|
|
Poglavlje je u izradi. Hvala na razumijevanju!
flora
Sve biljne svojte koje rastu na području države čine njezinu floru.
Sve biljne svojte koje rastu na području države čine njezinu floru.
BILJNI POKROV - po državama
Hrvatska
|
U Hrvatskoj raste oko 5500 različitih biljaka, što je s obzirom na malu površinu zemlje veliko bogatstvo. Flore mnogo većih zemalja oskudnije su od hrvatske flore; tako npr. u Španjolskoj raste 5048 svojti, u Francuskoj 4630, a u Njemačkoj 3203. Bogatstvo flore dolazi iz činjenice da je Hrvatska je kao izrazito južnoeuropska zemlja smještena upravo na razmeđi kontinentalne i sredozemne klime te istočnomediteranske i zapadnomediteranske flore. Također, ovi su krajevi u razdobljima najvećih oledbi bili većinom pošteđeni od leda i snijega pa je tu preživio i dio prastare flore (tzv. relikti). Kombinacija vrlo raznolikog reljefa – visoki planinski masivi, krška polja, doline rijeka i vrlo razvedena obala s brojnim otocima – utjecala je na nastajanje velikog broja svojti, među kojima je gotovo 10 posto endemičnih. Hrvatska je zbog toga jedna od najbogatijih europskih zemalja!
IZVOR Hrvatska flora. Botanički vrt Biološkog odsjeka PMF-a, Zagreb |
Crna Gora
|
Biljka Crne Gore
Postavio: Crna Gora od Iskona Datum objave: 23.11.2020. Opis. Biljka Crne Gore. Proizvodnja: Radio Televizija Crne Gore 2008. |
Botanički simbol Crne Gore
Postavio: Duh Crnih Brda . Дух Црних Брда Datum objave: 21.3.2020. Opis. Botanički simbol Crne Gore. Biljka Crne Gore. Radio Televizija Crne Gore 2006 |
VEGETACIJSKE ZONE
|
Vegetacija Hrvatske obuhvaća oko 4 266 vrsta vaskularnih biljaka, a po svom fitogeografskom položaju (biljno-geografske skupine) Hrvatska spada i kontinentalnim i mediteranskim dijelom u šumsko područje Europe. Da nije bilo stoljetnog ili čak tisućljetnog djelovanja čovjeka, najveći dio površine bio bi prirodno prekriven šumskom vegetacijom. Prema fitogeografskoj podjeli, područje Hrvatske obuhvaćeno je dvjema biogeografskim regijama:
|
https://atlas.geog.pmf.unizg.hr/~nbuzjak/Vegetacija_planina_zap_Hrvatske.pdf Prof. dr Ivo Horvat VEGETACIJA PLANINA ZAPADNE HRVATSKE. Zagreeb, 1962. U gorskoj/jugozapadnoj Hrvatskoj možemo razlikovati ove glavne vegetacijske zone (domicile) : l. Zona (domicil) zimzelenih šuma i makija sveze Quercion ilicis iz reda Quercetalia ilicis, koja je razvijena na otocima i u Istri. U šumskoj vegetaciji preteže sredozemni, uglavnom zimzeleni elemenat, a u livadnoj i kamenjarskoj submediteranski elemenat, koji povezuje ovaj dio zimzelenog područja s listopadnim. U ekološkom pogledu ističe se zimzeleno područje višim temperaturama i manjim oborinama od listopadnog, te jasno izraženom ljetnom žegom. Zonalno tlo je braunizirana crvenica. 2. Zona (domicil) termofilnih submediteranski šuma i šikara sveze Ostryo-Carpinion orientalis iz reda Quercetalia pubescentis; ona se neposredno nadovezuje na zimzelenu vegetaciju. U njezinim zajednicama pretežu južnoeuropski (submediteranski elementi). U ekološkom pogledu ističe se zona nižim zimskim temperaturama, naročito nižim ekstremima i većom količinom oborina nego zimzelena zona s kojom se podudara u zimskom i jesenskom maksimumu oborina i ljetnom sušom. Odatle kserofitski značaj vegetacije, koji se s visinom postepeno smanjuje. Klimatogeno tlo je smeđe primorsko tlo, u smislu M. GRAČANINA (1942), genetski vezano za crvenicu. To je oblast BECKOVE "krške šume" i ADAMOVIĆEVE "šume crnoga jasena", koja se po suvremenim istraživanjima ima rastaviti u dvije floristički i ekološki jasno izražene asocijacije, šumu Carpinetum orientalis croaticum u nižem, toplijem dijelu i šumu Seslerio-Ostryetum u višem, hladnijem dijelu zone. Nakon potiskivanja ovih šuma zauzele su goleme površine submediteranske livade i kamenjare. I u njihovom sastavu ima važan udio submediteranski i endemični ilirsko-balkanski elementi. 3. Zona (domicil) umjereno vlažnih, mezofilnih šuma sveze Fagion Illyricum iz reda Fagetalia. U tim zajednicama preteže srednjoeuropski i endemični ilirski elemenat. Iako i ovdje pada maksimum oborina u našem užem području u zimskim i jesenskim mjesecima, ipak je zbog velike nadmorske visine i znatnih količina oborina ljetni minimum dovoljan za razvitak bujne vegetacije u kojoj doseže bukva, jela i smreka optimalni razvitak. Klimatogeno tlo je, po Z. GRAČANINU (1954) podzol, prema strmini i dubljini profila različito razvijen. Glavna je zajednica zone šuma bukve (Fagetum croaticum), najbogatija zajednica ove vrste u Europi. Ona se raspada u nekoliko subasocijacija, koje su se poredale jedna povrh druge sve do gornje granice bukve na koju se nadovezuje klekovina bora. U zoni bukve nalaze optimalni razvitak i crnogorične šume reda Piceetalia. I livadna vegetacija ima svoje osebujnosti, pa za razliku od submediteranskih livada i kamenjara primorskih krajeva, susrećemo ovdje gorske livade i vrištine srednjoeuropskog značaja. 