|
|
SJEVEROISTOČNI POJAS DINARSKOG GORJA > PLANINE SLOVENSKE DOLENJSKE I SREDIŠNJE HRVATSKE > GRUPA KOČEVSKOG ROGA > Mirnsko-Raduljsko hribovje
Država: Slovenija
Najviši vrh: Turn (Pri Turnu), 605 m
Koordinate najvišeg vrha: 45.8682, 15.1799
Država: Slovenija
Najviši vrh: Turn (Pri Turnu), 605 m
Koordinate najvišeg vrha: 45.8682, 15.1799
|
|
UvodMirnsko-Raduljsko hribovje ili Raduljsko hribovje, je brdovita pokrajina, veličine oko 378 km2, na dodiru dinarske, panonske i predalpske Slovenije, u porječju rijeka Mirne i Radulje (prema: Rejec Brancelj, 2001).
Ovdje su najveća naselja Mirna i Mokronog. U neposrednom južnom susjedstvu je grad Novo Mesto. Zanimljiv je izgled naselja zato što ovdje postoje karakteristična grupirana naselja odn. sela, a neka naselja nisu kompaktna, već se sastoje se od brojnih zaselaka. Seoska imanja su jako usitnjena i međusobno se prepliću. Po prisojnim padinama polja su podijeljena na zemljišne parcele obliku terasastih gruda i čestica, što znači da su parcele pojedinih imanja na pojedinim mjestima međusobno pomiješane bez ikakvog reda i različitih su oblika i smjerova (Topole, 1998). U ovim brdima prevladava dolomit, koji čini gotovo polovicu površine (55 %), prije svega sjeverni dio Mirsko-Raduljskog hribovja. Slijede vapnenac (15 %) i lapor (30 %), kojega je najviše na južnom dijelu hribovja (Rejec Brancelj, 2001). Središnja je nadmorska visina 298 metara. Središnja ljetna temperatura je 9°C, a u siječnju/januaru ona se kreće oko -1°C. Grebenski smjer koji prevladava na brdima Mirnsko-Raduljskog hribovja je sjeveroistok-jugozapad, što je iznimno povoljno za poljoprivredu, budući da postoji malo terena s izraženo sjevernom orijentacijom (Pavlin, 1994). Poljoprivreda u Mirnsko-Raduljskom pobrđu uglavnom je usmjerena na stočarstvo i poljodjelstvo, a ostali sektori, kao što su vinogradarstvo, proizvodnja povrća, voćarstvo i šumarstvo, rijetko su zastupljeni i namijenjeni prvenstveno vlastitim potrebama gospodarstva. Prema popisu stanovništva 1991. godine ovdje su živjela 29.833 stanovnika, od toga 3.443 poljoprivrednika, što je 11,5 % (prosjek u Sloveniji bio je tada 7,6 %). IZVOR Klaudija Kolarič; Pritiski na okolje zaradi kmetijstva v Mirnsko-raduljskem hribovju; diplomski rad; Univerza v Novi Gorici, Fakulteta za znanosti o okolju; Nova Gorica, 2011. (PDF)
ENGLISH SUMMARY: Mirna-Radulja Hills
- |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:  Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove planine Search directly for accommodation in the vicinity of this mountain Oglašavajte ovdje:
|
ZEMLJOPIS PODRUČJA
Mirnsko-Raduljsko hribovje, prostorni pogled iz smjera juga
Izvor: Google Earth, 2022. |
Reljef grupe Kočevskog Roga,
s legendom
LEGENDA: (1) brda Suhe krajine (2) Raduljsko hribovje (3) Mala gora (4) Kočevski Rog (5) Koprivniško podolje (6) Kočevska Mala gora(7) Poljanska gora (8) Spodnjeloška gora |
PRIRODA
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Kulturno - povijesna baština
Grad Otočec
Dvorac Otočec, spomenik kulture od državnog značaja, jedini je u tipologiji “vodenog dvorca” u Sloveniji. Njegovi počeci sežu od dvokatne kule koja je sagrađena sredinom 13. stoljeća. U prvoj polovici 14. stoljeća dograđeni su mu zidovi, a krajem 15. stoljeća nova gospodarska zgrada i prsten obrambenih kula za njegovo ojačanje. Zbog sve veće opasnosti od turskih provala, kaštel je konačno utvrđen u prvoj polovici 16. stoljeća, koji je dobio i ulaznu ugaonu kulu te kada je iskopom desnog rukavca rijeke Krke nastao umjetni kaštelski otok. Današnji izgled dvorac je dobio sredinom 17. stoljeća. Zgrada dvorca okružena je parkom uređenim u engleskom pejzažnom stilu. Najstarija stabla u njemu stara su više od stotinu godina, a većina ih je tek zasađena 1950-ih godina. Dvorac je spaljen tijekom Drugog svjetskog rata, ali je nakon rata obnovljen i pretvoren u hotel pod nadzorom spomeničke službe. Zadnji put je kompletno renoviran 2007. godine. Krka je jedina slovenska sedrenotvorna (sedra, tuf) rijeka. U svom srednjem toku, kod Otočca, sedra se izlučuje tvoreći prostrane podvodne pragova, na kojima se formiraju otoci sa šarolikom obalnom vegetacijom. Među 30-ak otočića koji se mogu izbrojati između sela Otočec i kaštela Struga na srednjem godišnjem vodostaju, najveći je gradski otok (grajski otok – prema gradu Otočcu). |
|
Narodna baština
Tradicionalni radovi i privređivanje
|
|
RADULJSKO HRIBOVJE
Hribovja i gričevja
|
Prema prirodno-geografskoj regionalizacji Slovenije autora Gamsa, Kladnika i Orožna Adamiča (1995.), tamo gdje se dotiču dinarska, panonska i alpska Slovenija, područje je hribovja (pobrđa, skup uzvisina - brda do 1500 m relativne visine u nizinskom ili visokogorskom području) i gričevja (skup uzvisina brijegova i brežuljaka do približno 500 relativne visine nad okolicom), među kojima je i Raduljsko hribovje te dolina Mirne (Mirnska dolina), koji se skupno nazivaju i Mirnsko-raduljsko hribovje, odn. Raduljsko hribovje s Mirnskom dolinom (slov., Raduljsko hribovje z Mirnsko dolino)
|
Prirodne regije Slovenije
Izvor: Geografski institut Anton Melnika, ZRC SAZU, 1995. |
Rijeka Radulja
Radulja je 33 kilometra dug potok (najduži u Sloveniji nakon Polskave u SI Sloveniji), lijevi pritok rijeke Krke u Dolenjskoj, koji izvire na krajnjem sjeverozapadu Debenškog hribovlja na nadmorskoj visini od 510 m. Potok ima dosta strm pad do Bitnje Vasi (slo. Bitnja vas), ali se tu njegov tok smiruje. Radulja teče najsporije i u velikim zavojima između Štatenberka i Gostince (nom. Gostinca), gdje često poplavljuje. Zatim potok ulazi u uski klanac između Homskog hriba (hrv. brda) i brda na kojem se nalaze ostaci dvorca Klevevž (grad Klevevž); tamo se nalazi i prirodno termalno vrelo Klevevž.. Tu stvara probojni klanac s nekoliko litica i manjih slapova. U dnu klanca Radulja se ponovno smiruje u maloj akumulaciji, a njen tok skreće za 180 stupnjeva u smjeru Krškog polja. U Krku se ulijeva istočno od Dobrave pri Škocjanu. Dabrovi su se naselili u blizini Radulje i izgradili nekoliko dabrovih jazbina.
Otočec
|
Otočec je naselje u Općini Novo Mesto. Kao trgovište Šentpeter postojao je nekoliko stoljeća. Veliki razvoj doživio je Otočec nakon 1970. godine, kada se u mjesto doselilo mnogo ljudi. Oko 1990. godine prerasta u urbanizirano seosko naselje, a postaje i važno turističko središte, čemu uvelike pridonosi i dvorac Otočec, jedini dvorac na otoku u Sloveniji. Mjesto se do sredine 20. stoljeća zvalo Šentpeter, a sada Otočec. Otočec danas čine sljedeća naselja i ulice: Šentpeter, Nad Krko, Starine, Krožna pot, Dobrava, Šolska cesta, Grajska cesta i Skalna ulica. Šentpeter je ime starog dijela naselja Otočec.
U 19. stoljeću mjesto je imalo školu, poštu, župu i crkvu sv. Petra, gostionice. I danas su tu razne ugostiteljske usluge, osnovna škola, župa i crkva sv. Petra i tvrtke s raznim djelatnostima. Župa sv. Petra u Otočcu je od 2007. rimokatolička župa novomeške biskupije. Danas su lijeva i desna obala Krke povezane drvenim mostom, ljudi, stoka i teret nekada su se prevozili splavima. Prirodna i kulturna baština Otočca i okolice. Ovdje možete vidjeti sljedeće lokacije: Dvorac Otočec s dvorskim parkom, Crkva sv. Petra u Šentpetru, Živi muzej dvorca Struga sa srednjovjekovnom animacijom, Adrenalinski park kod hotela Otočec, eksterijer dvorca Stari grad, crkva sv. Jurija u Grčevju, Matjažev dom na Pahi, crkva Porođenja Marijina na Trškoj gori, uz koju rastu četiri stoljetne lipe, slap Kobila u Črešnjicama, potok Lešnica, Slakova zidina na Trškoj gori, Ribnjak Jerman u Dolenjem Grčevju i dr. Turistički smještaj nudi Hotel Grad Otočec, Hotel Šport Otočec, Pansion Vila Otočec i privatni iznajmljivači. Turizam u zidanicama (hrv. kletima) se jako razvija. Vinorodne krajeve možete posjetiti na Trškoj gori, u Razborima ili u Grčevju. U vinskim podrumima i zidanicama moći ćete probati cviček - specijalitet dolenjskih vina, te upoznati gostoljubivost mještana. 
