestu, koju stari svat veselo prihvati i posadi je kod sebe za sopru bogato postavljenu. Preko pirovanja drži se glasovita narodna dubro­vačka zdravica i pjeva se. Čim dovrši ovdje pirovanje, prati se ne­vjesta u dom đuveglije, gdje je dočeka domaćica i nastavi se drugo pirovanje. Ovdje nema zdravice, ali se zato pripjeva domaćima, slavi Božjoj, prijateljima, gostima. Djevojke u dva glasa pripjevaju i sva­tovima, na što i oni njima odgovaraju. Prije drugog pirovanja na gumnu se je vodilo narodno kolo uz narodni instrumenat lijericu.

Iz Trnove nas put povede mimo njive i doce — praćeni doma­ćinom — do glavne ceste dalmatinskog primorja, gdje nas čekaju ​auti. Mnogo je naroda okolo nas, da se pozdravi s planinarima. Daju poruke i pozdrave svojima u gradu, jer nema skoro obitelji u ovim selima, da nema svojih oženjenih ili udatih u gradu, ne kao Vuko u Vojnovićevoj Trilogiji, već što su sela uselila u grad. Jednom je poznati filolog Luko prof. Zore plemiću Jeru Natali, zadnjemu toga roda, kad mu je on u šali predbacio seosko porijetlo, odgovorio: »Gosparu Jero, vi bi ste građani degenerirali, da vas nijesu seljaci navmuli (nakalamili)«. Pa mi je ta riječ pala napamet, kad sam gle­dao ovaj dubrovački puk i čuo njihova prezimena istih familija kao u gradu i školske djece, dok sam u Dubrovniku učiteljevao za 30 godina.

Sa svakoga se običnoga izleta planinari vraćaju kući zadovoljni, ali naročito s ovoga, jer su izvršili najpreču dužnost i davnu želju, te posjetili naše lijepo dubrovačko Primorje, kudikamo milovidnu rivi­jeru i ponositi piramidalni Tmor. 

Ovo su poglavite točke najljepših vidika dubrovačkog teritorija: Sniježnica nad Konavlima (1234 m), Malaštica nad Župom dubrovačkom (628 m), Srđ nad Dubrovnikom (412 m), Oštra glavica nad Rijekom dubrovačkom (614 m), Tmor u Primorju (899 m) i Sveti Ilija na Pelješcu (961 m), koji je car dubrovačkih brda.

NA VRHU TMORA
Autor fotografije: Miotto

Gornji Majkovi i Podosojnik 
Pogled od zaseoka Kovačići prema Gornjim Majkovima (desno u sjeni) i Podosojniku (selo u sredini fotografije, koje se smjestilo ispod Ilijinog brda (s vrha 345 i 304 metara n.v.). 
Desno u pozadini uzdiže se stožac Tmora i ispred njega izduženi Lisnik.