|
|
PLANINE DALMACIJE > OBALNI DALMATINSKI NIZ > Marjan
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Telegrin, 178 m
Koordinate najvišeg vrha: 43.5087, 16.4188
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Telegrin, 178 m
Koordinate najvišeg vrha: 43.5087, 16.4188
|
|
UvodMarjan je brdo, poluotok i park šuma smještena na zapadnom dijelu Splitskog poluotoka, a i sam čini jedan manji poluotok. Podno brda Marjana, istočno, nalazi se grad Split.
Zemljopisne osobine Samo brdo je visoko 178 metara, a najviši vrh mu se zove Telegrin. Marjan je nedjeljiv od Splita i Splitskog poluotoka i pruža se od Marmontove ulice prema zapadu. Dužina mu je oko 3,5 km, a najveća širina 1,5 km. Sjeverna mu je strana od vapnenca, a južna od fliša u kojem dominira tupina nad kojom je nastalo plodno tlo. S južne strane na Marjanu je poluotok Sustipan, koji zatvara zajedno s Marjanom gradsku luku. Sam Marjan je smješten tako da čini prirodni valobran Kaštelanskom zaljevu. Površina Marjana je oko 340 ha, od čega je polovica pokrivena borovom šumom. Marjan je 16.12.1964. godine proglašen park-šumom i time zaštićen Zakonom o zaštiti prirode Republike Hrvatske. Prvi vrh (lok. Prvi vrj) je na nadmorskoj visini od 125 metara. Na njemu je sagrađena zgrada Meteorološkog opservatorija i restoran koji je poslije preuređen u Prirodoslovni muzej. Uz muzej su sagrađeni Zoološki vrt i Vivarij te poslije i akvarij s morskom vodom. Drugi vrh (Telegrin, Veli križ; Drugi vrj) nosi ime Telegrin i na nadmorskoj je visini od 178 metara i najviši je vrh. Treći vrh je na nadmorskoj visini od 148 metara. Na njemu je protupožarna promatračnica, a u podnožju je uređena vidilica. Uz Marjan je u svezi jedna do danas nepotvrđena legenda da je nekad bio vulkan. [Ref: 1] WIKIPEDIJA ENGLISH SUMMARY: MarjanMarjan is a hill on the peninsula of the city of Split, the second largest city of Croatia. It is covered with Mediterranean pine forest and completely surrounded by the city and the sea, making it a unique sight. Originally used as a park by the citizens as early as the 3rd century, it is a favorite weekend excursion destination and a recreational center for the city. It is also the setting for numerous beaches and jogging trails as well as tennis courts and the city Zoo, all surrounded by the scenic forest. The tip of the peninsula houses the Institute of Oceanography and Fisheries. Marjan is 178 m tall and offers a view of the entire city, the surrounding islands, and the nearby mountains of Mosor and Kozjak. Beaches Kašjuni and Bene are located at the foot of Marjan hill. WIKIPEDIJA 
Pogled na Marjan iz zraka
Izvor: Park šuma "Marjan" ImeIme Marjan dolazi od latinskog praedium ili fundus Marianum (P. Skok: Postanak Splita. Anali Historijskog Instituta u Dubrovniku. Dubrovnik, 1952.,str. 23).
U oporuci priora Petra iz, pretpostavlja se prve polovice 8. stoljeća, spominje se kao Marulianus ( "Voleo et iubeo ut de ecclesia s.Ioannis teram unam uti dicitur a Maruliano quam emi ab aunculo pro solidis quindecim..." (M. Horvat: Oporuka priora Petra. Rad Jugosl. akademije znanosti i umjetnosti, 283. Zagreb 1951.,str. 124)), a zatim Mergnanus, Murnanus, Marnanus, Murnano, kao i Marnano, Mergnano, Mernjan, Merjan, Marglian, Mirgian, Mirgnan, Megnan. Još je jedno ime zabilježeno, koje nema nikakve veze s gornjim imenima. To je Mons Kyrie eleison, a ono je došlo od crkvenih procesija i blagoslova polja, koji su se obavljali na njemu. Taj naziv potječe od liturgijskih običaja u kojima se pjevaju posebne litanije za vrijeme blagoslova polja, u kojima se zaziva Blažena Djevica Marija, apostoli i drugi sveci redom, a iza svakoga naziva dodaju se riječi Kyrie eleyson (grč.Gospodine, smiluj se!). Tako ga naziva i Toma Arhiđakon kada piše o događajima oko 1112. i 1113. (in rupibus montis Kyrieleyson). Naziva se i Mons Serra ili Mons Serranda, a pod tim se nazivom spominje više puta i u gradskom statutu iz 1312. godine, te Mons Serandea, što dolazi od talijanskog glagola serrare (zatvoriti) Današnji naziv je nastao u 19. stoljeću izmjenom starijeg oblika Merjan koji je danas još očuvan kod starijih Splićana, a potječe od još starijeg Mrjan. Njemu je odgovarao oblik Mrljan koji je rabio Andrija Kačić Miošić, a i bliže splitsko zaleđe. |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:
 BOOKING Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove planine Oglašavajte ovdje:
|
ZEMLJOPISNI PREGLED
Reljef, geološka podloga i tloBrdo Marjan nalazi se na marjanskom poluotoku, koji je krajni zapadni dio Splitskog poluotoka. Sa sjeverne i zapadne strane okružuje ga Kaštelanskog zaljeva, a s južne strane Splitski kanal. Marjanski poluotok je vezan s kopnom na svojoj istočnoj strani (oko 1 kilometar zračne linije između uvale Špinut i Gradske luke.
Obala Marjana je prilično razvedena i različita, te se na njoj nalazi više uvala, klifova i grebena. Sjeverna stana se strmije i manje razvedeno spušta prema moru (prosječan nagib iznosi oko 23%). Od grebena Marjana prema jugu, njegova se padina u početku strmo (nagib oko 50%), a na na području Jerolimskih stijena (Jerolimske, odn. Šantine stine) potpuno okomito, do visine oko 50 metara nad morem, gdje prelazi u obalnu zaravan široku od 200 do 400 metara, na kojoj se razvilo gradsko područje Meje. Na dijelovima južne obale nalaze se klifovi visoki i do 30 metara. S južne strane na Marjanu je poluotok Sustipan, koji zatvara zajedno s Marjanom gradsku luku. Brdo je visoko 178 metara, a najviši vrh mu se zove Telegrin. Dužina mu je oko 3,5 km, a najveća širina 1,5 km. Sjeverna strana Marjana građena je od vapnenca i ovdje se razvio tipičan obalni krš (litoralni krš), na kojemu je sloj tla plitak, suh i izložen eroziji. Na južnim padinama Marjana nalazi se zona fliša u kojoj dominira tupina (lapor), koji se lako razgrađuje te je ovdje nastalo plodno tlo. U primorskim krajevima fliš je pretežito eocenske starosti te je stalnim djelovanjem vode došlo do njihova rastvaranja i formiranja plodnog tla. U park-šumi Marjan ne javlja se tipična crvenica (terra rossa), već njezin nerazvijeni tip žućkaste do bijelo crvene boje. Pokazuje visoku koncentraciju glinenih čestica, a siromašna je česticama vapnenca i humusa. Vlaženjem ove crvenice bubre,povećavaju svoj volumen i postaju slabo propusne za vodu. Iako manje plodan, uz pravilne agrotehničke mjere, ovaj tip crvenice može postići velike prinose posebice u vrtlarstvu. 
Kartografski reljef Splitskog poluotoka, s Marjanom i prikazom naselja Spalatum (2) i antičke Salone (1)
Autor fotografije: LBM1948; Wikipedija 
Splitski poluotok, Kaštelanski zaljev, i okolno područje snimljeni iz orbite sa ISS-a (Međunarodna svemirska stanica)
Izvor: NASA 
Pogled iz aviona na Splitski poluotok
Pogled s Poljičke planine prema Splitskom poluotoku, gradu Splitu, Kaštelanskom zaljevu, Splitskim vratima i Marjanu
|
Splitski poluotok Splitski poluotok je poluotok u Hrvatskoj, na obali Jadranskog mora na kojem je smješten grad Split i brdo Marjan. Sa sjeverne i zapadne strane se nalazi Kaštelanski zaljev, a s južne Splitski kanal i Šoltanski kanal. Kao manji poluotok se na njegovu zapadnu dijelu nalazi Marjanski poluotok. 