Naselje Otočec u podnožju Raduljskog hribovja
Otoćec, drveni most preko rijeke Krke
Otočec, Župnijska Cerkev sv. Petra (hrv. župna crkva sv. Petra)
|
Otočka splav "na kolo", između dva rata. Foto: J. Klevišar.
Iz arhiva Dolenjskog muzeja
Otočec. u centru mjesta
|
Grad Otočec (hrv. Dvorac Otočec)
|
Dvorac Otočec prvi put se spominje 1252. godine kao višnjegorski posjed. Slikoviti srednjovjekovni kaštel vjerojatno nije oduvijek bio 'otok' te je nekoć u antičko doba stajao na desnoj obali rijeke Krke, no kasnije je s južne strane zaštićen umjetno iskopanim koritom, tako da danas leži na otoku usred Krke, što se vjerojatno dogodilo u žestokim srednjovjekovnim ratovima s Ugrima, ako ne s njima onda možda u 13. stoljeću, iz straha od prijetećih Mongola.
To je njegova glavna karakteristika i danas, jer je to jedini slovenski vodeni, riječni dvorac. Samo ime Otočec potječe od bavarskig freisinških biskupa (po gradu Freisingu), koji su bili nasljednici ovog dvorca i njihovih ministerijala, koji su se po otočkom imenu nazivali vitezovi s otoka — de Werde ili otočani. Nakon što su u 15.st., izumrli Otoški, dvorac i gospoštiju Otočec posjeduju mnoge plemićke obitelji, među kojima i Villanderi doseljeni iz Tirola, koji su dvorcu dali renesansni izgled. Kad je Viljem Villander na Veliki petak umro (na taj dan mlinari na Krki nisu htjeli mljeti žito) od posljedica ranjavanja, nakon što je nekoliko dana ranije pao s konja, obitelj je izumrla. Godine 1560. Otočec kupuje vrhovni kapetan hrvatsko-slavonske Vojne krajine Ivan barun Lenković, koji se proslavio u mnogim bitkama s Turcima, a posebno se istaknuo 1529. u obrani opsjednutog Beča. Godine 1629. Otočec kupuje Janez Sonce, koji se također uključuje u slovensku književnost. Ivan Tavčar je po njemu naslovio svoju knjigu priča. Posebno je Tavčara zanimao otočki kaštel, jer se ovdje događa i radnja njegovog romana Otok i Struga (izv. Otok in Struga). Nakon Rozalije Sonce Otočec je 1727. godine bio u posjedu Švajgera. Ova pristupačna i slovenstvu naklonjena obitelj posjedovala je Otočec pune 124 godine. Janez Trdina je zapisao da su u Otočcu, kada je bio na čelu Vinko Švajger, narodne straže iz Novog Mesta, Dvora, Trebnja i Mokronoga zajedno dolazile sa slovenskim zastavama. Margherijevi, koji su ubrzo nakon njih kupili dvorac, bili su potpuno drugačiji od Švajgera i preko posvojenog sina Villavicenzia zadržali su ga sve do Drugog svjetskog rata, kada su ga partizani 1942. spalili. Crvenokosi Albin Margheri bio je poznat po svojoj nečuvenoj aroganciji, a prepustio se trima strastima: kockanju za novac, lovu i neobuzdanom vrebanju žena. U crvenokosu djecu u župi su upirali prstom da je i to Margherijevo. Navodno su izbrojali čak 90 'sumnjive' djece. Grof je zbog korisnih veza svake godine pozivao u Otočec visoke dužnosnike iz Novog Mesta. Kad bi izašli iz dvorca, Margheriji bi razbili čašu iz koje su gosti pili, rekavši da nije dolično da plemići piju iz čaša iz kojih su pili plebejci. Grof Albin je govorio i očito je također vjerovao da se čovjek postaje tek s barunom. Ali oholost hoda korak prije pada. Godine 1903., u dobi od 44 godine, kći grofa Albina Florentina zaljubila se u dvorskog slugu i kočijaša, 18 godina mlađeg od nje. Zanijela je i vjenčali su se. S njezinim mirazom brat joj je sagradio kuću ispod dvorca Draškovo na Šentjernejskom polju. Obje sestre koje su ostale u Otočcu bile su bez djece. Jedna od njih umrla je na početku Prvog svjetskog rata, dok je druga, Rodriga, pozvala svog daljnjeg rođaka Karla Villavicenzia iz Graza da živi s njom u dvorcu. Mladić je imao samo osamnaest godina i bio od nje mlađi trideset godina! Kako bi izbjegla skandal, usvojila ga je, a nakon njezine smrti on je naslijedio dvorac i oženio se mladom ljepoticom Lili Weinlechner, koja je zanemarila vođenje gospodarstva i posvećivala je najviše vremena vlastitom uređivanju i društvu obožavatelja. Kad su partizani 1942. godine spalili dvorac, vjerojatno je izgorjela i dragocjena arhiva u kojoj su se morale kriti mnoge zanimljive priče iz bogate povijesti ovog lijepog dvorca. 
|
|
|
|
|
Park uz otočki dvorac. Kako oskudni povijesni izvori pokazuju, perivoj na otoku nastao je u vrijeme kada su posjedom upravljale plemićke obitelji Schweiger - Larchenfeld (1727. - 1850.), najvjerojatnije na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Na franciskanskom katastru (oko 1825.) vidi se drvoredna os duž otoka koja povezuje ulaz u kaštel s krajnjim istočnim dijelom otoka. Drvorednu osovinu dovršavao je vrtni paviljon, o kojemu nema drugih podataka.
Danas je, sudeći prema povijesnim grafičkim prikazima iz 1679. (Valvasor), 1758. (Wiser), 1845. (Wagner), otok dvorca nešto veći od izvornog, a nema više tragova parkovnog uređenja iz 19. stoljeća. Najstarija stabla u parku stara su više od stotinu godina, a većina ih je zasađena tek nakon obnove dvorca 1950-ih godina. Osim autohtonih vrsta drveća, kao na pr crna joha, bijela vrba, crna topola, hrast (dob) i dr., kao i obični divlji kesten, u parku rastu i mnoge egzotične vrste drveća, poput močvarnog čempresa, američkog tulipanovca, katalpa (Cigaraš, južnjačka katalpa; lat. Catalpa bignonioides; slo. cigarovec), gledičije i drugih. Današnje uređenje parka je neformalno – organsko, po uzoru na engleski pejzažni stil. Odsutnost povijesnih parkovnih elemenata nadomješta iznimna slikovitost slike otoka s dvorcem koji se zrcali na površini Krke. Perivoj uz dvorac Otočec najveća je uređena parkovna površina u općini. Ima krajobrazno-dizajničku, kulturno-povijesnu i rekreacijsku vrijednost. Park je važna sastavnica planiranog krajobraznog parka Otočec |
|
Grad Struga
|
Dvorac Struga nalazi se na terasi na desnoj obali rijeke Krke, nedaleko od dvorca Otočec. Prvotni dvor, koji se spominje 1449. godine, pregradio je u 16. stoljeću u dvorac Karlo pl. Jurič. Obitelj Jurič posjedovala je kuriju do početka 19. stoljeća, kada postaje vlasništvo vitezova Fichtenaua.
Dvorac Struga je lijep primjer dvorca izgrađenog tijekom vremena i predstavlja tipičnu dvorsku arhitekturu 16. stoljeća. Zbog eksponiranog položaja uz rijeku Krku spada među značajne spomenike u Dolenjskoj. Ima i kulturno-povijesno značenje, poznato je i iz Tavčareve pripovijetke Otok i korito (izv. Otok in Struga). Po prethodnoj narudžbi za grupe organiziraju dvorski domjenak, obilazak crne kuhinje i prostorija dvorca te srednjovjekovnu gozbu uz pjevanje i sviranje dvorske dame Eleonore. Uz dvorac Struga nalazi se najljepši golf teren u Sloveniji. |
|
|
|
|
Stari grad Otočec (hrv. Stari dvorac Otočec)
Stari dvorac Otočec (njem. Altenburg), neformalno Stari grad nad Otočcem, nalazi se u selu Zagrad pri Otočcu na južnom obronku Trške gore u općini Novo mesto i obnavlja se već nekoliko godina. Već sam naziv govori da je jedan od najstarijih u Sloveniji, pa ne čudi što su se oko njega isplele brojne priče. Jedna od njih govori da je dvorac već sagradio Samson. U petnaest dana s obližnjih polja trebao je skupiti onoliko kamenja koliko mu je potrebno za gradnju. Još krajem 19. stoljeća na ulazu u dvorac naslikan je div koji na ramenu drži ugao dvorca. To bi trebao biti Samson. Prema drugoj priči, Stari dvorac sagradili su zidari - divovi koji su bili toliki da su kamenje prenosili iz ruke u ruku s radnicima u kamenolomu. Priča se da je za gradnju korištena morska voda, pa je zid bio toliko čvrst i jak da je odolijevao svim neprijateljima. Prema pučkoj predaji, koju je zabilježio Janez Trdina u Gorjanskim bajkama i pričama (Bajke in povesti o Gorjancih), kaštel su od Turaka spasile košnice pčela. No moćni nisu bili samo mitološki divovi, već i gospodari Starog dvorca. Jedan od njih bio je toliko velik i težak da ga ni jedan konj nije mogao nositi. Na Gorici je, jašući na dva konja, sam potjerao svu hunsku vojsku i probio silnog Atilu, pred kojim je sav svijet drhtao. Druga priča kaže da je u dolini ispod dvorca zakopano zlatno tele, a u podrumu dvorca nalazi se kaca s novcem koju čuva sam vrag, koji je imao posebnu prostoriju zvanu 'đavolja odaja' (hudičeva kamra). Dvorac je vjerojatno dobio ime nakon izgradnje mlađeg dvorca na Otočcu. Počeci dvorca obavijeni su tamom, jer se izgubio svkai trag iznimno bogate arhive starog dvorca. Margheri su za vrijeme svoje vlasti prenijeli arhiv u dvorac Otočec. Kad su jednom gosta uhvatili u krađi starih dokumenata iz arhiva, nisu puštali nikoga u blizini. Točna sudbina ove dragocjene arhive nije poznata. Dio je navodno jedan talijanski časnik iz posade na Otočcu tijekom Drugog svjetskog rata odnio u Italiju, no veći dio navodno je izgorio prilikom paljenja dvorca. U svakom slučaju, nema više dokumenata koji bi pomogli u otkrivanju mnogih nepoznanica prošlosti Staroga grada. 