4. Zona (domicil) umjereno vlažnih šuma kitnjaka i običnoga graba sveze Carpilion betuli illyrico-podolicum iz reda Fagetalia u kopnenim dijelovima Hrvatske, na unutarnjoj strani Gorskog Kotara. I u tim zajednicama preteže srednjoeuropski i ilirski elemenat. Dovoljna količina i povoljan raspored oborina, dulji snježni period, znatno niže temperature nego u primorskim stranama daju vegetaciji izrazito srednjoeuropski karakter, koji je izražen u livadama i vrištinama. Zonalno tlo je umjereno kiseli podzol, ali je često razvijeno i umjereno podzolirano smeđe šumsko tlo. 5. Zona (domicil) klekovine kao najviši vegetacijski pojas hrvatskih planina pripada svezi Pinion mughi iz reda Piceetalia, a odlikuje se uz neke endemične elemente obiljem borealnih vrsta, koje su kod nas raširene još jedino u crnogoričnim šumama. Zona je značajna po vrlo niskim godišnjim temperaturama i kratkim vegetacijskim periodom. Klimatogeno tlo je subalpska crnica, a klekovina bora je najznačajnija zajednica zone. Uz klekovinu razvila se šarolika vegetacija stijena i planinskih rudina, najvećim dijelom endemičnog karaktera. Velike vegetacijske razlike između ovih pet zona jugozapadne Hrvatske imaju svoj duboki razlog u različitim životnim prilikama, a došle su do izražaja i u bojama naših vegetacijskih karata. Na primorskim padinama preteže smeđa boja termofilnih šuma i šikara i crvena boja kamenjara, u Gorskom Kotaru zelena boja bukve i jele, te modra boja ostalih crnogoričnih šuma. Na najvišim planinskim usponima od Risnjaka do Medvejaca i Obruča ističe se ljubičasta boja klekovine. |
ŠUMSKA VEGETACIJA
Mediteranska regija
|
Mediteranska regija obuhvaća termofilne zimzelene i listopadne šume jadranskog područja. Dijeli se na obalni i brdski pojas.
|
Šume u Hrvatskoj
Datum objave: 12.3.2013. Autor: Natura film Opis. Djelovi filma izrađenog po narudžbi Vlade Republike Hrvatske a za potrebe kongresa UN-a o šumama kojemu je Hrvatska bila domaćin 2011. godine. Tekst za film je napisao Nikola Jurić, glazbu i grafičke elmente u filmu potpisuje Venko Burčul, snimatelji su bili Josip Gobac i Ante Gugpo, koji je i montažer filma. Film je montiran na hrvatskom i engleskom jeziku. |
Eurosibirsko-sjevernoamerička regija
|
Eurosibirsko-sjevernoamerička regija, tj. njena europska subregija, obuhvaća kontinentalni dio Hrvatske. On se dijeli na pet pojasa: nizinski, brežuljkasti, brdski, gorski i pretplaninski.
Ova regija obuhvaća velika šumska područja Europe, Azije (Sibira) i Sjeverne Amerike. U toplijim dijelovima razvijena je listopadna vegetacija, a u hladnijim crnogorična, kojoj pripadaju ogromna prostranstva sibirske i kanadske tajge. Kontinentalni dio Hrvatske u cijelosti pripada ovoj velikoj regiji, i to njenom južnom rubu, koji graniči s mediteranskom regijom. Posljedica toga je da kontinentalni dio Hrvatske karakteriziraju razni tipovi bjelogoričnih, listopadnih šuma, ali istovremeno na toplijim staništima rastu i mnoge termofilne submediteranske vrste, kojima se pridružuju i mnoge ilirske vrste. Ilirske vrste su one kojima je centar rasprostranjenja sjeverozapadni dio Balkana, odnosno područje Dinarida. Toj skupini pripadaju mnoge stare vrste koje su na ovom području preživjele ledena doba, dok su u srednjoj i sjevernoj Europi izumrle, tako da su danas uglavnom endemične za ovo područje i znatno pridonose bogatstvu i posebnosti flore i vegetacije. Također, u vrijeme ledenih doba, mnoge vrste sa sjevera prodrle su u područje jugoistočne Europe i ovdje se zadržale do danas. Dakle, iako je dio velike eurosibirsko-sjevernoameričke regije, zbog svog južnog položaja u susjedstvu mediteranske regije i slabijeg utjecaja ledenih doba, kontinentalni dio Hrvatske izdvaja se u posebnu ilirsku provinciju europske subregije. Ovisno o ekološkim, te osobito klimatskim čimbenicima, razlikuju se, kako je već navedeno, nizinski, brežuljkasti, brdski, gorski i pretplaninski pojas, što vegetaciju čini iznimno bogatom. U ilirskoj provinciji klimatogenu (klimazonalnu) vegetaciju čine šume. Klimazonalna vegetacija je vegetacija koja se razvija pod dominantnim utjecajem opće klime, a ne nekog lokalnog čimbenika (npr. velike količine vode, strme stijene, djelovanje čovjeka). Krajnji sjeveroistočni dio Hrvatske pod utjecajem je suhe stepske klime, tako da se on izdvaja u posebni panonski sektor srednjoeuropske provincije. Za panonski sektor značajno je da primarnu (klimatogenu) vegetaciju ne čine šume, nego stepski travnjaci, koji su do danas gotovo u cijelosti pretvoreni u plodne obradive površine. Ravnice i brežuljci prostranog nizinskog područja sastoje se od aluvijalnih i diluvijalnih naslaga. Ostala su područja najvećim dijelom izgrađena od vapnenca i dolomita različitih geoloških formacija. Klimatski ovo područje je vrlo raznoliko, a od sredozemne regije razlikuje se nižim temperaturama i dovoljnom količinom padalina u ljetnim mjesecima, tako da ne dolazi do perioda izrazite ljetne suše. |
NEŠUMSKA VEGETACIJA
Podrobniji članak o temi: Nešumska vegetacija (Hrvatska)
Hrvatska po svom fitogeografskom položaju spada sa svojim kontinentalnim i mediteranskim dijelom u šumsko područje Europe; da nije bilo stoljetnog ili čak tisućljetnog djelovanja čovjeka (antropogeni utjecaji), najveći dio površine Hrvatske bio bi prirodno prekriven šumskom vegetacijom. Šume prirodno nema jedino na vrlo vlažnim mjestima, gdje se razvija vegetacija rijeka, jezera i močvara; zatim na strmim stijenama, visokim planinama, obalama mora i sl. Međutim, svi tipovi šikara, živica, travnjaka, livada, pašnjaka, sječina, oranica itd. nastali su djelovanjem čovjeka tj. krčenjem (sječom i paljenjem) prvotne šumske vegetacije.
