Istraživači i kroničari

DINARSKO GORJE

NASLOVNA FOTOGRAFIJA: HUMNJAČKA KOLIBA NA ZELENGORI

LJUDI > Istraživači i kroničari Dinarskog gorja

Istraživači i kroničari Dinarskog gorja

ABECEDNIM REDOM

Ami Boué

Jacques Bourcart

Jovan Cvijić

Evlija Čelebija (Čelebi)

Dragutin Hirc (Hirtz)

Baron Nopcsa von Felső-Szilvás

Josif Pančić

Josip Poljak

Jovo Popović

Pavel Apolonovič Rovinski

Radivoj Simonović

Ćiro Truhelka

Fritz Kerner von Marilaun

Danijel Vincek

OSTALI

"Možda bi kogod hteo znati kakve sam hasne imao od svega toga? Novaca sam potrošio toliko, da bi mogao salaš kupiti. Mučio sam se kadgod grozno, bez vode po suncu, bez krova po kiši, bez postelje na travi i na kamenu, pa noćio sam i u rupi na snegu.
A da li se kajem? Ne ja! Bio sam uvek presretan na putu! Moje duševno uživanje bilo je toliko veliko, da sam ja svuda u najsumornijem kršu, i kraj mora i na vrh gora, bio kao u kakvom raju!"

Dr Radivoj Simonović
(1858-1950), ljekar, geograf, etnograf, planinar, fotograf i putnik.

U pripremi:
Janez Vajkard Valvasor
Jevto Dedijer
Alberto Fortis
Mirko Marković
Baltazar Hacquet

Jovan Cvijić (1865 – 1927)

Jovan Cvijić
(Loznica, 12.X.1865 - Beograd, 16.I.1927.)

Smatra se utemeljivačem srpske geografije. Bavio se podjednako društvenom i fizičkom geografijom, geomorfologijom, etnografijom, geologijom, antropologijom i poviješću. Za više od tri desetljeća intenzivnog znantvenog rada, objavio je nekoliko znanstvenih radova, među kojima su možda najznačajnija djela "Balkansko poluostrvo" i "Geomorfologija".

Život

Biografija Jovana Cvjića - Prenijeta iz: ŠAŠIĆ, Branko; Znameniti Šapčani i Podrinci, Štampa "Dragan Srnić" , Šabac, 1998.

Jovan Cvijić, veliki srpski geograf i naučnik svetskog glasa, rođen je u Loznici, 12. oktobra 1865. godine, u trgovačkoj porodici. Njegovi preci po ocu potiču iz drobnjačke župe u Hercegovini. U Loznicu se, oko 1800. godine, doselio Jovanov pradeda Cvijo Spasojević, po kome su njegovi potomci poneli prezime Cvijić. Cvijo je bio učesnik Karađorđevog ustanka i ostao je upamćen po čestim upadima na bosansku teritoriju, gde je palio sela, dovodio roblje i donosio viteški ratni plen. Naročito se pripovedalo o njegovom junačkom pohodu na tursko selo Skočić u Bosni; pošto ga je porobio i popalio, kao roblje je odatle doveo nekoliko devojaka, koje je poudavao za srpske seljake.

Roditelji Jovanovi bili su Todor i Marija. Todor je, neko vreme, bio trgovac na glasu, ali je znao da preduzima i neuspešne trgovačke poduhvate. Pošto mu se, jednom prilikom, pokvario transport skadarske jegulje, a drugom pokvasio duvan koji je prevozio iz Bajine Bašte u Šabac, ostao je bez igde ičega, samo sa svojim skromnim imanjem i ženinim mirazom.

Majka Marija potiče iz stare i ugledne seoske porodice Avramović iz Korenite, udaljene od Loznice desetak kilometara. U vreme njenog devojaštva, ova zadružna kuća je brojala oko 70 duša.

Todor i Marija su izrodili šestoro dece — četiri kćeri i dva sina; Jovan je bio treće rođeno dete u ovoj porodici.

Na Jovanovo vaspitanje, razvoj i formiranje, posebnog uticaja je imala otresita majka Marija, koju je jako voleo i uvažavao. Uočivši njegovu radoznalost, ona je, od rane mladosti, podsticala Jovanovo dalje školovanje i usavršavanje. Na formiranje dečije ličnosti imali su uticaja i tetka Petra, koja je znala mnoge priče iz Vukovih zbirki i upoznavala ga sa narodnim običajima i umotvorinama, kao i ujak Petar iz Korenite, "vrlo razborit seljak, široke pameti", kod koga je mali Jovan provodio veći deo školskog raspusta.

Osnovnu školu i prva dva razreda Gimnazije, Jovan je učio i završio u rodnoj Loznici. Bio je najbolji đak i ponos Lozničke gimnazije. Trebalo je produžiti školovanje, ali sredstava za to nije bilo. Na sreću, narodni poslanik za Loznicu u to vreme bio je Velizar Kundović, koji je, uočivši marljivog i darovitog učenika, predložio Jovanovim roditeljima da ga Loznička opština, kao svog pitomca, potpomaže do završetka mature, sa obavezom da potom "uči medicinu". Razumljivo da su ovaj predlog Jovanovi roditelji prihvatili i on je, u jesen 1879. godine, školovanje nastavio u Šabačkoj polugimnaziji.

U Šapcu je stanovao u Ratarskoj ulici, preko puta Bolnice, "blizu Grmića". Za direktora Polugimnazije Đuru Kozarca imao je samo reči hvale. Od profesora, u posebnoj uspomeni mu je ostao Vladimir Karić, koji je, "već bolestan na pluća, bio namrgođen i ćutalica, zajedalo, ali oštre pameti, i mogao je u momentima postati rečit i pasioniran". Pošto je odmah zapazio darovitog đaka, pri kraju trećeg razreda znao je mladog Cvijića udostojiti pozivom u šetnju, upuštajući se sa njim u dugačke razgovore. Prijateljstvo ovde sklopljeno, docnije će se samo produbljivati.

Cvijić je bio najbolji đak Šabačke gimnazije, što mu je znatno olakšalo školovanje. U četvrtom razredu je stanovao kod imućnog trgovca Miloša Popovića, na Malom Bairu, ne plaćajući stanarinu, ali uz obavezu da mu podučava decu. Tako je bio u prilici da stipendiju i ono što su mu roditelji slali, troši na garderobu i kupovinu knjiga i časopisa.

Od uticaja na Cvijića bio je i mladi profesor fizike Ranko Petrović, ne toliko po svojim predavanjima, koliko po strasnom propagiranju socijalističkih ideja. Pod Petrovićevim uticajem, Cvijić se pretplatio na list Pobratimstvo, koji su izdavali beogradski velikoškolci, a đaci ga prosto gutali. Istovremeno, počeo je čitati sve socijalističke časopise koji su izlazili u Kragujevcu, Beogradu i Novom Sadu, a dobijao ih je od profesora Petrovića, koji ih je "imao lepo povezane". Naravno, od najvećeg uticaja su bili članci Svetozara Markovića i Pere Todorovića, kao i prevodi Černiševskog. "Tako je započela moja socijalistička perioda" — govoriće docnije Cvijić. Zdušno je prihvatio socijalističke ideje, koje su bile u saglasnosti sa idealizmom, usađenim od majke Marije.

Više gimnazijsko školovanje Cvijić je, 1881. godine, nastavio u Beogradu. Bio je član Đačke družine Nada, na kojoj je čitao svoje prevode sa nemačkog jezika.

Docnije, u četvrtom razredu, počeo je temeljno da uči engleski jezik. Dok je za skoro sve predmete važio kao fenomen, osećao je veliku odbojnost prema gramatici, za koju je smatrao da je suva i dosadna i da "ubija mladićku pamet".

Položivši ispit zrelosti, Cvijić je okončao gimnazijsko školovanje 1884. godine. Opredelio se za studije medicine, ali mu se želje nisu ispunile jer Loznička opština nije bila u mogućnosti da obezbedi stipendiju za studije u inostranstvu. Zbog toga, po nagovoru svog gimnazijskog profesora Vladimira Karića, u jesen 1844. godine upisao se na prirodno-matematički odsek Filozofskog fakulteta Velike škole u Beogradu, na studije uporedne geografije i etnografije. Istovremeno je slušao i predavanja iz geologije i biologije, učestvujući u ekskurzijama koje je organizovao profesor Josif Pančić po okolini Beograda. Pošto je već u mladosti bio čovek nemerljive energije, učio je i čitao danonoćno. Već na prvoj godini studija, on čita stručnu literaturu na engleskom jeziku i prevodi sa engleskog na srpski jezik. Na nemačkom, on čita Bihnera, Molešota i Montegace, kao i neke socijalističke časopise. Istovremeno, posebno ga interesuje pesnički genije Petar Petrović Njegoš; sve filozofske sentence Gorskog vijenca znao je napamet.

Diplomirao je 1888. godine i odmah je bio postavljen za predavača Druge beogradske gimnazije. No, već naredne, 1889. godine, kao državni pitomac upućen je na studije fizičke geografije i geologije na Univerzitet u Beč. Studije je završio za četiri godine, da bi, odmah zatim, 1893. godine, bio promovisan za doktora filozofije pošto je, pred komisijom uglednih bečkih profesora i naučnika, uspešno odbranio doktorsku disertaciju pod nazivom Das Karstphanomen.

Po povratku u zemlju, Ukazom od 21. marta 1893. godine, Srpsko kraljevsko namesništvo postavilo je Cvijića za profesora geografije i etnografije na Velikoj školi u Beogradu. Odmah je ispoljio preduzimljivost, organizacione sposobnosti i praktičan duh. Još iste godine podneo je Rektoratu i Profesorskom savetu predlog da se geografija i etnografija razdvoje u posebne predmete jer "nisu ni u kakvoj intimnoj vezi" i "nigde u Evropi one nisu zajedno". Zato moli da bude oslobođen predavanja etnografije. Savet se sa ovim predlogom složio, a ministar prosvete je odlučio da Cvijić zadrži samo katedru geografije.

Kao profesor Velike škole, bio je neosporno jedan od najdarovitijih i najsposobnijih organizatora naučnog rada. Studente je znao da pridobije i zagreje, kako za svoja predavanja, tako i za naučna istraživanja. Na predavanjima je bio dostojanstven i argumentovan, ali je posebno plenio na seminarskim časovima gde se, u manje obaveznoj formi, istovremeno ispoljavao i kao veliki kozer i veliki pedagog. Predavanja su mu bila promišljena i ubedljiva, često protkana prigodnim duhovitim opaskama.

Vođen idejom organizovanog naučnog rada, Cvijić je, 1894. godine, osnovao Geografski zavod na Velikoj školi, gde je okupio nekoliko studenata koji su iskazivali posebnu sklonost i interes ka geografskoj nauci. Po završetku studija, mnogi od njih su postali vrsni nastavnici i poznata imena u geografskoj struci.

Po Cvijićevim uputstvima, a zatim i pod njegovim uredništvom, pri Geografskom zavodu je osnovana Redakcija pregleda geografske literature o Balkanskom poluostrvu. Prva sveska je izašla 1894. godine, a poslednja, kao zasebno izdanje, 1908. godine.

U Geografskom zavodu je bilo organizovano proučavanje Srbije, naročito naselja i poreklo stanovništva. Ipak, Zavod nije bio u mogućnosti da okupi sve zainteresovane geografe i da zadovolji njihove potrebe i interese. Stoga je, Ponovo na Cvijićevu inicijativu, 1910. godine osnovano Srpsko geografsko društvo, čiji je osnovni zadatak bio da se bavi naučnim i stručnim radom i popularisanjem znanja iz geografije i srodnih naučnih disciplina. Sa tim ciljem pokrenut je, 1912. godine Glasnik Srpskog geografskog društva, čijije prvi urednik bio Jovan Cvijić.

Na svečanom godišnjem skupu, održanom 2. januara 1900. godine, posle pročitane akademske besede O strukturi i podeli planina na Balkanskom poluostrvu, Cvijić je primljen za redovnog člana Srpske akademije nauka.

Naredne, 1901. godine, bio je izabran za redovnog profesora fizičke geografije na Karlovom univerzitetu u Pragu, ali se na ovoj počasti zahvalio sa obrazloženjem da i dalje želi da služi svojoj domovini.

Školske 1907/1908. godine, bio je rektor Univerziteta u Beogradu.

Za vreme Prvog svetskog rata Cvijić je, 1915. godine, sa srpskom vojskom dospeo u Solun. Odatle ga je srpska Vlada uputila u Švajcarsku, sa zadatkom da, kao poznat i priznat naučnik, zastupa interese Srbije kod saveznika i u Evropi. Iste godine, obreo se u Londonu, gde objašnjava ratne napore Srbije i organizuje prikupljanje materijalne pomoći. Skoro celu 1916. godinu proveo je u Švajcarskoj, gde intenzivno sređuje i sistematizuje svoje naučne beleške. Po povratku, 1917/18. godine odlazi na Sorbonu, u Pariz, gde drži predavanja o geografiji Balkana.

Po završetku rata, u svojstvu predsednika Etnografskog odbora Srpske delegacije, on učestvuje u radu Konferencije mira u Londonu, 1918/19. godine. Za Konferenciju je napisao memorandum Severna granica Južnih Slovena i izradio platformu za usvajanje jugoslovenske teze. Cvijićeva naučna argumentacija i lični autoritet među stranim delegatima, znatno su uticali na ishod povlačenja granica naše nove države.

Školske 1919/20. godine, Cvijić je ponovo izabran za rektora Beogradskog univerziteta, što je iskoristio za veliku kulturnu misiju. U ovom intervalu, osnovao je pet novih fakulteta: Filozofski u Skoplju, Pravnički u Subotici, i Medicinski, Poljoprivredni i Teološki u Beogradu.

Na Sorbonu se vraća 1924/25. godine, kada, u zimskom semestru, drži predavanja o kraškim pojavama na Balkanskom poluostrvu.

Samostalnim naučnim radom i istraživanjima Cvijić se počeo baviti još kao student Velike škole. Glavno polje njegovog naučnog rada bila je geomorfologija, jedna od najmlađih geografskih disciplina, koja se bavi izučavanjem nastajanja i promena zemljine površine, od najmlađih geoloških perioda do danas. Područje njegovog rada bilo je Balkansko poluostrvo, do tada, najvećim delom, neistraženo i neispitano. Velikim entuzijazmom i neviđenom energijom otvorio je spektar nedotaknutih naučnih problema.

Prva oblast Cvijićevih interesovanja bio je problem karsta, sa njegovim naročitim oblicima, pećinama, podzemnim kanalima i specifičnom hidrografijom, koji je naročito zastupljen u oblasti Dinarskih planina i u istočnoj Srbiji. Ovim pitanjima on se bavio još za vreme studija u Beogradu i u Beču, pa je karstu posvetio i doktorsku disertaciju Das Karstphanomen, koja se odlikuje suptilnošću analize i jasnoćom definicije.

U drugoj etapi svog naučnog rada, u periodu od 1896. do 1901. godine, Cvijić se počeo baviti i drugom omiljenom temom: tragovima ledenog doba na Balkanskom poluostrvu. Geomorfološke promene, prouzrokovane ledničkim delovanjem, otkrio je prvo na bugarskoj planini Rili, a zatim i na najvećim planinama Bosne i Hercegovine i Crne Gore.

U prvih petnaest godina svog naučnog rada, Cvijić je bio neumoran terenski radnik i istraživač. Obišao je sve krajeve Balkana i okolne zemlje; najlepše godine svoje mladosti posvetio je prirodi, probijajući se po planinama, gudurama i šumama, često savlađujući najzabačenije i najneprohodnije predele. Vredno, savesno i sistematično, on je beležio svoja zapažanja, crtajući sve što bi pobudilo njegovu pažnju. Katkad je terenska istraživanja vršio u najnepovoljnijim uslovima, posebno na teritorijama pod turskom vlašću, gde se susretao sa verski i politički zaslepljenim stanovništvom. Izlažući se velikom fizičkim naporima, prošao je na hiljade kilometara - pešice, na konju ili mazgi, železnicom... Dolazio je u situacije kad mu je i život bio u opasnosti.

Rezultat ovih velikih napora je najveće Cvijićevo delo - Osnove za geografiju i geologiju Makedonije i Stare Srbije, koje je štampano u tri velike knjige, sa atlasom i kartama. Kako je bio veliki pobornik komplementarnog izučavanja pojedinih geografskih celina, u ovome delu se prepliću geomorfološka, geološka, klimatska, limnološka, antropogeografska i etnografska razmatranja koja, sistematizovana u osmišljenu celinu, daju kapitalno delo koje služi kao osnov i izvorni rad za sva docnija istraživanja.

Predmet njegovih istraživanja bila su kriptodepresivna jezera u Makedoniji i na Jadranskom primorju, koja su specifična po tome što im je površina iznad, a dno ispod morske površine.

Docnije se posvećuje izučavanju "velike dunavske probojnice" u Đerdapu, od miocena do današnjih dana. Na osnovu dobijenih rezultata zaključuje da su ranija mora i jezera bili glavni činioci u vajanju sadašnjih oblika plastike Balkanskog poluostrva i okolnih krajeva na severu. Cvijić konstatuje postojanje nekoliko površi, zaravnjenih planinskih visova i većeg broja terasa i zaključuje da svi ovi elementi predstavljaju određene faze u povlačenju mora i jezera. Panonsko more (jezero) se, prema njegovim istraživanjima, prostiralo na jug do Leskovačke klisure, a na zapad do Zagrebačke gore.

Nekoliko svojih dela Cvijić je posvetio tektonskim pitanjima Balkana, odnosno građi zemljine kore nastale pod uticajem unutrašnjih ili terestrijskih sila. Naučna obrada ovih pitanja iziskivala je dobro poznavanje geologije, široke naučne poglede i jaku sposobnost sinteze.

Prilikom ispitivanja geomorfološkog i tektonskog karaktera Balkanskog poluostrva, Cvijić je istovremeno prikupljao i drugi dragoceni materijal. Kao naučnik plemenitog kova i izoštrenog naučnog dara, zapazio je da na Balkanu, na srazmerno malom prostoru, živi nekoliko naroda različitih po poreklu, veri, mentalitetu i kulturi. To ga je podstaklo da se posveti i antropogeografskim istraživanjima Balkanskog poluostrva, a da bi ona bila sveobuhvatna, za svoje brojne saradnike je sačinio upustva za proučavanje sela. Iz svega je proisteklo jedno od Cvijićevih najznačajnih dela — Antropogeografski problemi Balkanskog poluostrva. Pored stručnih saradnika, za svoja istraživanja uspeo je da pridobije dobar deo inteligencije iz naroda, naročito sveštenike, učitelje i druge školovane ljude.

Kako je konstantno bio u kontaktu sa narodom, vrlo brzo je počeo uočavati razne karaktere i različite psihičke osobine, koje su bile u direktnoj vezi sa geografskim poreklom. Radi uspešnijeg rada na ovoj problematici, takođe je, za svoje saradnike, izdao upustva. Svoja posmatranja i zapažanja štampao je u nekoliko rasprava, najviše u drugom delu velikog rada La Peninsule Balkanique, 1918. godine.

U ovom kratkom pregledu svakako ne treba zaboraviti da je Cvijić bio i veliki nacionalni radnik. Duboko poznavanje zemlje i njenih naroda pomoglo mu je da sve srseke nacionalne interese, posebno u političkim i naučnim krugovima u inostranstvu, brani ubedljivo i sa puno autoriteta. Njegova je velika zasluga za širenje naučnih shvatanja u najširim narodnim slojevima, čemu su posebno doprineli političko-geografski i etnografski naučni radovi. Sve to je znatno uticalo na jačanje nacionalne svesti.

U članku O makedonskim Slovenima, koji je napisao 1903. godine, u vreme previranja u Makedoniji prouzrokovanog pojačanom bugarskom propagandom, stao je na stanovište da Sloveni donjeg Povardarja predstavljaju zasebnu grupu južnih Slovena, koji su bliži Srbima nego Bugarima.

Isto tako, Cvijić je branio srpske interese u vezi aneksije Bosne i Hercegovine. Smatrao je da ova centralna oblast predstavlja ključ za razrešenje srpskog pitanja. Tom prilikom, izneo je i jednu smelu misao — Srbija i Crna Gora moraju iskoristiti prvu povoljnu priliku i silom raspraviti srpsko pitanje sa Austro-Ugarskom.

Krajem balkanskih ratova, kad je srpska vojska zauzela albansku obalu od Lješa do Drača, Cvijić se enegično zalagao za izlazak Srbije na Jadransko more.

Početkom Prvog svetskog rata, 1914. godine, u Nišu je štampao veliku raspravu Jedinstvo i psihički tipovi dinarskih južnih Slovena, uz koju je dodao i kartu sa izvučenim granicama srpskih teritorijalnih zahteva.

Negde sredinom 1920. godine, Cvijić je osetio prve srčane tegobe, što je bio početak njegove duge bolesti. Umesto na Koruški plebiscit, gde mu je bila poverena važna i delikatna državna misija, otputovao je na lečenje u Karlove Vari i tek posle dužeg vremena se vratio kući. Otada se sav posvetio sistematizaciji i obradi podataka na polju fizičke geografije, iz čega će proisteći njegovo najznačajnije i najmilije delo - Geomorfologija.

U poslednjim godinama života ostvario je još jedan kulturni zadatak. U želji da slovenske narode zbliži i na naučnom polju, bio je inicijator organizovanja i sazivanja Prvog kongresa slovenskih geografa, koji je, 1924. godine, održan u Pragu. Cvijiću je ukazana najveća počast pošto je izabran za jedinog počasnog predsednika Kongresa.

Cvijić je bio najpopularniji naučnik svoga doba na Balkanu i istovremeno, jedan od najpoznatijih geografa na svetu. Za plodan naučni rad, još za života je postao poznat i priznat. Bio je predsednik Srpskog geografskog društva od 1910. do 1927. godine, a zatim i Srpske akademije nauka, od 1921. do 1927. godine. Bio je dopisni član JAZU u Zagrebu i Italijanske akademije nauka i umetnosti u Rimu; počasni član Češke akademije nauka u Pragu; počasni doktor nauka na Karlovom univerzitetu u Pragu, i na Sorboni u Parizu; dopisni član geografskih društava u Beču, Budimpešti, Minhenu, Amsterdamu, Ženevi, Nešetelu, Kraljevskog geografskog društva u Londonu, Društva za geografiju u Berlinu, Naučnog društva Parnas u Atini; počasni član Matice srpske u Novom Sadu, Skopskog naučnog društva, Hrvatskog prirodoslovnog društva u Zagrebu, Svesaveznog geografskog društva u Lenjingradu, Kraljevskog češkog naučnog društva u Pragu, Poljskog geografskog društva u Varšavi, Čehoslovačkog i narodopisnog društva u Pragu, Prirodnjačkog društva u Brnu i Speleološkog društva u Beču.

Dobitnik je Zlatne medalje Kraljevskog geografskog društva u Londonu, Zlatne medalje Conrad Brun i Srebrne medalje Eugen Potron Geografskog društva u Parizu, kao i Medalje Gauthiot Društva za ekonomsku geografiju u Parizu, itd.

Posle duže bolesti, Jovan Cvijić je umro u Beogradu, 16. januara 1927. godine.

Dušane, ja i noću dok sanjam sakupljam kamenje!
... rekao je Jovan Cvijić svom prijatelju sa studija Dušanu Stojićeviću, nekoliko mjeseci nakon njihove prve znanstvene ekspedicije u okolici Loznice.

Značajnija djela

Ka poznavanju krša istočne Srbije, Prosvetni glasnik, 1889.
Geografska ispitivanja u oblasti Kučaja, Geološki anali Balkanskog poluostrva, knj. V, 1893.
Das Karstphänomen, Geographiche Abhandlungen, V, Wien, 1893.
- Karst, geografska monografija, Beograd, 1895.
Pećine i podzemna hidrografija u istočnoj Srbiji, Glas Srpske kraljevske akademije nauka, 46, 1895.
Izvori, tresave i vodopadi u istočnoj Srbiji, Glas SKAN, 51, 1896.
Tragovi starih glečera na Rili, Glas SKAN, 54, 1897.
Glacijalne i morfološke studije o planinama Bosne, Hercegovine i Crne Gore, Glas SKAN, 57, 1899.
Karsna polja zapadne Bosne i Hercegovine, Glas SKAN, 59, 1900.
Struktura i podela planina Balkanskog poluostrva, Glas SKAN, 63,1902.
Antropogeografski problemi Balkanskog poluostrva, Naselje srpskih zemalja, 1, 1902.
Novi rezultati o glacijalnoj eposi Balkanskog poluostrva, Glas SKAN, 65, 1903.
Balkanska, alpijska i karpatska glacijacija, Glas SKAN, 67, 1903.
Nekolika posmatranja o etnografiji makedonskih Slovena, Delo, 1906.
Osnove za geografiju i geologiju Makedonije i Stare Srbije, 1, 1906; 2, 1906; 3, 1911.
Jezerska plastika Šumadije, Glas SKAN, 79, 1909.
L'anexion de la Bosnie et la question Serbe, Paris, 1909.
Ledeno doba u Prokletijama i okolnim planinama, Glas SKAN, 91, 1913.
Mouvements metanastasiques dans la Peninsule Balkanique, La Monde Slave, 1917.
Hydrographie souterraine et évolution morphologique du Karst, Recueil des travaux de Institut de Geographi Alpine, 6 1918.
La Peninsule Balkanique, Geographie Humaine, 1918.
Đerdapske terase, Glas SKAN, 101, 1922.
Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje, 1, 1922.
Metanastazička kretanja, njihov uzrok i posledice, Srpski etnografski zbornik, knj. XXIV, 1922.
Geomorfologija, 1, 1924; 2, 1926.
Seobe i etnički procesi u našem narodu, Cvijićeva knjiga, 1927.

Branimir Gušić (1901 – 1975)

Branimir Gušić
(Zagreb, 6.IV.1901 – Zagreb,
VII.1975.

Hrvatski otorinolaringolog, geolog i antropogeograf.
Uz medicinu završio studij geografije i povijesti u Zagrebu. Od 1927. do 1971. djelovao je na zagrebačkoj Klinici za uho, nos i grlo, od 1945. kao njezin predstojnik i sveučilišni profesor.

Obrađivao je u prvom redu nacionalnu patologiju: sklerom, ozenu i endemijsku gušavost u našim krajevima. Kao geograf bavio se antropogeografijom i etnografijom, proučavajući utjecaj geografske sredine na način života i na patologiju određenih etnoloških skupina, napose gorštaka stočara u krškim područjima (Velebit, Lika, Durmitor, Prokletije); osnivač je naše medicinske geografije. Na otoku Mljetu proučavao je genezu i razvoj seoskih zgrada, starinsko ruho te folklorna glazbala.

Bio je prvi predsjednik Planinarskoga saveza Hrvatske (1948) nakon 2. svj. rata, autor nekoliko planinarskih vodiča. Kao istaknuti pobornik zaštite prirode i čovjekova okoliša bio je predsjednik Republičkoga savjeta za zaštitu prirode i Odbora za nacionalne parkove. Bio je redoviti član JAZU, osnivač Akademijine Komisije za proučavanje krša, predsjednik Odbora za narodni život i običaje (1955–75) i osnivač Etnološkoga zavoda JAZU te višegodišnji urednik Zbornika za narodni život i običaje Južnih Slavena. God. 1930. realizirao je dugometražni dokumentarni film Durmitor.

Izvor: Hrvatska enciklopedija - Branimir Gušić

Život

Akademik Branimir Gušić
Povodom 70-e godišnjice života Branimira Gušića, napisao Dr Mirko Marković,
Objavljeno u časopisu Priroda 1971, broj 6.

Akademik Branimir Gušić rodom je Zagrepčanin. Tu je završio Škole i sve sveučilišne nauke. Još kao srednjoškolac počeo se zanimati za prirodne znanosti, napose za botaniku i zoologiju, ali u tim strukama niie našao odgovarajuće mentore u radu. Studirao je medicinu i po svršetku studija (31.V.1926) ostaje na Ušnoj klinici u Zagrebu, gdje je uskoro postavljen za asistenta, a poslije habilitacije za docenta Značajno je da Branimir Gušić, kao liječnik i nastavnik na Medicinskom fakultetu, pored svoje osnovne struke - medicine -ostaje i dalje vjeran svom prvotnom zanimanju za prirodu i čovjeka u najširem smislu. Počeci geografskog rada dra Branimira Gušića usko su povezani sa Slovenijom, slovenskim gorama i njegovom sklonošću za planinarstvo i alpinizam. U dodiru sa svojim najranijim slovenskim planinskim drugovima stiče osnovnu planinarsku Školu. Osobito je za dra B. Gušića bila korisna suradnja i prijateljstvo s Rudolfom Bađurom, s kojim je upoznao ne samo prirodne ljepote slovenskog gorskog svijeta već i svu širinu i vrijednost izučavanja i poznavanja toga svijeta. Nakon faze obilaska Julijskih i Kamniških Alpa te Karavanki, početni planinarski interesi se šire. Zbog sve izrazitije sklonosti geografskim i etnografskim upoznavanjima naših manje poznatih gorskih krajeva, dr B. Gušić sve se više zanima za visoke, dotada malo posjećivane dijelove Dinarskih planina. Od 1926. godine nalazimo ga, zajedno sa suprugom Marijanom, gotovo svako ljeto na ovim planinama i to od Velebita do Šar-planine i Koraba Dugotrajnim istraživačkim radom na planinskim terenima postao je dr B. Gušić sigurno naš najpotpuniji poznavalac Dinarida i planinskih masiva Balkanskog poluotoka. Početna terenska istraživanja vremenom su postajala sve obimnija i ubrzo su poprimila upravo nevjerovatnu širinu. Dra B. Gušića na terenu nije zanimala samo i isključivo »čista« priroda i prirodoslovne discipline, već je znao taj interes vješto povezati s problematikom čovjeka, njegovom prošlošću i suvremenim potrebama. Da bi za takav pristup u svojim istraživanjima stekao potrebno obrazovanje, odlučuje se za studij geografije i historije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, gdje 1928. godine stiče doktorat iz sveukupne filozofije.

Kroz studij geografije dr B. Gušić je došao u vezu s našim tada najistaknutijim stručnjacima ove struke. Osobito je za njega bila korisna suradnja s tadašnjim prvakom jugoslavenske geografije, profesorom Jovanom Cvijićem iz Beograda, gdje je bio pozivan da predaje u Srpskom geografskom društvu. S velikim, njemu svojstvenim radnim elanom, dr B. Gušić brzo se počeo razvijati u geografskog stručnjaka specifične znanstvene fizionomije. Dakako, njegov se cjelokupni znanstveni rad kao stručnjaka-geografa ne može dovoljno razumijetl ni ocijeniti ako se izuzme njegovo medicinsko i ostalo obrazovanje. Naime, u svim radovima dra B. Gušića isprepliću se metode i rezultati brojnih prirodnih i društvenih znanstvenih disciplina. Obrazovan kao liječnik, geograf i historik, usto duboko upućen u brojne srodne i pomoćne znanosti, dr B. Gušić može prirodnoj ili društvenoj geografskoj problematici naših kraieva prići sa širinom kakva je upravo svojstvena njegovu radu. Ali bitna značajka te širine interesa rezultat je njegova upravo golemog terenskog iskustva. Gotovo da u našoj zemlji nema veče ili značajnije planine ili sela gdje dr Gušić nije bio i gdje nije istraživao. Izleti na Durmitor, Prokletije, Komove, Maglić, Korab, Šar-planinu, Pind, Rilu, Rodope, Olimp i dr. bili su u svoje vrijeme prava znanstvena i turistička atrakcija. Rezultat tih izleta bio je niz putnih izvještaja i znanstvenih studija. Objavljivanjem sve većeg broja priloga u kojima piše o odnosu rasprostiranja bolesti u određenim područjima, dr B. Gušić postaje osnivač naše medicinske geografije. S iskustvima stečenim na terenu raslo je, razumljivo, i zanimanje za zakonitosti uočenih pojava. Da bi se što bolje shvatila suština te zakonitosti, trebalo je stalno iznova posezati za novom literaturom. I u tom pogledu naš je jubilarac znao naći pravu mjeru. Kupovao je neumorno knjige i čitajući sticao nova znanja. Bogata osobna biblioteka dokaz je njegova znanja, njegova interesa i njegova znanstvenog razvitka.

Godine okupacije proveo je dr B. Gušić najvećim dijelom na prisilnom radu u Njemačkoj. Te su godine godine prisilnog prekida u svakom znanstvenom radu. Međutim, odmah po oslobođenju naše zemlje, dr B. Gušić ponovno se uključuje u svoje ranije zvanje. Sada preuzima katedru otorinolaringologije i upravu Ušne klinike Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Prilikom poslijeratne reorganizacije Jugoslavensko akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu izabran je za redovitog člana u razredu za prirodne i medicinske znanosti, i na prvoj skupštini Akademije izabran je za njezina generalnog tajnika. Poslijeratno djelovanje akademika Branimira Gušića Izvanredno je bogato, sadržajno i uspješno. Nakon smrti akademika Dragutina Boranića postoje predsjednik najstarijeg akademijinog Odbora za narodni život i običaje Južnih Slavena, urednik je njegova Zbornika, jedan je od osnivača Odbora za krš i član Savjeta mnogih Akademijinih institucija.

U poslijeratnom geografskom i prirodoslovnom radu akademika Branimira Gušića značajno je da je i u tom vremenskom penodu ostao i dalje vjeran svom ranijem radnom terenu, tj. našim dinarskim planinskim područjima. Često isticana činjenica da u ličnosti akademika Gušića imamo danas najboljeg poznavaoca našeg dinarskog planinskog prostora i njegova čovjeka-gorštaka, postaje u najnovijem vremenu sve očitija. Ovu tvrdnju potvrđuju u prvom redu njegovi brojni radovi i predavanja, u kojima je na svojstven način ulazio i u najsloženije probleme Dinarida, vodeći čitaoca ili sluša oca kroz prostore i vremena, gradeći svoje poglede uvijek na činjenicama. Ti su pogledi ili zaključci uvijek osnovani na temeljitoj analizi aktualnog terenskog stanja, na izvanrednom poznavanju prošlih zbivanja te aplikativnoj noti suvremenih potreba i stanovišta naše najšire zajednice, život ljudi u određenoj prirodnoj sredini i praćenje povijesnih promjena s izmjenama prirodne osnovice kraja te odraza tih promjena u životu stanovništva, njegove su najomiljenije teme. U tom pogledu dolazi do izražaja njegovo suvereno vladanje s povijesnom znanošću, što ćesto manjka našim prirodoslovcima, zatim pomoćnim povijesnim disciplinama, a napose etnologijom i arheologijom.