Splitski poluotok, s Marjanom, iz zraka
Današnja fina modelacija marjanskog bila i pristanaka imaju se isključivo pripisati djelovanju atmosferskih voda. Voda naime djeluje na vapnenac tako da ga otapa, pa otud oni žljebovi, škripovi, jamice, škrape, pukotine, sve znaci duboke starosti". |
Karta Marjana
OpenStreetMap
OpenStreetMap
Pogled na gradsku luku i brdo Marjan sa zvonika Splitske katedrale
PRIRODA
Biljni svijet
|
Vegetacija Marjana
Prirodne osobitosti koje Marjan izdvajaju od sličnih predjela na Jadranu sastoje se u jedinstvenom položaju. slikovitim uvalama, strmim liticama te mnogobrojnim stazama i vidikovcima koji mu daju osebujan panoramski izgled i osobitu ljepotu. Tome treba dodati i guste šume alepskog bora koje imaju posebnu rekreacijsku važnost, a u znanstvenom pogledu primjer su uspješnog kultiviranja gologa krša; pojedini lokaliteti slikovitih vertikalnih Jerolimskih stijena interesantni su botanički rezervati. Pružanje marjanskog brda i njegova glavnog grebena smjerom zapad istok, kao i konfiguracija njegovih padina utjecali su na postojanje dvije izražene ekspozicije, sjevernu i južnu, koje utječu na razvitak tipova vegetacije i na raspored biljnih vrsta, kojih na Marjanu ima značajan broj, s obzirom na njegovu veličinu. Pod vegetacijom se nalazi veći dio poluotoka (196 hektara, odn 65% površine poluotoka). Prije izgradnje (oko 300. godine n.e.) Dioklecijanove palače, na rtu Marjana podignut je hram Dijane, božice lova, što svjedoči o tadašnjoj vjerojatnoj šumovitosti područja. U ranom srednjem vijeku splitskim statutom zabranjena je sječa šume, regulirana ispaša stoke i osigurana posebna čuvarska služba. Za mletačke uprave na Marjanu popušta režim zaštite šuma, a na crtežima iz tog doba Marjan je gol i krševit (kamenjar). Prirodna šuma uništena je pretjeranim iskorištavanjem (sječom drva, skupljanjem ljekovitog bilja, krčenjem i paležom). Zbog vapnenačke podloge na velikom dijelu Marjana, nakon uništenja prirodne vegetacije Marjana, ubrzao se proces degradacije tla, do točke kada je ono postalo sterilno, tj. nepogodno za poljoprivrednu proizvodnju. Zbog toga je u drugoj polovici 19. stoljeća počela akcija pošumljvanja, koju je vodilo Društvo Marjan, sa splitskim prirodoslocem prof. Jurjem Kolombatovićem. Podizanjem šume smanjila se erozija tla. Na južnim flišnim i laporovim padinama Marjana, gdje je prirodna šuma u prošlosti bila iskrčena, uspijeva autohtona i kultivirana flora mediteranskog područja: vinova loza, masline, povrće i ostale drvenaste gospodarske kulture - agrumi i sl. Cjelokupnu floru Marjana čini više od 400 biljnih vrsta, te su utvrđene endemične, zaštićene, ugrožene i ljekovite biljke kao i alohtone vrste, među kojima i neke invazivne. Od ukupne flore, udio endemičnih i ugroženih biljaka je oko 3,5%, a zaštićenih oko 10%. Javna ustanova za upravljanje Park šumom Marjan opisuje da Park šuma Marjan posjeduje širok spektar raznolikosti biljnog i životinjskog svijeta. Zbog utjecaja klimatskih faktora i geografske konfiguracije u harmoničnim biocenotičkim odnosima su se razvili česnuba, crni jesan, crni grab, planika, lopočika, tršljika, šparožina, vrisovi i divlje ruže koje dominiraju na području Marjana. Park šuma Marjan pruža značajnu zaštitno-klimatsku funkciju, ublažava temperaturne razlike, regulira vlažnost zraka i stvara specifičnu šumsku mikroklimu (Park šuma Marjan, 2012.). Šume alepskog bora
Sadašnja šuma na Marjanu je sađena šuma. Marjan se od 1884. godine sustavno pošumljavala pa je tako sjeverna strana poluotoka od 1936. godine cijela prekrivena šumom alepskog bora (Pinus halepensis Mill.) 94% uz primjesu čempresa (Cupressus sempervirens L.) 5%, a sve ostale vrste: brucijski bor, cedar, pinija, medunac i česmina čine samo do 1% šume. To ujedno i jedna od prvih, umjetnim pošumljavanjem, podignutih šumskih površina na području jadranskog krša. Dominacija gusto posađene monokulture alepskog bora uzrokuje pomanjkanje svijetla pa je prirodno pomlađivanje šume otežano. Osim toga, zbog gustog sklopa sadnje, stabla alepskog bora ovdje su visoka i tanka, dok je tipični alepski bor širokog debla i raskošne krošnje. Prosječna starost marjanskih borova je 90 godina. Stabla dožive 150 do 200 godina. Zbog otpornosti na sušu, buru i posolicu prikladan je za krš. [IZV: 2] 
Prorjeđena šuma alekskog bora na Marjanu
Stablo masline na južnoj padini Marjana
|
Nema domaćeg i stranog botaničara koji ne bi prepoznao taj vrh kod grada Splita. Na ovom poluotoku nasadio se glasovit vrh Marjan, poznat u botaničkom svijetu kao Monte Marjan." 
Niska mediteranska vegetacija stjenovitih staništa i kamenjara
Jerolimske stijene na Marjanu su geomorfološki spomenik i botanički zanimljiv lokalitet mediteranske flore 
Alepski bor (Pinus halepensis (syn. P. maritima))
Botanička ilustracija iz djela Description of the Genus Pinus, with directions relative to the cultivation, remarks on the uses of the several species and descriptions of many other new species of the Family of Coniferae illustrated with figures. Autor: Aylmer Bourke Lambert. Esq. London: Messrs. Weddell, MDCCCXXXII |
Zaštita prirode
Marjanska šuma je 1964. rješenjem tadašnjeg Republičkog zavoda za zaštitu prirode, proglašena za rezervat prirode u kategoriji park - šume, kao jedna od prvih uspješno podignutih šumskih površina umjetnim pošumljavanjem na području jadranskog krša.
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Istočni, i sjeveroistočni dijelovi Marjana su urbanizirani i brdo Marjan je sastavni dio gradskog tkiva Splita s povijesno-kulturnom, ekološko-edukacijskom i sportsko-rekreacijskom funkcijom. Istočne padine brda Marjan izdižu se od samog centra grada, zapadno od područja današnje Marmontove ulice i naselja Varoš.
Povijesni pregled
Područje Marjana je povezano sa Splitom i nikako se ne može odvojeno promatrati. Prvi i najstariji tragovi ljudskog života nađeni su na uzvisini Bambina glavica, na južnoj padini brda i datiraju još u prapovijest. Rimljani su ostavili znatne tragove o Marjanu, kao što su imena Marulianus, Marnanus i Mons Kyrielson. Starorimska nazočnost na Marjanu datira od prije gradnje Dioklecijanove palače, kada je na rtu Marjana bio hram starorimske božice lova Dijane. U to doba postojao je i put od naselja Spalatum do hrama, što svjedoči o značaju Marjana. Marjan je u tada bio šumovit, a pretpostavlja se da je bio obrastao bjelogoricom, točnije hrastovom šumom.
Zapisi iz srednjeg vijeka također spominju Marjan, poglavito u Statutu grada Splita (1312.) gdje se zabranjuje sječa drva na Marjanu.
Od starog vijeka na njemu su nalazile brojne pustinjačke nastambe na mjestu kojih su kasnije izgrađene crkvice - najpoznatija je Sv. Jere. Nekad kamena golet koja je služila kao pašnjak, koncem 19. i početkom 20. stoljeća je pošumljen, mahom borovom šumom.
Zapisi iz srednjeg vijeka također spominju Marjan, poglavito u Statutu grada Splita (1312.) gdje se zabranjuje sječa drva na Marjanu.
Od starog vijeka na njemu su nalazile brojne pustinjačke nastambe na mjestu kojih su kasnije izgrađene crkvice - najpoznatija je Sv. Jere. Nekad kamena golet koja je služila kao pašnjak, koncem 19. i početkom 20. stoljeća je pošumljen, mahom borovom šumom.
Vizura grada Splita 1764 godine, s pogledom na brdo Marjan i gradsku luku
Autor grafike by Robert Adam. Autor fotografije djela: E. Hébrard i J. Zeiller: Spalato, le Palais de Dioclétien, Paris, 1912.
Autor grafike by Robert Adam. Autor fotografije djela: E. Hébrard i J. Zeiller: Spalato, le Palais de Dioclétien, Paris, 1912.
Kronološki pregled povijesti Marjana
|
Prije izgradnje (oko 300. godine n.e.) Dioklecijanove palače, na rtu Marjana podignut je hram Dijane, božice lova, što svjedoči o tadašnjoj vjerojatnoj šumovitosti područja.
8. stoljeće - prvi spomen Marjanskog brda kao Marulianus. 13. stoljeće - brdo Marjan okruženo je ogradom i smatra se općinskom šumom. Sagrađena je crkva sv. Nikole. 14. stoljeće - Statut grada Splita zabranjuje sječu stabala na Marjanu. 
Eremitaža, pustinjska nastamba u špilji na jugozapadnom dijelu Marjana
15. stoljeće Utemeljenje crkve sv. Jeronima i pustinjačkih nastambi u špiljama.
1573. Osnivanje židovskog groblja 1657. Fra Andrija Kačić Miošić spominje da je Marjan bio poprište borbi s Turcima u vrijeme Kandijskog rata i za opsade Splita 1657. Kačić opisuje junačku obranu Splićana: Na Turke su juriš učinili uz polje ih ravno potirali mnoge turske odsikoše glave kod Mrljana, visoke planine. |
Pustinjaci Marjan je dugo vremena bio utočište pustinjaka, a o tome govori i Perislav Petrić u svom feljtonu, objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji (6.-11.5.2003.): "U današnjoj pećini sv. Jere bio je stari oratorij sv. Cirijaka in spelunca, in grotta, kako zabilježi Toma Arciđakon. Uz oratorij je zabilježen podatak da bijaše u liticama brda Kirijelejson, nadalje ovaj naziv je identičan sa sv. Cirijakom. I špilja zapadnije u okomitoj stijeni, pregrađena od Karepića 1523. godine, bijaše eremitaža. Za pustinjake ili eremite po Marjanu nadbiskup Cosmi krajem 17. stoljeća navodi da su čuvari i sakristani marjanskih crkava" 
Marjan na detalju karte: Delineato situsve provinciae circa Clissam et Spalatum (Autor: Matthaeus Merian).
Bakrorez, Frankfurt am Main, 1652.; Podnaslov: Abbildung oder Situation der Landschaft und Clissa und Spalato; Zbirka Novak, Zbirka zemljovida i atlasa NSK, Zagreb |
|
|
19. stoljeće |
|
19. stoljeće - izgrađene su prve šire staze na istočnom dijelu brda.
1852. Prvo pošumljavanje Marjana alepskim borom na Židovskom groblju. 1884. Sustavno pošumljavanje Marjana zahvaljujući revnosti i aktivizmu prof. Jurja Kolombatovića. 
Jedna od prvih fotografija istočne strane nepošumljenog Marjana, iz 1870. godine
Pogled s Marjana na Split, oko 1880. godine
|
Split. Pogled s Marjana, 19. stoljeće
Grafička zbirka HDA |
|
|
20. stoljeće |
Arhivska zračna fotografija Marjana u vrijeme početaka pošumljavanja brda
1903. Profesor Juraj Kolombatović osniva Udrugu Marjan i postaje njezin prvi predsjednik. Iste godine udruga gradi cestu od Velog Varoša do Marjanova prvog vrha.
1905 S dobrovoljnim prilozima, Udruga gradi stazu do Marjanova drugog vrha. Izgrađena su dva vidikovca na istaknutim mjestima brda. 1907. Udruga rekonstruira staru stazu do prvog vrha, iza židovskog groblja; uređuje ju kao stubište. 1908. Tijekom dvije godine izgrađeno je nekoliko vidikovaca na južnoj strani Marjana na mjestu zvanom Vilini dvori. 1909. Vatra uništava drvenu gostionicu na prvom vrhu, ali zahvaljujući stanovnicima Varoša spriječen je šumski požar. 1910. Društvo Marjan gradi dva boćarska igrališta na Marjanovu prvom vrhu. 1910. Društvo Marjan, uz pomoć donacija članova obnavlja, i ponovno otvara restoran na prvom vrhu. 