Jednim dijelom prirodni su visokoplaninski travnjaci, zato što se na tim staništima zbog jakog djelovanja vjetra, snijega i niskih temperatura nije mogla razviti šuma. No velikim dijelom planinski travnjaci su također nastali krčenjem, prvenstveno paljenjem klekovine bora krivulja.
Hrvatska po svom fitogeografskom položaju spada sa svojim kontinentalnim i mediteranskim dijelom u šumsko područje Europe; da nije bilo stoljetnog ili čak tisućljetnog djelovanja čovjeka (antropogeni utjecaji), najveći dio površine Hrvatske bio bi prirodno prekriven šumskom vegetacijom. Šume prirodno nema jedino na vrlo vlažnim mjestima, gdje se razvija vegetacija rijeka, jezera i močvara; zatim na strmim stijenama, visokim planinama, obalama mora i sl. Međutim, svi tipovi šikara, živica, travnjaka, livada, pašnjaka, sječina, oranica itd. nastali su djelovanjem čovjeka tj. krčenjem (sječom i paljenjem) prvotne šumske vegetacije.
Jednim dijelom prirodni su visokoplaninski travnjaci, zato što se na tim staništima zbog jakog djelovanja vjetra, snijega i niskih temperatura nije mogla razviti šuma. No velikim dijelom planinski travnjaci su također nastali krčenjem, prvenstveno paljenjem klekovine bora krivulja.
Vegetacija šikara
|
Ovaj tip vegetacije obuhvaća šikare, šibljake i garige ili bušike. To su antropogene ili sekundarne biljne zajednice nastale uništavanjem šuma.
U nizinskom kontinentalnom području Hrvatske šikare su stvorene uz rubove šuma, livada, polja i puteva. Najčešće vrste su svibovina (Cornus sanguinea), kalina (Ligustrum vulgare), trnina (Prunus spinosa), pasja ruža (Rosa canina), žutika (Berberis vulgaris), pavitina (Clematis vitalba) i dr. U submediteranskom području nastali su šibljaci drače (Paliurus spina-christi) ili dračici (-> šume hrasta medunca i bijelog graba u članku Mediteransko-litoralni pojas). U eumediteranskom vazdazelenom području stvorene su termofilne i heliofilne šikare nazvane garizi ili bušici (-> šume hrasta crnike u Mediteransko-litoralnom pojasu). 
Pasja ruža (obični šipak, šipak divji, šipak, lat., Rosa canina)
U narodu poznata i kao divlja ruža, grmolika je biljka iz roda Rosa i obitelji Rosaceae. Drugi nazivi pod kojima je poznata jesu: šipak, divlji šipak, ščipak, šibek, šip, šipkovina, šipurika, šipurina, pasja drača, pasja roža i drugi. Foto: Svilaja, Hrvatska |
Vegetacija sječina
|
Vegetacija šumskih sječina specifična je po tome što se razvija u uvjetima s više svjetla, jer je drveće posječeno i na tlima bogatijim hranjivim tvarima koje se oslobađaju truljenjem preostalih dijelova drveća (lišće, granje). Ovaj tip vegetacije je prijelazan; ako se sječina zapusti, sukcesijom preko stadija šikare prelazi ponovno u šumu; ako se krčenje nastavi, mogu nastati razni tipovi otvorenih staništa.
Neke od karakterističnih vrsta sječina su kolotoč (Telekia speciosa), kiprej (Chamaenerion angustifolium), velebilje (Atropa belladonna), konopljuša (Eupatorium cannabinum), kopriva (Urtica dioica), bazga (Sambucus nigra), te habdovina (Sambucus ebulus). |
Vegetacija visokih zeleni
|
To je vegetacija visokih (1-3 m) zeljastih biljaka, često s vrlo velikim lišćem, razvijena u zoni subalpskih bukovih šuma i klekovine bora krivulja, i to na mjestima gdje je zbog dugog zadržavanja snijega nemoguć razvoj šumske vegetacije. To su najčešće ponikve, podnožja stijena, rubovi točila i planinskih jezeraca. Ova inače primarna vegetacija proširila se i na sekundarna staništa nastala djelovanjem čovjeka, kao što su šumske sječine, rubovi šuma i mjesta paljevina. No, vegetacija visokih zeleni razvijena na sekundarnim, antropogenim staništima, razlikuje se od prirodne ne samo po postanku nego i po sinekologiji, procesima sukcesije i sastavu vrsta, u kojem gotovo da nema reliktnih i endemičnih vrsta.