Od značajnijih poslijeratnih radova akademika Branimira Gašića mislim da je posebno vrijedno istaknuti dva, a to su rasprave »Čovjek i kras« i »Naše primorje«. U oba navedena rada dao je akademik Guštć svojevrsnu sintezu svoga gotovo 50-godišnjeg znanstvenog rada. U tim radovima autor nas živo i uvjerljivo vodi našim kraškim dinarskim terenima. i to od prvih faza postpleistocena, slijedeći u stopu tragove života ovdašnjih gorštaka, isprva kao nomada sabirača, pa kasnije kao lovaca, uzgojivaća stoke i konačno stočara nomada. Oba ova rada napisana su s toliko logičnosti, terenske i povijesne vjerodostojnosti, a uz to s obilnim znanstvenim aparatom, da će sigurno još dugo vremena važiti kao kapitalni i klasični radovi za svaki budući zahvat iste teme.

Posebno omiljena područja zanimanja akademika Branimira Gušića u njegovu poslijeratnom radu jesu Prokletije, Velebit, otok Mljet, Plitvička jezera, Lika i Ravni Kotari.

Prostrani i teški dostupni planinski masiv Prokletlja ima danas u akademiku Gušiću svog najboljeg poznavaoca. U nizu radova o ovim planinama vodi nas naš jubilarne kroz bespuća ovog gorskog kraja osvjetljavajući ga gotovo sa svih stanovišta, od geomorfologije, glacijacije, do etnografije i povijesti ovdašnjeg naseljenja. Sve su to redom pionirski radovi, prvi i jedini te vrste u nas.

Drugo omiljeno područje rada akademika Gušića je Velebit, njegovo primorje i podgorje. Na tom području razvio se akademik Gušić tijekom gotovo 45 godina u pravog »velebitologa«. Tu on poznaje svaki kuk, svaku dulibu i svaku snježnicu. Depopulaciju Velebita i njegovih podnožnih naselja prati gotovo iz godine u godinu, a arhivskim i arheološkim studijem uspio je ovaj kraj osvijetliti od predrimskih vremena sve do najnovije prošlosti. Niz svojih ranijih velebitskih studija vjerojatno će akademik Gušić u skoroj budućnosti sjediniti u cjelovitu monografiju i tako dati svoju konačnu riječ o ovoj tako osebujnoj, upravo jedinstvenoj hrvatskoj planini.

Otok Mljet također je stalno područje znanstvenog rada akademika Gušića. To je vjerojatno uslovljeno dvostrukom činjenicom: najprije, ovaj naš jadranski otok bio je objekt njegove doktorske disertacije iz geografije, i zatim, ovaj je otok doista posebno jedinstven u sklopu našeg jadranskog arhipelaga. Da je zapadni dio ovog otoka u novije vrijeme proglašen nacionalnim parkom, zasluga je također našeg jubilarca.

Dalji objekti njegova Interesa su Lika i Plitvička jezera. Niz godina proučavao je lička sela u podnožju Velebita, o posljednijh nekoliko godina mnogo se zanimao zaštitom Plitvičkih jezera, okolicom Nina i Biograda. Zaštita prirode općenito, zatim neekonomično gospodarenje našim šumama, a napose na kraškim terenima, zauzimaju u njegovu radu također istaknuto mjesto.

Na kraju treba naglasiti da akademik Branimir Gušić i danas kao sedamdesetgodlšnjak pripada našim najaktivnijim znanstvenim radnicima čija se riječ ili pisano slovo pojavljuju na najznačajnijim našim i stranim znanstvenim skupovima ili u knjigama i časopisima. Svi njegovi nastupi pokazuju uvijek i bez izuzetka izvanredno široko znanje i neposredan humanistički interes za čovjeka i društvo u kojem živimo. Istinski oduševljen za znanstvena načela, nepomirljiv je prema svemu što odudara od težnji za sveopći napredak taj principijelni stav pronosi akademik Gušić dosljedno kroz čitav svoj život i to je najljepša karakterna osobina njegova značaja. Uvijek je otvoren, pristupačan, iskren i spreman da svakom pomogne. Svoje opsežno znanje ne čuva za sebe. već ga bogato prenosi na svoje mlađe suradnike. To je sretna okolnost, veliko zadovoljstvo i ponos njegovih učenika i suradnika.

Mislim, da pravi planinari ne smiju na svojim putovanjima pored pažnje za ljepotu same prirode, pored ličnoga doživljaja u svladavanju teškoća kod njihovih alpinističkih poduhvata, pored bujne cvjetane i životinjskoga svijeta, zanemariti ni čovjeka u njima. Ne smiju preći preko gorštaka, čiji je lik i čiji je materijalni i duhovni život najsjajnija i najupečatljivija sinteza vjekovnoga djelovanja upravo svih onih elemenata koji i njih same uvijek nanovo oduševljavaju i nagone da uvijek ponovo posjećuju to čudesno carstvo prirode, koje im stalno pruža sve nove i nove dojmove.
... Branislav Gušić, Naše planine 1964, 3-4

Klikom na gornju fotografiju otvara se pdf. dokument: The Photo Collection of Branimir Gušić, Albania around 1947. (Zbirka fotografija Branimira Gušića u Albaniji, oko 1947. godine)

Više i na slijedećoj WEB STRANICI - OTVORI
Foto-zbirka Branimira Gušića s fotografijama iz Albanije - PDF

Edith Durham (1863 – 1944)

Mary Edith Durham
(8.XII.1863 – 15.XI.1944.)

Engleska putnica, umjetnica i spisateljica koja je postala poznata po antropološkim zapažanjima o životu Srba i Albanaca s početka 20. stoljeća.

Durham je bila suradnica britanskog Kraljevskog antropološkog instituta, članica Kraljevskog instituta za međunarodne poslove i autorica nekoliko antropoloških knjiga. Dobar poznavatelj balkanskih prilika, Durham je od 1900. godine boravila bar petnaestak puta na Balkanu (Crnoj Gori, Bosni, Srbiji, Albaniji), najprije u službi britanskog Foreign Office-a (Ministarstva vanjskih poslova), a potom zbog vlastitih antropoloških istraživanja.

U početku je podržavala ujedinjenje Srba, ali kasnije kritizira srpsku vladu i njen odnos prema Albancima, zbog čega je došla u sukob s Foreign Office-om.

Život

Život u Engleskoj

Edith Durham je bila najstarija od osmero djece. Njezin otac je bio Arthur Edward Durham, istaknuti londonski kirurg. Bila je talentirana za crtanje i slikanje i pohađala je Kraljevsku akademiju umjetnosti i Bedford College u Londonu. Svoje radove je izlagala na brojnim izložbama, a njeni detaljni crteži vodozemaca i reptila su objavljeni 1899. godine u Povjesti prirode u izdanju Sveučilita Cambridge.
Kada joj je umro otac nekoliko godina se starala o svojoj bolesnoj majci što je za nju bilo previše iscrpljujuća aktivnost zbog koje joj je, kada je imala 37 godina, doktor savjetovao da se odmori u inozemstvu.

Dolazak na Cetinje

U 37. godini života (1900. godine) po savjetu doktora putovala je brodom po Dalmaciji od Trsta do Kotora, a zatim na Cetinje, prjestolnicu Crne Gore. Na putovanju se upoznala sa životom na jugu Balkana i to iskustvo će biti presudno za njezin daljnji život. Tijekom slijedećih 20 godina često je putovala na Balkan radeći u raznim potpornim organizacijama, slikajući akvarele iz seoskog života, sakupljajući narodne rukotvorine i zapisujući antropološka i politička zapažanja.

Putovanje kroz Bosnu

Putujući 1906. godine kroz Bosnu, Edith Durham je prijmetila da su odnosi Austro-Ugarske i Srbije vrlo pogoršani, da se priča o mogućnosti da carevina zauzme Srbiju, i da se proširi čak do Soluna. Ona piše da je:
„Austrijancima... stalo do toga da učvrste svoj položaj u Bosni što bolje mogu, kako bi bili spremni za daljnje napredovanje. Omiljena je tema razgovora 'Nach Salonik'".(―)

Opsada Skadra

U svojoj čuvenoj knjizi „Borba za Skadar“ (vidi opsada Skadra) ona piše o događajima prije, za vrijeme i poslije Prvog balkanskog rata, kojima je svjedočila. Ona govori o ratnim razaranjima u selima oko Skadra i agoniji stanovništva koje pokušava shvatiti razlog svoje patnje:
„Neka sela su bila tako raštrkana da mi je trebalo tri dana jahanja, po 10-12 sati, da ih obiđem, ukažem pomoć i vratim se u Skadar. Sve u svemu, obišla sam 1022 porodice u okolini Skadra kojima su spaljene kuće. Najtužnije od svega mi je to što neke od tih nesrećnih žrtava nisu imale pojma zašto im se to zlo događa. Žene sa izgladnelom decom su pitale: „Zašto su veliki vladari dozvolili da vojnici dođu, da nas pljačkaju i ubijaju? Nikom nismo učinili ništa nažao. A oni su uzeli naše koze, naše ovce, sve. A kad je moj muž pokušao da spase ovce, oni su ga ustrelili. Naša kuća je spaljena. Umiremo od gladi na ovom putu.(―)

O Sarajevskom atentatu

Durham je smatrala da je Sarajevski atentat isplanirao šef obavještajne službe srpskog generalštaba Dragutin Dimitrijević Apis. Ona je govorila da su srpski premijer Nikola Pašić i ministar unutrašnjih dela Stojan Protić znali ko je ubojica austrijskog prjestolonasljednika. Ona pretpostavlja da je Pašić očekivao da se Austrija neće usuditi ući u rat sa Srbijom, a atentat, ako uspije, donijeti će mu veću političku moć koju to tada nije imao.

Durham je opravdavala ultimatum austrijske vlade upućen Srbiji, čak i spornu odredbu o sudjelovanju austrijskih oficira u istrazi ubojstva na njezinom teritoriju. Smatrala je da je Austrija u pravu kada optužuje Dimitrijevića, Tankosića i Ciganovića za sudjelovanje u atentatu, kao i srpsku vladu, jer prvu dvojicu nije otkrila i uhapsila, a trećem je dozvolila da kao njen službenik pobjegne i tako se spasi kazne za zločin.

O stvaranju Jugoslavije

Edith Durham se žestoko protivila priključenju Kosova (većinski naseljenog Albancima) Srbiji i Jugoslaviji. Ona je kritizirala srpske vlasti koje, kako piše „nisu stvorile Jugoslaviju nego su se držali svog originalnog cilja stvaranja Velike Srbije.... Daleko od oslobođenja, masa ljudi živi pod mnogo okrutnijom vlašću od prethodne."

Kritike

Srpski autori uglavnom hvale njezine rane radove, kada je Srbe predstavljala kao potlačene, a kritiziraju kasnije, kada je pisala o ekspanzionističkoj politici srpske vlade prema Albancima (vidi Srpska okupacija Albanije). Neki srpski povjesničari čak govore o njenom "pomračenju", nakon što je obišla zemlje Albanaca:
„Meri Daram je autor nekoliko studija o Balkanu i Srbiji. Njena veoma objektivna knjiga „Kroz srpske zemlje”, iz 1903. godine, prevedena je i na srpski. Tu je realno predstavila političke prilike, navela da su Srbi patili najpre pod turskom, a potom austrijskom vlašću, pisala je o geografiji i kulturi srpskog naroda. Potom se 1911. desilo potpuno „pomračenje”, odlazi na prostor Albanije, počinje da radi u prilog albanske nezavisnosti, postavši njihov vatreni lobist što će ostati do kraja života.“ (Aleksandar Rastović)

Izvor teksta: srpsko-hrvatska Wikipedia

Djela

Mary Edith Durham je napisala više knjiga o balkanskim ljudima i događajima:

- Through the Lands of the Serb (1904) u prevodu Kroz srpske zemlje
- The burden of the Balkans (1905)
- High Albania (1909) (OTVORI)
- Through the Lands of the Serb (1904)
- The burden of the Balkans (1905)
- The struggle for Scutari (1914)
- Twenty Years of Balkan Tangle (1920)
- The Serajevo Crime (1925)
- Some Tribal Origins, Laws and Customs of the Balkans (1928)

Pavel Apolonovič Rovinski

Pavel Apolonovič Rovinski (rus., Ровинский, Павел Аполлонович; srb., Павле, Павел Аполонович Ровински). ruski je povjesničar, etnolog, antropolog, geograf i putopisac, povjesničar književnosti, filolog, arheolog, botaničar, revolucionar, nihilist-narodnjak idealist, član ruskog revolucionarnog društva Zemlja i volja i blizak prijatelj Černiševskog, no nje bio marksist.

Rovinski u dinarskim krajevima

Kao strastveni putnik, Rovinski je obišao mnoge, posebno slavenske zemlje. Pored Srbije i Bosne i Hercegovine od maja 1879. kada se našao u Crnoj Gori, s manjim prekidima proveo je i posvetio ovoj, kako je govorio, svojoj drugoj domovini, gotovo 27 najboljih stvaralačkih godina. Bavio se kompleksnim izučavanjem Crne Gore, zadirući u više znanstvenih disciplina: u geografiju, arheologiju, povijest, etnografiju, filozofiju, folkloristiku, povijest književnosti, speleologiju. Napisao je o Crnoj Gori brojne studije, rasprave, članke i višeslojno, kapitalno djelo Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti, koje je u tri toma sa šest svezaka, s preko 3.700 stranica, objavila Ruska akademija znanosti. Pavel Apolonovič Rovinski sudjelovao je aktivno i u kulturno-prosvjetnom i javnom životu Crne Gore.

Život

Rovinski je rođen u bogatoj plemićkoj obitelji, u mjestu Gusevka, u Saratovskoj guberniji u carskoj Rusiji, 6.3.1831. (22.2.1831. po starom kalendaru). Umro je u Petrogradu (Rusija), 28.1.1916. (15.1. po starom kalendaru). U mladosti je naslijedio imanje sa 55 kmetova, što mu je, omogućilo povoljne uvjete za školovanje. Godine 1842. završava saratovsku gimnaziju s odličnim uspjehom. Ova škola uživa veliki ugled tako da su njeni završeni učenici stupali na svučilište bez prijemnih ispita. Upisuje studije filozofskog fakulteta Kazanskog sveučilišta, gdje studira slavistiku kod čuvenog ruskog filozofa Grigoroviča. Bio je izvranredan student i mnogo je obećavao. Dodijeljena mu je zlatna medalja i po završetku studija zadržan je na fakultetu na katedri ruske slavistike. 1856. Rovinski zasniva obitelj. Jedno vrijeme se bavi poljoprivredom gajeći duhan i cvijeće, ali za kratko. Ubrzo je okončao i poslediplomske studije i krajem 1857. godine dobija titulu magistra nauka. Potom prijavljuje doktorsku dizertaciju Drevno razdoblje ruskog jezika. Godine 1904. stječe titulu doktora slavenske filozofije i sprema se za profesora sveučilišta u Kazanu. Poslije velike reforme u Rusiji 1861. godine mali dio svoje zemlje ostavlja sebi a svu ostalu zemlju dijeli seljacima.

Rano je postao član konspirativne revolucionarne političke organizacije Zemlja i volja. Za etnografiju se opredjeljuje radi proučavanja narodnog života. Bio je po prirodi strastveni putnik, čovjek žedan znanja o narodima i njihovim običajima, altruist, demokrat, građanin svijeta. Bavio se kulturom kao čovjekovom konačnom mjerom. Prvo njegovo putovanje bile su zemlje Češke. Uskoro stvara Plan putovanja po slavenskim zemljama.

Zbog svog revolucionarnog djelovanja, poveznosti s tajnom tiskarom, biva prognan u Sibir. I na tim, po sebe opasnim mjestima, plijenio je simpatijama, tako da su mu omogućili da pobjegne u Mongoliju. Iz Mongolije odlazi na Aljasku. S Aljaske odlazi u Ameriku, i uskoro se vraća u Europu. Izvjesno vrijeme je proveo u Švicarskoj gdje je živio velik broj njegovih istomišljenika.

Boravak u slavenskim zemljama

Godine 1860. Rovinski prvi puta putuje u slavenske zemlje, no put nije završio uspješno. Pavela je, zajedno sa suputnikom Nikolajem Petrovičem Ljižinom uhitia austrijska policija u Moravskoj, zbog sumnje u agitaciju koja šteti Austriji, i nakon 10 dana provedenih u zatvoru, deportirani su na rusku granicu. Godine 1864. Sveučilište u Kazanu namjeravalo ga je poslati na dvije godine u slavenske zemlje, ali mu je rusko ministarstvo unutarnjih poslova zabranilo preći rusku granicu. Tek, 1867. godine, kao dopisnik tiskovine Sankt-Peterburgskie Vedomosti (rus. Санкт-Петербургские ведомости), prvih novina tiskanih u Rusiji, Rovinski je posjetio srpske zemlje Austrije kao i Slavoniju, Hrvatsku, Krajinu i Korušku, te nakon toga odlazi u Srbiju. Prema vlastitim riječima, kako piše Lazar Tomanović (Tomanović, 1932.), nazoči jednom tajnom sastanku na kome se, samo godinu dana prije ubojstva Kneza Mihajla, govorilo o potrebi izvršenja ovog atentata. Nije poznato da li je i sam pripadao toj urotničkoj grupi.

Početkom marta/ožujka 1868. godine stigao je u Budimpeštu, zatim brodom do Beograda, odakle je ušao u Srbiju kako bi se upoznao sa zemljom, ljudima i njihovim načinom života. Početkom maja/svibnja, stigao je brodom u gradić Šabac, a odatle je pješice, sa štapom u ruci i torbom na ramenima putovao uz Drinu duž bosanske granice željeći stići do Užica, i tamo prijeći u dolinu Morave, a zatim dalje prema južnoj i istočnoj Srbiji. Hodao je od sela do sela s lijepim povrtnjacima, voćnjacima i vinogradima, livadama i njivama, duž stjenovitih planina na granici Srbije i Bosne. Odilično znanstveno obrazovanje, promatranje, i izvanredna sposobnost komuniciranja s ljudima, stvorili su od Rovinskog izvanrednog istraživača - etnografa. Napisao je nekoliko članaka i knjiga o Srbiji, od kojih većina nije prevedena na srpski. Pisao je o ljudima i gradovima, političkom uređenju, srpskom karakteru u studijama: Dva mjeseca u Srbiji, Beograd, njegova struktura i društveni život, Sjećanje s putovanja po Srbiji 1867.

Kada se vratio iz Srbije u Rusiju, godine 1870., otputovao je u Sibir u svrhu etnografskog istraživanja i kako bi prikupio podatke o Černiševskom, koji je tada bio na prisilnom radu i Transbajkalskoj regiji, došao što bliže do njega i pokušao ga osloboditi - u čemu ipak, nije uspio, nakon čega odlazi u Kinu. Nakon putovanja na Daleki istok, Rovinski se vratio u St. Petersburg, gdje od prosinca/decembra 1873. preuzima odgovornu dužnost – mjesto direktora u Poljoprivrednoj koloniji i zanatskom skloništu za maloljetnike. Tri godine kasnije odlazi iz toga ureda i po treći put se vraća proučavanju života slavenskih naroda izvan granica Rusije.

U proljeće 1878. godine Rovinski ponovno dobiva šansu službeno otputovati na Balkan. Uredništvo časopisa Novo vrijeme (orig. Ново време) ga je uputilo kao svog dopisnika u Bosnu i Hercegovinu. Dana 10.6.1878. iz Beča izvješćuje o austro-ugarskim pripremama za okupaciju Bosne i Hecegovine. U Bosni je živio oko 6 mjeseci, sve do travnja/aprila 1879. kada austrijske vlasti od njega traže da napusti Sarajevo i općenito te krajeve.

Karta jugoistočne Europe nakon Berlinskog kongresa, 1878.
Robert H. Labberton, E. Elaxton and Co. - Map from "An Historical Atlas" by Robert H. Labberton, E. Elaxton and Co., 1884.

Boravak u Crnoj Gori

Nakon odlaska iz Sarajeva, Rovinski u svibnju/maju 1879. dolazi u Crnu Goru, gdje će, uz manje prekide, živjeti gotovo 27 godina, sve do 1906. godine, zbog čega ju je smatrao drugom domovinom. Od 1886. bio je vanjski suradnik - prevoditelj (dragoman) Ruske misije u toj zemlji. Rovinski je u Crnoj Gori postao poznat pod imenom Pavle Rus. S Crnogorcima živi i radi u najboljim mogućim obostranim odnosima koji prerastaju u najjaču emotivnu vezu. Crna Gora, njezina slobodarska povijest, priroda, postaju njegova druga domovina. Putovao je po Crnoj Gori uglavnom pješice u crnogorskoj narodnoj nošnji. Upoznao je na samom izvoru narodne običaje i njezine protagoniste. I sam visoko moralan čovjek lako je u Crnogorcima našao najbliže saveznike. A o njemu su Crnogorci govorili: To može samo Pavle Rus. Bio je drag i dobrodošao u svakoj kući u Crnoj Gori. Toliko je bio domaći i omiljen u Crnoj Gori, da su ga nadležni odabrali za dočekivanje stranih delegacija, i pratio je strane znanstvenike prilikom njihovog proučavanja Crne Gore. Na plemenskim sudovima u sporovima među drčnim Crnogorcima, imao je riječ arbitra i konačne istine.

Njegov najdragocjeniji angažman bio je u okviru znanstveno-istraživačkog rada u Crnoj Gori gdje je proučavao crnogorsku geografiju, povijest, arheologiju, književnost, botaniku i folklor. Rezultat svega bile su brojne studije, rasprave i članci o Crnoj Gori, koje je osim na lokalnom, objavljivao i na ruskom jeziku. Najznačajnija djela iz toga razdoblja su: Zapisi o Crnoj Gori, Studije o Crnoj Gori, Odnosi između Crne Gore i Rusije za vrijeme vladika, Petar Drugi Petrović Njegoš i knjiga u 4 svezaka Crna Gora u njenoj prošlosti i sadašnjosti za koju je prikupljao građu gotovo tri desetljeća, i u kojoj je dao detaljnu i svestranu sliku Crne Gore

Tijekom boravka u Crnoj Gori aktivno je sudjelovao u kulturno-prosvjetnom i javnom životu Crnogoraca: sudjelovao je u organizaciji proslave 400-godišnjice štamparije Crnojevića, bio je inicijator podizanja Zetskog doma, najstarijeg kazališta u Crnoj Gori, bio je suradnik i član redakcija crnogorskih časopisa, sudjelovao je u iskapanjima rimskih arheoloških nalaza u Duklji kod Podgorice (1890.), i dr.

Umro je u Petrogradu u Rusiji 15.1.1916. samo 4 dana nakon što je u Prvom svjetskom ratu Austro-Ugarska osvojila Cetinje i dan prije crnogorske predaje. Sahranjen je u Petrogradu.

Pred kraj života, zdravlje i dob nisu mu dopustili da više putuje dopustio da putuje više, jer kako je većinu svog života živio u Crnoj Gori, postao blizak njezinom narodu, i volio ga je, bio je jako tužan. Tijekom mnogih godina u Crnoj Gori, Rovinski je putovao zemljom; znao je svako selo i naselje, svaki brdo, planinu i prolaz, znao je svaki put, svaku kuću i svaku obitelj u Crnoj Gori. Crna Gora mu je postala druga domovina, a Crnogorci su postali njegova braća.

Crna Gora u granicama do Balkanskih ratova
Izvor: Ivan Hoić (1850.-1921.) - Ivan Hoić, „Slike iz obćega zemljopisa”

Znanstveni rad i publicistika

Djelo Rovinskog je kapitalno i od ogromne koristi za kulturu Crne Gore (Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti). Značajno i sustavno je proučio kulturu i povijest Crne Gore. Dao je i originalnu periodizaciju njenog povijesnog razvja i objavio ih u mnogobrojnim znanstvenim publikacijama. Prije ove periodizacije Rovinski se kritički osvrnuo na arhivske izvore i literaturu, na temelju kojih se do njega proučavala i obrađivala povijest Crne Gore. Njegovu Povijest Crne Gore Milaković smatra djelom kojim je najcjelovitije i najznanstvenije obrađena Crna Gora. Rovinski se u ovim znanstvenim zapažanjima od prethodnika razlikuje po opreznosti korištenja izvora, kako arhivskih tako i literarnih, i što je najvažnije, u pogledu na svijet.

Rovinski smatra da je povijest Crne Gore povijest mučeništva jednog naroda u borbi za slobodu. On povijest Crne Gore dijeli na dva razdoblja: razdoblje Zete, koja se ranije zvala Diokleja i Prevalitanija; te Crne Gore kao dijela Zete koja postoji kao geografski pojam i u vrijeme zetske države. U prvom razdoblju je društvena organizacija plemenska. Drugo razdoblje obilježava vladavina mitropolita ili vladika koji sjedinjuju u svojoj vlasti svjetovnu i duhovnu vlast. Rovinski je dao svoj sud o jednom od najumnijih državnika i intelektualaca iz Crne Gore Petru II Petroviću Njegošu. On govori o vladici gospodaru svjetovne i duhovne vlasti, o vladici filozofu i pjesniku, o čovjeku progresivnih europskih ideja na vjetrovitom i uvijek trusnom Balkanu. Smatra da su Njegoš i njegovo djelo najzanimljiviji u crnogorskoj i široj regionalnoj povijesti.

Pored velikog trotomnog djela o Crnoj Gori (o njenoj prošlosti i sadašnjosti) u rukopisu svoje zaostavštine Rovinski je obradio i oko 500 bibliografskih jedinica (od 270 autora o Crnoj Gori). Kao poznavatelj, srpskog/hrvatskog, talijanskog, češkog, francuskog, njemačkog, engleskog i "do savršenstva" albanskog jezika sastavio je i azbučni pregled literature o crnogorskoj prošlosti i stvarnosti sa 650 bibliografskih jedinica od oko 600 autora. Tamo gdje ni veliki skupljači srpskih i crnogorskih narodnih pjesama (Vuk S. Karadžić, S. Milutinović, Njegoš, kao ni više od 70 pjevača narodnih pjesama) nisu doprli, učinio je Rovinski, i prikupio primjerice preko 300 pjesama (iz Vasojevića). Rovinski je autor i prve znnstveno-povijesne monografije Petar II (Rade) Petrović Njegoš, Vladika crnogorski, a pored toga i brojnih priloga iz Crne Gore na stranicama 14 tadašnjih ruskih listova, časopisa i zbornika i u mnogim ondašnjim crnogorskim i južno-slavenskim listovima i časopisima toga vremena.

Djela A.P. Rovinskog (izbor)

ROVINSKI, P. A.: Dva mjeseca u Srbiji (orig. Два месяца в Сербии). Вестник Европы, 1868., № 11
ROVINSKI, P. A.: Zapisi o Srbiji 1868-1869: Iz putnikovih beležaka. Matica srpska, Beograd 1994.
ROVINSKI, P. A.: Glavne točke u povijesti češkog naroda (orig. Главные моменты в истории чешского народа). Современное Обозрение, 1868, № 1, 2 i 3
ROVINSKI, P A.: Česi u 1848 i 1849 (orig. Чехи в 1848 г. и 1849 г.). Вестник Европы, 1870, № 1 i 2
ROVINSKI, P A.: Beograd, njegova struktura i društveni život (orig. Белград, его устройство и общественная жизнь). Вестник Европы, № 5
ROVINSKI, P A.: Moje putovanje do Mongolije (orig. Мои странствования по Монголии). Вестник Европы, 1874, № 7
ROVINSKI, P A.: Zapisi iz istočnog Sibira (orig. Очерки восточной Сибири). Древняя и Новая Россия, 1875
ROVINSKI, P A.: Sjećanja s putovanja po Srbiji u 1867. (orig. Воспоминания из путешествия по Сербии в 1867 г.). Вестник Европы, 1875, № 11 i 12
ROVINSKI, P A.: Srpska Morava. Sjećanja s putovanja po Srbiji (orig. Сербская Морава. Воспоминания из путешествия по Сербии). Вестник Европы, 1876, № 4
ROVINSKI, P A.: Njeguši (orig. Негуши). Русская мысль, 1881., Knj. 1., str. 365—390. (DOWNLOAD)
ROVINSKI, P A.: Materijali za povijest bogumila u srpskim zemljama (orig. Материалы для истории богумилов в сербских землях). Журнал Мин. Народного Просвещения, 1882, № 3,
ROVINSKI, P A.: U novim teritorijima Crne Gore. (Eseji s putovanja) (orig. В новых владениях Черногории. (Очерки из путешествия)). Русская мысль, 1883., knj. 7., str. 161—217. (DOWNLOAD)
ROVINSKI, P A.: Odnosi između Rusije i Crne Gore pod vladikama (orig. Отношения между Россией и Черногорией при владыках). Журнал Мин. Народного Просвещения, 1885., № 6
ROVINSKI, P A.: Pogled na crnogorski narod (orig. Мировоззрение черногорского народа). Известия Русского Географического Общ, sv.. XXII i XXIII, СПб., 1887.
ROVINSKI, P A.: Pomirenje u slučaju krvne osvete u Grblju u južno-jadranskom primorju 27. avgusta 1890. g. (orig. Умиренье крови в Грбле, в южно-адриатическом приморье 27 августа 1890 г.). Живая Старина, 1890, вып. II (TEKST na ruskom)
ROVINSKI, P A.: Petar II (Rade) Petrovič Njegoš, vladika Crne Gore, 1830.-1851. (orig. Петр II (Раде) Петрович Негош, владыка черногорский, 1830—1851 гг.), СПб. 1889.
ROVINSKI, P A.: Rovinski o Njegošu. Edicija Djela o Južnim Slovenima, Cetinje, 1967.
ROVINSKI, P A.: Obodska štamparija na Rijeci Crnojevića u Crnoj Gori i njen značaj na slovenskom jugu
ROVINSKI, P A.: Crna Gora u svojoj prošlosti i sadašnjosti. Izdavački centar, Cetinje / Sr. Karlovci, 1993.−1994., Tom. I i II
ROVINSKI, P A.: Crna Gora u svojoj prošlosti i sadašnjosti, III tom., Cetinje – Novi Sad, 1994.
ROVINSKI, P A.: Crna Gora u svojoj prošlosti i sadašnjosti. IV, knj. 1 : Bibliografija. Titograd, 1991.
ROVINSKI, P A.: Studije o Crnoj Gori. CID, Podgorica, 2004.
ROVINSKI, P. A.: Iz ratnog života Crne Gore. Knjiga zapisa, Istorijski institut Crne Gore, Podgorica, 2001.
ROVINSKI, P. A.: Crnogorac i Crnogorka (orig. Черногорец и Черногорка). Журнал Мин. Народного Просвещения,1884, № 8
ROVINSKI, P. A.: Obodska štamparija na Rijeci Crnojevića u Crnoj Gori i njen značaj na slovenskom jugu. Odbor za proslavu četiristogodišnjice Obodske štamparije, 1893.

Pavle Rovinski
Produkcija: RTCG

Sela skrivena u kamenom moru

Ali, selo ćete uzaludno tražiti pogledom: sva su ona razbacana po udolinama i kao u zasjedi skrivaju se među stijenama, tako da je pred vama samo neprekidna siva masa, i taj tužni izgled s pravom upoređuju sa morem koje je zahvatila bura. To je kamena pustinja u kojoj, može se pomisliti, niko ne živi. Ali čim se čuje poklič: „A ko je vitez, ko je Crnogorac! U ime Boga, za krst časni!” - zadimi se svaka hridina, zastenju gore i dolovi, uskomeša se svaka jama, kao mravinjak, i kuku tome ko se odluči da sve to uznemiri! Kada posmatrate tu neveselu sliku, i nehotice postavljate dva pitanja: kako je ovdje moguće živjeti, i ko to poželi da pokori ovu kamenu pustinju? Ovdje, međutim, žive ljudi i, u upoređenju sa drugima - podnošljivo. U krajnjoj liniji, Crnogorac ni za šta ne bi promijenio svoj položaj za položaj stanovnika bilo koje druge zemlje. A da ne nedostaju želje da se pokore ove stijene - svjedok je sva krvava istorija Crne Gore.Tim pitanjem sam se obratio popu Savu, sijedom starcu guste kose, koja je virila ispod malene kape, s nevelikom bradom i neobično živim plavim očima:
- Jesi li kad čitao Šćepana Malog vladike Rada? - upita me on.
- Jesam - odgovorih.
- E tamo je, na neki način, odgovor na tvoje pitanje. Zatim je počeo da mi objašnjava da se njihova nepobjedivost nalazi u nepristupačnosti njihovih stijena i u navici Crnogoraca da ratuju sa svakim i da izdržavaju najteže životne uslove. Narod, koji je istorija osudila da se od rođenja zavjetuje na smrt ili pobjedu u borbi - i ne može voljeti drugo mjesto nego ovo u kojemu sada živi. Zbog toga Crnogorac i može da voli takvu prirodu i zadrhti kad pomisli da je mora napustiti.
Taj pop mi je predložio da zajedno uđemo u kapelicu, što sam prihvatio. Osim stolića i dva drvena svijećnjaka, te kamene grobnice uz desni zid, nema nikakvih crkvenih stvari niti ukrasa. Samo u jednom uglu su bile dvije korpe: u jednoj je bila hrana, i između nje su virila grla dvije boce s vinom i rakijom, dok su se u drugoj nalazile topovske granate, a top je bio postavljen, kao na lafetu, između dva kamena. Tu je bila i struka (vrsta ogrtača), a na stoliću je bilo koljivo od kuvane pšenice. Zapalili smo svijeće. Na kamenoj ploči smo postavili žar koji smo uzeli iz vatre što smo je bili naložili blizu kapelice. Na žar smo posipali tamjan, i počela je služba. Tek što se čulo „blagosloven Bog naš”, na šta su učenici odgovorili „amin”, pop je rekao jednom od učenika da na onoj vatri napolju skuva kafu.
- To je bilo potrebno da se učini još ranije - obratio mi se pop - ali sam se ja zagovorio s tobom. Ali, ništa, uskoro ćemo i završiti.
I zaista, kroz 20 minuta služba je bila završena, i mi smo ponovo sjeli napolju da sa visine posmatramo Crnu Goru. Popili smo po dvije čašice rakije, a odmah iza toga i kafa je bila skuvana.

P.A.Rovinski, Crnom Gorom, 1893.

