|
|
SREDIŠNJI POJAS > SREDIŠNJE BOSANSKO-HERCEGOVAČKE PLANINE > BJELAŠNIČKA GRUPA > Visočica
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Džamija, 1967 m
Koordinate najvišeg vrha: 43.5801, 18.1899
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Džamija, 1967 m
Koordinate najvišeg vrha: 43.5801, 18.1899
Uvod
|
 Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove planine Search directly for accommodation in the vicinity of this mountain 
Oglašavajte ovdje:
|
GEOGRAFIJA / ZEMLJOPIS
Reljef i geologija
Visočica, prostorni pogled iz smjera jugozapada
Izvor: Google Earth, 2025. 
Visočica, prostorni pogled iz smjera zapada
Izvor: Google Earth, 2025. 
Reljef Visočice
Izvor: Elastic Terrain Maps, 2025. |
Džamija (1967 m), najviši vrh Visočice
Planina Visočica ( Vrhovi Pužim , Crveni Kuk ... ) Visocica Mountain Drone
Autor: eda-Ra Datum objave 27.9.2024. Opis. Prirodnu granicu između Hercegovine i Bosne čini planina Visočica. Sa istočne strane od Treskavice odvojena je rijekom Ljutom, sa juga i jugozapada rijekom Neretvom od Prenja, a sa zapada i sjevera kanjonom rijeke Rakitnice od Bjelašnice. Najviši vrh visočice je Džamija ( 1967 m nv ), a nešto niži vrhovi su Veliki Ljeljen ( 1963 m nv ), Mali Ljeljen ( 1860 m nv ), Vito ( 1960 m nv ), Subar ( 1820 m nv ), Veliko brdo ( 1884 m nv ) i Drstva ( 1808 m nv ). Južno od Sinanovića nalazi se Puzim ( 1776 m nv ) jedan od najmarkantnijih vrhova Visočice, malo izdvojen od ostalog dijela masiva Visočice i privlači pažnju svojim strmim liticama koje su interesantne alpinistima. Prostor oko vrha Puzima je miniran, pa tamo ne treba ići bez vodića. Pod sjevernim obroncima planine nalaze se sela Bobovica, Ozimine, Đulbašići, Pervizi ( Donja Tušila ) i Sinanovići ( Gornja Tušila ). To su tipična planinska sela na nadmorskoj visini od 1150 m do 1300 m. Ova sela su u prošlom ratu ( 1992-1995. god. ) bila potpuno uništena, a danas su ponovo obnovljena. Pod južnim obroncima planine nalazi se veći broj sela kao što su Luka, Ježeprasina, Odžaci ( Bjelimići ), Gradeljina, Svijenča, Argud i jugozapadno Dužani, Blaca, Dudle, Grušća i Prebilje. I ova sela su planinska i nalaze se na nadmorskoj visini od 950 m do 1150 m. Na Visočici se nalaze naselja hrvatskih planištara koja datiraju od predturskih vremena i koja su još onda imala svog kapelana. To su bili planištari iz Donje Hercegovine koji su živjeli i na području Gornje Hercegovine. Visočica je bila u vlasništvu humnjačkih Hrvata. Imali su posjede na koje su izlazili ljeti sa svojom stokom, a vremenom su brojne obitelji ostajale i zimi te su nastala katunska naselja, a poslije i cijele obiteljske kuće. . . . Video: eda.Ra Tekst napisala Majda Velić U saradnji sa portalom www.smartinfo.ba I agencijom Quantum Media BiH |
Dijelovi Visočice
1. Središnja skupina vrhova (Središnji greben)
2. Ljeljen i jugozapadno predgorje
3. Jugoistočni dio s predgorjem
4. Sjeveroistočni dio (Sjeveroistočno predgorje)
1. Središnja skupina vrhova (Središnji greben)
2. Ljeljen i jugozapadno predgorje
3. Jugoistočni dio s predgorjem
4. Sjeveroistočni dio (Sjeveroistočno predgorje)
|
Dolovi
|
Klima
|
Planina Visočica (MZ Bjelimići), 13. januar 2023.
Autor: Bjelimići TV Datum objave: 14.1.2023. Opis. Video: Planina Visočica, 13. januar 2023. godine, spuštanje sa prevoja prema Kulturnom pejzažu Dolovi - Poljice (MZ Bjelimići). |
Vode (Hidrografija)
|
Visinsko područje Visočice je relativno bezvodno. Nema stalnih većih potoka ni riječica, iako se posvuda po njoj nađe živih vrela i kratkih potočića, koji se brzo utope u bujnim travnjacima - pašama. Izvori se nalaze uglavnom uz stočarske ljetne stanove, kojih je danas veoma malo preostalo. No, planina je okružena i omeđena rijekama. S južne strane planina se dosta strmo obara u dolinu Neretve. Obronci Visočice na sjeveru i zapadu spuštaju se u Rakitnicu - na zapadu okomitim liticama i strminama. S istočne strane Visočica je od Treskavice odvojena rijekom Ljutom.
Na njoj nema pravih, stalnih jezera, izuzev periodičnog Velikog jezera odn. Kolečića bare (1670 m n.v.). u predjelu grebena Ljeljen sjeveroistočno od vrha Veliki Ljeljen, koje nastaje od otapanja snijega i kiša. Pored njega postoje i oveće lokve vode sezonskog karaktera, nastale u kotlinama u kojima se skupljaju slivovi s visokih okolnih grebena za vrijeme topljenja snijega u proljeće i velikih ljetnih kiša. Kada bi u ljetnim mjesecima površinska voda u krševitom planinskom području presušila, to je oduvijek predstavljao najveći problem za stočare u ovim krajevima. Seljaci su sakupljali vodu u čatrnjama, umjetnim bunarima i lokvama. Kada bi i lokve i bunari presušili, a čatrnje se ispraznile, seljaci su putovali po vodu u dalja mjesta i prenosilil je u burilima na konjima. Danas je dostava vode olakšana zbog izgrađene asfaltirane ceste koja prolazi središtem planine - ali je istovremeno i stočara sve manje. 
Podno grebena Ljeljena
|
Vodopad na potoku Skakala pritoku rijeke Neretve
Kanjon rijeke Ljute u krajnjem jugoistočnom dijelu masiva Visočice
|
PRIRODA
Biljni svijet
|
Središnji, vršni planinski prostor planine Visočice je bez visoke vegetacije, dok su joj ivice pod šumom i to pretežno pod bukovom. Visočicom dominiraju zatravnjene blage površine koje se penju do njenih najviših vrhova.
Diferencijacija vegetacije je u velikoj mjeri uvjetovana ekspozicijom i nagibom terena. Na sjevernim i srodnim ekspozicijama se smjenjuju sljedeći tipovi klimatogene vegetacije: mezofilne šume bukve i jele sa smrčom Abieti-Fagetum piceetosum, između 900 i 1.500 m n.v., na srednje dubokim kalkokambisolima u gorskom pojasu; mezofilne šume pretplaninske bukve i javora mliječa Aceri-Fagetum subalpinum, u donjem dijelu subalpinskog pojasa, između 1.500 i 1.700 m n.v.; klekovina planinskog bora Pinetum mugi illyricum, na plitkim karbonatnim tlima, između 1.700 i 2.000 m n.v.; vegetacija visokoplaninske tundre ili planinskih rudina vegetacijske sveze Seslerion juniciofoliae, iznad gornje granice šume pa do najviših vrhova. Idući uz južne i jugoistočne padine prisutni su drugačiji tipovi klimatogene vegetacije na vertikalnom profilu. Od 900 do 1.400 m n.v. nalaze se šume mezijske bukve i planinske jele Abieti-Fagetum moesiacae; šume pretplaninske bukve i planinskog javora Aceri visiani-Fagetum moesiacae subalpinium, koji se dižu i do 1.700 m n.v.; klekovina planinskog bora Pinetum mugi, u gornjem dijelu subalpinskog pojasa, koja se penje do pojasa planinskih rudina, i do 2.000 m n.v.; na vjetru izloženim planinskim vrhovima i plitkim organogenim carnicama prisutne su zajednice planinskih rudina sveze Oxytropidion dinaricae. Kao i na sjevernim padinama, i na ovom profilu u okvirima svakog od uzoraka, razvijeni su različiti oblici azonalne vegetacije – šume i šikare, livade, visoke zeleni te nitrofilne vegetacije. IZVOR Odluka o proglašenju Povijesnog područja – Nekropola sa stećcima Dolovi-Poljice, opčina Konjic, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 2014. (PDF) 
IZ STARIH ZAPISA
O F L O R I H E R C E G O V A Č K E V I S O Č l C E
BOGDAN KORICA (Iz Instituta za botaniku Sveučilišta u Zagrebu) Acta Botanica Croatica 25, br. 1 (1966): 163-179. (PDF) Pregled istraživanja flore hercegovačke Visočice
Prvi podatak o flori hercegovačke Visočice potječe od Guttenberga, koji po Seckendorfu 1878 navodi lokalitet za Pinus nigra Arnold subsp. nigra sa više sastojina: između Blaca i Župe na zapadnom obronku Visočice kod Glavatičeva. Od botaničara koji su ranije floristički proučavali hercegovačku Visočicu ima Beck osobitih zasluga. On je prošao tu planinu 1888. g. od Umoljana (podnožje Bjelašnice) preko Tušila, pa se popeo na glavni vrh Ljeljen (1964 m). O njegovu florističkom istraživanju te planine postoje lokalitetni podaci iz područja predalpskih šuma, livada kod Tušila, dolomita (1600 m) i alpskog regiona (1800 m). Kod toga se spominju ovi lokaliteti: Tušila, Gornja Tušila i dolina Tušile, cca 1200— 1250 m, Puzin, cca 1400 m, Crveni kuk, cca 1600 m, te Ljeljen, cca 1900— 1950 m. Na osnovi upotpunjenih florističkih podataka o toj planini (Beck 1903— 1923, 1927) izlazi da je Beck sa hercegovačke Visočice zabilježio 97 svojti cvjetnica i 38 svojti bescvjetnica. Od nađenih biljaka, koje se nalaze najvećim dijelom pohranjene u Praškom herbaru, ostala su samo dva eksikata u h b .:S A , na osnovu kojih se vidi da se Beck 16.7.1888. nalazio na hercegovačkoj Visočici. Malyju također pripada velika zasluga u istraživanju flore hercegovačke Visočice. On je u god. 1908. boravio na hercegovačkoj Visočici, te se iz eksikata vidi (h b .:S A ) da je na toj planini najviše sakupljao 8.8, znatno manje 7.8., a jedan je primjerak od 9.8. Mjesta na kojima je Maly brao biljke odnose se na obronke hercegovačke Visočice i njezina centralnog masiva. Tako se svi lokaliteti iznad mjesta Pribilja na sjevernim obroncima te planine nalaze na 900-1328 m. Oni s njezina centralnog platoa poznati su kao visoravan Polje, 1300 - 1330-1350 -1500 m, dok se najveći broj nalazišta odnosi na glavni vrh hercegovačke Visočice: Ljeljen, cca 1600-1800-1960 m. Od poznatih lokaliteta samo je manji broj naveden, kao Visočica pl., 1300-1400 m ili bez oznake visine (hb. : S A). Maly se na hercegovačkoj Visočici zadržao tri dana, te je sa 73 svojte sabranih cvjetnica, od kojih je 61 nova, dao znatan prilog njezinu florističkom poznavanju. Godine 1924. Maly se ponovo penjao na hercegovačku Visočicu, no svi sakupljeni primjerci potječu iz predjela, koji samo graniče sa hercegovačkom Visočicom (Ljuta, Spiljani, Pričepe, Bigolje, Zvekuša pl., Blaca na Raikitnidi). Boljem florističkom poznavanju hercegovačke Visočice mnogo je pridonio Reiser. On se 23. i 24.6.1891. nalazio na hercegovačkoj Visočici, pohodivši je na putu koji ga je vodio od Sarajeva preko Umčana za Glavatičevo i Konjic. Iz nalazišnih podataka vidi se da je od Reisera s hercegovačke Visočice ostalo 14 svojti cvjetnica, od toga 9 novih za tu planinu. Dvanaest lokaliteta, koliko ih je Reiser zabilježio, većinom su označeni općenitim imenom: Visočica planina. Od njih samo tri nose razna imena mjesta poznatih na hercegovačkoj Visočici. Kod dva se lokaliteta radi o pećinama na Spioniku, a jedan se odnosi na pećine Puzina. Reiser u itinerarima (1939) spominje i druga mjesta boravka, pa navodi Tušila i Visočicu (Ljeljen), odakle ne potječu sabrane biljke. U itinerarima se ne spominje Spionik, gdje je Reiser brao biljke, o čemu svjedoče eksikati. Zato se postavlja pitanje, ne bi li se biljke s nalazišta koje je označeno Visočica planina mogle odnositi na određeni putopisni podatak, Ljeljen na Visočici. Prema Reiserovim usmenim saopćenjima (april 1892. god.) da je na zapadnim obroncima hercegovačke Visočice našao Pinus heldreichii C h r i s t var. leucodermis (A n t o i n e) Markgr., navodi Fiala (1892) još dva lokaliteta. Jedan se nalazi iznad sela Grušča, a drugi u gornjoj dolini Lađanice. O jednom Reiserovom lokalitetu govori i Beck 1921-1922, te je prema tome na hercegovačkoj Visočici utvrđeno ukupno 15 Reiserovih lokaliteta. Na osnovu eksikata (hb.:SA) o nalazištima 11 svojti sa lokaliteta: Felsen von der Visočica pl. bei Umoljani Bez. Konjic, izlazi da je 22.8.1893. i Fiala boravio na hercegovačkoj Visočici. Međutim, kako pećine hercegovačke Visočice ne dopiru do Umoljana, koji se nalazi na drugoj strani potoka Rakitnice, već na području Bjelašnice, mogao bi se taj podatak odnositi na Visočicu kao i na Bjelašnicu. Vjerodostojnije mišljenje da se spomenuti lokalitet isključivo odnosi na hercegovačku Visočicu potvrđuju 3 svojte od 11 poznatih. O njima se govori i u literaturnim podacima [Fiala 1896, Beck (Fiala) 1907] da su nađene na: Visočici planini ili na njezinim: hridinama. Izuzetno samo jednoj svojti, koja je poznata kao herbarski egzemplar s Visočice, određuje se spomenutim literaturnim podacima lokalitetna pripadnost Bjelašnici: na ulazu od Umoljana na Bjelašnicu. Ako se, prema tome, literaturnim navodima, iz kojih se vidi da je Fiala na hercegovačkoj Visočici ustanovio 11 svojti cvjetnica, pribroji još 8 sa herbarskih eksikata koje nisu spomenute u tim navodima, izlazi da je Fiala znanje o flori hercegovačke Visočice proširio za 19 novih svojti. Herbarski podaci (hb.:SA) pokazuju da je i Ćurčić u dva navrata dolazio na hercegovačku Visočicu, 22.8.1893. i 1922. godine. S oba njegova pohoda (h b. : S A) ostalo je 5 svojti cvjetnica, od kojih su 2 predstavljale novitete za tu planinu. Jednu od njih kao osobito značajnu — Pedicularis malýi J k a. — navodi Maly 1933. Lokaliteti koji se odnose na Ćurčićev prvi pohod toj planini, nose istu oznaku kao i Fialini eksikati, uz još jedan visinski podatak (1500-1600m) ili samo: Visočica pl. Bez. Konjic. Lokalitetni podatak iz 1922. godine ima samo oznaku: Visočica. Vrijedne herbarske podatke o flori hercegovačke Visočice dao je i Loschnigg. On je na hercegovačkoj Visočici sabrao 6 svojti cvjetnica i 1 bescvjetnicu — Selaginella selaginoides (L.) Link (h b. : S A), za koju je Maly 1948 ustanovio da je nova za floru Bosne i Hercegovine. Od 6 vrsta cvjetnica bile su 4 nove za floru hercegovačke Visočice. Za vrstu Sparganium simplex Huds. ustanovio je Maly 1948 da je nova, štaviše za čitavo područje Hercegovine. Iz herbarskih se podataka vidi da je Loschnigg u 1936. g. boravio na hercegovačkoj Visočici, i to na raznim istaknutim mjestima njezina centralnog dijela. S tih mjesta poznati su podaci o sakupljenim biljkama, 25. 9. sa brda Mokre Stijene, cca 1580— 1700 m, te 26. 9. sa visoravni Srede, 1676 m, i sa vrha Ljeljena, cca 1900m. U svrhu florističkih istraživanja i Fukarek se u maju 1940. godine zadržao na zapadnim obroncima hercegovačke Visočice. Tom prilikom zabilježio je 3 svojte cvjetnica s lokaliteta: Visočica pl. i: Bijele stijene iznad Grušča (h b. : S A). Jednu od njih, Saxifraga marginata Sternb., spominje i Maly 1940 u svojim noticama. Daljnja dva lokaliteta: Bijele stijene-Borova glava iznad sela Grušča i: predjel Humca iznad sedla Krstača spominje Fukarek 1949 kao nalazišta za Pinus heldreichii Christ var. leucodermis (Antoine) Markgr. U 1956. godini Zavod za šumarsku botaniku Poljoprivredno-šumarskog fakulteta u Sarajevu (Fukarek 1957) izvodio je kartografske radove u vezi s istraživanjem šumske vegetacije na hercegovačkoj Visočici. Prema dosadašnjim rezultatima tih istraživanja izlazi da je Fukarek 1957 utvrdio još 17 vrsta novih za hercegovačku Visočicu. Floristička i vegetacijska istraživanja pašnjaka na hercegovačkoj Visočici vršio je Korica od 15. do 23. 7. 1954. Tim istraživanjima obuhvaćeni su mnogi istaknuti vrhovi njezina centralnog masiva i pojedinih dolina, čiji se predjeli tiču ovih lokaliteta: Koritske strane, Džamija, Korita, Dolovi, okolina Polica, Konjic, Streha i Glatko (Korica 1959-1960). Tom prilikom sabrano je 126 svojti cvjetnica, od kojih 92 nisu bile poznate u flori hercegovačke Visočice. Iz sistematskog florističkog popisa, prema tome, izlazi da je na hercegovačkoj Visočici dosad utvrđeno 49 familija sa 304 svojte cvjetnica i paprati i 7 familija sa 33 svojte bescvjetnica. |
Šumarci iznad Tušila
|
Životinjski svijet
Na planini ima razne divljači (vuk i dr.) karakteristične i za okolna područja, kao i ptica. Također su zastupljeni članovi koljena Athropoda (člankonošci) i reda Squamata (gmazovi: ljuskaši).
Kako se veliki dio planine Visočice nalazi u području subalpskog prostora, ovdje su razvijene livade i rudine, koje omogućuju sezonsku (ljetnu) ispašu stoke, posebno sitne stoke - pretežito ovaca.
Kako se veliki dio planine Visočice nalazi u području subalpskog prostora, ovdje su razvijene livade i rudine, koje omogućuju sezonsku (ljetnu) ispašu stoke, posebno sitne stoke - pretežito ovaca.
STANOVNIŠTVO I NASELJA
|
I pored surovih životnih uvjeta ljudi su naseljavali ove krajeve od pamtivijeka. Najstariji materijalni dokazi su mnogobrojne nekropole sa stećcima. Na nadmorskoj visini od 1691 m kod Velikog jezera nalazi se nekropola Poljice s 49 stećaka (33 ploče, 10 sanduka i 6 sljemenjaka) koja je proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
Pod sjevernim obroncima planine nalaze se sela Bobovica, Ozimine, Đulbašići, Pervizi (Donja Tušila) i Sinanovići (Gornja Tušila). To su tipična planinska sela na nadmorskoj visini od 1150 m do 1300 m. Ova sela su u ratu u BiH (1992.-1995.) bila potpuno uništena a danas su ponovo obnovljena. Pod južnim obroncima planine nalazi se veći broj sela kao što su Luka, Ježeprasina, Odžaci (Bjelimići), Gradeljina, Svijenča, Argud i jugozapadno Dužani, Blaca, Dudle, Grušća i Prebilje. I ova sela su planinska i nalaze se na nadmorskoj visini od 950 m do 1150 m. Naselja na Visočici potječu od naselja humnjačkih planištara koja datiraju od predturskih vremena i koja su još onda imala svog kapelana. To su bili planištari iz donje Hercegovine koji su živjeli i od ispaše u gornjoj Hercegovini. Visočica je bila mjesto izdiga u planinu humnjačkih stočara koji ovdje imali su pasišta na koja su izlazili ljeti sa svojom stokom, a vremenom su brojne obitelji ostajaei i zimi te su nastala katunska naselja i poslije i cijele obiteljske kuće. 
|
|
Tradicionalni radovi i privređivanje
Stočarstvo
Većina sela u blizini planinskih pašnjaka Visočice od davnina je živjela pretežno od stočarske proizvodnje, bilo da se radilo o stalnim naseljima, bilo da su se bavili polunomadskim stočarstvom. Stočarstvo je bilo važna privredna grana u selima. Prostor unutar seoskog područja pružao je mogućnost za uzgoj stoke, posebice sitne, u onolikoj mjeri koliko je to bilo neophodno za zadovoljavanje potreba sela. Ovčarstvo je, međutim, bilo glavna privredna grana u planinskim predjelima i njime su se bavili uglavnom vlasi, stočari. Pašnjaci su bili unutar seoskog prostora, ali su rabljeni i oni na planinama, za ljetnju ispašu. Na planinske pašnjake stoka je izgonjena periodično. Razvoj stočarstva, umnoge je ovisio o pravilnoj uporabi ispaše. Pitanje ispaše i pravo prelaska stoke od ljetnih ka zimskim ispašama, i obratno, bilo je regulirano običajnim pravom. Osmanlije to preuzimaju i zakonski reguliraju. U popisu iz 1468. godine, područje Visočice spominje se kao mjesto na kojemu ljetuju (neki i zimuju) Vlasi po džematima upisani u nahiju Blagaj. Tako i džemat vojvode Petra Hrabrena i njegova brata Vukića ljetuje na Visočici i Tuhoviji.
IZVORI ANĐELIĆ, Pavao: Historijski spomenici Konjica i okoline I. Skupština općine Konjic, 1975., str. 290.; MUŠETA AŠČERIĆ, Vesna: Sarajevo i njegova okolina u 15. stoljeću. Sarajevo, 2005., str. 80.
IZVORI ANĐELIĆ, Pavao: Historijski spomenici Konjica i okoline I. Skupština općine Konjic, 1975., str. 290.; MUŠETA AŠČERIĆ, Vesna: Sarajevo i njegova okolina u 15. stoljeću. Sarajevo, 2005., str. 80.