Vegetaciju visokih zeleni čine uglavnom robustne vrste iz porodica štitarki (Apiaceae), glavočika (Compositae), žabnjakovke (Ranunculaceae) i ljiljanovke (Liliaceae). Česte vrste su austrijski divokozjak (Doronicum austriacum), mliječ (Cicerbita alpina), siva ljepika (Adenostyles alliariae), šumska sirištara (Gentiana asclepiadea), oštrobridi jedić (Aconitum lycoctonum), europska planinčica (Trollius europaeus), šumska iglica (Geranium sylvaticum), šumska kozlačica (Thalictrum aquilegiifolium) kranjski ljiljan (Lilium carniolicum) i bosanski ljiljan (Lilium bosniacum) i dr. |
Bosanski ljiljan (žuti bosanski ljiljan; lat. Lilium bosniacum)
Vrsta ljiljana koja raste na gorskim travnjacima i grmljem obraslim obroncima bosanskih i dinarskih planina (endem središnjih Dinarida; BIH: brojne planine Bosne i Hercegovine; u Hrvatskoj: Lika, dalmatinska Zagora, Dinara i Velebit; Crna Gora). Naraste do visine između 30 i 90 cm. Cvate u svibnju i lipnju. Na vrhu stabljike obično se nalazi jedan viseći cvijet narančasto žute boje. Latice su debele i savijene unatrag. Prašnici strše. Raste na kraškim grebenima od 1,200 do 1,900 m. Foto: Mazinska planina, Hrvatska |
Travnjaci i vrištine
|
Travnjaci su biljne zajednice građene od zeljastih vrsta, među kojima prevladavaju predstavnici porodice trava (Poaceae). Koriste se kao pašnjaci ili livade košanice za dobivanje sijena. Trave su obilno zastupljene zato što im njihova anatomska građa omogućuje da se brzo oporave i nastave s rastom nakon što ih stoka odgrize ili budu pokošene. To su gospodarski izuzetno važni tipovi vegetacije, jer čine osnovu stočarstva.
Izuzetno su zanimljivi i botanički jer na njima raste velik broj specifičnih biljnih vrsta koje su vezane isključivo za taj tip staništa. Danas su neke od tih vrsta postale rijetke i ugrožene, i to iz više razloga. S jedne strane, proizvodnja na nizinskim travnjacima se intenzivira, oni se prihranjuju i kose i do tri puta godišnje. Vlažni nizinski travnjaci se isušuju, a dio ih se prevodi u oranice. Time se stvaraju vrlo jednolični životni uvjeti, djelovanje čovjeka je izrazito, pa to djeluje na smanjenje broja vrsta. S druge strane, mnogi brdski pašnjaci i livade se prestaju koristiti zbog nemogućnosti korištenja mehanizacije, niske produktivnosti, prestanka bavljenja stočarstvom ili jednostavno zbog iseljavanja ljudi i zapuštanja. Takve travnjake počinje prerastati šikara i šuma, pa biljke prilagođene na otvorena staništa nestaju. S obzirom na veliku klimatsku i ekološku raznolikost Hrvatske, razlikujemo četiri velike grupe travnjaka. Primorski travnjaci (Thero-Brachypodietea) U mediteranskom dijelu Hrvatske najčešći su suhi travnjaci i kamenjarski pašnjaci nastali degradacijom vazdazelenih šuma hrasta crnike, te listopadnih šuma bijelog graba i hrasta medunca. Kao trajni stadij održavaju se prvenstveno ispašom. Vlažni travnjaci koji se koriste kao livade košanice razvijeni su na poplavnim krškim poljima i u dolinama krških rijeka. Zbog otplavljivanja tla, djelovanja vjetra, ljetne suše i požara, mnogi primorski travnjaci su vrlo oskudno obrasli, pa izgledaju poput kamenih pustinja (npr. otok Pag, Kornati). Na mjestima gdje se zadržalo više tla, travnjaci su znatno gušće obrasli i bogatiji vrstama. Značajka primorskih pašnjaka je da imaju dva vegetacijska razdoblja godišnje, u proljeće nakon kiša i u jesen. Između je sušno ljetno razdoblje u kojem dolazi do potpunog prekida vegetacije. Na većim nadmorskim visinama, u zoni crnog graba, razvija se poseban tip kamenjarskih travnjaka izuzetno bogatih biljnim vrstama, od kojih su mnoge i endemične. Brdski i planinski travnjaci kopnenih područja (Festuco-Brometea i Elyno-Seslerietalia) Obuhvaćaju suhe travnjake i kamenjarske pašnjake listopadnog dijela primorja i kopnenih brdskih i planinskih područja. Brdski travnjaci uspravnog ovsika i srednjeg trputca (zajednica Bromo-Plantaginetum mediae) rasprostranjeni su zoni bukovih šuma u rasponu nadmorskih visina od 180 do 1300 m nadmorske visine. Razvijaju se na suhim i plitkim tlima iznad vapnenca ili dolomita. Koriste se kao livade košanice (koje se kose jednom godišnje) ili rjeđe kao pašnjaci. Izuzetno su bogate biljnim vrstama, tako da u vrijeme cvatnje izgledaju poput cvjetnog saga. Planinski travnjaci (Seslerietalia tenuifoliae) ili rudine razvijaju se u uvjetima niske srednje godišnje temperature, velike količine oborina, dugih zima i kratkih ljeta. Razvijeni su u pojasu klekovine bora krivulja i subalpskih bukovih šuma, na staništima koja nisu pogodna za razvitak klekovine. Krčenjem i paljenjem klekovine proširili su se na velika područja naših planina. Nizinski travnjaci kopnenih područja (Molinio-Arrhenatheretea) Dok u primorskim i planinskim područjima travnjaci služe uglavnom kao pašnjaci, u nizinskom području kontinentalne Hrvatske koriste se prvenstveno kao livade košanice. S gospodarskog gledišta najbolji su oni travnjaci koji nisu previše, ali su još uvijek dovoljno vlažni da daju primjeren prihod i dodru kvalitetu krme. Takva je travnjačka zajednica runjavog zečjeg trna i ovsenice pahovke (Ononido-Arrhenatheretum