Izvori i literatura o Rovinskom

ČIRGIĆ, Adnan: Rovinski kao proučavalac crnogorskih govora. Matica crnogorska, Matica, ljeto 2014., str. 127-148. (PDF)
ĆUPIĆ, Drago: Kako je Rovinski izučavao jezik Crnogoraca, Zbornik Pavle Rovinski i Crna Gora, CANU, Podgorica, 2009, str. 181–186.
ĆUPIĆ, Drago: Pavle Rovinski i crnogorska leksika. Rusko-crnogorske naučne veze u minulom i našem vremenu, Radovi sa naučnog skupa CANU 6-7.oktobra 2009, Podgorica 2012.
ĐERKOVIĆ, Vukale: P. A. Rovinski i crnogorsko-albanski izvori o stanovništvu slovenskog porijekla u Sjevernoj Albaniji. Stanovništvo slovenskog porijekla u Albaniji, Zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa održanog na Cetinju 21, 22. i 23. juna 1990. godine (TEKST-HTML)
LUKETIĆ, Miroslav: Rovinski u jednom intimnom iskazu, Zbornik Pavle Rovinski i Crna Gora, CANU, Podgorica, 2009, str. 38–39.
MANOJLOVIĆ, Mirjana: Rovinski o jeziku Crnogoraca. Matica crnogorska, Matica, br. 64, zima 2015. (PDF)
MANOJLOVIĆ, Mirjana: Pavle Rovinski i Crna Gora. Magistarski rad, Filozofski faklultet Nikšić, 2015.
MARTINOVIĆ, Dušan: P. A. Rovinski u svjetlu proučavanja crnogorskih autora. Zbornik Pavle Rovinski i Crna Gora, CANU, Podgorica, 2009., str. 21-35.
MARTINOVIĆ, N: Rovinski o Njegošu. Predgovor, Cetinje, 1967.
OSTOJIĆ, Branislav: Crnogorski govori u djelu Pavla Apolonoviča Rovinskog. Zbornik radova Crnogorsko-ruske književne veze (međusobna prožimanja, doticaji i podsticaji), Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Podgorica, 2013, str. 11.
PIŽURICA, Mato: Prilog Rovinskog srpskohrvatskoj geografskoj terminolologiji. Vtora jugosl. onomastička konferencija, MANU, Skopje, 1980, str. 245–286.
SRETENOVIĆ, Mirjana: Srbija – mala zemlja sa mnogo žandarma, Politika, 25.9.2016.
STAROVLAH, Miloš: Crnogorske škole u djelu Pavla Rovinskog. Zbornik radova sa naučnog skupa CANU, 16. decembar 2006, Pavle Rovinski i Crna Gora, Podgorica, 2009, str. 187
TOMANOVIĆ, Lazar: Pavle Rovinski, Slobodna misao, br. 17, 8. V 1932.
VJALOVA, Svetlana O.: Crna Gora u neobjavljenim pismima P. A. Rovinskog A. N. Pipinu, u zborniku P. A. Rovinski (1831-1916) i južnoslovenske zemlje, sa naučnog skupa 3−4. oktobra 1991, CNB Đurđe Crnojević, Cetinje 1992, str. 106-107.
WIKIPEDIJA: Pavle Rovinski

Vasojevićke kuće
Izvor: A. P. Rovinski, Etnografija Crne Gore, sv. I.

Josip Poljak (1882 - 1962)

Josip Poljak
(Orahovica 1882.- Zagreb, 1962.)

Hrvatski geolog, speleolog, znanstvenik i planinar.

Život

Doktorirao je geologiju. Bio je ugledni stručnjak za geologiju krša i za speleologiju. Obnašao je dužnost direktora Geološko - paleontološkog muzeja u Zagrebu. Radio je na populariziranju prirodnih znanosti.

Pisao je za list Hrvatski planinar Hrvatskog planinarskog društva (HPD) u kojem je objavio mnoštvo članaka (Nova špilja u Gorskom kotaru, Spilja Kuštrovka, Nove pećine u području Velike Paklenice, Nekoje pećine Zagrebačke i Samoborske gore, Lokvarska pećina).

Bio je glavni urednik Hrvatskog planinara (1914. i 1922. -1929.). Kad su HPD-ovci u 2. polovici 1920-ih intenzivno radili na popularizaciji planinarenja po Dinarskom gorju, posebice Velebitu, napisao je 1929. Planinarski vodič po Velebitu.

Iz toga razdoblja na sjevernom Velebitu zove se Poljakovim kukom jedan kuk među Rožanskim kukovima. Ivan Krajač je nazvao jedan kuk po kolegi iz HPD-a Josipu Pasariću, a druga dva je nazvao po Anti Premužiću (Premužićev toranj) i po Josipu Poljaku, da bi 1930. sam po sebi nazvao jedan kuk.

Izvor: Wikipedia - Josip Poljak

Naslovnica Poljakove knjige iz 1929. godine
Matica Hrvatska, ogranak Gospić i Hrvatsko planinarsko društvo Visočica iz Gospića izdali su 2007. godine reprint ovoga izdanja

Josif Pančić (1814 - 1888)

Fotografija: Josif Pančić, rad Đorđa Krstića

Josif Pančić
(Ugrini kod Bribira, 17.IV.1814. - Beograd, 8.III.1888.)

Josif Pančić, također Josip Pančić je bio ljekar, botaničar i prvi predsjednik Srpske kraljevske akademije. Otkrio je novu vrstu crogorice (četinara) koja je po njemu nazvana Pančićeva omorika.

Biografija

Pančić je rođen u selu Ugrini kod Bribira, u Vinodolu, Hrvatska (u to vreme Austrijsko carstvo), u katoličkoj porodici kao četvrto dete Pavla i Margarite. Prema predanju, Pančići su poreklom iz Hercegovine i od davnina su se doselili u selo Ugrini, koje se nalazi na severnim ograncima Velebita u sastavu Vinodolske opštine.

Školovanje

Roditelji su mu bili siromašni, a stric mu je bio župnik u Gospiću, te ga je on sebi uzeo i o njegovom se školovanju starao. Osnovnu školu izučio je u Gospiću u Lici, a gimnaziju u Rijeci. Iz Rijeke je Josif prešao u Zagreb (1830) da nastavi školovanje u visokoj školi Regia Academica Scientiarum. U dodiru sa nekim Mađarima saznao je da u Pešti postoji Medicinski fakultet, na kome se u to vreme održavala i nastava iz prirodnih nauka, i zaželi da tamo nastavi svoje studije gde je završio medicinski fakultet i postao je doktor medicine 7. 9.1842. godine izradivši tezu Taxilogia botanica, koju je posvetio svome stricu Grguru. Pančić je tokom studija u Pešti morao privatno zarađivati, dajući časove iz francuskog i italijanskog jezika. To mu je odnosilo mnogo vremena i usled toga se njegovo studiranje proteglo na 10 godina.

Služba

Nije želeo da stupi u državnu službu i rešio je da radi privatno kao lekar. Ali, od lekarske prakse nije mogao živeti, jer nije imao dovoljno pacijenata, a i oni što su dolazili bili su većinom siromašni. Proveo je dve godine u Ruksbergu u Banatu, gde je se bavio i vaspitanjem dece vlasnika tamošnjih rudnika Hofmanova. Za to vreme je upoznao floru Banata, obišao je i Deliblatsku peščaru i peo se na Karpate, a u rudnicima je upoznao mnoge interesantne stene i minerale. Prikupio je dosta interesantnih biljaka iz flore Banata.
Posle dve godine otišao je u Liku da poseti svoga strica i dobrotvora Grgura i brata Matu. Tu je pravio izlete po okolini, peo se na Velebit i prikupio dosta biljaka iz flore Primorja.
Odatle se uputio u Beč da dovrši odredbu svoga herbara, koji je oko Pešte i Budima, i po Erdeljskim i Banatskim Alpima sakupio, a ujedno i da bolje prouči Jestastvenicu (kako zovu prirodne nauke, mineralogija, botanika, zoologija).

U bečkom Prirodnjačkom muzeju je proučio i odredio svoje prikupljene biljke, a u isto vreme je pratio i predavanja čuvenog botaničara Endlera. U Beču se zadržao godinu dana. Baveći se u Beču on se upoznao sa Miklošićem i Vukom Karadžićem; Vuk ga uputi u Srbiju da stupi u državnu službu. Čekajući da Vuk dobije novčanu pomoć od Rusije (a koju na kraju nije ni dobio), Pančić je gotovo bio na izmaku svoga novca i to je priznao Vuku. Vuk mu je tada savetovao da odmah krene u Srbiju i da traži postavljenje u Užicu.

Pančić je poslušao Vuka i došao u Srbiju meseca maja 1846. godine za vreme vladavine kneza Aleksandra Karađorđevića. Ali, kako je Vuk imao u Srbiji i dosta neprijatelja, njegova preporuka nije vredela ništa, pa je čak zbog toga i zbog želje da bude postavljen u Užicu, u čijoj se okolini skrivao veliki broj protivnika Karađorđevića, Pančić postao sumnjiv i nije mogao dobiti to mesto. Čekajući na postavljenje, obilazio je užički kraj, i bavio se izučavanjem biljnog sveta.

Pančić je gotovo ostao bez sredstava za život i pomišljao je da se vrati, no u tome momentu dobije poziv od Avrama Petronijevića, ministra inostranih poslova, koji je imao fabriku stakla u neposrednoj okolini Jagodine u Belici, da se privremeno primi za lekara u tome mestu i da kao lekar radi na suzbijanju zaraze trbušnog tifusa, koja se širila među radnicima fabrike. Pančić je pristao, bio na toj dužnosti pola godine i sa uspehom je završio svoj posao.

Baveći se tamo on se upozna sa letnjom i jesenjom florom Jagodine, Belice i Crnoga Vrha. Stanovnici Jagodine su zavoleli Pančića kao savesnog lekara i plemenitog čoveka i kada je Pančiću ponuđeno mesto za fizikusa u Negotinu, Jagodina je tražila da zadrži Pančića. U tome je i uspela i Pančić je u februaru 1847. godine postavljen za kontraktualnog lekara i fizikusa jagodinskog okruga, ali prošle godine započeta ispitivanja nastavio je, obiđe Temnić, Levač u okolini Oparića (i Preveško jezero) i manastir Ljubostinje. Oko polovine juna ode u Aleksinačku Banju odakle se prvi put pope na Rtanj i Ozren. Iste godine je zatražio otpust iz austrougarskog podanstva i zatražio prijem u srpsko podanstvo.

Krajem iste godine dobio je premeštaj u Kragujevac i postavljen je na upražnjeno mesto za privremenog okružnog fizikusa 12.11.1847. godine. Za vreme bavljenja u Jagodini Pančić je odlazio i u Ćupriju i tu je upoznao Ljudmilu, ćerku barona
inženjera Kordona, koju je zatim kao lekar u Kragujevcu isprosio i u januaru 1849. godine se venčao u pravoslavnoj crkvi u Ćupriji.

Profesor prirodnih nauka

Iduće godine, 8. januara 1850. godine primljen je za člana Društva srpske slovesnosti, a 1853. godine je postavljen za profesora prirodnih nauka u Liceju, najpre za kontraktualnog profesora, a kada je 1854. godine primljen u srpsko podanstvo, dr Josif Pančić je postavljen za redovnog profesora u Liceju. Primljen je za člana Društva srpske slovesnosti i postavljen je za profesora u Liceju, iako do tada nije, sem doktorske disertacije, imao nijedan publikovan naučni rad. Postavljen je za profesora samo na osnovu saznanja i uverenja da je on najbolji poznavalac flore Srbije. U Liceju i kasnije u Velikoj školi Pančić je ostao do kraja života

Smrt i sahrana

Pančić je umro 25.2./8.3.1888. godine usred rada, vedar, svestan i prilježan. Predgovor za „Botaničku baštu“ dovršio je pred smrt na nekoliko dana. „Prvenac Balkanskog poluostrova“ radio je i za vreme bolovanja.
Pančićev vrh, najviši vrh na planini Kopaonik, dobio je ime po poznatom srpskom botaničaru Josifu Pančiću. Na ovom vrhu se nalazi njegov mauzolej gde je sahranjen 1951. godine.

Izvor: Wikipedia - Josif Pančić

Pančićeva omorika

Godine 1855. Pančić je prvi put čuo da u Zapadnoj Srbiji postoji posebna vrsta crnogoričnog drva/četinara - omorika. Deset godina kasnije je dobio dvije njezine grane. Trebalo je proći još deset godina da na planini Tari, u zaseoku Đurići, 1.8.1877. (prema nekim izvorima 1875.?) pronađe do tada nepoznati četinar - omoriku koja je po njemu dobila ime - Pančićeva omorika (Picea omorika (Pančić) Purkyne) Tijekom svog višegodišnjeg rada otkrio je 102 i opisao oko 2.500 biljnih vrsta..

Pančićeva omorika (Picea omorika)
Izvor: Wikipedia; Autor: goldfinger

Fritz Kerner von Marilaun (1866 – 1944)

Fritz Kerner von Marilaun
(Innsbruck, 30.VI.1866 - Beč, 26.IV. 1944).

Austrijski geolog i klimatolog

Životopis

Pored Arthura Johna Evansa i austrijskog liječnika dr Lieberta, u najdoljnjem dijelu prokletijske doline Valbone (sjeverna Albanija) u 19. i prvom dijelu 20. stoljeća, od stranih istraživača, radio je još samo austrijski geolog i meteorolog Fritz (Friedrich) Kerner v. Marilaun, koji je, koristeći se kratkotrajnom austrijskom okupacijom tih krajeva, za vrijeme Prvog svjetskog rata, god. 1916., geološki istražio donju Valbonu i planinske obronke što se s obje njezine strane spuštaju put Drima. U svojoj raspravi objavljenoj u izdanjima bečke Akademije, Kerner spominje skupinu Hekurave, koja s južne strane prati dolinu Valbone i sa čijih se oštrih grebena strme doline spštaju do rijeke, ali u unutrašnjost tih planina nije ni on ulazio.

Premda je bio doktor medicine, čitav se život bavio geologijom. Studij medicine završio je u Beču 1891., potom radio u Higijenskom institutu, a 1893. postao volonterom u Geološkom zavodu u G. Stachea i s njim počeo geološka istraživanja u Dalmaciji. Kartirao je i istraživao veliki dio Dalmacije. Bavio se još i problemima paleoklimatologije i paleogeografije. Napisao je oko 99 radova koji su važni za današnji hrvatski prostor.

Počeo je s izvješćima o geološkom kartiranju u okolici Drniša, Petrova polja i oko rijeke Krke, a zatim pisao o geološkim istraživanjima okolice Šibenika, Zlarina, Žirja, Trogira, trogirske Zagore, Danila i Jadrtovca, Čiova, zaleđa Splita, Mosora i Biokova. Iz tih je područja objavio i prve geološke karte mjerila 1:75 000. Istraživao je mineralne i druge sirovine, npr. gips u dolini Cetine, pojavu i ležišta željezne rude i ugljena u Dalmaciji. Bio je jedan od ponajboljih poznavatelja geologije boksitnih ležišta u Dalmaciji, te je na temelju istraživanja boksita i ugljena interpretirao tercijarnu paleoklimu i utjecaj klime na postanak zemlje crvenice. Zanimao se i za paleobotaniku te istraživao tercijarnu floru okolice Sinja i gornjega toka Cetine, stariju kvartarnu floru Dalmacije, trijasku floru Svilaje i neogensku floru Sinjskoga polja. Bavio se krškim fenomenima (izvorima, špiljama), krškom morfologijom i hidrografijom Dalmacije. Nakon I. svjetskoga rata nije više mogao istraživati u Dalmaciji, pa se bavio meteorologijom, posebno klimatologijom, te objavio knjige o paleoklimatologiji i paleogeografiji. Hrvatskomu prirodoslovlju, osobito geoznanosti, ostavio je djela trajne vrijednosti; najveći dio opusa odnosi se na istraživanja u Dalmaciji. Njegove su karte uzor geološke kartografije, a članci obogaćeni kvalitetnim ilustracijama i crtežima.

IZVORI
VELIĆ, Ivo: KERNER VON MARILAUN, Fritz (Kerner-Marilaun). Hrvatski biografski leksikon, HAZU. Zagreb, 2009.
GUŠIĆ, Branislav: Bieshka e Krasniqës - Krasničke planine, Priroda 1960, broj 10.
MAGAŠ, B., KOCHANSKY-DEVIDÉ, V.: Geološka bibliografija SR Hrvatske 1528–1944. Zagreb 1983, 81–85.

Geološka karta doline Valbone
Objavljeno u: Geologische Beschreibung des Valbonatales in Nordost-Albanien. Ergebnisse der im Auftrag der Akad. d. Wiss. im Sommer 1916 unternommenen geologischen Forschungsreise nach Albanien.

Profili planine Svilaje
Objavljeno u: Fritz (Friedrich) Kerner von Marilaun (1915): Tektonik des Südwesthanges der Svilaja planina – Verhandlungen der Geologischen Bundesanstalt – 1915: 285 - 302.

Kernerova djela o dinarskim prostorima

Über die Aufnahmstätgkeit im Gebeite von Drniš in Dalmatien. 1893.
Die geologischen Verhältnisse der Poljen von Blaca und Konjsko bei Spalato. Verhandlungen der geologischen Reichsanstalt. 16. Bericht vom 10. December 1902. (PDF)
Geologie der Südseite des Mosor bei Spalato. 1902. (PDF)
Reisebericht aus der Gegend von Spalato. Verhandlungen der geologischen Reichsanstalt. Bericht vom 31. August 1902. (PDF)
Tertiärpflanzen vom Ostrande des Sinjsko Polje in Dalmatien. Verhandlungen der geologischen Reichsanstalt. Bericht vom 31. August 1902. (PDF)
Kreidepflanzen von Lesina*. 1896. *Hvar (PDF)
Neogenpflanzen vom Nordrande des Sinjsko polje im Mitteldalmatien. 1905. (PDF)
Geologische Beschreibung der Mosor planina.1904. (PDF)
Die Grotte von Kotlenice am Nordfuße der Mosor planina. Mitteilungen der k. k. geogr. Gesellsch. in Wien, XLVIII, 1905. str. 220—230.
Das kohlenführende Paläogen von Ruda in Mitteldalmatien. Verh. Geol. Bundesanstalt 1907. str. 134-157. (PDF)
Ueber die Aufnahmstätigkeit im Gebiete von Dernis in Dalmatien. Verh. d. G. R.-A. 1893. Nr. 10. S. 242—244. (PDF)
Zweiter Bericht über die Aufnahmstätigkeit im Gebiete von Dernis. Verh. d. G. R.-A. 1893. Nr. 11. S. 261—262. (PDF)
Ueber die geologischen Verhältnisse der Gegend von Dernis in Dalmatien. Verh. d. G. R -A. 1894. Nr. 2. S. 75-81. (PDF)
Reisebericht aus dem nördlichen Dalmatien. Verh. d. G. R.-A. 1894. Nr. 9. S. 23W35 (PDF)
Die geologischen Verhältnisse der weiteren Umgebung des Petrovo Polje in Dalmatien. Verh. d. G. R.-A. 1894. Nr. 15. S. 406-416. (PDF)
Reisebericht aus Dalmatien. Verh. d. G. R.-A. 1895. Nr. 8. S. 242—244. 20 Reisebericht aus dem Kerkagebiete. Verh. d. G. R.-A. 1895. Nr. 9. S. 258—263.(PDF)
Der geologische Bau des mittleren und unteren Kerkagebietes. Verhandlungen der Geologischen Bundesanstalt – 1895: 413 - 433. (PDF)
Reisebericht aus dem Kerkagebiete – Verhandlungen der Geologischen Bundesanstalt – 1895: 258 - 263. (PDF)
Kreidepflanzen aus Lesina*. Jahrb. d. G. R.-A. 1895. XLV. Bd. Hft. 1. S. 37—58. Mit 4 Lichtdrucktafeln und 1 lithographischen Tafel. *Hvar (PDF)
Aus der Umgebung von Sebenico. Verh. d. G. R.-A. 1896. Nr. 9. S. 278—283. (PDF)
Vorlage des dalmatinischen Blattes Kistanje—Dernis. Zone 30, Kol. XIV. Verh. d. G. R.-A. 1896. Nr. 15. S 426-436. (PDF)
Das mittlere Kerkatal. Mitteil. d. k. k. Geogr. Gesellsch. XL. Bd. 1897. 11. und 12. Hft. S. 811—827. Mit 6 Tafeln in Autotypie.
Reisebericht aus der Gegend im Südosten von Sebenico. Verh. d. G. R.-A. 1897. Nr. 8. S. 176—182. (PDF)
Der geologische Bau der Insel Zlarin, der Halbinsel Ostrica und der zwischen beiden gelegenen sieben Skoglien. Verh. d. G. R.-A. 1897. Nr. 14. S. 275—282. (PDF)
Die geologischen Verhältnisse der Mulden von Danilo und Jadrtovac bei Sebenico. Verh. d. G. R.-A. 1898. Nr. 2. S. 64—78. (PDF)
Ueber das Küstengebiet von Capocesto und Rogoznica in Dalmatien. Verh. d. G. R.-A. 1898. Nr. 9 und 10. S. 238-240. (PDF)
Die geologischen Verhältnisse der Hügellandschaft Zagorje zwischen dem Petrovo Polje und dem Küstengebiete von Trau in Dalmatien. Verh. d. G. R.-A. 1898. Kr. 9 und 10. S. 240—242. (PDF)
Vorläufiger Bericht über das Erdbeben von Sinj am 2. Juli 1898. Verh. d. G. R.-A, 1898. Nr. 11 und 12. S. 270—276.(PDF)
Geologische Beschreibung der Küste südlich von Sebenico. Verh. d. G. R.-A. 1898. Nr. 16. S. 364-387. (PDF)
Reisebericht aus der Gegend von Trau. Verh. d. G. R.-A. 1899. Nr. 8. S. 236—240. (PDF)
Geologische Beschreibung der Insel Bua*. Verh. d. G. R-.-A. 1899. Nr. 11 und 12. S. 298—317. *Čiovo (PDF)
Der geologische Bau des Küstengebietes von Trau. Verh. d. G. R.-A. 1899. Nr. 13 und 14. S. 329—348. (PDF)
Die Beziehungen des Erdbebens von Sinj zur Tektonik seisen Hauptschüttergebietes. Jahrb. d. G. R.-A. L. Bd. 1900. S. 1--
Mit 1 geologischen Kärtchen in Farbendruck. (PDF)
Vorlage des Kartenblattes Sebenico—Trau. Zone 31. Kol. XIV. Verh. d. G. R.-A. 1901. Nr. 3. S. 55-59. (PDF)
Geologische Spezialkarte der im Reichsrate vertretenen Königreiche und Länder der- österreichisch - ungarischen Monarchie. . Zone 30. Kol. XIV. Blatt Kistanje—Dernis. III. Lieferung. Juni 1901.
Erläuterungen zur geologischen Spezialkarte... Zone 30. Kol. XIV. Blatt Kistanje—Dernis. 1901. 40 S.
Tertiärpflanzen vom Ostrande des Sinjsko Polje in Dalmatien. Verh. d. G. R.-A. 1902, Nr. 14 und 15. S. 342-344. (PDF)
Die geologischen Verhältnisse der Poljen von Blaca und Konjsko bei Spalato. Verh. d. G. R.-A. 1902. Nr. 16. S. 363-375. Mit 2 Textfiguren. (PDF)
Reisebericht aus der Gegend von Spalato. Verhandlungen der Geologischen Bundesanstalt, 1902: 269 - 273. (PDF)
Geologie der Südseite des Mosor bei Spalato – Verhandlungen der Geologischen Bundesanstalt, 1902: 420 - 427. (PDF)
Gliederung der Spalatiner Flyschformation. Verhandlungen der Geologischen Bundesanstalt, 1903: 87 - 102. (PDF)
Kritische Bemerkungen zu Herrn A.Martelli's Arbeiten über die Geologie von Spalato. Verhandlungen der Geologischen Bundesanstalt, 1903: 324 - 330. PDF
Die Fenster in der Ueberschiebung am Nordfusse des Mosor. Verhandlungen der Geologischen Bundesanstalt, 1903: 317 - 324. PDF
Reisebericht aus dem östlichen Mosorgebiete. Verhandlungen der Geologischen Bundesanstalt, 1903: 215 - 219. (PDF)
Geologische Beschreibung der Mosor Planina. Jahrb. d. G. R.-A. 1904. LIV. Bd. Hft, 2. Seite 215—342. Mit 1 kolorierten geologischen Karte und 2 Profil tafeln. (PDF)
Ueber das angebliche Vorkommen von Werfener Schichten bei Katuni an der Cetina. Verh. d. G. R.-Ä. 1905. Nr. 2. S. 61—63. (PDF)
Gliederung der Sinjaner Neogenformation. Verh. d. G. R.-A. 1905. Nr. 6. S. 127—165. Mit 7 Textfiguren und 2 Tabellen. (PDF)
Reisebericht aus dem mittleren Cetinägebiete. Verh. d. G. R.-A, 1905. Nr. 11, S. 241—244. (PDF)
Zur Geologie von Spalato. Entgegnung an Prof. Carlo de Stefani und A. Martelli. Verh. d. G. R.-A. 1905. Nr. 16. S. 343—348. (PDF)
Diabas bei Sinj. Verh. d. G. R.-A. 1905. Nr. 17 und 18. S. 363—366. (PDF)
Neogenpflanzen vom Nordrande des Sinjskopolje in Mitteldalmatien. Jahrb. d. G. R.-A. 1905. LV. Bd. Hft. 3 und 4. S. 593—612. Mit 1 Lichtdrucktafel. (PDF)
Messung der täglichen Temperaturbewegung in einem Küstenflusse des Karstes in Dalmatien. Meteorolog. Zeitschr. XXII. Bd. 1905. 2. Hft. S. 77—80.
Beitrag zur' Kenntnis der fossilen Flora von Ruda in Mitteldalmatien. Verh. d. G. R.-A. 1906. Nr. 2. S. 68—70.
Beiträge zur Kenntnis des Mesozoikums im mittleren Cetinagebiete. Verh. d. G. R.-A. 1906. Nr. 3. S. 98-106. (PDF)
Reisebericht aus dem Cetinagebtete. Verh. d. G. R.-A. 1906. Nr. 11. S. 310—317. (PDF)
Tägliche Periode der Temperaturschichtung an der Mündung des Jadroflusses in Dalmatien. Meteorolog. Zeitschr. XXIII. Bd. 1906. 10. Hft. S. 470—472.
Abnahme der Bodentemperatur mit der Höhe im Prologgebirge in Dalmatien. Meteorolog. Zeitschr. XXIII. Bd. 1906. 9. Hft. S. 421-422.
Das kohlenführende Paläogen von Ruda in Mitteldalmatien. Verh. d. G. R.-A. 1907. Nr. 6. S. 134—157. Mit 3 Textfiguren. (PDF)
Lias und Jura auf der Südseite der Svilaja planina. Verh. d. G. R.-A. 1907. Nr. 11. S. 268-281. (PDF)
Die Ueberschiebungspoljen. Verh. d. G. R.-A. 1907. Nr. 12 S. 287-294. (PDF)
Vorläufige Mitteilung über Funde von Triaspflanzen in der Svilaja planina. Verh. d. G. R.-A. 1907. Nr. 12. S. 294-297. (PDF)
Pflanzenreste aus dem älteren Quartär von Süd- und'Norddalmatien. Verh. d. G. R.-A. 1907. Nr. 14. S. 333-339. (PDF)
Reisebericht aus der östlichen Zagorje (Mitteldalmatien). Verh. d. G. R.-A. 1908. Nr. 11. S. 244-250. (PDF)
Die Trias am Südrande der Svilaja planina. Verh. d. G. R.-A. 1908. Nr. 12. S. 259—289. (PDF)
Untersuchungen über die Veränderlichkeit der jährlichen Niederschlagsperiode im Gebiete zwischen der Donau und nördlichen Adria. Denkschr. d. Akad. d. Wiss. Mathem. - naturwiss. Kl. LXXXIV. Bd. 1908.
Bericht über den Abschluß der Aufnahme des Blattes Sinj—Spalato. Verh. d. G. R.-A. 1909. Nr. 11. S. 235-245. (PDF)
Der geologische Bau des Küstengebietes von Mandoler westlich von Trau. Verhandlungen der Geologischen Bundesanstalt. R.-A. 1910. Nr. 11. S. 241—257. (PDF)
Zur Kenntnis der dalmatinischen Eisenerze. Verh. d. G. R.-A. 1910. Nr. 15. S. 335 -336. (PDF)
Die geologischen Verhältnisse der Zirona-Inseln* – Verhandlungen der Geologischen Bundesanstalt – 1911: 111 - 119. *Drvenik Veli (PDF)
Mitteilung über die Quellentemperaturen im oberen Cetinatale. Verh. d. G. R.-A. 1911. Nr. 14. S. 322—332. (PDF)
Das angebliche Tithonvorkommen bei „Sorgente Cetina". Verh. d. G. R.-A. 1912. Nr. 9. S. 248. (PDF)
Reisebericht aus dem oberen Cetinatale. Verh. d. G. R.-A. 1912. Nr. 12. S. 285—291. (PDF)
Beitrag zur Thermik der Karstquellen. Verh. d. G. R.-A. 1912. Nr. 14. S. 327—330. (PDF)
Die Tektonik des oberen Cetinatales und ihre Beziehung zu den Cetinaquellen. Verh. d. G. R.-A. 1913. Nr. 18. S. 452—459. Mit 1 Textfigur. (PDF)
Die Kohlenvorräte Dalmatiens in W. Petraschek: „Die Kohlenvorräte Oesterreichs." The coal resources of the world. Vol. III. Toronto 1913. S. 1031—1035.
Die Ueberschiebung von Bol am Südufer der Insel Brazza. Verh. d. G. R.-A. 1915. Nr. 12. S. 227—238. (PDF)
Tektonik des Südwestabhanges der Svilaja planina. Verh. d. G. R.-A. 1915. Nr. 15 und 16. S. 285—302. Mit 2 Textfiguren. (PDF)
Geologie der dalmatinischen Bauxitlager. Verh. d. G. R.-A. 1916. Nr. 3. S. 72—73. (PDF)
Ueber einige dalmatinische Asphaltvorkommen. Verh. d. G. R.-A. 1916. Nr. 4. S. 85—96. Mit 4 Textfiguren. (PDF)
Alt- und jungtertiäre Pflanzenreste aus dem obersten Cetinatale. Verh. d. G. R.-A. 1916. Nr. 8. S. 180-191. (PDF)
Bericht über die Ergebnisse der geologischen Forschungsreise nach Albanien. Akad. Anzeiger. 1916. Nr. 25.
Die Lignitvorkommen im oberen Cetinatale. Verh. d. G. R.-A. 1916. Nr. 13 und 14. S. 288—298. (PDF)
Die gipsführenden Schichten des oberen Cetinatales. Verh. d. G. R.-A. 1916. Nr. 17 und 18. S. 321—327. (PDF)
Quellengeologie von Mitteldalmatien. Jahrb. d. G. R.-A. 1916. LXVI. Bd. Hft. 2. S. 145—276. Mit 2 Lichtdrucktafeln. (PDF)
Die Lignitformation im Vrbatale (Mitteldalmatien). Verh. d. G. R.-A. 1917. Nr. 12. S. 202—213. Mit 2 Textfiguren.
Die Kohlenmulde von Dubravice bei Skardona. Verh. d. G. R.-A. 1917. Nr. 15 und 16. S. 245—256. Mit 4 Textfiguren.
Geologie der Bauxitlagerstätten des südlichen Teiles der Österreichisch-Ungar. Monarchie. 1916.
Geologische Beschreibung des Valbonatales in Nordost-Albanien. Ergebnisse der im Auftrag der Akad. d. Wiss. im Sommer 1916 unternommenen geologischen Forschungsreise nach Albanien. Denkschr. d. Akad. d. Wiss. Mathem. - naturwiss. Kl. VC. Bd. 1918. 40 S. Mit 2 Profiltafeln und 1 Karte (PDF)
Reiseeindrücke aus den Nordalbanischen Alpen. 'Mitteil. d. k. k. Geogr. Ges. LXI. Bd. 1918. Hft. 3. S. 65-74.
Regenprofile durch Dalmatien. Meteorolog. Zeitschr. XXXV. Bd. 1918. 9/10. Hft. S. 217—224.
Beiträge zur topischen Geologie Dalmatiens. Verh. d. G. R.-A. 1919. Nr. 3. S. 78-88.
Die Asphaltlagerstätten Dalmatiens. „Bergbau u. Hütte", 6. Jahrg., H. 5,1920.
Erläut. zum Nachtrag zur geol. Karte der im Reichsrate vertretenen Königreiche u Länder der österr-ung. Monarchie, SW-Gruppe, Nr. 119, Knin—Ervenik, Zone 29, Kol. XIV, 1920.
Erläut. zum Nachtrag zur geol. Karte der im Reichsrate vertretenen Königreiche u Länder der österr-ung. Monarchie, SW-Gruppe, Nr. 117, Zara, Zone 29, Kol. VII, 1920.
Bauxite u. Braunkohlen als Wertmesser der Tertiärklimate in Dalmatien. Sitzber. d. Akad. d. Wiss. II a. 130. Bd., H. 1—3, 1921, 1 Textfig. (PDF)
Beitrag z Kenntnis d ostadriatischen Bauxite. Berg- u. hüttenmänn. Jahrb. d. mont. Hochschule Leoben, 69. u. 70. Bd., H. 4, 1922, 2 Textfig.
Über die morphologischen u, hydrographischen Verhältnisse in Mitteldalmatien. Bull, de la Societe d. Geogr. d. Beigrade. 7 Textfig., 1922.
Ein Hagelwetter auf der Insel Brazza. Meteorolog. Zeitschr., 42. Bd., H. 9, 1925.
Neuer Beitrag zur Kenntnis der ostadriatischen Bauxite. Mont. Rundschau, 18. Jahrg., Nr. 24, 3 Textfig., 1926.
Eine Wanderung durch den adriatischen Karst. Erdkundl. Quellenbuch Europa I, 1927.
Altersbeziehungen zwischen Bauxitlagerstätten und Kohlenlagern auf der Ostseite der Adria. Mont. Zeitung, 35. Jahrg., Nr. 6, 1928.

Kerner je kartirao područje Dalmacije i autor je nekoliko geoloških karata u mjerilu 1:75.000: Kistanje und Drniš (1893.-1896.), Sebenico und Traú (1897.-1909.), I. Solta (1899.-1910.), i Sinj und Spalato (1902.- 1909.).

Geološka karta Kistanje-Drniš, 1896.
Autori: Franz von Hauer (1822-1899), Guido Stache (1833-1921), Fritz von Kerner (1866-1944)
Geologische Spezialkarte der Österreichisch-Ungarischen Monarchie 1:75.000, Blatt Kistanje und Drniš, ca. 1896 (nach älteren Aufnahmen 1862 von G. Stache und F.v. Hauer, Aufnahme 1877 von G. Stache, neu aufgenommen und bearbeitet F. v. Kerner 1893-1896 )

Arthur John Evans (1851 – 1941)

Arthur John Evans
(Nash Mills, 8.VII.1851. - Youlbury, 11.VII.1941.)
Britanski arheolog

Biografija

Bio je direktor Ashmolean muzeja u Oxfordu. Provodio je arheološka istraživanja na Balkanskom poluotoku i iska-panja na Siciliji i u južnoj Italiji. Od 1900. godine iskapao je u Knosu (Knossosu) na Kreti, gdje je otkrio bogate ostatke minojske kulture. Njegova otkrića osvijetlila su pretpovijesno doba egejskog područja i pružila materijal za određivanje kronologije egejske kulture. Napisao knjigu Illyrian Letters o zapadno-balkanskim zemljama uoči austrijske okupacije Bosne i Hercegovine, te također Through Bosnia and Herzegovina on Foot During the Insurrection u istom duhu.