Pogled na Split s Marjana 1910. godine.
1911. Udruga Marjan broji više od 400 članova.
1912. Na Marjanu izgrađeno dječje igralište. 1913. Društvo postavlja znakove i oznake s hrvatskim i latinskim nazivima biljaka. 1913. Udruga otvara novi veliki restoran s dvoranom od 200 m² i balkonom za glazbene nastupe. 1914. Pošumljavanje Marjanska je toliko uspješno da je šumu potrebno prorijediti do zdrave gustoće. 1918. Šuma se prostire na više od 75 hektara. 1919. Dr. Jakša Račić postaje predsjednik Društva Marjan i na tome mjestu ostaje narednih 25 godina. 1921. Udruga dobiva veliki broj palmi s otoka Visa i sadi ih uz Rečićevu stazu. 1922. Uz pomoć općine izgrađeno je kameno stubište od obale do Židovskog groblja, dok je put do Sv. Nikole popločan i omeđen kamenim zidom. 1923. Na sjeverozapadnom rtu organiziran je lov na zečeve. 1924. Na Marjanu je organiziran najveći lova na zečeve u dalmatinskoj povijesti, a u tri dana uhvaćeno je 350 zečeva. 1924. Počinju radovi na obnovi drugog vrha. Biskup dr. Klement Bonefačić posjetio je gradilište i donirao 400 dinara Fondu Društva Marjan. Tvornica cementa Dalmacija iz Kaštel Sućurca donira 10 cementnih vagona. U kolovozu iste godine radovi su dovršeni, zajedno sa sagrađenim pristupom prvom vrhu kojega čini 378 bijelih kamenih stepenica. 1925. Osnovan je Prirodoslovni muzej; velika sala restorana podijeljena na djelove kako bi ugostila zbirku punjenih sisavaca, ptica, riba i školjki. Kustos Muzeja postaje prof. Umberto Girometta. 1926. Otvoren je zoološki vrt, koji već prvog dana prima 3000 posjetitelja. 1926. Cijela šuma Marjana okružena je visokom žičanom ogradom. Društvo Marjan u to doba uvozi u Marjan divljač, koja se brzo namnožila i težacima na padinama Marjana činila veliku štetu. Da zaštiti i divljač i polja, Društvo ograđuje marjansku šumu s 4500 m žičanog pletiva, a na prilazima šumi postavlja šest velikih dvokrilnih vrata i 12 manjih, pomoćnih. Ograđivanje je završeno 1926. Predsjednik Društva Račić često za istaknute goste, pa i za kralja, priređuje ne običan lov, nego hajku - lov s potjerom. 1927. Velika suša utječe na Dalmaciju; udruga zaštićuje (malčira) biljke Marjana kamenjem kako bi spriječila dehidraciju i organizira opskrbu vodom za navodnjavanje. Izgubljena je samo jedna trećina biljaka. 1928. Uz podršku gradske uprave, u istočnom dijelu Prirodoslovnog muzeja izgrađen je morski akvarij s 9 osvijetljenih bazena. 1929. Udruga postavlja nekoliko kamenih ploča diljem Marjana s interpretativnim tekstovima Luke Botića i Jerolima Kavanjina. 1939. Gosti s jednog broda-kruzera doniraju aligatora zoološkom vrtu. 1941. Održava se posljednja skupština Društva Marjan prije okupacije i Drugog svjetskog rata. Udruga ima 45 članova. 1944. Predsjednik Društva Marjan postaje slikar Emanuel Vidović. 1945. Nakon Drugog svjetskog rata jedini preživjeli stanovnici zoološkog vrta su aligator i crni medvjed. Staro židovsko groblje je zatvoreno i sačuvano kao spomenik. Židovi se počinju ukapati na židovskom dijelu groblja Lovrinac na istoku grada. |
Juraj Kolombatović (Split, 8.12.1843. - Split, 21.9.1908.) Hrvatski prirodoslovac, najpoznatiji po svom radu na području ihtiologije i na projektu pošumljavanja Marjana. Radi kao srednjoškolski profesor od 1864. do 1900. Kolombatović je ostao zapamćen po svojim otkrićima devet novih ribljih vrsta a kasnije je otkrio i vrstu guštera - Lacerta mosorensis. Osim toga, 1852. je pokrenuo projekt pošumljavanja Marjana sadeći alepski bor, a sudjelovao je i osnutku društva Marjan 1903. 1903. Osnovano Društvo Marjan Društvo Marjan osnovano je 1903. godine. Osnivač i predsjednik Društva bio je prof. Juraj Kolumbatović. Nakon njega predsjednik je bio liječnik iz Velog Varoša Šimun Tudor. Djelatnost Društva zamrla je tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata. Nakon Drugog svjetskog rata Predsjednik Društva postaje jedini preživjeli od 45 članova društva slikar Emanuel Vidović. Društvo je radilo na pošumljavanju, izgradnji putova, vidilica, ugostiteljskih objekata, stuba do Telegrina i zaštiti kulturnih i povijesnih spomenika, a aktivnošću društva dovedena je 1953. i voda na Marjan. 
Pogled prema Marjanu na kartolini (razglednici) poslanoj 1936. godine
1930. Osnovano Društvo Meje Društvo Meje osnovano je 1930. godine, a prvi Predsjednik društva bio je Ivan Meštrović. Cilj društva bio je uređenje područja Meja, posebno pošumljavanje od Sustipana do rta Marjana i izgradnja kupališta u uvali Sustipan te sanacija tupinoloma tvornice Betizza. |
Područje Marjana na karti Splita i okolice 1947.-48. godine
|
1951. Društvo Marjan dozvolu za rad od strane socijalističkih vlasti.
1953. Provodi se kampanja i Društvo uspijeva dovesti vodu na prvi vrh. 1954. Izgrađene su nove kolibe na Benama i na Sedlo, a Vidilica kod Židovskog groblja dobiva kiosk-buffet. 1963. U Gradskom muzeju održava se velika izložba o Marjanu i njegovu značaju. 1964. Marjan je zbog upornog nastojanja Društva proglašen posebno zaštićeni područjem prirode. 1970. Popisom marjanske šume utvrđeno je postojanje 115.265 stabala. 1975. Zoološki vrt posjećuje više od 120.000 ljudi. 1977. Društvo Marjan se protivi izgradnji na obroncima brda i uspijeva spriječiti izgradnju RTV-a na sjevernim padinama. 1978. Društvo Marjan odlikovano je za zasluge Zlatnim grbom grada Splita. 1990. Društvo Marjan u suradnji s Udrugom prijatelja kulturne baštine obnavlja crkvu sv. Nikole. |
|
|
|
21. stoljeće |
2001. Društvo Marjan izdaje sveobuhvatnu publikaciju o Marjanu, u suradnji sa stručnjacima koji sastavljaju poglavlja o povijesti, šumarstvu, sportu, prometu, geologiji i ukupnom značenju Marjana za Split.
2004. Društvo obnavlja kamenu kuću u Botaničkom vrtu izgrađenu 1913. godine (u njoj se sada nalazi Javna ustanova za upravljanje Park šumom Marjan).
2004. Hrvatski sabor je zahvaljujući Društvu Marjan izglasao osnivanje Javne ustanove za upravljanje Park šumom Marjan, čime Grad Split postaje odgovoran za upravljanje Park šumom Marjan.
2005. Društvo obnavlja Marangunićevu šetnicu.
2007. Na zahtjev Društva i drugih organizacija i pojedinaca, barovi na platou Prve vidilice fiksirani su kako bi se spriječilo parkiranje automobila na tom području.
2011. Zeleni Dalmacije u svojim ophodnjama detektirali su neuobičajena sušenja mladih čempresa na Marjanu, što će kasnije prerasti u ekološku katastrofu širenjem nametnika potkornjaka.
2013. 10 m visok bijeli križ otkriven je uz platformu na najvišem vrhu brda Marjan.
2014. Zbog izuzetno lošeg stanja zatvoren je Zoološki vrt na Marjanu.
2017. Na Marjanu se masovno suše borovi, pošast se proširila i na južni i zapadni dio šume; samo tijekom zime izvučeno je 700 mrtvih stabala.
2018. Ponovno otvoren Zoološki vrt, no s drugačijim konceptom.
2018. Na Marjanu 13 posto šume zahvaćeno potkornjakom
2019. Zbog izuzetno teškog stanja marjanske crnogorične šume napadnute nametnikom mediteranskim potkornjakom (Orthotomicus erosus), započela je opsežna sanitarna sječa šume. Župan Splitsko-dalmatinske županije objavio je da: na temelju Zakona o zaštiti od elementarnih nepogoda i županijskog Statuta donosi odluku o proglašenju izravne opasnosti od nastanka elementarne nepogode uzrokovane pojavom uništenja drvenaste vegetacije tijekom 2018. i 2019. godine na području gradskih kotareva Meje, Varoš i Spinut, lokalitet park-šuma Marjan.
2004. Društvo obnavlja kamenu kuću u Botaničkom vrtu izgrađenu 1913. godine (u njoj se sada nalazi Javna ustanova za upravljanje Park šumom Marjan).
2004. Hrvatski sabor je zahvaljujući Društvu Marjan izglasao osnivanje Javne ustanove za upravljanje Park šumom Marjan, čime Grad Split postaje odgovoran za upravljanje Park šumom Marjan.
2005. Društvo obnavlja Marangunićevu šetnicu.
2007. Na zahtjev Društva i drugih organizacija i pojedinaca, barovi na platou Prve vidilice fiksirani su kako bi se spriječilo parkiranje automobila na tom području.
2011. Zeleni Dalmacije u svojim ophodnjama detektirali su neuobičajena sušenja mladih čempresa na Marjanu, što će kasnije prerasti u ekološku katastrofu širenjem nametnika potkornjaka.
2013. 10 m visok bijeli križ otkriven je uz platformu na najvišem vrhu brda Marjan.
2014. Zbog izuzetno lošeg stanja zatvoren je Zoološki vrt na Marjanu.
2017. Na Marjanu se masovno suše borovi, pošast se proširila i na južni i zapadni dio šume; samo tijekom zime izvučeno je 700 mrtvih stabala.