|
IZ STARIH ČLANAKA Kretanje hercegovačkih stočara Humnjaka i Rudinjana u bosanskohercegovačke planine IZVOR ZDANOVSKI, Nikola: Stočarska kretanja. Radovi Šumarskog Fakulteta Univerziteta U Sarajevu 3 (4-5):117-43. Sarajevo, 1954. (PDF) Kao izraziti primjer izdiga iz udaljenih krajeva u planine - kao vrste stočarskog kretanja - valja istaknuti kretanje hercegovačkih stočara Humnjaka i Rudinjana u bosanskohercegovačke planine. Stočari južne Hercegovine iz područja tzv. Humine (srezovi Stolac, Ljubuški, Mostar, Čapljina) kreću sa stokom početkom ljeta u planine Zelengore, Bjelašnice, Visočice i drugih planinskih masiva, a najesen se vraćaju natrag. Stočari tzv. Rudinjani, uglavnom iz sreza Bileća izdižu stoku u planine Tovarnice, Volujka i Maglića. Kretanja se vrše tzv. humnjačkim putevima koji se gotovo podudaraju sa trasama pradavnih srednjovjekovnih komunikacija. Kretanja su veoma naporna kako za stoku tako i za ljude. Humnjački putevi vode većim dijelom kroz strme i kamenite predjele razrovanim i zapuštenim terenima na kojima se konj i pješak često puta jedva snalaze. Kretanja počinju iza toga kako se ovce pojagnje. U to vrijeme pod uticajem vrućina koje rastu i zbog nedostatka oborina porast pašnih biljaka u okolini matičnih gospodarstava postepeno se umanjuje, a kasnije i sasvim prestaje. Izuzetak čine samo tzv. »ograde«, gdje je vegetacija pošteđena od pretjerane ispaše i gdje je tlo više sačuvano od erozionih procesa. Nastaje potreba da se stoka prebaci u krajeve gdje se pašnjačka vegetacija pod povoljnijim prilikama i dalje razvija, a to su planine. U većini humnjačkih sela ostaje samo krupno muzno blago i pokoje grlo sitnog, da se podmire potrebe kućanstva na mlijeku. Sva ostala stoka i dio ukućana sele u katune, stanove i mahale, koji se nalaze na nadmorskoj visini od 1200—1500 m. Povratak sa planinskih koliba traje 5—6 dana. Stoka se napaja i konači na tzv. »padalištima«. Razumije se da su kretanja stočara i zadržavanje stoke na padalištima skopčana, sa štetama po seljake preko čijih posjeda stoka prelazi. Ove su štete tim veće što je okolna poljoprivreda razvijenija. Mjestimično one pretstavljaju ozbiljnu zapreku intenzifikaciji poljoprivrednih kultura. To je problem koji traži svrsishodno rješenje. Evo konkretnog primjera kretanja ove vrste te sreza Čapljina, čiji su podaci bili prikupljeni g. 1953. Seljaci iz okoline Čapljine drže po 30—40 ovaca. U toku zime ovce se prehranjuju samo na paši i tek u izuzetnim slučajevima (jako nevrijeme i sl.) dobivaju po koju šaku sijena ili naramak »grma« (brsta). Većina seljaka ne ide u planinu, ali daju svoje ovce »na sir i maslo« planištacima iz sela Jasenice i Hrasna, kojima je to glavno zanimanje. Seljak, koji daje ovce planištaku, prima od njega na povratku sa planine 1/4 kg masla i 1 kg sira, a daje mu 1 kg žita i 1 kg soli po ovci. Ovce se označuju posebnim rovašima na uhu, koji se zovu »svrhuha«, »zumba«, »koso«, »škrnjeuha« itd. — u zavisnosti od načina, na koji je rovaš izveden. Planištak sve ovce stada koje goni u planinu označuje katranom, kolomašću ili bojom po leđima da se mogu razlikovati od ovaca ostalih planištaka. Pojedini planištaci sakupe i po 600—800 ovaca, U slučaju ako koja ovca strada od vuka, planištak mora predati, njenom vlasniku biljeg, a ako to ne učini, mora nadoknaditi štetu. Međutim dešavaju se zloupotrebe, na koje se tuže vlasnici stoke. Desi se, naime da ovcu ne pojede vuk, već njen čuvar, koji zatim vraća biljeg vlasniku »prema ugovoru«. U planinu se polazi iz Jasenice između 1—6. VI, a u godinama kada je vegetacija zaostala i kasnije. Povratak slijedi koncem oktobra, najkasnije do 10. X. Organizacija putovanja se odvija tako da naprijed idu »kramari« (kiridžije) sa konjima na kojima se nose tovari brašna, soli, posude, posteljine, robe i ostalih stvari, koje su potrebne za duži boravak u planini i za preradu mlijeka. Za konjskom komorom idu stada sa čobanima, koji su dobro opremljeni da mogu na planini izdržati i po najružnijem vremenu. Nepromočivi, bičalj i debela kaputa od domaće vune uz dobre opanke — neophodni su rekviziti čobanske opreme. Kramari organizuju boravak na »padalištima« na putu za planinu. Oni se brinu i za smještaj ljudstva i stada u planini u prvim danima boravka, zatim se vraćaju kući. Pri polasku idu do mahala koje se nalaze na Visočici (1974 m), bez zadržavanja, ali na povratku ostaju dvadesetak dana na »jeseništima« kod Bjelimića (općina od nekoliko potplaninskih sela), gdje pasu ovce po seljačkim njivama i pokošenim livadama. Ovo je zadržavanje u okolici Bjelimića obično uvjetovano ranim nevremenom ili nedostatkom paše u sušnim godinama na Visočici. Za protuuslugu stočari pomažu seljacima u njihovu radu, njihove pak ovce tore seljačke njive. Katkada stočari dobiju od seljaka i po koju torbicu krompira, nešto voća ili slično. Ovo im dobro dolazi, jer u planini nemaju obradivih zemljišta, kao što većina ostalih planištaka, koji idu na Bjelašnicu, Zelengoru i dr. Oni u planini ništa ne siju i ne sade, »ni glavice luka«. Humnjačka kretanja u bosanskohercegovačke planine potencirana su nestašicom vode i silnim vrućinama koje vladaju ljeti u južnoj Hercegovini. Na pašnjacima oka Čapljine u proljeće paša brzo nestaje. Vegetacija je pošteđena od pretjerane ispaše i erozionih procesa samo unutar »ograda«. Cijeli ovaj kraj nalazi se u tipičnim krševitim predjelima sa neznatnim količinama oborina u toku ljetnih mjeseci i sa rijekama ponornicama, koje u to vrijeme presuše. Opskrba vodom je najteži problem ovih krajeva. Seljaci skupljaju vodu u čatrnjama, vještačkim bunarima i lokvama. Kada lokve i bunari presuše, a čatrnje se isprazne, seljaci putuju po vodu i u najdalja mjesta i prenose je u burilima na konjima. |
Zajuživanje Iako su se odvijala u prošlosti, masovna stočarska spuštanja sa ovcama u pravcu sjever—jug (spuštanja dinarskih stočara u jadransko primorje) prestala su, i rijetko koji stočar iz npr. sjeverne Hercegovine daje svoje ovce na ispašu u Huminu. Ova su kretanja poznata pod imenom zajuživanje. No, još je češće se uz pojam zajuživanje vezalo poznato oboljenje ovaca, koje Ježić, Janjatović, Milin i drugi drže za posljedicu neuspjele aklimatizacije, a neki za trovanje preko krpelja (ledenica). Pored iznesenih podataka navodim i zapažanja seljaka iz Glavatičeva na gornjoj Neretvi. Tamošnji stočari, naime tvrde da ako se ovce daju preko zime Podveležanima (istočno od Mostara), one redovno stradaju, — »zajuže«. Međutim, jagnjad neće »zajužiti«, jer se lakše privikavaju na »havu« (vazduh u smislu klime). IZVOR ZDANOVSKI, Nikola: Stočarska kretanja. Radovi Šumarskog Fakulteta Univerziteta U Sarajevu 3 (4-5):117-43. Sarajevo, 1954. (PDF) SAV SIR ŠTO NAPRAVIM NA PLANINI I PRODAM ( PLANINA VISOČICA )
Autor: Naše Selo Veselo Datum objave: 24.6.2024. Opis. U ovom videu možete pogledat našu posjetu planini Visočici i vrijednim domaćinima Kozlić koji se bave prozvodnjom vlašićkog sira .O svemu pomalo razgovaramo sa ovim vrijednim domaćinima.Podržite nas jednim lajkom :) |
|
Uvala Mahale
Planinska uvala Mahale okružena je visovima (s lijeva nadesno): Uteklić, travnati Delelaš (skroz u pozadini), Spijonik (u sredini), Mokre stijene (travnati greben) i krajnji zapadni dio grebena vrha Visočice (skroz desno). |
Priče iz planine
|
Vrhovi Balkana: Visočica
Datum objave: 19.11.2020. Proizvodnja: Al Jazeera Balkans Opis: Visočica je jedna od najljepših planina u regiji, a njen oštri greben iznad kanjona Rakitnice nezaboravan je za sve koji ga pređu. Panoramska cesta koja prelazi preko Visočice, omogućila je jednostavan pristup na ovu inače zabačenu planinu, pa je zbog toga Visočica jedna od najposjećenijih destinacija poznatog mega-traila Via Dinarica. U ovoj epizodi ćemo vidjeti radost planinara kada se penju na ovaj vrh, a bavimo se i stećcima koji ovdašnjim pašnjacima daju mistiku i gdje osjećamo dašak zanimljive prošlosti. |
ŠTA SMO DO SADA ČEKALI SA OVOM PLANINOM ? - Visočica
Autor: Adventure Pack Datum objave: 5.5.2024. Opis. Jedan proljetni vikend iskoristili smo da po prvi put planinarimo Visočicom. Visočica nam je bila na spisku želja gotovo tri godine, ali zbog raznih okolnosti odgađali smo njenu posjetu. Konačno, došla je na red i nije nas razočarala. Kakvu smo turu napravili i šta smo sve vidjeli pogledajte u našem novom videu. Podržite rad našeg youtube kanala tako što ćete kliknuti na dugme „Pretplati se“ Za više detalja i slika zaprati me na instagramu: @mahir1921 E-mail: [email protected] |
Visocica: Jezera - Džamija - Bivak - Vito [4K/2021] / [DJI MINI 2 FOOTAGE]
Autor: Outdoor Hunger Datum objave: 16.11.2021. Opis. Visočica is a mountain range in central Bosnia and Herzegovina. Geologically, Visočica is part of the Dinaric Alps and is formed largely of secondary and tertiary sedimentary rock, mostly limestone and dolomite. Due to subterranean non-porous geological layers, the typical karst characteristics of the nearby Herzegovina mountains are relatively absent in Visočica, resulting in enough water sources, even at heights around 1500–1700 m. Springtime lakes, though, tend to dry out soon towards the summer. Some smaller streams source from these mountains as tributaries to its bordering rivers: the Ljuta in the east, the Rakitnica on its northern and western slopes, and the Neretva towards the south. Notable peaks are Džamija (1974 m.), Vito (1960 m.), Veliko Ljeljen (1963 m.), Crveni Kuk (1733 m.) and Veliko Toholj (1837 m.). The Visočica range consists basically of two main parallel ridges. The Toholj northeast ridge despite its wild formations is rarely visited by hikers with the exception of Crveni Kuk, an ideal summit for ski touring on a day trip from Sarajevo. Most hikers focus on the Ljeljen (southwest) ridge that culminates in the highest point: Džamija Hiking TREK: https://www.wikiloc.com/hiking-trails... |
1. U SJEVERNOM PODNOŽJU
2. SREDIŠNJIM VRŠNIM PODRUČJEM
3. U ZAPADNOM PODNOŽJU (KANJONOM RAKITNICE)
4. U ISTOČNOM PODNOŽJU (KANJONOM LJUTE)
5. JUŽNO PREDGORJE (DOLINOM NERETVE)
5.1. PO GLAVATIČEVSKOM KRAJU
5.2. BJELIMIĆI
2. SREDIŠNJIM VRŠNIM PODRUČJEM
3. U ZAPADNOM PODNOŽJU (KANJONOM RAKITNICE)
4. U ISTOČNOM PODNOŽJU (KANJONOM LJUTE)
5. JUŽNO PREDGORJE (DOLINOM NERETVE)
5.1. PO GLAVATIČEVSKOM KRAJU
5.2. BJELIMIĆI
1. U SJEVERNOM PODNOŽJU
Šabići
Rakitnica
Rijeka u Bosni i Hercegovini, desna pritoka Neretve. Teče kroz kanjon dug 26 kilometara koji je mjestimično dubok i do 1000 metara, a na nekim mjestima širok je samo jedan do dva metra. Kanjon se nalazi između planina Bjelašnice i Visočice jugoistočno od Sarajeva. U Rakitnici žive potočne pastrve i vidre što je dokaz kvalitete vode.
TOK RAKITNICE OD ŠABIĆA DO KANJONA
|
Mistični kanjon Rakitnice / The Mystical Canyon of Rakitnica - trailer | AJBDOC 2024
Autor: Al Jazeera Balkans Datum objave: 2.9.2024. |
DERINO BRDO (1386 m)
|
Bjelašnički plato
Pogled od Bijelih voda prema jugu, na Bjelašnički plato - visoravan omeđenu glavnim grebenom Bjelašnice sa sjevera, grebenom Hojte, odn. Treskavice s istoka, Visočicom s juga (lijevo u pozadini) i bjelašničkim grebenom Obalj (1896 m) sa zapada (u pozadini, sredina). |
PRUT (1435 m)
Brdo Prut (u sredini fotografije) snimljen iz doline Tušilačke rijeke. Osim nad Tušilačkom rijekom, Prut se s druge strane izdiže nad kanjonom Rakitnice.
U pozadini dominira vrh Obalj na Bjelašnici. |
|
U Dolovima
Pogled s nekropole stećaka niz Dolove na Bjelašnici. U pozadini se uzdižu vrhovi Visočice, a cesta koja vijuga u smjeru Visočice vodi prema selu Bobovica, nad kanjonom Rakitnice. |
Tušilska rijeka (Tušilački potok)
|
U starijim izvorima spominje se i kao Tušilački potok.
U kanjonu Tušilske rijeke, nizvodno od Perviza
Tušilska rijeka kod Perviza
|
|
Pervizi (Donja Tušila)
Vrhovi Visočice vidljivi iz Perviza, u sjevernom podnožju
|
Tušila
Planinarski dom "Vrela", Tušila
|
Planinarski dom "Vrela", Tušila
Planinarski dom se nalazi u sjevernom podnožju planine Visočice. Udaljen je od Sarajeva 51 km, a smješten je na 1210 m n.v., između sela Pervizi i Sinanovići, neposredno uz asfaltnu cestu. Domom upravlja i održava ga Planinarsko Društvo "Treskavica". Planinarski dom "Vrela" posjeduje struju, vodu, telefon, wifi, tv, etažno grijanje, moderno opremljenu kuhinju, malu i veliku salu, sanitarni čvor s tuš kabinom. Dom raspolaže s 11 soba. Sobe su četverokrevetne, trokrevetne i dvokrevetne. Dvije sobe su sa bračnim krevetom. Jedna dvokrevetna soba ima i vlastiti toalet. U sobe se mogu ubaciti i dodatni madraci. Smještajni kapacitet je 35 mjesta. Dom je stalno otvoren i ljubazni domaćin vas može ponuditi raznovrsnom hranom, pićem i napitcima. Mogućnost i spremanja hrane po želji. U domu je zabranjeno pušenje. Ispred doma se nalaze drveni stolovi i klupe, kao i vanjska česma. Dom je pogodan za održavanje seminara i edukacija. Moguće je unajmiti veliku salu. Također, moguće je i unajmiti planinarskog vodiča. Nedaleko od doma nalazi se i sportsko penjalište, Dom je otvoren preko cijele godine i domar boravi u objektu. |
|
|
Tušila, pogled prema Puzimu
|
|
Sinanovići (Gornja Tušila)
Selo Sinanovići; planina Bjelašnica na horizontu
|
4K Sinanovici - Bjelasnica - Zima - Ljepote BiH iz zraka - HELIFILM
Autor: HELIFILM Datum objave: 1.2.2023. Opis. SNIMANJE IZ ZRAKA KONTAKT: +38761288221, [email protected] FACEBOOK: / helifilmprodukcija INSTAGRAM: / helifilm.ba WEB: www.helifilm.ba Social Media: https://emdc.yt/helifilm |
|
|
|
|
|
Jelenača
Jelenača je velika poljana koja se nalazi južno od Sinanovića i poznata je po tome što se u jesen na njoj pojavljuje veliko jezero, koje nestane u samo nekoliko dana. Jovo Popović (1935.) spominje na ovome području čaire Ljeljenače i Krča.
|
|
Pogled na vrh Visočicu (1736 m)
|
|
|
|
Puzimsko groblje i prijevoj
Prijevoj kod Puzimskog groblja
Puzimsko groblje, Crveni kuk u pozadini
|
Zimski uspon na Visočicu - Sinanovići; Jelenjača; Puzimsko groblje; Crveni kuk 1733 m.n.v.
Autor: Explore The Bosnian Mountains Datum objave: 6.12.2023. Opis. Za prvi zimski pohod i uvod u novu zimu odlučili smo se za pohod na Visočicu i njen vrh Crveni kuk. Autom do naše polazne tačke smo došli preko Bjelašnice - Bijelih voda - Šabića - Perviza - Tušila. Bitno je napomenuti da se zimi ovaj lokalni put održava sve do sela Sinanovići. Dalje prema selu Bjelimići i još dalje prema Boračkom jezeru ovaj put bude neprohodan sve do proljeća, te zato sve zimske ture i pohodi na planinu Visočicu polaze ili iz sela Tušila ili iz sela Sinanovići. Nakon što smo ostavili auto na samo izlazu iz Sinanovića vrijeme nije mnogo obećavalo. Minus, vjetar i oblaci nas nisu nimalo obeshrabrili. Najbitnije od svega da količina snijega nije prevelika a i sam snijeg "pršić" je idealan za zimskog uspona. Nastavljamo cestom sve do Jelenjače a potom se odvajamo i prelazimo dolinu iznad samog jezerceta koji je pod snijegom i ledom. Nakon prelaska preko doline stižemo do šume u kojoj i počinje markirani dio staze koja vodi prema Puzimskom groblju. Sa naše lijeve strane okovan oblacima nazire se markantni vrh Visočice - Puzim. Kako smo izašli iz šume i stigli na domak Puzimskog groblja dočekao nas je jak vjetar koji je tek formirani sniježni pokrivač na nekim mjestima bukvalo otpuhao. Na Mandinom vrelu smo u nekim momentima bili "zameteni" ali hrabro i odlučno nastavljamo put zacrtanog cilja, a to je vrh Crveni kuk. Hladnoća i vjetar nas tjeraju da ubrzamo tempo i do samog vrha pravimo samo jednu kraću pauzu uz stijenu koja nam pravi prirodnu zavjetrinu. Povremeno, ali samo na kratko naziralo se Sunce, a onda bi oblaci ponovo zatvorili taj prizor. Vrhovi Treskavice, Puzim i Crveni kuk nisu bili vidljivi, a snijega nije bilo puno, nekih 10-ak cm osim u rupama gdje je vjetar napravio nanose. Na vrhu se nismo dugo zadržavali, jedna fotografija i morali smo bježati. U stvari u tom momentu se ništa nije moglo vidjeti niti uslikati od oblaka koji su osvojili okolne vrhove Visočice. Kako smo se brzo popeli još brže smo sišli do prevoja gdje je N.N. osoba podigla zastavu Palestine, koja je uprkos vremenu i vjetru odoljevala. U znak podrške i našeg stava prema dešavanjima u Palestini pravimo par slika i kadrova, a potom se vraćamo put Mandinog vrela i nastavljamo naš povratak prema selu Sinanovići lokalnom cestom za koju smo rekli ranije da se ne čisti. Sve u svemu ovaj zimski pohod od nekih 10 km smo uspješno završili, a on je samo uvod i lakša priprema za predstojeće zimske pohode koje planiramo. |
PUZIM (1776 m)
Pogled na Puzim s Ljeljena
|
Bosna i Hercegovina - Vrh Puzim na Visočici (Bosnia & Herzegovina - Puzim Peak on Mt. Visocica)
Autor: bhmap Datum objave: 3.11.2020. Opis. Ako vam se sviđa video, kliknite na PRETPLATI SE ispod videa i pratite naš kanal. (Besplatno je...) Uspon na vrh Puzim na planini Visočici. Desetočlana ekipa je uživala u prelijepim pogledima koji se sa vrha pružaju na sve strane. Prelijep dan sa nebom prošaranim oblacima. Organizacija: PD Visočica Sarajevo (English) If you like the video, click SUBSCRIBE below the video and follow our channel. (It's free...) Puzim, Visočica - Bosna i Hercegovina - Hiking Tours | Go Bosnia & Herzegovina [4K]
Autor: Go Bosnia & Herzegovina Datum objave: 25.10.2021. Opis. Hiking Tours (Episode 12): Puzim, Mt. Visocica; Mt. Visočica is one of the pearls of Bosnia and Herzegovina. Due to its accessibility, this mountain of the Dinaric system attracts more and more excursionists, tourists, mountaineers, and alpinists every day. Puzim peak [1776 m above sea level], is the most striking peak of Visočica mountain and certainly one of the most striking peaks of Bosnia and Herzegovina. If Switzerland has peaks like the Eiger or the Matterhorn that leave you breathless and a pleasure for photographers, Bosnia and Herzegovina has the Puzim peak, which is certainly not far behind in terms of beauty. Its beauty is enjoyed by all who pass by it but due to its difficulty, a small part manages to feel its true charm when they step on top of it. Climbing to this peak requires knowledge of mountaineering techniques and possession of equipment, so if you decide to visit it, it is best to find someone professional. Our team visited this peak accompanied by Emin Gibović, president of PD Visočica from Sarajevo and an experienced guide and GSS rescuer. ... PD Visocica is a mountaineering association based in Sarajevo, named after the mountain of the same name. It is one of the most active societies in Bosnia and Herzegovina. Visočica Mountain is enchanting in every season and it is certainly a warm recommendation to visit it. The route we would recommend (if you want to ride this mountain) is to continue from Babin dol (Bjelasnica) towards the village of Sinanovici and then descend over the peaks of Visocica to the villages of Luka and Bjelimici and Boracko Lake and Konjic. The road is paved along its entire length, there is drinking water in many locations, it only takes a nice day and enjoyment is guaranteed. ... Bosnia and Herzegovina is a beautiful country with enchanting nature that will leave you a lot of priceless memories if you indulge. This heart-shaped country is located in the heart of the Dinarides, on the beautiful Balkans. Rivers, lakes, fields, and mountains are just a small part of what this country has to offer. Our goal is to tell and document the most beautiful stories of this country, the heart-shaped Bosnia and Herzegovina. Go Bosnia & Herzegovina #DiscovertheUnknown Video Production: Go Bosnia & Herzegovina Videography and Editing: Alen Camdzic Release: October 2021 |
Mandin potok
Mandin potok, Puzim u pozadini
|
Mandino vrelo
|
CRVENI KUK (1733 m)
Pogled od Oštrih bara na stražnju stranu Crvenog kuka
|
Visočica Crveni kuk i okolina
Autor: syd2o2 Datum objave: 17.6.2024. Opis. Snimak dronom vrha Crveni kuk na planini Visočica. Vide se i obližnji vrhovi Baturak, Glatko, Kom, ali i još okoline. |
SEDLO (vrh, 1581 m)
Oštra bara
|
BOSNIA AND HERZEGOVINA HIKING GUIDE - VISOCICA (Oštra bara – Glatko Kom – Crveni kuk – Oštra bara)
Autor: Outdoor BH Datum objave: 25.10.2021. 
|
KOTA 1832 (1832 m)
Kota 1832 m u pozadini, pogled s prijevoja kod Puzimskog groblja
|
Zavodnice
Padine Visočice između vrha Visočice, Kote 1832 i Mokrih stijena.
VISOČICA (vrh) (1736 m)
Vrh Visočica lijevo, pogled s prijevoja kod Puzimskog groblja
Vrh Visočica (zapadni niži vrh)
|
|
BATURAK (1796 m)
|
Pogled iz Bojadžinog dola na Baturak
Visočica Mountain - Hiking - Baturak - Kom - Crveni Kuk - Bosnia - DJI Drone
Autor: Explore Bosnia Datum objave: 9.12.2022. Opis. Visočica is a mountain range in central Bosnia and Herzegovina. Geologically, Visočica is part of the Dinaric Alps and formed largely of secondary and tertiary sedimentary rock, mostly limestone and dolomite. Due to subterranean non-porous geological layers, the typical karst characteristics of the nearby Herzegovina mountains are relatively absent in Visočica, resulting in enough water sources, even at heights around 1500–1700 m. Springtime lakes, though, tend to dry out soon towards the summer. Some smaller streams source from these mountains as tributaries to its bordering rivers: the Ljuta in the east, the Rakitnica on its northern and western slopes and the Neretva towards the south. Notable peaks are Džamija (1974 m.), Veliki Ljeljen (1963 m.), Vito (1960 m.), Subar (1820 m.), Drstva (1808 m), Crveni Kuk (1733 m.) and Puzim(1776 m.). https://en.wikipedia.org/wiki/Viso%C4...) https://www.wikiloc.com/hiking-trails... https://www.wikiloc.com/hiking-trails... |
GLATKO (1791 m)
Pogled iz Bojadžinog dola, preko Poljica, na
Baturak i Glatko (desno)
Vrh Glatko, travnati vrh, lijevo u pozadini
|
Visočica Glatko i Crveni kuk
Autor: syd2o2 Datum objave: 2.2.2025. Opis. Zimska tura na Visočici sa vrlo malo snijega. Originalni cilj je bio samo Glatko vrh (1791 mnv), ali kako nam je prolazno vrijeme bilo dobro, posjetili smo i Crveni kuk (1733mnv) Visočica Mountain - Kom - Glatko - Bosnia - Hiking
Autor: Explore Bosnia Datum objave: 11.11.2022. Opis. Visočica is a mountain range in central Bosnia and Herzegovina. Geologically, Visočica is part of the Dinaric Alps and formed largely of secondary and tertiary sedimentary rock, mostly limestone and dolomite. Due to subterranean non-porous geological layers, the typical karst characteristics of the nearby Herzegovina mountains are relatively absent in Visočica, resulting in enough water sources, even at heights around 1500–1700 m. Springtime lakes, though, tend to dry out soon towards the summer. Some smaller streams source from these mountains as tributaries to its bordering rivers: the Ljuta in the east, the Rakitnica on its northern and western slopes and the Neretva towards the south. Notable peaks are Džamija (1974 m.), Veliki Ljeljen (1963 m.), Vito (1960 m.), Subar (1820 m.), Drstva (1808 m), Crveni Kuk (1733 m.) and Puzim(1776 m.). https://en.wikipedia.org/wiki/Viso%C4...) https://www.wikiloc.com/hiking-trails... https://www.relive.cc/view/vAOZD8X53oq |
KRČA (1657 m)
|
Mahale
|
Prokletnice
|
|
Poljice (Police)
|
U središnjem dijelu planine Visočice nalazi se ljetno stočarsko naselje (mahala) Poljice - u starijim izvorima Police, udaljena od Konjica oko 25 kilometara zračne linije u pravcu jugoistoka. Poljice se nalaze u području subalpskog prostora tako da su ovdje razvijene livade i rudine, koje omogućuju sezonsku (ljetnu) ispašu stoke, posebno sitne stoke - pretežito ovaca.
U neposrednoj blizini ovog naselja, na brežuljku-lokalitetu Dolovi, sa zapadne strane ceste koja vodi iz pravca Sinanovića (Gornjih Tušila) prema Odžacima (Bjelimićima), smještena je nekropola sa stećcima, nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. 
Jovo Popović ostavio nam je 1933. godine zapis o načinu života i korištenja lokacije Poljice u svrhu ovčarstva. Mahala Poljice nalazi se u dubokoj uvali ispod strmih kosa koje se spuštaju od juga i jugozapada sa grebena Glatkog, a od zapada i sjeverozapada sa Špionika i Trajana. Mahala je podjeljena. Jedan dio njezin nalazi se ispod samih strana Glatkoga i Smajinom Dolu.Ovde su 3 kolibe. Drugi dio nalazi se u proširenoj kotlini, koja prelazi u pašnjake. Tu ima 6 koliba. U neposrednoj blizini mahale, pošav prema istoku i klancu, kroz koji vodi put prema Mandinom Dolu nalazi se velika i lijepa nekropola. Ona je karakteristična ne samo po veličini i po broju grobova, nego i po tom što se u toj nekropoli nalazi veliki kameni krst. Šaban Tucaković s kojim sam razgovarao, kaže da je taj kameni krst postavio prađed Tucakovića. Mahala ima 8 koliba. Prema tome na ovu mahalu izlaze iz srezova mostarskog, stolačkog i nevesinjskog. Mahala imade dobro živo vrelo pod Smajinim Dolom. Izvor se zove Česma Smajin Do. Stoku poje na jezeru Utekliću i na vrelu pod Spionikom. Vode imadu uvijek dovoljno. Na planinu izlaze obično između 5. i 10. juna. A na planini ostaju sve do prve polovine septemba. Tada se spuštaju na ispaše Bjelemićkog Džemata. Na tim ispašama ostanu sve do polovice oktobra. Sumjesnika u ovoj mahali nemaju. Pobravičarske ovce uzimaju obično od svojih komšija. Za pašu ne plaćaju ništa – i oni izvode da su od starina na ovoj planini i da imadu carski ferman na osnovu koga im je odobreno iskorišćavanje ove planine. Kolibarinu plaćaju 40 din. Po komadu. U ovoj mahali sam čuo da planinu Visočicu zovu ‚Ovča Bašča’. Prema tome nazivu mogao bi se suditi da su vrlo povoljni ishrana i gajenje stoke na ovoj planini. IZVOR POPOVIĆ, Jovo: Mahale (ljetni stanovi) na planini Visočici. Glasnik Zemaljskog muzeja XLV sveska za prirodne nauke. Sarajevo, 1933. 
|
SEOSKI ŽIVOT NA PLANINI VISOČICI: NOMADSKI ŽIVOT SAMIRA KOZLIĆA
Autor: BalkaNA Datum objave: 23.8.2023. Opis. Samir Kozlić jedan od rijetkih nomada u Bosni i Hercegovini. Ljeta provodi na planini Visočici a onda, čim jesen počne pokazivati svoje boje, Samir na svoje magarce spakuje sve i krene put Posavine. U sklopu našeg serijala "Seoski život", gledajte priču sa Samirom Kozlićem i životu na više od 1.000 metara nadmorske visine. Kamerman: Vedad Kamenjašević Novinarka: Elmina MuhićTranscript |
Nekropola stećaka Dolovi-Poljice
Nekropole stećaka Poljice obuhvaćaju nekropolu Dolovi i nekropolu Veliko jezero (potonja je opisana niže, u nastavku stranice). Nalaze se u neposrednoj blizini ljetnog stočarskog naselja Poljice.
Nekropola stećaka Dolovi. Lokalitet se nalazi na brežuljku (lokalitet Dolovi) nadmorskoj visini od 1479 m (KOORDINATE 43.57895, 18.236933), sa zapadne strane ceste koja vodi iz Sinanovića (Gornjih Tušila) prema Odžacima (Bjelimićima).
Nekropolu čini skupina od 52 stećka (24 ploče, 22 sanduka, 2 sljemenjaka i 4 krstače), radionice za obradu kamena i pejzaž. Ukrasni ornamenti evidentirani su na sedam spomenika; 4 ploče, 2 sljemenjaka i 1 krstača. Njihovi ukrasni motivi su: obična i tordirana traka, friz od povijene lozice sa trolistovima, traka od cik-cak i kosih linija, scene lova, scene kola te specifični prikezo žene i zmaja, kao i žene, konjanika i zmaja. Na dva stećka se nalaze natpisi pisani bosanskom ćirilicom. Obrada stećaka je dobra, ali su mnogi primjerci okrnjeni, prepolovljeni, prevrnuti i utonuli u zemlju. Nakon jednog tehničkog snimanja nekropole i pozicioniranja stećaka utvrđeno je da nedostaje jedan stećak u formi sljemenjaka. Stećci su položeni su u nizu od sjevera prema jugu i orijentirani u pravcu zapad – istok i sjever – jug.