Fiasko u Göttingenu

Evans se u proljeće 1875 prijavio za studensku stipendiju iz područja arheologije (Archaeological Travelling Studentship) oksfordskog sveučilišta, no bio je odbijen. Bitno razočaran, odlazi na ljetni studij na Sveučilište u Göttingenu u Njjemačkoj, planirajući da on bude priprema za istraživački rad o modernoj povijesti. No opća atmosfera u Göttingenu nije mu se nimalo svidjela. Napustio je studij kako bi se pridružio svome bratu Lewisu u njegovu, još jednom putu na Balkan. Nema nikakvih dokaza o nekim drugim motivima Evansova odlaska na Balkan, osim da je Evans jednostavno bio mladić, avanturist kojega je dosađivalo dobivanje znanja roz knjige. Po njegovom mišljenju prava avantura bila je revolucija koja se tada događala na Balkanu.

Agent na Balkanu

Nakon što su odlučili napustiti Göttingen, Arthur i njegov brat Lewis planirali su krenuti u avanturu u Bosnu i Hercegovinu, već u kolovozu (augustu) 1875. godine. Znali su da je u ovoj regiji, djelu Osmanskog Carstva, na snazi izvanredno stanje i da su se bosanski kršćani pobunili protiv svojih vladara, bosanskih muslimanskih begova.
Dio osmanskih vojnih trupa nalazio se u zemlji, kao potpora bosanskim begovima, ali su sami begovi većinom unajmljivali plaćenike, bašibozuklije, privatne vojske, koje su sačinjavali plaćenici sa svih strana, koje su bile u labavoj vezi sa regularnom otoman-skom vojskom. Oni su mogli biti okupljeni vrlo brzo. Njihova okrutnost prema lokalnom stanovništvu, utjecala je na promjenu smjera britanske vanjske politike pod Gladsoneom, prema Osmanskom Carstvu, kao i rusku intervenciju na srpski poziv - niz događaja koji će, u budućnosti, u vrijeme kada dio regije bude pod austro-ugarskom upravom, dovesti do svjetskog konflikta. U vrijeme prve avanture Arthura i Lewisa po regiji, Osmanlije su još uvijek pokušavale umanjiti prijetnje od vanjske inter-vencije nastojeći ugoditi svojim susje-dima. Arthur je od vojnog upravitelja Bosne tražio te dobio dozvolu za putovanje u Bosnu, čak i usprkos ratnom stanju.

Obojica braće nisu imali mnogo problema niti sa Srbima niti s Osmanskim Carstvom, međutim isprovocirali su susjedno Austro-Ugarsko Carstvo, i proveli noć u bijednoj ćeliji. Naime, nakon što su odlučili odsjesti u dobrom hotelu u Slavonskom Brodu, uz granicu, procjenjujući kako je ovdje sigurnije nego u Bosanskom Brodu na drugoj obali rijeke Save, jedan časnik (oficir) koji je primjetio njihove skice, zaključio je kako bi mogli biti ruski špijuni
.
Nakon što su ih ljubazno pozvala dva druga časnika da dođu do policijskog šefa i pokažu svoje putovnice (pasoše), Arthur im je uzvratio: "Kažite mu da smo Englezi i da nismo naučeni da nas se tretira na ovaj način". Časnici su inzistirali i, prekinuvši policijskog šefa na večeri, Arthur mu je poručio da bi on trebao osobno doći u njihov hotel kako bi zatražio njihove putovnice. U među-sobnoj raspravi, ima li pravo zatražiti njihove putovnice ili ne, policijski šef ih je, u nešto manje uljudnoj mjeri, "pozvao da provedu noć u ćeiji".

Na putu do ćelije, mladiće je pratila veća masa ljudi, i Arthur nije propustio šansu da održi govor, iako su okupljeni razumijeli samo njemački. On je zaprijetio vlastima, u ime Britanske flote, koja će, tvrdio je, uploviti sve do Save. Tražio je razgovor s majorom, nudio mito zatvorskom čuvaru za hranu i vodu, no u ćeliju je ušao i bez hrane i bez vode.

U međuvremenu vijest o incidentu stigla je do dr. Milana Makaneca, vođe hrvatske Narodne stranke u Hrvatskom saboru, koji se u to vrijeme nalazio u Brodu. Makanec se slijedeći dan požalio majoru, nakon čega su odmah pušteni, uz obilne isprike.

Braća su prešla rijeku Savu i ušla u Bosnu, koju je Arthur vidio toliko drugačijom da je rijeku Savu doživljavao granicom između Europe i Azije. Nakon više ispitivanja od strane turskih službenika, koji su ih nastojali odvratiti od od putovanja pješice, snaga pasoša koji im je izdao bosanski paša ipak je prevladala.

Dodijeljen im je jedan pratitelj - dovoljno da predstavlja neku vlast - sve do Dervente. Odavdje su nastavili prema jugu, prema Sarajevu i dalje do Dubrovnika (Raguse) na obali.

U Sarajevu su doznali kako je regija, kroz koju su upravo bili proši "uronila u građanski rat". Dopraćeni su do britanskog konzulata. Konzul je bio odsutan, nalazio se u Mostaru, no mladiće je dočekalo poznato lice, otpravnik poslova, povjesni-čar, liberalni političar Edward Augustus Freeman. Edward je na ovaj način pomagao svome dobrom prijatelju Gladstoneu, premijeru britanske vlade, da ovaj dobiva uvid u situaciju na terenu.

Bašibozuk (tur. başıbozuk, oštećene glave, bez glave, u značenju bez vođe) je bio pripadnik neregularnih vojnih snaga otomanske armije. Sastavljenе od dobrovoljaca, najčešće Čerkeza, Albanaca, Kurda i Roma-muslimana. Ove jedinice su bile poznate po nedostatku discipline, pljački i brutalnosti.
Iako je turska vojska uvijek bila sastavljena i od bašibozuka pored regularnih vojnika, pritisak na otomanski feudalni sistem, uzrokovan uglavnom širenjem imperije zahtjevao je veće oslanjanje na neregularne snage. Država ih je naoružavala i održavala, ali nisu primali plaću, već su živjeli od pljačke, i nisu nosili uniforme niti neke oznake. Uslijed nedostatka discipline, nisu bili sposobni za poduzimanje većih vojnih operacija. Usled nepredvidivosti i nediscipline, povremeno su ih redovne turske snage morale nasilno razoružavati. Međutim, bašibozuci su često bili korisni u izviđačkim misijama.

Milan Makanec
(1843-1883.), hrvatski političar, odvjetnik i publicist. Kao gimnazijalac i student sukobljavao se s vlastima djelujući protiv Bachova apsolutizma. Kao član Narodne stranke borio se protiv Hrvatsko-ugarske nagodbe (zbog čega je 1870. otpušten iz službe) i držao je najvećom zadaćom stranke borbu protiv dualizma, a nakon sukobljavanja s vodstvom stranke, 1872. godine istupio je iz iste i predvodio oporbu zalažući se za federalističko preuređenje Austro-Ugarske. Posebno oštro je kritizirao hrvatsku politiku i neaktivnost za vrijeme bosansko-hercegovačkog ustanka. U brojnim tekstovima u Primorcu iskazivao je svoje političke stavove o potrebi suradnje Hrvata i Srba.

Engleski protestanti, od kojih su neki djelovali kao vjerski misionari, spremali su se napustiti zemlju, kao što su to činili i drugi Europljani. Ubrzo je buna zahvatila i središnju Bosnu. Turski garnizoni bili su masakrirani, na što su turske neredovne vojne trupe uzvratile isto takvim krvoprolićem.

Kršćansko stanovništvo nahrupilo je preko rijeke Save u Austriju. Usprkos tomu, sarajevski paša, nastojao je održati dojam mira. Mladići su svoj posljednji dan u Sarajevu proveli u mirnoj kupovini. Nakon toga su se zaputili u Dubrovnik, grad u kojem će kasnije, tada oženjeni Arthur, provesti mnogo sretnih godina u svojoj vili uz more.

Bosna i Hercegovina, 1868. godine
Izvor: Youtube; Autor: DIREKTOR

Izvještač za Manchester Guardian

Po povratu u Britaniju, Evans je zapisivao svoje doživljaje, na temelju brojnih vlastitih zapisa i skica, te je objavio knjigu Kroz Bosnu i Hercegovinu pješice tijekom ustanka (augusta i septembra 1875., op.), koja je bila toliko popularna da su ob-javljena dva izdanja 1876. i 1877., a Evans je preko noći postao ekspertom za balkanska pitanja.

Dnevnik the Manchester Guardian zaposlio ga je kao dopisni-ka, i poslao ga nazad na Balkan 1877. godine. Odavdje je izvješćivao o gušenju pobune kršćanskog stanovništva, i, iako je izražavao očite anti-turske osjećaje, Osmansko carstvo ga je tretiralo gotovo u rangu veleposlanika (ambasadora).

U međuvremenu dok je u Guardian slao članak za člankom, nastavlja se zanimati i za svoju staru ljubav - antikvitete, poseb-no pokretne primjerke.
Freemana je posjećivao u Sarajevu kada je god mogao, a tim prilikama je poznanstvo s Margareth jednom od njegovih privlačnih kćeri postajalo je sve jače.

Godine 1878. potpisan je Berlinski ugovor kojime je niz turskih provincija odvojeno od Turske i dano na upravljanje drugim državama (protektorati), poput Bosne i Hercegovine, koja je dodijeljena Austro-Ugarskoj (1908. Austro-Ugarska će jednostrano anektirati Bosnu i Hercegovinu).

Te iste godine Arthur je zaprosio Margareth, najstariju Freema-novu kćer, tri godine stariju od njega, obrazovanu i pismenu ženu, koja je do tada bila tajnica svome ocu. Prošnja je bila prihvaćena, a nakon svadbe u Engleskoj, oboje su se skrasili na obali Jadranskog mora, u mletačkoj vili Casa San Lazzaro koju su kupili u Dubrovniku. Brak je počeo sretno, a on nastavio svoju novinarsku karijeru, sve do 1882. Međutim, uprkos njihovim željama nisu mogli imati djece.

Također, njegova naklonost lokalnom stanovništvu u BiH došla je u raskorak sa lokalnim austro-ugarskim režimom. On nije vidio austro-ugarski režim u ništa boljem svijetlu od otomanskoga. Tako je zapisao: "Narod (u BiH, op.) ne tretiraju kao oslobođeni već kao inferiorniju vrstu...". Naposlijetku je javno obavio nekoliko članaka u potporu pobuni protiv austro-ugarske vlasti.

Evans je zbog toga bio uhićen 1882. godine i optužen da je britanski agent provokator kojem je cilj podstcanje ustanka. Austro-ugarske vlasti su nenaklono gledale i na njegova novinarska prijateljstva u regiji. Čekajuću suđenje, proveo je 6 tjedana u zatvoru, no ništa konkreno mu nije dokazano. Ispitivana je i njegova supruga, koja je uvredljivim smatrala čitanje njezinih ljubavnih pisama, pred njezinim očima, od strane jednog policijskog službenika,

Arthur je bio protjeran iz zemlje, a britanski premijer Gladstone je bio o tome odmah izvješten, no koliko je javnosti poznato, nije učinio ništa.

Vlada u Beču je slično poricala da je imala saznanja i veze sa akcijama lokalnih austro-ugarskih vlasti. Ako je i došlo do nekog tajnog dogovora, to nije bilo poznato javnosti.
Evans se vratio u Englesku, u Oxford, a njihova vila u Dubrovniku ostala je napuštena - kasnije je pretvorena u hotel. Ipak, njegova reputacija među slavenskim narodima osnažila je, i tako visokom i ostala. Arthur Evans je kasnije bio pozvan da sudjeluje u stvaranju jugoslavenske države. Godine 1941. vlada Kraljevine Jugoslavije poslala je i svoje predstavnike na njegov sprovod.

Evansova djela o Balkanu

(1876). Through Bosnia and the Herzegóvina on foot during the insurrection, August and September 1875; with an historical review of Bosnia and a glimpse at the Croats, Slavonians, and the ancient republic of Ragusa. London: Longmans, Greens and Co.
(1877). Through Bosnia and the Herzegovina on foot, during the insurrection, August and September 1875, with an historical review of Bosnia, and a glimpse at the Croats, Slavonians, and the ancient republic of Ragusa (2nd ed.). London: Longmans, Green and Co.
(1878). Illyrian letters: a revised selection of correspondence from the llllyrian provinces of Bosnia, Herzegdvina, Montenegro, Albania, Dalmatia, Croatia and Slavonia during the troubled year 1877. London: Longmans, Green and Co.
(1883). Antiquarian researches in Illyricum. (Parts I and II). From The Archaeologia Vol. XLVIII. Westminster: Nichols and Sons.
(1885). Antiquarian researches in Illyricum, Parts III, IV. Archaeologia: or, Miscellaneous Tracts Relating to Antiquity, Volume XLIX. London: Nichols and Sons, for the Society of Antiquaries of London. pp. 1–167.

Djela o Evansu

WILKES, J.J. 1976. 'Arthur Evans in the Balkan, 1875-81', BICS 13, 25-56.
BROWN, A. 1994. Before Knossos: Arthur Evans's travels to the Balkans and Crete, Oxford.

Štivo za čitanje:

►Through Bosnia and Herzegovina on Foot During the Insurrection - Kroz Bosnu i Hercegovinu peške tokom pobune augusta i septembra 1875.
- prijevod na srpski (PDF)
- Izvorna verzija, na engleskom (PDF)

►Ilirska pisma (1878)
(Direktna poveznica na stranicu: OTVORI)

Cora i Jan Gordon

Cora Josephine Gordon
1878.?-1950.

Umjetnica, spisateljica, predavačica, putnica i muzičarka.

Jan Gordon
Jan (Godfrey Jervis) Gordon, 1882.-1944.)

Umjetnik, novelista, kritičar umjetnosti. Za stvaranje likovnih djela koristio je razne tehnike: olovka, akvarel, grafika, uljane boje i temperu..

JAN GORDON, Okoli and accursed mountains
Prijevod: Okoli i proklete planine; Lokacija: Okoli (Theth), Albanija

Život

Supružnici od 1909. godine, Cora [ˈkôrə] i Jan Gordon bili su umjetnici, putnici, spisatelji, glazbenici i kritičar umjetnosti (Jan). Njihov zajednički rad pruža nam živ i intiman pogled na Europu između razdoblja Prvog svjetskog rata i 1930-ih godina. Teško je danas zamisliti, no 1920-ih i 1930-ih godina ovaj britanski par s boravištem u Parizu, bio je neka vrsta kulturnog fenomena. Jedinstvenog umjetničkog izražaja, temperamenta i vještina, oni su ne samo zajedno pisali putopisne knjige, već su slikali, svirali, glumili i predavali zajedno, po Europi i Americi.

Cora Josephine Gordon rođena Turner (1879-1950), iz Derbyshirea bila je žena jedinstvene odlučnosti. Vrsna pijanistica i violinistica, nagovorila je oca predanog medicinara, da joj dopusti studij na umjetničkoj školi Slade School of Art, prije no što je 1907. otišla u Pariz. Tamo je upoznala, te se potom udala za Jana Gordona (1882-1944), obrazovanog sina jednog župnika, s radnim iskustvom inženjera i smislom za slikanje te sviranje bendža.

Prva putovanja

Tijekom Prvog svjetskog rata, u veljači/februaru 1915. godine Gordonovi se javljaju za dobrovoljnu humanitarnu službu Crvenog križa na Balkanu, priključivši se srpskoj misiji dr. Berryja iz bolnice Royal Free Hospital. Iako su planirali ostati samo tri, ovdje su se zadržali deset mjeseci, među ostalim i pomažući ranjenim vojnicima srpske vojske u povlačenju prema Albaniji. Njihovi doživljaji, koji uključuju i neuobičajenu avanturu prebacivanja bolničkih zaliha u Crnu Goru, te slike i fotografije koje su tom prilikom uradili, osigurali su im materijal za njihovu prvu knjigu Sreća Trinaestorice (The Luck of Thirteen: Wanderings and Flight Through Montenegro and Serbia, 1916.), koju su napisali po povratku u London, prije svega kako bi si osigurali toliko potrebne prihode. To je bio početak njihove spisateljske karijere koja će teći paralelno s njihovom umjetničkom. U knjizi su detaljno opisali gradove kojima su prolazili, ljude koje su sretali, kao i pružili neposredno svjedočanstvo rizičnog povlačenja srpske vojske preko crnogorskih planina u zimskim uvjetima, pred naletom austrougarske okupacijske vojske.
Broj 13 iz naziva knjige odnosi se na trinaest sretnika koje je spasio Jan kada su austrougarske snage osvojile njihov vojni logor. Istovremeno s prvom knjigom, Jan je pisao biografiju Balkanski pirat (A Balkan freebooter; being the true exploits of the Serbian outlaw and comitaj Petko Moritch, told by him to the author and set into English, 1916.), o njihovom srpskom vodiču, slikovitom i domoljubnom Nikoli Pavloviću.

Par "skitnica" - vagabunda

Nakon što je završio Prvi svjetski rat, Gordonovi se vraćaju u London i Pariz i također se posvećuju privlačnim putovanjima u inozemstvo. 1920-tih i prvu polovicu 1930-tih oni će putovati Europom i SAD-om pješice, biciklom i motorom, usput napisavši i ilustrirajući desetak knjiga. Bila je to uspješna serija vodiča koji će biti poznati pod nazivom Two Vagabonds (Dvoje skitnica), knjiga-vodiča jedinstvenog stila u kojima nisu pružili samo informacije o klasičnim turističkim znamenitostima, već i priče o svakodnevnom životu ljudi koje u sretali, opisujući ih topla srca i uz dozu nenametljivog humora. Prvo područje kamo su se uputili bila je Španjolska. Obilazili su također i dinarske prostore o kojima pišu u knjigama Two Vagabonds in the Balkans (Dvoje skitnica na Balkanu, 1925.) i Two Vagabonds in Albania (Dvoje skitnica u Albaniji, 1927.). Albaniju su primjerice, obilazili na konjima.

Posljednjih godina njihov je rad ponovno prepoznat, posebno nakon što su njihove knjige prevedene na srpski (2016.), albanski (2015.), španjolski, francuski i dr. Prijevode su na vlastitu inicijativu napravili lokalni ljudi iz tih zemalja koji su prepoznali vrijednost bilješki Gordonovih, koje govore o običajima i prošlosti njihovih zemalja. Danas su to zapisi koji imaju povijesnu vrijednost za te zemlje.
Edgar Frasheri iz albanskog Rotary Cluba, kojega je njegov otac upoznao s knjigom "Two Vagabonds in Albania", više godina je prevodio cijeli sadržaj te knjige, bez ikakve potpore, na vlastitu inicijativu i trošak, i to iz čiste ljubavi prema svojoj zemlji i jer cijeni bilješke koje su o Albaniji, tada mladoj europskoj zemlji, ostavili Gordonovi.

Izvori:
Jan and Cora Gordon - više od 100 izvornih eseja i članaka o Gordonovima
The Art of Jand and Cora Gordon
Duncan JD Smith, Vaganbonds Abroad (PDF)

JAN GORDON
Ova slika koja se nalazi u Britanskom muzeju (British Museum) u Londonu naslovljena je kao (Prokletije) Proklete planine Skille (The Accursed Mountains of Skilla), no zapravo se radi o prikazu sela Theti na području Šalje (Shala).

"A living snake with heads for scales"
Prijevod: Živa zmija s glavama kao škrljuti
Nacrtao Frédéric de Haenen prema skici Jana Gordona, objavljeno u tiskovini London Illustrated News, 25.12.1915., str 844.
"Cijeli je put bio poput žive zmije s ljudskim glavama kao škrljuti; vijugala je preko ravnica, preko planina i ponovno se sklopila u dolinama".
Crtež prikazuje povlačenje srpske vojske u Prvom svjetskom ratu, prema crnogorskoj granici. Po povratku u Englesku u prosincu/decembru 2015., Jan Gordon dostavio je skicu srpskog povlačenja časopisu Illustrated London News i u to vrijeme pisao kratke članke za The New Witness.

Boravak Gordonovih na Balkanu 1921. godine

Na put su krenuli iz Pariza, vlakom preko Strasbourga, Münchena i Beča.

Ovo Balkansko putovanje započelo je i završilo sumornim utiskom. Došavši kasno u ponoć na stanicu u Brodu (današnji Slavonski Brod, op.), dobili su osjećaj dolaska "negdje u blizinu ruba civilizacije, ili u najmanju ruku civilizacije kakvu smo navikli". Gordonovi su tada zabilježili kako nije bilo kakve rasvjete, lokalni ljudi nisu odgovarali na njihova pitanja postavljena na nekoliko stranih jezika, komentirali su ponašanje suputnika, zatim mnoštva vojnika koji su "hrkali ispruženi na leđima po cijelom peronu". Također ih je iznenadilo što nije bilo nosača prtljage koji bi im pomogao prenijeti njihovu kolekciju knjiga o umjetnosti, koje su kupili s bezvrijednim kovanicama (doba je to početka hiperinflacije u Njemačkoj, op.) u Münchenu i Austriji 1921., dvogodišnje zalihe slikarskog materijala i par glazbenih instrumenata.

Par je putovao iz Sarajeva prema Metkoviću, "prošavši srpska imanja, muslimanska sela i katolička prenoćišta". Tamo su sretali zanimljve ljude i neprivlačnu hranu:

" ... ovdje u Bosni čovjek počinje mrziti i sam pogled na ovce. Kada životinja nije bila pečena na ražnju, obično je bila okusa loja u kombinaciji s drugim začinom, što čovjeka podsjeti na dječje igre sisanja spužve. Meso je bilo želatinasto i žilavo, i u trenucima vrlo loše probave uposredili smo ga s otiračem na kojem je meduza obrisala svoja stopala".
" ... sve je kuhano, prženo i začinjeno ovčjom mašću. Čak su i ljudi poprimili taj miris i zaudaraju na užeglu ovčju mast!"

JAN GORDON, On the cog railway
Prijevod: Na zupčastoj željeznici
Iz knjige "Two Vagabonds in the Balkans", 1922.

Na kraju putovanja, osjetivši (neuobičajen) osjećaj olakšanja susrevši par engleskih gospođa na otoku Korčuli, Gordonovi su rezimirali putovanje. "Stanje na Balkanu ima neobičnu kakvoću, tlačilo nas je tri mjeseca; bilo je, mislim, kad se pogleda unazad, zaraženo sumnjom, rezultat raznih pritisaka koje jedan ili onaj drugi dio društva tjera na patnju."

Iako će seljak reći: "Mi ne živimo dvije stotine godina (navod drvosječe iz Pazarića), i nemamo vremena za nesuglasice", no svađe njegovih vođa i političke nesloge, obilježili su stanje koje mogu usporediti s prijateljskom utrkom s nekim nevidljivim vragom općeg nepovjerenja.

Tužan srpski vojnik na Korčuli požalio im se "Ne možeš nabaviti nikakvo meso na ovome otoku ... I ako ga ima, toliko je skupo da si ga jadan vojnik poput mene ne može priuštiti." Gordonovi su ironično prokomentirali kako je on zapravo čeznuo za pravom pečenom janjetinom zbog koje "smo mi sada jurili kući u Englesku, upravo kako bi je izbjegli."

JAN GORDON, Korčula
Slika iz knjige “Two vagabonds in the Balkans”, 1922.

Boravak Gordonovih u Albaniji 1925. godine

"Povremeno bi vuk zavijao izdaleka, i negdje bi janje, izgubljeno ili njušivši vukov miris, blejalo s neprekinutim strahom." (Iz knjige Two Vagabonds in Albania, str. 138.)

Nakon šest tjedana učenja albanskog jezika, Gordonovi su se 1925. godine zaputil u Albaniju. Put po ovoj mladoj eurpskoj državi započeli su u Draču (Durazzo), iz kojega su krenuli prema Tirani, Elbasanu, Beratu, Kelcyri, Permetiju i Gjirokastru te nazad u Tiranu. Drugi dio njihova putovanja bio je po sjeveru Albanije, od Skadra prema planinama na sjeveru (Prokletije, op.). Taj dio putovanja obilježio je prelazak preko područja na kojemu se još uvijek zadržalo jako sjećanje na Edith Durham, posebno u planinama izvan gradova, gdje su je još uvijek nazivali Kralitza, tj. kraljica. Edith Durham ranije je intenzivno, u više navrata putovala južnim Balkanom, o čemu je bila napisala sedam knjiga.

Skica putovanja Gordonovih po sjeveru Albanije; iz knjige "Two Vagabonds in Albania"

Gordon je o Skadru zapisao: Iako s oprezom, usudim se kazati kako je, što se tiče nošnji i odjeće, Skadar vjerojatno najslikovitiji i najdinamičniji grad u Europi. Skadar se tako pokazao kao plodno tlo, bogato motivima za skice Core Gordon (fotografija, ispod).

CORA GORDON
List s tipičnim nizom crteža Core Gordon koji prikazuju ljude na bazaru u Skadru

Dragoman Nikola

Za put na koji su krenuli, u Skadru su uzeli dragomana Nikolu. Dragoman je bio izraz koji je označavao tumača, odn. prevoditelja u zemljama Istoka. Pokazalo se kako je Nikola zapravo bio frizerski asistent koji je upravo tako i izgledao: "s visokim čuperkom kovrčave kose, koji mu je stajao na glavi poput nekog fićfirića (dandyja) iz napuljskih ulica" (fotografija, lijevo).

Jednom prilikom, u planinama iza sela Bogë Gordonovi su primjetili kako je "mladić zasjeo za stolac uz ognjište i smjesta započeo razgovor s ženama", što ih je iznenadilo jer "nikada nisu sreli muškarca koji je smatrao vrijednim izmjenjivati nepotrebne riječi sa ženskadijom". Podrobnije gledajući počeli su sumnjati u spol te žene, našto im je Nikola objasnio: "Ova djevojka ... obećala je kako se neće nikada vjenčati, i zato se odjeva kao muškarac i radi stvari koje rade muškarci".

Ovaj fenomen, među ostalima koji su o tome pisali, pojasnile su Antonia Young i Larenda Twigg, u svome znanstvenom radu Virdžine kao unaprediteljice patrijahalnog života u Albaniji nasuprot novim ulogama žena u Albaniji;
Kultura patrijarhata ugrađena u tradicionalni život planinskih područja sjeverne Albanije, južne Crne Gore, Kosova i zapadne Makedonije i dalje prevladava u tim područjima. Ta kultura zahtijeva prisutnost muškog nasljednika ili, ako ga nema, zahtijeva transformaciju žene u ulogu muškarca. U tim slučajevima djevojka ili žena, ili njezni roditelji - čak i pri njezinom rođenju - proglašuju da je ona postala muškarac. Ona se tada oblači kao dječak / muškarac, obavlja muške poslove i kreće se u društvu muškaraca. U trenutku te promjene ona za zaklinje na vječno djevičanstvo i nikada se neće vratiti na svoj prirodni spol. Kao virdžina, žena se otima podređenoj ulozi žene u društvu, ali i učvršćuje i održava kulturu patrijarhata i tradicionalne rodne uloge u društvu. Razgovori s virdžinama od 1990-ih do danas pokazuju njihovu neprekinutu podršku tradicionalnom sustavu rodnih uloga u Albaniji. Promjene koje su se u albanskom društvu počele događati 1991., najviše u većim gradovima, pomažu u prihvaćanju netradicionalnih obiteljskih skupina i rodnih uloga. S obzirom na to da se smanjuje potreba za muškom glavom obitelji i počinje se razgovarati o pitanjima rodne jednakosti, društveni fenomen virdžina i njegova podrška patrijarhatu se smanjuju.
(Izvor: YOUNG, Antonia; TWIGG, Larenda; Sworn virgins’ as Enhancers of Albanian Patriarchal Society; Etnološka tribina 32, Vol. 39, 2009., str. 117-134 (PDF)

JAN GORDON, At Sadri Luka´s
Prijevod: U kući Sadri Luke; Lokacija: selo Okol, Albanija

Kasnije, u kući Sadri Luke u zaseoku Okoli (Thethi), Gordon piše, "zadovoljno smo sjedili uz vruću, pucketavu vatru, a Jo (Cora, op.) crtajući jednu za drugom živopisne albanske glave, držeći svoju kutiju cigareta i iskazujući svoje posebno pravo zapadnjačke žene, budila je sjećanja na miss Edith Durham".
"Aha, to je stvarno bila žena!" (govori o Durham, op.), viknuo je Neij Miraka, čovjek obučen u kozju kožu. "Ona je hodala obučena u mušku odjeću, i kažem vam kako je bila ovdje s nama, i također po planinama, punih četrnaest dana prije no što sam uopće posumnjao u njezin spol."
Prema Charlesu Kingu (članak iz 2000.), Edith Durham "je bila dobro primljena u albanskim planinama, i iako je bilo neobično da žena putuje u udaljene planinske krajeve, pojam samotne žene putnice zapravo je pristajao albanskoj tradiciji: tradicija albanskih virdžina - žena obućenih u mušku odjeću i zaštićenog statusa u plemenskom društvu - značilo je da je Durham putovala sigurno i na miru.

Gordonovi su ipak, zamjetili kako su se sjećanja na Edith Durham i njezin rad u korist Albanaca brzo gasila: "Često smo imali velike teškoće pri izvlačenju sjećanja na nju, upravo na mjestima gdje su je trebali najbolje poznavati".

Ukupan utisak koji daje knjiga je da su Gordonovi bili vrlo zadovoljni putovanjem po Albaniji, izuzetno bogatim susretima sa stanovništvom i slikovitim motivima koje su zabilježili kroz crteže i slike. Sve u svemu, puno pozitivnije no što je to bilo putovanje 1921. godine, opisano u knjizi Dvoje skitnica na Balkanu.

"To je slika polu-orijentalne, polu-zapadnjačke zajednice koja nastoji od sebe napraviti državu". (O Albaniji, iz knjige Two Vagabonds in Albania, str. 138.)

(Izvor: Jan i Cora Gordon u Albaniji: tragovima Edith Durham i virdžine; Jan and Cora Gordon in Albania: in the footsteps of Edith Durham and the "Sworn Virgins")

Muž i žena u Prokletijama
Crtež iz knjige "Two Vagabonds in Albania", 1927.

Knjige

The Luck of Thirteen: wanderings and flight through Montenegro and Serbia (1916.)
Prijevod: Sreća trinaestorice

Priča o njihovim doživljajima u Srbiji, Bosni, Crnoj Gori i Albaniji pri radu za Crveni križ početkom Prvog svjetskog rata. Ponovno je publicirana 1939. godine pod nazivom Two Vagabonds in Serbia and Montenegro (Izdavač Penguin). Ovo je bio njihov prvi spisateljski rad. Nakon Srbije, umjesto u svoj stan u Parizu vratili su se u London kako bi prikupili sredstva za izdanje knjige. S tim ciljem su, među ostalim, svoja iskustva podijelili s čitateljima tiskovina Times, New Witness i dr. U izdanju iz 1939. zapisali su kako su knjigu napisali u 2, 3 tjedna, i pritom je svako od njih dvoje pisao različita poglavlja, te na kraju ispravljao rad onog drugog. Također je njihov izvorni prijedlog za naziv knjige bio Wanderings and Flight in the Land of Mud (Lutanja i bjekstvo u Zemlji blata), ali se na zahtjev izdavača izašlo s naslovom The Luck of Thirteen.

JAN GORDON, Jo at the machine gun
Gordon je naslikao svoju suprugu Coru ("Jo") kako puca iz strojnice prema austrougarskim trupama na suprotnoj strani rijeke Drine, početkom 1915. godine (objavljena u knjizi 'Luck of 13' i kasnije u 'Two Vagabonds in the Balkans'). Jo je očigledno samo uzbunila Austrijance - nije nikoga ozlijedila, niti ubila.

Digitalno izdanje - otvori

A Balkan Freebooter (1916.)
Puni naziv knjige: A Balkan freebooter; being the true exploits of the Serbian outlaw and comitaj Petko Moritch
Prijevod naziva: Balkanski pirat (Balkanski gusar)

Ova knjiga je istinita priča o Nikoli Pavloviću (u knjizi naveden kao Petko Morić), naredniku u srpskoj vojsci, koga je Jan sreo i simpatizirao, i koji je naposlijetku završio kao vodič Gordonovih po Srbiji. Zgode koje je Jan objavio u knjizi, bilježio je tijekom više putovanja, vozeći se u volovskoj zaprezi ili na leđima konja.
Knjiga se temelji na avanturama Nikole Pavlovića koji je prvi puta spomenut u knjizi Sreća trinaestorice, gdje je predstavljen riječima: "Visok Crnogorac u uniformi francuskog vatrogasca pokucao je na vrata. Rekao je da se zove Nikola Pavlović"." (str. 153). Priča o njegovu zatočeništvu u turskom zatvoru spomenuta je u Sreći trinaestorice (str. 156), ali je u Balkanskom piratu tome posvećeno cijelo poglavlje.

Digitalno izdanje knjige: OTVORI

Korice knjige "Balkanski gusar", izdanja na srpskom jeziku (2016.)

Two Vagabonds in the Balkans (1925.)
Prijevod: Dvoje skitnica na Balkanu

Gordonovi su se 1921. godine (dio tekstova govori kako se radi o 1922. godini) ponovno vratili na Balkan kojime su putovali na svoj uobičajen jednostavan i vrlo ekonomičan način i gdje su slikali i bilježili svakodnevni život ove regije, posebno narodnu glazbu i umjetnost. Opisali su svoja putovanja Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom i Hrvatskom. U knjizi se opisuje taj Europi nepoznati dio kontinenta, a fotografije su oštre i pune humora, jednako kao što je to tekst. To teško poslijeratno doba u obilježila je ishrana u kojoj je prevladavala ovčja mast, a koja je posebno negativno djelovala na Corino zdravlje. Tu godinu su u potrazi za raznovrsnijom dijetom završili na otoku Korčuli.

Two Vagabonds in Albania (1927.)
Prijevod: Dvoje skitnica u Albaniji

Gordonovi su 1925. godine intenzivno putovali po Albaniji. Jedan od kroničara njihova rada zapisao je kako mu mnogo toga ukazuje da je moglo biti nekog drugog motiva za ovo njihovo putovanje, koje je odudaralo od njihovog uobčajenog načina putovanja: "ne baš špijuniranje, ali neka vrsta izviđanja". Motivi njihova putovanja u Albaniju nisu nikada utvrđeni, posebice jer se nakon razočaravajućeg povratka na Balkan 1921. godine moglo pomisliti kako će preferirati putovati negdje drugdje. Jedan umirovljeni diplomat je rekao kako je čvrsto uvjeren da je postojao drugi motiv za njihovo putovanje: obavještajno prikupljanje podataka o ovoj novostorenoj, mladoj državi. Jan je još uvijek bio rezervist britanske vojne mornarice, njegov posao u tvrtki Dazzle Camouflage bio je tajnog karaktera, a niz njegovih ratnih kolega radilo je 1914.-1918. za obavještajne službe Tko je mogao bolje no obrazovani, obučeni umjetnici, dobri promatrači i bilježnici, "šarati" po državi i bilježiti mišljenja i zbivanja.