elatioris) rasprostranjena na svježim, neutralnim do slabo kiselim tlima dovoljno opskrbljenim hranjivima. Takve livade kose se redovito dvaput godišnje, a ako je ljeto kišovito i triput. Za tu zajednicu značajne su vrste francuski ljulj (Arrhenatherum elatius), obična zobika, (Trisetum flavescens), livadna vlasulja (Festuca pratensis), livadna vlasnjača (Poa pratensis), obična rdobrada (Dactylis glomerata), razne vrste djetelina (Trifolium spp.), proljetna ivančica (Leucanthemum vulgare), divlja mrkva (Daucus carota ssp. carota), kozja brada (Tragopogon) i mnoge druge. Zbog opsežnih hidromeliorativnih zahvata, ta se zajednica znatno proširila na račun poplavnih i močvarnih travnjaka. Močvarna livada trave busike (Deschampsietum caespitose) rasprostranjena je na teškim, glinastim, za vodu slabo propusnim tlima Posavine. Mnoge vrste koje rastu na livadama pahovke rastu i na livadama busike, uz još niz močvarnih vrsta, kao što su npr. ljekovita milica (Gratiola officinalis), močvarni kaćun (Orchis palustris), ljetni drijemovac (Leucoium aestivum), obični sit (Juncus effusus) i razne vrste šaševa (Carex spp.). Vrištine i travnjaci na kiselim tlima Vriština ili bujadnica se razvija nakon uništenja kestenovih i hrastovih šuma na jako kiselim tlima, pretežno u Lici, Gorskom kotaru i široj okolici Karlovca. U višim brdskim i gorskim područjima na jako kiselim tlima razvijaju se travnjaci srodni vrištinama, a pripadaju zajednici moravke i trave tvrdače (Arnico-Nardetum strictae). Moravka (Arnica montana) je biljka koja se sabire zbog ljekovitih svojstava, a kako je u Hrvatskoj ima vrlo malo, prijeti joj istrebljenje. |
|
Cretna vegetacija
|
Cretovi su posebne močvarne zajednice, u kojima glavnu ulogu imaju mahovine, a osobito razne vrste maha tresetara (Sphagnum). Na cretovima je bakterijska razgradnja usporena zbog kiselosti supstrata, tako da se odumrli biljni dijelovi gomilaju i s vremenom stvaraju treset. Redovno su vrlo siromašni hranjivim tvarima, pa na njima rastu biljke mesožderke, kao npr. Okruglolisna rosika (Drosera rotundifolia). Kako su cretovi tipična vegetacija sjeverne i atlantske Europe, oni su kod nas rijetki i predstavljaju reliktnu ledenodopsku vegetaciju. Zbog za njih nepovoljnih klimatskih prilika, razvijeni su vrlo malim površinama i prijeti im izumiranje.
Cretovi se razlikuju po nastanku i flornom sastavu, pa se obično mogu razlučiti visoki, prijelazni i niski cretovi. Visoki cretovi razvijaju se isključivo pod utjecajem oborinske vode, tj. biljke se vodom ne snabdijevaju iz podloge. Zbog nepovoljnih klimatskih prilika, visokih cretova u Hrvatskoj nema, a najbliži su u Sloveniji. Prijelazni cretovi ne snabdijevaju se samo oborinskom vodom, nego i podvirnom vodom kisele reakcije. Do danas su se održali na sasvim malim površinama u Dubravici u Hrvatskom zagorju, Blatuši (općina Gvozd) na Baniji, na nekoliko mjesta u Gorskom kotaru i Sunđerima na Velebitu. Niski cretovi razvijaju se na bazičnoj podlozi, a navlažuju se podvirnom vodom alkalne reakcije. Postoje još u Gorskom kotaru, Lici, Velebitu, te okolici Plaškog. Na cretovima rastu mnoge rijetke biljne vrste koje pridonose bogatstvu hrvatske flore, pa su stoga vrijedni zakonske zaštite. |
Močvarna i vodena vegetacija
|
Rubove tekućih i stajaćih slatkih voda (rijeka, potoka, jezera, kanala, bara) obrastaju zajednice biljaka močvarica i vodenjara (helofitska i hidrofitska vegetacija). Neke od čestih vrsta takvih staništa su busenasti šaš (Carex elata), ljutak (Cladium mariscus), ježinac (Sparganium neglectum), potočna pirevina (Glyceria fluitans).
Tamo gdje je voda nešto dublja, pa i za najsušeg razdoblja leži na površini, razvila se vegetacija tršćaka. Obično u gustim visokim skupinama rastu obična trska (Phragmites communis), širokolisni i uskolisni rogoz (Typha latifolia i Typha angustifolia), obični oblić (Scirpus lacustris), zatim žuta perunika (Iris pseudacorus), žabočun (Alisma plantago-aquatica), močvarna preslica (Equisetum palustre), te vodoljub (Butomus umbellatus). U još dubljim slatkim vodama, dubine do nekoliko metara, rasprostranjene su zajednice vodenjara. Tu rastu biljke koje su zakorjenjene na dnu, a tijelo im je ili potpuno uronjeno u vodu ili na površini vode imaju plutajuće listove. Tom tipu vegetacije pripada bijeli lopoč (Nymphaea alba), žuti lokvanj (Nuphar lutea), orašac (Trapa natans), razne vrste mrijesnjaka (Potamogeton), voščika (Ceratophyllum demersum), te pršljenasti krocanj (Myriophyllum verticillatum). Na mjestima gdje je voda preduboka za zakorjenjivanje biljaka rastu zajednice plutajućih biljaka. To su najčešće razne vrste vodenih leća (Lemna minor, L. gibba, L. trisulca, Wolffia arrhiza, Spirodela polyrrhiza). |
Vegetacija živih pijesaka
|
U Hrvatskoj su živi pijesci slabo zastupljeni, pa je shodno tome i pješčarska vegetacija oskudna. Obalni pijesci nalaze se na otoku Rabu (Lopar), Korčuli (Lumbarda) i Mljetu (Saplunara), a na dinarskom kopnu ih nema jer u kršu stvaranje pijesaka nije moguće. Jedino se na jugoistočnoj obali Krka (Zarok) mogu naći pijesci građeni od kalcijevog karbonata.