2018. Ponovno otvoren Zoološki vrt, no s drugačijim konceptom.
2018. Na Marjanu 13 posto šume zahvaćeno potkornjakom
2019. Zbog izuzetno teškog stanja marjanske crnogorične šume napadnute nametnikom mediteranskim potkornjakom (Orthotomicus erosus), započela je opsežna sanitarna sječa šume. Župan Splitsko-dalmatinske županije objavio je da: na temelju Zakona o zaštiti od elementarnih nepogoda i županijskog Statuta donosi odluku o proglašenju izravne opasnosti od nastanka elementarne nepogode uzrokovane pojavom uništenja drvenaste vegetacije tijekom 2018. i 2019. godine na području gradskih kotareva Meje, Varoš i Spinut, lokalitet park-šuma Marjan.
Kulturno - povijesna baština
|
Nekoliko vrlo vrijednih spomenika kulturne baštine i desetak znanstvenih i kulturnih institucija na Marjanu dopunjuju njegovu prirodnu vrijednost.
Kulturni krajolik poluotoka Marjana, zaštićeno je kulturno dobro u Splitu. Nalazi se na poluotoku Marjanu. Pod oznakom Z-6401 zavedeno je kao nepokretno kulturno dobro - kulturni krajolik, pravna statusa zaštićena kulturnog dobra, klasificirano kao "kulturni krajolik". Unutar područja Park šume Marjan nalaze se sljedeća nepokretna kulturna dobra:
Osim ovih pojedinačno zaštićenih kulturnih dobara unutar Park šume Marjan postoje i dvije zaštićene kulturno povijesne cjeline i to:
Unutar područja Park šume Marjan nalaze se i kulturna dobra koja nakon isteka preventivne zaštite nisu više pod zaštitom
IZVORI: DRUŠTVO MARJAN i MINISTARSTVO KULTURE RH |
Pokretna kulturna dobra
|
Priče iz planine
|
Marjane, Marjane je hrvatska narodna domoljubna pjesma koju je prvi put 1930-ih zapisao pjesnik Ivo Tijardović. Danas je ona službena pjesma grada Splita. Kroz povijest joj je tekst nekoliko puta mijenjan, ovisno o političkim okolnostima i ideologiji njenih izvođača. Pri tome se posebno ističe razdoblje Drugog svjetskog rata kada su je preuzeli partizani; u poratnom razdoblju su vlastite verzije koristili i navijači nogometnog kluba Hajduk. Današnja verzija se izvodi od 1990. godine kada je u Hrvatskoj uvedena demokracija.
MUNIR VEJZOVIĆ, Split
Grafika; Dimenzije: 40 x 60 cm |
MARJANE, MARJANE - MANJINJORGO (audio)
Autor: DALMACIJA MUSIC CHANNEL Datum objavljivanja: 3.5.2018. Opis videa: Marjane, Marjane - Manjinjorgo Tradicionalna Arr: Tiho Orlić Produkcija: Tomislav Mrduljaš Manjinjorgo su Tedi, Giuliano, Ivo, Tiho, Lovre, Mladen, Marko, Petar, Andro i Tomo. Video su realizirali: Matej Sunara i Jakov Matić Kadrovi drona 'Crodron' Slike korištene u videu: Javna ustanova za upravljanje Park-šumom Marjan Snimano, miksano i masterizirano u studiju T. Mrduljaš Oj Marjane samotna planino |
1. PO SREDIŠNJEM DIJELU MARJANA
Karta dijela Marjana između obale i Velike vidilice s najvišim vrhom
Osnova: Open Street Map
Osnova: Open Street Map
Pogled na grad Split s Prve vidilice na Marjanu
Na horizontu se vide Kozjak (lijevo), Mosor (u sredini) i Poljička planina (desno).
Na horizontu se vide Kozjak (lijevo), Mosor (u sredini) i Poljička planina (desno).
Karta dijela Marjana između obale i Prve vidilice
Osnova: Open Street Map
Osnova: Open Street Map
Marjanske skale
|
Marjanske skale su veliko stubište u Splitu, koje vodi od obale Gradske luke (dio Trumbićeve obale u splitskom naselju Dražanac), jugoistočnim padinama Marjana, do Prve vidilice (vidikovca) podno starog Židovskog groblja i dalje prema crkvi sv. Nikole. Marjanske skale ju popularni naziv za ove stube čiji je službeni naziv Botićevo šetalište.
Građene su od 1919. do 1924. godine prema projektu istaknutog splitskog graditelja i člana Društva "Marjan" inž. Petra Senjanovića, prvenstveno zaslugom dugogodišnjeg predsjednika Društva "Marjan" i tadašnjeg gradonačelnika dr. Jakše Račića, po kojemu su Skale tada i nosile ime. Poznate su još i pod nazivom Senjanovićeve skale. Marjanske skale jedinstveno su šetalište koje je, iz samog središta grada, Marjan učinilo dostupno građanima Splita. Uz pošumljavanje Marjana koje je započelo još 1884., to vrijedno arhitektonsko rješenje svojim jednostavnim, utilitarnim, ali skladnim oblikovanjem svjedoči o vremenu kada Marjan, nekad golo primorsko brdo, dobiva elemente kultiviranog krajolika u kojemu Splićani i danas uživaju. Pod oznakom Z-6482 zavedene su kao nepokretno kulturno dobro - pojedinačno, pravna statusa zaštićena kulturnog dobra, klasificirane kao profana graditeljska baština. IZVOR: MINISTARSTVO KULTURE RH 
Trumbićeva obala i početak Marjanskih skala
Spomen-ploča u povodu 60godišnjice Društva Marjana, s ugraviranim napisom: Društvo Marjan 1903-1963; podignuta na početku Marjanskih skala
|
Prve Marjanske skale
Pogled s Marjanskih skala na dio Trumbićeve obale i Gradsku luku
|
Botićevo šetalište na pola puta od obale do Prve vidilice
|
Prva vidilica
Ploča sa stihovima Luke Botića posvećenima Marjanu, ugrađena na zidu Prve vidilice
Udruga Marjan postavila je 1929. godine nekoliko kamenih ploča diljem Marjana s interpretativnim tekstovima Luke Botića i Jerolima Kavanjina. |
Šetalište Alberta Marangunića
Dio Šetališta Alberta Marangunića,uz zid Starog židovskog groblja, iznad Prve vidilice
|
Šetalište Alberta Marangunića kod Starog židobvskog groblja
Albert Marangunić, iseljenik u Južnoj Americi, dao je u prvim desetljećima 20. stojeća znatna sredstva za uređenje Marjana, i po njemu je nazvano najvažnije šetalište.
|
Staro židovsko groblje
|
Židovsko groblje u Splitu je najstarije židovsko groblje na teritoriju Republike Hrvatske, te jedno od najstarijih sačuvanih u svijetu. Osnovali su ga splitski Židovi davne 1573. godine na istočnoj padini brda Marjana. O godini osnivanja groblja svjedoči i kopija isprave iz 1662. godine koja se čuva u Židovskoj općini u Splitu, a u kojoj se kao datum prvih ukopa navodi 16.1.1573. godine. Osnivanje groblja vezano je uz doseljenje sve većeg broja sefardskih obitelji iz Španjolske. Tu su pokopani i mnogi ugledni Splićani među kojima izdvajamo Vida Morpurga, jednog od istaknutih vođa hrvatskog narodnog preporoda u Splitu, izdavača i vlasnika najstarije splitske knjižare. Bilo je to prvo splitsko groblje podignuto izvan grada, i jedno od prvih ove vrste u Dalmaciji.
Zadnji ukop obavljen je 1945. kada je groblje zatvoreno i zaštićeno kao spomenik. Na groblju je više od 700 grobova. Zaštićeno je kulturno dobro. Ispod groblja je marjanska vidilica. Pod oznakom Z-5554 zavedeno je kao nepokretno kulturno dobro - pojedinačno, pravna statusa zaštićena kulturnog dobra, klasificiranog kao ostalo. |
Staro židovsko groblje
Izvor fotografije: Park-šuma Marjan |
Crkva sv. Nikole Putnika
Crkva sv. Nikole, pročelje i zvonik
|
Crkva sv. Nikole, poznata i kao crkva sv. Nikole Putnika, nalazi se na južnim padinama Marjana, na zaravni iznad Vidilice, odakle se pruža jedinstven pogled na Split.
U 13. st. dao ju je podići Splićanin Rako i njegova žena Elizabeta, a darovali su je opatu benediktinskog samostana na Sustipanu. U 14. st. uz crkvu je bila bratovština, a u 16. st. obitavalište pustinjaka, uklonjeno 1922. Jednobrodna je kamena građevina romaničkoga sloga, s pravokutnom apsidom uz koju je na južnoj strani zvonik na preslicu romaničko-gotičkoga sloga. Vrh jednostavnog pročelja je gotičko-renesansna skulptura Krista. U crkvi je slika sv. Nikole, rad splitskog slikara Angjela Uvodića. 
Crkva sv. Nikole, stražnja strana
|
Prvi vrh (Prvi vrj)
Kroz marjanska vrata stiže se na položaj Pasja jama poviše koje je Pločina, ravna glatka kamena kosina. Tu je i čempres dr. Šimuna Tudora od kojega vodi usko stubište na pričac uz Marjan. Put dalje vodi na Kaštelansku vidilicu pod kojom je Dračevac. Laganim usponom u zapad stiže se na Prvi vrh Marjana, koji su Varošani zvali Mali križ, po kraćoj stanci kod blagoslova polja.
Na Prvom vrhu Marjana ističe se Meštrovićev spomenik Luki Botiću (Split, 1830-Đakovo, 1863.), koji je ovdje 1921. prenesen s Prokurativa. Nakon kratkog boravka pred Kazalištem (1952.-1970.) opet se nalazi na Marjanu, koji je Botić opjevao. Na Prvom vrhu Marjana su i dvije značajne ustanove: Meteorološki opservatorij koji je osnovao Erald Marki (Split, 1876.-1958.) i Prirodoslovni muzej, koji je osnovao Umberto Girometta (Split, 1883.-1939.). Pred Muzejem je poprsje pokretača pošumljavanja Marjana Jurja Kolombatovića i spomen-ploča šumarniku H. Friedlu.
Na inicijativu varoškog učitelja Vjekoslava Radiće izgrađeni su 1908. Vilini dvori.