CORA J. GORDON, Xjelosh, son of Marosh, old brave of Boga
Prijevod: Xjelosh, sin Marosha, starog junaka iz Bogë; Tehnika: crtež uljem i kredom

Baron Nopcsa von Felső-Szilvás (1877 - 1933)

Franz Nopcsa u albanskoj uniformi (1915 g.)

Baron Nopcsa von Felső-Szilvás
(3.V.1877 - 25.IV.1933)

Mađarski geolog Nopcsa, čitav svoj život posvetio je proučavanju sjeverne Albanije i njemu zahvaljujemo osnovne publikacije o sjeverno-albanskim planinama. Općenito se smatra jednim od utemeljitelja albanskih studija.

Biografija

Nopcsa je rođen 1877. godine u Transilvaniji - koja je u to vrijeme bila dio Austro-Ugarske - u mađariziranoj rumunjskoj aristokratskoj obitelji Nopca.
Godine 1895 Nopcsina mlađa sestra Ilona pronašla je kosti dinosaura na obiteljskom imanju u Transilvaniji, što je utjecalo na Nopcsinu odluku da studira fosilne nalaze na Sveučilištu u Beču. Studiji mu idu odlično i već kao 22-godišnjak održava prva akademska predavanja.

Uz interes prema fosilnim nalazima, Nopscu je naročito zanimala mogućna državnost Albanije, tada još samo provincije tursko-balkanskog Otomanskog Carstva, no koja je iskazivala očitu želju za nezavisnošću. On je bio jedan od rijetkih stranaca koji su se odvažili putovati planinskim predjelima sjeverne Albanije. Ubrzo je naučio i albanske dijalekte i običaje.

Naposlijetku, imao je dobre odnose s vođama albanskog nacionalnog otpora prema turskim vlastima koji su bili gospodari regije. Nopcsa je s tim ciljem držao emocionalne govore i krijumčario oružje u Albaniju.

Nakon što su 1912. godine balkanske države zajedno istjerale Turke iz regije, novooslobođene države utonule su u međusobne sukobe. Ipak, iz tih sukoba rodila s Albanija kao neovisna država. Na međunarodnoj konferenciji na kojoj se nastojalo definirati status Albanije; Nopcsa je slovio za prvog kandidata za albanski tron.

Nešto kasnije, tijekom Prvog svjetskog rata, Nopcsa je špijunirao u korist Austro-Ugarske. Također je predvodio skupinu albanskih ratnih dragovoljaca. Porazom Austro-Ugarske i pripajanjem njegove rodne Transilvanije Rumunjskoj ostao je bez svojih imanja i ostale imovine. Prisiljen potražiti plaćeni posao, zapošljava se kao voditelj Mađarskog geološkog instituta.
No ovdje ostaje kratko. Preselio se u Beč gdje studira fosilne nalaze - paleontologiju. No zapada u financijske probleme što ometa njegov znanstveni rad. Kako bi pokrio dugove prodaje svoju kolekciju fosilnih nalaza Nacionalnom prirodnjačkom muzeju u Londonu. Uskoro je postao vrlo depresivan i 1933. godine izvršio je samoubojstvo.

Za sobom je ostavio značajno mnoštvo znanstvenih radova i privatnih zabilješki. Dnevnici pokazuju kako se radilo o čovjeku izuzetne intuicije, ali također i nesposobnom razumijeti motivaciju drugih ljudi. Njegova opsjednutost borbom za albansku stvar bila je u kontrastu s njegovom sociopatskom neosjetljivošću. U svojim dnevnicima nonšalantno piše o svojoj ponudi da postane albanski kralj:

Nakon što bih postao vladajući europski monarh, ne bi imalo poteškoća doći do dodatnih sredstava ženidbom sa bogatom ameičkom nasljednicom željnom plemićke titule, korak koji bih, pod drugim okolnostima, bio nesklon poduzeti.

Doprinos paleobiologiji (paleontologiji)* i geologiji

*Paleontologija je dio evolucijske biologije koja se bavi proučavanjem povijesnog razvoja živih bića na temelju fosilnih ostatka

Nopcin glavni doprinos paleontologiji, a time i paleobiologiji, bila je činjenica da je on jedan od prvih znanstvenika koji je pokušavao "staviti meso na kosti". U vrijeme kada su paleontolozi većinom bili uredotočeni samo na prikupljanje fosilnih kostiju, on je dedukcijskom metodom pokušao shvatiti fiziologiju i ponašanje vrsta dinosaura koje je promatrao. Nopca je tako bio prvi koji je sugerirao da su ovi arkosauri brinuli o svome pomlatku i razvili složeno socijalno ponšanje.

Jadna o njegovih teorija, naprednih za njegovo vrijeme, je da su prive evoluirale od kopnenih gmazova koji su razvili perje kakko bi brže trčali. Ova teorija je postala popularna mnogo kasnije u 1960-ima i kasnije dobila široku potporu, iako su kasniji dokazi pokazali da je pravi evolucijski razvoj ptica od gmazova mnogo složeniji no što je to Nopcsa pretpostavljao.

Uz još druge teorije koje je razvio, i zbog rezultate koje je prezentirao u znanstvenim radovima i publikacijama Nopcsu ponekad smatraju ocem suvremene paleobiologije - iako je on izvorno to nazivao paleofiziologijom.

Nopcsa je također bio priznat geolog - jedan od prvih znanstvenika koji je izučavao geologiju zapadnog Balkana, posebice sjeverne Albanije.

Doprinos albanskim studijima

Za svoga života Nopcsa je objavio više od pedeset znanstvenih radova koje se odnose na Albaniju, na njezinu lingvistiku, folklor, etnologiju, povijest i kanunsko, tj. običajno albansko pravo. U svoje vrijeme bio je vodeći stručnjak za albanske teme. Nakon njegove smrti, dio njegovih rukopisa ostao neneobjavljen.

Nopcsa je sudjelovao u radu Albanskog kongresa, održanog u Trstu 27.II.-6.III.1913., uz snažnu potporu austrijskih vlasti, nakon čega je objavio svoje zapise o Kongresu koje su bile zanimljive s povijesnog aspekta.

Dio njegova nasljedstva koje se odnosi na albanologiju, tisuće stranica zapisa, skica i dovršenih tekstova, završio je u rukama Norberta Joki-a, austrijskog Židova, poznatog stručnjaka albanskih studija, kojeg smatraju ocem Albanologije.

Naposlijetku, ova je biblioteka došla u posjed albanskog diplomata, pisca i političara (1880.-1949.) Mid'hata Beya Frashërija. Kada je Frashëri bio prisiljen napustiti Albaniju, Nopcsine materijale zaplijenio je komunistički režim Envera Hoxhe. Danas ovi materijali čine centralnu zbirku albanološke sekcije albanske Nacionalne knjižnice.

Nopcsa Ferenc u albanskom ratničkom kostimu, oko 1913. godine

Izvori o F. Nopcsi

ALPION, Gëzim (2002): Baron Franz Nopcsa and his Ambition for the Albanian Throne. BESA Journal, vol. 6, no. 3, pp. 25–32.
- Baron Franz Nopcsa and His Dream for the Albanian Throne (pdf) – essay by Gëzim Alpion (2002), a British scholar of East European studies. (PDF)
ELSIE, Robert (1999). The Viennese Scholar Who Almost Became King of Albania: Baron Franz Nopcsa and His Contribution to Albanian Studies . East European Quarterly, vol. 33, no. 3, p. 327-345. (PDF)
WEISHAMPEL, David B., REIF, Wolf-Ernst (1984) The Work of Franz Baron Nopcsa (1877-1933): Dinosaurs, Evolution and Theoretical Tectonics Jb. Geol. B.-A. 127(2):187-203. (PDF)
Wikipedia - Franz Nopcsa von Felső-Szilvás

Jovo Popović, inž. (1882-1942)

Jovo Popović
(Modriča, 1882.- Beograd, 1942.)

Inženjer Jovo Popović se sistematski bavio proučavanjem ljetnih stočarskih naselja u dinarskim planinama i uspjeva kroz svoje etnografske radove da nam ostavi mnoštvo podataka o ljetnim stanovima (katunima, mahalama) i životu stočara na dinarskim planinama (Čvrsnici, Čabulji, Prenju, Treskavici, Visočici, Bjelašnici, Šćitu, Muharici, Vranu, Raduši, Plesi, Vranici, Ljubuši, Hrbljini i Krugu). Svi Popovićevi radovi objavljeni su Glasniku Zemaljskog Muzeja Sarajevo u periodu od 1928. do 1937. godine.

Biografija

Jovo Popović rođen je u Modriči 2.IX.1882. Poljoprivredni fakultet završio je u Beču, a gotovo čitavi život djelovao je kao agronom u Sarajevu (1906.-1939.). Osnivač je i direktor Fitopatološkoga zavoda pri Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Proučavao je planinske pašnjake i ljetne stanove (katune) na bosanskim i hercegovačkim planinama. Radove je objavljivao u Glasniku Zemaljskoga muzeja (Sarajevo) u od 1927. do 1939. godine. U "banjalučkom veleizdajničkom procesu" 1915 /1916. godine osuđen je na 10 godina teškoga zatvora. Pušten je iz zatvora zacijelo s propašću Austro-Ugarske Monarhije, dakle, najkasnije krajem 1918. godine. Godine 1939. imenovan je pomoćnikom ministra poljoprivrede. Pripadao je Zemljo-radničkoj stranci. Njemački nacisti strijeljali su ga kao antifašista na Banjici kod Beograda 1942. godine.

Popis radova Jove Popovića objavljenih u Glasniku Zemaljskog Muzeja:
- (1928), Ljetni stanovi (katuni) na Zelengori, GZM, Sv., Sarajevo, 167-193;
- (1930), Ljetni stanovi (staje) na planini Vranici, Matorcu i Šćitu, GZM, Sv. 1, Sarajevo, 145-179;
- (1931), Ljetni stanovi na planini Vranici, Zec planini i planini Bitovnji, GZM, Sv. 1, Sarajevo, 55-82;
- (1932), Ljetni stanovi (mahale) na planini Bjelašnici, GZM, Sveska za prirodne nauke, XLIV, Sv. 1, Sarajevo, 91-95;
- (1933), Mahale ljetni stanovi na planini Visočici, GZM, Sv. 1, Sarajevo, 143-164;
- (1934), Ljetni stanovi (staje) na Prenj planini, GZM, Sv. 1, Sarajevo, 81-115;
- (1935), Ljetni stanovi na planinama Plasi, Muharnici i Čvrsnici, GZM, Sv. 1, Sarajevo, 117-150;
- (1936), Ljetni stanovi na planinama Vranu, Čabulji i Maloj Čvrsnici, GZM, Sv. 1, Sarajevo, 63-98;
- (1937), Ljetni stanovi na planinama Raduši i Ljubuši, GZM, sv. 2., Sarajevo , 65-115;
- (1939), Ljetni stanovi (naselja) na planinama Hrbljini i Krugu, GZM, Sv. 1, Sarajevo, 61-98;

HERCEGOVAČKI STOČARI NA POLJIMA I OKOLNIM PLANINAMA
Ing. Jovo Popović
II. izdanje
DODATAK: Robert Jolić Povijest Polja
Naša ognjišta Tomislavgrad, 2008.

Zahvaljujem na prilozima za ovaj članak gdu. Mirnesu Hasanspahiću, uredniku naučno-popularnog internet magazina BhDOCumentary

Dragutin Hirc (Hirtz) (1853 – 1921)

Dragutin Hirc (Hirtz)
(Zagreb, 6.IV.1853. - Zagreb, 1.V.1921.)

Hrvatski prirodoslovac, botaničar i zoolog, učitelj, planinar i putopisac.

Pogled na Veliki Risnjak
Crtež: Vaclav Leo Anderle (Krejcar, 25. 8. 1859. – Podebrade, 27. 6. 1944.)

Biografija

Dragutin Hirc rodio se u Zagrebu 6.IV.1853. Njegov je otac Franjo bio tapetar, a majka Ana, rođ. Valenek, domaćica. Djed Mirko Valenek imao je plemićku titulu i bio je fresko-slikar). U Zagrebu je završio osnovnu, srednju i Učiteljsku školu. Godine 1873. počeo je raditi kao učitelj u Lukovdolu kraj Severina na Kupi. Dvije godine poslije radio je kao učitelj na Građanskoj školi u Sisku, a 1877. preselio se u Bakar. Poslije je radio u Lepoglavi, Osijeku i Zagrebu. U Lepoglavi je radio kao kućni učitelj u kr. zemaljskoj kaznionici. Iz tog je životnoga iskustva nastala knjiga Slike iz kažnjeničkog života. Zbog političkih prilika Hirc je 1891. izgubio državnu službu. Jedno je vrijeme radio kao perovođa Jubilarne gospodarske-šumarske izložbe na kojoj je s Ljudevitom Vukotinovićem i Franom Kuraltom organizirao sve izložbene poslove. Na izložbi su bile zastupane i Bosna i Hercegovina i Istra. Uspjeh izložbe bio je velik, a Hirc je odlikovan velikom izložbenom kolajnom te je primio svjedodžbu priznanicu. Godine 1892. u Grazu je upisao studij zoologije koju je i diplomirao 1896. Nakon studija vraća se u Zagreb gdje se zaposlio u Botaničko-fiziološkom zavodu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1901. imenovan je pristavom (savjetnik) u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a 1908. imenovan je glavnim učiteljem zagrebačke Muške učiteljske škole i botaničarom u Botaničko-fiziološkom zavodu. Na tom je mjestu ostao do mirovine, 1918. Sa suprugom Sofijom, rođ. Bival imao je 16-ero djece: Ivka, Terezija, Dragutin, Miroslav (zoolog, ornitolog, pjesnik), Ljubica, Dragica, Danica , Božidar (učitelj), Milivoj, Josip i Josipa, August, Zornica, Cvietoslava, Branislava i Perunika.

Hirc je odlikovan i velikom kolajnom na milenijskoj izložbi u Budimpešti za izloženo bilje, pred kojim se zaustavio i sam austrijski car.

U njegovu je čast nekoliko biljnih i životinjskih vrsta nazvano njegovim imenom – Erigeron hircianus, Amnicola Hircii, Helix hircii, Rosa hirciana, Quercus hircii, Campanula hirciana (Lj. Vukotinović posvećuje mu posljednje dvije biljke). Po njemu je nazvana i planinarska kuća na Bijelim stijenama.

Bavio se prirodoslovnim istraživanjima, ponajviše flore i faune istarsko-kvarnerskoga krasa, ali i geografijom te speleologijom.

Botaničar i zoolog

Sustavno je istraživao faunu mekušaca istarsko-kvarnerskoga krša. Sabrao je vrijednu zbirku mekušaca (sada u Zoološkom muzeju u Zagrebu). Ipak njegove su najveće zasluge povezane uz razvoj hrvatske botanike. Izradio je, dotada, najveći herbarij hrvatskoga bilja s više od 100 fascikala što ga je kasnije darovao Medicinskom fakultetu (danas jedna od temeljnih zbirki herbarija Botaničkoga zavoda Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta). U njemu je skupio više od nekoliko tisuća primjeraka bilja iz svih krajeva Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Tadašnja Zemaljska vlada odredila je da njegov herbarij zauvijek mora nositi ime Herbarium Croatium Hircianum. Dragutin Hirc bio je suradnik na međunarodnom projektu Synopsis der mitteleuropäischen Flora za hrvatsku floru. Radovi su tiskani u Leipzingu 1896. pod uredništvom Paula Ascherson prof. botanike na Sveučilištu u Beču. Godine 1886. u Berlinu je objavio radÜber Coronilla emeroide te postao pravi član udruženja Deutsche botanische Gesellschaft. Zbog brojnih zooloških radova, imenovan je članom Kraljevskog zoološko-botaničkog društva u Beču. Od 1903. do 1912. Hirc je radio na svom kapitalnom djelu Revizija hrvatske flore, koji nije dovršio. U tome je djelu obradio 116 porodica, 520 rodova i više od 2700 biljaka. S Hinkom Hranilovićem pokrenuo je i od 1900. do 1904. uređivao 15 svezaka Zemljopisa Hrvatske, a a potom sam nastavlja i 1905. izdaje Prirodni zemljopis Hrvatske supotpisujući Hranilovića.

Planinar

Planinarstvom se bavio više od pola stoljeća, obišavši zamalo sve gore u Hrvatskoj, prikupljajući i proučavajući floru i faunu. O svojim je putovanjima vodio precizan dnevnik Moji puti, koji je ostao neobjavljen. Bio je član Hrvatskoga planinarskog družtva od 1883. te je 1898. pokrenuo i do 1903. bio prvi urednik njihova glasila "Hrvatski planinar".

Speleologija

Važno mjesto zauzima i u povijesti speleologije. U svojim je tekstovima prvi upotrijebio riječ špiljarstvo. Istraživao je špilje, opisivao ih, evidentirao, a kada je mislio da riječima ne može dovoljno dobro izraziti ono što vidi, svoje bi suputnike zamolio da to nacrtaju. Tako većina njegovih značajnijih putopisnih djela ima crteže i kasnije fotografije. Njegovom je zaslugom objavljen prvi crtež unutrašnjosti jedne špilje u Hrvatskoj (izuzimajući uljenu sliku Modre špilje Eugena von Ransonneta 1890., osvijetljenu danjim svjetlom). Slika je objavljena u knjizi Gorski kotar (Zagreb, 1898.) a prikazuje dvojicu istraživača u špilji Hajdovoj hiži u Gorskom kotaru. Sliku je naslikao akademski slikar Vaclav Anderle 14. svibnja 1885. koji je ilustrirao i većinu Hirčevih djela. Posebnost je te slike što su na njoj prvi put u Hrvatskoj prikazane sige i oprema kojom su se koristili tadašnji istraživači.

Sakupljač narodnoga blaga

Hirc se bavio i proučavanjem narodnoga jezika. Bilježio je i sakupljao narodno blago svake vrste: od narodnih običaja do nazivlja. Akademiji znanosti ustupio je zbirku od nekoliko tisuća novih riječi, koje su ušle u veliki akademijin rječnik. Matica hrvatska preuzela je od njega preko dvadeset tisuća narodnih stihova iz bihaćke krajine.

Izvori: Wikipedija - Dragutin Hirtz; Metapedia.hr - Dragutin Hirc
Opširniji životopis - OTVORI
Matica Hrvatska - Dragutin Hirc prigodom 90. godišnjice rođenja

Objavljena djela

Od godine 1882. napisao je Hirc i objavio, osim knjiga, 1027 radnji: 74 iz pedagogije, 247 iz zemljopisa, 151 iz botanike, 116 iz zoologije, 191 iz planinarstva. 54 životopisa i nekrologa, 25 iz geologije i mineralogije, 53 iz gospodarstva, 63 književne kritike 63, 44 članka za mladež, 9 radova iz folklora. Osim svega toga Hirc je iza sebe ostavio veliku književnu ostavštinu, što dovršenih što fragmentarnih radova. „Jednu bi bibliografičnu monografiju trebalo napisati, da se iscrpe samo naslovi njegovih književnih radnja. Hirc je pisao u svim hrvatskim časopisima i novinama, u mnogim dnevnicima bijaše gotovo stalni feljtonista. Kao učenjak-prirodoslovac Hirc je pisao u svim našim časopisima. Knjige su mu raskošno opremljene i ilustrirane crtežima češkog slikara i šumara Václava Anderlea.

Putopisi, Bakar 1878.
Slike iz hrvatske cvjetane, Zagreb 1880.
Hrvatsko primorje, Zagreb 1891. (pretisak Rijeka 1993. i 1996)
Lijepa naša domovina, 1-2, Zagreb 1891-1893.
Vodič kroz grad Zagreb, zagrebačku okolinu i jubilarnu izložbu, Zagreb 1891.
Gorski kotar, Zagreb 1898. (pretisak Rijeka 1993. i 1996)
Lika i Plitvička jezera, Zagreb 1900. (pretisak Rijeka 1996)
Zemljopisni i narodnopisni opis kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (suautor), Zagreb 1900.
Prirodni zemljopis Hrvatske (suautor), Zagreb 1905.
Iz života i književnog rada, Zagreb 1916.
Stari Zagreb –Gradec i Grič, 2008.

Radovi dostupni na internetu

HIRC, Dragutin, 1891: Pogled u floru hrvatskoga Primorja s osobitim obzirom na šumsko drveće i grmlje. Šumarski list 3, s.107 PDF

HIRC, Dragutin, 1896: Bjelogorica Gorskoga kotara.. Šumarski list. 8, s.335 PDF
HIRC, Dragutin, 1897: Kakova bijaše šuma u našoj domovini za pradobe.. Šumarski list 6, s.273 PDF
HIRC, Dragutin, 1897: Hrast.. Šumarski list 12, s.563 PDF
HIRC, Dragutin, 1898: Iglasto drveće i grmlje hrvatske flore.. Šumarski list 7, s.271 PDF
HIRC, Dragutin, 1899: Nekoje šumsko drveće i grmlje.. Šumarski list 2, s.69 PDF
HIRC, Dragutin, 1900: Nekoje šumsko drveće i grmlje iz domaće flore.. Šumarski list 1, s.1 PDF
HIRC, Dragutin, 1902: Iz hrvatske flore.. Šumarski list 5, s.257 PDF
HIRC, Dragutin, 1903: Šumsko drveće u zimskom ruhu. Šumarski list 1, s.1 PDF
Hirc Dragutin, 1903: Plutnjak i pluto. Šumarski list 6, s.249 PDF

Hircovo djelo GORSKI KOTAR
Zagreb 1898. (pretisak Rijeka 1993. i 1996)

Dostupno na internetu - po poglavljima:

Plaški (PDF)
Fužina (PDF)
Ličko polje (PDF)
Na Bitoraju (PDF)
Lokve (PDF)
Risnjak i Mrzla vodica (PDF)
Na izvoru rieke Kupe (PDF)
Bjelolist (PDF)
Mrkopalj (PDF)
Delnice (PDF)
Veliki Drgomalj (PDF)
Skrad (PDF)
Brod na Kupi (PDF)
Zeleni vir (PDF)
Hajdova hiža (PDF)
Na Grebenu (PDF)
Turke, Plešce i Sv.Gora (PDF)
Čabar i Prezid (PDF)
Cirkničko jezero (PDF)
Tršće (PDF)
Gerovo (PDF)
Veliki Snježnik (PDF)
Guslice i Medvrh (PDF)
Put na kranjski Snježnik (PDF)

Po Dragutinu Hircu je nazvana i planinarska kuća na Bijelim stijenama.

Evlija Čelebija (Čelebi) (1611- 1682)

Na ovom svijetu postoji mnogo gradova sa imenom Saraj. Ak-Saraj, Tebe-Saraj između Perzije, Džurdistana i Degestana, grad Saraj na obalama rijeke Erdelje kad se prođe poljima Hajhata, sad u zemljama Muskovi, Vize-Saraj u Rumeliji i drugi. Ali ovaj bosanski obedemljeni grad Sarajevo je najnapredniji, ljepši i živahniji od svih.
Evliya Çelebi, o Sarajevu

Na teritoriji hercegovačkog sandžaka nema nijedan veliki grad napredniji i ljepši od šehera Mostara. Zbog prijatne klime, tu ima tako sočnog i finog svakovrsnog voća da oni svoje smokve, grožđe i kao čovečje glave krupne narove nose na poklon ostalim gradovima. Ovo voće ne samo što zadržava svoju ljepotu i slast nego se njegova boja i slast zadugo ne promijeni. Kroz sve privlačne bašte i ograđene bostane koji se nalaze na onoj strani gdje je tabhana (debbaghane) protičcu žive vode, a po raznovrsnim uređenim sofama svijet se veseli i bez prestanka moli bogu za trajnost Carstva i naroda. Hvala bogu, u ovome sam gradu proveo tri dana u uživanju i veselju.
Evliya Çelebi, o Mostaru

Životopis

Mehmed Zilli, rodio se 25.III.1611. u Istanbulu (10. muharema 1020. hidžretske godine), a umro nakon 1682., nejasno da li u Kairu ili Carigradu. Poznat kao Evlija Čelebija - Evliya Çelebi (ime na otomanskom turskom: اوليا چلبى), ili kako on sam sebe naziva Evlija Muhamed Zilli sin Dervišev (sejjahi alem), bio je otomanski Turak koji je više od četvrdeset godina putovao teritorijem Otomanskog Carstva i obližnjih zemalja. Sudjelovao je i u brojnim ratovima (na Kreti, u Hrvatskoj, Mađarskoj, Austriji) pod sultanima Ibrahimom i Muhamedom IV. O svim svojim opažanjima i doživljajima napisao je opsežno djelo u deset knjiga pod imenom "Putopis" (Sejahatnama) ili "Tarihi sejjah".

Putopisi Evlije Čelebije imaju velikog značaja za historiografiju. On u svojim putopisima opisuje gradove, historiju, građevine, običaje i tradiciju, kao i značajne osobe iz zemalja koje je posjetio. U njegovim putopisima ima interesantnih opisa balkanskih zemalja iz 17. vijeka. Ostavio je i brojne zabilješke o Bosni i Hercegovini i Sarajevu.

Smatra se da su prvi izdavači njegovog djela vršili određene ispravke stila i jezika izvornog teksta, Naime, prema zapažanju prevoditeljla, na mnogim mjestima je Evlijin pomalo arhaičan način izražavanja izmijenjen i moderniziran, ima također i mnogo "tiskarskih" pogrešaka.

Čelebi,odnosno efendi, su konvencionalni staleški nazivi, koji su se u to vrijeme davali obrazovanim ljudima,a oba naziva znače - gospodin.

Sejahatnama

Evliya Çelebi rođen je u bogatoj obitelji porijeklom iz Kütahya, grada u zapadnoj Turskoj. Njego otac je bio Derviş Mehmed Zilli, otomanski dvorski zlatar, a majka abhazijska rođakinja kasnijeg velikog vezira Ahmed Paše.
Evliya Çelebi imao je dvorsko obrazovanje koje je dobio od uleme (učitelja, poznavatelja Islama), na dvoru Sultana Murada IV.
Moguće je kako se priključio vjerskom sufijskom redu Gülşenî, jer je pokazivao dobro poznavanje sufijske lože u Kairu, kao i jedan natpis u kojem sam sebe naziva "Evliya-yı Gülşenî" (Evlija od Gülşena).
Kao pobožan musliman, koji se suprotstavljao vjerskom fanatizmu, Evlija je bio Hafiz - mogao je izricati Kur´an napamet ali i istovremeno se slobodno šaliti na račun Islama. Iako su ga osobe na visokim položajima u Otomanskom Carstvu angažirale kao vjerskog stručnjaka i zabavljača, Evlija je odbijao poslove koji bi mu ograničavali mogućnost putovanja.
Putopise započinje u Istanbulu, bilježeči bilješke o građevinama, tržnicama, običajima i kulturi, koje 1640. godine šiti opisima svojih putovanja izvan granica grada.

Iste 1640. godine kreće na svoje prvo putovanje izvan Istanbula i do kraja svog života stalno putuje širom Turske Imperije, vodeći cijelo to vrijeme svoj dnevnik i bilježeći marljivo sve zanimljivo što bi zapazio.

Putovao je ili sam, ili u pratnji znamenitih državnika,a najviše kao pouzdanik i pratilac svog rođaka Melek Ahmed-Paše, kome treba zahvaliti za najveći dio Evlijinih putovanja po Balkanu.

Prvo putovanje na Balkan poduzima 1660 godine, a krajem VIII. mjeseca iste godine prvi put dolazi i u Bosnu. Njegova putovanja po Europi trajala su sljedecih deset godina, do 1670. godine, a potom se vraca u Istanbul. Godine 1671. ide u Meku na Hadž, a 1672. odlazi u Egipat,koji je prošao uzduž i poprijeko.

Putovanja

Mostar

Prema Evliji Čelebiji, naziv Mostar znači "čuvar mosta". O čuvenom 28 m dugačkom i 20 m visokom mostarskom Starom mostu, piše:
On izgleda kao luk duge koji se uzdiže do Kumove Slame i pruža s jedne litice na drugu. Ispod sredine mosta teče rijeka. Kako se sa obje strane toga mosta nalaze tvrdjave, to nije moguće preći s jedne na drugu stranu grada drugim putem osim preko tog mosta. Eto neka se zna da sam ja, bijedni i jadni rob (božji), Evlija, dosada prešao i vidio šesnaest carevina, ali tako visok most nisam vidio. On je prebačen s jedne na drugu stijenu, koje se dižu do neba. Dužina toga mosta od jedne do druge kapije, što se nalaze na unutrašnjoj strani dviju tvrđava, koje leže na oba kraja mosta - iznosi ravnih stotinu koraka, a širok je petnaest stopa.

Rotterdam

Čelebi je tvrdio kako je kao gost u Rotterdamu 1663 godine, imao prilike upoznati izvorne stanovnike Amerike. O tome je zapisao: "Oni su prokleli te Jezuite govoreći: Naš svijet je nekada bio miran, no sada je ispunjem grabežljivim kolonijalistima, koji uzrokuju rat svake godine i skraćuju naše živote".

Azerbajdžan

O trgovcima naftom u Bakuu Čelebi je zapisao: "Alahovom voljom nafta izvire iz zemlje uz mjehuriće, a poput izvora vruće vode stvaraju se vodeni bazeni sa stvrdnutom naftom na površini, poput kreme. Trgovci gaze tim lokvama i kutljačama sabiru naftu i njome pune mješine od kozje kože, koje potom prodaju u različitim područjima. Prihodi od trgovine naftom godišnje se dostavljaju izravno šahu iz dinastije Safavida".

Sejahatnama (Seyahatnâmesi)

Iako su mnogi opisi u Sajahatnami pretjerani, ili su očita fiktivna invencija, ili se pak radi o pogrešnim interpetacijama podataka dobivenih od trećih lica - njegovi zapisi ipak ostaju vrijedan vodič kulture i života u Otomanskom Carstvu 17. stoljeća. Prvi svezak govori o Istanbulu s posljednji o Egiptu.

Zanimljivo je kako je Evlija prikupio uzorke jezika svake regije kojom je putovao. U Sejahatnami je zabilježeno i katalogizirano 30-ak turskih dijalekata i jezika. Čelebi je pribilježio sličnosti između pojedinih riječi u njemačkom i perzijskom jeziku (farsi), iako on sam negira zajedničko indo-europsko naslijeđe. Njegovo djelo također sadrži i prve zapise o mnogim kavkaskim jezicima, također i o cakonskom ili tsakonskom jeziku, koji je jedan od helenskih jezika kojim se služi pastirski narod Tsakona, vjerojatnog spartanskog porijekla naseljen na Peloponezu. Također je zaslužan za jedini postojeći primjerak pisanog ubiškog jezika (ubykh; isčezli sjeverno-kavkaski jezik) izvan stručne lingvističke literature.

U deset knjiga svoga "Putopisa" (Sejahatname) opisao je slijedeća putovanja:.

Istanbul i okolna područja (1630)
Anatolija, Kavkaz i Azerbajdžan (1640)
Sirija, Palestina, Armenija i Rumelija (1648)
Istočna Anatolija, Irak i Iran (1655)
Rusija i Balkan (1656)
Vojne ekspedicije u Mađarskoj (1663/64)
Austrija, Krim i drugo putovanje na Kavkaz (1664)
Grčka i drugo putovanje na Krim i Rumeliju (1667–1670)
Hadž u Meku (1671)
Egipat i Sudan (1672)

Evlija u popularnoj kulturi

İstanbul Kanatlarımın Altında (Istanbul pod mojim krilima, 1996) je film o životu prvog Hezarfena Ahmeta Çelebije otomanskog "avijatičara" koji je navodno, prema Evliji, ostvario više letova orlovim krilima, koristeći snagu vjetra, te o njegovom bratu Lagaru (Lagari Hasan Çelebi) i otomanskom društvu ranog 17. stoljeća, u vrijeme vladavine sultana Murada IV. U filmu je kao svjedok i pripovjedač o tome vremenu prikazan Evlija Čelebi.

Lik Evlije Čelebije se pojavljuje u romanu Bijeli zamak, turskog autora Orhana Pamuka te u romanu slovačkog autora Jurja Červenaka (Juraj Červenák) Dobrodružstvá kapitána Báthoryho.

►Putopis Evlije Čelebije
Odlomci o južnoslavenskim zemljama - PDF

Bibliografija o Evliji Čelebiji

Hrvatski / srpski (izdanje u SFRJ)

ČELEBI, Evlija: Putopis, Veselin Masleša, Sarajevo, 1979.

Turski jezik

Nuran Tezcan, Semih Tezcan (Edit.), Doğumunun 400. Yılında Evliya Çelebi, T.C. Kültür ve Turizm Bakanlığı Yayınları, Ankara 2011
Robert Dankoff, Nuran Tezcan, Evliya Çelebi'nin Nil Haritası - Dürr-i bî misîl în ahbâr-ı Nîl, Yapı Kredi Yayınları 2011
Evliya Çelebi. Evliya Çelebi Seyahatnâmesi. Beyoğlu, İstanbul: Yapı Kredi Yayınları Ltd. Şti., 1996-. 10 svezaka.
Evliya Çelebi: Seyahatnamesi. 2 Vol. Cocuk Klasikleri Dizisi. Berlin 2005. ISBN 975-379-160-7 (Izvbor priča preveden na suvjemeni turski jezik - namjenjen djeci)

Englski jezik

Robert Dankoff: An Ottoman Mentality. The World of Evliya Çelebi. Leiden: E.J. Brill, 2004.
Klaus Kreiser, "Evliya Çelebi," http://www.ottomanhistorians.com; eds. C. Kafadar, H. Karateke, C. Fleischer. October 2005.
Evliya Çelebi’s Book of Travels. Evliya Çelebi in Albania and Adjacent Regions (Kosovo, Montenegro). The Relevant Sections of the Seyahatname. Trans. and Ed. Robert Dankoff. Leiden and Boston 2000. ISBN 90-04-11624-9
Evliya Çelebi in Diyarbekir: The Relevant Section of The Seyahatname. Trans. and Ed. Martin van Bruinessen and Hendrik Boeschoten. New York : E.J. Brill, 1988.
The Intimate Life of an Ottoman Statesman: Melek Ahmed Pasha (1588–1662) as Portrayed in Evliya Çelebi's Book of Travels. Albany: State University of New York Press, 1991.
Narrative of travels in Europe, Asia, and Africa, in the seventeenth century, by Evliyá Efendí. Trans. Ritter Joseph von Hammer. London: Oriental Translation Fund of Great Britain and Ireland, 1846.
Çelebi, Evliya (1834). Narrative of Travels in Europe, Asia, and Africa, in the Seventeenth Century 1. Translated by Joseph von Hammer-Purgstall. London: Oriental Translation Fund – via Open Library. (+ contents) + via Hathi Trust
Çelebi, Evliya (1834). Narrative of Travels in Europe, Asia, and Africa, in the Seventeenth Century 2. Translated by Joseph von Hammer-Purgstall. London: Oriental Translation Fund – via Open Library. (+ contents)
Evliya Çelebi: Selected Stories by Evliya Çelebi, edited by Zeynep Üstün, translated by Havva Aslan, Profil Yayıncılık, Istanbul 2007ISBN 978-975-996-072-8

Njemački jezik

Im Reiche des Goldenen Apfels. Des türkischen Weltenbummlers Evliâ Çelebis denkwürdige Reise in das Giaurenland und die Stadt und Festung Wien anno 1665. Trans. R. Kreutel, Graz, et al. 1987.
Kairo in der zweiten Hälfte des 17. Jahrhunderts. Beschrieben von Evliya Çelebi. Trans. Erich Prokosch. Istanbul 2000. ISBN 975-7172-35-9
Ins Land der geheimnisvollen Func: des türkischen Weltenbummlers, Evliyā Çelebi, Reise durch Oberägypten und den Sudan nebst der osmanischen Provinz Habes in den Jahren 1672/73. Trans. Erich Prokosch. Graz: Styria, 1994.
Evliya Çelebis Reise von Bitlis nach Van: ein Auszug aus dem Seyahatname. Trans. Christiane Bulut. Wiesbaden: Harrassowitz, 1997.
Manisa nach Evliyā Çelebi: aus dem neunten Band des Seyāḥat-nāme. Trans. Nuran Tezcan. Boston: Brill, 1999.
Evliyā Çelebis Anatolienreise aus dem dritten Band des Seyāḥatnāme. Trans. Korkut M. Buğday. New York: E.J. Brill, 1996.
Klaus Kreiser: Edirne im 17. Jahrhundert nach Evliyâ Çelebî. Ein Beitrag zur Kenntnis der osmanischen Stadt. Freiburg 1975. ISBN 3-87997-045-9
Helena Turková: Die Reisen und Streifzüge Evliyâ Çelebîs in Dalmatien und Bosnien in den Jahren 1659/61. Prag 1965.