Stari grad Altenburg
Autor: Janez Vajkard Valvasor, 1679. 
Stari kaštel na franciskanskom katastru za Kranjsku 1823.-1869.
Prema nekim procjenama dvorac je iz 9. stoljeća, no prvi put ga susrećemo u dokumentu od 9.2.1300. godine. Kaštel su ga sagradili akvilejski (slo. oglejski) patrijarsi kao svoju najistočniju ispostavu, no u drugim se izvorima spominje da je dvorac sagradila obitelj hrvatskog bana Stjepana Babonića (slo. Štefan Babonič). Njime su upravljali vitezovi Starogradski (slo. starograjski), od 1230. do 1232. godine spominje se ministerijal vitez Albert, a nakon 1434. godine, kada je obitelj izumrla, vitez Širski (von Scheyer) iz Soteske. Godine 1350. pod njemačkim imenom Altenburch je iz akvilejskog feuda prešao u posjed obitelji Ortenburg, od koje su ga 1418. naslijedili grofovi Celjski.
Nakon njihova izumiranja 1456. prelazi u ruke Habsburgovaca. Prema vitezovima Širskim dvorcem je upravljao Petar pl. Obračan, koju ga je također kupio 1447. godine. Ova je obitelj imala vlastelinstvo do 1617. godine, kada izumire, a dvorac nasljeđuje Jurij pl. Hohenwarth. U međuvremenu su ga 1528. neuspješno opsjedali Turci. Uspješnom obranom Erazem Obračan proslavio se kao jedan od najherojskih vitezova svoga doba. Dvije godine kasnije Turci su ponovno napali zemlju. 
Za jedan od takvih prodora vezana je i priča o Turčinoj glavi, reljefu čovjeka s turbanom na glavi, koji je 1946. godine bio postavljen na zidu stubišta dvorca, ali je kasnije iz nepoznatih razloga nestao. Priča o ovoj glavi poznata je u nekoliko verzija. Prema jednoj od njih, gospodar dvorca je Turcima odrubljivao glave uzdužno i poprijeko, a za uspomenu i podsjetnik, jednu od odsječenih turskih glava ugradio je u zid dvorca. Erazma su potom ubili Turci, pa je Stari grad brzo promijenio vlasnika. Godine 1635. kupio ga je barun Jernej Valvasor, a četiri godine kasnije prodao Grguru pl. Seethalu, plemiću iz obližnje Hrvatske. Ova je obitelj Starim dvorcem vladala šest desetljeća. Godine 1696. kupio ga je barun Mordachs, a tri godine kasnije prešla je u posjed Konrada Adama Breckerfelda, iz Novog Mesta, liječnika i nekadašnjeg vlasnika vlastelinstva Impoljac na Savi kod Sevnice. Naslijedio ga je sin Janez Žiga pl. Breckerfelda, koji je u galeriji dvorca uz djela stranih autora izložio čak 26 svojih radova. Obitelj Breckerfeld posjedovala je dvorac dulje vrijeme (1699.-1791.). U međuvremenu je inventariziran i inventar Starog grada, u kojemu, uz stoku, ljetinu, namještaj i kućni alat, na čelu s turskim ćilimima, valja istaknuti knjižnicu i galeriju. Osim djela domaćih autora, knjižnica je imala i značajne antičke i renesansne pisce (Hipokrat, Paracelsus i dr.). Godine 1791. posljednji član obitelji Breckerfeld iznajmio je dvorac i kuriju Joachimu Gallingeru. Godine 1806. Stari dvorac prelazi u ruke obitelji Margheri de Commandona, zbog ženidbe grofa Margherija sa sestrom starogradskog vlastelina. Nakon njezine smrti, obitelj je 1854. kupila obližnji Grad Otočec i tako ujedinila dva posjeda. Krajem 19. stoljeća dvorac je unatoč starosti bio dobro očuvan, samo su se žitnice ispred praga srušile pod teretom godina 1846. godine. Posljednji Margheri koji su živjeli u Starom dvorcu bili su brat i sestra Rudolf i Alba. Rudolf umire 1929., a dvije godine nakon njega Alba i dosta zapušteni dvorac oporučno su ostavljeni Samostanu milosrdne braće iz Kandije u Novom Mestu, koji su u njemu željeli urediti ubožnicu, ali su uspjeli ostvariti svoje planove, jer su ga tijekom 2. svjetskog rata (1944. godine) spalili partizani. Nakon rata dvorac prelazi u vlasništvo tvornice Krka iz Novog Mesta, koja ga postupno obnavlja.
Stari grad je proglašen Uredbom o proglašenju prirodnih znamenitosti i nepokretnih kulturno-povijesnih spomenika u općini Novo mesto, Službeni glasnik RS br. 38/1992, proglašena spomenikom kulture lokalnog značaja. |
Na ulazu u dvorac s desne strane bila je do požara dvorska kapelica Majke Božje. U voćnjaku iznad dvorca nalazila se i kapela čiji su ostaci zida i danas vidljivi. Od 1692. do 1773. godine poznati su i svećenici koji su djelovali u dvorcu. Zvali su se dvorski kapelani.
Stari dvorac je tema mnogih legendi i priča iz vremena turskih provala i vremena zuluma, npr. polje pod kaštelom dobilo je naziv "Na krivici", jer su težake upregnuli u plug sve dok dvorska gospođa nije molila gospodara da ih više ne upregne jer je jadanom težaku plakao. 
Stari grad pristava I., stanje 2014. (gospodarski objekt)
Avtor: Freienthurn – lastno delo; licenca: CC BY-SA 4.0; URL: https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=38546591 
Uz cestu, kod dvorca Grad Otočec nalazi se spomen ploča na kojoj je napisano: Zbog otpora partizana u Beceletovoj špilji, gdje su 24.9.1942. poginuli talijanski časnik i vojnik, sljedeći talci streljani su ovdje gore na proplanku 26.9.1942. … (navedeno je potom 12 imena muškaraca starih između 18 i 57 godina)… Ploču je postavila Udruga boraca iz Otočca, listopada 1983. godine.
|
Zagrad pri Otočcu
|
|
|
Beceletova jama. Beceletova špilja je krška špilja koja se nalazi u blizini sela Zagrad pri Otočcu u Dolenjskoj. Godine 1942. u pećini se skrivao narodni heroj Vinko Paderšič. Talijani su nakon izdaje špilju opkolili, a Paderšič je počinio samoubojstvo prije nego što je nakon duge borbe u njoj zarobljen.
Danas se ispred špilje nalazi spomen obilježje, a na maloj čistini dvije ploče s kratkom kronologijom Drugog svjetskog rata u ovim krajevima. KOORDINATE 45.847861, 15.2050264 
|
Vinko Paderšič – Batreja (Monfalcone (Tržič), 24.9.1916 — Zagrad pri Otočcu, 1942), slovenski slavist, sudionik Narodnooslobodilačke borbe i narodni heroj Jugoslavije Životopis. Rođen je 1916. godine u Monfalconeu (Tržič). Na Filozofskom fakultetu u Ljubljani je studirao slavistiku i 1941. godine diplomirao. Kao student je bio član kršćansko-socijalističkog društva "Zarja". U Oslobodilački front Slovenije (Osvobodilna fronta) uključio se 1941. godine. U veljači/februaru 1942. je otišao u Dolenjsku, gde je postao član odbora Oslobodilačkog fronta u srezu Novo Mesto. Kad su talijanske snage zavladale Novim Mestom i Šentjernejem, on se sa skupinom aktivista zatekao u Beceletovoj jami blizu Zagrada pri Otočcu. Po izlasku iz jame, svi su se aktivisti osim njega predali. On se dva dana borio protiv okupatora iz jame i kad više nije bilo izlaza, izvršio je samoubojstvo. Ukazom Prezidija Narodne skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije, 20.12.1951. godine, proglašen je za narodnog heroja. 