U blizini nekropole na udaljenosti do 200 m u pravcu jugoistoka evidentiran je majdan (kamenolom), koji je bio više u uporabi nego drugi koji je evidentiran na udaljenosti do 500 m u pravcu sjeverozapada, gdje su spomenici obrađivani.
Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika, 2014. godine, donijelo je odluku o proglašenju nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine Kulturni pejzaž – Dolovi-Poljice, općina Konjic. Nacionalni spomenik čini nekropola sa 52 stećka, radionice za obradu kamena i pejzaž. U izjavi o značaju dobra istaknuto je kako lokalitet na kojemu je smještena nekropola sa stećcima Dolovi predstavlja povijesnu cjelinu smještenu u autentičnom pejzažu, gdje se u interakciji kulture i prirode pokazuje snažna dimenzija pejzaža. Na ovome prostoru osim nekropole i puta nema očuvanih detalja tradicionalnog uređenja terena, već je u pitanju pejzaž u kojemu se smjenjuju oblici iskonske samonikle prirode. Njen položaj na gredi gdje su stećci raspoređeni po njenom hrbatu, u podužnom pravcu daje joj glavnu ulogu u oku posmatrača, čime je osigurana njegova pozornost o njihovom postojanju. Pozadina bez puno kontrasta, koju čini reljef bez divljih lomova kakav se može naći na Prenju ili Čvrsnici, u kojemu prevlađuju blago zatravnjene površi, predstavlja idealnu pozadinu. Ta scena upotpunjena je slikom puta koji se gubi u daljini.
Nekropolu čini skupina od 52 stećka (24 ploče, 22 sanduka, 2 sljemenjaka i 4 krstače), radionice za obradu kamena i pejzaž. Ukrasni ornamenti evidentirani su na sedam spomenika; 4 ploče, 2 sljemenjaka i 1 krstača. Njihovi ukrasni motivi su: obična i tordirana traka, friz od povijene lozice sa trolistovima, traka od cik-cak i kosih linija, scene lova, scene kola te specifični prikezo žene i zmaja, kao i žene, konjanika i zmaja. Na dva stećka se nalaze natpisi pisani bosanskom ćirilicom. Obrada stećaka je dobra, ali su mnogi primjerci okrnjeni, prepolovljeni, prevrnuti i utonuli u zemlju. Nakon jednog tehničkog snimanja nekropole i pozicioniranja stećaka utvrđeno je da nedostaje jedan stećak u formi sljemenjaka. Stećci su položeni su u nizu od sjevera prema jugu i orijentirani u pravcu zapad – istok i sjever – jug.
U blizini nekropole na udaljenosti do 200 m u pravcu jugoistoka evidentiran je majdan (kamenolom), koji je bio više u uporabi nego drugi koji je evidentiran na udaljenosti do 500 m u pravcu sjeverozapada, gdje su spomenici obrađivani.
Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika, 2014. godine, donijelo je odluku o proglašenju nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine Kulturni pejzaž – Dolovi-Poljice, općina Konjic. Nacionalni spomenik čini nekropola sa 52 stećka, radionice za obradu kamena i pejzaž. U izjavi o značaju dobra istaknuto je kako lokalitet na kojemu je smještena nekropola sa stećcima Dolovi predstavlja povijesnu cjelinu smještenu u autentičnom pejzažu, gdje se u interakciji kulture i prirode pokazuje snažna dimenzija pejzaža. Na ovome prostoru osim nekropole i puta nema očuvanih detalja tradicionalnog uređenja terena, već je u pitanju pejzaž u kojemu se smjenjuju oblici iskonske samonikle prirode. Njen položaj na gredi gdje su stećci raspoređeni po njenom hrbatu, u podužnom pravcu daje joj glavnu ulogu u oku posmatrača, čime je osigurana njegova pozornost o njihovom postojanju. Pozadina bez puno kontrasta, koju čini reljef bez divljih lomova kakav se može naći na Prenju ili Čvrsnici, u kojemu prevlađuju blago zatravnjene površi, predstavlja idealnu pozadinu. Ta scena upotpunjena je slikom puta koji se gubi u daljini.
|
Detaljni podaci o nekropoli stećaka Dolovi-Poljice IZVOR Odluka o proglašenju Povijesnog područja – Nekropola sa stećcima Dolovi-Poljice, opčina Konjic, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 2014. (PDF) Pristupljeno 17.3.2025. Podaci o dobru Položaj. U jugoistočnom predjelu planine Visočice nalazi se ljetno stočarsko naselje (mahala) Poljice, udaljena od Konjica oko 25 kilometara zračne linije u pravcu jugoistoka. U neposrednoj blizini ovog naselja, na lokalitetu Dolovi, sa zapadne strane puta koji vodi iz pravca Gornjih Tušila prema Odžacima (Bjelimićima), smještena je nekropola sa stećcima. Lokalitet se nalazi na nadmorskoj visini od 1479 m, zemljopisnoj dužini N 43°34.737', zemljopisnoj širini E 18°14.216'. Nacionalni spomenik nalazi se na položaju koja obuhvaća k.č dio 2079, upisan u ZK izvadak broj 210, k.o. Odžaci, općina Konjic, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina. Pravo raspolaganja zemljišnom parcelom posjeduje 1/1. R.O. ŠIPAD VELEŽ. Povijesni podaci. Na području današnje općine Konjic u doba ranoga srednjeg stoljeća postojala je samo jedna teritorijalno politička organizacija klasičnog tipa župe – župa Neretva. U sastav općine Konjic sticajem okolnosti danas je uključen i jedan dio župe Zagorja (Bjelimići), te predio Župa oko Glavatičeva, koji se nekada zvao Kom ili Komska župa. Granice župe Neretve na zapadu sačinjavao je; kanjon Neretve od Prenja do ušća Rame, planina Bokševica i kanjon riječice Banje Lučice. Zapadno od te granične linije prostirala se župa Rama. Na Zec-planini župa Neretva je graničila sa teritorijem srednjovjekovne župe Uskoplja. Počevši od Zeca, preko Pogorelice i Bitovnje do Ivanplanine – župa Neretva je graničila sa nekadašnjom župom Lepenicom. Na obroncima planine Bjelašnice, župa Neretva je graničila sa područjem župe Vrhbosne. Na istoku granična linija između župe Koma i Neretve prostirala se Boračkim jezerom te kanjonom rijeke Šištice i Rakitnice. Na jugu granicu župe Neretve čine lanac najviših prenjskih visova: Otiš, Zelena glava, Kantar i Cetina. Najstariji spomen župe Neretve zabilježen je u Ljetopisu popa Dukljanina, prema kojemu je ona sastavnim dijelom oblasti Podgorja, koja zajedno sa Humskom zemljom, Trebinjem i Zetom sačinjava cjelinu od četiri oblasti od kojih svaka ima status polusamostalne zemlje – države. Tako su pored župe Neretva u oblast Podgorja ulazile i župe: Onogošt, Morača, Komarnica, Piva, Gacko, Nevesinje, Viševa, Kom i Rama. Pretpostavlja se da je već polovinom XI. stoljeća župa Neretva (sporazumno – putem političkih akcija) bila priključena bosanskoj državi i imala poseban status sve do dolaska bana Tvrtka na vlast 1353. godine. Od polovice XIV. stoljeća u župi Neretvi može se pratiti intenzivnija ekonomska i politička aktivnost bosanskih vladara. Početkom XV. stoljeća došlo je do razgraničenja kasnije “Kraljeve zemlje” i feudalne oblasti Kosača. Od 1404. godine do 1463. godine bosanski dio župe Neretve pripada "Kraljevoj zemlji", a humska Neretva i Kom pripadaju feudalnoj oblasti Kosača. Granica ovih dviju oblasti je bila rijeka Neretva, od granica župe Kom do granica župe Rame. Područje koje se nalazilo na lijevoj obali Neretve pripadalo je Kosačama, a ono na desnoj obali rijeke "Kraljevoj zemlji". Bjelimići su pripadali župi Zagorju, prema tome i bosanskoj državi. U XV. stoljeću to je poseban upravni centar čije je središte grad Veletin. Ne zna se da li su Bjelimići bili ikada u feudalnoj oblasti Sankovića, ali su u XV. stoljeću u posjedu Kosača. Pomoćna otomanska vojska pod vodstvom Mahmut-paše Anđelovića u ljeto 1463. godine osvojila je obje Neretve i Kom. U protiv-akciji hercega Stjepana, od srpnja do rujna iste godine, oslobođena je tzv. humska Neretva, osim grada Borovca, i zapadni dio bosanske Neretve. Ove krajeve su Osmanlije definitivno osvojili sredinom 1465. godine prodorom bosanskog sandžak-bega Isa-bega Ishakovića u hercegovu zemlju. 3 Ulazak bosanskih i humskih srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika – popularno nazvanih stećcima – u svijet znanosti nije se odigrao u najsretnijim okolnostima. To se desilo stotinama godina nakon što je ovaj kulturološki fenomen postao reliktom jedne povijesne epohe, odnosno na prijelazu iz XVIII. u XIX. stoljeće kada su u zapadni svijet počele prodirati vijesti o postojanju jedne neobične umjetnosti na nadgrobnim spomenicima iz Bosne i Hercegovine i Dalmacije. To su najprije bile putne zabilješke nedovoljno dokumentirane da bi na Zapadu pobudile značajniji odjek.4 Prema statistici Š. Bešlagića područje konjičke općine – sa 3.018 registriranih spomenika – spada u teritorije koji imaju najveći broj stećaka u Bosni i Hercegovini. Prema formi izrade najbrojniji su sanduci, dok su sljemenjaci i ploče gotovo podjednako zastupljeni. Način grupiranja stećaka omogućavaju da se na terenu prate i dokumentiraju važne povijesne pojave, procesi i odnosi. Po smještaju velikih nekropola mogu se pouzdano ubicirati središta nekadašnjih kultnih i političkih zajednica. Također, po smještaju srednje veličine nekropola mogu se pratiti procesi razvitka tzv. rodovskih sela, dok se kod manjih skupina prati odraz intenzivne feudalizacije i socijalnog diferenciranja, tj. kada se pojedini rodovi više ne pokopavaju sa svojim susjedima, već se izdvajaju i stvaraju porodične nekropole. Stećci u okolini Konjica mogu bitno doprinijeti i rješavanju problema podrijetla stećaka, kako u etničkom smislu tako i u smislu postanka njihove osnovne forme. Sankovića nekropola u Biskupu izrazit je primjer kako kroz čitavo XIV. stoljeće stećke kao nadgrobne spomenike rabi najmoćniji vlasteoski rod u čitavoj Humskoj zemlji, a Bogopanci – Draživojevići – Sankovići su bez sumnje slavenskog podrijetla i kulture, a ne Vlasi. Treba imati u vidu da još u XIV. stoljeću Vlasi pripadaju socijalnim strukturama nižeg reda i da nikako nisu bili u stanju svoje običaje – pogotovo način obilježavanja grobova pokojnika – nametnuti svojim gospodarima. Stoga teorija o vlaškom podrijetlu stećaka ne može imati opravdanja, iako u okolini Konjica ima nekoliko i to možda najljepših nekropola koje se i mogu pripisati Vlasima. To su: groblje Dabića poljani pod Bahtijevicom, nekropole na Visočici i Bjelašnici, a možda i neke druge. Međutim, treba imati na umu da se u svim ovim slučajevima radi o mlađim nekropolama iz vremena kada su Vlasi postali značajan ekonomski i politički čimbenik u Bosni, a naročito u Hercegovini. U svome usponu Vlasi su se neminovno uključivali u feudalne odnose i nastojali poistovijetiti sa starijom feudalnom gospodom. Između ostalog, oni su prihvatili i običaj postavljanja stećaka na grobove svojih umrlih i sticajem prilika i nadmašivali svoje uzore estetskim kvalitetama spomenika. Ukrašavanje stećaka uzima maha tek početkom XIV. ili krajem XV. stoljeća. Na bliže oblikovanje stećaka svakako su utjecali i terenski uvjeti, odnosno geološki sastav stijena iz kojih je uziman kamen za izradu stećaka. Upadno je velika razlika u kvaliteti izrade stećaka iz doline Neretvice, gdje nema pogodnog materijala i onih kraških predjela oko Glavatičeva i Bjelimića. Ipak čini se da to nije i jedini uzrok razlikama, jer u okolici Jablanice ima dobrog materijala, ali ipak nema naročito razvijenih formi i ukrasa. Od utjecaja susjednih oblasti treba naročito ukazati na upliv južne Hercegovine, odnosno starog Huma, koji se jasno očituje na čitavom području istočno od Konjica. U Bradini su niski sljemenjaci očito imali uzore u susjednim oblastima centralne Bosne. Natpisi imaju posebnu vrijednost na stećcima. Pisani su slovima bosanske ćirilice, a potječu iz samog kraja XIV., početka ili druge polovice XV stoljeća u župi Neretvi može se pratiti intenzivnija ekonomska i politička aktivnost bosanskih vladara. Početkom XV. stoljeća došlo je do razgraničenja kasnije "Kraljeve zemlje" i feudalne oblasti Kosača. Od 1404. godine do 1463. godine bosanski dio župe Neretve pripada "Kraljevoj zemlji", a humska Neretva i Kom pripadaju feudalnoj oblasti Kosača. Granica ovih dviju oblasti je bila rijeka Neretva, od granica župe Kom do granica župe Rame. Područje koje se nalazilo na lijevoj obali Neretve pripadalo je Kosačama, a ono na desnoj obali rijeke "Kraljevoj zemlji". Bjelimići su pripadali župi Zagorju, prema tome i bosanskoj državi. U XV. stoljeću to je poseban upravni centar čije je središte grad Veletin. Ne zna se da li su Bjelimići bili ikada u feudalnoj oblasti Sankovića, ali su u XV. stoljeću u posjedu Kosača. Pomoćna otomanska vojska pod vodstvom Mahmut-paše Anđelovića u ljeto 1463. godine osvojila je obje Neretve i Kom. U protiv-akciji hercega Stjepana, od srpnja do rujna iste godine, oslobođena je tzv. humska Neretva, osim grada Borovca, i zapadni dio bosanske Neretve. Ove krajeve su Osmanlije definitivno osvojili sredinom 1465. godine prodorom bosanskog sandžak-bega Isa-bega Ishakovića u hercegovu zemlju. Ulazak bosanskih i humskih srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika – popularno nazvanih stećcima – u svijet znanosti nije se odigrao u najsretnijim okolnostima. To se desilo stotinama godina nakon što je ovaj kulturološki fenomen postao reliktom jedne povijesne epohe, odnosno na prijelazu iz XVIII. u XIX. stoljeće kada su u zapadni svijet počele prodirati vijesti o postojanju jedne neobične umjetnosti na nadgrobnim spomenicima iz Bosne i Hercegovine i Dalmacije. To su najprije bile putne zabilješke nedovoljno dokumentirane da bi na Zapadu pobudile značajniji odjek. Prema statistici Š. Bešlagića područje konjičke općine – sa 3.018 registriranih spomenika – spada u teritorije koji imaju najveći broj stećaka u Bosni i Hercegovini. Prema formi izrade najbrojniji su sanduci, dok su sljemenjaci i ploče gotovo podjednako zastupljeni. Način grupiranja stećaka omogućavaju da se na terenu prate i dokumentiraju važne povijesne pojave, procesi i odnosi. Po smještaju velikih nekropola mogu se pouzdano ubicirati središta nekadašnjih kultnih i političkih zajednica. Također, po smještaju srednje veličine nekropola mogu se pratiti procesi razvitka tzv. rodovskih sela, dok se kod manjih skupina prati odraz intenzivne feudalizacije i socijalnog diferenciranja, tj. kada se pojedini rodovi više ne pokopavaju sa svojim susjedima, već se izdvajaju i stvaraju porodične nekropole. Stećci u okolini Konjica mogu bitno doprinijeti i rješavanju problema podrijetla stećaka, kako u etničkom smislu tako i u smislu postanka njihove osnovne forme. Sankovića nekropola u Biskupu izrazit je primjer kako kroz čitavo XIV. stoljeće stećke kao nadgrobne spomenike rabi najmoćniji vlasteoski rod u čitavoj Humskoj zemlji, a Bogopanci – Draživojevići – Sankovići su bez sumnje slavenskog podrijetla i kulture, a ne Vlasi. Treba imati u vidu da još u XIV. stoljeću Vlasi pripadaju socijalnim strukturama nižeg reda i da nikako nisu bili u stanju svoje običaje – pogotovo način obilježavanja grobova pokojnika – nametnuti svojim gospodarima. Stoga teorija o vlaškom podrijetlu stećaka ne može imati opravdanja, iako u okolini Konjica ima nekoliko i to možda najljepših nekropola koje se i mogu pripisati Vlasima. To su: groblje Dabića poljani pod Bahtijevicom, nekropole na Visočici i Bjelašnici, a možda i neke druge. Međutim, treba imati na umu da se u svim ovim slučajevima radi o mlađim nekropolama iz vremena kada su Vlasi postali značajan ekonomski i politički čimbenik u Bosni, a naročito u Hercegovini. U svome usponu Vlasi su se neminovno uključivali u feudalne odnose i nastojali poistovijetiti sa starijom feudalnom gospodom. Između ostalog, oni su prihvatili i običaj postavljanja stećaka na grobove svojih umrlih i sticajem prilika i nadmašivali svoje uzore estetskim kvalitetama spomenika. Ukrašavanje stećaka uzima maha tek početkom XIV. ili krajem XV. stoljeća. Na bliže oblikovanje stećaka svakako su utjecali i terenski uvjeti, odnosno geološki sastav stijena iz kojih je uziman kamen za izradu stećaka. Upadno je velika razlika u kvaliteti izrade stećaka iz doline Neretvice, gdje nema pogodnog materijala i onih kraških predjela oko Glavatičeva i Bjelimića. Ipak čini se da to nije i jedini uzrok razlikama, jer u okolici Jablanice ima dobrog materijala, ali ipak nema naročito razvijenih formi i ukrasa. Od utjecaja susjednih oblasti treba naročito ukazati na upliv južne Hercegovine, odnosno starog Huma, koji se jasno očituje na čitavom području istočno od Konjica. U Bradini su niski sljemenjaci očito imali uzore u susjednim oblastima centralne Bosne. Natpisi imaju posebnu vrijednost na stećcima. Pisani su slovima bosanske ćirilice, a potječu iz samog kraja XIV., početka ili druge polovice XV stoljeća.5 Opis dobra. U jugoistočnom dijelu planine Visočice, nalazi se ljetno stočarsko naselje (mahala) Poljice, u čijoj se neposrednoj blizini, na dijelu zemljišne parcele označene kao k.č. broj 2079, k.o. Odžaci, nalazi brežuljak (lokalitet – Dolovi) na kojem je smještena skupina od 52 stećka (24 ploče, 22 sanduka, 2 sljemenjaka i 4 krstače) 6 . Obrada stećaka je dobra, ali su mnogi primjerci okrnjeni, prepolovljeni, prevrnuti i utonuli u zemlju. Nakon tehničkog snimanja nekropole i pozicioniranja stećaka utvrđeno je da nedostaje jedan stećak u formi sljemenjaka. Stećci su položeni su u nizu od sjevera prema jugu i orjentirani u pravcu zapad – istok i sjever – jug. U blizini nekropole na udaljenosti do 200 m u pravcu jugoistoka evidentiran je majdan, koji je bio više u uporabi nego drugi koji je evidentiran na udaljenosti do 500 m u pravcu sjeverozapada, gdje su spomenici obrađivani. Pejzažne odlike krajolika. Prostorni obuhvat Visočice karakterizira izuzetna pejzažna vrijednost koja se ogleda u posebnim karakteristikama reljefa: uvalama, vrhovima, uzvišenjima, livadama, stijenama, barama i jezerima. Prednost ovog planinskog područja leži u očuvanosti izvornih vrijednosti prirode praćenih genetičkom, specijskom i ekosistemskom raznolikošću vrsta. Pejzaž Visočice se može izdvojiti kao jedinstvni pejzažni tip sa jasno uočljivim strukturnim elementima koji mu daju poseban pejzažni identitet. Prožimanje specifičnih i raznolikih prirodnih vrijednosti sa elementima graditeljskog naslijeđa uz obilje detalja koju čini flora, čine jedinstvenu – harmoničnu cjelinu i upravo to jedinstvo prirodnih i antropogenih sastavnica nizom prostornih sekvenci daju doprinos prepoznatljivoj i snažnoj slici ovog područja. Vrijednost ovog područja ogleda se i u još uvijek očuvanim tradicionalnim prostornim odnosima, povijesnim uzorcima i posebno očuvanom načinu uporabe prostora, nastalim kao rezultat stoljetne interakcije između prirode i čovjeka. Prirodne sastavnice. Planina je smještena na prostoru koji se proteže između tzv. hercegovačkog Zagorja i visokih planina smještenih na zapadu. Sa zapadne i sjeverne strane omeđena je kanjonom rijeke Rakitnice sa Tusilačkim potokom, dok je sa istoka od planine Treskavice odvojena rijekom Ljutom. Sa južne strane planina se spušta u kanjon rijeke Neretve. Planina je obrasla šumom samo po obodima, dok su njeni centralni dijelovi bez visoke vegetacije. Visočicom zapravo dominiraju zatravnjene blage površine koje se penju do njenih najviših vrhova. Prirodne vrijednosti Visočice koje se ogledaju u visokom stupnju travnatih površina, predstavljaju i njen najveći potencijal. Ta činjenica odredila ju je kao stočarsko područje i kontinuitet te namjene traje do danas. Specifična uporaba zemljišta tijekom stoljeća oblikovala je kulturni pejzaž čiji su najvrijedniji slojevi: - pašnjaci, kroz koje prolazi mreža starih stočarskih staza, - nekropole sa stećcima, ostaci grupacija kuća privremenih stočarskih naselja, - elementi uređenja terena (suhozidi i torovi), - elementi tradicionalnog načina snabdijevanja vodom (česme, čatrnje, bare...) Prostor Poljica predstavlja svojevrsnu proširenu kotlinu sa granicama definiranim strmim padinama grebena Glatko – sa južne i jugozapadne strane i padinama grebena Spionik i Trajan sa zapadne i sjeverozapadne strane. Antropogene sastavnice. Zahvaljujući činjenici da se planina nalazi izvan glavnih komunikacijskih pravaca, te da su postojeće cestovne mreže služile i dijelom i danas služe isključivo nomadskim ili polunomadskim stočarima, može se reći da je ovaj prostor samo manjim dijelom oblikovan ljudskom djelatnošću, koja se ogleda kroz mrežu stočarskih staza, koje presijecaju prirodni ambijent planine. Način na koji su formirane ove staze, pokazuje da prilikom izbora najpovoljnije trase, izgled reljefa nije bio uvijek primaran, niti je ta staza uvijek vodila preko najlakšeg terena. U ovom slučaju primaran je bio položaj izvora vode, odnosno pojilišta za stoku, tako da je ta staza obvezatno povezivala nekoliko ovakvih mjesta. Iz čisto funkcionalnih razloga su formirana i stočarska naselja, koja su nastajala obično na mjestima koja su omogućavala najjednostavnije okupljanje stoke, i gdje bi nastajale kolibe u suhozidu, pokrivene strmim krovom drvenog krovnog pokrivača te torovi odijeljeni također suhozidom. U blizini ovih naselja nastajale su i nekropole sa stećcima. Estetske (fizionomijsko-morfološke) sastavnice. Karakteristične vizualne cjeline Visočice su: - prirodni okvir šuma u nizinama i planinski vrhovi pokriveni travom, - prostori na kojima se smjenjuju travnate i površine pod kamenom, - stočarske staze i ceste koje se krivudavo penju i spuštaju prateći reljef, - vodene površine, - kulturni pejzaži nekropola sa stećcima. Lokalitet na kojemu je smještena nekropola sa stećcima Dolovi predstavlja povijesnu cjelinu smještenu u autentičnom pejzažu, gdje se u interakciji kulture i prirode pokazuje snažna dimenzija pejsaža. Na ovome prostoru osim nekropole i ceste nema očuvanih detalja tradicionalnog uređenja terena, već je u pitanju pejzaž u kojemu se smjenjuju oblici iskonske samonikle prirode. Njen položaj na gredi, gdje su stećci raspoređeni po njenom hrbatu, u podužnom pravcu daje joj glavnu ulogu u oku posmatrača, čime je osigurana njegova pozornost o njihovom postojanju. Pozadina bez puno kontrasta koju čini reljef bez divljih lomova kakav se može naći na Prenju ili Čvrsnici, u kojemu prevladavaju blago zatravnjenje površi, predstavlja idealnu pozadinu. Ta scena upotpunjena je slikom puta koji se gubi u daljini. Dosadašnja zakonska zaštita U Prostornom planu BiH do 2000. godine na području općine Konjic kao spomenik III. kategorije uvršteno je 69 lokaliteta nekropola sa stećcima (3.018 stećaka) bez preciznije identifikacije.2 U dopisu Zavoda za zaštitu spomenika u sastavu Federalnog ministarstva kulture i sporta od 4.3.2008. godine, navedeno dobro je evidentirano pod nazivom "Nekropola sa stećcima Poljice, lokalitet Dolovi na planini Visočici, opština Konjic", i nije bila upisana u Registar spomenika kulture Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika donijelo je odluku o stavljanju Nekropole stećaka na Visočici – Konjic, pod rednim brojem 305. na Privremenu listu nacionalnih spomenika BiH. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi. Istraživačke radove u smislu evidentiranja i prikupljanja podataka o stećcima vršio je Pavao Anđelić i publicirao 1975. godine. Konzervatorsko – restauratorski radovi nisu poduzimani. Stanje dobra 2008. i 2013. Uvidom na licu mjesta, dana 16. svibnja, 18. kolovoza 2008. godine i 03. srpnja 2013. godine ustanovljeno je sljedeće: - stećci su izloženi ubrzanom propadanju usljed nedostatka redovitog održavanja; - pojedini stećci su okrnjeni, oštećeni, prevrnuti, dijelom ili upotpunosti utonuli u zemlju; - lokalitet sa stećcima nalazi se na zemljišnoj parceli koja nije ograđena, što omogućava lokalnom stanovništvu da navedenu parcelu rabi kao ispašu za stoku; - na nekoliko stećaka evidentirani su grafiti – recentno upisana imena; - na stećcima se nalaze biljni organizmi (lišajevi i mahovina) u većoj ili manjoj mjeri; - uglavnom gornje plohe ploča su u većoj ili manjoj mjeri oštećene (pukle, napukle, plitko popucale); - od tri evidentirana sljemenjaka – jedan je prevrnut, drugi nije, dok jedan nedostaje; - u blizini nekropole na udaljenosti do 200 m u pravcu jugoistoka evidentiran je majdan, koji je bio više u uporabi nego drugi koji je evidentiran na udaljenosti do 500 m u pravcu sjeverozapada, gdje su spomenici obrađivani. 