Ami Boué (1794 - 1881)

Ami Boué
(Hamburg, 16.III.1794. - Beč, Austro-Ugarska, 21.XI.1881.)

Austrijski geolog, podrijetlom iz Njemačke

Biografija

Austrijski geolog, podrijetlom iz Njemačke, koji je odrastao i školovao se u rodnom Hamburgu, te u Genevi i Parizu.

Za vrijeme studija medicine na sveučilištu u Edinburghu, upoznao se s Robertom Jamesonom, čija su ga predavanja iz geologije i mineralogije toliko zainterisirala, da je odlučio da će to postati njegovo zanimanje. Boué je još za studija počeo voditi geološka istraživanja po raznim dijelovima Škotske i Hebridima. Po završetku studija 1817. naselio se u Parizu.

1820. objavio je Essai géologique sur l'Ecosse, u kojem su vulkanske stijene po prvi put posebno i vrlo metodično opisane. Poduzeo je brojna studijska putovanja po Njemačkoj, Austriji i Južnoj Europi, proučavajući raznolike geološke formacije, i na taj način bio pionir geoloških istraživanja. Bio je i jedan od osnivača Francuskog geološkog društva (Société Géologique de France) 1830., i jedan od predsjednika tog društva 1835.

Kako je naslijedio značajnu imovinu od svojih roditelja, putovao je Europom, prvenstveno po Njemačkoj, Austriji i Balkanu. Godine 1841. naselio se u Beču, i uzeo austrijsko državljanstvo i postao članom Akaemije znanosti (1848.)

Putovanja i istraživanja Bouéa u europskom dijelu Turskog Carstva, regiji o kojoj se u to vrijeme vrlo malo znalo, imala su dubok utjecaj na buduće generacije znanstvenka u cijeloj Europi.

Carska Akademija znanosti iz Beča objavila je njegove najvažnije radove iz geologije balkanskih zemalja (1859.-1870.). Boué je osobno obavio Mémoires géologiques et paléontologiques (Pariz, 1832.) i svoje najmonumentalnije 4-tomno djelo je: La Turquie d’Europe ou observations sur la géographie, la géologie, l’histoire naturelle, la statistique, les moeurs, les coutumes, l’archéologie, l’agriculture, l’industrie, le commerce, les gouvernements divers, le clergé, l’histoire et l’état politique de cet empire (Turska u Europi, ili Promatranja geografije, geologije, prirodopisa, statistike, običaja i navika, arheologije, poljoprivrede, industrije, trgovine, raznih vlada, klera i politička povijest ovoga Carstva), Paris 1840; također i dvotomno djelo: Recueil d'itiniraire dans la Turquie d'Europe: details geographiques, topographiques et statistiques sur cet empire (Zbirka putopisa po europskoj Turskoj: Geografski, topografski i statistički detalji Carstva), Beč, 1854. U oba djela je znanstveno iznio svoja geografska, geološka i prirodoslovna zapažanja po svojim putovanjima po tadašnjim turskim zemljama juga Europe. U ovoj studiji obrađeni su dijelovi Bosne, Srbije, Crne Gore, Albanije, Makedonije, Bugarske i Grčke i to ne samo sa geološkog, već i sa geografskog, prirodoslovnog (flora i fauna) etnografskog, gospodarskog i povijesnog stanovišta. Godine 1849. on je objavio prvu etnografsku kartu turskih zemalja Balkanskog poluotoka. Po njemu se danas zovu ulice u Beču, Budimpešti i Sofiji.

(Izvor: Wikipedia i dr.)

Etnografska karta Balkana iz 1847. Ami Bouea

Karta turske Europe, prema A. Boueu (Carte de la Turquie d'Europe) izradio Ch. Avril; 1840. god.

Neka djela na internetu

Esquisse géologique de la Turquie d'Europe / par M. A. Boué

La Turquie d'Europe (Europska Turska)
Ami Boué
1840.

Recueil d'itinéraires dans la Turquie d'Europe: détails géographiques, topographiques et statistiques sur cet Empire. T. 2
Ami Boué
1854.

Mustafa hadži-Kalfa (1609 - 1655/56/57?)

Prikaz Katipa Çelebija u jednom otomanskom rukopisu

Istanbul, 1609 – Istanbul, 1655/56/57.

Mustafa hadži-Kalfa (Katip Çelebi Mustafa Ibn ‘Abd Allah) poznat i kao Ćatib Čelebija, bio je turski povjesničar, geograf i bibliograf. Njegovo najvažnije djelo je Ogledalo svijeta (geografski opis azijskog kontinenta). Napisao je i djelo „Rumelija i Bosna“ s opisom prostora današnje Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Bibliofil, sastavio je na arapskom bibliografiju arap., perz. i tur. književnosti Popis misli o imenima knjiga i umjetnosti, s podacima za oko 15.000 knjiga. Pisao je i povijesna i zemljopisna djela.

The Horizon of Katip Celebi’s Thought
Rumeli und Bosna. Geographisch beschrieben von Mustafa ben Abdalla Hadschi Chalfa. Aus dem Türkischen übersetzt von Joseph von Hammer. Wien, 1812.
Spomenik Srpske Kralj. Akademije XVIII Hadži-kalfa ili Ćatib-Ćelebija, turski geograf XVII. veka o Balkanskom poluostrvu. S pomoćnim beleškama i objašnjenjima priložio St. Novaković. U Beogradu, 1892 str 79.

Bosna-Seraj (t. j. Sarajevo), 26 dana od Stambola, glavna varoš zemaljska tako nazvana po dvoru, koji je u njoj sultan Mehmed podigao. Na zapadnoj strani varoši ima jedno polje; s ostalih su strana visoke planine. Rijeka Miljacka dolazi s istoka, protiče kroz varoš i utiče po tom u Bosnu. Na istočnoj strani varoši ima gradić. Varoš je gotovo tako velika kao Drenopolje, ima 100 većih i manjih džamija, dva bezistana, više kupatila i kod Husref-begove džamije sahat sa zvonom. Od voća ovde sazrijeva grožđe. Mnogi evropski trgovci dolaze u ovu varoš.
... Zapis o Sarajevu u zemljopisu "Rumelija i Bosna", turskog geografa Mustafe ben Abdale Hadži-Kalfe poznatog pod imenom Ćatib-Čelebija iz prve polovice XVII. stoljeća

Robert Elsie (1950)

Robert Elsie (rođ. 1950., Vancouver) kanadski lingvist koji se specijalizirao za albanski jezik i kulturu. Jedan je od značajnijih živih albanologa. On je pisac, prevoditelj, tumač i specijalist za albanske studije.

Biografija

Robert Elsie rođen je 1950. U Vancouveru u Kanadi. Godine 1972. završio je Klasične studije i Lingvistiku na sveučlištu Britanske Kolumbije (University of British Columbia), nakon čega odlazi u Europu gdje magistrirao (Berlin, Pariz, Dublim), te godine 1978. doktorira na Sveučilištu u Bonnu na području Lingvistike i Keltskih studija. Počevši od te 1978. Elsie je u više navrata posjećivao Albaniju sa skupinama studenata i profesora Sveučilišta u Bonnu. Više godina sudjelovao je i na Međunarodnom seminaru o albanskom jeziku, književnosti i kulturi, koji se održavao u Prištini (Kosovo). Između 1982. I 1987. Radio je za Ministarsvo vanjskih poslova Njemačke, a od 2002. do 2013. Godine kao prevoditelj i tumač u pojedinim sudskim procesima na Međunarodnom kaznenom sudu za područje bivše Jugoslavije u Haagu (MKSJ). Za zasluge u promoviranju Albanije, 15.5.2013. godine predsjednik Albanije odlikovao ga je Odličjem za zahvalnost.

Autor je brojnih knjiga i članaka koji govore o različitim aspektima albanske kulture i načina života. Objavio je više od 60 knjiga, na engleskom, njemačkom i albanskom jeziku, kao autor i također i kao urednik. Za nas su posebno su zanimljivi njegovi radovi koji se odnose na sjevernu (“prokletijsku”) Albaniju. Sjeverna Albanija i Crna Gora su jedina područja u Europi u kojima se do sredine 20. stoljeća održalo plemensko društvo. Kroz dio svojih radova, Elsie je znanstveno pokušao istražiti ovo plemensko uređenje u albanskim plemenskim zajednicama u Albaniji, na Kosovu i u Crnoj Gori. U svome kapitalnom antropološkom, etnografskom i povijesnom djelu Plemena Albanije (orig., The Tribes of Albania: History, Society and Culture. ISBN 978-1-78453-401-1 I.B. Tauris, London 2015; 368 pp.) prikupio je opsežan materijal o 69 različitih albanskh plemena (klanova), njihov prostorni razmještaj, vjersku pripadnost, plemenske strukture i odnose, demografske statistike, plemenski folklor, legende i povijest. Također je koristio i zapise poznatih pisaca 19. i ranog 20. stoljeća, kao što su to bili Edith Durham i Johann Georg von Hahn, koji su putovali ovim plemenskim područjima.

Službena stranica Roberta Elsija: OTVORI

Djela Roberta Elsija

Albanische Volksmärchen
(Albanske narodne bajke)
Albanian Studies, Vol. 25
ISBN 978-1532901959
Centre for Albanian Studies, London 2016
390 stranica.

Tales from Old Shkodra
Early Albanian Short Stories
(Priče iz staroga Skadra)
Albanian Studies, Vol. 5
Centre for Albanian Studies, London 2015;
175 str.

Albanian Folktales and Legends
(Albanske narodne priče i legende)
Selected and translated from the Albanian by Robert Elsie
Albanian Studies, Vol. 2;
Centre for Albanian Studies, London 2015;
186 str.

Ostala djela:

- Robert Elsie, editor (2006). Balkan Beauty, Balkan Blood : Modern Albanian Short Stories (Writings from an Unbound Europe). Northwestern University Press.
- Robert Elsie (2006). Albanian Literature: A Short History. I. B. Tauris.
- Robert Elsie and Janice Mathie-Heck, editors (2004). Songs of the Frontier Warriors: Kenge Kreshnikesh--Albanian Epic Verse in a Bilingual English-Albanian Edition. Bolchazy-Carducci Publishers; Bilingual edition.
- Visar Zhiti, Robert Elsie (Translator) (2004). The Condemned Apple : Selected Poetry. Green Integer; Bilingual edition.
- Robert Elsie (2011). Historical Dictionary of Kosovo. Historical Dictionaries of Europe 79. Scarecrow Press.
- Robert Elsie (2010). Historical Dictionary of Albania. Historical Dictionaries of Europe 75. Scarecrow Press.
- Robert Elsie (2013). Leo Freundlich: Die Albanische Korrespondenz, Agenturmeldungen aus Krisenzeiten. Oldenburg Verlag.
- Robert Elsie (2013). Biographical Dictionary of Albanian History. I. B. Tauris.

A Passion for Theth: Albania’s Rugged Shangri-la
by Robert Elsie, Gerda Mulder and Herman Zonderland
Skanderbeg Books, Utrecht & Tirana 2014; 278 str.

The Tribes of Albania: History, Society and Culture
ISBN 978-1-78453-401-1
Izdanje: I.B. Tauris, London 2015
Broj stranica: 368

U svom kapitalnom djelu Plemena Albanije Elsie je istražio slijedeća albanska plemena:

The Tribes of the Northern Albanian Alps (Malësia e Madhe)
(plemena Prokletija - Malesije)
The Kelmendi tribe (Klimenti)
The Gruda tribe
The Hoti tribe
The Triepshi tribe
The Kastrati tribe
The Boga tribe
The Shkreli tribe (Škrelj)
The Lohja tribe
The Reçi tribe of Malësia e Madhe
The Rrjolli tribe
The Tribes of the Pulat Region
The Plani tribe
The Xhani tribe
The Kiri tribe
The Suma tribe
The Drishti tribe
The Tribes of the Dukagjin Region
The Shala tribe (Šalja)
The Shoshi tribe (Šiši)
The Shllaku tribe
The Mazreku tribe
The Dushmani tribe
The Toplana tribe
The Tribes of the Gjakova Highlands (Malësia e Gjakovës)
The Nikaj tribe
The Mërturi tribe
The Krasniqja tribe (Krasnići)
The Gashi tribe (Gaši)
The Bytyçi tribe
The Tribes of the Puka Region
The Qerreti tribe
The Puka tribe
The Kabashi tribe
The Berisha tribe (Beriša)
The Thaçi tribe (Bugjoni and Iballja) (Tači)
The Mali i Zi tribe
The Tribes of the Lezha Highlands (Malësia e Lezhës)
The Bulgëri tribe
The Kryezezi tribe
The Manatia tribe
The Vela tribe
The Tribes of the Kruja Highlands (Malësia e Krujës)
The Kurbini tribe
The Rranza tribe
The Benda tribe
The Tribes of Mirdita
The composite Mirdita tribe
The Dibrri tribe
The Kushneni tribe
The Spaçi tribe
The Fani tribe
The Oroshi tribe
The Kthella tribe
The Selita tribe
The Tribes of the Mat Region
The Bushkashi tribe
The composite Mati tribe
The Tribes of the Upper Drin Basin
The Hasi tribe
The Luma tribe
The Lura tribe
The Arrëni tribe
The composite Dibra tribe
Minor Tribes (manja plemena)
The Bobi tribe
The Boksi tribe
The Buza e Ujit tribe
The Çidhna tribe
The Dardha tribe
The Dervishaj tribe
The Dushi tribe
The Gimaj tribe
The Grizha tribe
The Kastrioti tribe
The Komani tribe
The Kopliku tribe
The Luznia tribe
The Mëgulla tribe
The Morina tribe
The Muhurri tribe
The Ploshtani tribe
The Reçi tribe of Dibra
The Sheh Hysenaj tribe
The Skandëri tribe
The Trojaku tribe
The Ura e Shtejtë tribe
The Zogjaj tribe

Ćiro Truheka (1865 – 1942)

Ćiro Truhelka
(Osijek, 2.II.1865. - Zagreb, 18.9. 1942.),

Hrvatski arheolog, povjesničar i povjesničar umjetnosti

Foto 1

Foto 2

Primjeri djela Ćire Truhelke
Foto 1: "Natpisi iz sjeverne i istocne Bosne", Ćiro Truhelka; Zapisi iz 1895 godine za Glasnik Zemaljskog muzeja
Foto 2: Tetoviranje katolika u BiH - PDF

Ćiro Truhelka, Zbornik
Uredila Nives Majnarić Pandžić
Matica Hrvatska, Zagreb 1994.
Info

Biografija

Ćiro Truhelka rodio se u Osijeku 1865. godine. kao bio sin učitelja češkog porijekla Antuna Vjenceslava Truhelke i Marije rođ. Schön. U Osijeku je završio osnovno obrazovanje i niže razrede gimnazije, a dalje školovanje je nastavio u Zagrebu. U mladosti je pokazivao interes za slikarstvo i tehničke znanost, ali zbog slabijeg materijalnog stanja opredjelio se za studij povijesti umjetnosti i povijest (1882-1885) na Mudroslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (a ne arheologiju kako se to često prepisuje kroz literaturu). Doktorirao je 1885. disertacijom "Andria Medulić: njegov život i rad".
Još kao student volonterski je surađivao s Isidorom Kršnjavim u Strossmayerovoj galeriji u Zagrebu i izradio njezin prvi katalog (1885.).
Godine 1886. Truhelka je postao tajnik Muzejskog društva za Bosnu i Hercegovinu i prvi provizorni kustos budućeg Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine sa zadaćom pripreme njegovog budućeg otvaranja 1888. Imao je 21 godinu kada je došao u Sarajevo, gdje je naposlijetku proživio četiri desetljeća. U Zemaljskom muzeju Truhelka je upravljao etnografskom, prethistorijskom i srednjovjekovnom zbirkom, no kako nije bilo dosta stručnjaka može se reći da se bavio i brinuo za skoro sve zbirke u muzeju. Kao kustos uredio je bosanske paviljone na Svjetskim izložbama u Budimpešti (1896), Briselu (1897) i Parizu (1900). Godine 1905. naslijedio je Kostu Hörmanna na mjestu ravnatelja/direktora Zemaljskog muzeja i urednika Glasnika Zemaljskog muzeja (do 1920). Zaslugom Ćire Truhelke Zemaljski muzej je 1913. dobio novu, svoju sadašnju zgradu. Tijekom službovanja u Sarajevu vodio je arheološka istraživanja na Glasincu (ilirski grobovi), u Donjoj dolini (prapovijesno naselje) te mnogim drugim lokalitetima. Umirovljen je 1922. godine. Iak je i dalje imao namjeru živjeti u Osijeku, imenovan je za profesora arheologije i historije umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Skopju (Makedonija), gdje je umirovljen 1931.

Od 1926. do 1931. godine bio je profesor na Filozofskom fakultetu u Skopju.
Bio je predsjednikom Društva bosansko-hercegovačkih Hrvata u Zagrebu koje je osnovano u ožujku/martu 1939. godine i u javnosti zastupalo koncept hrvatske nacionalne pripadnosti Bosne i Hercegovine.

Posljednje godine života je proveo u Zagrebu. Njegova sestra, Jagoda Truhelka bila je poznata spisateljica.

Literatura o Ćiri Truhelki

O Ćiri Truhelki je napisano niz priloga i radova, a najbolje polazište za sagledavanje njegovog života i djela pruža zbornik radova koji mu je posvećen: Ćiro Truhelka, zbornik, Matica hrvatska, Zbornici i monografije, Zagreb 1994.).

Ivan Alilović, Ćiro Truhelka, “Biobibliografija hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine do god. 1918.”, Zagreb 1986, 117-118.
Đuro Basler, Truhelka Ćiro, AL BiH, Tom I, Sarajevo 1988, 173.
Anton Berisha, Ç’shkruante Qiro Truhelka në hyrjen e vëllimit “Arnautske priče”, të viti 1905?, Rilindija 17.9. 1988, 13.
Šefik Bešlagić, Povodom dolaska grofa Tisze u Sarajevo 1918. godine (i rasprave Dr. Ć. Truhelke), Osječki zbornik 18-19, Osijek 1987, 389-398.
Nenad Cambi, Truhelka i starokršćanska arheologija, “Ćiro Truhelka, zbornik”, Zagreb 1994, 33-49. Željko Demo, Arheologija srednjega vijeka i srednjovjekovni spomenici Bosne u radovima Ćire Truhelke, “Ćiro Truhelka, zbornik”, Zagreb 1994, 51-71.
Andrej Čebotarev, Rukopisna ostavština Ćire Truhelke, Obavijesti Hrvatskog arheološkog društva XIX/3, Zagreb 1987, 76-77.
Lidija Fekeža, Stogodišnjica Zemaljskog muzeja BiH (Osnivači 1: Osnova za kasnija istraživanja, Ćiro Truhelka), Oslobođenje 45/14327, Sarajevo 10.5. 1988, 8.
Lidija Fekeža, Ćiro Truhelka – znanstvenik pionirskih podhvata (Interpretacije na razini evropske znanosti), Stećak II/23, Sarajevo 1995, 32-33.
Ignacije Gavran, Doprinos jednog “kuferaša” u Bosni (O djelu Ćire Truhelke), Kalendar Svetoga Ante 2001, Sarajevo 2000, 93-98.
Mirja Jarak, Ćiro Truhelka kao pionir starokršćanske arheologije, Marulić XXIII/1, Zagreb 1990, 14-22.
Mira Kolar-Dimitrijević, Ćiro Truhelka – hrvatski povjesničar, “Ćiro Truhelka, zbornik”, Zagreb 1994, 91-104.
Viktor Kopač, Dr Ćiro Truhelka (2.2. 1865-18.9. 1942), Povodom osamdesete obljetnice numizmatičke monografije “Slavonski Banovci”, Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske XXVIII/1, Zagreb 1979, 36-39.
Veselko Koroman, Truhelka Ćiro, “Kronološka bio-bibliografija hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine”, Hrvatska misao II/6, Sarajevo 1998, 165.
Olga Lalević – Andrea Dautović, Pregled radova dr. Ćire Truhelke objavljenih u izdanjima Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, Hrvatska misao IV/17, Sarajevo 2000, 359-370.
Nives Majnarić-Pandžić, Ćiro Truhelka – profesor arheologije i historije umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Skoplju, Regiones paeninsulae Balcanicae et proximi orientis, Bamberg 1988, 414-424.
Nives Majnarić-Pandžić, Ćiro Truhelka kao arheolog-prethistoričar, Marulić XXII/3, Zagreb 1989, 286-297.
Nives Majnarić-Pandžić, Ćiro Truhelka (Osijek 1865-Zagreb 1942), Hrvatski narodni kalendar za prijestupnu 1992, Godina 40, Sarajevo 1991, 250-256.
Nives Majnarić-Pandžić, Pogovor, “Ćiro Truhelka, Uspomene jednog pionira (s pogovorom Nives Majnarić-Pandžić)”, Azur Journal, Mala Azurova povjesnica, Knjiga 4, Zagreb 1992, 141-148.
Nives Majnarić-Pandžić, Bibliografija, “Ćiro Truhelka, Uspomene jednog pionira (s pogovorom Nives majnarić-Pandžić)”, Azur Journal, Mala Azurova povjesnica, Knjiga 4, Zagreb 1992, 149-150.
Nives Majnarić-Pandžić, Predgovor, “Ćiro Truhelka, zbornik”, Zagreb 1994, 7-8.
Nives Majnarić-Pandžić, Truhelkin doprinos prapovijesnoj arheologiji Bosne i Hercegovine, “Ćiro Truhelka, zbornik”, Zagreb 1994, 19-31.
Brunislav Marijanović, Ćiro Truhelka, Hrvatski narodni kalendar 1991, Godina 39, Sarajevo 1990, 201-202.
Mirko Marjanović, Truhelka Ćiro, “Leksikon hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas”, Hrvatska misao IV/14, Sarajevo 2000, 99.
Rade Mihaljčić, Truhelka Ćiro, “Enciklopedija srpske istoriografije (Priredili Sima Ćirković i Rade Mihaljčić)”, Knowledge, Beograd 1997, 686-687.
Nada Miletić, Ćiro Truhelka (1865-1942), “Spomenica stogodišnjice rada Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine 1888-1988.”, Sarajevo 1988, 39-43.
Ivan Mirnik, Ćiro Truhelka kao numizmatičar, Marulić XXII/3, Zagreb 1989, 298-306.
Ivan Mirnik, Ćiro Truhelka kao numizmatičar, “Ćiro Truhelka, zbornik”, Zagreb 1994, 73-78.
Shefquet Pllana, Qiro Truhelka si mibledhës, përkthues dhe botus e tregimeve popullore shqiptare nga Tetova dhe Malësia, Jehona 22/2, 1985, 33-42.
Aleksandar Stipčević, Ćiro Truhelka kao albanolog, “Ćiro Truhelka, zbornik”, Zagreb 1994, 117-123.
Jaroslav Šidak, Ćiro Truhelka – njegov život i rad (u povodu 10-godišnjice njegove smrti), Historijski zbornik 5, Zagreb 1952, 103-110.
Ćiro Truhelka, Uspomene jednog pionira (s pogovorom Nives Majnarić-Pandžić), Azur Journal, Mala Azurova povjesnica, Knjiga 4, Zagreb 1992, 151.
Benedikta Zelić-Bučan, Truhelkin rad na pismu i spomenicima bosančice, “Ćiro Truhelka, zbornik”, Zagreb 1994, 79-89.
Dejan Zadro, Iz korespondencije Ćire Truhelke i Isidora Kršnjavog, Građa iz Arhiva Bosne i Hercegovine, god. 4, br. 4, Sarajevo 2012, 97-153.
Muhamed Ždralović, Turska arhivska građa – izvor za proučavanje historije Bosne i Hercegovine u radovima Ćire Truhelke, “Ćiro Truhelka, zbornik”, Zagreb 1994, 105-115.

PRIJEPORI
Kontroverze u radu Ćire Truhelke

Usprkos njegovom velikom znanstvenom doprinosu, najkontoverzniji dio života i rada Ćire Truhelke vezuje se za mišljenje kako je on bio jedan od praotaca rasističke ideologije ustaškog pokreta u Hrvatskoj. Truhelka je naime tvrdio kako su bosanski muslimani etnički Hrvati, koji, prema njemu, pripadaju rasno superiornijoj nordijskoj rasi. Suprotno tomu, prema Truhelki, Srbi su pripadali izrođenoj vlaškoj rasi, poput Židova i Armenaca.

Izvor navoda: Nevenko Bartulin (2013). The Racial Idea in the Independent State of Croatia: Origins and Theory. Leiden: Brill Publishers. pp. 8, 52–56. ISBN 9789004262829.

Znanstveni doprinos

Ćiro Truhelka je dao izuzetan doprinos u proučavanju povijesti Bosne i Hercegovine. Muzejski posao utjecao je na njegov raznovrstan interes. Prema opusu naučnog interesa Ćiro Truhelka je bio polihistor. Na mnogim mjestima i sam je u pravu kada u svojim Uspomenama kaže da je bio pionir. Na polju prapovijesti bavio se iskopavanjem arheoloških nalazišta, lirskih grobova i gradina na Glasincu, sojeničarskoog naselja u Donjoj Dolini i druga. To mu donosi priznanje antropološkog kongresa u Beču i članstvo u tom društvu. Istraživao je rimske i ranokršćanske spomenike u BiH. Na polju etnologije radio je na etnografskoj zbirci i dao prikaz narodnog života u BiH. Radi istraživanja naučio je albanski i turski jezik, što mu je značajno poslužilo u nekim njegovim radovima.
Izuzetno značajan doprinos Truhelka je ostvario na polju povijesti srednjovjekovne Bosne. Istakao se u istraživanju stećaka, materijalne kulture, bosančice, topografije, numizmatike,
političkim, društvenim i vjerskim prilikama u srednjovjekovnoj Bosni.

Ćiro Truheka, djela

Starobosanski pismeni spomenici, (1894.)
Starobosanski natpisi, (1895.)
Slavonski banovci, (1897.)
Osvrt na sredovječne kulturne spomenike Bosne, (1900.)
Djevojački grob, (1901.)
Državno i sudbeno ustrojstvo Bosne u doba prije Turaka, (1901.)
Kraljevski grad Jajce, (1904.)
Naši gradovi, (1904.)
Arnautske priče, (1905.)
Crtice iz srednjeg vijeka, (1908.)
Dubrovačke vijesti o godini 1463., (1910.)
Tursko-slavjenski spomenici dubrovačke arhive, (1911.)
Gazi Husrefbeg, (1912.)
Kulturne prilike Bosne i Hercegovine u doba prehistoričko, (1914.)
Historička podloga agrarnog pitanja u Bosni, (1915.)
Das Testament des Gost Radin, (1916.)
Stari turski agrarni zakonik za Bosnu, (1917.)
Konavoski rat 1430.-1433., (1917.)
Nekoliko misli o rješenju bosanskog agrarnog pitanja, (1918.)
Sojenica kao ishodište pontifikata, (1930.)
Starokršćanska arheologija, (1931.)
O porijeklu bosanskih muslimana, (1934.)
Studije o podrijetlu. Etnološka razmatranja iz Bosne i Hercegovine, (1941.)
Uspomene jednog pionira, (1942.)

ĆIRO TRUHELKA: Nakon atentata u Sarajevu je nastao pogrom kakav grad ne pamti od nastanka
Žurnal.info, 29.6.2013.

Jacques Bourcart (1891-1965)

Jacques Bourcart
Guebwiller (Haut-Rhin), 5.VII.1891- Paris, 24.VI.1965.

Francuski geolog, povjesničar, akademik i predsjednik Francuskog geološkog društva od 1943. godine. Zaslužan je za uvođenje oznake "albanski" kod više slučajeva tijekom proučavanja geologije Dinarsko-albansko-grčkog luka (tektonskih Dinarida), i nakon istraživanja par prioritetnih područja kao što je npr. Proketijska zona - Područje Albanskih Alpa (franc., Alpes albanaises).

Životopis

Jacques Bourcart rođen je u Guebwilleru u regiji Alsace (područje današnje Francuske). Godine 1913. pridružuje se Francuskoj vojsci, te je poslan na službu u Maroko. Godine 1916., nakon što je njegov puk bio pripojen novoj Istočnoj armiji (Armee de l’Orient) Bourcart je izmješten na područje južnog Balkana, gdje je aktivan slijedeću godinu dana u francuskoj vojnoj administraciji na jugoistoku Albanje. Relativni mir koji je tada vladao omogućio je Bourcartu da se posveti prikupljanju geološki korisnih podatakaa što mu je omogućilo da godine 1922. na Sveučilištu Sorbonne obrani dizertaciju Les confins albanais administres par la France (1916-1920): contribution a la géographie et la géologie de L´Albanie moyenne (Albanske granice pod francuskom upravom: Prilog geografiji i geologiji središnje Albanije). Njegov primarni znanstveni interes bio je i ostao Maroko i oceanografija. Međutim, kao rezultat njegova boravka na području Korçe, velik dio njegovog ranog znanstvenog rada odnosio se na Albaniju.

Od 1933. godine predaje na Fakultetu znanosti (Faculté des Sciences) u Parizu, gdje postaje profesor 1937. Kasnije drži katedru geologije na poznatom sveučilištu Sorbonne te naposlijetku 1943. postaje i voditelj Francuskog geološkog društva. Boucart je objavio oko 380 publikacija, od kojih se njih 40 odnosi na Albaniju. Neka od tih djela su:

L´Albanie et les Albanais (Albanija i Albanci), Paris 1921,
Les confins albanais administres par la France (1916-1920): contribution a la géographie et la géologie de L´Albanie moyenne (Albanske granice pod francuskom upravom: Prilog geografiji i geologiji središnje Albanije, Paris 1922.

Godine 1962. postaje članom Francuske akademije znanosti. Umire u Parizu par godina kasnije. Sahranjen je na pariškom groblju Montparnasse.

Izvor informacija: Rovert Elsie, A BIOGRAPHICAL DICTIONARY OF ALBANIAN HISTORY

Rezultati geoloških istraživanja Albanije su u velikoj mjeri plod francuske geološke škole.

Naime, prva geološka promatranja u Albaniji nastala su na temelju zapisa 130-ak francuskih prirodoslovaca i putnika, koji su, prolažeći albanskim teritorijem također opisivali i njezine prirodne i podzemne resurse. Prvi je bio Francois de Pouqueville, francuski konzul (1806.-1817.) kod Ali-paše Tepelenskog iz Janjine, koji je spomenuo naslage prirodnog bitumena u Selenitzi kod Vlore pri svojem putovanju u Grčku i to objavio 1820. godine. Njega su slijedili Théodore Virlet d'Aoust (1800-1894), Ami Boué (1794-1881) i dr.

Pročitaj više

Asti PAPA, Jacques Bourcart (1891-1965) et les fondements de la géologie alpine de l`Albanie, Travaux du COFRHIGEO, 2000. (na francuskom jeziku: Jacques Bourcart (1891-1965) i temelji visokoplaninske geologije Albanije.

Geološka skica Albanije (Esquisse géologique de l'Albanie)
Jacques Bourcart . Esquisse géologique de l' Albanie - 1921
Izdavač: Service géographique de l'armée (Paris)
Autor: Bourcart, Camille-Arthur (1835-1911)

Tektonska karta Albanije
(Carte tectonique de l'Albanie par Jacques Bourcart)
Autor: Jacques Bourcart (1924).
Tektonske zone:
1. Jadransko-jonska zona (Zona Kruja + Jonska zona + Zona Sazani).
2. Zona Cukali-Pindus (područje Krasta-Cukali).
3. Prokletijska zona (Albanske Alpe).
4. Šarska zona (Korabska zona).
5. Albanska navlaka (Područje Mirdita).

Radivoj Simonović (1858-1950)

dr Radivoj Simonović
Ledinci, 17.8.1858. - Sombor, 21.7.1950.
srpski liječnik i fotograf

"Možda bi kogod hteo znati kakve sam hasne imao od svega toga? Novaca sam potrošio toliko, da bi mogao salaš kupiti. Mučio sam se kadgod grozno, bez vode po suncu, bez krova po kiši, bez postelje na travi i na kamenu, pa noćio sam i u rupi na snegu.
A da li se kajem? Ne ja! Bio sam uvek presretan na putu! Moje duševno uživanje bilo je toliko veliko, da sam ja svuda u najsumornijem kršu, i kraj mora i na vrh gora, bio kao u kakvom raju!"

Dr Radivoj Simonović
(1858-1950), ljekar, geograf, etnograf, planinar, fotograf i putnik.