|
Potok Lešnica
|
Istočno od dvorca Hmeljnik, 5 kilometara od Novog Mesta, između Trške gore i Grčevja, brojni su izvori izdubili izvorišnu dolinu obraslu bukovom šumom. U ovoj dolini je spajanjem najmanje 30 većih ili manjih izvora nastao potok Lešnica, koji u gornjem toku teče uz laporaste stijene. Dok bukova šuma i dalje dominira sjevernim predjelima (izvorišnom dijelu), vinogradi Zagrada, Pahe i Herinje Vasi nalaze se u južnim predjelima. Prelaskom iz lapora u vapnenac ispod Starog dvorca Otočec, potok formira slikovitu klisuru dugu 700 metara i duboku do 35 metara. Pri ulasku u klanac strmi zidovi svojom visinom zaglušuju zvukove iz okoline, a na kraju šum potoka koji se preko slapova slijeva u bazene, a preko slapova na šljunak, zavija oko gromada i juri u kanjonima, daje nam osjećaj da smo odsječeni od svijeta. Iskonski ugođaj u klancu, obraslom mješovitom šumom hrasta i bijelog graba, upotpunjuju srušena stabla koja se zbog nepristupačnosti klanca ne mogu ukloniti. U donjem toku Lešnica se smiruje na ravnici riječnog nanosa, gdje je okružena bujnom priobalnom vegetacijom, poljoprivrednim površinama i šumarcima. Neposredno prije nego što se ulije u rijeku Krku, u njega se ulijevaju podzemne vode obližnjeg potoka koji inače nema ime, ali je mještanima poznat po slapu Kobila.
Cijeli tok predstavlja hidrološku i ekosustavnu prirodnu vrijednost. Veći dio donjeg toka je zbog izgradnje autoceste uvelike devalviran sa stajališta očuvanja prirode, ali je potok ugrožen i bespravnom gradnjom, nekontroliranim odlaganjem otpada i neuređenom kanalizacijom u slivnom području. IZVOR Potok Lešnica. Turistično društvo Otočec Autor: Janez Božič. Zavod Republike Slovenije za zaštitu prirode. Područna jedinica Novo mesto 
Dolina potoka Lešnice, između Trške gore (lijevo) i Grčevja (desno)
Izvorišno područje Lešnice pod selom Golušnikom
|
|
Črešnjice
|
|
Trška gora (brdo)
NADMORSKA VISINA 428 m
Trški vrh
Trška gôra je brdo u južnom dijelu Raduljskog hribovja, 3 km sjeverno od Novog mesta, prekriveno vinogradima i s mnogo zidanica (hrv. kletima). Čak su tri strane brda prekrivene vinogtradima. Ime je Trška gora dobila jer je pripadala obližnjem trgu Novom mestu (trg -> pridj., trška), a vlasnici većine imanja bili su upravo Novomeščani. Na Trškoj gori je posjed i vinograde imao i cistercitski samostan Stična, a koji im je darovao akvilejski (slov., oglejski) patrijarh Peregrin prilikom utemeljenja samostana 1136. godine.
Na vrhu brda stoji hodočasnička crkva Marijina rođenja (cerkev Marijinega rojstva). Pored crkve rastu četiri lipe, najveća od kojih je stara više od 4 stoljeća i ima 830 cm opsega te je najdeblja lipa u Dolenjskoj. S vrha Trške gore je odličan pogled na Krško polje, šentjernejsku ravniccu, rijeku Krku, Gorjance (hrv. Žumberačka gora). Prema jugu pogled se pruža na Novomešku kotlinu, s Novim Mestom, a iza nje se dižu Kočevski Rog i Straška gora. S padina Trške gore, od sjevera prema istoku vide se daleke Štajerske gorice i dalje lijepa ravnica oko Brežica i prema Zagrebu. Pješački pristup vrhu moguć je iz Otočca (194 m n.v.) i to direktno na vrh 1 h, ili preko Starog grada nad Otočcem (250 m n.v.) 1,15 h te i Novog mesta (1,30 h) Južne prisojne padine Trške gore nalaze se u tzv. termalnom pojasu i vrlo su pogodne za uzgoj vinove loze. Sjeverne padine Trške gore su šumovite. Sjeverozapadno od Turna je propadajući grad Hmeljnik a istočno djelomično obnovljeni Stari grad nad Otočcem. Po padinama Trške gore nižu se naselja: na južnoj i jugozapadnoj strani Trška Gora, na sjevernoj Golušnik i na istočnoj i jugoistočnoj Češnjice. IZVORI Hribi.net: Sveta Marija (Trška Gora); Pot kurirjev in vezistov, Trška gora |
Područje Trške gore izrazito je orijentirano na vinogradarstvo. Velik dio vinograda nije u vlasništvu mještana, već mještana Novog Mesta i posjednika sa šireg područja. Trška gora daje razmjerno bolja vina od ovog dijela Dolenjske.
Trška gora
Izvor: Visitnovomesto.si Powered by Wikiloc |
Trška Gora (naselje)
KOORDINATE 45.84347, 15.18832 NADMORSKA VISINA 350 m BROJ STANOVNIKA 216 (2017.), 124 (2002.) WIKIPEDIJA Trška gora
|
Trška gora je raspršeno naselje na prisojnoj padini Trške gore, u južnom dijelu Raduljskog hribovja. Kuće naselja, zidanice i vikendice su raspršene među vinogradima, tako da je središte naselja na samome vrhu Trškog brda kod hodočasničke crkve Marijinog rođenja (slov., cerkev Marijinega rojstva). Zidanica je drveni ili zidani objekt, podignut uz rub vinograda. Njezin gospodarski dio je namjenjen pohrani oruđa, a posebni dio je klet i prostor s prešom (slov., stiskalnica). Pored crkve rastu stoljetne divovske lipe - jedna od njih ima promjer 9 metara.
Trška gora je jedno od najpoznatijih slovenskih brežuljkastih (gorice) vinskih područja. Kao zanimljivost, Rječnik slovenskog jezika navodi slijedeće: - trškogorec -rca m (o) = vino s Trške gore kod Novog mesta: natočiti trškogorca; steklenica trškogorca Ipak, u ovim krajevima je najpoznatije i tipično vino cviček. Još Valvasor spominje cviček s Trške gore. Na Trškoj gori su, među ostalima zidanice imali skladatelj Marjan Kozina, virtuoz dijatonične harmonike (frajtonarice) Lojze_Slak i slavni slovenski harmonikaš Henrik Burkat "Henček" Na Trškoj gori su 19.3.1942. partizani, nakon mise, održali veliki miting na kojemu se okupilo mnoštvo naroda, što je bio poticaj narodnooslobodilačkoj borbi. Na taj događaj podsjeća spomenik kod crkve. 
|
Trška Gora
Autor: andrejj, Wikipedija 
Trška Gora, Cerkev Marijinega rojstva
(crkva Marijina rođenja); Autor: Janezdrilc, Wikipedija LITERATURA
Ivan Somrak, Pela skoraj vsa Trška gora: 19. marca 1942 so imeli partizani na Trški gori miting, ki je privabil več sto obiskovalcev: pomembna spodbuda partizanskemu boju, Dolenjski list, Let.39, št.16 (21. apr. 1988), str. 14. |
|
Cerkev Marijinega rojstva (hrv. crkva Marijina rođenja). Na vrhu Trške gore i u središtu istoimena naselja stoji hodočasnička crkva Marijina rođenja, filijalna crkva šempeterske župe koju je dao izgraditi 1623. godine opat stiškog samostana Jakob Reinprecht. Blagdan crkve s proštenjem (slov. žegnanje) je svake godine 8.9. na Malu gospu (slov., Mali šmaren, odn Mala maša).
Ova je crkva najljepša i najveća od svih crkava šempeterske župe, udaljena od Šempetra dobar sat hoda. Na mjestu gdje je sada crkva isprva je stajalo znamenje Majke Božje. Podigao ga je, kako kaže narodna predaja, narod tek u vrijeme kada su prestali loviti dječake za vojnike. Naime, tadašnja Trška gora bila je sva obrasla gustom šumom, koja je pružala sigurna skrovišta za sve one koji su se bojali regrutacije u vojsku.