|
Opis nadgrobnika na nekropoli
Ukrasni ornamenti evidentirani su na sedam (7) spomenika (4 ploče – br. 6, 12, 22 i 26, 2 sljemenjaka – br. 38 i 51 i 1 krstača – br. 4). Njihovi ukrasni motivi su: obična i tordirana traka, loza sa trolistom, traka od cik-cak i kosih linija, scene lova, scene kola te specifični prikazi žene, i zmaja i žene, konjanika i zmaja. Na dva stećka koji su evidentirani u postupku pripreme ove odluke, stećak br. 4. i sljemenjak br. 38, utvrđeno je postojanje natpisa pisanih bosanskom ćirilicom. Natpis na krstači u transkripciji glasi: A SE LEŽI NA POKON (KONAČNO) I RABRENЬ VUKIĆЬ DOLINOVIĆЬ, a na sljemenjaku: † VA IME OCA I SINA, SVETOGA DUHA A SE LEŽI VUKOSAVЬ LUPČIĆЬ (LUPOVČIĆЬ) †. Stanje stećaka Stećak br. 1. – sanduk bez postolja i ukrasa, grube obrade, orijentiran u pravcu zapad – istok, o dimenzije stećka su: 180x78x45 cm. Stećak br. 2. – krstača, prevrnuta u pravcu juga, bez ukrasa i natpisa, oštećen zapadni krak križa, o dimezije stećka su: 261x52x21 cm. Stećak br. 3. – ploča bez ukrasa i postolja sa vidljivim napuknućima na površini, orijentirana u pravcu zapad – istok, o dimezije stećka su: 193x132x25 cm. Stećak br. 4. – krstača, prevrnuta u pravcu juga sa ukrasom i natpisom, oštećena oba kraka križa, tj. odlomljeni od stupa. U donjem dijelu krstače nalazi se natpis, koji u transkripciji glasi: A SE LEŽI NA POKON (KONAČNO) I RABRENЬ VUKIĆЬ DOLINOVIĆЬ. Iznad natpisa nalazi se motiv krsta u krugu, čiji se kraci u produžetku završavaju kao krugovi. Iznad ukrasa krsta nalazi se polukružni luk, dok se u zabatu nalazi motiv polujabuke. Ukras je rađen kombinacijom reljefnog ispupčenja i udubljenja, datira poslije 1496. godine. Stećak br. 5. – ploča sa vidljivim napuknućima na površini, orijentirana u pravcu zapad – istok, o dimenzije stećka su: 195x180x41 cm. Stećak br. 6. – ploča sa ukrasom i oštećenjem sa jugozapadne strane, orijentirana u pravcu zapad – istok, o dimezije stećka su: 210x199x49 cm. Na njegovoj površini kao okvir nalazi se traka od cik-cak linija, dok se preko sredine u poprečnom pravcu pruža obična traka i stvara dojam da se možda radi o dvojnom grobu. Stećak br. 7. – sanuduk bez postolja i ukrasa, orijentiran u pravcu zapad – istok, o dimezije stećka su: 160x90x38 cm. Stećak br. 8. – krstača, prevrnuta u pravcu zapada bez ukrasa i natpisa, o dimezije stećka su: 248x63x20 cm. Stećak br. 9. – ploča bez postolja i ukrasa, utonula u istočnom dijelu, a u zapadnom su vidljiva napuknuća na površini stećka, orijentirana je u pravcu zapad – istok, o dimenzije stećka su: 192x124x26 cm. Stećak br. 10. – sanduk bez ukrasa i postolja, orijentiran u pravcu zapad – istok, o dimezije stećka su: 197x116x60 cm. Stećak br. 11. – ploča bez postolja i ukrasa, oštećena sa jugozapadne strane, orijentirana sjever – jug, o dimezije stećka su:160x90x27 cm. Stećak br. 12. – ploča sa ukrasom i bez postolja, orijentirana u pravcu sjever – jug, o dimezije stećka su: 215x122x25 cm. Na njegovim bočnim stranama uočljiva su udubljenja sa sve četiri strane, koja izgledaju kao okvir. Stećak br. 13. – sanduk bez postolja i ukrasa, nagnut na zapadnu stranu, orijentiran sjever – jug, o dimezije stećka su: 160x90x72 cm. Stećak br. 14. – ploča bez postolja i ukrasa, prepolovljena na četiri dijela i uništena, ispod nje evidentirano je grobno mjesto, na dijelu stećka na njegovoj gornjoj površini sa zapadne strane nalazi se grafit novijeg datuma, orijentirana u pravcu zapad – istok. Stećak br. 15. – ploča bez postolja i ukrasa, oštećena na dva dijagonalna ćoška u jugoistočnom i sjeverozapadnom dijelu, orijetirana zapad – istok, o dimezije stećka su: 103x104x15 cm. Stećak br. 16. – ploča bez postolja i ukrasa, orijentiran sjever – jug, o dimezije stećka su: 139x83x24 cm Stećak br. 17. – ploča, ostatak stećka broj 16, o dimezije stećka su: 83x52x24 cm. Stećak br. 18. – ploča bez postolja i ukrasa, utonula i prepolovljena na tri dijela, orijentirana u pravcu sjeverozapad – jugoistok, o dimezije stećka su: 130x52x8 cm. Stećak br. 19. – ploča bez postolja i ukrasa, orijentirana u pravcu sjeverozapad – jugoistok, o dimezije stećka su: 200x130x39 cm. Stećak br. 20. – ploča bez postoljem i ukrasa, veoma glatke površine, orijentirana u pravcu zapad – istok, o dimezije stećka su: 215x129x45 cm. Stećak br. 21. – ploča bez postolja i ukrasa, veoma glatke površine, na gornjoj površini nalazi se grafit novijeg datuma, orijentirana u pravcu zapad – istok, o dimezije stećka su: 180x111x27 cm. Stećak br. 22. – ploča sa ukrasom, ali bez postolja, veoma glatke površine, na gornjoj površini nalazi se grafit novijeg datuma, orijentirana u pravcu zapad – istok, o dimezije stećka su: 208x146x41 cm. Na njegovoj površini kao okvir nalazi se traka od cik-cak linija, dok se preko sredine dijagonalno iz jednog kuta prema drugom i suprotno pruža obična traka. Stećak br. 23. – sanduk bez postolja i ukrasa, orijentiran zapad – istok, o dimezije stećka su: 147x68x35 cm. Stećak br. 24. – sanduk bez postolja i ukrasa, orijentiran zapad – istok, o dimezije stećka su: 182x99x37 cm. Stećak br. 25. – sanduk bez postolja i ukrasa, orijentiran u pravcu sjever – jug, o dimezije stećka su: 187x112x35 cm. Stećak br. 26. – ploča sa ukrasom, ali bez postolja, orijentirana u pravcu sjever – jug, o dimezije stećka su: 217x173x28 cm. Na gornjoj površini kao okvir nalazi se traka od kosih linija. Stećak br. 27. – ploča bez postolja i ukrasa, grubo obrađena, orijentirana u pravcu sjever – jug, o dimezije stećka su: 180x110x21 cm. Stećak br. 28. – sanduk bez postolja i ukrasa, orijentiran u pravcu sjever – jug, o dimezije stećka su: 78x93x33 cm. Stećak br. 29. – sanduk bez postolja i ukrasa, grubo obrađen, orijentiran u pravcu sjever – jug, o dimezije stećka su: 160x80x33 cm. Stećak br. 30. – ploča bez postolja i ukrasa, grubo obrađena i oštećena, orijentirana u pravcu sjever – jug, o dimezije stećka su: 115x70x17 cm. Stećak br. 31. – sanduk bez postolja i ukrasa, orijentiran u pravcu sjever – jug, o dimezije stećka su: 152x73x30 cm. Stećak br. 32. – ploča bez postolja i ukrasa, utonula i oštećena, orijentirana u pravcu sjever – jug, o dimezije stećka su: 110x60x5 cm. Stećak br. 33. – ploča bez postolja i ukrasa, utonula i oštećena, orijentirana u pravcu sjever – jug, o dimezije stećka su: 85x42x5 cm. Stećak br. 34. – sanduk bez postolja i ukrasa, orijentiran u pravcu zapad – istok, o dimezije stećka su: 170x80x25 cm. Stećak br. 35. – sanduk bez postolja i ukrasa, oštećen ugao stećka sa sjeverozapadne strane, o dimezije stećka su: 160x80x30 cm. Stećak br. 36. – sanduk bez postolja i ukrasa, orijentiran u pravcu sjeverozapad – jugoistok, o dimezije stećka su: 183x85x25 cm. Stećak br. 37. – sanduk bez postolja i ukrasa nagnut na istočnu stranu sa vidljivim napuknućima na svojoj gornjoj površini, orijentiran u pravcu sjever – jug, o dimezije stećka su: 170x60x50 cm. Stećak br. 38. – sljemenjak bez postolja, ali sa ukrasom i natpisom, obrastao lišajevima, orijentiran u pravcu sjever –jug, o dimezije stećka su: 180x60x113 cm. Na njegovoj čeonoj sjevernoj i istočnoj bočnoj strani nalazi se natpis: (istočna bočna strana), 1 red: † VA IME OCA I SI (sjeverna čeona strana) 1 red: NA SVETOGA 2 red: DUHA A SE LEŽI 3 red: VUKOSAVЬ LU 4 red: PČIĆЬ (LUPOVČIĆЬ) †. Sa istočne strane nalazi se predstava konjanika koji kopljem napada zmaja koji je već uhvatio ruku žene, dok se iznad glave konjanika nalazi dio natpisa. U gornjem dijelu stećka ispod ivica krovnih ploha sa sve četiri strane stećka pruža loza sa trolistom ispod koje se nalazi tordirana vrpca (traka). Na zapadnoj bočnoj strani nalazi se predstava sa više životinja. Stećak br. 39. – krstača, prevrnuta u pravcu zapada bez ukrasa i natpisa, obrasla lišajevima, o dimezije stećka su: 220x74x32 cm. Stećak br. 40. – sanduk bez postolja i ukrasa, grubo obrađen, orijentiran u pravcu zapad – istok, o dimezije stećka su: 162x60x25 cm. Stećak br. 41. – ploča bez postolja i ukrasa, grubo obrađena, orijentiran u pravcu sljemenjak zapad – istok, o dimezije stećka su: 210x120x20 cm. Stećak br. 42. – sanduk bez postolja i ukrasa, orijentiran u pravcu zapad – istok, o dimezije stećka su: 110x55x27 cm. Stećak br. 43. – sanduk bez postolja i ukrasa, orijentiran u pravcu zapad – istok, o dimezije stećka su: 160x65x23 cm. Stećak br. 44. – sanduk bez postolja i ukrasa, utonuo, orijentiran u pravcu sjeverozapad – jugoistok, o dimezije stećka su: 115x65x5 cm. Stećak br. 45. – ploča bez postolja i ukrasa sa glatkom površinom, orijentiran u pravcu sjeverozapad – jugoistok, o dimezije stećka su: 240x135x36 cm. Stećak br. 46. – ploča bez postolja i ukrasa sa glatkom površinom, orijentiran u pravcu sjever – jug, o dimezije stećka su: 207x125x31 cm. Stećak br. 47. – sanduk bez postolja i ukrasa, grubo obrađen sa vidljivim napuknućem u jugoistočnom dijelu, orijentiran u pravcu sjeverozapad – jugoistok, o dimezije stećka su: 175x78x42 cm. Stećak br. 48. – sanduk bez postolja i ukrasa, obrastao lišajevima, orijentiran u pravcu zapad – istok, o dimezije stećka su: 170x73x64 cm. Stećak br. 49. – ploča bez postolja i ukrasa, utonula, orijentirana u pravcu zapad – istok, o dimezije stećka su: 90x56x5 cm. Stećak br. 50. – sanduk bez postolja i ukrasa, orijentiran u pravcu zapad – istok, o dimezije stećka su: 150x86x32 cm. Stećak br. 51. – sljemenjka bez postolja, ali sa ukrasom, prevrnut u pravcu sjevera na bočnu stranu, orijentiran u pravcu zapad – istok, o dimezije stećka su: 160x80x100 cm. Na sredini krovne plohe nalazi se predstava zmaja, sa čeone istočne strane ispupčenje koje se pruža iz donjeg užeg dijela stećka prema gornjem i teško ga je identificirati.21 Sa zapadne strane u zabatu stećka nalazi se ornamentalni motiv biljne stilizacije veoma slične ljiljanu. Na bočnoj južnoj strani nalazi se predstava tri ljudske figure (2 muškarca i 1 žena). Stećak br. 52. – sanduk bez postolja i ukrasa, grubo obrađen i obrastao lišajevima, o dimezije stećka su: 90x50x20 cm. |
Kolijevka
|
Kolijevka je ime šumovitog usjeka, južno od Poljica, između vrhova Glatko, Krča i Prevala. Njome prelazi planinska cesta između Sinanovića i sela Luka.
Pogled na šumovitu Kolijevku
|
Bojadžin dô
Bojadžin dô
|
Pogled od Poljica prema Bojadžinom dolu
Bojadžin do, uspon prema prijevoju koji vodi na Jezera
|
Pogled na Uteklić (desno) i Parič (u pozadini)
|
Bojadžin do - nekropola stećaka Jezera - vrh Džamija, Visočica
Autor: BenjoNjobe Datum objave: 29.5.2021. Opis. Kratki video isječci sa planinarske ture Bojadžin do - Vrh Džamija, od 25.05.2021. godine. Na samom ishodištu, odnosno početnoj tački ture se nalazi nekropola stećaka (uz samu cestu) dok na još jednu nailazimo na visoravni Jezera, nakon čega slijedi uspon na najviši vrh Visočice, vrh Džamija. |
Vrhovi Perala (lijevo) i Trojani (desno)
|
Pogled niz Bojadžin do, uz padinu Uteklića
Vrh Visočica je u pozadini 
Pogled s prijevoja unazad, na Visočicu (lijevi vrh) i Baturak te Poljice u podnožju
|
Na prijevoju
Pogled s prijevoja na Konjic (travnati vrh u sredini, u pozadini)
|
Pogled s prijevoja, preko Poljica, na Baturak (1796 m) i Glatko (1781 m)
|
UTEKLIĆ (1816 m)
Pogled s prijevoja (Poljica-
Jezera) na vrh Uteklić (desno)
Pogled od Poljica na Uteklić
Pogled od Delelaša na Uteklić (u sredini fotografije)
|
Pogled od Jezera na Uteklić
Pogled s Konjica na Uteklić
U dubini između njih nalazi se uvala Srijede. |
Jezera
|
Jezera
|
|
Pogled od Jezera na Mali (lijevo) i Veliki Ljeljen (desno)
|
|
|
|
TRAJANI (TROJANI) (1761 m) - PERALA (1746 m)
Pogled na Peralu
Pogled preko Kolačića bare na Trojane (lijevo)
|
Trajani je također i zapisan naziv stanova na Visočici. Na starim topografskim kartama JNA upisan je naziv Trojani.
|
Užine
Nekropola Poljice – Veliko jezero (Nekropola stećaka na Jezerima)
|
Lokalitet Poljice - Veliko jezero nalazi se na nadmorskoj visini od 1691 m, ispod grebena vrha Ljeljena. Nekropola je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.
U nekropoli su 49 stećka, (33 ploče, 10 sanduka i 6 sljemnjaka). Vrlo dobro su klesani, ali su oštećeni i prevrnuti. Ukrašeno je 11 primjeraka, i to 7 ploča, 1 sanduk i 3 sljemenjaka. Ukrasi: bordura od povijene lozice s trolistovima i od kosih crta, friz od povijene vinove lozice s trolistovima, tordirana vrpca, bordura od cik-cak linija, jednostavne arkade, polumjesec i originalni prikazi muškarca koji drži dijete i muškarca sa štapom, uz konja i pticu. 
Detaljni podaci o nekropoli stećaka Poljice – Veliko jezero (Nekropola stećaka na Jezerima) IZVOR Odluka o proglašenju Povijesnog područja – Nekropola sa stećcima Poljice, lokalitet Veliko Jezero, općina Konjic nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 2008. (PDF) Pristupljeno 17.3.2025. Podaci o dobru. Lokacija Lokalitet Poljice nalazi se kod Velikog jezera na planini Visočici, na nadmorskoj visini od 1691 m (KOORDINATE 43.5801, 18.2114). Nacionalni spomenik nalazi se na lokaciji koja obuhvata k.č. dio 2079 , upisan u zk. ul. 210, k.o. Odžaci, općina Konjic, Federacija BiH, Bosna i Hercegovina. Povijesni podaci. Područje oko gornje Neretve nalazi se na granici dviju regija. Još od prapovijesti dolinom rijeke Neretve i njenih rubova vodile su komunikacije koje su povezivale srednju Bosnu sa Jadranskim primorjem. Uz korekcije i prilagođavanja trase, ovuda su prolazile važne komunikacije u antičko, srednjovjekovno i osmansko doba, sve do probijanja puta kroz kanjon Neretve od Jablanice na jug osamdesetih godina 19. vijeka. Srednjobosansko rudogorje, plodna zemlja u dolini Neretve i bogate planinske ispaše doprinijeli su da se na velikom koljenu Neretve, između planinskih masiva Bitovnje, Bjelašnice i Visočice na sjeveru, te Prenja i Čvrsnice na jugu, formiraju brojna naselja u svim periodima, shodno uslovima i zahtjevima vremena u kom su nastajala. U široj okolini Konjica, u ranije doba srednjeg vijeka, postojali su župa Neretva, dio župe Zagorja (kraj oko Bjelimića) i dio Komske župe (kraj oko Glavatičeva). Najstariji pomen župe Neretve zabilježen je u Ljetopisu popa Dukljanina, pisanom polovinom 12. vijeka. Ona se prostirala između župa Rame i Koma. Prema Ljetopisu, osim ostalih župa, pripadala je oblasti Podgorja. Pretpostavlja se da je već polovinom 11. vijeka ova župa bila priključena bosanskoj državi. Od tada do dolaska bana Tvrtka na vlast 1353. godine imala je poseban status u bosanskoj državi. Oko polovine 14. vijeka u župi Neretvi može da se prati intenzivnija ekonomska i politička aktivnost bosanskih vladara. Početkom 15. vijeka došlo je do razgraničenja kasnije "Kraljeve zemlje" i feudalne oblasti Kosača. Od 1404. godine do 1463. godine bosanski dio župe Neretve pripada "Kraljevoj zemlji", a humska Neretva i Kom pripadaju feudalnoj oblasti Kosača-kasnijoj Hercegovini. Granica ovih dviju oblasti je bila rijeka Neretva, od granica župe Kom do granica župe Rame. Područje koje se nalazilo na lijevoj obali Neretve pripadalo je Kosačama, a ono na desnoj obali rijeke "Kraljevoj zemlji". Pomoćna osmanska vojska pod vođstvom Mahmut-paše Anđelovića u ljeto 1463. godine osvojila je obje Neretve i Kom. U protivakciji hercega Stjepana, od jula do septembra iste godine, oslobođena je tzv. humska Neretva, osim grada Borovca, i zapadni dio bosanske Neretve. Ovi krajevi su definitivno osvojeni sredinom 1465. godine prodorom bosanskog sandžak-bega Isa-bega Ishakovića u hercegovu zemlju. Opis dobra. Na planini Visočici, kod Velikog jezera, sjeveroistočno ispod brda Ljeljen, nalazi se nekropola s 49 stećaka (33 ploče, 10 sanduka i 6 sljemenjaka). Spomenici su vrlo dobro klesani, ali su oštećeni i prevrnuti. Orijentirani su u pravcu istok-zapad, izuzev 3 primjerka, koji leže po pravcu sjever-jug. Ukrašeno je 11 primjeraka, i to 7 ploča, 1 sanduk i 3 sljemenjaka. Ukrasi: bordura od povijene lozice s trolistovima i od kosih crta, friz od povijene vinove lozice s trolistovima, tordirana vrpca, bordura od cik-cak linija, jednostavne arkade, polumjesec i originalne predstave muškarca koji drži dijete i muškarca sa štapom, uz konja i pticu. Opis stećaka: Na terenu je bilo moguće evidentirati 37 stećaka, od čega 6 sljemenjaka, 21 ploča, 1 sanduk s postoljem i 2 visoka sanduka. Ukrašeno je 8 evidentiranih ploča i 3 sljemenjaka. 1. Ploča bez ukrasa, oštećena na gornjoj plohi, dim. 177 x 127 h = 8 cm 2. Dekorirana ploča, dekoracija na gornjoj plohi, od kosih crta, koja prati rubove ploče, oštećena gornja ploha, dim. 175 x 145 h = 16 cm 3. Ploča bez ukrasa, dim. 116 x 68 cm 4. Prevrnuti sljemenjak sapostoljem, dim. 116 x 42 h = 70 cm 5. Dekorirana ploča, dekoracija na gornjoj plohi od kosih crta, koja prati rubove ploče, napukla gornja ploha, dim. 146 x 110 h = 9 cm 6. Dekorirana ploča, dekoracija na gornjoj plohi od kosih crta, koja prati rubove ploče, napukla gornja ploha, dim. 166 x 94 h = 20 cm 7. Dekorirana ploča, prelomljena na više dijelova, jako oštećena, s ugraviranim figuralnim prikazom, 162 x 95 cm 8. Ploča bez ukrasa, dim. 126 x 95 h = 25 cm 9. Ploča bez ukrasa, dim. 164 x 87 h = 5 cm 10. Ploča bez ukrasa, dim. 170 x 84 h = 12 cm 11. Ploča bez ukrasa, dim. 170 x 100 h = 13 cm 12. Ploča bez ukrasa, dim. 159 x 66 h = 9 cm 13. Ploča bez ukrasa, dim. 160 x 83 h = 30 cm 14. Ploča bez ukrasa, dim. 168 x 87 h = 30 cm 15. Ploča bez ukrasa, dim. 188 x 77 h = 7 cm 16. Ploča bez ukrasa, dim. 142 x 77 h = 18 cm 17. Prevrnuti dekoriranii sljemenjak s postoljem, dekoraciju čine polukružne arkade, na čitavoj površini u većoj ili manjoj mjeri nalaze se lišajevi i mahovina, dim. 134 x 54 h = 87 cm 18. Ploča bez ukrasa, dim. 178 x 82 h = 10 cm 19. Ploča bez ukrasa, dim. 164 x 82 cm 20. Ploča bez ukrasa, potonula, dim. 88 x 84 cm 21. Sanduk na postolju, prevrnut, tone, dim. 117 x 70 h = 52 cm 22. Ploča bez ukrasa, dim. 168 x 95 h = 25 cm 23. Prevrnuti dekoriranii sljemenjak sa postoljem, dekoracija: bordure od povijene lozice i kosih crta, potonuo u pravcu sjevera, dim. 128 x 80 cm 24. Ploča bez ukrasa, dim. 125 x 54 h = 93 cm 25. Ploča bez ukrasa, potonula, dim. 155 x 73 cm 26. Visoki sanduk neukrašen, nagnut i potonuo prema jugu, 27. Prevrnuti sljemenjak 28. Dekorirana ploča, loše vidljiva dekoracija od kosih crta, jako oštećena gornja ploha, dim. 174 x 107 h = 10 cm 29. Ploča bez ukrasa, dim 150 x 55 cm 30. Ploča bez ukrasa, dim. 170 x 80 cm 31. Ploča bez ukrasa, dim.180 x 104 cm 32. Prevrnuti sljemenjak sa postoljem, dim. 173 x 85 h = 146 cm 33. Visoki sanduk, neukrašen, na postolju, 170 x 80 cm 34. Dekorirana ploča, dekoracija na gornjoj plohi od kosih crta, koja prati rubove ploče, napukla gornja ploha, dim. 175 x 110 h = 20 cm 35. Sljemenjak sa dekoracijom: na jednoj bočnoj strani - muška figura sa štapom u ruci i uz njega predstave, konja i ptice, a na drugoj bočnoj strani ljiljan, na prijelazu trokutastog krova u donji dio sljemenjaka nalazi se bordura od tordirane vrpce, dim. 172 x 83 h = 76 cm. Prikaz ljudske figure s konjima ili drugim životinjama je rijedak primjer. Š. Bešlagić ih navodi 6: u Priluci pored Livna, na Visočici, u Ljubinju, u Nekuku blizu Stoca (Bešlagić, str. 354.1982.). 36. Ploča bez ukrasa, dim. 113 x 81 h = 20 cm 37. Dekorirana ploča, na gornjoj plohi dekoracija od kosih crta, a uz sam rub gornje plohe dekoracija povijene lozice, dim. 197 x 102 h = 20 cm 3. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi. Direkcija Zemaljskog muzeja u Sarajevu, 1950-tih godina, započela je sistematičnija istraživanja nekropola sa stećcima u Bosni i Hercegovini. Š. Bešlagić (1971.) navodi da se na planini Visočici, kod Velikog jezera, sjeveroistočno ispod brda Ljeljen, nalazi se nekropola s 49 stećaka (33 ploče, 10 sanduka i 6 sljemenjaka). Sadašnje stanje dobra. Uvidom na lokalitetu, dana. 16.5.2008. godine ustanovljeno je sljedeće: - nije bilo moguće evidentirati sve stećke, jer je nekropola manjim dijelom bila pod snijegom, - od 49 stećaka koliko ih navodi Bešlagić, evidentirano ukupno 40 stećaka, - na nekoliko stećaka evidentirana su (recentno) upisana imena i brojke, - na stećcima se nalaze biljni organizmi (lišajevi i mahovina) u većoj ili manjoj mjeri, - uglavnom gornje plohe ploča su u većoj ili manjoj mjeri oštećene (pukle, napukle, plitko popucale), - od 6 evidentiranih sljemenjaka samo jedan nije prevrnut, - nekoliko stećaka je potonulo (uglavnom ploča). |
|
Dolovi
LJELJEN
MALI LJELJEN (1860 m)
Pogled preko udoline Veliko jezero na Mali Ljeljen (u pozadini, sredina)
Lijevo su Trajani, a desno padina Velikog Ljeljena. U sredini fotografije (malo više prema gore od sredine) nazire se isušeno dno Kolečića bare. 