Biografija

Liječnik, etnograf, geograf, povjesničar, filolog i sociolog, putnik i istraživač, fotograf i utemeljitelj planinarstva u Srbiji, zdravstveni prosvetitelj i narodni dobrotvor, dr. Radivoj Simonović rođen je u Srijemu (srp. Srem), u Ledincima 1858. godine. Još kao učenik novosadske Gimnazije mladi Simonovoić je sa svojim profesorom Šandorom Popovićem 1876. godine počeo planinariti po Fruškoj gori i prikupljati materijal za geološka ispitivanja za Mađarsko geološko društvo. Studirao je medicinu na Sveučiištu u Beču, na jednoj od najboljih europskih škola toga vremena. Proučava njemačku kulturu i usavršava njemački jezik toliko da će kasnije njime pisati i neke studije, kao što će pisati srpskim i mađarskim jezikom. U Beču je bio aktivni član Srpskog akademskog društva "Zora". Tako je 1876. godine održao govor na društvenom skupu o manastiru Rakovcu, iskazavši tako i svoj interes za povijesne teme. Boraveći u Beču često je planinario Bečkom šumom (njem. Wienerwald). Po završenom studiju, službovao je, kao vojni liječnik, prvo po Češkoj. Iz Češke je 1888. godine premješten u Gacko (Avtovac, Čemerno), a potom u Nevesinje. Iako je i tamo bio vojni liječnik, liječio je i civilno stanovništvo, jer je tada u istočnoj Hercegovini bilo malo liječnika. Kad se već tamo našao, u slobodno vrijeme je istraživao etnologiju i geomorfologiju predjela te je počeo pješačiti po divljim i romantičnim planinama Prenju i Čvrsnici. Te planine su ga toliko privlačile da se na njih peo više puta i o njima pisao u nekoliko navrata. Penjao se i na Lebršnik, Volujak, Leliju, Zelengoru i dr.

- Po zimi i snijegu morao je obilaziti vojne objekte na granici s Crnom Gorom, a ljeti je po planinama i dolinama sakupljao razno bilje i slao ga na sveučilišta u Graz i Beč. U Hercegovini se već ozbiljnije bavio fotografijom nakon što je detaljno proučio kemiju i optiku. (Kušer, 2019. o Simonovićevu službovanju u Gackom i Nevesinju)

Iz Hercegovine je prešao u Trst, gdje je naučio talijanski. Pred kraj 19. stoljeća tri je godine bio liječnik u Milni na Braču. Uspješno je, eksperimentirajući s tzv. Behringovim serumom, suzbio difteriju koja se proširila otokom. Odatle odlazi u Lipik, gdje je jedno vrijeme službovao kao liječnik u toplicama. Devedesetih godina 19. stoljeća u društvu sa srpskim pjesnikom Lazom Kostićem boravi u Crnoj Gori na Cetinju gdje je njegov brat dr Svetislav Simonović bio liječnik knjaza Nikole. Godine 1896. stigao je u Sombor, gdje se skrasio, proživio pune 54 godine, stekavši ugled dobrog liječnika, vrlo obrazovanog i čestitog čovjeka. Simonović je postao najpopularniji i najomiljeniji iječnih u gradu. U svako doba dana bio je spreman pomoći slabima i bolesnima, i usred noći, i po kiši i po snijegu stizao je do pacijenata. Ako se radilo o siromašnima znao je i ne naplatiti uslugu, a nerijetko nabaviti lijek o svome trošku. Laza Kostić i Simonović prijateljevali su cijelo desetljeće, naročito u Somboru. Simonović je nakon Lazine smrti pokrenuo 1912. godine ediciju u Somboru: "Dr Laza Kostić - njegov život i rad". Izašla su samo dva sveska, te i 1913. godine. Također je Simonović u svojim "Uspomenama na dr Lazu Kostića", opisao život i ličnost svog velikog prijatelja i pacijenta Laze Kostića. Srpski spisatelj Jovan Skerlić je Simonovića, zbog njegove intelektualne znatiželje i spoznaja do kojih je dosezao, prozvao "Somborskim Russeauom". Godine 1978. tiskana je u Somboru obimna knjiga Simonovićevih odabranih tekstova "Čovek iznad svega", koje je priredio (i predgovor napisao) dr Stojan Berber, liječnik i književnik.
Simonović je 1919. godine, kao tadašnji predsjednik jugoslavenske komisje za razgraničenje s Mađarskom, bio jedan od sastavljača Memoranduma o Bajskom trokutu koji je po završetku Prvog svjetskog rata upućen Međunarodnoj komisiji u Parizu, za utvrđivanje jugoslavensko-mađarske granice. U to vrijeme surađuje i sa srpskim geografom Jovanom Cvijićem, koji je se tada također bavio pitanjem razgraničenja - njih dvojica su prvi kontakt imali 1904. ili 1905. godine. S Cvijićem je ostao prijatelj i suradnik. Njemu je, prije svega svojim fotografijama, nadopunjavao znanstvena izdanja, ali i izdanja francuskih, njemačkih i mađarskih znanstvenih leksikona. Kao suradnik dao je veliki doprinos izdanjima Matice srpske i drugih listova i časopisa. Godine 1933. upisao se za člana dobrotvora Geografskog društva Univerziteta u Beogradu, prilogom od 1000 dinara.
Doktor Simonović je često pisao stručno-povijesne radove i knjige za narod. U Ljetopisu Matice srpske objavio je 1892. godine članak: Manastir Žitomislić u Hercegovini. Matica ga je za to putopisno-popularno djelo nagradila sa 90 f. honorara. Tiskao je 1898. godine u Pančevu knjigu Kuga u Sremu 1795. i 1796. godine. Iste, 1898. godine izdao je u Novom Sadu stručno medicinsko djelo: Jektika-sučija, tuberkuloza i skrofuloza. Objavljivao je u međuratnom vremenu, brojne članke u Glasniku Istorijskog društva u Somboru.
Proučavao je zdravlje naroda u sklopu utjecaja okružujuće prirodne i društvene sredine, približivši se time stajalištima Jovana Cvijića. Proučavao je i snimao krške, a naročito planinske predjele. Bio je majstor umjetničke fotografije.
Simonović je umro u 92 godini života, izgubljena sluha i usamljen, ali vrlo cijenjen i voljen od svojih sugrađana. Opća bolnica u Somboru nosi njegovo ime, a po njemu se zove Planinarski dom "Dr Radivoj Simonović" na Fruškoj gori.

Stanari došli da kažu "Dobro jutro" planinarima pod Volujakom
Autor: R. Simonović

Simonović i dinarske planine

Simonovića je naročito privlačila geomorfologija i geografija krških planina, isključivo bosansko-hercegovačkih i hrvatskih, o kojima je i napisao veći broj članaka i stručnih prikaza u beogradskim, zagrebačkim i sarajevskim listovima. Nakon što se materijalno osamostalio kao ugledni somborski liječnik, Simonović je od 1903. godine svakog ljeta s manjom skupinom ljudi obilazio Velebit, Prenj, Čvrsnicu, Dinaru, Triglav i druge planine, i tom prilikom fotografirao prirodu i ljude. Njegove su fotografije, zbog njihove kvalitete, koristili mnogi znanstvenici za ilustriranje svojih knjiga (Havaš, Hirc, Degen). Nakon Prvog svjetskog rata njegove fotografije je u znatnoj mjeri koristio i Jovan Cvijić u raznim geografskim čaopisima, monografijama i knjigama. Surađivao je i s botaničkim institutima u Beču i Grazu, kojima je slao rijetko planinsko bilje.
Posebnu ljubav Simonović je razvio prema Velebitu, na kojega se penjao dvadesetak godina, počevši od 1903. godine. Privlačnost Velebita navela ga je da napiše pismo Jovanu Cvijiću i pokuša da ga uvjeriti da prouči geološke tajne ove planine. Upravo ga zbog tih razloga u Hrvatskoj smatraju zaslužnim za promoviranje planinarstva na Velebitu. Organizirao je 17 velikih pohoda na ovu planinu, snimio na tisuće vrijednih fotografija Velebita i dinarskog krša i pisao putopise. Velebitom će planinariti do svoje osamdesete godine. Godine 1924. proglašen je počasnim članom Hrvatskog planinarskog društva, Po njemu je 1926. godine, u znak zahvalnosti za njegov doprinos istraživanju Velebita, do tada bezimeni vrh na južnom Velebitu nazvan Simonovića Stapina - danas se zove samo Stapina.
Godine 1924. na planinarskoj izložbi u Drugoj muškoj gimnaziji u Beogradu, koju je priredilo Geografsko društvo, Simonović je izložio svoje fotografije na 20 tabli sa po šest slika. Iste je godine objavljeno poznato Cvijićevo djelo Geomorfologija (Knjiga I:), s 11 Simonovićevih fotografija u tekstu i čak s fotografijom u boji na koricama knjige.
Simonović je, inače, redovito obavještavao Cvijića o svojim putovanjima i slao mu fotografije. Cvijić je vrlo često izražavao želju da se snimi neka pojava u prirodi i Simonović je odmah odlazio na snimanje, slao Cvijiću ili Geografskom društvu traženu fotografiju, bez naplaćivanja. Jednom je zamolio Cvijića da odredi nekog mlađeg suradnika koji bi mu na Velebitu pomogao u proučavanju vrtača. Cvijić je odmah odredio Milenka Filipovića, dodijelivši mu 2.000 dinara za putne troškove. I poslije Cvijićeve smrti Simonović je nastavio suradnju s Geografskim društvom, u kome je držao i predavanja o planinama. Geografsko društvo mu je 1932. godine objavilo knjižicu Durmitor, sa 29 izvrsnih fotografija.
U poznim godinama Radivoj Simonović je testamentom poklonio tom društvu nekoliko tisuća fotografija planina i krških predjela, među njima i uramljene slike velikog formata. One i danas krase prostorije Geografskog instituta i Srpskog geografskog društva.
Planinarski savez Hrvatske otkupio je od Sofije Hirtz (supruge prof. Mirosava Hirtza) vrijednu zbirku fotografija R. Simonovića (s motivima: planinskih vrhunaca, goleti i krša Velebita, šuma i pašnjaka, jezera i rijeka, bezbrojnih fotografija ljudi, njihovih lica, narodnih nošnji, kuća i crkava) i predao ju 1958. godine Samoborskom muzeju i Ivici Sudniku za planinarsku zbirku.

Južni Velebit: Simonovića Stapina sa jugozapadne strane
Autor: R. Simonović

Simonović i Velebit

Simonović je na Velebitu boravio 17 puta i objavio o njemu nekoliko stručnih monografija i putopisa. Samo uzdužno prošao 7 ga je puta.
Na Velebit je Simonovića odveo slučajan splet okolnosti. Iscrpljen nakon punih sedam godina službe ne koristivši godišnji odmor, prilikom liječenja reumatizma u Topuskom 1901. i 1902., da se ne bi dosađivao obilazio je okolicu, fotografirao narodne nošnje, seljačke kuće, drvene crkve i križeve i čitao časopis Hrvatski planinar, u kojem Dragutin Hirtz opisuje istraživačko putovanje Josipa (Giuseppea) Wanke po Velebitu. Kao član mađarskog “Photokluba”, Simonović objavljuje oglas u kojem traži suputnike za Velebit. Iako mu se nitko nije javio, u Senju sjeda na parobrod i kreće na put. Kao liječnik znao je da je bitno biti fizički aktivan, bojao se da će ga savladati dijabetes, pa se odlučio ozbiljnije baviti planinarenjem. Kada je ugledao Velebit s parobroda, u prvi tren se razočarao. 1914. je o tome zapisao: “...Velebit ne može baš nimalo očarati putnika na parobrodu. Vidi se samo neka strašna pustoš i pustinja, svuda suhi kamen i beskrajna jednoličnost...”
No, neće proći dugo, a vojvođanski će se liječnik zaljubiti u tu planinu, u goleme pukotine Male i Velike Paklenice i najviše velebitske vrhove.
Od svih mjesta koja je tada putem obišao najviše ga se dojmio - Obrovac. “Bio je van sebe od radosti kada je ugledao mještane odjevene u drevnu nošnju iz 16. stoljeća te ih je sve odreda želio slikati, a oni su, za neku novčanu naknadu, spremno pozirali. U ta dva tjedna svog prvog boravka na Velebitu popeo se iz Paklenice na vrh Velebita, pa se spustio u Medak. Na povratku iz Like je preko Alana došao na Vrhprag, Tulove grede i u blizini spazio primitivne stočarske stanove čiji se izgled stoljećima nije mijenjao.

Simonović gotovo nikada u planine nije odlazio sam. Nakon što je prvi put u Velebit stigao bez društva, ondje je sreo i sprijateljio se s Ilijom Šarinićem, učiteljem iz Švice, s kojim je od tada često planinario. Radivoj Simonović i njegov prvi suputnik po Velebitu pomagali su i pri arheološkim istraživanjima starohrvatskih grobova u Piramatovcima 1910. godine.
U planine je, među ostalima, rado išao i s bračnim parom Hirtz, Ivanom Gojtanom i Josipom Poljakom. Simonović i Poljak upoznali su se u lokalnoj gostionici u ličkom mjestu Krasno, nadomak sjevernom Velebitu 1912. Za stolom su dva geologa, Josip Poljak i Ferdo Koch, živo raspravljali o problemima krša u tom kraju i na Velebitu. Simonović, koji je do tada sjedio u mračnom kutku gostionice i nije mogao izbjeći, a ne čuti taj razgovor, spontano im se priključio i iznio neke svoje zaključke. Po zanimanju liječnik, Simonović je bio i geolog amater, imao je respektabilno znanje o problematici krša, toliko da je mogao gotovo ravnopravno raspravljati s dvojicom znanstvenika. Od tog trenutka Velebit su obilazili zajedno gotovo trideset godina.
IZVORI: JUTARNJI LIST, 2019./KATALOG IZLOŽBE, 2018.

Grupa prirodoslovaca-velebitaša na Velebitu, 1924. godine
Slijeva nadesno (stoje): Josip Poljak, Ilija Šarinić, Miroslav Hirtz i Radivoj Simonović; sjedi Ivan Gojtan

DR. R. SIMONOVIĆ O VELEBITU
HRVATSKI PLANINAR, 1932, broj 2

Gospodin Dr. Radivoj Simonović, liječnik u Somboru, pionir i veteran hrvatskog i srpskog planinarstva, dakle prvoborac u planinarstvu Dinarida, počastio je našeg člana g. Dr. I. Krajača sa više prekrasnih slika sa Velebita i vrlo ljubeznim dopisom, koji sa svojim
autobiografskim i autoritativnim opažanjima mora da se sačuva za potomstvo radi naše narodne planinarske historije. Odlični naš Nestor planinarstva i naše narodne planinarske fotografije, jošte uvijek mlad i svjež, govori doslovno ovako:

»God. 1887. kao vojni lekar dopro sam u Hercegovinu, pa sam već tamo postao planinar, jer sam botanizirao i slikao (sa tudjim aparatom) te zavolio planine. Godine 1902. u Topuskom čitao sam »Hrvatski Planinar« i hvalu Paklenice, pa kao član Budapeštanskog
Fotokluba pozovem u anonsi: tko će da ide sa mnom na Velebit. Nitko se nije javio. Onda ja sam otidem prvo u Senj, pa u Obrovac, pa kroz Paklenicu preko Buljme-Dolaca u Medak i na kolima preko Alana i Vrhpraga u Obrovac. Tu mi se dopadne Vrhprag tako, da sam opet posebice izišao na kolima gore i slikao čobane i Tulove Grede. Posle sam skoro svake godine putovao po Velebitu većinom sa učiteljem iz Švice g. Ilijom Šarinićem, sad posle rata sa Drom Poljakom i dr.
Od sviju planina od Triglava do Prokletije što sam vidio i obišao i sada još tvrdim da je Velebit najljepši i najinteresantniji. (Podcrtao sam g. Dr. Simonović). Sa svakog gledišta, iz čisto planinarskog, i geološkog i botaničkog i etnografskog. Zato sam i poneo sa njega najmanje 1500 slika.
Sad sam naumio: da uveličam slike za jednu velebitsku izložbu u Zagrebu. . . . — Ja bi hteo da izložim: studije geološke, studije stena u Krasu, studije vegetacije, nekoliko lepih slika predela, pa onda pastirske stanove i tipove ljudi te narodno odijelo.«

Dalje ganutljivo piše naš prvi otkrivalac velebitskog krajobraza i njegovih ljepota:

»Iskreno da Vam kažem, ja hoću još na leto da idem po Velebitu, da tražim nešto što mislim da nisam dobro uhvatio. Pa onda hoću pre nego što umrem da moj mili, dragi i divni Velebit ilustriram tako, kako još nikad niko nigdi ni u jednog naroda nije ilustrirao nijednu planinu. Specijalno hoću da popunim etnografski deo, koji je kod nas najmanje obrađen i hoću da se oprostim od Velebita sa jednim predavanjem, ako uzmognu i ako
Bog da. Na leto moram i na Rožanske Kukove, da ih i ja vidim i da
probam slikati! Bio sam pod njima 1914 i 1925.«

Završuje uz tople želje za planinare i Hrvate i Jugoslavene, i nastavlja doslovce:

»Pa ako se kadgod sastanemo na Velebitu da možemo zapjevati hercegovačku guslarku:
»Mrkla noći budi od pomoći,
Bijel dane osvani na zdravlje
I donesi dobra svakojega
Ponajviše zdravlja i veselja!
Od zdravlja nam ništa bolje nema,
Od veselja ništa veće nema;
Pa u zdravlju da se veselimo
I da jednu pjesmu zapjevamo
Od staroga doba i zemana!«

Našem odličnom prvaku želimo najsretnije novo ljeto, dobro zdravlje i dug život na radost našu i čitavog našeg planinarstva, a napose na najodlučniju i najdoličniju popularizaciju i propagandu našeg pratipa krške planine, našeg Velebita. HPD će se osobito veseliti, ako naš stari pionir opet posjeti Sjeverni Velebit sada, otkada je optočen divnim gorskim visokim stazama, pa da naš dični mladenački starac na svoje oči vidi: da
njegovo planinarsko sjeme, koje je posijao napose otkrićem ljepota velebitskog krajobraza, nije palo na neplodno tlo, nego da je procvalo i to tipično i prvorazredno, pa da on idući novim stazama uzmogne svojim umjetničkim shvaćanjem i svojom fotografskom kamerom počastiti i posvetiti jošte naš planinarski biser — Rožanske
Kukove. Bog ga u dalekoj Bačkoj poživio u čestitom, iskrenom, trudnom i poštenom planinarskom i narodnom radu. Na mnogaja, pa do sreće da se na meti na Rožanskim Kukovima bratski sastanemo!
DR. I. K. (Ivan Krajač)

Susret pod Velebitom
AUTOR: MIRKO MARKOVIĆ
Naše planine, 1964, br. 9-10, str. 195-198 (PDF)

Bilo je to jedne tople srpanjske večeri godine 1912. u ličkom seocu Krasnom pod Velebitom. Dnevnu žegu upravo je počeo smjenjivati ugodni večernji povjetarac. U to doba dana ljudi ovdje večeraju, pa iza toga posjedaju pred kućama, da se malo odmore i naužiju večernje hladovine. Susjed obično navrati do susjeda, da se vide i dogovore kako će sutra zajedno na košnju ili u planinu po drvo.
Osobito je te večeri bilo živo u malenoj seoskoj gostionici Blaža Vukelića, gdje se redovito održavalo muško sijelo. Tu su se sastajali stariji Ličani, da uz čašicu rakije i malo duhana čuju dnevne novosti, ili da prepričaju kakvu epizodu »iz dobrih starih vremena«. Najviše se, dakako, govorilo o Americi, kamo su mnogi mještani otišli u potrazi za boljim životom. Gazda Vukelić dobivao je od vremena na vrijeme iz Zagreba novine, te bi ljudima pripovijedao što je nova u Gospiću, Zagrebu, Beču i u dalekom svijetu. Tako je to bivalo svake večeri u Krasnom, pa tako i ove. U polumračnoj i duhanom zadimljenoj gostionici bila su svega tri stola i nekoliko stolica. Domaći ljudi malo su kad sjeli za ove stolove. Radije su pripovjedali stojeći, nagurani oko šanka, zapravo oko podužeg stola, koji je vlasniku služio za podvorbu. Na tome stolu gorjela je na jednom obrnuto postavljenom loncu lojanica, čiji je dim i vonj bio obilniji od svjetla. Sve to, međutim nije smetalo domaće ljude da se tu osjećaju ugodno. Veselo čavrljanje prisutnih bilo je upravo najbučnije, kada su na prag gostionice stupila dva nova gosta. Bili su očigledno stranci. Stariji od njih imao je bradu i odulji štap u ruci, a mlađi je bio u košulji sa športskim pump-hlačama i sa šeširom na glavi. Obojica su na leđima nosili goleme naprtnjače, a na nogama jake, čavlima okovane cipele. Na licima im se vidio umor. Pozdravivši prisutne s »dobro veče«, stranci uđoše u gostionicu. Prisutni odgovoriše i umukoše. Stariji putnik sa bradom pristupi gostioničaru i predstavi se:
- Ja sam profesor Koch iz Zagreba.
- A ja sam Josip Poljak, također iz Zagreba, predstavi se mlađi putnik.
- Mi smo — produži prof. Koch — upravo stigli sa Velebita, pa ćemo se malo kod vas odmoriti. Željeli bismo tu i prenoćiti, a prije svega nešto pojesti i popiti, jer smo gladni i žedni.
- A sigurno ste i umorni, gospodine, primijeti postariji Ličanin sa dugim brcima i sijedom bradom.
- Bogami jesmo, odvrati mladi Poljak. — Profesor i ja hodamo već nekoliko dana preko Zavižana, Jezera i Kukova, pa smo se već zaželjeli odmora.
- A vi, jelda, ono sakupljate rude, zapita ponovo stari Ličanin sa bradom.
- Da, da, odvrati prof. Koch, da skrati razgovor.
- Pa, jeste li što našli?
- Jesmo.
- E, pa lijepo.
U međuvremenu je vlasnik gostionice rasprostro čisti stolnjak, podvorio goste hladnom janjetinom, lukom, kruhom te bocom vina i vode. Došljaci su bili gladni i odmah se dali na jelo. Domaći ljudi su iz prikrajka promatrali nove goste i znatiželjno upijali svaki njihov pokret i svaku njihovu riječ. Najviše su se čudili, kako to, da velika gospoda iz Zagreba hodaju sa teškim naprtnjačama na leđima po Velebitu, gdje i oni sami izlaze sa mnogo muke i tek od nužde. Tiho su si došaptavali, kako su sigurno dobro plaćeni za takova putovanja.
Za vrijeme večere profesor Koch i asistent Poljak počeli su se oporavljati od napornog silaženja niz Nadžak Bilo. Okrijepivši se jelom i pićem prepričavali su minule dogodovštine sa puta. Kasnije se razgovor skrenuo na isključivo stručne geološke probleme. Domaći ljudi su sve to neko vrijeme pozorno slušali, ali kako su sve manje od toga razgovora razumjeli, počeli su se pomalo razilaziti. Za njih je dan bio zaključen. Trebalo je poći na spavanje.
Oko devet sati navečer Vukelićeva se gostionica ispraznila. Za stolom su sjedili samo profesor Koch i asistent Poljak. U suprotnom kutu prostorije sjedila su još dva zaostala gosta. U mraku su se jedva razabirala njihova lica. Obojica su bili stariji ljudi sa dugačkim brkovima, odjeveni sasvim jednostavno. Za šankom je vlasnik gostionice prebrojavao dnevni utržak. Profesor Koch je na sav glas sa svojim suputnikom raspravljao o geologiji Velebita. Obojica su bili u elementu, puni svježih utisaka. Koch je žestoko kritizirao ranije opservacije austrijskih geologa, napose dra Schubcrta. U tcktonici sjevernog i južnog dijela Velebita nazrijevao je profesor Koch vidljive analogije, koje dr Schubert nije poznavao. Prema položaju velebitskih slojeva, koji na sjevernom i južnom dijelu planine padaju prema moru, te rasjedima, koji su vidljivi duž čitave ličke padine Velebita, profesor Koch je uvjeravao svog mlađeg suputnika, kako geotektonski postanak planine nema nikakve veze sa Schubertovom teorijom o velikoj velebitskoj antiklinali. Asistent Poljak je pažljivo slušao svog starijeg druga.
Imate pravo — odgovorio je na kraju Poljak, — jedino tektonika Velike Paklenice nije u tom slučaju dovoljno jasna. Rasjedna ploha Paklenice okomita je na glavni smjer pružanja planine.
- To u ovom slučaju ništa ne smeta — javi se glas iz drugog kuta sobe.
- Naoko smeta — odgovori asistent Poljak, okrenuvši se k stolu odakle je došla primjedba. — Za postanak ovakove reljefne forme teško se može pretpostaviti glavni pravac horizontalnog potiskivanja. Jedino, ako je Velebit doista na profilu Paklenica — Vlaški Grad — Sveto brdo dio jedne velike antiklinale, onda bi bilo moguće razumjeti, obzirom na šarolikost tamošnjeg sastava, da je sjeveroistočno krilo velebitske antiklinale propalo uz jednu golemu lomnu crtu. Vjerojatno su samo na taj način stare permo-karbonske naslage izbile na površinu kod Ivinih Vodica, gdje one neposredno dodiruju lijaske vapnence. Ali — nastavi mladi Poljak — ti to stari, i onako ne razumiješ.
To zbilja ne razumijem, odgovori neznanac iz suprotnog ugla sobe.
- Ali, da li vi, gospodo, poznajete Sterneckovu teoriju o defektu masa?
- Ne ..., ne poznajemo.
- Eto vidite, nastavi neznanac iz ugla, kada bi je poznavali, onda bi po mom mišljenju bolje razumjeli geologiju Velebita. Ja sam o tome puno raspravljao sa drom Schubertom. Njegov članak u bečkom Jahrbuchu pun je nedostataka. Netočni su i svi nacrtani profili. Ja ih nigdje nisam mogao naći na planini. Profile, koje sam ja vidio i zabilježio nije mogao Schubert da objasni. Ni ja ih isprva nisam mogao razumjeti i protumačiti. Ali kada sam pročitao Sterneckov rad o defektu masa ispod planina, meni je mnogo toga postalo jasnije. Sterneckove se ideje mogu izvrsno primijeniti i na Velebit. U tom slučaju je razumljiva i pukotina Velike i Male Paklenice ...
Neznanac se polako podigne sa svoga stolca i sve tumačeći priđe laganim koracima do stola svojih sugovornika. Vanrednom jasnoćom i odličnim poznavanjem prilika na terenu počeo je razlagati, kako on shvaća tektoniku Velebita. Govorio je toliko zanosno i s toliko dubokim poznavanjem činjenica, da su ga profesor Koch i asistent Poljak slušali bez riječi. Svoja izlaganja zasnivao je na divno izrađenim fotografijama, koje je redom vadio iz džepa i slagao pred svoje slušaoce. Kada je dovršio sa izlaganjem, osmjehnuo se.
- Oprostite, gospodo, sigurno sam vas zagnjavio. Oprostite . . . eto, slušajući vas kako ste razgovarali o Velebitu, nisam se mogao uzdržati da nešto i ja ne kažem. Volim Velebit! To je najljepša hrvatska planina! Priroda i ljudi na njoj su toliko privlačni, da ima već devet godina kako svako ljeto obilazim Velebit uzduž i poprijeko. I ove sam ga god me prešao čitavog od Sv. brda do Oltara i Krasna. Vidio sam toga toliko, što nikad iz knjiga ne bih doznao.
- Da imate pravo, odgovori profesor Koch.
Nastao je časovit tajac.
- Oprostite, a tko sve vi gospodine, zapita mladi Josip Poljak.
- Ja sam dr Radivoj Simonović, lekar iz Sombora. Drago mi je, da sam vas upoznao — i ljubazno pruži ruku. Rukovali su se svi zajedno i predstavili.
- A ovo je — osvrne se dr Simonović na druga za svojim stolom — moj dobar prijatelj i pobratim Ilija Šarinić, ravnajući učitelj iz Sviće.
Sjeli su svi zajedno uz jedan stol. Poznanstvo se brzo preobrazilo u iskreno prijateljstvo. Naročito su živo raspravljali dr Simonović i mladi geolog Josip Poljak. Raspričali su se na daleko i široko. Tema razgovora bio je, dakako, Velebit. Toliko su se zanijeli u ono o čemu su raspravljali, da nisu ni primijetili da je ponoć već davno prošla i da su njihovi drugovi već otišli na počinak. Ćari velebitske prirode toliko su ih zaokupili, da su zaboravili na umor i kasne sate. Obojica su u mislima prolazili velebitskim dulibama, kukovima i podima, a iz njihovih očiju sjala je sreća i zadovoljstvo. Velebit ih je očito zbližio onom snagom, kako to samo on može . . . Kada su prvi pijetli navijestili zoru novoga dana, putnici su se digli od stola. Dr Simonović je stisnuo ruku svom mladom znancu.
- Drago mi je, gospodine profesore, da sam vas upoznao. Vi ste još mlad i već dobro poznajete Velebit. Osjećate prema ovoj planini veliku ljubav, baš kao i ja. Vjerujem, Velebit će nas zbližiti i učiniti dobrim prijateljima. Veselit će me, ako to doista i postanemo.
- I meni će to biti drago, odvrati mladi Poljak, stisnuvši desnicu svog novog prijatelja.

Susret u Krasnom pod Velebitom godine 1912. stvorio je doista jedno nerazdruživo, vjerno prijateljstvo, koje može poslužiti kao uzor današnjim planinarima. Od toga susreta putovali su dr Simonović i profesor Poljak po Velebitu gotovo trideset godina. Kroz to vrijeme oni su postali naši najistaknutiji planinari »velebitaši«. U prošlosti našeg planinarstva obojica su zaorali duboke brazde, koje će, kako danas, tako i u budućnosti svjedočiti o svestranosti i korisnosti njihovog rada.

Dva vjerna planinarska druga, dr Simonović i prof. Poljak na Velebitu 1924. godine (jutarnji doručak kraj šatora više Baričevića)
Izvor: Naše planine, 1964. br 9-10, str. 197

Sam za sebe u svojim poznim godinama Simonović je rekao:

Išao sam mnogo, ali još nisam bio svuda - i neću ni biti!.

Ljudi

Fotografije dinarskih i velebitskih gorštaka i dokumentirani prikazi njihova teškog, primitivnog i jednostavnog život, izuzetna su Simonovićeva ostavština.

- Nigdje se Simonović nije osjećao kao na Velebitu. Kao da je on bio njegov dom. Tako nije bio tek puki posjetitelj, dokumentarist, opisivač i kroničar, već se često suživio i sprijateljio sa skromnim planinskim narodom. Tamo gdje je gozba bila kiselo mlijeko uz poneki krumpir, komadić povrća, sira ili kruška domaćeg pečenog kruha. Gdje se spavalo na tvrdom kamenu ili na tek neznatno utabanom podu, pod vedrim nebom ili u kamenoj kućici s domaćinima. Najviše je vremena provodio s fotoaparatom u ruci, satima tražeći idealnu poziciju za slikanje krških oblika, ljudi, nošnja i običaja”.
Često je radio portrete, krupni plan. Fotografirao je šokce u Baranji, tadašnje ljude u Banatu i Bačkoj, Ličane, Dalmatince iz Zagore, Bračane, Konavljane, Podravce, žumberačke Uskoke... “S tih lica odabranih žena i muškaraca, odjevenih u njihovu karakterističnu nošnju, zrcali se često određena surovost, ali i neopisiva blagost, nježnost te životno iskustvo...
Te fotografije u sebi imaju onu dokumentarnu, ali prije svega estetsku vrijednost. Za mnoge s pravom možemo reći da su remek-djela, jer su rezultat studioznog pristupa samom postupku fotografiranja - majstorski odabir pozicije, igra svjetla i sjene, spoj motiva i trenutaka. Da bi ostvario željenu fotografiju, nije žalio truda te je mogao satima obilaziti teren čekajući pravi omjer svjetla i sjene te se penjati satima po kršu samo da motive uslika iz savršenog kuta.
IZVOR: ZRINKA KUŠER, kustosica Samoborskog muzeja; za Jutarnji list

Djevojka iz Crnopca
Autor fotografije: R. Simonović

Ličanin
Autor fotografije: R. Simonović

Fotografija: Moji nosači iz Raduča
Autor fotografije: R. Simonović, 1905.

Život stočara na planini je izvanredno zanimljiv, božanstveno lijep, impozantno starinski, frapantno primitivan, grozno mučenički, a pritom pun prave, čiste, nevine poezije i neobično pogodan za zdravlje...

RADIVOJ SIMONOVIĆ, SREDINOM 1930-ih GODINA

Zanimljivosti

Edo Popović objavio je 2013. Godine knjigu U Velebitu, koja je zamišljena kao ponavljanje velebitske ekspedicije iz 1925. koju je poduzela velebitaška četvorka: liječnik i fotograf dr. Radivoj Simonović, geolog i urednik Hrvatskog planinara dr. Josip Poljak, lički učitelj Ilija Šarinić te entomolog i lovac dr. Miroslav Hirtz, koji je to putovanje opisao u Hrvatskom planinaru.
Ž, POLJAK, 2013.

Prije svojih velebitskih ekspedicija Simonović je, kao ekonomski najjači član ekipe, obično kupio konje za potrebe ekspedicija, a obično mu je jedan konj služio samo za fotografsku opremu jer je u to vrijeme ta oprema bila teška i glomazna i velik dio činile su velike staklene fotografske ploče.
Ž, POLJAK, 2013.

Somborskim sokakom - Radivoje Simonović
Datum objave: 12.12.2015. Autor: 025info

Istraživanja dinarskog krša

Obilazeći bolesnike za svoga službovanja u Hercegovini, Simonović je počeo promatrati krške pojave koje do tada nije vidio. Godine 1925. tiskano mu je djelo Tektonische Uhrholräume unter dem Falten-Gebirgen (Tektonske prašupljine ispod boranih gora - Novo tumačenje krša). U toj knjizi je sažeo ono što je dvadesetak godina istraživao po dinarskom kršu te je pokušao rastumačiti sve one probleme čija su tumačenja bila nejasna i problematična.