Kasnije je ovdje sagrađena crkvica, na njezinom mjestu 1620. godine Jakob Reinprecht, zatiški opat (zatiški, pridjev dolazi od naziva samostana Stična) koji je umro 13.1.1626. godine, obnovio je današnju prostranu crkvu. Njegov grob stoji kao spomen na pročelju crkve. Sakristija je izgrađena godinu dana kasnije. Godine 1622. svi su radovi završeni. Crkvu je posvetio Reinald Scarlichi, tada tršćanski, a od 1630. do 1640. ljubljanski biskup. Crkva je građena u renesansnom stilu, samo su prozori šiljasti. S evanđeljske strane ima kapelicu posvećenu sv. Isidoru. Ova kapela nije izvorna, dograđena je 1756. godine. To potvrđuje i godina na njoj, a Valvasor u njoj spominje i tri oltara, ali ne i kapelu. Narodna predaja opisuje i razlog zašto je kapelica podignuta. Bila je tako teška životinjska kuga da je gotovo sva stoka u ovim župama uginula; u Prečenskoj, Šmarješkoj i Šempetskoj ostalo je samo nekoliko volova i nekoliko krava, sve ostalo odnijela je kuga. A da bi se odagnao ovaj bič Božji, podigle su kapelicu u čast svetog Izidora imenovane tri župe. Crkva na Trškoj Gori nalazi se na 429 metara nadmorske visine. Duga je 24 metra, široka 8,5 metara i visoka 15 metara. Zvonik je visok 30 metara i ima prekrasan barokni krov. Za vrijeme Drugog svjetskog rata rata vanjska strana crkve jako je stradala s južne strane, gdje je bilo mnogo rupa od granata, a i zvonik je bio izrešetan mecima i granatama. Jugozapadni dio zvonika bio je teško oštećen, ali je ubrzo nakon rata obnovljen. Prije vladavine cara Josipa II. U svetištu su na zidovima bile mnoge zavjetne slike ili ploče kojima su vjernici zahvaljivali Mariji za isprošene milosti. Sve te zahvale i slike morale su biti uklonjene carskom naredbom 1785. godine. Oko 1687. udario je u zvonik, kako izvještava Valvasor, tako da je munja odvalila kamenje na sva četiri ugla, ali se 1770. opet zabio u nj, ovaj put tolikom silinom, da se srušio. No ubrzo je ponovno podignuta, a na zvoniku je u znak sjećanja na taj događaj ispisan natpis koji danas više nije vidljiv. Godine 1928., kada je crkva oslikana, dvojica dekorativnih slikara potrgali su stare zapise sa zidova i otkrili u kapeli prekrasne freske iz 1760. godine, koje su prije oko 130 godina bile premazane bojom. Ove, nekoć mokro slikane slike Filipa pl. Grebbina, danas su obnovljene i krase crkvu. Izvan crkve, u lopici (otvoreni trijem pred pročeljem), pod zvonikom su dva oltara, na kojima se služila misa kad je došlo toliko hodočasnika da nisu svi mogli ući u crkvu. Atraktivan je ormar za orgulje sa stičanskim grbom koji je izradio Johann Mandlin 1853. godine s deset pjevačkih registara. Godine 1890. crkva je dobila novi kameni popločnik. Izradio ju je Kokalj, klesar iz Bršljina. Godine 1994. crkva je dobila novi pokrov, a tri godine kasnije, odnosno 1997. godine, novu fasadu. Tršćani su bili vrlo ponosni i na 1993. godinu kada je crkva dobila električno zvono, a time i sat. IZVOR Cerkev Marijinega rojstva. Turistično društvo Otočec 
|
Na Trškoj gori su nakon mise, 19.3.1942. partizani održali veliki miting na kojemu se okupilo mnoštvo naroda, što je bio poticaj narodnooslobodilačkoj borbi. Na taj događaj podsjeća spomenik kod crkve.
|
|
Trškogorske lipe. Prema nekim izvorima, lipe su zasađene 1622. godine nakon završetka dogradnje i posvećenja crkve Marijina rođenja, ali postoje i neka mišljenja da je najdeblja lipa posađena i prije toga. Među stablima koja su preživjela do danas, najviše stablo visoko je 25 m, najdeblja među lipama ima opseg od 8,3 m, a ovisno o izvoru procjene, u njezinoj šupljini komotno bi se smjestilo osam krupnih muškaraca.
Najveće šuplje deblo poznato kao votla orjakinja ili votla velikanka (slo. votel = šuplji) danas slovi kao najdeblja lipa u Dolenjskoj, a s promjerom 810 cm peta je najdeblja lipa u Sloveniji. Međutim ona je na kraju svoga života. Propadanje najstarijeg stabla počelo je tijekom Drugog svjetskog rata, kada je lipa izgubila glavni vrh. Kamena konstrukcija oko debla i kameni stol, koji je ostao do danas, svjedoče o važnosti lipovog gaja u društvenom životu predaka. Pod lipama su se okolni težaci okupljali, ljudi su vijećali, raspravljali i vodili parnice radi rješenja sporova. Trškogorske lipe zaštićene su kao spomenik prirode od 1992. godine. Osim starosti, preostalim stablima lipe prijeti i gaženje njihovog staništa, jer se mnogi posjetitelji Trške Gore odlučuju posjetiti drvored izbliza i ulaziti u šupljinu stare lipe, a osim toga, nerijetko su se u hladu moćnih lipa parkirala i vozila. Ovdje treba napomenuti kako šuplje drvo nije mrtvo drvo. U drvetu, provođenje vode i organskih tvari osigurava uski pojas drva neposredno ispod kore. Truljenjem srži stabla drvo gubi nosivu funkciju, no šuplja stabla primjerenog opsega i odgovarajuće veličine krošnje mogu dugo uspješno prkositi vremenskim prilikama, o čemu svjedoče lipe na Trškoj gori. Zanimljivosti U Sloveniji u prirodi uspijevaju dvije vrste iz roda lipa: lipa (slo.) (hrv. velelisna ili srp. rana lipa; lat. Tilia platyphyiios) i lipovec (slo) (hrv. malolisna lipa; srp. kasna lipa.; lat. Tilia cordata). Pogrešno je misliti da su muške i ženske biljke iste vrste, budući da su to dvije različite vrste drveća. Inače, najdeblja slovenska lipa raste u Koruškoj. To je Najevska lipa ili Najevnikova lipa, kako su je nazivali majkom svih slovenskih lipa, koja u opsegu ima čak 1070 cm, a starost joj se procjenjuje na 800 godina. 
Presjek trškogorske lipe u prsnoj visini
|
Arhivska fotografija: Trškogorska lipa u razdoblju između dva rata
|
Po Slakovi poti (Obilaznica Po slakovom putu)
|
TRADICIONALNI POHOD PO POTEH LOJZETA SLAKA V MIRNI PEČI
TRADICIONALNI POHOD STAZOM LOJZETA SLAKA U MIRNOJ PEČI Pješačka staza Po Slakovoj poti organizirana je u spomen na Lojzeta Slaka, virtuoza na dijatoničnoj harmonici - frajtonarici i legendi slovenske narodne glazbe, a prolazi svake godine trajno obilježenom Slakovom stazom (slo. Slakova pot) oko Trške gore. Trška gora jedna je od najpoznatijih slovenskih vinarskih planina, gdje se na njenoj južnoj padini nalazi najveći broj zidanica (kleti) na svijetu i gdje se uzgaja odličan cviček. Organizator pohoda je Udruga vinogradara Trška Gora, čiji je član bio legendarni virtuoz na harmonici Lojze Slak. Dužina staze je nešto više od osam kilometara, hoda se dva sata, a prolazi pored zidanice skladatelja Marjana Kozine, ostataka gradića Bajnofa, koji se kao vinski podrum spominje prije gotovo 900 godina, poznate hodočasničke crkva na vrhu Trške gore, gdje već 400 godina rastu stabla lipe. Tradicionalno godišnje okupljanje Pješačenje Slakovom stazom obično počinje kulturnim programom kod spomenika Lojzetu Slaku. Put do odredišta također prolazi pored Slakove zidanice i Krkinog hrama, i spustom u dolinu do imanja Poljoprivredne škole Grm. 
|
Po Slakovi poti 1.del
Autor: FOLX SLOVENIJA MUSIC TELEVISION Datum objave: 30.10.2019. Opis. FOLX SLOVENIJA MUSIC TELEVISION s svojim delovanjem izpolnjuje svoje poslanstvo, da pomladi in pridobi gledalstvo, ki takšno glasbo spremlja. FOLX svojih gledalcev ne želi poučevati kakšna mora biti njihova glasba ali njihove navade, pač pa si prizadeva, da se vizualno poudari, popularizira, približa in povzdigne že obstoječo in skorajda pozabljeno tradicijo slovenskega glasbenega prostora. |
Golušnik
|
|
Natpis na pločama obilježava i imenuje 21 partizansku jedinicu i organizaciju Osvobodilne fronte koje su djelovale na širem području Trške gore.: Okrožni odbor OF, Novomeška četa, 1. dolenjski partizanski bataljon, Dolenjski odred, Krški odred, Zapadno dolenjski odred, Vzhodno dolenjski odred, Tomšičeva brigada, Gubčeva brigada, Cankarjeva brigada, Šercerjeva brigada, Šlandrova brigada, 12. brigada, 15. brigada – belokranjska
9. brigada – kočevska
14. želežničarska brigada, 1. slovenska artilerijska brigada, Štab 15. divizije, 1. brigada vojske državne varnosti, 13 proleterska brigada Rade Končar, Primorsko goranski odred.
Lipe posađene uz spomenik na platou u selu Golišnik
|
Spomenik in Spominski Park NOB
(hrv. Spomenik i Spomen-park NOB-a) U selu Golišnik, na zaravnjenom travnatom platou s kojeg se pruža širok pogled na okolna područja, nalazi se spomenik posvećen NOB-u. Izgrađena je 17.10.1987. godine. Pokrovitelj uređenja spomen-parka bila je Srednja poljoprivredna škola Grm (Srednja kmetijska šola). Opis. Spomenik čine dva objekta koja se sastoje od dva grubo klesana siva kamena, na kojima su postavljene dvije glačane kamene ploče tamnosive boje s ugraviranim tekstom - sve na pravokutnom postolju od cementiranog kamena. Na jednoj su imena 21 partizanske jedinice i organizacije OF koje su djelovale na širem području Trške gore. Među njima su zapovjedništvo 15. divizije, nekoliko brigada poput Tomšičeve brigade i 1. slovenske topničke brigade, te mnogi odredi poput Zapadno-dolenjskog odreda kao i čete poput Novomeške čete. Na drugoj ploči je posveta iznad koje je metalna reljefna zvijezda petokraka u tamno sivoj boji. Uz spomenik su posađene lipe koje ilustriraju pojedine cjeline. |
|
|
Ždinja vas
|
Cerkev Svetega Jakoba v Ždinji vasi. (hrv. crkva sv. Jakova u Ždinoj Vasi) Četvrt sata hoda od župne crkve u Šempetru, u selu Ždinja Vas stoji crkvica posvećena sv. Jakovu. Priča se da je stara preko 500 godina - nekada je iznad glavnih vrata bila uklesana godina 1410., što dokazuje da je crkva te godine sagrađena. Kasnije je godina ožbukana, tako da se danas ne vidi.