Inače, mit o vilama na Marjanu sačuvan je u splitskoj pučkoj pjesmi:
Pitat ću ja Merjan
i merjanske vile
ko mi ono po njem
rosno bere cviće.
Narodno pripovijedanje kazuje da su poznatoga splitskog ridikula Stipu Balu kao trogodišnje dijete bile otele marjanske vile i našli su ga nakon dva dana ovdje kao slaboumnog tepavca, drugi pričaju da je to bilo u Velom potoku, između Dujmovice i Kašjuna, i to s višćicama.
Prvi vrh Marjana nikada nije bio bez križa. Porastom šume i izgradnjom navedenih ustanova kameni križ je podignut uvrh stubišta. Poslije Drugoga svjetskog rata nova vlast 1944. uklanja i ovaj posljednji sačuvan križ na Marjanu.
IZVOR: Perisav Petrić, Tragom marjanske topografije
Na Prvom vrhu Marjana ističe se Meštrovićev spomenik Luki Botiću (Split, 1830-Đakovo, 1863.), koji je ovdje 1921. prenesen s Prokurativa. Nakon kratkog boravka pred Kazalištem (1952.-1970.) opet se nalazi na Marjanu, koji je Botić opjevao. Na Prvom vrhu Marjana su i dvije značajne ustanove: Meteorološki opservatorij koji je osnovao Erald Marki (Split, 1876.-1958.) i Prirodoslovni muzej, koji je osnovao Umberto Girometta (Split, 1883.-1939.). Pred Muzejem je poprsje pokretača pošumljavanja Marjana Jurja Kolombatovića i spomen-ploča šumarniku H. Friedlu.
Na inicijativu varoškog učitelja Vjekoslava Radiće izgrađeni su 1908. Vilini dvori.
Inače, mit o vilama na Marjanu sačuvan je u splitskoj pučkoj pjesmi:
Pitat ću ja Merjan
i merjanske vile
ko mi ono po njem
rosno bere cviće.
Narodno pripovijedanje kazuje da su poznatoga splitskog ridikula Stipu Balu kao trogodišnje dijete bile otele marjanske vile i našli su ga nakon dva dana ovdje kao slaboumnog tepavca, drugi pričaju da je to bilo u Velom potoku, između Dujmovice i Kašjuna, i to s višćicama.
Prvi vrh Marjana nikada nije bio bez križa. Porastom šume i izgradnjom navedenih ustanova kameni križ je podignut uvrh stubišta. Poslije Drugoga svjetskog rata nova vlast 1944. uklanja i ovaj posljednji sačuvan križ na Marjanu.
IZVOR: Perisav Petrić, Tragom marjanske topografije
Splitski zoološki vrt na Marjanu
|
Zoološki vrt na Marjanu otvoren je 1926. godine. Prilikom otvaranja u njemu je bilo 55 životinjskih vrsta. Na prostoru ZOO-a nalazi se bivša zgrada Prirodoslovnog muzeja u Splitu. Dvije godine nakon otvaranja izgrađen je akvarij, koji je zbog ruševnog stanja zgrade zatvoren 1991. godine.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata je djelomično stradala upravna zgrada, a kako je vrijeme odmicalo, stanje u zoološkom vrtu je bilo sve gore. Unatoč svemu, splitski zoološki vrt bio je u bivšoj Jugoslaviji poznat po uspješnom razmnožavanju i dugovječnosti životinja. Zološki vrt je zatvoren godine 2014. zbog revitalizacije, zbog izuzetno loših uvjeta u kojima su živjele životinje, a zbog kojih su se zgražali i Splićani i strani turisti. Pojedini strani mediji svrstavali su ga među tri najgora na svijetu, nakon dva u Ukrajini i Maleziji. Zoološki vrt je bio vrlo mali i tijesan za životinje: medvjedi su bili u malim betonskim nastambama, prvi susjedi su bili tigar i nojevi, a vukovi su se gurali u sićušnom kavezu u kojem su se međusobno napadali. Medvjede Mirnu i Viktora su iz zatvorenog zoološkog vrta smjestili u azil za medvjede u Kuterevu, gdje je za njih izgrađen novi obor. Revitalizirani ZOO je ponovno otvoren 2018. godine, na temelju odluke za ubuduće bude nastanjen isključivo autohtonim vrstama ovih krajeva i da djeluje kao edukacijski centar s obrazovnim sadržajima, i namijenjen djeci te osobama s posebnim potrebama. Tako da se u okviru ovog edukacijski centra sada mogu vidjeti magarci, ovce i poniji. Također je Marjanom provedena tzv. Marjanska magareća staza duga sedam kilometara, koja polazi od Varoši, preko Vidilice, Marjanskog puta do zoološkog vrta. Prema gradskim planovima, novi zoološki vrt bi se trebao graditi istočno od Splita, kod naselja Žrnovnica. Secesijske zgrade u sklopu Zoološkoga vrta na Marjanu građene su od 1909. do 1926. godine. Nalaze se na adresi Kolombatovićevo šetalište 2. Pod oznakom Z-5945 zavedene su kao nepokretno kulturno dobro - pojedinačno, pravna statusa zaštićena kulturnog dobra, klasificirano kao "profana graditeljska baština". IZVORI: 24 SATA, DALMATINSKI PORTAL Od svih životinja koje su boravile u splitskom zoološkom vrtu najduže je živio aligator Spavalo, koji je u ZOO došao 1939. godine kao trogodišnjak, a uginuo je 2004. godine! Algatora su 1939. godine zoološkom vrtu donirali gosti jednog broda-kruzera. Secesijske zgrade u sklopu Zoološkoga vrta na Marjanu Kolombatovićevo šetalište 2 Sklop secesijskih građevina unutar Park šume Marjan, u sklopu Zoološkog vrta, te u neposrednoj blizini zgrade Meteorološke stanice, obuhvaća zgradu tzv. Malog restorana iz 1909. i zgradu Velikog restorana iz 1913. koja je 1926. godine preuređena u Prirodoslovni muzej. Obje građevine projektirao je splitski graditelj i planer Petar Senjanović. Obuhvat zaštite odnosi se i na parcelu istočno od zgrade Prirodoslovnog muzeja, na kojoj je 1928. godine bila izgrađena zgrada akvarija, porušena 1995.-1996. godine. Zgradu akvarija - mali ostakljeni paviljon koji je respektirao postojeću arhitekturu, te uređenje okolnog platoa projektirao je Josip Kodl. Skladne i funkcionalno riješene secesijske građevine pripadaju ranim Senjanovićevim splitskim projektima. Imaju sve odlike secesijskoga sloga i to bez primjese neostilova: prekid s tradicijom, odsustvo kamena kao građevnog materijala, polikromija i dekorativnost, te su kao takve značajne u pregledu splitske secesijske arhitekture. Oznaka dobra: Z-5945; Pravni status:zaštićeno kulturno dobro; Vrsta:nepokretno kulturno dobro - pojedinačno; Klasifikacija: profana graditeljska baština |
Prirodoslovni muzej i zoološki vrt - muzejska građa Muzej je osnovan 1924. g, na inicijativu prirodoslovca prof. Umberta Giromette, a zajedno sa Zoološkim vrtom otvoren je 1926. g. na I. vrhu Marjana, gdje je djelovao do 1991. g. U sadašnjem prostoru, u centru grada u kojemu je izložen privremeni stalni postav, Muzej djeluje od siječnja 2002. g. Fundus Muzeja obuhvaća oko 140 000 predmeta geološko-mineraloške, paleontološke, zoološke i botaničke građe koja pokazuje geološki i prirodni razvoj srednjodalmatinske regije te njezine biljne i životinjske posebnosti (biljke, fosilne ostatke, kukce...). Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine donijelo je rješenja o upisu u Registar kulturnih dobara Ampelografske zbirke, Ihtiološke zbirke, Herbarijske zbirke Andrija Andrić, triju algarija: Algarij, Algarij Marije Selebam de Cattani i Algarij Giovanni Battista Sandrija, tri zbirke gmazova: Zbirke gmazova Girometta – Cvitanić, Zbirke gmazove Jure Skejić, Zbirke gmazova i tri zbirke vodozemaca: Zbirke vodozemaca Girometta – Cvitanić, Zbirke vodozemaca Jure Skejić i Zbirke vodozemaca. |
|
Zgrada Meteorološke postaje
Izgrađena je na inicijativu Eralda Marchija, inženjera s Hvara, koji je bio prvi i dugogodišnji upravitelj. Projekt je iz 1924., a građena je od 1925. do 1926. godne na istaknutom mjestu unutar park-šume Marjan, na rubu kamene klisure. Prvo je izvedeno djelo arhitekta Josipa Kodla u Splitu i najavljuje odlike arhitekture moderne koju upravo Kodl donosi u Split: kubističko oblikovanje volumena, armiranobetonska konstrukcija, žbuka i ravni krov - prvi izvedeni u Splitu. Koloristička obrada pročelja prinosi izrazitim likovnim vrijednostima građevine što je, uz kompoziciju volumena i ostale navedene značajke, čini izuzetno skladnom i promišljenom arhitektonskom minijaturom. Pod oznakom Z-5399 zavedena je kao nepokretno kulturno dobro - pojedinačno, pravna statusa zaštićena kulturnog dobra, klasificiranog kao profana graditeljska baština. |
Zgrada meteorološke postaje
Izvor fotografije: Park-šuma Marjan |
|
Botanički vrt
Na južnim padinama Marjana 1951 g. osnovan je botanički vrt. Zamišljen je monumentalno Na površini od oko 2 ha, u vrtu su bile zasađene brojne biljke tropskih i suptropskih područja, dok se u sjevernom dijelu nalazila se autohtona mediteranska flora. Botanički vrt nije bio samo pedagoška ustanova, već je promicao uzgoj i njegu biljaka i početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća uspješno surađivao sa brojnim botaničkim ustanovama širom svijeta. Vrt je napredovao. Središte vrta bila je kaena zgrada, uz koju je sagrađeno pet staklenika. Staklenici su napravljeni 1955. godine i bili su u funkciji do 1980-ih godina kada počinje njegovo zapuštanje i propadanje. U novije vrijeme Odjel za biologiju PMF-a angažiran je na njegovoj obnovi. Posebna pozornost će se posvetiti poticanju i razvijanju kulture njege i zaštite prirode, kao i edukativnom i znanstveno-istraživačkom radu. Botanički vrt služit će za edukaciju studenata PMF-a i srodnih fakulteta, predškolske djece kao i učenika osnovnih i srednjih škola. U Botaničkom vrtu će se održavati terenska nastava, praktikumi, radionice te znanstveno-istraživački rad. TEKST: JU PARK-ŠUMA MARJAN Nikolina Lulić: Obnavlja se splitska zelena oaza: botanički vrt na Marjanu bi dogodine mogao procvjetati, stižu tropske i egzotične biljke. Slobodna Dalmacija, 10.3.2019. |
Zapušteni staklenik Botaničkog vrha (stanje 2018. godine)
|
Telegrin - Drugi vrh (Drugi vrj) i Velika vidilica
|
Drugi vrh (Telegrin, Veli križ; Drugi vrj) nosi ime Telegrin i na nadmorskoj je visini od 178 metara i najviši je vrh. Dvije su teze o imenu. Prema jednoj, koju zastupa više autora, ime je došlo od latinske riječi peregrinus što u prijevodu na hrvatski znači "hodočasnik". Prema drugoj, ime je dobio po tome što je na njemu u Napoleonovo doba bila stara brzojavna (telegrafska) postaja. Vjeko Omašić (hrvatski povjesničar, 1923.–2004.) je istražujući došao do spoznaja da su tada u Splitu bila u uporabi dva optička telegrafa i jedan je bio na Marjanu, pa bi vjerojatno od toga dolazilo Telegrin.