Pogled od Jezera na Mali Ljeljen (lijevo) i Veliki Ljeljen (desno)
|
|
VELIKI LJELJEN (1963 m)
Veliki Ljeljen
|
Pogled s padine Konjica na Veliki Ljeljen (lijevo) i Džmiju (desno)
|
DŽAMIJA (1967 m)
Pogled s Konjica na Džamiju i Dolove u podnožju (desno)
Džamija (desno) i Veliki Ljeljen (lijevo)
U dnu je nekropola stećaka. |
Visočica Planinarenje NAJVEČI vrh Džamija 1967 mnv 25. septembar 2023. Bosna i Hercegovina
Autor: Amel Besirevic BIH Datum objave: 28.9.2023. Opis. U videu možete vidjeti odakle se krece na uspon na Visocicu i NAJVEČI vrh koliko ima km hodanja koliko vremenski treba i kako je teren zahtjevan... Isto tako možete da vidite kadrove sa Dronom... @amelbesirevicbih |
|
|
|
The Džamija peak in the Visočica Mountains
Autor: Richard Rajnai Datum objave: 27.12.2023. Opis. Džamija, the highest point of the Visočica mountains, at 1967 metres, is a high point with great views and is not particularly difficult to climb, although a short section - steep and rocky - is a challenge. The video shows the easy hike to the summit of Džamija. Detailed hiking description with map and photos: https://www.rajnairichard.eu/2023/08/... 00:00 Intro 00:21 Poljice necropolis 03:24 Wild horses at the foot of Džamija peak 05:19 The hardest part of the hike 06:46 View from the highest point of Visočica 08:08 Running from the thunderstorm 10:21 What makes hiking in the Visočica worthwhile 12:02 Summary |
|
|
|
|
|
|
|
22. Septembar 2024. | Visočica, vrh Džamija
Autor. Avanture u Prirodi Datum objave: 24.9.2024. Opis. Za kraj ljeta odabrali smo Visočicu. Polazna tačka je bila nekropola stećaka "Poljice", odakle kreće uspon ka vrhu Džamija. Tura je poprilično lagana, uz dvije strmne dionice gdje se ispenje veliki dio nadmorske visine. Vrijeme je bilo idealno za planinarenje. Sama staza je solidno markirana u početku, do nekropole stećaka Veliko jezero, od te tačke, markacija gotovo da i ne postoji, tako da je savjet svakako imati uz sebe gpx track. –––––––––––––––––––––––––––––– 0:00 Od Mostara do nekropole Poljice. 1:46 Početak uspona do nekropole stećaka. 7:03 Od stećaka do vrha Džamija. 15:10 Vrh Džamija(1967mnv). 15:46 Vrh Džamija, snimci dronom. 21:40 Ručak i povratak do stećaka. 27:40 Povratak do Poljica i kraj ture. |
Džamija, najviši vrh Visočice (1967 m.) / Bosnia and Herzegovina
Datum objave: 21.6.2021. Autor: VideoArhiv Opis; Nature lovers Bosnia and Herzegovina. Dzamija - Highest peak of Visocica mountain. Visocica is like other mountains of the Dinaric Alps very diverse. Besides streams and underground springs, Visocica is on its slopes covered with mostly beech wood, and in its heartland with vast pastures. High karstic mountain plateaus abound in a variety of karst formations, like sinkholes and karren. In the past, like on many other mountains in Bosnia, Visocica’s high pastures were also home of a temporary, seasonal shepherds’ settlements (katuni). Every summer, shepherds would come from south Herzegovina with their herds in search of fresh grass. Old cemeteries scattered across the mountain, drywalls and remains of exterior walls of shepherd houses are keeping the stories about highlanders who used to live a few centuries ago on Visocica. |
|
KONJIC
Pogled s prijevoja (Poljane-Jezera) na Konjic
|
|
|
|
Srijede (Sride, Srede)
Pogled s Delelaša na uvalu Srijede
Planinska uvala Srijede nalazi se između Konjica (odakle je snimljena fotografija) i Uteklića.
|
|
Ploča
|
VELIKI STRUG (1869 m) I MALI STRUG
Veliki Strug (lijevo) i Babin vrh (desno)
|
BABIN VRH (1880 m)
|
|
Bivak Zoran Šimić
Bivak je izgrađen u sklopu projekta BH Bivak PS F BIH, a realizaciju projekta izvršilo je planinarsko društvo Željezničar uz financijsku pomoć Federalnog ministarstva turizma i okoliša. Objekat je neobičnog oblika i s funkcionalnim prostorom za smještaj između 9 do 12 planinara.
Bivak je izgrađen u sklopu projekta BH Bivak PS F BIH, a realizaciju projekta izvršilo je planinarsko društvo Željezničar uz financijsku pomoć Federalnog ministarstva turizma i okoliša. Objekat je neobičnog oblika i s funkcionalnim prostorom za smještaj između 9 do 12 planinara.
|
Planinarenje na Visocici Bivak " Zoran Simić "
Autor: Great Nature Bosnia Datum objave: 11.7.2022. Opis. "Dobrodošli u našu uzbudljivu planinarsku avanturu na planini Višočica u Bosni i Hercegovini, gdje ćemo vas provesti kroz nevjerojatno sklonište nazvano po Zoranu Simiću. Ovo sklonište je posvećeno uspomeni na Zorana Simića, strastvenog planinara i istraživača koji nas je napustio 2017. godine, ali njegova strast prema planinama i prirodi ostaje živa kroz ovo predivno mjesto. Ovaj video prikazuje nevjerojatne prirodne ljepote Višočice, uključujući i posjet ovom posebnom skloništu. Svjedočite spektakularnim panoramskim pogledima, uzbuđenju planinarenja i osjećaju zajedništva koje pruža boravak u ovom skloništu. Pridružite nam se dok istražujemo Višočicu, divlju i prekrasnu planinu, i istražimo ovo sklonište posvećeno Zoranu Simiću, čovjeku koji je volio prirodu i avanturu. Ovo je putovanje inspiracije, prirodnih čuda i sjećanja na strastvenog planinara." Ovaj ispravljeni opis časti Zorana Simića i naglašava važnost skloništa nazvanog po njemu na planini Višočici. |
|
Powered by Wikiloc |
VELIKI TOHOLJ
|
Dolovi
|
PARIČ (1941 m)
Pogled na Ljeljen s grebena Pariča
|
Visočica - Vrh Parić
Autor: Explore The Bosnian Mountains Datum objave: 19.9.2022. Opis. Visočica je planina u Bosni i Hercegovini, južno od Bjelašnice, najvišeg vrha Džamija od 1.967 metara nadmorske visine. Planina Visočica čini prirodnu granicu između Bosne i Hercegovine. Bogati i nepregledni pašnjaci, bogate šume i živopisni kanjoni njeni su najveći ukrasi tokom ljeta, a bijeli sniježni vrhovi planinare ostavljaju bez daha tokom zime. Osim najvišeg vrha Džamija, na Visočici se nalaze i nešto niži vrhovi Veliki Ljeljen (1.963 metra), Parić (1.941 metar), Mali Ljeljen (1.860 metara), Vito (1.960 metara), Subar (1.820 metara), Veliko brdo (1.884 metra) i Drstva (1.808 metara). Visočica, uspon na vrh Parić (1941mNv)
Autor: Sarafanje Datum objave: 29.5.2023. Opis. Video planinarenja po planini Visočici, do bivka "Zoran Šimić" i uspon na vrh Parić u organizaciji planinarskog društva PSD Prenj Mostar. Detalje rute možete naći na sljedećem linku: / strava GPX trek: https://www.wikiloc.com/hiking-trails... Pratite nas i na Facebooku: / sarafanje Instagram: / sarafanje Poglavlja: 0:00 od ceste do Bivka 4:59 uspon na vrh Parić 5:52 vrh Parić (snimci dronom) 10:25 bivak Zoran Šimić 12:30 povratak do autobusa 14:53 relive i završni ekran |
DELELAŠ
Greben Delelaša povezuje vrhove Parič i Vito.
Na horizontu je glavni greben Bjelašnice 
Uvala Srijede okružena vrhovima Spijonik (ljevo), Uteklić (u sredini) te Parič i Delelaš (desno)
Trostruki prijevoj između grebena Delelaša, Spijonika (ljevo) i Vita
|
Parič (lijevo) i Delelaš (desno)
Uvala Međeđa podno Delelaša i usjek potoka Međeđa koji utječe u Rakitnicu
U pozadini je Bjelašnica. |
VITO (1960 m)
Pogled na Vito od Pariča
Vito, vrh
Vrh Vito, jugozapadna padina
Pogled s vrha Vito (s lijeva nadesno): planina Treskavica (na horizontu, lijevo), Mokre stijene, Puzin (proviruje iza njih) i Spijonik (desno)
|
Visočica, uspon na vrh Vito
Autor: Moke Datum objave: 20.11.2023. Tušila - vrh Vito, Visočica
Autor: BenjoNjobe Datum objave: 23.7.2021. Opis. Kratki video isječci sa planinarske ture Tušila - vrh Vito (1960 mnv), 19.06.2021. godine. Povratak do početne tačke grebenom Vite. VISOČICA - Najatraktivniji GREBEN u BiH | Vito - Drstva
Autor: Svijet Dinarida Datum objave: 26.6.2024. Opis. VISOČICA - Najatraktivniji GREBEN u BiH | Vito - Drstva Visočica nudi mnogo toga, široke pašnjake, bujnu prošlost, brojne izvore, markantne vrhove i oštre grebene... Već dugo slušamo o ljepoti ove planine o kojoj smo jako malo znali. Napokon su se neke stvari posložile i Visočica je došla na red... Od Sarajeva do Konjica preko Visočice vodi lijepa uska panoramska cesta koja je sama za sebe jako atraktivna. Budući da na Visočici postoje brojne staze bilo je se jako teško odlučiti koju odabrati. Idealno bi bilo provesti tu više dana i u cijelosti prehodati planinu, no zbog nedostatka vremena odluka je pala na poznati greben od vrha Vito (1960 m) do vrha Drstva... Uspon smo počeli od planinarskog doma "Vrela" gdje smo i prarkirali naš automobil. Nakon info table markirana staza nas je vodila prvo kroz zelene pašnjake, zatim lijepu bukovu šumu koja nas je zaštitila od jakog sunca. Prolaskom kroz bukovu šumu uz samu stazu naišli smo na izvor pitke vode na kojem smo nadopunili svoje zalihe. Uskoro stižemo do prostranog amfiteatra Visočice, s lijeve strane uočavamo Mokre stijene, omiljenu lokaciju za alpiniste, a sa druge strane impozantni vrh Vito koji nije najviši vrh na Visočici (to je vrh Džamija) ali koji zato svojom ljepotom ostavlja bez riječi. Staza dalje nastavlja preko jako strme padine do grebena koji dalje vodi do vrha Vito visokog 1960 m/nv. Izlaskom na greben shvaćamo koliko je zapravo Visočica prostrana planina. Vrlo brzo grebenom stiženo na Vito gdje zatičemo brojnu ekipu iz PD Zlatni Ljiljan koji baš danas iz poštovanja prema ovoj planini na samom vrhu organizirano postavljaju veliki cepin. Također, srećemo već od ranije poznatu ekipu iz Ploča s kojima razmjenjujemo dojmove i planove ne. Visočica je inače jako posjećena planina, Sarajevo je udaljeno svega 40-50 km... Nakon poduže pauze krećemo na najatraktivniji dio današnje ture a to je grebenski dio koji od vrha Vito vodi oštrim grebenom redom do vrhova Veliko Brdo, Malo Brdo i Drstva. Greben je vrlo uzak i oštar i s obje strane su jako strme padine pa je potrebno biti oprezan pogotovo ako puše jak vjetar. Ako puše baš jak vjetar greben treba zbog sigurnosti izbjegavati. U zimskim uvjetima bez odgovarajuće opreme ne treba ni pomišljati na ovu turu. S grebena sežu predivni vidici prema okolnim planinama: Treskavici, Zelengori, Jahorini, Bjelašnici, Prenju, Čvrsnici, Vranici... Ako je vidljivost baš dobra vidi se i najviši vrh BiH Maglić, pa čak i crnogorski ljepotan Durmitor... Impozantan je pogled i prema kanjonu Rakitice ali i Lukomiru, najizoliranijem selu u Bosni i Hercegovini... Nakon vrha Drstva strmim padina spuštamo se prema planinarskom domu odakle smo krenuli. Srećemo i pastire čije priče je užitak slušati. Puni dojmova sjedamo u auto i već planiramo povratak na ovu planinu koja nas je na prvu osvojila. O Visočici Visočica je planina u Bosni Hercegovini i čini granicu između Hercegovine i Bosne. Sa istočne strane je Treskavica, sa zapada Prenj, a sa zapada i sjevera Bjelašnica. Ime je dobila vjerovatno po mnogobrojnim visokim vrhovima.najvišim vrhom Džamija (1967 m nv) i nešto nižim vrhovima Veliki Ljeljen (1963 m nv ) i Mali Ljeljen (1860 m nv). Vrhovi Visočice su i: Vito (1960 m nv), Subar (1820 m nv), Veliko brdo (1884 m nv) i Drstva (1808 m nv ). Južno od Sinanovića nalazi se Puzim (1776 m nv) jedan od najmarkantnijih vrhova Visočice, malo izdvojen od ostalog dijela masiva Visočice i privlači pažnju svojim ušiljenim vrhovima i tornjićima. Gledano iz daljine njegov stjenoviti obris sliči na krijestu nekog prahistorijskog čudovišta. Stijene Puzima kao i cijela Visočica zanimljive su alpinistima penjačima. 
Vito, na vrhu
Pogled od vrha Vito, preko kanjona Rakitnice na bjelašničko selo Lukomir i vrh Obljaj (desno)
VISOČICA GREBENOM 09.11.2014.
Autor: MIODRAG STANIĆ Datum objave: 14.11.2014. Opis. DOM VRELA-DRSTVA-VITO-MOKRE STIJENE-SINANOVIĆI |
VELIKO BRDO (1884 m)
Pogled od vrha Vito naniže, prema vrhovima: Veliko brdo, Malo brdo i Drstva
|
Grebenom Visočice: Tušila - Drstva - Malo brdo - Veliko brdo - Vito
Autor: Planet Bosnia Dagum objave: 14.7.2023. Opis. Prelijepa kružna tura grebenom Visočice uz obilazak vrhova Drstva 1.808.mnv, Malo brdo 1.820 mnv, Veliko brdo 1.884 mnv i Vito 1.960 mnv. Krečući se grebenom uživate u prelijepim pogledima na Visočicu i okolne planine. Silazak kroz Amfiteatar do restorana Visočica u Tušilama. |
DRSTVA (1808 m)
Pogled na Drstvu iz Perviza
|
Visočica - Pogled sa vrha Vito i Drstva
Autor: 4Life Datum objave: 6.6.2017. Opis. Prirodnu granicu između Hercegovine i Bosne čini planina Visočica. Sa istočne strane od Treskavice odvojena je rijekom Ljutom, sa juga i jugozapada rijekom Neretvom od Prenja, a sa zapada i sjevera kanjonom rijeke Rakitnice od Bjelašnice. Najviši vrh visočice je Džamija ( 1967 m nv ), a nešto niži vrhovi su Veliki Ljeljen ( 1963 m nv ), Mali Ljeljen ( 1860 m nv ), Vito ( 1960 m nv ), Subar ( 1820 m nv ), Veliko brdo ( 1884 m nv ) i Drstva ( 1808 mnv ). Vise informacija: http://bit.ly/2sva9YY PODRŽITE LETOVE DONACIJOM: http://bit.ly/2oI1DGj MOLIM KLIKNITE NA SUBSCRIBE! http://bit.ly/1QF7Fvw Hvala vam divni ljudi! |
|
Hiking: grebenom Visočice (vrhovi Vito i Drstva)
Datum objave: 1.11.2021. Autor: Sarafanje Opis: Planinarenje grebenom planine Visočice. Tura: Tušila - ispod mokrih stijena, kroz amfiteatar, na vrh Vito (1950 mnv), pa grebenom nazad u Tušila preko vrhova veliko Brdo (1884 mnv), malo Brdo (1820 mnv) i Drstva(1808 mnv). Detalje rute možete naći na sljedećem linku: https://www.strava.com/activities/605... GPX trek: https://drive.google.com/file/d/1KzD7... |
Visočica mountain - Drstva peak
Autor: Nedim Bosnic bosnichDatum objave: 13.12.2015. Opis. 360 stepeni - vrh Drstva - planina Visočica (Bosna i Hercegovina) 360 degrees - peak Drstva - Visocica mountain (Bosnia and Herzegovina) |
Visočica(Drstvo-Vito) 09.11.2014.
Autor: Adnan Adilovic Datum objave: 11.11.2014. Opis. Visočica Tura je počela oko 8h i 30 od doma "Vrelo" u Tušilima, Uspon na vrh Drstva, a zatim grebenom do vrha Vita. Povratak na polaznu tačku smo upriličili preko Mokrih stijena. Ukupno trajanje ture oko 7 sati sa odmorima, naravno i sa slikanjem Adnan Adilovic |
|
Dženad Džino Adventures - Romantična Visočica
Autor: Dženad Džino Adventures Datum objave: 16.1.2023. Opis. Zimski uspon na najveći vrh Visočice - Džamiju 1967 mnv Kanal je za sve gledaoce BESPLATAN! Ali AKO ŽELITE POMOĆI radu kanala i želite da kanal bude još bolji i raznovrsniji, podržati moja putovanja i ekspedicije, kao i tehnički suport za obradu i snimanje sadržaja, tada možete donirati sredstva preko Patreon platforme Patreon platforma: https://www.patreon.com/user?u=84175136 |
Zimski uspon na Visočicu - Vrh Vito 1960 m.n.v.
Autor: Explore The Bosnian Mountains Datum objave: 20.1.2023. Opis. Zimski uspon na Visočicu i njen vrh Vito 1960 m.n.v. Dan skoro pa savršen, osim malo vjetra koji nas je dočekao na samom vrhu. Visina snijega je cca. 15 - 20 cm , temperatura zraka -5 stepeni, a odluku o samom pristupu usponu smo donijeli u zadnji tren. Odluka je da se uputimo put Sinanovića tačnije Jelinjače koja se nalazi ispod Mokrih stijena. Put koji smo odabrali nema vidnu markaciju već smo po nahođenju kroz šumu izašli pred amfiteatar. Nakon što smo vidjeli da ima prtina prema amfiteatru odlučujemo da i mi probamo doći do grebena preko amfiteatra. Sve do pred sam izlazak snijeg tzv. pršić nam je "išao na ruku", da bi u zadnjih 50 metara prtina koju smo pratili nestala a snijeg se pretvorio u ledene plohe. S obzirom da nismo imali dereze i cepine na nekim dijelovima smo se morali snalaziti pa smo improvizacijom tj. planinarskim štapovima razbijali led i na taj način pravili nogostupe za bolji oslonac. Savjet je, da se po svaku cijenu ponesu dereze i cepin. Nakon skoro malo više od 2h izlazimo na greben gdje nas dočekuje jak vjetar ali koji nam ne kvari kompletan utisak. Sam pogled na ovaj impozantan amfiteatar unutar planinskog vijenca Visočice ostavlja bez daha, mogli smo vidjeti sve vrhove Visočice pa čak i dalje...planine koje su se servirale kao na "tanjiru" : Velež, Prenj, Crvanj, Zelengora, Maglić, Volujak, Treskavica, Jahorina, Trebević, Bjelašnica ... Nakon kraće pauze cilj nam je da u povratku idemo grebenom put Mokrih stijena preko Puzimskog groblja do Jelinjače i tako napravimo kružnu turu. Negdje između Mokrih stijena i vrha Visočice odlučujemo da skratimo put spuštanjem pravo u šumu koja se nalazi ispod Puzimskog groblja, a koja nas vodi do Mandinpg potoka i dalje do polazne tačke Jelinjače. Kružni pohod koji je trajao 5.30h, sa savladanih cca. 800 metara uspona i pređenih 10 km bih nazvao pravim malim zimskim usponom, ali uspon koji nam je pružio mnogo više nego što smo i sami očekivali. |
VISOČICA: vrh Vito, zimski uspon
Autor: Planet Bosnia Datum objave: 2.1.2024 |
|
VISOČICA - GREBENOM DO SNOVA - Dženad Džino Adventures
Autor: Dženad Džino Adventures Datum objave: 8.11.2024. Opis. Zašto je Visočica magična planina ?? Mislim da će Vam nakon ovog videa to biti jasno... Kanal je za sve gledaoce BESPLATAN! Ali AKO ŽELITE POMOĆI radu kanala i želite da kanal bude još bolji i raznovrsniji, podržati moja putovanja i ekspedicije, kao i tehnički suport za obradu i snimanje sadržaja, tada možete donirati sredstva preko youtube članstva gdje dobijate posebne pogodnosti kao članovi kanala / @dzenad_dzino_adventures Također i preko Patreon platforme Patreon platforma: https://www.patreon.com/user?u=84175136 Moji kanali na drustvenim mrežama Moj Instagram kanal gdje objavljujem fotografije sa planinarskih tura / dzenad_dzin. . Moja facebook stranica za fotografiju / dzenaddzinophotography Pridružite se kanalu da biste dobili pristup pogodnostima: / @dzenad_dzino_adventures |
Ridge Hike not for the faint of heart || Solo Hiking || Visocica
Autor: Ervinslens Datum objave: 6.3.2025. Opis. Personally, for me, Visočica is among the 3 most beautiful mountains in Bosnia and Herzegovina, and hiking to the Vito summit is an unforgettable experience. Ridge hike not for the faint of heart starts at the very summit and is an experience that every hiker could wish for. Visočica Mountain is a stunning and rugged mountain range in Bosnia and Herzegovina, located near the more well-known Bjelašnica Mountain. It forms part of the Dinaric Alps and is known for its dramatic limestone peaks, deep valleys, and remote, untouched nature. Visočica serves as a natural divide between Bosnia and Herzegovina, with its southern slopes descending towards Herzegovina’s karst landscapes. Vito is one of the most prominent peaks of Visočica, standing at 1,960 meters (6,430 feet) above sea level. It offers breathtaking panoramic views of the surrounding mountains, including Bjelašnica, Prenj, and Treskavica. The summit is characterized by rocky terrain and a sharp contrast between the lush green lower slopes and the rugged limestone formations at the top. The mountain ridge of Visočica is a true hiker’s paradise, offering a mix of alpine meadows, rocky ridges, and deep valleys. It stretches across several peaks, with dramatic drops on either side, making it a thrilling but manageable traverse. The ridge connects multiple summits, including Džamija (1879 m), Subar (1820 m), and Veliko Ljeljen (1963 m), which is the highest peak of Visočica. _ If you liked Silent Solo Hiking film, hit the like button and subscribe to the channel so that this video can reach more people. ▬ Contents of this video ▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬ 00:00 - Video Intro 00:45 - The beginning of the trail 02:33 - I found a shepherd and hundreds of sheep in the valley 03:30 - Mountain landscapes that make us love hiking 05:17 - Vito summit and the incredibly beautiful mountain ridge Instagram: / ervinslens |
Jedan dan na planini - epizoda 6: Visočica
Datum objave: 21.10.2021. Autor: Brazzo_81 Opis: Visočica, planina sa jednim od najljepših planinskih grebena u Bosni i Hercegovini, bila je šesta lokacija koju sam posjetio u sklopu projekta „Jedan dan na planini“. Visočica je planina u Bosni i Hercegovini, južno od Bjelašnice i zapadno od Treskavice, najvišeg vrha Džamija 1967 m. Na sjevernom dijelu pretežno se nalaze planinski pašnjaci, dok je južni dio obrastao gustom šumom. Planina Visočica čini prirodnu granicu između središnje Bosne i Gornje Hercegovine i zbog svoje ljepote predstavlja omiljenu destinaciju bh. planinara. Uskoro objavljujem reportažu i sa posljednje destinacije u sklopu projekta „Jedan dan na planini“, radi se o najvišoj planini BiH, Magliću! Ovaj projekt se realizira u sklopu Programa osnaživanja nezavisnih medija (IMEP - Independent media empowerment program), a kojeg u BiH implementiraju Centar za promociju civilnog društva (CPCD) i Otvorena mreža. |
SUBAR (1820 m)
Pogld na Subar (viši vrh) iz Perviza
|
Subar, pogled od Livada Jelenjače
|
Kaoca
Jelovača, 1569 m (desno)
|
|
SPIJONIK (1920 m)
|
|
MOKRE STIJENE (1878 m)
Pogled od Tušila prema Mokrim stijenama
Mokre stijene, pogled iz Jelenjače
|
|
Katun
|
|
VRSA (1556 m)
LISAC (1667 m)
LISAC (1667 m)
KORITSKI VRH (1670 m)
AKTIVNOSTI
Planinarenje
NOVOSTI
Dana 30.10.2022. svečano je otvorena markirana planinarska staza na planini Visočici: vrh Baturak (1769 m/nv) - vrh Glatko - (1791 m/nv) - vrh Kom (1778 m/nv) - vrh Crveni Kuk (1733 m/nv).
Dana 30.10.2022. svečano je otvorena markirana planinarska staza na planini Visočici: vrh Baturak (1769 m/nv) - vrh Glatko - (1791 m/nv) - vrh Kom (1778 m/nv) - vrh Crveni Kuk (1733 m/nv).
Biciklizam
|
MTB: Glavatičevo - Bjelimići - Visočica - Grušča
Autor: Sarafanje Datum objave: 13.7.2020. Opis. Krug bajkovima Glavatičevo - Bjelimići - Visočica - Grušča - Dudle - Glavatičevo. Detalje rute možete naći na sljedećem linku: / strava GPX trek rute: https://drive.google.com/file/d/1296r... Pratite nas i na Facebooku: / sarafanje Instagram: / sarafanje Poglavlja: 0:00 Glavatičevo - Lađanica - Odžaci 2:35 Odžaci - Luka 3:35 odvajanje za Visočicu 5:27 Šis - do grebena iznad Rakitnice 9:01 snimci dronom Visočice i Bjelašnice 10:10 Grušačko polje 11:34 snimci dronom (Grušča) 12:05 spust do Prebilja 14:34 Prebilje - Grušča 15:29 Grušča - Dudle 18:21 Dudle - Ribari - Glavatičevo 22:00 relive i završni ekran |
MTB: Glavatičevo - Bjelimići - Visočica - Blaca
Autor: Sarafanje Datum objave: 9.8.2021. Opis. Kružna vožnja bajkovima iz Glavatičeva, preko Lađanice na Bjelimiće. Prolazeći pored i kroz sela Gornjie, Donje Tinje, Branjovčići, Odžaci, Ježeprosina i Luka, dolazimo do prve pauze. U toku pauze se navlače oblaci koji su nam olakšali dalji uspon. Skrećemo s puta prema Puzimu i nastavljamo uspon preko Visočice prema Šehinovcima, gdje se odvajamo lijevo za Korita. Nedugo nakon vožnje kroz dolove nam se otvara super pogled na planine Crvanj i Velež, a nedugo poslije i na Prenj. Nastavljamo dalje putem kroz Zgone, Kućetine, Gubinjača do Krstaca, gdje nam se otvara pogled na Veliko Rujište i Ratkamen. Od Krstaca nam je sve spust do Glavatičeva, ali usput odlučujemo da odemo u na Humac, koji je udaljen 10 minuta uspona od rute. Sa Humca se pruža pogled na obronke Visočice, Grušču, Hum, Prenj, Crvanj, Glavatičevo i kanjon Neretve. Tu pravimo drugu dužu pauzu, jedemo i nastavljamo dalje sa spustom. E sad ,put kojim smo se spuštali je izgledao dobar, ali mi smo željeli da se spustimo direktno u Glavatičevo, da ne idemo na Dudle i Ribare. Tu nastaju manji problemi, jer na navigaciji nije bilo puteva, ali smo preko satelita kao našli da ima put i da se skreće u Blaci. Međutim, taj put koji smo vidjeli na satelitskoj karti je ustvari put koji se možda nekad davno koristio i nije održavan godinama, tako da je skroz propao, a usput je jako strm i trusan je teren, tako da smo 200-300 metara morali pregurati bicikla. Napokon dolazimo do kuće (koja je vjerovatno napuštena, jer je put do nje katastrofalan) i odvajamo se prema prvom naselju, Ribići. Od Ribića do Glavatičeva je lijep makadamski put, koji je pri dnu i asfaltiran. Jedva veoma lijepa i zanimljiva tura koju svakako preporučujemo. Iako nam navigacija govori da smo imali preko 1600m ukupnog uspona, tura se nije činila toliko napornom. Detalje rute možete naći na sljedećem linku: / strava GPX rute preuzmite na linku ispod: https://drive.google.com/file/d/1Xvth... Pratite nas i na Facebooku: / sarafanje Instagram: / sarafanje Poglavlja: 0:00 Glavatičevo - Odžaci 2:11 Odžaci - Luka 3:47 Luka - Korita 8:35 Korita - Krstac 13:37 Krstac - Humac 15:49 Humac - Blaca 18:29 Blaca - Ribići 22:46 Ribići - Glavatičevo 25:11 Relive i završni ekran |
Aktivnosti na snijegu
|
Visocica
Autor: PD Željezničar Sarajevo Datum bjave: 23.2.2015. Opis. Tusila-Vito-Paric-Dzamija. Duzina ture 25 km. Visinska razlika 1630m. Vrijeme trajanja 7 sati i 30 min. 19.02.2015. godine. Sve preporuke za turne skijase... |
BORAVAK
Pristupi
Cesta vodi dolinom potoka Šakote iz smjera Sarajeva prema Šabićima; planina Visočica na horizontu
|
|
IZVORI I LITERATURA
|
KORICA, Bogdan: O flori hercegovačke Visočice. Acta Botanica Croatica 25, br. 1 (1966): 163-179. (PDF)
KORICA, Bogdan: Prilog poznavanju pašnjačke flore hercegovačke Visočice. Rad. Polj. fakul. 8—9(10—11) 1959—1960:289—300. KORICA, Bogdan: O pašnjačkoj vegetaciji na hercegovačkoj Visočici. Arhiv, polj. nauka 15(49) 1962: :81—95. POVJERENSTVO za očuvanje nacionalnih spomenika: Povijesno područje – Nekropola sa stećcima Poljice, lokalitet Veliko Jezero, općina Konjic, Odluka o proglašenju nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Sjednica održana 27.5.-2.6.2008. Sarajevo, 2008. (HTML) |
Karta planinarskih staza na Bjelašnici i Visočici
| ||
Tekstovi
Visočica planina (Konjička).