"Živim" se nazivaju zbog pokretljivosti pješčane podloge. Pod utjecajem vjetra pijesak se premješta, pa nastaju pješčani humci poput morskih valova, sipine ili dine. Premda je i obalnim i kopnenim pijescima zajednička značajka gibljivost i stvaranje sipina, ipak je raslinje koje ih obrasta bitno različito. To je odraz zaslanjenosti obalnih pijesaka, dok su oni u unutrašnjosti isprani, a nalaze se i u drugom klimatskom području. Zbog razvitka turizma primorska pješčarska vegetacija bitno se prorijedila, pa je nužna učinkovita zaštita. Neke od češćih vrsta primorskih pijesaka su Calystegia soldanella, Eryngium maritimum, Imperata cylindrica, Euphorbia peplis, te Echinophora spinosa. |
Vegetacija pukotina stijena
|
Pukotine stijena su specifična staništa na kojima vladaju teški životni uvjeti s malo sitnog tla u pukotinama i velikim dnevnim i godišnjim kolebanjima temperature i vlage.
Takva staništa osobito su brojna na velikom području hrvatskog krša. Procjenjuje se da površina klisura duž obale i u kanjonima krških rijeka iznosi 2750 km², tako da stijene u Hrvatskoj spadaju u najbrojnije i najveće u Europi. Tako su i zajednice stijena, nakon šumskih zajednica, najrašireniji tip vegetacije u Hrvatskoj. Pored toga, obalne klisure spadaju među najviše na svijetu. Tako njihova visina u Baški, Loparu i Hvaru, te na ušću Cetine i Omble iznosi 300 do 500 m, a na obali ispod Velebita i Biokova, te na Pelješcu 600 do 900 m. Takvi veliki visinski rasponi za posljedicu imaju da u različitim visinskim zonama rastu i različite biljne vrste, odnosno biljne zajednice, što je rijetkost na drugim obalama. Na tim staništima rastu specifične biljke pukotinarke (hazmofiti), kojima pripadaju mnogi endemi hrvatske flore, kao što su hrvatska bresina (Micromeria croatica), prozorski zvončić (Campanula fenestrelata), istarski zvončić (Campanula istriaca), tommasinijev zvončić (Campanula tommasinii), kitajbelov jaglac (Primula kitaibeliana) i mnoge druge. |
Vegetacija točila (sipara)
|
S okomitih stijena utjecajem vlaženja, zagrijavanja i hlađenja otkida se manje ili veće kamenje i obrušava se u podnožje. Tamo se, ovisno o nagibu obronaka na podnožju stijene i veličini kamenja, to kršlje kotrlja bliže ili dalje, te se na obronku slaže, čime nastaje točilo. Tu mogu uspijevati samo biljke točilarke, odnosno njihove zajednice prilagođene takvom specifičnom staništu. Zajednice točilarki međusobno se razlikuju ovisno o geografskom položaju i nadmorskoj visini točila (primorska točila, planinska točila), utjecaju vjetra, trajanju snježnog pokrivača, količini sitnog tla među kamenjem i dr. Točila nalazimo duž Dinarida, u vrtačama i kanjonima, između klisura, na strmim obroncima i sl. Često su vrlo velika, pa čitave "rijeke" kamenog kršja puze niz obronke. Osobito su česta na stjenovitim obroncima Velebita, Dinare i Biokova, te u kanjonima Zrmanje, Cetine i Une. Obalna točila nastaju na vjetru (buri) eksponiranim istočnim obalama otoka Krka, Prvića, Golog, Raba i Paga. S obzirom na to da njihove donje dijelove erodiraju valovi, ona se ruše brže od planinskih točila na kopnu.
Kao i biljke stijena, i točilarke su pioniri vegetacije. One postupno razaraju kamenje, pa tako nastaje sitno tlo koje svojim korijenjem vežu biljke točilarke i umiruju gibljivu podlogu. Na taj način one stvaraju uvjete za naseljavanje biljaka kojima je potrebno povoljnije (mirnije) stanište. Biljke točilarke odlikuju se izuzetno razvijenim korijenskim sustavom, kojim se ukorjenjuju u dublje slojeve u kojima se zadržava voda. Pored toga, često imaju i puzeće stabljike i brojne pupove, koji omogućuju brzu obnovu biljke nakon oštećenja izazvanih kretanjem i odronjavanjem kamene podloge. Neke od poznatijih točilarki su mekinjak (Drypis spinosa), stijenjarska iglica (Geranium macrorhizum), ognjica (Iberis carnosa), te alpski lanilist (Linaria alpina). Na točilima rastu i endemične vrste malijevo devesilje (Seseli malyi) i dobro poznata velebitska degenija (Degenia velebitica). U Hrvatskoj je opisano ukupno 19 biljnih zajednica na točilima, a najčešće su zajednice na karbonatnim (pretežno vapnenačkim) točilima, kako u primorskim, tako i u planinskim područjima. |
Vegetacija pećina
Korovna i ruderalna vegetacija
|
Na poljima, u vrtovima, vinogradima i drugdje gdje se uzgajaju različite biljke, rastu protiv čovjekove volje i mnogi korovi. Obično ih dijelimo na one u strnim žitima (na poljima pšenice, raži i dr.) i na okopavinske korove (na poljima kukuruza, krumpira i sl.).
Takva staništa predstavljaju posljednji, ekstremni primjer degradacije prirodne vegetacije. U Hrvatskoj je ta izrazito antropogena vegetacija slična kao i u ostalim dijelovima južne Europe. U florističkom sastavu prevladavaju kozmopoliti, a endemičnih i reliktnih vrsta uopće nema. Ruderalne zajednice šire se na smetlištima, gnojištima, uz nastambe, torove, rubove polja, naselja, ograda i putova, te na sličnim staništima na kojima ima dosta dušikovih spojeva. S vrstama tih staništa svakodnevno se susrećemo, te su nam mnoge od njih dobro poznate, kao npr. kopriva (Urtica dioica), divlji pelin (Artemisia vulgaris), širokolisni trputac (Plantago major), lobode (Chenopodium spp.), šćirevi (Amaranthus spp.), te veliki čičak (Arctium lappa). S druge strane, mnogi od žitnih korova postaju sve rjeđi zbog upotrebe čistog sjemenog materijala i upotrebe herbicida. Donedavno široko rasprostranjene vrste, kao što su crveni mak turčinak (Papaver rhoeas), modri različak (Centaurea cyanus) i kukolj (Agrostemma githago) postaju sve rjeđe. |
BILJNE VRSTE
Protoktisti (protisti)
|
Praživotinje, alge
PROČITAJ VIŠE Ermin Mašić, Conservation and Restoration of Freshwater Oligotrophic Habitat Types in the Area of the Dinaric Alps (Bosnia and Herzegovina). The Rufford Foundation, 6.7.2021. (HTML)
|
Nova avantura - 30.01.2022.