Iako nije visok, s vrha Marjana se pruža odličan vidik na planine u širem okružju Splita, od Labišnice, preko Kozjaka i Mosora, Poljičke planine, Omiške Dinare, Biokova i Rilića, te Vidova gora na Braču, najviši otočni vrh u Hrvatskoj. U kopnenom zaleđu, iza Kliških vrata, vidi se i Kamešnica. 
Uređeni plato Druge vidilice na najvišem marjanskom vrhu
|
Uspon do najvišeg vrha po 314 stepenica
|
|
Križ na Marjanu
Križ na Marjanu je bio križ na vrhu Marjana Telegrinu (drugi vrh). Bio je postavljen 1900. godine. Bio je isklesan od bijelog kamena. Blagoslov križu bio je 5.5.1901. godine. Dao ga je kanonik i župnik stolne crkve don Mate Dvornik. Od tada su pučani ovaj vrh Marjana zvali Veli križ. Marjanski križ dokumentiran je crtežom u zbirci pjesama legendarnog splitskog gradonačelnika Vicka Mihaljevića Pregršt sušnja. Ratne okolnosti 1917. godine nagnale su austro-ugarsku vojsku na odluku o potrebi privremenog uklanjanja križa. Razlog je bio što je neprijateljskom topništvu mogao poslužiti kao ciljnik. Položeni križ ostao je na svom mjestu još neko vrijeme nakon pada Austro-Ugarske. Bilo je pokušaja obnove 1927., ali novi križ postavljen je tek 2013. godine. Križ na Marjanu (Kerumov križ) je križ na vrhu Marjana Telegrinu (drugi vrh). Dao ga je podići bivši splitski gradonačelnik Željko Kerum.
Građen je od 3.5. do 19.7.2013. godine. Ukupna vrijednost radova i materijala je 800.287,03 kune. Za križ je dano donacija 474.454,92 kune. Naručitelji su namjeravali podići križ visine 23 metra. S obzirom na status Marjana kulturnim krajolikom, moralo se prije zemljanih radova sprovesti arheološko istraživanje ili dobiti od konzervatora uvjete za arheološki nadzor. Izvođači su pročelniku konzervatora ponudili četiri rješenja, od kojih je jedno bilo po projektu iz 1927. godine, odnosno križ od šest metara s postoljem od dva metra. Odobreno je ono koje je križ zarotiralo i većih je dimenzija (tražili su da bude četiri metra veći od sačuvanih crteža za križ koji se planiralo postaviti 1927.). Konzervatori su gradskoj upravi bili poslali “Nadopunu mišljenja” u kojem su tražili da križ s postoljem ne bude viši od osam metara. Ministarstvo kulture dalo je smjernice za deset i po njima su izvedeni radovi. Početkom radova na pripremi križa radilo je tridesetak ljudi. Izrađen je u radionici po ručnoj obradi tehnikom martelina. Prije postavljanja križa napravljen je kameni postament koji je brzo bio gotov. Glavno tijelo križa dopremljeno je koncem tjedna poslije početka radova. Stigao je u šestorima dijelovima. Četiri su okomita i dva su vodoravna. Svaki je dimenzija 70x70x300 centimetara. Visine je 13 metara sa stubištem. Od zadnje stube do vrha križa je 10 metara. Za izgradnju je utrošeno 46 prostornih metara kamena za podnožje i 8,6 prostornih metara za križ. Za križ i postament rabljen je kamen planit. Za oblogu podnožja križa rabljen je kamen "zeleni jadran". Kamen za križ je iz kamenoloma u Planom kraj Trogira. |
Križ na vrhu Marjana
|
Pogled s Telegrina preema Gradskoj luci Splita
U pozadini (s lijeva, nadesno) Poljička pllanina, Omiška Dinara, Biokovo i na drugoj strani Splitskog kanala otok Brač |
Jedna od manjih vidilica, zapadno od vrha Marjana
U pozadini otok Čiovo 
Prostor zapadno od najvišeg vrha Marjana
|
Pogled s najvišeg vrha Marjana u smjeru Klisa i prijevoja Kliška vrata. Lijevo su obronci Kozjaka, desno Mosora, a pozadini, pod snijegom vidi se greben Kamešnice
Spomenik Umbertu Girometti
|
Na Giromettinom putu, Između vrha Telegrin i Sedla, na dijelu Marjana koji se naziva Gargurinovo pleće (Gargurinovo Plecchie, od starih Splićana se čuje i kao Grgur pleće; Grgur pleće, ili Đirometa), na mjestu gdje je preminuo u šetnji Marjano, nalazi se spomenik prof. Umberta Giromette, splitskog prirodoslovca, osnivača Prirodoslovnog muzeja i Akvarija i autora brojnih djela o flori Dalmacije i dalmatinskih planina.
Umberto Girometta rođen je Splitu 16.7.1883. godine. Nakon završene srednje škole u Splitu upisao je studij prirodopisa u Beču, koji je završio 1908. Studijski boravak u Beču te brojni kontakti nesumnjivo su utjecali na razvoj njegove sklonosti prema prirodi, ali mu i pružili širinu sagledavanja prirode i njezine prezentacije. Girometta se nakon završenog studija 1908. zaposlio na Realnoj gimnaziji u Splitu, gdje je proveo cijeli svoj radni vijek. Predavao je fiziku, geografiju i prirodopis. Posebna njegova edukativna uloga među mladima bila je razvijanje interesa prema planinarstvu i speleologiji. Umberto Girometta je, osim što je pisao priručnike za nastavu, objavljivao i brojne članke o svojim istraživanjima ili putovanjima, u različitim časopisima: Hrvatski planinar, Novo doba, Novi list, Ribar, Jadranska straža, Jugoslavija, Jadranski dnevnik, Jugoslavenski turizam, Novosti, Glasnik geografskog društva (Beograd) i drugima. Umberto Girometta bio je suosnivač različitih društva. Najpoznatiji je podatak da je Girometta suosnivač, upravitelj i kustos Gradskog prirodoslovnog muzeja u Splitu, od 1924. do iznenadne smrti. Nadalje, Girometta je suosnivač dvaju planinarskih društava u Dalmaciji, poput ogranaka Hrvatskog planinarskog društva, HPD-a Mosor i HPD-a Biokovo. Na njegov poticaj, u suradnji sa R. Bujasom, u Splitu je godine 1927. osnovana Sekcija za istraživanje kraških pojava, danas Speleološki odsjek HPD-a Mosor. S Jurjem Božićevićem suosnivač je i Foto kluba Split, osnovanog 1911. Budući da je u spilji Vranjači pod Mosorom (1913.- 1914.) pronašao dotad nepoznatu vrstu pauka, koja je po njemu i nazvana (Stalita Giromettai), svrstava se među pionire entomoloških istraživanja u Hrvatskoj. Svoje spoznaje i doživljaje s brojnih planinarskih putovanja po Hrvatskoj želio je podijeliti sa širom javnosti pa je držao brojna predavanja. U Planinarskom društvu zabilježena su njegova predavanja o morskim životinjama, geološkoj građi planina itd. Umro je u Splitu 27.4.1939. šećući po Marjanu, koji je toliko volio. Na poticaj profesora Umberta Giromette HPD Mosor je 1929 . godine započeo gradnju Planinarskog doma na Mosoru (otvoren je 1931.). Danas taj dom nosi ime U. Giromette. IZVORI I LITERATURA: KRANJČEVIĆ, Jasenka: Profesor Umberto Girometta 16. 7. 1883. - 27. 4. 1939. KB 39, 163-178, Split 2013 (PDF) 
Natpis na spomeniku Girometti
|
Umberto Girometta
(1883.-1939.) 
Spomenik Umbertu Girometti
|
Glava Marjana
|
Glava Marjana je krajnji zapadni dio Marjana od Sedla prema rtu. Do Sedla u zapad je predio Betlem po istoimenoj crkvici na Strminici od koje se prema zapadu pružaju litice Šantine stine tj. svete stine, nazvane po crkvicama i eremitažama pod tim liticama.
Sedlo Od 1920. gradi se današnje Marangunićevo šetalište od sv. Nikole na Gori prema Betlemu i tada se na bivšem marjanskom klancu gradi vidilica i imenuje današnje Sedlo s pogledom na južne i sjeverne strane Marjana i na more. Od Sedla, put južnim obroncima nastavlja Marangunićevim šetalištem, pored crkve sv.Jere i pustinjačkih naseobina spušta do rampe pored Instituta (Rampe pored krajnjeg rta Marjana). 