Crkva je građena u renesansnom stilu, a priča se da je nekada bila podružna crkva Mirne Peči. Crkva i zvonik ponovno su oslikani 1882. godine, kada su Ždinjci dobili nova zvona. Stara dva pretočena su u Ljubljani. Godine 1885. srušen je strop u sakristiji i crkva presvođena. Podružnica sv. Jakoba sagrađena je u renesansnom stilu i tijekom rata ostala je neoštećena. Zasvođena je i dugačka je 11,7 metara, široka 4,3 metra i visoka 5 metara. Crkva se nalazi na 399 metara nadmorske visine i ima dva prozora. Zid zvonika je visok 11 metara, a oko crkve je groblje. Danas crkva ima tri drvena barokna oltara, koji su prekrasne umjetnine. Glavni oltar obnovljen je već 1865., a ostali su obnovljeni godinu dana kasnije. Budući da su u Prvom svjetskom ratu sa zvonika odnesena gotovo sva zvona, Ždinčani su 21.5.1922. godine dobili tri nova, čelična. Spomenimo i to da je naselje Ždinja, a time i crkva, dobilo struju 1953. godine, a nepunih tridesetak godina kasnije, 1981. godine, i novu fasadu. IZVOR Turistično društvo Otočec |
Gorenje Kamenje
|
|
Dolenje Kamenje
Grad Hmeljnik
|
Dvorac Hmeljnik nalazi se u dolenjskom selu Gorenje Kamenje kod Novog Mesta, nedaleko od autoceste A2 (bivša Cesta Bratstva i jedinstva), koja povezuje Zagreb i Ljubljanu.
Dvorac se u pisanim izvorima prvi put spominje 1217. godine, ali o njegovim prvim vlasnicima ne zna se mnogo. Najpoznatiji vlasnici dvorca, plemići Hopfenbachi ili Hmeljniški, izumrli su početkom 14. stoljeća. Hmeljniški su do 1209. bili višnjegorski, a zatim do 1228. andeški (Andechs-Merani je obitelj njemačkih knezova iz 12. i 13. stoljeća) ministerijali. Posljednjeg Andeškog grofa Henrika 1277. godine naslijedili su Goriški grofovi. Istarska grana grofova Goričkih izumrla je 1374. godine. 
Prikaz dvorca u Topografiji suvremene Kneževine Kranjske (1679.)
Avtor: Janez Vajkard Valvasor – http://mapy.mzk.cz/de/mzk03/001/039/265/2619267009_01/; licenca: Javna domena; URL: https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=15405650 Prema obitelji Hmeljniški, koja je izumrla u muškoj liniji, dvorac i vlastelinstvo naslijedio je unuk Majnclina Turjaškog, a 1339. godine slijedi njegov sin Majnhard. Gerlach pl. Turjaški (Auersperg) ili obitelj Turjaških. Poslije 1441. godine dvorac preuzima Jurij pl. Črnomaljski (Črnomeljski). Oko 1560. vlasnik je Ivan pl. Črnomaljski. Dvorac je 1590. kupio Židov Salomon Zeidler. Nasljedstvom i kupnjom vlastelinstvo je nekoliko puta mijenjalo vlasnike, a zatim Ruessensteine, Jankoviće, Zierheime, Gallenfele i Paradeisere. Godine 1796. udovica Karla grofa Paradeisera prodala je imanje Andreju Obrezi, koji ga je posjedovao do 1827. godine. Tako je dvorac došao u ruke mještana. Godine 1827. prodana je na dražbi Michaelu grofu Coronini-Crombergu; Kupio ju je Ernest barun Perglas 1872., a već 1876. prodao Franzu barunu Wamboldtu iz Hessena. Godine 1918. pristupnicom je pripala Filipu Hugonu, barunu Wamboldtu. Ova obitelj imala ga je do kraja Drugog svjetskog rata. Zadnji je bio u vlasništvu Filipa Huga baruna Wamboldta pl. Umstadt, koji je dvorac temeljito obnovio i nakon 1938. godine ostavio svojoj kćeri Anni. Dvorac su spalili slovenski partizani u svibnju 1942. godine. Još prije toga dvorac je potpuno opljačkano od strane mještana.
Istočni ulaz u dvorac Hmeljnik
Pogled na grad Hmeljnik
Avtor: Luka5678 – lastno delo; licenca: CC BY-SA 4.0; URL: https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=113953225 Hmeljnik je tipičan dvorac na uzvišenju, a iznad središnjeg dijela uzdiže se stubišni toranj (slo. stopniščni stolp) koji vodi u gornji dio dvorca. U gotičkom razdoblju dograđen je još jedan toranj i istočno krilo, a u samome dvorcu kapelu sv. Pankracija. Za vrijeme turskih provala sagrađen je dvostruki zid, utvrđen okruglim stražarskim kulama i pokretnim mostom koji je premošćivao široki obrambeni jarak na istoku. Tijekom renesanse, kao posljednja dogradnja dvorca, dvorišne arkade koje su uništene nakon Drugog svjetskog rata okružuju unutarnje dvorište i danas su djelomično obnovljene. Radovi na obnovi započeli su krajem 1950-ih godina, ali su ubrzo prestali, a dvorac ponovno ostao napušten i nastavljo propadati. Danas dvorac ima krov, ali je u vrlo lošem stanju.
Godine 1999. donesena je Uredba o proglašenju Dvorca Hmeljnik spomenikom kulture od nacionalnog značaja (Ur.l.RS, br. 81/1999, 55/2002). IZVOR Grad Hmeljnik. Wikipedija (sl) 
Hmeljnik, unutarnje dvorište
Pogled na dvorac Hmeljnik s gospodarstvom (slo. pristava). Na slici se vidi i terasa ispod krovišta dvorca. Godina 1931.
|
Grad Hmeljnik
Avtor: Luka5678 – lastno delo; licenca: CC BY-SA 4.0; URL: https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=113953351 
Djelomično restaurirani prozori dvorca
Grad Hmeljnik - drone video, 4k
Autor: Pohodniške dogodivščine (Hiking adventures) Datum objave: 23.1.2022. Opis. Grad Hmeljnik je grad, ki stoji na Dolenjskem v vasi Gorenje Kamenje v bližini Novega mesta, nedaleč od avtoceste A2 (bivša Cesta bratstva in enotnosti), ki povezuje Zagreb in Ljubljano. 
Stara razglednica dvorca Hmeljnik
Grad Hmeljnik oko 1930. godine
Izvor www.etno-muzej.si/ 
Grad Hmeljnik oko 1930. godine
Izvor www.etno-muzej.si/ |
|
|
|
BLIŠČE
VRH - NADMORSKA VISINA 572 m
|
|
Turn (Pri Turnu)
VRh - NADMORSKA VISINA 605 m
Gorenje Grčevje
Pogled na greben Grčevja iz smjera sela Golušnika
|
|
Srednje Grčevje
|
Cerkev Svetega Jurija v Grčevju. (hrv. Crkva Svetog Jurja u Grčevju) Najstarija crkva u Šempetrskoj župi vjerojatno je crkva sv. Jurija u Gričevju. Ne može se utvrditi kada je sagrađena, o njoj nema sačuvanih podataka, a o tome ne govori niti jedan godišnjak. Ni po zidanju ne može se ništa zaključiti, jer je crkva više puta pregrađivana i popravljana. Njezin trenutni stil je renesansni. Kako kažu, zvonik je tek naknadno dograđen. Crkva je prvobitno imala ravan strop, a presvođena je tek prije 150-160 godina. I sakristiju je dobila tek krajem 20. stoljeća. Također se ne zna tko je crkvu posvetio.
Crkva sv. Jurija nalazi se na nadmorskoj visini od 501 metar, zidana je, nadsvođena, popločana kamenim pločama. Duga je 14 metara, široka 5,9 metara i visoka 6 metara. Zvonik je visok 21 metar, crkva ima drveni kor, prostranu sakristiju i krovnu stolicu iz 1920. Godine 1937. obnovljena je, obojana iznutra i izvana, kao i zvonik. 1980-ih godina prošlog stoljeća dobila je i novi krov, a 1995. godine i električni sat. Crkva ima tri drvena oltara. Velika barokna s kipom sv. Juraj na konju, sa strane lista kip. Sv. Antuna Padovanskog, a na strani evanđelja kip sv. Dominika. Tabernakul je drven. Crkva je u zvoniku imala četiri brončana zvona, a kasnije tri brončana i jedno čelično. IZVOR Cerkev Svetega Jurija v Grčevju. Turistično društvo Otočec 
|
|
Trta evropske prestolnice kulture 2012 (hrv. Trs europske prijestolnice kulture 2012.). Općina Novo mesto dobila je reznicu s certifikatom na svečanosti 1. mariborskog leta, rezidbom najstarije loze, koju je direktoru Zavoda za turizam Novo mesto Ivi Kuljaju uručio tadašnji gradonačelnik Maribora, Franc Kangler. Nakon simbolične rezidbe, cijepljeni podmladak iz Maribora u Grčevje u crkvu sv. Jurija, 7.5.2011. donio je čuvar najstarije loze na svijetu, Stane Kocutar. U isto vrijeme na Glavnom trgu u Novom Mestu okupila se skupina planinara koji su krenuli stazom Po poti Evropske prestolnice kulture 2012. do crkve sv. Jurja. Trs su posadili Stane Kocutar i gradonačelnik Novog mesta Alojzij Muhič uz blagoslov župnika g. Franca Dulara. Inicijativu za sadnju dao je Brane Pavlin, tadašnji predsjednik DV Grčevje.