Datum objave: 30.1.2022. Autor: BHRT - Radiotelevizija Bosne i Hercegovine Opis. Web: https://www.bhrt.ba Facebook: https://www.facebook.com/www.bhrt.ba Twitter: https://twitter.com/MultimedijaBHRT E-mail: pitajte@bhrt.ba |
GLJIVE
BILJKE
Mahovine
- Prave mahovine
- Jetrenjarke
- Sedrotvorci
Papratnjače
- Crvotočine
- Preslice
- Paprati
Sjemenjače
Golosjemenjače
- Četinjače
- Borovi
- Čempresi
- Tise
- Perastolisnate sjemenjače
- Cikadine
- Kositrenice
- Cikadine
|
Pančićeva omorika i kanjon Drine
Datum objave: 17.11.2021. Autor: doku․ba Opis. Šume su jedan od najvećih prirodnih resursa u BiH. O tome šta im prijeti i kako ih zaštititi govore Dušan Kovačević i Ibro Mujić iz NP Drina. Poseban razlog za posjetu bila je Pančićeva omorika, koja je našla sklonište u ovom dijelu svijeta. Priča: Osman Zukić • Video: Almir Kljuno • Pročitajte tekst na: https://bit.ly/3qOKP0C "Zelene milje", serijal autorskih reportaža i video priča o stanju i perspektivama ekološke svijesti u BiH, nastao je uz podršku Fonda otvoreno društvo BiHdoku․ba |
Панчићева оморика - др Ружица Игић - АРС АКАДЕМИЈА
Datum objave: 22.6.2011. Autor: АРС академија. Opis: Панчићева Оморика - Тара 2010 - др Ружица Игић објашњава како је нађена Панчићева Оморика. |
DRVO BOR: VIDEO - KOLIKO POZNAJETE ŠUMU? ( HD REZOLUCIJA )
Datum objave: 11.12.2010. Autor: Anne Frank Opis. U ovom video clipu možete vidjeti prekrasne šume prekrivene borovim drvetom u HD rezoluciji uz lijepu klasičnu glazbu. Možete ponešto naučiti i o borovom drvetu, jer je cijeli video popraćen tekstom tj. osnovnim opisom i karakteristikama. |
|
DRVO JELA: VIDEO - KOLIKO POZNATE ŠUMU? ( HD REZOLUCIJA )
Datum objave: 3.12.2010. Autor: Anne Frank Opis. U ovom video clipu možete vidjeti prekrasne šume prekrivene jelinim drvetom u HD rezoluciji uz glazbu poznatog kompozitora Vivaldija. Možete ponešto naučiti i o jelinom drvetu, jer je cijeli video popraćen tekstom tj. osnovnim opisom i karakteristikama. |
DRVO ARIŠ: VIDEO - KOLIKO POZNAJETE ŠUMU? ( HD REZOLUCIJA )
Datum objave: 19.12.2010. Autor: Anne Frank Opis. U ovom video clipu možete vidjeti prekrasne šume prekrivene drvetom Ariša u HD rezoluciji uz glazbu klape Cambi. Možete ponešto naučiti i o Arišu, jer je cijeli video popraćen tekstom tj. osnovnim opisom i karakteristikama. |
DRVO JASEN: VIDEO - KOLIKO POZNAJETE ŠUMU? ( HD REZOLUCIJA )
Datum objave: 24.9.2011. Autoir: Anne Frank Opis. POGLEDAJTE ZAŠTO JE DRVO JASENA DOBRO ZA PARKETE A NEŠTO NOVO O SAMOM DRVETU MOŽETE I NAUČITI... |
Kritosjemenjače
- Jednosupnice
- Dvoupnice
Jetrenka (plava šumarica, lat. Hepatica nobilis)
Zeljasta trajnica iz porodice žabnjakovki. Pripada rodu šumarica jetrenka (Hepatica), a zbog svog plavog cvijeta, poznata je i kao plava šumarica. Uspravne je dlakave stabljike, naraste do 15 centimetara visine, a raste pojedinačno ili u manjim skupinama. Raširena je po dijelovima Europe (uključujući i Hrvatsku), Azije i Sjeverne Amerike. Danas zbog gubitka staništa i ljudi koji je beru zbog cvjetova, svrstana u kategoriju osjetljivih vrsta i zaštićena je. U prošlosti su njezini cvjetovi i listovi u narodnoj medicini služili za liječenje bronhitisa i problema s jetrom. Snimljeno: Severinski kraj, Gorski kotar, kraj veljače 2021. 