Pogled na Sedlo s ceste koja dolazi iz smjera Telegrina i ovdje izlazi na južnu stranu Marjana
Pred samim izlazom iz šume na Sedlo jedna staza vodi u bestazje prema Lubinskom portu. Ova je staza zaboravljeni Krajev put iz doba između dva rata, nazvan po nekadašnjoj spomen-ploči ugrađenoj tu, u suhozidu, a u spomen na prvi hitac kralja Aleksandra u lovu po Marjanu. |
Putokazi zapadno od Sedla
Spomenik Aleksandru U 1925. godini proslavljala se 1000. obljetnica Hrvatskog Kraljevstva, što je i u Splitu svečano obilježeno. U Split 29.9. dolazi kralj Aleksandar Karađorđević koji u pozdravnom govoru ističe da "Dalmatinci budu od sada kao i do sada vjerni čuvari našega mora". Gradonačelnik dr. Ivo Tartalja i predsjednik društva Marjan dr. Jakša Račić ove su kraljeve riječi uklesali u mramorni obod spomenika, podignutog Aleksandru na Sedlu. Nakon ubojstva Aleksandra u Marseilleu 1934. gimnazijalci spomenik nazvaše Oplenac. Talijanski okupatori 1941. otukoše reljefni mramorni natpis, a u poraću socijalistička vlast poruši spomenik i ruševinu baci Sedlu u sjever. IZVOR: Perisav Petrić, Tragom marjanske topografije |
Karta zapadnog dijela Marjana, između Sedla i rta Marjana
Osnova: Open Street Map
Osnova: Open Street Map
|
Crkvica Gospe od Betlema
Crkvica Gospe od Betlema nalazi se na južnim padinama Marjana. Zaštićeno je kulturno dobro. U crkvi se tradicionalno slavi polnoćka na Badnjak. Sagrađena je oko 1500. godine. Nazvana je prema renesansnom reljefu Kristova rođenja iz 15. stoljeća. Osim teme Isusova rođenja, na zabatu reljefa nalazi se i tema raspeća, a uz to prikazani su i likovi sv. Jeronima i sv. Antuna Opata. Crkva je manjih dimenzija, kao i većina marjanskih crkvica i jednostavnog je pravokutnog oblika. Restaurirana je 1928. godine, kada su izgrađene stepenice koje vode do nje s glavnog puta. Godine 2016.postavljeno je zvono poviše pročelja crkve, koje je nedostajalo više od pola stoljeća. Pod oznakom Z-4643 zavedena je kao nepokretno kulturno dobro - pojedinačno, pravna statusa zaštićena kulturnog dobra, klasificiranog kao sakralna graditeljska baština. 
Pogled prema crkvi Gospe od Betlema, od Šetališta A. Maragunića
|
Stepenište koje vodi prema crkvi Gospe od Betlema
|
|
Jerolimske stijene (Šantine stine)
Jerolimske stijene na Marjanu su geomorfološki spomenik i botanički zanimljiv lokalitet mediteranske flore, a imaju i povijesno-kulturnu vrijednost. Također, ove vapnenačke vertikale na dijelu grebena Marjana između sedla i rta Marjana popularno su i povijesno mjesto hrvatskog slobodnog penjanja. Naziv Šantine stijene ima izvorište u kršćanstvu. Izveden od talijanske riječi sante (Sapunar, 1983.), jer se u procijepu tih stijena, koja je za ondašnje prilike bila veoma daleko i gdje se odlazilo rijetko i samo prigodom vjerskih hodočašća, nalazi eremitaža u kojoj su asketski živjeli, razmišljali i molili pustinjaci sljedbenici sv. Jerolima, koje su stari Splićani smatrali svetim ljudima te su stoga i same stijene proglašene svetima. Upravo je na Marjanu, odn. Šantinim stinama začeto hrvatsko sportsko penjanje. Još 1950-ih godina Marjan je bio alpinističko vježbalište, no početkom 1980-ih Ivica Matković i Ivica Piljić počeli su uređivati penjališta na Marjanu za novu penjačku disciplinu – slobodno penjanje. Njihov entuzijazam kulminirao je 1986. godine, kada marijanska stijena ulazi u povijest svjetskog penjanja jer se tu održalo jedno od prvih natjecanja u svijetu (održano je od 04.-06. travnja1986. godine pod imenom "Takmičenje u sportskom penjanju Marjan 86".) u disciplini slobodnog penjanja - četvrto u svijetu natjecanje u slobodnom penjanju. Presudnu ulogu u organizaciji ovog natjecanja kao i uopće popularizaciji ovoga sporta u Hrvatskoj imao je Ivica Piljić. U to vrijeme Hrvatska je bila jedna od najvažnijih mjesta razvoja i prakticiranja ove discipline. Lokalni penjači će iz šale reći da Šantine stine zovu i “svete stine” jer se upravo ovdje “rodio penjački đir”. Same Šantine stine u svom najvišem dijelu dosežu oko 40 m, a najduži smjerovi idu do 30 m. Stina je južno orijentirana i izuzetno je reljefna, s puno polica, ljuski, pukotina, rupa, te pokojom sigom. Raznovrsna je i u smislu nagiba, pa tako ima položenoh i vertikalnih ali i prevjesnih sektora, s klasičnim maranskim polustropovima (Ivin tavan, Venerin strop, Balada za Adelu). Može se reći da vertikalan nagib prevladava. Marjan je idealno zimsko penjalište - zime na Šantinim stinama su blage s malo padalina, dosta sunca i uglavnom ugodnim temperaturama. Jedino kad bi ga trebali izbjegavati su dani s jakim jugom i tijekom same kiše jer se nemoguće pošteno sakritI ni od jednog ni od drugog. Penjalište je potpuno zaštićeno od bure, te se nakon kiše stijena suši gotovo trenutno. Proljeće i jesen također su jako dobri za penjanje, a ljeto je iznimno vruće. Rijetki penjači tada penju stijene - tek u samo predvečerje (u hladu je nakon 18h). Na penjalištu se trenutno nalazi 4 sektora (A, B, C I D) 70-ak smjerova, a potencijal za uređenje novih je jako skroman. IZVOR PODATAKA O SPORTSKOM PENJANJU: SPK "MARULIANUS" 
Šetalište Aberta Marangunića na dijelu zapadno od Sedla
"Di baba burata"
Nad zavojem Šetnice koja vodi zapadno do crkve Gospe od Betlema, u liticama Šantinih stina je procjep zvan Di baba burata. Tu je prema pučkom vjerovanju boravila vještica (lok. višćica) koja je buratala tj. vijala i spremala neveru, druge nedaće i laudače. Od ove odvaja se mala staza koja vodi do crkvice sv. Jere i eremitaža. Ovaj se zavoj i procjep (desno od njega) dobro vidi na staroj fotografiji Šantinih stijena iz 1930-ih godina (fotografija ispod). 
Fotografija Šantinih stijena, iz 1930-ih godina, na kojoj je jasno vidljivo i današnje Šetalište Allberta Marangunića.
Pogled na uvalu Kašjuni i istočni kraj otoka Čiova
|
Jedno od penjališta na Šantinim stinama
Treći vrh je na nadmorskoj visini od 148 metara
Na njemu je protupožarna promatračnica, a u podnožju je uređena vidilica. 
Ploča s urezanim stihovima Jakše Fiamenga
Uz nju se vezuje priča da je splitski pjevač Tedi Spalati trčao sam Marjanom, i kada je vidio sonetu o Marjanu Jakše Fiamenga, zamolio ga je da ju uglazbi. Tedi Spalato - Marjanu Iz mora iznika, u grad si uresa, u njegovu svitlost, u jazik i vrime; Šta si u sve pisme ča ti moćno ime pronose po svitu, klešu u nebesa. Dublji si od svega ča se spli'skin zove, crikvama narešen, vas kamen i pitolon; Ka zvizda nad gradom sta si, prožet miton, uz Dujmovu slavu, libre Marulove. Starcima mir pozni i dici sve moguće dariješ, a obnoć ljubavnike skriješ, kad se svitlost grada u tebe povuče. Na bor i na čempres, aloj i brnistru mirišeš dok mudrost bratima prizivješ; I na Split otvaraš zelenu ponistru s andom dobrog sveca dok nad nama bdiješ! Dublji si od svega ca se spli'skin zove, crikvama narešen, vas kamen i pitolon; Ka zvizda nad gradom sta si, prožet miton, uz Dujmovu slavu, libre Marulove. 2x ...uz Dujmovu slavu, libre Marulove. STIHOVI: JAKŠA FIAMENDO 
Jedna od uređenih vidilica nalazi se i u okolici Sedla
|
|
Crkva Gospe od sedam žalosti
Šetalište I. Meštrovića 126, Kašjuni Današnja jednobrodna crkva izgrađena je krajem 15. st. na južnoj padini Marjana, u predjelu Kašjuni i svojim se smještajem prilagodila putu na vododerini Suspas. Starijem gotičkom svetištu sagrađenom najvjerojatnije 1362. godine, građenom od lomljenog kamena sa šiljastim svodom u unutrašnjosti, dozidana je u 15. st. manja, danas ožbukana lađa s drvenim krovištem s vidljivim podgledom i pokrovom od kupe kanalice. Vrh jednostavnog glavnog pročelja je cvjetni akroterij. U unutrašnjosti je kameni reljef s motivom Oplakivanja (Pietatis Beatae Virginis), rad Jurja Dalmatinca. Pod oznakom Z-4800 zavedena je kao nepokretno kulturno dobro - pojedinačno, pravna statusa zaštićena kulturnog dobra, klasificiranog kao sakralna graditeljska baština. |
Crkva Gospe od sedam žalosti
Foto iz arhiva KO Split |
Crkva Gospe od Sedam Žalosti i crkva Gospe od Betlema
Autor: Park Šuma Marjan; Datum objavljivanja: 17.5.2017. |
|
Crkva sv. Jerolima (sv. Jere)