Oko 450 godina stara loza žametovke (žametna črnina) iz mariborskog Lenta upisana je 2004. godine u Guinnessovu knjigu rekorda kao najstarija od svih loza na svijetu. Autohtona slovenska vinska sorta žametovka na Lentu na svoj način predstavlja tradicionalnu vezu Maribora i Novog mesta, koja je osmišljena i 2012. godine projektom Europske prijestolnice kulture, u kojem je Novo mesto bilo grad partner. Zato je potomak ove loze, čije vino određuje glavne vinske karakteristike cvička, povjeren Udruzi vinogradara Grčevje i nazvan TRSOM EUROPSKE PRIJESTOLNICE KULTURE 2012. (slo. TRTA EVROPSKE PRESTOLNICE KULTURE 2012.) TEKST Ivo Kuljaj (s informativne ploče postavljene ospred crkve sv. Jurja) |
Trsa ispred crkve sv. Jurja
Snimka gvaša loze žametovke braće Kreuzer (iz: Zbirka ampelografskih upodobitev Vincenca in Conrada Kreuzerja, Primož Premzl, 2001.)
Žametovka, poznata i kao žametna črnina ili modra kavčina, crvena je sorta grožđa i istoimeno vino. Autohtona je slovenska sorta. U mariborskom Lentu raste 440 godina stara loza ove sorte, koja je najstarija loza na svijetu i s tim je obilježjem upisana i u Guinnessovu knjigu rekorda. Loza kasno sazrijeva, puno rodi i izuzetno je otporna na štetnike. Njezino vino pripada klasi stolnih i sastavni je dio mnogih slovenskih vina: metliška črnina, cviček, crveni biseljčan itd. |
|
|
|
Sela pri Štravberku
|
Dolenje Grčevje
|
Koti
Vrh pri Pahi
|
|
Paha
|
Herinja vas
|
|
Jagodnik
Bajnof
Bajnof je današnji naziv dijela Novog Mesta na južnom podnožju Trške gore. Bajnof se prvi put javlja u zapisima iz 13. stoljeća, kada su redovnici iz samostana Stične ovdje podigi vinariju (Weinhof), od koje dolazi i današnje ime Bajnhof. Ovaj je vinski podrum bio tada najveći i po tadašnjim kriterijima najbolji u Dolenjskoj. Bajnhof pripadao je i plemićkoj obitelji Von Fichtenau,a kasnije ga je ženidbom dobila obitelj Medved. Na Bajnhofu je do Drugog svjetskog rata radila škola za vinogradarstvo, između dva rata je zapaljena, a nakon Drugog svj. rata do temelja uništena. Danas ovdje radi "Center za gostinstvo in turizem Novo mesto", u sastavu kojega je i poljoprivredna škola sa svojim poljoprivrednim površinama.
DEBENŠKO HRIBOVJE I MIRNSKO GRIČEVJE
Trebeljansko
Područje oko Trebelna, Trebeljansko je brežuljkasti krajolik, inače vezan za susjednu Mirnsku dolinu, ali ovdje su više izraženi krški i fluviokrški reljefi. Na zapadu se susreće s Trebnjaskim krajem (slo. Trebanjska pokrajina - prema gradiću Trebnje), na jugu obuhvaća Štatenberšku dolinu, a zatim njezina granica prati rijeku Radulju prema istoku i kasnije prema sjeveru do njezina zavoja kod dvorca Klevevž. Dalje granica ide prema sjeveru istočnim rubom visoravni do potoka Laknice. Sjeverna granica Trebeljanskog teče dijelom po slivu Laknice, a dijelom po slivu Mirne. Mikroregija u cijelosti pripada slivu Radulje, koja je, kao i Temenica, pritoka Krke. Trebeljansko je također stijenski heterogen kraj. Između Laknice i sliva Mirne s jedne i Trebelnog s druge strane izmjenjuju se trostruke stijene različite starosti. Prevladavaju vapnenci i dolomit, a u pojedinim pojasevima prošarani su tufovi, tufiti, dolomitne breče i konglomerati, a drugdje slojevi lapora i pješčenjaci. Mnogi izvori vezani su za nepropusne stijene. Južno i istočno od Trebelnog nalaze se velika područja krednih lapora i sedimenata vapnenca. Ovaj je svijet pun kratera, s mnogo razina, pojedinačnih zaljeva i suhih dolina. Usred krednih sedimenata, istočno od potoka Gostinčice, nalazi se čak veća mrlja čistog jurskog vapnenca. Ovdje vidimo neke vrlo kratke ponornice.
Južni dio Trebeljanskog - Štattenberška dolina i lijevi dio porječja Radulje - u cijelosti je izgrađen od slojevitog i neslojevitog dolomita. Ovdje ima nekoliko izvora, ali neke vode već nakon male udaljenosti nestanu u krškom tlu. Kod Cerovca postoji čak i krška špilja. Rijeka Radulja izvire na krajnjem sjeverozapadu ove mikroregije, na 510 m n.v., u krednim laporastim vapnencima i starotrijaskim karbonatno-silikatnim stijenama Debenškog hribovja (Debenškog pobrđa). Teče u dinarskom smjeru do široke Štatenberške doline, nakon čega prelazi u alpski smjer. Kod Bitnje Vasi strmina se smanjuje, dolina se širi, a ravno dno s vlažnim livadama svjedoči o njenom plavnom karakteru. Obrađuju se samo povišene terase, a naselja su smještena na zaobljenim vrhovima i razinama vrhova, grebena ili padina. Radulja teče osobito sporo iu mnogo zavoja između Štatenberga (345 m) i pritoka Gostinca. Na tom putu prima nekoliko kratkih pritoka s lijeve i desne strane. Gostinca je njen najveći pritok sa sjeverne strane, a prikuplja vodu sa šireg područja Trebelnog. Radulja potom ulazi u uzak, do 150 m duboku dolinu (deber) s rječnim meandrima, i tu dobiva pojačanje samo s desne strane. S lijeve strane vidimo samo suhe doline koje vise iznad dubodoline Radulje. Široko područje istočno od potoka Gostinčice je jako obraslo i bez vodotoka. Dolina Radulje se ponovno otvara tek kod Klevevža. Tu rijeka skreće za 180° prema porječju Krke. Ubrzo joj se sa sjeverozapada pridružuje Laknica, koja odvaja južni dio Mokronoškog pobrežja (slo. Mokronoško gričevje), a zajedno s Lukovnikom i sjeverni dio Trebeljanskog. Kao i Radulja, Laknica također pritišće prema porječju Mirne, jer se Krkina moć erozije povećava u odnosu na Mirninu. Unatoč velikom udjelu karbonatnih stijena, Trebeljansko područje je relativno gusto prošarano vodotocima. Na sjevernom dijelu ističe se smjer I–Z, dok se južno od Trebelnog izmjenjuju pravci S–J i I–Z. Regija je imala važan položaj već u prapovijesti i nalazi se u blizini važne prometnice kroz Dolenjsko podolje. Prometna veza Dolenjskog podolja i Mirnske doline preko Trebelnog samo je lokalnog značaja.
IZVOR Občina Mokornog-Trebelno, službena stranica
Južni dio Trebeljanskog - Štattenberška dolina i lijevi dio porječja Radulje - u cijelosti je izgrađen od slojevitog i neslojevitog dolomita. Ovdje ima nekoliko izvora, ali neke vode već nakon male udaljenosti nestanu u krškom tlu. Kod Cerovca postoji čak i krška špilja. Rijeka Radulja izvire na krajnjem sjeverozapadu ove mikroregije, na 510 m n.v., u krednim laporastim vapnencima i starotrijaskim karbonatno-silikatnim stijenama Debenškog hribovja (Debenškog pobrđa). Teče u dinarskom smjeru do široke Štatenberške doline, nakon čega prelazi u alpski smjer. Kod Bitnje Vasi strmina se smanjuje, dolina se širi, a ravno dno s vlažnim livadama svjedoči o njenom plavnom karakteru. Obrađuju se samo povišene terase, a naselja su smještena na zaobljenim vrhovima i razinama vrhova, grebena ili padina. Radulja teče osobito sporo iu mnogo zavoja između Štatenberga (345 m) i pritoka Gostinca. Na tom putu prima nekoliko kratkih pritoka s lijeve i desne strane. Gostinca je njen najveći pritok sa sjeverne strane, a prikuplja vodu sa šireg područja Trebelnog. Radulja potom ulazi u uzak, do 150 m duboku dolinu (deber) s rječnim meandrima, i tu dobiva pojačanje samo s desne strane. S lijeve strane vidimo samo suhe doline koje vise iznad dubodoline Radulje. Široko područje istočno od potoka Gostinčice je jako obraslo i bez vodotoka. Dolina Radulje se ponovno otvara tek kod Klevevža. Tu rijeka skreće za 180° prema porječju Krke. Ubrzo joj se sa sjeverozapada pridružuje Laknica, koja odvaja južni dio Mokronoškog pobrežja (slo. Mokronoško gričevje), a zajedno s Lukovnikom i sjeverni dio Trebeljanskog. Kao i Radulja, Laknica također pritišće prema porječju Mirne, jer se Krkina moć erozije povećava u odnosu na Mirninu. Unatoč velikom udjelu karbonatnih stijena, Trebeljansko područje je relativno gusto prošarano vodotocima. Na sjevernom dijelu ističe se smjer I–Z, dok se južno od Trebelnog izmjenjuju pravci S–J i I–Z. Regija je imala važan položaj već u prapovijesti i nalazi se u blizini važne prometnice kroz Dolenjsko podolje. Prometna veza Dolenjskog podolja i Mirnske doline preko Trebelnog samo je lokalnog značaja.