IZVOR Kroz planine Bosne i Hercegovine : Opis planina sa značaјniјim drugim podacima i detaljnim prikazom planinarskih kraјeva sa 54 fotografiјe i 25 karata.
Uredio: Ing. Јovo Popović. Izdanje planinarskih društava u Saraјevu. Sarajevo, 1935. (PDF)
Uredio: Ing. Јovo Popović. Izdanje planinarskih društava u Saraјevu. Sarajevo, 1935. (PDF)
|
Visočica leži u kraјnjem istočnom diјelu konjičkog sreza. Ona se utisnula između hercegovačkog Zagorјa i visokog gorskog lanca na zapadu. Nju omeđuјe sa zapadne i sјeverne strane riјečica Rakitnica sa Tušilačkim potokom, sa istoka potok Ljuta, s јuga i јugozapada riјeka Neretva. Njezini sјeverni i zapadni obronci spuštaјu se prema Rakitnici u okomitim i gotovo neprolaznim strminama, dok јužni i istočni diјelovi njezinog masiva silaze blago u bјelemićku visoravan, koјa se zatim dosta strmo obara u dolinu Neretve.
Јedna duboka i prostrana kotlina — Veliko Јezero ili Velika Bara — koјa na јugoistoku počinje na visini od 1660 m pa se lagano spušta prema sјeverozapadu do 1420 m razdvaјa masiv Visočice u sјeverni i јužni dio. Druga kotlina počinje na sјeveroistoku kod Mandina Dola (kota 1700) pa se postepeno produbljuјe i pruža prema јugoistoku dok ne pređe u usku i strmu Koliјevku, koјa se završava kod sela Luke (kota 1200 m). Ova kotlina razdvaјa masiv u istočni i zapadni dio. Sјeverni sklop sačinjavaјu grebeni Spionik, Kaoci, Vito, Konjic i Toholj (1942 m, naјviši u ovom sklopu). Taј, sklop јe divlji i romantičan. Pun јe oštrih grebena i vrhova između koјih se provlače uske doline obrasle buјnom travom. Po stranama tih grebena nema nikakve šume pa ni klekovine (Pinus montana). Јužni dio masiva sačinjava greben Ljeljen, koјi јe ne samo naјmoćniјi nego i naјviši. greben Visočice pl. Naјviši vrh ovoga grebena јe Džamiјa 1974 m. Ni na ovom grebenu nema visoke šume, ali јe sav obrastao busenom sve do naјvišega vrha. Tek duboko u podnožјu njegovom i to sa јužne strane na visini: od 1400 m počinje visoka bukova gora. 
Zapadne strane planine čine šume Ivica i Grušćanska Gora. Šuma Ivica obara se vrlo strmo prema koritu Rakitnice. U razmaku od koјih 2000 m pad iznosi oko 400 m t.ј. 20%. I Grušćanska Gora pada dosta strmo prema Rakitnici po prilici na prostoru od 4000 m pada za 400 m t.ј. 10%. Ova Gora јe stalno nastanjena te ima nekoliko manjih naselja.
Istok planine čine grebeni: Lučka Gora, Glatko (naјviši u ovom diјelu 1800 m), Kom, Crveni Kuk i Puzim. Ovaј dio Visočice pl. razlikuјe se od zapadnog diјela u toliko, što su svi pomenuti lanci ili šumoviti ili prekriveni buјnim pašnjacima od podnožјa do naјvišeg njihova vrha. Iznimku čini samo Puzim, čiјi isprekidani krševiti i goli vrh posmatran malo iz daljeg naliči na veliki greben (ober) domaćeg oroza. Sa vrhova Visočice pruža se neopisivo liјep vidik na planine i predјele, koјi јe okružuјu. Tako prema sјeveru na Bјelašnicu i Hoјtu pl., a prema sјeveroistoku na Treskavicu pl., prema istoku na Zelengoru sa Leliјom, prema јugoistoku na visoravan Morine i Dumoš pl., prema јugu na Crvanj i Velež pl., a prema јugozapadu i zapadu na Obrlin, Bahtiјevicu, Crnu Goru i istočne diјelove Prenj planine: Osobac, Borašnicu, Otiš i Kapu. Gledaјući taј velebni prizor nehotice se posmatraču otme iz usta usklik: „Bože velik si!". Visočica spada po geološkom sastavu noviјem krečnjačkom gorјu. Glavni masiv njezin kao i svi istaknuti grebeni sastavljeni su od krečnjaka. Svuda okolo na okolo planine nalaze se u duboko usјečenim dolinama rјečica i potoka naslage filitnih škriljaca. Ove škriljevite naslage sprјečavaјu brzo prodiranje planinske vode sa površinskih krečnjaka i planina dobiva na taј način izvore odmah u podnožјu samih vrhova. Takvi su izvori Mandina Česma u Mandinom Dolu na visini 1720 m. Zatim nekoliko izvora u Mekom Dolu na visini 1650 m. Pa Smaјina Česma na Policama na visini 1550 m; izvor pod Spionikom 1800 m, i Hotanj Vrelo (Turisova Voda) na sјeverozapadnoј strani Ljeljena (1540 m). Ovi izvori niјesu јaki ali ipak voda u njima nikada ne presahne. Јači su izvori, koјi se nalaze u samom podnožјu masiva. Tako se na sјevernoј strani nalaze izvori kod Gor. Tušila veoma јaki i hladni (6.5° C). Sa јužne strane masiva ima mnogo izvora oko stanova Korita, Gostјenjače, sela Luke i Bјelemića. Živih (pravih) јezera nema na Visočici planini. Kotline koјe humski stočari nazivaјu јezerima, većinom skupljaјu slivove sa visokih okolnih grebena za vriјeme otapanja sniјega u proljeće, ili velikih ljetnih kiša, Od tih vriјedno јe napomenuti: Veliko Јezero, sјeverno ispod vrha Kaoci i Vito u kotlini zvanoј Kaoci. Onda Veliko Јezero (zvano i Velika Bara) u kotlini sјeveroistočno ispod vrha Ljeljena i Suvo Јezero јugozapadno ispod vrha Džamiјe. Visočica planina okopni — radi svog јužnog položaјa — rano s proljeća stoga јe posјetiocima omogućen prilaz već u drugoј polovini mјeseca aprila. Naravno, da su u to doba njezini sјeverni obronci i uvale јoš pod sniјegom i teško prolazni. Ljetni stanari njezini (čobani) izlaze na planinu istom početkom mјeseca јuna, kad јe planina već pokrivena buјnim zelenilom trave, doline nakićene šarenilom planinskog cviјeća i kad šuma u punom јeku prolista. Svakako јe izlaz na ovu planinu rano s proljeća (priјe izgona stoke) interesantan za sabirače planinskog bilja (dok јe јoš u cvatu) i za amatere-fotografe, dok su јezera јoš puna, a planinski vršci i uvale јoš sniјegom išarani. Naјugodniјa јe ipak posјeta planine u vremenu od mјeseca јuna do kraјa septembra. U to doba ima na planini i biјelog mrsa: varenike, sira, kaјmaka i „planinskog piva": mlaćenice, sirutke i kiseline, koјe umornog i žednog planinara razgaljuјu i dušu mu povraćaјu. Zapadne, sјeverne i istočne strane planine, do visine 1600 m obrasle su visokom šumom, ponaјviše bјelogoricom (listačama): bukvom i јavorom. Јugozapadne strane (Ivica i Grušćanska planina) obrasle su crnogoricom (četinarima): crni bor i omorika. Јužni obronci završavaјu se brežuljastom, prilično ziratnom visoravni, sve do riјeke Neretve, sa mјestimičnom šumom: hrasta, graba, kukrike i crnog bora. Počev od 1600 m na više na Visočici planini nema nikakvog drveća. Tu ne vidiš ni klekovine, planinske smreke, koјe se inače na drugim planinama poјavljuјu na visinama iznad 1600 m. Po tim visinama raste planinsko bilje: potočnica, dinarski enciјan — Gentiana acaulis ssp. dinarica — ljekoviti enciјan sa žutim cviјetom (srčanik, lincura) Gentiana lutea ssp. Symphyandra; vida — Gentiana utriculosa—, maćuhice (Viola elegantula i V. sexatilis) u raznim boјama, raznovrsni karanfili; po pašnjacima : zvјezdan, razne vrste salepa, primula (јagorčina) i јoš mnogo drugo bilje. U kotlinama i dolinama, kao uopće u svim nižim položaјima planine raste mrazovac, čemerika, kopriva, paprat, crni kukuriјek i drugo bilje. Po šumama sјevernih i sјeveroistočnih obronaka planine živi od zvјeradi: vuk, medvјed, vepar, lisica i kuna. Od divljači ima: srna i divokoza. Zec јe rasprostranjen po svim diјelovima planine. Od ptica јe naročito vriјedno spomenuti: tetriјeba velikog i malog. Ciјela јedna šuma ispod Puzima dobila јe naziv Gluvača po imenu gluvač, kako ovdašnji stanovnici nazivaјu velikog tetriјeba. Malog tetriјeba zovu ruževac. Od korisnih ptica veoma јe raširena crna žuna. Imade i јarebica ilještarki. Od ptica grabežljivica živi kobac, јeјina, ušara i ćuk. Po prisoјnim јužnim i јugozapadnim, kamenitim stranama planine nađe se osim guštera i sljepića i po koјa zmiјa otrovnica, poskok i riđovka. U rјečici Rakitnici i potocima Ljutoј i Tušilačkom Potoku ima pastrme. U riјeci Neretvi ima osim pastrme i јedna vrsta mladice, zvane glavatica, po koјoј јe i mјesto (selo) Glavatičevo dobilo svoјe ime. Stalnih naselja nema na samoј planini Visočici. Stoga јe u јesensko, zimsko i proljetno doba pusta, sve dok Humnjaci (hercegovački stočari) ne izađu sa svoјom stokom na planinsku pašu. Ova ljetna naselja (stanovi, mahale) razmјeštena su po svoј planini. Ima ih 9 i to sa sјeverne strane: Kaoci i Papratni Do; sa istočne strane Mandin Do, Mehki Do i Police; sa јuga: Korita i Sirovi Gvozd; usred planine Srede i Dolovi. Stanari su većinom muslimani, siromašni hercegovački stočari, iz mostarskog, stolačkog, ljubinjskog i ljubuškog sreza. (Opširniјe o ovom pod „Ljetni stanovi, mahale na planini Visočici od kustosa Zem. muzeјa ing. Ј. Popovića, Glasnik Zem. muzeјa u Saraјevu, godina 1934. sveska XLV. Pod јužnim obroncima grebena Ljeljena nalazi se nekoliko stalnih naselja u visini od 1000 do 1200 m. Naјvažniјa su: Bјelemić (općinski ured, škola, žandarska stanica, lugarska kuća) 993 m nad morem, Luka (1200 m), Јežeprasina, Vranica (1100 m), Kruševo (1060 m), Dužani, Grušća (990 m), Dudle, Blaca (1200 m), Razići, Crkvine, Glavatičevo (349 m, škola, žandarska stanica) i Lađenice. Sa sјevera pod grebenima Vitlom i Kaocima nalaze se naselja: Bobovica, Ozime, Đulbašići, Donja i Gornja Tušila (ova potonja zvana i Sinanovići ili Pervizi, leže na visini od 1240 m), te sa istoka Gornja i Donja Ljuta. Sva su ova stalna naselja nastanjena muslimanima. Samo u onim s јužne strane ima ponešto doseljenih pravoslavnih. Stanovnici naselja bave se u prvom redu stočarstvom, po nešto obrađivanjem zemlje a po јužnim stranama, prema Neretvi, gaјe i voće. Dosta su siromašnog stanja. Vrlo su bistri i trezveni. Prema strancu su predusretljivi i uljudni. U blizini svih ovih naselja nalaze se kameniti ostaci starih bogumilskih grobova u raznim oblicima (ploče, sanduci, kuće) Na kamenima (mramorima) urezani su razni znakovi, likovi i šare. Interesantne su dviјe takve nekropole na samoј planini Visočici. Јedna se nalazi na sјevernom izlazu Koliјevke, blizu mahale Polica (1507 m) a druga kod Velikog Јezera (na Gornjim Barama), sјeveistočno ispod samog vrha Ljeljena na visini od 1660 m. Na čitavoј planini Visočici nema nigdјe niti planinarske, niti koјe državne kuće (lovačke, lugarske) gdјe bi se posјetilac mogao skloniti, za nevremena ili noći. Samo ispod grebena Vitla i Kaoca, na sјevernom podnožјu planine, nalazi se kraј sela Gor. Tušila pokraј samog puta dosta liјepo uređena privatna kuća (han) u koјoј prolaznik može prenoćiti. Ko želi da se zadrži koјi dan na planini treba da ponese sa sobom šator. Bez toga može se samo kod planinskih čobana skloniti u njihovoј skromnoј i tiјesnoј kolibi. Ako se pođe na ovu planinu iz Saraјeva, onda јe naјzgodniјi ovaј put: autobusom od Saraјeva do Trnova (36 km). Od Trnova pјešice ili na konju, putem koјi vodi u selo Lediće (2 i po sata). Od Ledića putem uz Hoјtu pl., pa preko Biјele Liјeske u selo Rakitnicu i dalje niz rјečicu Rakitnicu na selo Šabiće. Kod Šabića prelaz na liјevu obalu Rakitnice i laganim usponom na planinske sјenokoše Laticu. Odatle se spušta u Tušilački Potok i prešavši potok ispod sela Đulbašića lahkim usponom na Gor. Tušila do hana. Traјanje hoda (јahanja) od Ledića do ovog hana po prilici 8 sati. U hanu se može prenoćiti. Sutra dan nastaviti put preko čaјira Krča i Ljeljenače, pa sve putem koјi vodi zapadnim podnožјem Puzima do u Mandin Do. (Ovdјe su blizu izvori Mandine Česme Desno od puta pod stiјenom, prve čobanske kolibe). Odavle u јugozapadnom pravcu do Bibernog Dola na kome se nalazi staro groblje (nekropola). (Malo na više na liјevoј strani od groblja nalaze se čobanske kolibe mahale Police), Od ovoga groblja može se spustiti sa planine kroz Koliјevku prema Bјelemiću, ili se laganim usponom uzađe do na visoravan Veliko Јezero (Gornje Bare), pasiraјući čobanske kolibe mahale Srede, do bogumilske nekropole pod Ljeljenom. Odavle јe lahko izaći na okolišne vrhove. Sјeverno na Konjic, Vito i Toholj, ili zapadno na Ljeljen i Džamiјu (naјviši vrh na ovoј planini 1974 m). Vriјedno јe ispeti se na koјi od pomenutih vrhova, јer јe sa njih kolosalan vidik na okolne planine, kako smo napriјed spomenuli. Sišavši sa vrhova put se nastavlja prema mahali Dolovima a odatle prema mahali Koritima. Odavde vodi јedan put u јugozapadnom pravcu ispod Grušćanske planine na naselja Gostјenjaču, Dudle, Blaca, Raziće do Glavatičeva. Ili od Korita pravo јugu u Bјelemić i odavde naјpriјe u јužnom a onda u јugozapadnom pravcu prema Glavatičevu. Svo obilaženje planine opisanim putem t. ј. od groblja kod mahale Polica pa do Glavatičeva, može se lahko obaviti u јednom ljetnom danu, od јutra pa do večeri (15 sati hoda). U Glavatičevu se može konačiti, ili u privatnom hanu odmah do mosta preko Neretve ili u žandarskoј stanici. Od Glavatčeva јe naјzgodniјi povratak liјepim putem niz liјevu obalu riјeke Neretve na Boračko Јezero do planinarske kuće na liјevoј strani јezera (2 i po sata hoda). U kući јe stalni nastoјnik kod koga se može dobiti u svako doba sve što treba putniku. Od ove kuće vodi markirani put u selo Borke i dalje ugodnim i markiranim putem preko Vrapča do željezničke stanice u Konjicu (4 sata hoda). Isti јe put na Visočicu planinu za onoga, ko pođe iz Konjica, kao što јe gore opisani, samo u obratnom pravcu. Ko pođe na ovu planinu pravcem: Saraјevo, Ilidže do Vrela Bosne ide od Vrela Bosne markiranim putem preko Igmana sve do Stine Lokve pod vrhom Bјelašnice (pod opservatoriјem). Od Stine Lokve nastavi u јužnom pravcu (ostavivši desno serpentine, koјe vode prema opservatoriјu) do izvora Stubo, koјi leži јužno ispod Јavorka, pa dalje prilično nizbrditim seoskim putem u selo Lukavac i Šabiće na rјečici Rakitnici. Od Šabića dalje putem, koјi јe napriјed opisan, idući iz Trnova. Putevi po Visočici planini niјesu јoš obilježeni (markirani) Stoga se preporučuјe nevјeštom putniku, da uzme za vodiča seljaka iz kog sela, a tog će naći u Gor. Tušilima, kad polazi iz Trnova (ili Vrela Bosne), ili u Glavatičevu, kad polazi iz Konjica. |
CЈELOKUPNA VISOČICA PL. sa Bјelašnice
Foto S. Suljagić. 
BOGUMILSKI SPOMENICI NA ЈEZERU ispod Ljeljena na Visočici pl.
Foto S. Suljagić. 
BЈELEMIĆ ispod Visočice pl.
foto S. Suljagić. |
Mahale (ljetni stanovi) na planini Visočici
IZVOR Jovo Popović: Mahale (ljetni stanovi) na planini Visočici : [sa 3 table i 2 karte u tekstu] = Alme und Sennereien auf dem Gebirge Visočica. Glasnik Zemaljskog muzeja, XLV sveska za prirodne nauke, 1933. Sarajevo : Državna štamparija. Sarajevo, 1933.
|
Opšti opis planine Visočice Visočica je malo poznata planina. I dobri planinari iz Sarajeva rijetko je posjećuju. Uzrok tome je u prvom redu što je ta planina znatno udaljena od Sarajeva. Idući od Sarajeva treba preći ili Treskavicu ili Bjelašnicu pa da se dođe na Visočicu. Po svome geografskom položaju ona pripada u cijelosti hercegovačkim planinama. Po današnjoj administrativnoj podjeli spada u konjički srez te se prema tome nalazi u granicama Primorske banovine. Cjelokupan sklop njezinih lanaca, grebena, prostranih pašnjaka i šuma nalazi se južno od planine Bjelašnice i zapadno od planine Treskavice. Od Bjelašnice je razdvaja rijeka Rakitnica, koja teče od skrajnjega istočnoga ruba Bjelašnice (ispod Hojte) jugozapadnim smjerom u Neretvu. I desna i lijeva obala njezina veoma je strma, naročito u srednjem toku. Tako ta rijeka čini skoro neprohodnu sjeverozapadnu granicu između Visočice i Bjelašnice. Rakitnica omeđava Visočicu i sa zapadne strane. Prema istoku razdvaja je od Treskavice potok Ljuta, koji u ravnoj liniji teče od S prema J. S juga i djelomično sa zapada obuhvata je sama Neretva svojim koritom. Po svome terenskom sklopu Visočica ima oblik obrnutoga istostraničnoga trougla. Osnovicu tome trouglu čine goli i široki lanci Toholja (1942 m) i Vel. Struga. Jednu — zapadnu — stranicu čini greben Ljeljen (sa najvišim vrhom Džamijom 1974 m), a drugu istočnu stranicu čine lanci Ljeljenače, Spionika i Glatkog. Između tih grebena i okolo njih prostiru se prostrane kotline, luke i uvale od kojih su najprostranije Oštra Bara i Veliko Jezero ili Velika Bara. Sva je sredina planine bez šume. Ivica joj je sva, okolo-naokolo, pod šumom i to pretežio pod bukovom gorom. I na ovoj planini jasno je obilježena granica razvoja visoke gore. Ona ne prelazi visinu od 1680—1700 m. Kao što sam i u drugim našim planinama opažao tako i ovde bukova šuma čini zadnji najviši pojas visoke gore. Ali dok se na Bjelašnici, Treskavici, Vranici i Zelengori i drugim našim velikim planinama iznad pojasa visoke gore nastavlja pojas klekovine sve do 2000 m visine, dotle na Visočici nema nigdje klekovine. Ondje gdje prestaju visoke šume počinju pašnjaci i prostiru se sve do najviših vrhova. I ako je Visočica hercegovačka planina ona nije ni divlja ni krševita. Nigdje na njoj nema onog divljeg loma i krša kao što ga imaju Treskavica ili Prenj i Plasa. Izuzetak čine donekle jugu izložene strane Toholja i Ljeljena i sjeveru okrenute strane Vitla i Kaoca, njezinih najviših grebena. Na njima su bure i kiše skinule najgornju naslagu zemlje pa otkrile go kamen i napravile točila. (Vidi sliku br. 1 Tabla VII). Inače oko se na sve strane odmara na ugodnom i intenzivnom zelenilu pašnjačke flore. Ogromna pleća Glatkoga (1800 m) od vrha do ivice podnožja obrasla su gustom niskom travom. Kada smo se spuštali s njegova vrha prema Policama morali smo izuti obuću, da bi se na strmoj i skliskoj površini mogli održati na nogama. Kolosalan je pogled s toga Glatkoga. Daleko (do 25 km zračne linije), ali ravno prema sjeveru, vidi se Bjelašnica sa opservatorijem. (Vidi sliku br. 2 Tabla VII). Na istoku se izdižu gorostasni i romantični masivi Treskavice (Ćabenske Stijene, Barice, Đevi Grad, Donje i Gornje Bare itd.). Odatle dalje prema istoku vidi se cijela krševita visoravan Zagorja sve do Kalinovika. Još dalje prema jugoistoku izdižu se Lelija i Zelen Gora, a iza njih Maglić, Durmitor i Volujak. Na jugu se jasno vide planina Crvanj i visoravan Morine. Malo zapadnije izdiže se dugi ravni greben Veleža planine. Zapadno ukazuju se goli i oštri vrhovi Prenj planine (Poslušnik, Osobac, Bahtijevica, Borašnica i Otiš). Moći s jednoga mjesta pregledati tako ogroman prostor nije obično uživanje to je vanredna naslada koja pravog planinara opaja i zanosi. Nigdje kao na takvim položajima, u planini, nijesam jače osjećao moć i veličinu vječnosti naprama beznačajnosti i prolaznosti ljudskoga bića. Na Visočici ne vlada oskudica sa vodom. Na njoj nema jezera, potoka ni riječica. Jedan jedini potok, Mandin Potok, nalazi se u sjeveroistočnom rubu planine. Ali na sve strane po njoj ima živih vrela i kratkih potočića, koji se brzo utope u bujnim pašama. Veliko Jezero, Uteklić Jezero i Suvo Jezero nijesu nikakva jezera. Veliko Jezero ima samo u proljeće veliku količinu vode. Ona potječe od otopljenih snijegova i proljetnih kiša. Preko ljeta je njegova kotlina posve suva. Uteklić Jezero i Suvo Jezero su veće lokve. Ispod planine izvire Tušilački Potok, teče prema sjeveru i slijeva se u Rakitnicu. Prema jugu teku sa planine nekolika potoka: Rijeka, Slatnica i Račica, koji se slijevaju u Neretvu. Svi su ti potoci daleko od mahala na samoj planini. Živih izvora ima svuda po planini. Kod svake mahale ima dobrih i trajnih izvora. Samo mahale Papratni Do i Srede nemaju u neposrednoj blizini žive vode. Po pašama ima tako isto dovoljno vode. Već sami nazivi glavnih paša Oštra Bara, Velika Bara, Barni Do pokazuju da je teren podvodan ili barovit. Na ovim visokim planinama, na koje stočari ljeti izlaze sa stokom ne odlučuje u pitanju vode samo to, da li imade dovoljna količina vode nego mnogo više, da li je ta voda ravnomjerno i u manjim rastojanjima razdijeljena po planini. Uvijek je lakše i jednostavnije riješiti pitanje pitke vode za ljude nego pitanje pojila za stoku. Stoga stanovišta Bjelašnica je u mnogo nepovoljnijem stanju od Visočice, iako Bjelašnica ima dva jezera od kojih je Lokavsko (ili Lokvanjsko) Jezero dosta veliko. Mnogobrojni manji izvori koji se ispod kose Branjevače razlijevaju po Oštroj Bari a isto tako mnogobrojni izvori, što ispod kose Konjica izbijaju i otiču prema Velikoj Bari, održavaju stalno vlagu u zemlji i potpomažu obnovu i porast trave. Stoga su pašnjaci po Visočici uvijek svježi i bujni. Stoga tu planinu sami stočari nazivaju »Ovča Bašča«. Prostorno Visočica nije velika planina. Njezin pašnjački prostor zahvata maksimalno površinu od 2500 ha. To je skoro ⅛ pašnjačkoga prostora planine Bjelašnice. Ipak je ona kadra da ishrani preko ljeta oko 20.000 glava sitne i do 500 glava krupne stoke. To je ⅓ sitne stoke koja izlazi na Bjelašnicu. Njezine paše su nesumnjivo daleko bolje nego one po Bjelašnici. Visočica nije stalno nastanjena. Svi stočari silaze s planine u jesen i borave preko zime u svojim selima u Hercegovini. Stalna naselja počinju tek ispod planine. Na sjevernoj strani prvo naselje, koje se nalazi pod planinom jesu Gornja Tušila (Pervizi, Sinanovići). Nadmorska visina 1240 m. Selo je nastanjeno samo muslimanima. Ima oko 200 stanovnika. Selo se pruža od jugoistoka prema sjeverozapadu. Kroz njega teče Tušilački Potok. Svuda oko potoka ima mnogo živih vrela sa odličnom hladnom vodom (6° C). Stanovnici se bave stočarstvom i poljoprivredom. Od žita siju najviše jari ječam i zob. S južne strane neposredno pod planinom nalazi se selo Luka. Nadmorska visina 1200 m. I to selo nastanjeno je samo muslimanima. Ima 114 stanovnika. Pola sata južnije nalazi se veliko selo Bjelemić (Odžaci). Nadmorska visina 1100 m. Nastanjeno je također samo muslimanima; oko 300 stanovnika. U ovom selu imaju nekolike sitničarske radnje; ima škola, općinski sud, lugarska kuća i žandarska stanica. Tu su odžaci begovske porodice Šurkovića. Nekada je ovdje bila i sreska ispostava sreza konjičkoga. Od Bjelemića počinje kolski put i vodi prema Glavatičevu. Putevi koji s južne strane vode na planinu Visočicu biće prikazani prilikom opisa putovanja stočara na planinu. Sa sjeverne strane — od Sarajeva — putevi na Visočicu vode preko Bjelašnice. Ispevši se na Stini Do, koji se nalazi pod opservatorijem, put vodi prema jugu mimo selo Lukavac. Idući dalje u pravcu juga dolazi ce u selo Šabiće na rijeci Rakitnici. Dotle se neprestano spušta sa Bjelašnice. Od Šabića ponovo se put uzdiže vodeći stalno u pravcu juga do sela Đulbašića. Tada se nastavi jugoistočno prema Donjim i Gornjim Tušilima. Kroz to selo valja skroz proći. Tada se izađe na prostrane kosanice: Ljeljenaču i Krča. S Krča je vrlo lijep pogled na najviše sjeverne grebene Visočice, Kaoce i Vito. Grebeni obuhvataju u velikom krugu duboku kotlinu, u koju se strmo obaraju točila. Prema istoku — s Krča — izdiže se