Velebitska degenija (Degenia velebitica)
Autorica: Roberta F., Wikipedija |
DRVO BREZA: VIDEO - KOLIKO POZNATE ŠUMU? ( HD REZOLUCIJA )
Datum objave: 9.6.2011. Autor: Anne Frank Opis. Da li ste znali da ljudi u nekim zemljama mrve brezinu koru i od nje rade brašno s kojim pripravljaju kruh...? Kako koristiti brezu pri unutarnjem uređenju, saznajte u ovom videu i još mnogo drugoga... |
|
Medvjeđa lijeska
Ostala imena: drvolika lijeska, turska lijeska, divoljeska, lat. Corylus colurna; srp. mečja leska Poznata još kao medvidiji lišnjak, vrsta je lijeske koja raste na područjima jugoistočne Europe i jugozapadne Azije. Ovo je naviša vrsta lijeske koja može narasti do 30 m s promjerom debla i do 1,5 m. Biljka je listopadna a njeni su listovi zaobljeni, dugi od 6 - 15 cm, široki od 5 – 13 cm, prekriveni malim dlačicama sa svake strane i nazubljeni na rubovima. Biljka je jednodomna i cvjeta u rano proljeće prije listanja. Za razliku od običnog liješnjaka plodovi su nešto manji s debeljom i tvrđom ljuskom te manjom jezgrom i dolaze u "grozdovima" od po tri do osam povezanih čahura. IZVOR Medvjeđa lijeska. Wikipedija (hr) Primjerci po Dinarskom gorju Na Borike (kod Rogatice): raritetni primjerak stabla medvjeđe lijeske, starosti 450 godina, obujma krošnje 12 metara i izuzetne ljepote. Ovo stablo je pod zaštitom države. 
List i plod medvjeđe čijeske
Autor fotografije: đböhringer friedrich; Wikipedija |
Deblo medvjeđe lijeske
Autor: Botaurus; Wikipedija |
Bukva
|
Bukva je najrasprostranjenija vrsta drveća u dinarskim planinama i u dinarskim kontinentanim krajevima u većini dinarskih država, jer raste od nizija do visokog gorja. Može rasti u nizinskim područjima, kao i u područjima do 2100 metara nadmorske visine, a takve bukve se nazivaju pretplaninskima. Bukva često raste u skupinama i tvori čistu bukovu šumu ili raste u zajednicama s grabom, jelom, smrekom ili pitomim kestenom. Životni vijek obične bukve iznosi oko 300 godina.
Budući da je ekološki vrlo prilagodljiva i odgovaraju joj različiti zemljišni i klimatski uvjeti, često ju nazivaju majkom šuma. Ima tanku glatku, uglavnom svijetlosivu koru i manje-više ravno deblo. S dubokim i jako razgranatim korijenskim sustavom čvrsto je usidrena u tlu, što je vrlo važno za otpor cijele šumske sastojine na jake vjetrove. Bukva uspijeva i u polusjeni, ali se njena krošnja uvijek razvija u smjeru svjetlosti. Kada bukva cijelo vrijeme raste na otvorenom prostoru, ona obično ima veliku krošnju koja seže do tla. No u sastojinama (šumama) su krošnje drveća obično puno kraće, pogotovo ako rastu blizu. Listovi bukve su ovalni, glatki i dok su madi s obje strane malo dlakavi, a kasnije ogole. Plod obične bukve je tanka crvenosmeđa sjemenka koja se nalazi unutar drvenaste ljuske koja je gusto obrasla dlačicama, a dozrijeva tijekom rujna / septembra i listopada / oktobra. Žir je popularna hrana divljih svinja, puhova, vjeverica i drugih šumskih životinja. Ponekad su ljudi iz njega izdvajali ulje i brašno. 
|
Rak bukve
Velike grmolike formacije na deblima mnogih bukvi koje se mogu zamijetiti je bukov rak. Ovu bolest uzrokuju dvije vrste gljivica roda Nectria. Njihove spore vjetar nosi zrakom. Gljiva prodire unutar stabla kroz rane na trupcu ili granama i uzrokuje postupnu smrt kore. Stablo se brani pokušavajući izolirati zaraženo mjesto ubrzanim rastom stanica. Kancerozno zadebljanje raste s godinama. Slična se bolest javlja i kod drugih vrsta šumskog drveća, ali je češća na mjestima s umjerenom ili hladnom klimom. Otkrivena nova gljiva, uzročnik sušenja bukovih šuma
OTKRIĆE NAUČNIKA SA UCG IZVOR RTCG, 23.2.2021. Crnogorski mikrobiolozi/fitopatolozi u saradnji sa kanadskim stručnjacima otkrili su novu fitopatogenu gljivu iz roda Biscogniauxia - uzročnika ubrzanog sušenja bukve u visokovrijednim šumama južne Evrope, a taj problem je primijećen i u Nacionalnom parku Lovćen. Profesori Biotehničkog fakulteta Univerziteta Crne Gore Jelena Latinović i Nedeljko Latinović u saradnji sa profesorom Vladimirom Vujanovićem i njegovom laboratorijom za molekularna istraživanja na Univerzitetu Sakačven, objavili su rad u decembarskom broju prestižnog naučnog časopisa "Microorganisms (Impact Factor: 4.152). "Naučni rad rasvjetljava problem sušenja šuma u NP Lovćen i opisuje novog parazita kao uzroka 'katranske' kore i otvorenog raka kore bukve u Crnoj Gori. Autori dalje analiziraju epidemiologiju ovog patogena, u poređenju sa podacima istraživača iz Italije, kao i njegovu evoluciju kroz pojavu genetske introgresije adaptirane na raznolikost bukve na području Balkana. Naročito važno je otkriće diverziteta mikoparazita, zbog njihovog potencijala u zaštiti od ovog destruktivnog oboljenja. Imajući u vidu nova saznanja o pravom uzročniku ovog oboljenja i oskudnim podacima o biološkoj zaštiti bolesti kore bukve, dobijeni rezultati bi mogli poslužiti za buduća istraživanja na tom polju, i mogućem zajedničkom rješenju za širi region južne Evrope, Jadranske regije i Balkana", ističe se u saoštenju Univerziteta Crne Gore. |
IZVORI I LITERATURA
|
HORVAT, Ivo: Vegetacija planina zapadne Hrvatske sa 4 karte biljnih zajednica sekcije Susak. Zagreb, 1962. (PDF)
ŠILIĆ, Čedomir: Atlas dendroflore (drveće i grmlje) Bosne i Hercegovine. Matica hrvatska. Čitluk, 2005. (PDF)
|
Čedomir Šilić, Atlas dendroflore (drveće i grmlje) Bosne i Hercegovine
Čitluk, 2005. (PDF) |