IZVOR Občina Mokornog-Trebelno, službena stranica
Trebelno
|
Trebelno je naselje u općini Mokronog-Trebelno u tradicionalnoj regiji Dolenjska u jugoistočnoj Sloveniji.
Župnijska cerkev Svetega Križa (Župna crkva sv. Križa). Župna crkva, izgrađena na blagoj uzvisini u središtu naselja, posvećena je svetom Križu i pripada Rimokatoličkoj biskupiji Novo Mesto. Datira iz 16. stoljeća, a u kasnom 18. stoljeću je većim dijelom obnovljena. |
Trebelno
By Andrejj - Own work, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=149208795 |
DEBENIŠKO HRIBOVJE
Debenško hribovje (hrv. Debenško pobrđe; vrh Debenec, 547 m) s Javerskom dolinom je teško pristupačno šumovito područje s velikim visinskim razlikama. Područje leži na vododjelnici Mirne i Radulje. Počinje južno od poteza Stan–Petelinjek–Križni Vrh i obuhvaća izvorišta desnih pritoka rijeke Mirne: Zabrščice i Bačjeg potoka, Glinškog i Gomilskog potoka i Javra, odnosno Savrice. U cijelosti se nalazi unutar tektonske cjeline naboranog područja Mokronog, a sastoji se od trijaskih dolomita i vapnenaca s laporima, škriljevcima i pješčenjacima, a velikim dijelom i od krednih laporastih vapnenaca, pješčenjaka, pjeskovitih lapora, vapnenaca s rožnjacima i brečama. Zastupljeni su svi tipovi reljefa: najviše fluviokrški i riječno-denudacijski. Krški reljef ustalio se na zaravni oko Brezovice kod Trebelnog i Ravne, a riječno-akumulacijski uz Savricu, Bačjem i Gomilskom potoku. (Topole, 1998.)
Vrh Debenec visok je 547 metara. Na vrhu se nalazi i planinarska kuća (planinska koča) Koča Debenec. Do vrha i planinarske kuće vodi označeni pot. Na vrhu je nekada stajao razgledni toranj. S vrha se vidi Mirenska dolina i pozadini južne padine Posavskih gora.
KOORDINATE VRHA 45.9274704 15.0981709
OPIS USPONA Debenec iz vasi Ostrožnik. Vnaravi
Koča Debenec. Planinska kuća Debenec nalazi se na 556 m n.v. uz istoimeni vrh. Uz planinarski dom je prostrano parkiralište.
Vrh Debenec visok je 547 metara. Na vrhu se nalazi i planinarska kuća (planinska koča) Koča Debenec. Do vrha i planinarske kuće vodi označeni pot. Na vrhu je nekada stajao razgledni toranj. S vrha se vidi Mirenska dolina i pozadini južne padine Posavskih gora.
KOORDINATE VRHA 45.9274704 15.0981709
OPIS USPONA Debenec iz vasi Ostrožnik. Vnaravi
Koča Debenec. Planinska kuća Debenec nalazi se na 556 m n.v. uz istoimeni vrh. Uz planinarski dom je prostrano parkiralište.
Mirnska dolina
Mirnska dolina u širem smislu ili porječje Mirne jedna je od manje poznatih regija Slovenije. Nalazi se u njezinom središnjem dijelu, u središnjoj Dolenjskoj. Može se nazvati Slovenijom u malom, jer se na tom području od oko 300 km2 susreću tri velike europske regije: alpski, dinarski i panonski svijet. Stoga je to u litološkom, reljefnom i klimatskom pogledu izrazito prijelazni krajolik. Tu se isprepliću alpska i dinarska tektonika, a balatonski pravac, koji inače dominira u jugoistočnoj Sloveniji, sve više osvaja i istočnu Sloveniju, u donjem dijelu Posavja, te njezine pojedine dijelove u Posavskom hribovju, Raduljskom hribovju i Dolenjskom podolju. Mirnska dolina jedna je od rijetkih većih slovenskih regija u kojoj se broj stanovnika već duže vrijeme značajno smanjuje. U posljednjih 30 godina stanovništvo se smanjilo za 7%, a brojnost mu je 1991. godine bila 11% manja nego 1869. godine. (Topole, 1998.)
Mirnsko-Mokronoška kotlina
Mirnsko-Mokronoška kotlina je utonuli dio Mirnskog bazena između naselja Mirna na zapadu i Pijavice na istoku. Dno je izrazito poplavni krajolik s dominantnim fluvioakumulacijskim tipom reljefa i nagibima do 2°. Prekriveno je debelim naslagama aluvijalnih glinasto-ilovastih sedimenata Mirne i njezinih pritoka koji su ovdje koncentrično tekli. Zbog tonjenja dna nastoje ponovno uspostaviti ravnotežu i široko poplaviti. Danas je korito Mirne regulirano i dno je prošarano mnogim bočnim koritima odn jarcima. Unatoč tome, dno je još uvijek na mnogo mjesta mokro, a tlo kiselo. Rub kotline je terasast i otvoren, isprekidan poplavnim ravnicama nižih dijelova pritoka Mirne. Uzdignuti svijet s relativnim visinama od 10-50 m s prosječnim nagibima od 6° predstavljen je grebenima koji se protežu u kotlini, najčešće građenim od trijaskih dolomita s slojevima tinjčevog lapora, škriljaca, pješčenjaka i vapnenaca, prekrivenih debelim slojevima plio-pleistocenske gline, prenesena iz susjednih viših dolomitnih područja. Ako je nastala trošenjem karbonatno-silikatnih stijena, sadrži i rožnjače ili kvarcne oblutke. Ponegdje iz dna strše grebeni kao pragovi ili otoci, a na površini su vidljive i trijaske stijene. Ovdje prevladava riječno-denudacijski reljef. Uzdignuti svijet, siguran od poplava, najvažnije je obradivo područje u koltini, a ujedno i najpovoljnije mjesto za naseljavanje i uređenje komunikacija. Ovuda prolazi glavna cestovna i željeznička veza između Trebnja i Sevnice. Cesta kroz Mirnsko-mokronošku kotlinu imala je veliki značaj već u prapovijesti i rimskom razdoblju.
IZVOR Občina Mokornog-Trebelno, službena stranica
IZVOR Občina Mokornog-Trebelno, službena stranica
MIRNSKO GRIČEVJE
Mirnsko gričevje (hrv. Mirnsko pobrežje). Mirnsko-mokronošku kotlinu okružuje 300 do 500 m visoko vinorodno Mirnsko gričevje koje se prema sjeverozapadu i jugoistoku postupno uzdiže i prelazi u brežuljke visoke do 850 m. Mirnsko gričevje prilično je razveden grebensko-dolinski svijet. Energija reljefa također je značajna točno na rubu kotline kija je utonula, budući da potoci ulaze u njega kroz uske doline - debre (slov. debèr -brí déber -bri = uska dolina sa strmim padinama). To je povezano s velikim nagibima, često i preko 30°, a istovremeno i jakom erozijom tla. Gričevje je vrlo šareno po sastavu stijena. Zapadno od Gabrovke, gdje prevladavaju tvrde i meke silikatne stijene, hidrografska je mreža izrazito gusta. Tu se u alpskom smjeru nižu uske paralelne doline, a Mirna s desne strane prima nekoliko pritoka. Inače, grebeni se uglavnom protežu u dinarskom smjeru i u smjeru S–J. Drugdje u brdima, gdje se miješaju karbonatne i silikatne stijene, osim riječno-denudacijskog tipa, javljaju se fluviokrški, pa čak i krški tipovi reljefa. Posebnost je plio-pleistocenska ilovača s komadićima rožnjaka južno i jugoistočno od Gabrovke, koja je inače tipična za niža područja, osobito na periferiji bazena. Tlo u brdima ima nagib od 9 do 15, s prosječnim 13°. Nagibi su najmanji u niskom brežuljkastom razvođu prema rijeci Temenici, a najveći u razvedenom Cerkniškom gričevju na zapadu. Mirnsko gričje zauzima 44% porječje rijeke Mirne.
IZVOR Občina Mokornog-Trebelno, službena stranica
IZVOR Občina Mokornog-Trebelno, službena stranica
Vinji Vrh
|
Raduljsko hribovje - istočni dio, topografska karta
Raduljsko hribovje - zapadni dio, topografska karta
IZVORI I LITERATURA
|
TOPOLE, Maja: Mirnska dolina. U: Slovenija - Ekskurzije Ljubljanskega geografskega društva. Ljubljana, 2003. str. 61-78 (PDF)
TOPOLE, Maja: Tipi pokrajin v porečju Mirne. Geografski obzornik 39/4, str. 28–32. Ljubljana, 1992. (PDF)
|
|