vis Puzim sa svojim oštrim i zubčastim grebenom (1774 m). Sva okolina je tu puna divlje romantike. Idući dalje k jugu ulazi se u šumu Gluvaču. Naziv ovoj šumi nastao je po velikom tetrijebu koga narod ovde zove »gluvač«. Malog tetrijeba zovu »ruževac«. U ovoj šumi ima tragova od nekadašnjega druma. Mjestimično je još očuvana široka kaldrma. Poslije Gluvače prolazi se kroz šumu Ljeljenaču. I čim se iziđe iz te šume dolazi se na prostranu poljanu kroz koju teče Mandin Potok. Tu smo već na terenu planmne Visočice. Sa stanovišta stočarskoga cjelokupna planina Visočica podijeljena je u mahale. Na planini ima 9 mahala sa ukupno 86 koliba. Sve su mahale nastanjene samo muslimanima i to pretežno Podvelešcima. Na svima mahalama bude preko ljeta oko 400 etanovnika. Opis mahala (Vidi kartu br. 1) Mahala Papratni Do. Mahalu sam posmatrao sa livade Krča. Ona se nalazi u jednoj strani otprilike 150 do 200 m iznad livade Ljeljenače. Sve se kolibe nalaze u jednoj uvali na malom zaravanku posred kose Ljeljenače. Iznad koliba i oko koliba nema šume, dok je sjeverno od koliba i ispod njih razvijena velika bukova šuma. Ova šuma zaštićava kolibe od sjevernih vjetrova. S juga ih zaštićava od vjetrova brdo Ljeljenača. Oko samih koliba nema paše, stoga sa ove mahale izgone stoku na Oštru Baru i Mandin Potok. Na mahali ima svega 6 koliba. Starješine koliba su: Jusuf Tucaković iz Donjeg Hrasna; Jusuf Čomor, Salko Čomor, Murat Čomor, Jusuf Čomor Ibrin i Halil Džankić svi iz Kamene. U svojoj mahali nemaju nikakve žive vode. Vodu za piće nose od mahale Kaoca. Ta živa voda zove se Studenac. Stoku poje na Mandinu Potoku. (Vidi sliku br. 3 — Tabla VIII). Mahala Kaoci, nalazi se u neposrednoj blizini prije spomenute mahale. Imade 4 kolibe. Vlasnici koliba su: Ibro Šuta, Salko Šuta, Mujo Kuruzović, sva trojica iz Gubavice. Četvrta koliba pripada Salki Tucakoviću iz Lađenice (Župa). Kaoci i Papratni Do nalaze se na visini 1570 m. Mahala Mandin Do nalazi se pored potoka istog imena. Mahala je smještena na pola puta između šume Ljeljenače i Mekog Dola. Visina nad morem na mjestu mahale 1480 m. Cijela mahala nalazi se uvučena u jedan usjek stijena tako da se kolibe ne mogu uopšte primjetiti iako se nalaze u neposrednoj blizini puta koji iz planine Visočice vodi u Gornja Tušila. Pred samim kolibama a pokraj pomenutoga puta nalazi se živa voda zvana Mandina Česma. Ima svega 3 kolibe. Starješine koliba su: Muho Tucaković, Bešir Tucaković i Meho Tucaković. Sva trojica su iz Donjeg Hrasna. Južno od Mandina Potoka prostiru se s obje strane ove mahale prostrane paše. Paše se nalaze po valovitom terenu, koji se postepeno izdiže do visine od 1700 m. Glavice koje se izdižu iz valovitoga terena pokrivene su također humusom i obrasle su dobrim travama. Mahala ima zgodan položaj. U neposrednoj blizini koliba ima živa voda Mandina Česma. Za napoj stoke ima Mandin Potok. Malo sjevernije nalazi se šuma Ljeljenača. Postoje dakle sve zgode, koje stočar treba u planini. Istočno prema ovoj mahali izdiže se neobični vis Puzim (1774 m). Neobičan mu je oblik. Visoke stijene njegove otesane su vjetrom, kišom i ledom tako da stoje kao kakav zid. Najviša ivica stijena iskresana je tako da posmatrana iz daljine sliči kakvoj ogromnoj vladarskoj kruni. Po tom svome obliku Puzim postaje upadljiv i poznavaoc planina može da ga zapazi ne samo sa viših visova Visočice planine nego i sa Bjelašnice i Treskavice pa čak sa Oblja ispod Uloga (udaljenost oko 50 km zračne linije). Putevi na mahale Papratni Do — Kaoce i Mandin Do (vidi kartu br. 2) različiti su prema selu iz koga stočari kreću. Najduži je put onima, što dolaze iz Donjeg Hrasna (iz stolačkog sreza). Iz Hrasna idu naprije drumom prema istoku sve do brda Crnoglava. Odatle okrenu sjeveru drumom do Stoca. Od Stoca idu starim drumom do vode Nekibelj otprilike 1 sat hoda. Tada okrenu opet sjeveru mimo brdo Crnugovac na živu vodu Vrštanik. Odatle do čatrnje Kaluđer pa na selo Rabinu. Od ovoga sela drže se sjeveroistoka sve do Kasabe (do Nevesinja). Oni iz Gubavice idu prema Buni. Odatle na Blagaj, pa starim drumom, pored grada Hercega Stjepana, na Bunsko. Odatle dalje idu državnim drumom, što spaja Mostar i Nevesinje sve do Nevesinja. Treći što su iz sela Kamene, idu sjeveroistočno seoskim putevima prema Nevesinju. Od Nevesinja svi se drže istih puteva sve do na planinu i to: najprije idu sjeverozapadnim rubom Nevesinjskoga Polja na Sopiljski Ponor. Odatle dalje prema sjeveru između sela Kljuna, Presjeke, Borovčića, Kruševljana sve do Liješća Polja. S ovoga polja spuste se niz veoma strme i opasne puteve niz Strmicu preko Krstaca u Glavatičevo. Odatle uz Grab prema selu Bjelemiću. Prošavši Bjelemić i selo Luku prođu kroz tjesnac Kolijevku i izađu na planinu pod mahalu Police. Odatle kroz Biberni Do, putem što vodi sjeverno prema selu Tušilima, dolaze do svoje mahale. Konaci su onim iz Donjega Hrasna: I kod izvora Nekibelj; II kod sela Rabine; III u Nevesinjskom Polju na Sopiljskom Ponoru; IV na Krstacu ili oko Glavatičeva; V na Grabu (preko koga vodi put prema Bjelemiću); VI u svojoj mahali. Onim iz Kamene konaci su: I na Vlahovom Brdu (Grebku) više Nevesinja; II na Sopiljskom Ponoru; III na Liješću ili u Župi; IV u svojoj mahali. Onim iz Gubavice konaci su: I na Bunskom; II na Sopiljskom Ponoru; III u Župi pod brdom Grabom i IV u svojoj mahali. Idući južno od Mandina Dola dolazi se, otprilike za 10 minuta, na prostranu pašu zvanu Oštra Bara. Tu se nalaze samo omeđine od koliba, koje označavaju da je i tu bila nekad posebna mahala. Danas se poznaju omeđine od 4 kolibe. S toga mjesta penjući se dalje u pravcu juga izlazi se na mahalu Meki Do. Mahala Meki Do nalazi se u jednom dolu okruženom sa tri strane visokim i golim stijenama. Prema jugu otvara se izlaz iz dola u prostranu šumu. Nadmorska visina mahale iznosi 1680 m. Na ovoj mahali ima 9 koliba. Vlasnici koliba su: Omer Veledar s Muminovače; Huso Koldžo i Huso Bratić iz Pijesaka; Ibro Peco i Mujo Rahimić iz Stanovića. Svi su iz sreza stolačkoga. Zatim Omer Gološ, Suljo Gološ i Ibro Tojaga iz sela Kamene, sreza nevesinjskoga, i Huso Kodro iz sela Gubavice sreza mostarskoga. Kolibe su razdijeljene po kotlini ovako: 2 kolibe nalaze se ispod stijena sa sjeverne strane, 2 ispod stijena sa jugozapadne strane. Ostalih 5 koliba razmještene su po sredini kotline. U sredini mahale nalazi se živa voda »Česma«. Južno od koliba teren se znatno spušta i prelazi u bukovu šumu, koja se prostire sve do Bjelemića. Putevi kojim idu iz svojih sela na ovu mahalu jesu ovi: Iz Muminovače, Pijesaka i Stanovića spuste se sa stokom na drum koji vodi od Stoca prema Mostaru. Tim drumom idu do sela Gubavice. Odatle dalje na Bunu. S Bune se kreću pored istoimene rijeke prema Blagaju. Odatle idu starim drumom na Bunsko, gdje se ponovo spuste na državni drum koji veže Mostar s Nevesinjem. Tim drumom kreću se dalje sve do Nevesinja (do Kasabe). Istim putem putuje i Huso Kodro počev od Gubavice. Iz sela Kamene kreću se sjeveroistočno od ovoga sela prema Nevesinju. Od Nevesinja je svima zajednički ovaj put: Sjeverozapadnim rubom Nevesinjskog Polja mimo Sopiljski Ponor držeći se uvijek sjevernog pravca izađu na Kruševljane i Liješće Polje. S Liješća se spuste niz Strmicu, preko Krstaca u Glavatičevo. Kod Glavatičeva pređu Neretvu (preko mosta). Odatle krenu pored Neretve najprije put istoka do Selišta a zatim dalje sjeveru prema Bjelemiću. Prođu sam Bjelemić pa selo Luku i odatle kroz šumu Kolijevku uskim i tijesnim klancem, iziđu na mahalu Police. Tu su već na planinskim pašama s kojih se dignu na svoju mahalu. Na ovom putovanju prvi konak im je na Bunskom. Drugi na Sopiljskom Ponoru. Treći je konak u Župi kod Slatinske Ćuprije (pod Grabom), četvrti konak u svojoj mahali. Na cijelom ovom putu imadu pojilišta stoke na Buni, na Sopiljskom Ponoru i na Neretvi. Kada se prihvate planine (od Glavatičeva) imadu usput živih vrela i potočića na kojim mogu da napajaju stoku. Na planinu polaze 4 nedjelje poslije starog (t. j. pravoslavnog) Đurđevdana. Cijeli put pređu u jednoj turi. Zaustavljaju se samo na konačištima i na pojilištima. Na planini ostanu sve do starog Miholj-dana t. j. 12 oktobra. Zapravo do toga vremena ne ostanu na onoj visini, gdje im se nalaze mahale. Samo ako je veoma povoljno vrijeme, suvo i toplo, zadržavaju se do toga vremena na visinskim pašnjacima. Inače, čim počnu padati hladne kiše, kreću s planine u niže položaje. Početkom septembra ili najkašnje polovinom septembra spuštaju se prema Bjelemiću te provedu po pašama oko Bjelemića još jedan mjesec dana. Ako se spuste polovinom septembra sa planinskih paša na paše oko Bjelemića, kreću se sa ovih nižih paša poslije prve polovine oktobra. Pašarinu ne plaćaju, ali plaćaju kolibarinu i to 40.— dinara od kolibe. Pravo paše na ovoj planini dobili su stanovnici ove mahale, kao i drugih mahala carskim fermanom koji se kod njih i danas čuva. (O tome će biti opširnije govora pri opštem prikazu paša na ovoj planini). Jedno vrijeme htjeli su stanovnici sela oko Bjelemića da im zabrane da napasaju stoku u nižim položajima planine koji se nalaze oko Bjelemića i na koji oni silaze u jesen. Čim su Bjelemićani zauzeli tako stanovište zabranili su oni (stanovnici planinskih mahala) da stanovnici sela oko Bjelemića mogu izgoniti svoju alašu (konje) na planinske paše. Spor koji je zbog toga nastao između njih i Bjelemićana riješila je agrarna vlast na taj način, da je odredila da oni mogu i nadalje iskorišćavati nizinske paše, ali isto tako je odredila da stanovnici Bjelemića mogu iskorišćavati visinske paše. Ostalo je dakle sve po starom. Pravo sječe meremata t. j. građe za kolibu nemaju. Ako hoće da sijeku potrebnu građu moraju da traže odobrenje od organa za čuvanje i nadzor šuma. Drvo za gorivo mogu da pobiru iz šume što je oboreno od vjetra t. zv. ležiku ili suvariku. Stoku sačinjavaju u glavnom ovce i koze domaće pasmine. Na svakog starješjinu kolibe otpada do 200 komada brava. U svemu može da bude na ovoj mahali oko 1800 do 2000 ovaca i koza. Osim toga imade kod svake kolibe po jedna do dvije krave i po jedan do dva tovarna konja. Mahala Police. Nalazi se u dubokoj uvali ispod strmih kosa koje se spuštaju od juga i jugozapada sa grebena Glatkog, a od zapada i sjeverozapada sa Spionika i Trajana. Mahala je podijeljena. Jedan dio njezin nalazi se ispod samih strana Glatkoga u Smajinom Dolu. Ovde su 3 kolibe. Drugi dio nalazi se u proširenoj kotlini, koja prelazi u pašnjake. Tu ima 6 koliba. U neposrednoj blizini mahale, pošav prema istoku i klancu, kroz koji vodi put prema Mandinom Dolu nalazi se velika i lijepa nekropola. Ona je karakteristična ne samo po veličini i po broju grobova nego i po tom što se u toj nekropoli nalazi veliki kameni krst. Šaban Tucaković s kojim sam razgovarao, kaže da je taj kameni krst postavio prađed Tucakovića. Mahala ima 8 koliba. Starješine koliba su: Mumin Mrnđić i Zahir Pobrić oba iz Kokorine; Huso Šafro iz Rotimlje; Salkan Gološ i Ramo Gološ iz Kamene; Ibro Ćuković iz Rabine; Šaban Tucaković i Meho Tucaković iz Donjeg Hrasna. Jedna koliba Halila Tucakovića iz Donjeg Hrasna nije bila nastanjena. Prema tome na ovu mahalu izlaze iz srezova mostarskog (Kokorina), stolačkog (Rotimlja i Hrasno) i nevesinjskog (Kamena i Rabina). Mahala imade dobro živo vrelo pod Smajinim Dolom. Izvor se zove Česma Smajin Do. Stoku poje na jezeru Utekliću i na vrelu pod Spionikom. Vode imadu uvijek dovoljno. Putevi kojim izlaze na ovu planinu iz svojih sela različiti su prema tome iz koga su sreza. Iz Donjeg Hrasna — iz stolačkog sreza — idu najprije glavnim drumom na Han Drenovac. Odatle lijevo mimo Stolac starim putem do Alipašinih Maslina. Idući od Maslina prema sjeveru dolaze preko brda Crnugovca na živu vodu Vrštanik. Odatle se uspinju dalje put sjevera i dolaze do čatrnje Kaluđer. Od te čatrnje krenu putem na Rabinu pa iziđu uz brdo Korotnje. Zatim, držeći se sjeverozapadnoga pravca, idu na živo vrelo Knežak. S tog Knežaka dođu u Cvijetnu Poljanu, a sa ove poljane iziđu na Grebak ili Vlahovo Brdo koje se nalazi više same Kasabe (Nevesinja). Od Nevesinja idu preko Nevesinjskog Polja sjeverozapadnim rubom na Sopiljski Ponor i Nekudine. Odatle prema sjeveru na selo Presjeku ili Kamenite Rupe, pa selo Borovčiće, pa Lučko Polje, pa Liješće Polje. S Liješća se spuste niz Strmicu na Zmijinac ili Poklopac u Župu. (Zmijinac zovu česmu, a Poklopac se zove mjesto odnosno cijela okolina oko česme). Prešavši ćupriju kod Glavatičeva idu uz Grab prema Bjelemiću, pa odatle na sela Ježeprasinu i Luku pa kroz Kolijevku na Police. Konačišta su im ova: Prvo na Maslinama; drugo kod sela Rabine; treće na Ponoru u Nevesinjskom Polju; četvrto u Župi na Poklopcu; peto na Grabu i šesto u Policama. Pojilišta stoke su im: Prvo na Maslinama, na živoj vodi Nekibelju; drugo na vrelu Vrštaniku; treće na vrelu Knežaku; četvrto na Sopiljskom Ponoru i peto Neretva kod Glavatičeva. Sve su pomenute žive vode prilično slabe. Naročito u toku ljeta. Glavna pojilišta su im na Sopiljskom Ponoru i Neretvi. Iz sela Kokorine idu državnim drumom istočno prema Nevesinju. Odatle preko Nevesinjskoga Polja dalje istim putem kao i prvi. Isto tako idu iz sela Rotimlje najprije na Rabinu pa odatle prema Nevesinju i Nevesinjskom Polju. U putovanju prave im smetnje naročito kad prolaze kroz zirate sela Nevesinjskog Polja. Put je prilično uzak tako da je teško očuvati stoku da ne uniđe u žita i ne čini štetu. A vlasnici zirata naročito paze na to. Čim koji brav uniđe u žito hvataju ga i traže oštetu. I kada stoka ne čini štetu moraju da dadnu neku nagradu poljaru da ih smirom pusti da prođu sa stokom. To je danas redovna pojava, kako reče Šaban Tucaković, pred čijom smo kolibom sjedili. Na planinu izlaze obično 32 dana poslije Đurđeva dana t. j. između 5. i 10. juna. A na planini ostanu sve do prve polovine septembra. Tada se spuštaju na ispaše Bjelemićkog džemata. Na tim ispašama ostanu sve do latinskog Lučina dana (t. j. do polovine oktobra). Na ovoj mahali dolazi po prilici na svaku kolibu po 250 brava sitne stoke. To znači na cijeloj mahali bude blizu 1500 ovaca i koza. Osim sitne stoke imadu kod svake kolibe po dvije do tri krave i po jednog ili dva tovarna konja. Sumjesnika u ovoj mahali nemaju. Pobravičarske ovce uzimaju obično od svojih komšija. Za pašu ne plaćaju ništa. I oni navode da su od starina na ovoj planini i da imadu carski ferman na osnovu koga im je odobreno iskorišćavanje ove planine. Kolibarinu plaćaju 40.— din. po kolibi. U ovoj mahali sam čuo da planinu Visočicu zovu »Ovča Bašča«. Prema tome nazivu moglo bi se suditi da su vrlo povoljni ishrana i gajenje stoke na ovoj planini. Mahala Srede. Nalazi se sjeverno od Polica oko 200 m. više njih. Smještena je u golom kršu i stijenama, kroz koje je težak i nezgodan prolaz. U blizini mahale nema šume a nema ni žive vode. S toga vodu donose iz Bibernoga Dola sa Odobašine Česme. Ali i ta česma presuši ljeti. Tada kupe snijeg, tope ga i upotrebljavaju za piće i kućnu potrebu. Stoku poje na lokvama koje se nalaze između koliba u samoj mahali. Ali više vode imaju za napoj stoke na Velikom Jezeru ili Velikoj Bari, gdje su im glavne paše. Kolibe su razmještene po pojedinnm uvalama. Svaka ima oseban položaj, zaklonjena pod kakvu stijenu ili unesena upravo pod stijenu. Građene su od suvozidine. Pokrivene su većinom daskom, ali sam vidio 2 koje su pokrivene paprati i baskijama. Ima svega 8 koliba. Starješine koliba su: Osman Marić, Ibro Mušinović, Dervo Husić, Mujo Zuhrić, Ibro Marić svi iz Kokorine; Mujo Ačkar iz Rabine i Ibro Crnalić iz Kružnja. Svi su stočari — osim Ačkara — na ovoj mahali iz Podveleži. Na planinu izlaze 4 nedjelje po Đurđevu danu. Oko polovine septembra siđu u Bjelemićki džemat na Jeseništa. Na Jeseništima ostanu sve do Lučina dana. Od svojih sela — Kokorine i Kružnja — idu državnim drumom na Nevesinje. Od Kasabe (Nevesinja) idu preko Nevesinjskog Polja na Sopiljski Ponor pa između sela Presjeke i Borovčića na Lučko Polje i odatle na Liješće Polje. S Liješća se spuste u Župu (Glavatičevo). Od Glavatičeva idu uz Grab prema Bjelemiću i od Bjelemića kroz Kolijevku na svoju mahalu. Na putu im, kao i drugim stočarima koji idu prema Visočici, prave razne smetnje i otežavaju prolaz sa stokom. Pašarinu ne plaćaju ni na ovoj mahali. Kolibarinu plaćaju. Na ovoj mahali su mi rekli da su im ove godine bili zabranili da izgone koze na pašu. Ta zabrana je izašla od strane Ministarstva šuma i vrijedila je ne samo za njih nego i za sve stočare koji izgone stoku na planinu. Zabrana je na njihovu molbu ukinuta. Krenuvši od mahale Srede prema zapadu prešli smo najprije malu i krševitu uzvisinu pa smo se spustili u prostranu i veliku kotlinu koja se zove Veliko Jezero ili Velika Bara. Tu baru okružuju sa istočne strane visovi Uteklić i Spionik, sa sjevera Prenslo i Konjic, s juga Trajan ili Trojan a sa jugozapada Ljeljen, najviši greben planine Visočice. U dolu okruženom pomenutim visovima Bara je najšira. Prema istoku zatvorena je strmim stijenama. Prema zapadu ili tačnije prema sjeverozapadu produžava se ali se neprestano sužava. Što se više udaljava od široke kotline ona postaje sve uža tako da se na koncu posve suzi i prestavlja samo široko riječno korito kroz koje se slijevaju proljetne vode. U Bari se nalaze veoma dobri pašnjaci za svu stoku iz mahala Polica, Sreda, Trojana i Dolova. Pored obilate paše ima dosta žive vode, jer odasvuda sa okolnih brda pritiču potoci prema sredini kotline. U proljeće kada se otapaju snijegovi cijela kotlina je potopljena. U njezinom sjeveroistočnom dijelu nalazi se ponor kroz koji otiče voda. (Primjedba): U istočnom dijelu kotline u jednoj maloj uvali i pod visom Trojanima nalaze se dvije zasebne kolibe. Jedna je Alije Marića, a druga Muje Džaferovića. Obojica su iz Kokorine. Ove kolibe zovu se kolibe na Trojanima. Mahala Dolovi: Čolakovića Do i Šaren Do. Nalazi se ispod južnih kosa visokoga i gologa grebena Toholja. Greben Ljeljen spušta se sa svojim sjeverozapadnim kosama u ovu mahalu. Nekolike kolibe smještene su u podnožju spomenutih grebena. Većim dijelom smještene su u dolu koji završava Veliku Baru (Jezero). Korito rijeke, koja ističe iz Velike Bare, ide sredinom mahale, ali je ljeti obično potpuno suvo. Nadmorska visina na mjestu mahale iznosi 1470 m. Mahala se protegla u dužinu pravcem JI i SZ. Ima 21 kolibu. Starješine su: Avdo Jazvin, Osman Jazvin, Murat Jazvin, Alija Jazvin Duranov, Hasan Čolaković Mehin, Salko Čolaković Ibrin, Meho Čolaković, Avdo Jazvin Selimov (ove godine nije koliba nastanjena), Salko Jazvin, Salko Čolaković Duranov, Bećir Čolaković Duranov, Meho Čolaković Selimov, Alija Čolaković Ibrin, Bećir Jazvin Alijin, Huso Čolaković Mujin, Salko Jazvin Ibrin, Duran Jazvin Mehin, Huso Čolaković Mehin, Merka (žena) Čolaković. Svi su iz sela Jasenice sreza ljubuškoga. Osim porodica pomenutih starješina na ovoj mahali imade i suvlasnika (ili sumjesnika). U kolibi Hasana Čolakovića suvlasnik je Duran Čolaković. U kolibi Smaje Čolakovića Ibrina suvlasnik je Duran Čolaković. U kolibi Huse Čolakovića suvlasnik je Murat Čolaković. U svakoj kolibi drži starješina pored svoga blaga i pobravičarsku stoku. U samoj mahali nemaju živu vodu. Ona se nalazi nešto južnije otprilike ½ sata hoda, ispod kose Hotanj. Po toj kosi naziva se i izvor Hotanj ili Turisova Voda. Sa izvora uzimaju vodu samo za ljudsko piće. Stoku poje na potočićima kojih i za vrijeme ljeta imade po ispašama. O izvoru Hotnju govore s divljenjem. Iako je izvor sasma plitak a s njega uzima vodu cijela mahala ipak se nikada ne primjeti da je voda makar i malo opala. Nivo njezin je uvijek jednak pa i za vrijeme najveće suše. Sve su kolibe građene od suvozidine. Unutrina kolibe, raspored i namještaj, isti su kao i u ostalim mahalama ove planine. Građu (drvo) za kolibe ne dobivaju besplatno već moraju da plate šumsku taksu kada sijeku tu građu. Drvo za gorivo imadu besplatno, ali smiju da upotrebljavaju samo sušiku i ležiku. Drvo uzimaju iz šume Ivice, koja se nalazi sjeverozapadno u blizini njihovih koliba. Stoka je pretežno sitna, ovce i koze. Prosječno na kolibu dolazi 250 do 300 ovaca. Osim toga imade kod svake kolibe po koje goveče (krava) i po jedan do dva tovarna konja radi prenosa tovara. Od svog sela putuju najprije prema varošici Čapljini. Odatle idu drumom prema selu Domanoviću. S Domanovića nastave ići drumom sve do Mostara. Prođu Mostar i siđu u Bijelo Polje, s koga se izdižu na Porim. Zatim pređu planine Bahtijevicu i Gračanicu i spuste se u Župu. Prošavši cijelu Župu idu od Glavatičeva sjeverno prema selu Razićima koje im ostaje u lijevo. Odatle se kreću dalje prema sjeveru tako da im vis Hum i selo Blaca ostanu u lijevo. Ostavivši Gostinjaču u desno dižu se preko Krstaca sjeveru na Riđicu Lokvu pa na vrelo Hotanj i odatle u mahalu. Konaci su im na ovom putu: Prvi kod sela Gubavice, drugi na Porimu, treći u Župi, kod potoka Račice i četvrti u svojoj mahali. Na ovom putu nemaju smetnje osim na Gubavici. Tu je država podigla jedan zabran za gajenje šume. Bojeći se šteta okolni seljaci — iz Gubavice — ne daju im sa njihovom stokom ni prići tom zabranu, a kamo li da se kod njega zaustave. Inače u svom putu nemaju smetnje. Izdig na planinu počinje u prvoj polovini mjeseca juna — oko 6. Na planini ostanu sve do starog Miholja dana. Ako je povoljno vrijeme ostanu i do Lučina dana (po starom kalendaru). Mahala Korita. Idući od mahale Dolova južno uz strane zvane Kućine dođe se najprije do izvora Hotnja. Dotle ima otprilike ½ sata hoda. Idući dalje u južnom pravcu od tog izvora dođe se do Barnoga Dola. Zatim se ispod šume zvane Koritska Strana dođe u mahalu Korita. Svega puta ima oko 2½ sata pješačenja. Mahala Korita nalazi se u šumovitom položaju ispod planine Visočice. Ona već ne spada u planinske paše nego u paše opštine Bjelemićke. Svuda oko mahale nalazi se velika bukova šuma. Između pojedinih koliba šire se ziratne zemlje stanovnika mahale i zemljoradnika iz Bjelemića. Na ovoj mahali ima 17 koliba. Starješine koliba su: Osman Vrač i Ibro Vrač iz Kamene; Mumin Husić, Bešir Husić, Ibro Maksumić, Alija Maksumić, Durak Maksumić, Bešir Husić Hasanov, Derviš Memić, Alija Memić i Mumin Memić svi iz Kružnja. Zatim Salko Pobrić, Alija Pobrić i Osman Maksumić sva tri iz Kokorine. (Koliba Osmana