TEKTONISCHE URHOHLRAUME UNTER DEN FALTEN-GEBIRGEN NEUE ERKLARUNG DES KARSTPHAENOMENS
AUTOR: RADIVOJ SIMONOVIĆ
Format:24x18; Broj stranica:144; Godina izdanja:1925; Izdavač:Buchdruckerei des Stevan Stojačić, Sombor
OPIS DJELA: Knjiga je tiskana kao rukopis nastao 1905., objavljen 1915. i proširen 1925. Knjiga donosi tadašnje nove spoznaje o krškom fenomenu na području Jugoslavije. Na kraju knjige nalaze se i dvije crno-bijele fotografije Velebita

Izvori i literatura

DJELA RADIVOJA SIMONOVIĆA O DINARSKIM PLANINAMA I KRAJEVIMA
SIMONOVIĆ, Radivoj: O škrapama. Glasnik Geografskog društva. Beograd, 1921. Sv. V., str. 142-159.
SIMONOVIĆ, Radivoj: Manastir Žitomislić u Hercegovini. Letopis Mat. Srp., 1891. knj. 168, sv. 4, str. 1-26.; knj. 169., sv. 1.. str. 37-60.
SIMONOVIĆ, Radivoj: Drežnica u Hercegovini. Bilješke sa puta 1890. Javor, 1893. XXII., str. 514-521.
SIMONOVIĆ, Radivoj: Preko Prenj-planine. Turistička crta. Sarajevski list. 1906. XIX., br. 95-97.
SIMONOVIĆ, Radivoj: Preko Čvrsnice u Drežnicu. Sarajevski list, 1908. XXXI., br. 99. U prilogu str. 25-30.
SIMONOVIĆ, Radivoj: Pet dana po Prenj-planini. Sarajevski list, 1908. XXXI., br. 119, 124, 125, 127. 130, 137, 142.
SIMONOVIĆ, Radivoj: Putovanje po planinama. Kalendar »Bošnjak« 1908. XXVII., str. 66-72.
SIMONOVIĆ, Radivoj: Čvrsnica. Planina u Hercegovini. Preštampano iz »Sarajevskog lista«. 1908. Str. 1-29.
SIMONOVIĆ, Radivoj: Prenj planina u Hercegovini. Po bilješkama sa puta. Preštampano iz »Šaraj, lista«. 1908. Str. 1-11.
SIMONOVIĆ, Radivoj: O običajima na Čvrsnici. U: Čovek iznad svega, zbirka radova, autora Stojan Beber. Sombor 1978.
SIMONOVIĆ, Radivoj: Preko Čvrsnice na Drežnicu. Hrvatski planinar, 1909, br. 1, str. 7 (PDF)
SIMONOVIĆ, Radivoj: Preko Čvrsnice u Drežnicu. Hrvatski planinar, 1909, br. 3-6, str. 34 (PDF)
SIMONOVIĆ, Radivoj: Velebit (najljepša hrvatska planina). Hrvatski planinar, 1914, br. 4, str. 49 (PDF)
SIMONOVIĆ, Radivoj: Velebit (najljepša hrvatska planina). Hrvatski planinar, 1914, br. 5, str. 65 (PDF)
SIMONOVIĆ, Radivoj: Naše slike. Hrvatski planinar, 1914, br. 5, str. 86 (PDF)
SIMONOVIĆ, Radivoj: Velebit. Hrvatski planinar, 1914, br. 6, str. 89 (PDF)
SIMONOVIĆ, Radivoj: Velebit (najljepša hrvatska planina) Nastavak. Hrvatski planinar, 1914, br. 7, str. 105 (PDF)
SIMONOVIĆ, Radivoj: Biokovo. Hrvatski planinar, 1924, br. 3-4, str. 39 (PDF)
SIMONOVIĆ, Radivoj: Naše slike. Hrvatski planinar, 1924, br. 6, str. 99 (PDF)
SIMONOVIĆ, Radivoj: BITNE ODLUKE VELEBITA. Hrvatski planinar, 1932, br. 3, str. 67 (PDF)
SIMONOVIĆ, Radivoj: "Hrvatske planine" (Svršetak). Hrvatski planinar, 1936, br. 2, str. 55 (PDF)
SIMONOVIĆ, Radivoj: Kako da idemo, što da jedemo i što da pijemo u planinama. Hrvatski planinar, 1936, br. 6, str. 176 (PDF)
SIMONOVIĆ, Radivoj: Kako da idemo, što da jedemo i što da pijemo u planinama (Nastavak). Hrvatski planinar, 1936, br. 7-8, str. 193 (PDF)
SIMONOVIĆ, Radivoj: Kako da idemo, što da jedemo i što da pijemo u planinama (Svršetak). Hrvatski planinar, 1936, br. 9, str. 271 (PDF)
SIMONOVIĆ, Radivoj: Kod "Turaka" u Drežnici Iz prošlog stoljeća. Naše planine, 1964, br. 9-10, str. 211 (PDF)
SIMONOVIĆ, Radivoj: Planinarske kuće na krivom mjestu. Naše planine, 1965, br. 11-12, str. 263 (PDF)

lZVORI I LITERATURA O RADIVOJU SIMONOVIĆU
ANDREJEVIĆ, Teodor: Dr Radivoj Simonović 1858-1950. Naše planine, 1975, br. 9-10, str. 164 (PDF)
BERBER, Stojan.: Dr Radivoj Simonović kao saradnik Jovana Cvijića. Acta historica medicinae, pharmaciae, veterinae, br. 1. Novi Sad, 1976.
BERBER, Stojan: Radivoj Simonović, Čovek iznad svega. Odabrani tekstovi; Priredio za tisak dr Stojan Berber, Sombor, 1978.
BERBER, Stojan: Laza Kostić i Radivoj Simonović (ukrštaj biografija). U knjizi: Venac Laze Kostića. Sombor, 2017.:

Sažetak: U knjizi se nalaze odabrani tekstovi iz oblasti kojima se ovaj narodni lekar intenzivno bavio: iz medicine, geografije, planinarstva, etnologije, istorije, književnosti i društvene problematike, a priložene su i zanimljive fotografije koje su nastale tokom brojnih putovanja doktora Simonovića po južnoslovenskim zemljama. Uz primeren predgovor o životu i radu doktora Simonovićau knjizi se nalazi i bibliografija njegovih radova, kao i radova o njemu. Odabrane tekstove za štampu priredio je doktor Stojan Berbe

CVIJIĆ, Jovan: Iz uspomena i života (Autobiografija i drugi spisi). Srpska književna zadruga, kolo LVIII knj. 394. Beograd, 1965).
HIRTZ, Miroslav: Dr. Radivoj Simonović. Hrvatski planinar, 1925, br. 2, str. 21 (PDF)
JELKIĆ, M. Dušan: Iz mojih sjećanja na Čika Radu Simonovića. Naše planine, 1961, br. 5-6, str. 109 (PDF)
KOVAČEVIĆ, Radivoj: Radivoj Simonović. Planinarski savez Vojvodine (PDF)
KRAJAČ, Ivan: DR. R. SIMONOVIĆ O VELEBITU. Hrvatski planinar, 1932, br. 2, str. 43 (PDF)
KUŠER, Zrinka: Neumorni istraživač Radivoj Simonović. Hrvatski planinar, 2018, br. 9, str. 389 (PDF)
KUŠER, Zrinka; PAVLOVIĆ, Ivana: Neumorni istraživač Radivoj Simonović (1858.-1950.). Katalog izložbe. Izd.: Samoborski muzej, Samobor, 2018.
MARKOVIĆ, Mirko: Istraživači velebitskog krša II. dio: od godine 1900. - 1940. Naše planine, 1960, br. 3-4, str. 72 (PDF)
MARKOVIĆ, Mirko: Susret pod Velebitom. Naše planine, 1964, br. 9-10, str. 195 (PDF)
MURAJ, Aleksandra: Etnografsko-fotografski doprinos Radivoja Simonovića hrvatskoj etnologiji. Etnološka tribina : Journal of Croatian Ethnological Society , Vol. 30 No. 23, 2000. (PDF)

Sažetak. Prilogom se upozorava na ličnost i djelo dr. Radivoja Simonovića (1858-1950), liječnika iz Sombora. Riječ je o osobi neobično širokih interesa i raznolike aktivnosti, kojeg su podjednako zanimali i prirodni i kulturni fenomeni. U njegovoj obimnoj spisateljskoj produkciji nalaze se i zapisi s etnografskom gradom, ponajviše o načinu života dinarskih stočara. Simonović je i autor značajne kolekcije fotografija koje se uz dokumentarnu vrijednost odlikuju i visokom estetskom razinom.

POLJAK, Željko: Riješena velebitska zagonetka nakon 87 godina. Hrvatski planinar, 2013, br. 6, str. 304 (PDF)
POLJAK, Josip: Dr. Radivoj Simonović kao amater geolog. Naše planine, 1958, br. 4, str. 247 (PDF)
ŠEKARIĆ, Bogdan: Fotografije dr Radivoja Simonovića: Velebit. Knjiga druga. Muzej Vojvodine, 2019. (PDF)
VASOVIĆ, Milorad: Lekar Radivoj Simonović - sledbenik i saradnik Jovana Cvijića. Glasnik etnografskog instituta SANU. Knjiga XLVI. Beograd, 1997. (PDF)

Sažetak: Radivoj Simonović je bio liječnik i zdravstveni prosvetitelj. Proučavao je zdravlje naroda u sklopu utjecaja okružujuće prirodne i društvene sredine, približivši se pogledima Jovana Cvijića. Proučavao je i snimao krške, a naročito planinske predjele. Bio je majstor umjetničke fotografije. Ilustrirao je neka Cvijićeva djela. Sudjelovao je u razgraničenju Jugoslavije s Mađarskom.

OSTALI ELEKTRONIČKI IZVORI
DEVČIĆ, Karmela: SENZACIONALNA IZLOŽBA FOTOGRAFIJA; Ovo su preci današnjih Ličana i Dalmatinaca. Jutarnji list, 6.5.2019.
KLAIĆ, Petar: Stogodišnje fotografije Radivoja Simonovića svedoče o kulturi Vojvodine. Blog. EU Info Centar, 23.4.2018.
Radivoj Simonović. Wikipedija (sr)

Danijel Vincek (1926-2021)

Zagreb, 7.6.1926. - Kolašin, 8.8.2021.
Botaničar i planinar. Posebno se zanimao za planinarsku floru.

Životopis

Danijel Vincek je rođen 1926. u Zagrebu gdje je završio Osnovnu školu i Realnu gimnaziju na kojoj je maturirao 1946. Tijekom Drugog svjetskog rata kao skojevac bio je jedno vrijeme ilegalac u Zagrebu, a potom i borac Zagorskog odreda. Nakon rata se zapošljava u zagrebačkoj općtini Centar i istoremeno upisuje biologiju na Prirodnoslovnom-matematičkom fakultetu na Sveučilištu u Zagrebu. Direktivom Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, Danijel se s biologije morao prepisati na vanjsku trgovinu jer je to bio kadar koji je nedostajao tadašnjoj "mladoj" jugoslavenskoj državi. Vanjsku trgovinu diplomirao je 1949. i zapošljava se u beogradskom poduzeću "Jugoelektrol". Od 1956. godine radi u "Industrija-importu" i to najprije u beogradskom predstavništvu, a 1960. godine prelazi u Titograd (današnja Podgorica) gdje se i stalno nastanjuje. Tu upoznaje Veru Radović s kojom će imati i skladan brak, ali i veliku podršku u botaničkim istraživanjima. Vincek radi i u "Pamučnom kombinatu" i u "Servisimportu" u Titogradu, a od 1968. do 1972. godine je predstavnik "Industrija-import" u Milanu. Od 1977. do 1988 je u podgoričkom predstavništvu "Generaleksporta" koji je tada bio vanjsko-trgovinski. Nakon umirovljenja 1988, preselio se u Dulovine kod Kolašina gdje je formirao Botaničku baštu, koji je do njegove smrti 2021. posjetilo više od 150.000 ljudi. Vincek je krajem 2018. godine Botaničku baštu ustupio državi Crnoj Gori kao svoj legat.
Pored botanike, Vincek je bio strastveni planinar. Ostavio je svoj trag u planinarstvu postigavši zapažene rezultate. Bio je član ekspedicije PSD "Komovi" iz Titograda koja se 1986. popela na Mont Blan, najviši vrh u Alpama. Takođe je bio i član ekspedicije na Ararat 1991. Koautor je knjiga: "Crnogorske planina- putopisi i zapisi" (1997) i "Planine Crne Gore – vodič za planinare" (2004). Zalagao se za uređenje planinskih staza i unapređenje ostale infrastrukture. Bio je jedan od pokretača i član redakcije "Kolašinskih novosti" i aktivno je sudjelovao u pripremanju "Planinarskih novina". Govorio je tekuće nekoliko svjetskih jezika. Za doprinos u privredi između ostalih dobio je: Medalju zasluga za narod, Srebrnog galeba JA, Zlatnu plaketu Turističkog saveza Crne Gore, Ekološku nagradu "21. septembar" (2001), Povelja opštine Kolašin, Plakete za doprinos razvoju planinarstva Planinarskog saveza Crne Gore, Nagradu Iskra za individualni doprinos (2016.).
Preminuo je u Dulovinama kod Kolašina, 8.8.2021. u 96. godini. Sahranjen je na Gradskom groblju u Kolašinu 9.8.2021.
Njemu u čast biljka virak ili vilina rosa, dobila je ime Alhhemill vincekii.

IZVOR Danijel Vincek. Wikipedija (sr)

Botanička baština planinske flore u Kolašinu

Baštu u Kolašinu formirao je 1981. prirodnjak Danijel Vincek. Danijel Vincek pronašao je najbolji način da se očuvaju vrijedne i rijetke biljke koje rastu u udaljenim mjestima, a pri tome mu je pomagala njegova supruga Vera. Na površini od 646 kvadratnih metara stvorenu su prirodni uvjeti za rast drveća, žbunja i trava tipičnih za ova mjesta. Svatko od zaposlenih u bašti obavlja znanstveni rad, gledajući biljke, fotografira ih i na taj način predstavlja dosije o svim biljkama u bašti. Sve biljke u botaničkoj bašti imaju tablice s nazivom, tako šetnja kroz baštu je zanimljiva i informativna. Važnim eksponatom u bašti se smatra tipično za Balkansko poluostrvo, ali nije pronađen nigdje drugo drvo - Bor Rumelijski (Pinus peuce) sa strukturom grana od 5 iglica. Neka imena biljaka su povezana ne samo sa mjestom u kojem rastu, već i s poznatim Crnogorcima, kao na primjer, ljubičica Kralj Nikola ili ruža Kraljica Milena. Osnivač bašte takodje ima "svoju" biljku - biljka Alchemilla vulgaris sad se zove Alchemilla Vinceka.

Knjiga Danijel Vincek

Četvrt vijeka Botanička bašta u Kolašinu
Datum objave: 15.8.2021. Postavio: Duh Crnih Brda . Дух Црних Брда
Opis: Botanička bašta u Dulovinama je uknjižila 25 godina rada, a Danijel Vincek, njen osnivač (zajedno sa suprugom Verom) je napunio 80 godina života od čega je 45 proveo u Crnoj Gori. Ne propušta gospodin Vincek ni jednu priliku da naglasi kako je “u svim razvojnim fazama Botaničke bašte u Dulovinama, značajno "kumovao" prof. dr. Vukić Pulević, akademik Crnogorske akademije nauka umjetnosti. Aktivnost Bašte pruža zadovoljstvo urađenim i produžava optimizam da će nastaviti da živi i dalje kroz objavljene radove o flori i planinama Crne Gore, priča Danijel Vincek. Proizvodnja: TVCG, 2006.

Botanička bašta Dulovine
Datum objave: 23.8.2021. Postavio: Duh Crnih Brda . Дух Црних Брда
Opis: Botanička bašta Danijela Vinceka (Dulovina) nalazi se na 1018 m. nadmorske visine u južnom dijelu Kolašina. Bašta se nalazi na brdu, a sama lokacija obezbjeđuje optimalne uslove za rast biljaka. Tokom jedne sezone taj vrt posjeti 2.500 turista, a većina njih u Kolašin dolazi upravo zbog tog prirodnog dobra, koje je zakonom zaštićeno od 1994. Bašta je udaljena nekoliko kilometara od grada, na površini je od 646 metra kvadratna, sa oko 400 vrsta biljaka, većinom endemskih i oko 80 odsto ljekovitih. Autohtone vrste flore su sa planina Bjelasice, Sinjajevine, Komova i Durmitora. Tokom godina brižljivo je formirana i baza podataka koja prati morfologiju i fenofaze pojedinih biljaka. Ova turistička i prirodna atrakcija postoji od 1981. godine, a državi je poklonio botaničar Danijel Vincek. Vincek je, pored bašte, državi poklonio vikendicu sa dvorištem, livadom uključujući i pokretne stvari kao i biblioteku. Danijel Vincek pronašao je najbolji način da se očuvaju vrijedne i rijetke biljke koje rastu u udaljenim mjestima. Sve biljke u botaničkoj bašti imaju tablice sa nazivom, tako šetnja kroz baštu je zanimljiva i informativna. U bašti se posebno ističu: Molika jedinstveni evropski bor s pet iglica, endem centralnog dijela Balkanskog poluostrva, nalazi se na listi zaštićenih biljnih vrsta. Važnim eksponatom u bašti se smatra tipično za Balkansko poluostrvo, ali nije pronađen nigdje drugo drvo - Bor Rumelijski (Pinus peuce) sa strukturom grana od 5 iglica. Neka imena biljaka su povezana ne samo sa mjestom u kojem rastu, već i sa poznatim Crnogorcima, kao na primjer, ljubičica Kralj Nikola ili ruža Kraljica Milena. Osnivač bašte takodje ima "svoju" biljku - biljka Alchemilla vulgaris sad se zove Alchemilla Vinceka.

Priče iz Vincekove bašte: Pančićeva omorika
Datum objave: 25.6.2020. Postavio: Duh Crnih Brda . Дух Црних Брда
Opis: Priče iz Vincekove bašte: Pančićeva omorika (Picea omorika). Botanička bašta Danijela Vinceka (Dulovina, Kolašin, Crna Gora.) nalazi se na 1018 m. nadmorske visine u južnom dijelu Kolašina. Bašta se nalazi na brdu, a sama lokacija obezbjeđuje optimalne uslove za rast od 400 vrsta biljaka, od kojih je većina endemske, a oko 80 % od kojih je klasifikovan kao ljekovita biljka. Proizvodnja; RTCG

Botanička bašta Danijela Vinceka u Kolašinu
Datum objave: 7.7.2020. Postavio: Duh Crnih Brda . Дух Црних Брда
Opis: Botanička bašta Danijela Vinceka (Dulovina, Kolašin) Botanička bašta je osnovana 1981. godine, oko porodične kuće prirodnjaka Vinceka u Dulovinama, iznad Kolašina, na 1.018 metara nadmorske visine. Bašta se nalazi na brdu, a sama lokacija obezbjeđuje optimalne uslove za rast od 400 vrsta biljaka, od kojih je većina endemske, a oko 80 % od kojih je klasifikovan kao ljekovita biljka. Baštu u Kolašinu formirao je 1981. prirodnjak Danijel Vincek. Emisija: Ekovizija, RTCG (2020).

Ostali kroničari, znanstvenici i dr.

Johann Georg von Hahn (Frankfurt na Majni, 17.7.1811. - Jena, 23.9.1869.)
Austrijski albanolog. Proučavao je albanski i grčki folklor, kulturnu baštinu i jezike. Objavio 1864. zbirku grčkih i albanskih bajki. Njegove Albanske studije (Albanesische Studien) iz 1853. temelj su modernoj albanologiji.
DJELO VON HAHN, Johan Georg: Albanesische Studien. 3 vols. Jena: F. Mauko, 1854; Hof- und Staatsdruckerei. Wien, 1853. (PDF)

Herbert Louis (Berlin, 12.3.1900.-München, 11.7.1985.), njemački geograf
Herbert Louis studirao je geografiju, geologiju i fiziku u Berlinu. Godine 1923. bio je u pratnji Ernsta Nowacka na istraživanju u Albaniji. Godine 1925. doktorirao je tezom o Albaniji u Berlinu kod Albrechta Penka. Od 1926. do 1928. poduzimao je geomorfološka istraživanja u Bugarskoj, što je postalo temelj njegovod docentskog boravka u Berlinu 1930.
Louis je bio redoviti profesor u Ankari od 1935. godine, gdje je osnovao Geografski institut. Godine 1943. preselio se (kao nasljednik Franza Thorbeckea) na Sveučilište u Kölnu. Godine 1952. postao je profesor i direktor Geografskog instituta na Sveučilištu u Münchenu. 1965/66. Bio je ponovno gostujući profesor u Ankari. 1968. godine otišao je u mirovinu.
Uz geomorfologiju, bavio se zemljopisom Turske i jugoistočne Europe (Bugarska, Albanija), posebno s poviješću kvartarne Turske. Napisao je udžbenik o geomorfologiji.
DJELO Albanien. Eine Landeskunde vornehmlich auf grund eigener Reisen. Verlag von J. Engelhorns Nachfolgern in Stuttgart. Berlin, 1927.

Franz Kossmat (Beč, 22. kolovoza 1871. - Leipzig, 1. prosinca 1938.) austrijsko-njemački geolog, paleontolog, mineralog i geofizičar
Bio je profesor geologije i mineralogije na Tehničkoj visokoj školi u Grazu, te direktor Saskog zemaljskog muzeja i direktor geološko-paleontološkog instituta sveučilišta u Leipzigu (1913.-1934). Radio je kao geolog u Indiji (Untersuchungen über die suedindische Kredeformation, 1895.- 1898.). Povodom stogodišnjice izlaska toga Kossmatova djela početkom 1998. u Chennaiu (Indija) održan je skup pod nazivom Oil and Natural Gas Corporation (ONGC). Kada je od J. Felixa (1859.-1941.) preuzemo mjesto direktora geološko-paleontološke zbirke muzeja u Leipzigu taj je muzej između dva svjetska rata stekao zavidan ugled i izvan Njemačke. Kossmat je intenzivirao istraživačke djelatnosti na istok i jugoistok Europe, s posebnim naglaskom na šire područje Balkana. Iz tih područja pristizali su najreprezentativniji primjerci fosila i minerala. Publicirao je prvu kartu Zemljine teže srednje Europe (1920.). Radovi: Paläographie (Geologische Geschrichte der Meer und Festlander, 1909.), Die mediterranen Kettengebirge in ihrer Beziehung zum Gleichgewichszustande der Erdrinde (1920), Bemerkungen zur entwicklung des Dinariden-Problems (1924.), Gliederung des varistischen Gebirgsbaues (1927.), Paläogeographie und tektonik (1936).
IZVOR GPZ Bulletin br. 5, veljača 2008.

Ernst Kittl (Beč, 2.12.1854. - Beč, 1.5.1913.) austrijski geolog
Nakon završetka Tehničke velike škole 1878. postaje asistent F. von Hochsttetera (1829.-1884.), potom odlazi u Beč i stupa u Dvorski Muzej kao asistent (1882.). Tu postaje kustos (1904.), te na kraju direktor geološkopaleontološkog odjela (1912.). Smatrali su ga vrlo savjesnim muzejskim činovnikom, posebice zaokupljenim paleontologijom. Tijekom boravka u Bosni (1892.-1899.), kada u okolici sarajevske kotline vrši geološka snimanja, pokazao se pouzdanim terenskim geologom. Putovao je i drugdje Bosnom i Hercegovinom, ali je iza sebe, na žalost, ostavio samo bilješke. Spomenuti se mogu radovi Karst-Terrain und Karstlandschaft (1893.), Das Alttertertiär aus Majevica, Bosnien (1897.), Die Cephalopoden der oberen Werfen Schichten von Muć in Dalmatien sowie von anderen dalmatinischen, bosnisch-hercegovinische und alpien Lokalitäten (12 tabli, 1903.), Materialien zu einer Monographie der Halobiidae und Monotidae der Trias (1912.) i tumač uz kartu s dragocjenim paleontološkim dijelom okoline Sarajeva Geologie der Umgebung von Sarajevo (1904.).
IZVOR GPZ Bulletin br. 5, veljača 2008.

Friedrich Katzer (Rokycani u istočnoj Češkoj, 5.6.1861. - Sarajevo, 3.2.1925.) austrijski geolog i paleontolog češkoga podrijetla
Studirao je prirodne znanosti i kemiju na filozofskom fakultetu u Pragu i Giessenu, gdje je 1890. promoviran u doktora filozofije. Nedugo po završetku studija imenovan je na visokoj tehničkoj školi u Pragu za docenta geologije i mineralogije (1883.- 1887.). Usavršavajući se putuje po Njemačkoj. Povratkom u Prag preuzima mjesto direktora stanice za ispitivanje građevinskog materijala i drugih korisnih stijena. Za docenta mineralogije, geologije, paleontologije i znanosti o rudištima na Rudarskoj Akademiji u Leobenu postavljen je 1892. Na tom mjestu ne ostaje dugo, nego odlazi u Brazil i postaje državni geolog (1896.). Na oglas Zemaljske vlade u Sarajevu javio se u Sarajevo (1898.) i kao geolog bečkog Geološkog instituta postao zemaljski geolog. U Sarajevu osniva Geološki Zavod, koji od 1912. radi kao samostalna ustanova. Autor je preko 140 radova. U svojim znanstvenim radovima bavio se geologijom, petrografijom i paleontologijom češkog starijeg paleozoika. Od po obimu većih radova ističu se Das ältere Paläozoikum in Mittelböhmen (karta s profilima, 1888.) ili Geologie von Böhmen (2 vol., 1890.-1992.). U brojnim radovima prikazao je geološke probleme Bosne i Hercegovine, rudišta, ugljonosne bazene, krš, stratigrafiju, tektoniku i petrografiju terena na kojima je organizirao novo geološko kartiranje. Od brojnih radova mogu se navesti Geologischer Führer durh Bosnien und die Hercegovina (1903.), Historičko razvijanje i današnje stanje geološkog proučavanja Bosne i Hercegovine (1904., 1906.), Bemerkungen zum Karstphänomen (1905.), Bemerkungen über Lithiothidenschichten in Dalmatien (1906.), Karst und Karsthydrographie (1909.), Zur Morphologie des Dinarischen Gebirges (1912). Započeo je na izradi pregledne geološke karte Bosne i Hercegovine mjerila 1:200.000, ali je izradio tek tri lista, a također je uspio izraditi nekoliko listova geološke karte mjerila 1:75.000. Bio je član Hrvatskog prirodoslovnog društva u Zagrebu, Srpske kraljevske akademije nauka i dopisni član Srpskog geografskog društva. Zakopan je na groblju na Koševu u Sarajevu.
IZVOR GPZ Bulletin br. 5, veljača 2008.

Franz Ritter von Hauer (Beč, 30.1.1822. - Beč, 20.3.1899.) austrijski geolog i paleontolog
Utemeljitelj je geologije, nove znastvene discipline u Austriji. Sin Josepha Hauera (1778.-1863.), podjednako istaknutog paleontologa i visokog austrijskog državnog službenika (autoritet u financijama). Uz školovanje u Beču (1839.- 1843.) studirao je geologiju na rudarsko-šumarskoj akademiji u Schemnitzu (Banska Štiavnica). Neko je vrijeme bio uključen u rudarske radove u Štajerskoj i radio u rudarskom muzeju u Beču (od 1844.). Ubrzo iza toga dolazi (1846.) u Beč na tadašnji montanistički muzej za asistenta W. von Haidingera (1795.- 1871.), a tri godine kasnije priključio se Državnom geološkom institutu. Koncem 1844. g. započeo je s predavanjima iz paleontologije, prva ove vrste u Austriji, koja je između ostalih posjećivao i kasnije poznati E. Suess (1831.-1914.). Nakon osnivanja Geološkog državnog zavoda (1847.), kome je direktorem postao mineralog Heidinger, Hauer je postavljen za prvog geologa, pa odmah iza toga i rudarskog savjetnika (1849.), da bi odstupanjem Heidingera postao ravnateljem zavoda kojim je upravljao više od 18 godina (1866.-1885.). Kasnije je bio i upravnik Prirodoslovnog narodnog muzeja u Beču (1886.-1896.). Također je bio doživotni član austrijskog parlamenta (od 1892.). Hauer je napisao opširan rad u tri dijela o trijaskoj fauni glavonožaca okoline Sarajeva i Pâlâ (poznat je lokalitet Han Bulog – „hanbuloški vapnenci“). Lokalitete s cefalopodnom faunom, koji su uspoređeni s halštatskim vapnencima (zona Ceratites tridonosus), a pronašao ih je O. Reddi, posjetio je 1884. i sam Hauer. Značajniji radovi su mu: Die Cephalopden des bosnischen Muschelkalkes von Han Bulog bei Sarajevo (1887.) s 8 tabli odličnim crtežima većinom novih vrsta, Neue Funde aus dem Muschelkalke von Han Bulog bei Sarajevo-Beiträge zur Kenntnis der Cephalopoden aus der Trias von Bosnien I (1892.) s 15 tabli na kojima su prikazane 43 nove vrste, Nautileen und Ammoniten mit ceratitischen Loben aus dem Muschelkalk von Haliluci bei Sarajevo (1896.), s 13 tabli i 65 vrsta, a od toga 25 novih. Izdao je i Geologische Übersichtskarte der österr.-ungar. Monarchie (1880.) izrađenu u mjerilu 1:576.000. Napisao je niz izvješća za sjednice Državnog geološkog zavoda u kojima su obuhvaćeni i prostori Hrvatske (1850.- 1885.). Spomenimo još radove Vorlage von Gebirgsarte und Fossilien aus Dalmatien (1852.), Prehnit von Comisa auf der Insel Lissa und Eruptivgesteine aus Dalmatien (1867.), Der Scogluo Brusnik beit St. Andreae in Dalmatien (1882.), a neke je o Dalmaciji napisao zajedno s F. Foetterleom, G. Stacheom, K. Zittelom i Lj. Vukotinovićem. Dobitnik je Wollaston medalje (1882.), koja bi odgovarala Nobelovoj nagradi za geologiju.
IZVOR GPZ Bulletin br. 5, veljača 2008.

Putopisna i znanstvena djela

Viscountess Strangford: The Eastern Shores of the Adriatic in 1863. With a Visit to Montenegro

Prvo izdanje. Sadrži pet ilustracija u boji. Sadržaj. Popis ilustracija. Posveta datirana 1867. godinom. Kako autorica navodi u predgovoru, radi se o kratkom prikazu njezina ljetnog putovanja, koji ne donosi nikakve nove ili važne informacije, no neki bi podaci o promatranim krajevima mogli zanimati prosječnog čitatelja. Poglavlja o južnoj Albaniji, Krfu, Dubrovniku, Crnoj Gori, sjevernoj Albaniji, Dalmaciji. (PDF i dr. formati)

Viscountess Strangford (Emily Anne Beaufort Smythe)
Lady Strangford, (1826.-24.3.1887.), britanska književnica, ilustratorica i medicinska sestra. Poduzela više putovanja, na kojima je obišla Egipat, istočno Sredozemlje, dijelove Balkana. Osnivačica više bolnica (više mjesta u Bugarskoj, Egipat).

Roskievicz Johann: Studien über Bosnien und die Herzegovina

Knjiga je rezultat piščeva petnaestmjesečnog boravka u Bosni. Knjiga se sastoji se od pet dijelova: geografsko-statistički opis, putopis, Kuran i običaji muslimanskog stanovništva, uprava, povijesni razvoj osmanlijske vojske. Pritom pisac ističe da su prva dva dijela najvažnija. Geografski se dio temelji na piščevim vlastitim istraživanjima, konkretno na 500 orografskih nacrta koje je izrađivao na licu mjesta te koji su mu bili temelj za izradu zemljovida Bosne i Hercegovine u četiri lista, koji je objavljen 1865. godine. Stoga je taj dio knjige zapravo svojevrsan tumač tog zemljovida. Drugi, putopisni dio knjige prikazuje krajeve koje je sam autor orografski istražio. U četvrtom dijelu knjige, uprava Bosne i Hercegovine opisana je vrlo detaljno. Piščeve rasprave o Kuranu i običajima muslimanskog stanovništva te povijesnom razvoju osmanlijske vojske odnose se ne samo na Bosnu, već i na cijelo Osmansko Carstvo. Zemljovid priložen knjizi slabije je tehnički izveden od spomenutog autorova zemljovida iz 1865. godine te sadrži dosta pogrešaka u geografskim imenima. (PDF i dr. formati)

Rośkievicz, Johann
Johann Roskiewicz (Drohowycze, 26.5.1831. - Graz, 31.7.1902.), austrijski general i pisac. Sin vojnog službenika, od 1848. poručnik, napredovao kroz razne vojne činove. Godine 1881. postaje predstojnik topografske grupe u Vojno-geografskom institutu te je imenovan üpraviteljem katastarske izmjere za Bosnu i Hercegovinu. Zemljomjerstvom se bavio još tijekom službovanja u vojsci. Unaprijedio kartografiju Bosne i Hercegovine te poboljšao prikaz terena na vojnim zemljovidima.

U pripremi

Baltazar Hacquet (1739.-1815.), prirodoslovac i etnograf, po zvanju kirurg.
Iako je rođen u Francuskoj, najveći dio života proveo je u Beču i Sloveniji (Idrija i Ljubljana), i osim slovenskih i hrvatskih putovao je i istraživao i sve susjedne zemljd. Značajno je u zemljopisne karte unosio domaća lokalna imena, uklanjajući njemačke nazive.

Kontaktirajte administratora stranice - Contact the Website administrator

Imate li bilo kakve komentare, ispravke, mišljenja ili priloge o ovoj stranici?
Molimo pošajite ih putem slijedećeg obrasca ili direktno na adresu elektroničke pošte: E-MAIL
Navedite o kojoj se planini ili temi radi. Ovisno o Vašoj želji, Vaš identitet u objavljenom tekstu (prilogu) može biti prikazan ili neobjavljen.
ODGOVARAM NA SVAKI UPIT!
Ukoliko ne dobijete odgovor, molim Vas pišite direktno na slijedeću adresu: papaczg@hotmail.com

INDIVIDUAL VISITORS SINCE JANUARY 14TH, 2019

Ova web-stranica se financira samo vlastitim sredstvima. Ako želite malim prilogom financijski pomoći njezin rad i opstanak, molim Vas da to učinite putem usluge Pay Pal. Puno Vam hvala!

This web-page is financed only by my own personal sources. If you would like to help its functioning with a small donation please be kind to do it over Pay Pal. Thank you a lot!

DONATE TO DINARSKO GORJE WEB-PAGE

Svi materijali (tekstualni, kartografski, fotografski, audio i video) kojih je isključivi autor DINARSKO GORJE mogu se slobodno preuzimati, bez ikakvih dodatnih uvjeta. Radi se o materijalima na stranici uz koje nije posebno navedeno tko je njihov izvor ili se iz samog sadržaja to ne vidi. Ukoliko želite koristiti pojedine sadržaje sa stranice, a u dvojbi ste o njihovu porijeklu, molimo da kontaktirate DINARSKO GORJE.

All materials (textual, cartographic, photographic, audio and video) of which the sole author is DINARSKO GORJE WEBPAGE (Dinaric mountains) can be freely downloaded and used without any additional conditions. These are materials on the site where their source or author is not specifically stated. If you want to use some content from the site, and you are in doubt about its origin, please contact the Website administrator.

PLEASE, KEEP OUR ENVIRONMENT CLEAN!

Istraživači i kroničari

Istraživači i kroničari Dinarskog gorja

​Jovan Cvijić (1865 – 1927)

Život

​Fritz Kerner von Marilaun (1866 – 1944)

Životopis

Cora i Jan Gordon

Život

Evlija Čelebija (Čelebi) (1611- 1682)

Životopis

U pripremi

Kontaktirajte administratora stranice - Contact the Website administrator

Obrazac za upit

Jovan Cvijić (1865 – 1927)

Fritz Kerner von Marilaun (1866 – 1944)