Maksumića nije bila nastanjena ove godine). Još imadu dvije kolibe Ibre Jazvina i Duraka Jazvina iz Jasenice i jedna koliba Nikole Vučine iz Trijebnja. Prema tome na ovoj mahali ima stočara iz sreza nevesinjskoga (Kamena), mostarskoga (Kružanj i Kokorina), ljubuškoga (Jasenica) i stolačkoga (Trijebanj). Kod samih koliba u mahali nalazi se živa voda koja se zove Dubravnik. U neposrednoj blizini mahale nalaze se još dvije žive vode: Đulića Vrelo i Zagonska Česma. U ovim izvorima ima vode samo ako je kišno vrijeme. Kada zasuši bude u njima vrlo malo vode. Stoku poje na lokvama: Modrom Viru, Bucavcu i Zagajima, koje se nalaze jugozapadno od mahale. U neposrednoj blizini ove mahale, tako da zapravo čini s njome jednu cjelinu nalazi se mahala Sirovi Gvozd na kojoj imade 10 koliba. Starješine koliba su: Salko Voloder, Smajo Voloder i Avdo Voloder iz Kružnja; Alija Begović, Mujo Količić, Ibro Količić, Hamid Količić, Zuka Zuhrić, Mujo Pobrić i Alija Pobrić svi iz Kokorine. I ova mahala ima u neposrednoj blizini živu vodu koja se zove Baganjsko Vrelo. Stoku poje na barama zvanim Lokvice. Kolibe ove mahale nalaze se jugoistočno od koliba mahale Korita. One su razmještene po najdonjim obroncima bukove gore Sirovog Gvozda. Šuma potpuno sakriva kolibe u obje mahale tako da se ne mogu vidjeti s puta koji vodi od Bjelemića kroz Kolijevku na Visočicu. Kolibe su u obje mahale građene od suvozidine i sve su pokrivene slamom. Slamom pokrivaju kolibe zato što imaju svoje ziratne zemlje, u neposrednoj blizini koliba koje zasijavaju žitima. Dobivenu slamu upotrebljavaju za krov. Mnogi od njih pored svojih zirata obrađuju i zemljišta koja pripadaju seljacima u Bjelemiću. Ispod Sirovog Gvozda prostiru se paše koje se zovu Slatinice. Ove paše su vrlo slabe. Humusne naslage zemlje vrlo su tanke. Mjestimično se ukazuje čist pijesak i kamen. Putevi na obje mahale vode ovako: Iz svojih sela Kružnja i Kokorine, koja se nalaze kao najjužnija naselja Podveleži spuštaju se na državni drum, koji vodi prema Nevesinju i idu tim drumom prema Grebku ili Vlahovom Brdu. Odatle zaobiđu Kasabu (Nevesinje) pa se spuste prema Logoru na Bojištu. Dalje putuju ravno k sjeveru preko Nevesinjskoga Polja. Najprije dođu na Mokru Poljanu, pa na Sopiljski Ponor, na Nekudine i onda dalje drumom preko Nevesinjskog Polja mimo sela Kljuna, Presjeke (ili Kamenite Rupe), Borovčića, Lučkog Polja do na Liješće Polje. S Liješća se spuste niz Strmicu i Krstac u Župu (Glavatičevo). Prešavši ćupriju preko Neretve kod Glavatičeva, idu uz potok Račicu, pa preko t. zv. Srednjih Njiva na selo Blaca, pa ispod grebena Krstaca na Gubinjaču, a odatle na Međeđi Kuk u Korita odnosno u Sirovi Gvozd. Istim putem idu i stočari iz sela Kamene. Oni do Nevesinja dođu u sjeverozapadnom pravcu stočnim putevima. Stočari iz Jasenice i Trijebnja idu na Mostar, Porim i Bahtijevicu na Župu. Dakle kao i stočari koji izlaze na mahalu Dolove. Konaci na putu preko Nevesinja su im ovi: Prvi na Sopiljskom Ponoru, drugi na Liješću, treći od Krstaca do Krupca (neki noće na tom prostoru u najdonjem toku potoka Račice, neki u Blacima a neki u Gubinjači). Četvrti konak je u mahali. Kada se u jesen vraćaju s planine svojim selima prvi konak im je između Krstaca i Krupca a drugi u Nekudinama ili na Sopilju. Na ovom putu prave im smetnje na Nevesinjskom Polju naročito u Liješću. U obje ove mahale Korita i Sirovi Gvozd, stanuju pretežno Podvelešci. Oni žive ne samo vrlo primitivno nego i vrlo oskudno. Sve su im kolibe pokrivene slamom. Većinom su veoma slabo građene. Slabije nego u ostalim mahalama planine Visočice. Uređaj koliba je inače isti kao i po drugim mahalama. Oko koliba su torovi opleteni plotom ili samo ozidani od suvozidine. Drvo za gorivo uzimaju iz okolne šume i to sušiku i ležiku za koju ne traže dozvolu i ne plaćaju šumske takse. Drvo za građu, u koliko im je potrebno za kolibe, moraju kupovati. U slučaju potrebe mole za dozvolu sječe i plate šumsku taksu za posječeno drvo. Domaće životinje koje izgone na planinu sačinjava pretežno sitna stoka, ovce i koze. Poprečno se može da računa s kolibe na kolibu po 250 brava. Prema tome bi na ovim dvjema mahalama bilo oko 7000 komada sitne stoke. Pored sitne stoke izgone na planinu i krave kojih, s kolibe na kolibu, dolazi po 15 do 20 komada. Osim toga kod svake kolibe imade po jedan ili više tovarnih konja za prenos tovara. Opšti prikaz pašnjaka Cijela planina Visočica kao i pašnjaci na njoj državno su vlasništvo. Stočari koji izgone stoku na ovu planinu ipak ne plaćaju za iskorišćavanje paša nikakve daće ni državi ni drugim javnim ustanovama. Kao i na drugim planinama tako i na Visočici stočari ističu da upotrebljavaju paše od najstarijih vremena. Samo na ovoj planini imadu i pisane dokumente na osnovu kojih su stekli pravo upotrebe paša. Kada sam bio u mahali Srede, tada mi je starac Dervo Husić pričao kako je došlo do toga da su oni stekli pravo paše na planini Visočici. On mi je pričao ovo: »Jedan od njihovih pradjedova nastanio se je od najstarijih vremena iz Podveleži u Bjelemiću. On je pripadao porodici Milišića. Preko ljeta izlazio je s blagom na planinu Visočicu. Jednog ljeta kada je bio na planini, zanoćio je kod njega neki stranac. Tom strancu dopao se je položaj gdje je bila koliba pa je ostao još jedan dan. Kada je taj dan izišao u lov, vidio je da u planini ima mnogo zvjeradi. Stoga se je zadržavao iz dana u dan cijeli mjesec dana. Za cijelo to vrijeme domaćin ga je dvorio i častio. Strancu je planina vrlo godila. On se je neprestano hvalio kako ga boravak na planini osvježava, kako bolje jede i bolje spavaniego kod svoje kuće. Nakon mjesec dana odlučio je da pođe s planine. Kada je pošao zapitao je domaćina šta ima da mu plati. Ovaj je odbio da primi ma kakvu nagradu u novcu. Objasnio je strancu da na planini nije običaj da se gostu naplaćuje hrana i stan i da on ne može taj običaj kršiti ni u ovom slučaju. Tada mu je stranac rekao da je on moćan čovjek i da mu može učiniti i više nego što on misli. Ako neće da mu u novcu da nagradu neka izjavi želju kakvu hoće on će mu je ispuniti. Tada Milišić zatraži da njemu i njegovoj porodici dozvoli neograničeno iskorišćavanje paša na cijeloj planini Visočici. Bez premišljanja stranac mu to obeća. Napisa mu na papiru nekoliko riječi i pouči ga da s tim papirom dođe u Stambul. Poslije izvjesnog vremena Milišić pošalje svog sina u Stambul. Po onome pismu, što ga je dobio, nađe sin očeva gosta i to u carskim dvorima kao muhur sahibiju. Kada mu je pokazao njegovo pismo, ovaj visoki dostojanstvenik radosno primi mladoga Milišića, pogosti ga i isposluje mu carski ferman. Na osnovu toga fermana dato je pravo porodici Milišića kao i cijelom srodstvu da neograničeno iskorišćavaju paše na planini Visočici«. Stari Dervo mi je tom prilikom rekao da je od tada do danas prošlo 7 koljena koja neprestano drže i iskorišćavaju paše na planini Visočici. U mahali Koritima saznao sam da se original toga fermana nalazi u rukama Bešira Husića Hasanova iz sela Kružnja u Podveleži. Prevod originalnog fermana čitao sam kod Derve Memića iz Kružnja koji ima svoj stan (kolibu) u mahali Koritima. Ferman je s turom (turali ferman). Izdao ga je Mahmud I han sin Mustafin. Datiran je 1. ševala 1144. (t. j. 28/3. 1732). Ferman je adresovan na fočanskog šerijatskog sudiju i počinje ovako: »Čim stigne ovaj visoki ferman neka je na opšte znanje da su sačuvatelji ovog visokog fermana sinovi Milišića, Pecića i drugi podnijeli arzuhal mom podnožju da od vajkada posjeduju u Visočici t. zv. ljetnje životinjske ispaše i t. d.« U fermanu se dalje podjeljuje pravo iskorišćavanja paša na planini Visočici Milišiću i njegovim drugovima. Danas je iskorišćavanje paša prošireno ne samo na izvjesna sela predjela Podveleži nego i na Donje Hrasno u srezu stolačkom, odakle je porodica Tucakovića, na selo Kamenu u srezu nevesinjskom i na selo Jasenicu u srezu Ljubuškom. Na moje pitanje kako je došlo do toga da su i iz drugih sela pa čak i srezova stekli pravo paše na planini Visočici objasnili su mi to da su to sve srodnici onih porodica nastanjenih u Podveleži. Oni su se iselili u pomenuta sela i u toku vremena i porodično ime izmijenili. Kao primjer naveli su mi da se jedan Tucaković danas naselio u Župi (u Lađenici). Ovo selenje vrši se dakle još i danas. Imade i drugih porodica koje imaju svoje privatne zemlje oko planine Visočice. Tako je porodica Zuhrića imala svoja Jeseništa u opštini Bjelemićkoj, pa ih poslije kupila. Takve kupnje obavljaju se i danas. Baš kada sam bio u mahali Koritima prodavao je neki Hadžimusić stočarima u Koritima svoju zemlju koja se je nalazila u neposrednoj blizini same mahale. Kao što sam ranije prikazao iz nekojih mahala planine Visočice silaze čim zahladi na paše oko Bjelemića i tu ostanu sve do polovine oktobra. Za vrijeme svoga bavljenja na tim pašama, koje zovu Jeseništa, oni obično pogode sa kojim od privatnih posjednika okolnih ziratnih zemalja da mu zemlju gnoje (tore) sa stokom i da je na proljeće zasiju. To je naročito utvrđeno između stočara mahale Dolova i stanovnika sela Grušća, koje se nalazi odmah ispod planine Visočice. Od skora vremena počeli su ih stanovnici sela ispod Visočice ometati u iskorišćavanju paša ispod planine. Tako su nastali sporovi radi iskorišćavanja paša na livadama Krčima, Lukama, Komu i Ravnom. Radi tih livada vodi se već nekoliko godina spor između planinskih stočara i onih što žive u selima ispod planine. I državna uprava je od skora počela da traži daću za pašu, pašarinu. Već od 1930. godine stalno im administrativne vlasti potražuju pašarinu. Oni doduše odbijaju da tu pašarinu plaćaju i brane se svojim starinskim pravom upotrebe paša. U ovoj godini (1933) bili su im zabranili izgon koza na planinu. Oni su uspjeli da u ovoj godini ipak istjeraju i koze na planinu. Ali zabrana izgona nije potpuno dokinuta. Što se tiče same planine Visočice zabrana izgona koza na planinu nema naročitih svojih razloga. Cijela planina na kojoj se nalaze pašnjaci nema oko pašnjaka nikakvih šuma. Naravno kod donošenja zabrane nije se pomišljalo samo na ovu planinu nego uopšte na sve predjele u kojima se drže koze. Zabrana vrijedi naročito za one predjele u kojima su hercegovački stočari stalno nastanjeni i gdje postoje veliki prostori pokriveni niskom šumom. Iz ove šume nije moguće podgojiti visoku šumu zago što su na njima proljetne i jesenske paše stoke iz okolnih sela. Na tim pašama koza u prvom redu iskorišćava nisku šumu i neda joj da se razvija. Oba pitanja t. j. pitanje držanja koza uopšte i izgona koza na planinu usko su povezana. Kada bi bilo moguće zadržati koze isključivo na planini onda bi bilo riješeno pitanje podgajanja niskih šuma koje se nalaze oko hercegovačkih sela. Ali baš zato što je nemoguće izlučiti koze od držanja u samim selima preko zime i proljeća nameće se i njihova zabrana izgona na planinu. Glavna svrha boravka na planini jest ishrana stoke. Poznato je da u predjelima, iz kojih dolaze Hercegovci sa stokom na planine, za vrijeme ljeta nastupe velike suše od kojih presuše svi izvori, lokve pa i čatrnje. Stoka na taj način ostane bez vode. Isto tako je i sa pašama. Od ljetne žege izgore trave i ne obnavljaju se. Na planini pored obilate paše stoka ima i vode. Tako je njezina ishrana od juna do oktobra potpuno osigurana. Tek kad počnu padati jesenje kiše pa se i u Hercegovini počinje obnavljati trava po pašama i ziratima počinje vraćanje s planine. Riješiti ovo pitanje racionalnijom obradom zemljišta u današnjim prilikama je skoro nemoguće. Doklegod je Hercegovac upućen na to da pretežno gaji sitnu stoku (ovce i koze) teško će se ishrana koju ima na planini moći zamijeniti ishranom u nizini u samim selima. Ovdje je po srijedi pitanje broja stoke. Privatni posjedi u rukama pojedinih hercegovačkih zemljoradnika obično su sasma mali. Njihove njive, u krševitim predjelima, iznose jedva po koji dunum. Na takvim malim posjedima isključeno je gajenje pićnog bilja. Uvijek je pretežnije pitanje gajenja žita za ljudsku ishranu. Ako bi se s druge strane htjelo riješenju toga pitanja pristupiti na taj način da se smanji broj stoke i da svaki težak drži samo onoliko ovaca i koza koliko faktički može ishraniti hranom dobivenom sa svoje zemlje, onda bi cijeli predjeli u Hercegovini izgubili stočarski karakter. Istodobno zemljoradnja nebi mogla dati ekvivalenat za izgubljeno brojno stanje stoke. Time bi hercegovački seljak bio doveden u još teže materijalne neprilike nego što su današnje. Iz tih razloga pitanje visinskih paša (planinskih) i njihovo održanje postaje životno pitanje hercegovačkih stočara. Na drugo mjesto dolazi iskorišćavanje stoke za vrijeme držanja na planinskim pašama, dobivanje prihoda od nje, prerada i prodaja tih proizvoda. Kao što sam u drugim, do sada opisanim planinama iznio, i ovdje su glavni proizvodi kajmak, sir i maslo. Dobiveno mlijeko prerađuju najprije u kajmak. Ugrijano mlijeko razliju u škipove i u njima ga drže sve dotle dok se ne uhvati debela kora kajmaka. Sakupljeni kajmak meću u stap, ako hoće odmah da metu maslo. Ako će maslo mesti tek kada ukupe mnogo kajmaka, onda kajmak sabiru u kacama kajmačaricama. U takoj jednoj kaci ostane kajmak sve dotle dok se kaca ne napuni kajmakom. Po mogućnosti nastoje da metenje masla zategnu što dulje u pozno ljeto. Vele da se za vrijeme vrućine maslo mnogo teže odvaja od mlaćenice i drugih primjesa nego kad je hladno. Iz tog razloga čekaju hladnije dane poznog ljeta. Maslo ostavljaju u mijehove i to kozije. Kada takav mijeh napune maslom onda ga dobro zavežu i drže u kolibi sve do polaska kućama. Tek kod kuća pretapaju sakupljeno maslo, procjeđuju, sole i saljevaju u kante (tenećke). Najveći dio sakupljenoga masla prodaju. Nešto upotrebe i za kućnu potrebu. Od onog mlijeka što preostane poslije sakupljanja kajmaka prave sir. Taj sir nije mastan, jer je iz njega već u glavnom oduzeta mast. Taj sir upotrebljavaju pretežno za svoju kućnu potrebu. Mlijeko zakiseljavaju životinjskim sirištem. Na ovoj planini ne upotrebljavaju nigdje vještačko sirište. Sir sakupljaju u sirne kačice. A kada se kačica napuni sirom onda ga ponovo vade iz kačica, drobe rukama, sole, trpaju u mijehove i dobro zbijaju. Za zbijanje sira u mijehove imaju naročite maljeve koje zovu mećka. U tim mijehovima snose sir kao i maslo kao tovare na konjima u svoje selo. Prerada mlijeka je vrlo primitivna. Ne iskorišćuje se potpuno ni mast ni sir koji se nalaze u njemu. Ali sirutku kao i mlaćenice koje dobiju upotrebe u glavnom kao hranu dok su na planini. Kao na svim planinama tako i na Visočici sve starješine koliba pored vlastitih ovaca i koza imadu i pobravičarske ovce. Pobravičari su većinom inokosni težaci ili taki koji imaju manji broj stoke. Njima se ne isplati da sami svoju stoku izgone na planinu i stoga je predaju svom prijatelju ili komšiji da je skupa sa svojom stokom istjera na planinu. Za tu uslugu koju čine pobravičarima dobivaju za svaku ovcu po 1 kilu soli i, preko cijele pašnjačke sezone, po jedne opanke za čobane. Pobravičari dobiju na svakih 10 ovaca 1 i po oku masla i 10—15 kg sira. Osim pobravičara na planini Visočici, i to samo na mahali Dolovima, imade i sumjesnika. Sumjesnici su oni težaci koji sami istjeraju svoju stoku na planinu, ali nemaju svoje vlastite kolibe. Oni se stoga nastane u kolibi svoga rođaka ili komšije. Svoju stoku čuvaju sami. Dobivene proizvode prerađuju sami. Opis koliba i zgrada (Vidi sliku br. 5 i 6 tabla IX). Na svim mahalama planine Visočice sve su kolibe građene od suvozidine. Na svim mahalama izuzev Korita, Sirovi Gvozd i Srede pokrivene su daskom. U prve dvije pomenute mahale pokrivene su slamnim krovom. U Sredama imadu nekolike kolibe pokrivene paprati i baskijama. Način gradnje koliba i prosječna širina i dužina na svim mahalama su iste. Unutrašnja širina kolibe je oko 3 m. Dužina kolibe iznosi oko 5 m. Uzdužne zidove kolibe zovu bedrenice a čeone zidove zovu somić. Ovdje sam utvrdio da somić nazivaju čeone kamene zidove. Prema tome i govore u kolibi o donjem i gornjem somiću. Gornji somić je poviš ognjišta a donji somić je niže vrata. Otvor između krova i somića u svim kolibama je zatvoren daskom. Tu pregradu zovu lastavica. Grede koje se polažu dužinom suvozidine (bedrenica) zovu atule. A grede koje polažu širinom suvozidine (somića) zovu vjenčanica. Na atule se vežu rogovi ili rožnici. Poprečno po rožnicima paralelno jedna prema drugoj udaraju žioke. Po žiokama dođe krov. I na ovoj planini razlikuju kod pokrivanja krova dasku, šindru i kaplamu. Drvenu građu, naročito krovni pokrov, rađe kupuju u selima ispod Bjelašnice, u Rakitnici, Šabićima i drugim nego da je prave sami. Vele da im je to jeftinije pošto u blizini nemaju šuma a inače ih skupo dođe vlastita izrada zbog taksa. U unutrini kolibe nalazi se ognjište koje je obično položeno ispod gornjeg somića. Ognjište je sasma ravno i u najviše slučajeva popločano. Više ognjišta nalazi se greda koju zovu polica više ognjišta. Na toj polici obično se nalazi kaveno posuđe i druge sitnije stvari koje su im potrebne pri radu na ognjištu. Više samoga ognjišta vise verige pričvršćene na drvenu gredu koju zovu verignjača. U nekim kolibama je verignjača pokretna, jer je uklopljena u gredu više ognjišta tako da se može pomicati desno i lijevo. U nekim je drven kolac proturen između kamenja u zidu određen za tu svrhu. S obje strane ognjišta nalaze se kreveta koja su nešto odignuta od zemlje. Kreveta su napravljena od drvenih greda i popođena debelom daskom. Pokrivena su vunenim gunjevima (ćebetima). U kolibi nema drvenog poda. Pod je nabijen od zemlje. Iza ognjišta sve do donjeg somića nema nikakvih pregrada. Taj dio određen je za uspremu posuđa potrebnog za preradu mlijeka. Tu su veće police na kojima drže škipove. Tu su im kačice za sir i kajmak, mijehovi s kajmakom i maslom. Tu je i jedna greda na koju ostavljaju svoje rubine. Ovu gredu zovu oder. Na nju ne meću samo rublje i odijelo koje ne trebaju nego vješaju vreće s neprerađenom vunom i druge predmete od obuće i odjeće. Od suđa na ognjištu imadu saksiju za pečenje hljeba, sač za pečenje pita, ćusegiju za uzimanje vatre (žere), maše, tepsije, sahane i kavene ibrike. Sahani, tepsije, kaveni ibrici, kotlovi i ibrici iz kojih piju vodu pretežno su od bakra. Ostali predmeti na ognjištu su od gvožđa. Pored ovog suđa imadu još posuđe od drveta koje im služi pri spremanju jela, pri jelu i za vodu. Drveno posuđe koje upotrebljavaju pri jelu jesu drveni čanci, kašike, plitice zatim sinija i naćve. Za donošenje vode imadu burilo — veće valjkasto i po stranama plosno — bure. Manji drven sud iz koga obično piju vodu zovu bucat. Za pitku vodu upotrebljavaju još i zemljane sudove testije, a u nekim slučajevima i bakrene ibrike. Iz sudova piju vodu bez čaša. Od sudova za preradu mlijeka odnosno za držanje mlijeka i mliječnih proizvoda imadu: kabo ili kablić za mužnju ovaca. Za mužnju krava upotrebljavaju diježvu. Mlijeko razljevaju u škipove. Kajmak drže u kajmačnim kačicama, sir u sirnoj kačici. Sir spremljen za prenos kućama drže u mješinama. Maslo spremljeno za prenos kući drže u kozjim mijehovima. Maslo metu redovno u istom kotlu u kome i mlijeko griju i uzvaruju. Samo u slučajevima kada iz svježeg kajmaka hoće da prave maslo bućkaju ga u stapu. Svo drveno posuđe, koje upotrebljavaju u kolibi, ne prave sami nego ga kupuju gotova izrađena. Kada sam bio na planini onda sam sreo jednoga karavlaha (ciganina seljaka) pravoslavne vjere koji je vodio dva konja natovarena raznim drvenim posuđem. S njime je išla žena i nosila na sebi malo dijete. On mi je rekao da je došao ovamo od tuzlanskog sreza. Put kojim je išao bio je ovaj: Iz Tuzle je krenuo na Kladanj. Iz Kladnja na Olovo. Iz Olova preko planine Zvijezde u Vareš. Odatle je došao u Sarajevsko Polje pa u Pazarić. Iz Pazarića je prešao na Bjelašnicu. Obišao je sve mahale po Bjelašnici a potom zašao po mahalama planine Visočice. Na tom svom putu on prodaje drveno posuđe koje nosi na konju. U nizini po selima i varošicama prodaje posuđe za novac. U planini razmjenjuje ga s vunom. Kao što sam u do sada opisanim planinama primjetio i istakao i na ovoj planini unutrašnja uredba kolibe je ne samo posve primitivna nego i vrlo neuredna. Ne može se govoriti o čistoći ni posuđa ni drugog namještaja u kolibi. Još manje zadovoljavaju proizvodi, što ih dobivaju iz mlijeka. U kolibi stanuje većinom po jedna porodica. To nijesu uvijek roditelji i djeca nego i bliži rođaci: stričevi, sinovci, snahe i t. d. Obično u jednoj kolibi stanuje po četvero do petero čeljadi. U kolibi spavaju svi zajedno. Stariji obično na krevetima pored ognjišta a mlađi na goloj zemlji ispod ognjišta. Spavaju obučeni onako kako su i u toku dana. Oko koliba nalaze im se torovi za ovce. Ti torovi su u obliku kruga ograđeni suvozidinom. Do njih se nalaze manje ograde u kojima drže janjce. Zovu ih kotac. U tim ogradama povrh suvozidine nalazi se plot od pruća. Kod tora nalazi se kućica za pastira koji noću čuva stado. U mnogim slučajevima nema te kućice. Noćni čuvar presjedi cijelu noć među ovcama samo pokriven svojim gunjem. Pored njega su obično i ovčarski psi. Na svim mahalama plaćaju daću državi za gradnju koliba. Ta daća zvana kolibarina iznosi na planini Visočici dinara 40.—. Karakteristično je za planinu Visočicu da su mahale i kolibe građene u neposrednoj blizini planinskih puteva kojima se prohodi planinom. Samo su mahale Srede, Kaoci i Papratni Do izvan puta, u osamljenim krševima planinskim. Mahale Mandin Do, Meki Do, Police, Dolovi, Korita i Sirovi Gvozd podignuti su ili pored samih puteva ili u njihovoj neposrednoj blizini. Objašnjenje slika. Tabla VII. Sl.1. Vito i Kaoci najviši grebeni sa sjeverne strane planine Visočice. Ispod njih livade Krča i Ljeljenača. Sl.2. Pogled sa Visočice na Bjelašnicu. Od Bjelašnice se vidi selo Lukomir i visovi Krvavac i Lovnica. Tabla VIII. Sl.3. Stado M. Čomora sa Papratnoga Dola na napoju i plandovanju u Mandinom potoku. Sl.4. Nekropola na Velikom Jezeru ispod Ljeljena najvišega grebena planine Visočice. Tabla IX. Sl.5. Pastirska koliba Bešira Husića na mahali Koritima. Sl.6. Pastirska porodica B. Husića pred kolibom. Pred samim vratima sjedi Bešir. Desno od njega su članovi njegove porodice. Četiti muška, lijevo od njega, njegove komšije. |