Kompleks Crkva sv. Jerolima (Jeronima), ili skraćeno sv. Jere, zaštićeno je kulturno dobro, jedinstvena cjelina gotičko-renesansne crkve s ograđenim dvorištem i pustinjačkom eremitažom u procijepu visoke stijene iznad crkve. Crkvica je sa susjednom spiljom i dvorištem tvorila ograđenu cjelinu, donekle utvrđenu u slučaju napada Turaka, koji su za Kandijskih ratova često pustošili polja oko Splita i jednom prilikom čak ubili pustinjaka eremitaže sv. Nikole na Marjanu. S istočne strane ograđeno je dvorište manjim zidom s vratima između crkvice i visokih klisura nad njom, te na zapadnoj strani sa zidom s ulaznim vratima između crkvice i provalije pod njom. Nad tim vratima izvana uzidan je poznati renesansni reljef sv. Ivana Krstitelja, rađen skoro potpuno u antičkom duhu, pod izravnim utjecajem antičkih skulptura obližnje Salone. Na zapadnoj strani dvorišta je cisterna s jednostavnom krunom bunara i kameni stol s klupama. Sa zapadne strane cijelog kompleksa, gdje je bio moguć prilaz, dizao se također zid, koji je tek djelomično . sačuvan. Na toj strani dvorišta bila je prislonjena uz strmu klisuru neka pomoćna jednostrešna zgrada, što se može zaključiti po rupama za krovne grede u živoj stijeni i ostacima žbuke na mjestima gdje se krov dodirivao sa stijenom. Crkva Crkvica svetog Jerolima, odn. sv. Jere srednjovjekovna je crkvica, podignuta uz okomitu liticu na južnim obroncima Marjana, u drugoj polovici 15. stoljeća, na mjestu gdje se nekoć nalazila crkva sv. Cirijaka. Crkva je malena i pravokutnog tlocrta, a nad njenim pročeljem uzdignut je gotički zvonik na preslicu. U unutrašnjosti crkvice nalazi se gotički križni svod, dok je ornamentika izrađena u renesansnom stilu. Godine 1480. oltar s reljefima izradio je Andrija Aleši. Na reljefima se nalaze prikazi sv. Ivana Krstitelja, sv. Jeronima u špilji (rad Andrije Alešija iz 1480. godine), i sv. Antuna Pustinjaka, dok je u luneti prikazana Pietà. U crkvi se nalazi i nekoliko slika domaćih renesansnih majstora, Tijekom Kandijskog rata i prodora Turaka, objekt su, zajedno sa obližnjom Karepića kulom, koristili i obični građani kako bi se sklonili od borbi i nasilja. U Drugom svjetskom ratu stanovnici Splita su također ovdje pronalazili utočište, ovaj put od bombi. Pod oznakom Z-4684 crkva sv. Jerolima njezina građevna cjelina, zavedena je kao nepokretno kulturno dobro - pojedinačno, pravna statusa zaštićena kulturnog dobra, klasificiranog kao sakralna graditeljska baština. Eremitaža U stijeni, uz samu crkvu, u okomitim Šaninim stijenama, smještena je pustinjačka špilja, odn. pustinjačka eremitaža - eremitaža sv. Jere, eremitaža sv. Jerolima, odn. eremitaža sv. Cirijaka, iz srednjeg vijeka, sa zidanim pročeljem. Od dvorišta crkve prema špilji vode stube, djelomično zidane, a djelomično uklesane u stijeni, dok je pred ulazom u eremitažu ogradni zid s gotičkim lukom. U unutrašnjosti se širi i obuhvaća prostor koji je nekada bio podijeljen na tri, a do danas su očuvana dva kata - kako se vidi po rupama u živom kamenu unutrašnjosti pećine i po vanjskoj podjeli prozora na zidu. U špilji gdje se kasnije nalazio pustinjački stan vjerojatno se nalazio oratorij sv. Cirijaka, koji je prema legendi Dioklecijanovu kćer Valeriju oslobodio od vraga (Oratorij sv. Cirijaka in spelunca, in grotta, bilježi Toma Arciđakon). Svetište je postojalo već od ranog srednjeg vijeka, a od 15. stoljeća nalazimo nazive Sti Ciriaci in Grota Margnani ili Sti Chiriaci de Mergnano. Osim sv. Cirijaka, prema lokalnoj legendi, u njoj je boravio i sv. Jeronim, pustinjak i crkveni pisac, omiljeni patron Splićana. U crkvi je pokopan splitski kanonik Jeronim Natalis. Svetištu pripada i jedan reljefni križ u udubini pećinske stijene i još nekoliko križeva uklesanih primitivnom izradom. 
Tlocrt renesansne crkvice sv. Jere na Marjanu
Prema: Duško Kečkemet eremitaža Pojam eremitaža (ermitaža) dolazi od franciske riječi ermitage, koja označuje obitavalište pustinjaka, osamljeno mjesto. U unutrašnjosti eremitaža boravili su brojni pustinjaci koji su se u tom davnom periodu zavjetovali na samoću. Za pustinjake ili eremite po Marjanu nadbiskup Cosmi krajem 17. stoljeća navodi da su čuvari i sakristani marjanskih crkava. |
Naslovna fotografija
Pristup do crkvice sv. Jere, podno Šantinih stina 
Ulazni dio kompleksa
Pustinjački stan kraj crkvice sv. Jere na Marjanu
|
|
Karepića kula (Karepićeva eremitaža)
U neposrednoj blizini eremitaže sv. Jere, u sličnom okomitom procjepu iste hridi (Šantinih stina), nalazi se kula, koja potječe iz 1523. godne, a koja je služila za obranu i sklanjanje poljskih radnika obližnjih obradivih površina u slučaju napada Turaka ili gusara. Pročelje i manji dijelovi bočnih zidova izrađeni su od kamena, dok se za ostalo koristilo prirodnu pećinu, uključujući i svod građevine. Bila je podijeljena u tri kata, t. j. prizemlje i dva poda, a dubina najveće prostorije nije bila veća od dva metra. Na pročelju su dva prozora i vrata, a sa svake strane još po jedan prozor. Vrata i svi prozori jednostavni su, bez ikakvih ukrasnih stilskih elemenata, dok je prozor prvog kata veći i širi i ima kasnogotički vitičasti luk nadvratnika, sličan onome na špilji sv. Jere. Vrata su načinjena na strmoj hridi, naknadno još izglađenoj, te je pristup bio moguć jedino pomičnim ljestvama, koje su u slučaju obrane podizali u kulu. Osim same njene slikovitosti u sklopu strmih litica, na ovoj kuli privlači i grb s natpisima nad ulaznim vratima. U jednostavnim renesansnim profiliranim okvirima izrađen je grb, zapis gradnje nad njim i potpis vlasnika i geslo s godinom pod njim, također pravilnim renesansnim slovima. Grb je podijeljen u dva polja. Lijevo ima dvije zvijezde i kose pruge pod njima, a desno tvrđavsku krunu sa zvijezdama i stablo u donjem dijelu. U lijevom uglu pod grbom je inicijal .IO.s, a u desnom K. s. Grb i inicijali pomogli su mi da se vlasnike spomenute kule pronađe u splitskoj plemićkoj obitelji Karepić, Karipeus ili Karepeus (IOANES KARIPEUS). Isti grb ima lijepa renesansna palača obitelji Karepića na Narodnom trgu u Splitu, do Vijećnice, građena 1564. godine. Natpis ispod grba: CONCORDES-VOTA SEQVUNTUR DISCORDES FRUSTRA LABORANT M.D.XXIII, ili u prijevodu: SLOŽNIMA SE ZAVJETI USLIŠAJU, A NESLOŽNI UZALUD RADE 1523. U tom dijelu Marjana svoje posjede imale su i splitske redovnice, ali je bez temelja pučka tradicija, da su one u toj kući-pećini živjele kao u nekom samostanu, jer je u njoj prostora tek da se neko skloni, a ne da boravi. IZVORI: FACEBOOK STRANICA PARK ŠUMA MARJAN KEČKEMET, Duško: Crkvica i eremitaža sv. Jere na Marjanu. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, Vol.11 No.1 Svibanj 1960. (PDF) 
Karepićeva kula iz 1523. godine na Marjanu
Penjački smjer uz Karepića kulu
|
Karepića kula
Penjački smjerovi u dijelu Šantinih stina, u blizini Karepića kule
|
Rt Marjana
Obrađene parcele između Kašjuna i rta Marjana
|
Na putu prema rtu Marjana
U pouzadini desno vidi se zaljev Kašjuni |
|
Institut za oceanografiju i ribarstvo
Zgrada Instituta, izvorno projektirana za potrebe Instituta za oceanografiju i ribarstvo, sagrađena je 1932.-1933. godine prema projektu splitskog arhitekta Fabijana Kaliterne. Najprije je do ožujka 1933. sagrađena mala stambena zgrada, a do kraja godine i glavna zgrada Instituta. Završni radovi su, međutim, izvedeni znatno kasnije, u travnju 1940., kada je uređena unutrašnjost i sasvim uz more sagrađen akvarij kao posebna atrakcija. Zgrada Oceanografskog instituta zauzima istaknuto mjesto u opusu arhitekta Kaliterne, uz jasne kulturno - povijesne vrijednosti, smještena u neposrednoj blizini mora, svojom se arhitekturom izvrsno uklopila u okolni krajolik. Zgrada Instituta zaštićeno je kulturno dobro (Oznaka dobra: Z-5502); Pravni status:zaštićeno kulturno dobro; Vrsta:nepokretno kulturno dobro - pojedinačno; Klasifikacija:profana graditeljska baština. Institut za oceanografiju i ribarstvo je osnovan u Splitu 1930. godine kao prva nacionalna znanstveno-istraživačka institucija koja se bavi istraživanjem mora. Od samog utemeljenja znanstvena djelatnost Instituta je izrazito multidisciplinarna, budući da su njom obuhvaćena gotovo sva područja istraživanja mora. Institut provodi veoma kompleksna istraživanja iz područja biološke, kemijske i fizičke oceanografije, sedimentologije, te ribarstvene biologije i marikulture. Nalazi se uz more blizu rta na jugozapadnoj strani Marjana. Za prvog ravnatelja Instituta izabran je norveški sveučilišni profesor dr. Hjalmar Broch. Nakon Drugog svjetskog rata na čelo Instituta dolazi dr. Tonko Šoljan, čiji je mandat obilježila velika i uspješna aktivnost institucije. Početkom 1960-ih godina započinje se s mjesečnim mjerenjima primarne proizvodnje (C-14 metoda) u obalnim i otvorenim vodama srednjeg Jadrana, što su ujedno i prva istraživanja takve vrste u Jadranu. početkom 1970-ih Insitutu je pridružan Biološki zavod iz Dubrovnika, koji je preustrojen u dva dislocirana institutska laboratorija i u tom je obliku djelovao sve do 2006. godine, kada je priključen Sveučilištu u Dubrovniku. Početkom 1990-ih Institut se veoma aktivno uključuje u pedagošku aktivnost na način da u okviru Sveučilišta u Splitu organizira Studijski odjel za more, prvi i jedini studij takve vrste u Hrvatskoj. Osnovno usmjerenje u radu Instituta predstavljaju temeljna znanstvena istraživanja, koja se najvećim dijelom provode kroz znanstvene projekte trajne istraživačke djelatnosti financirane od strane Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH. Cilj ovih istraživanja je proširenje spoznaja o strukturi različitih biljnih i životinjskih populacija u Jadranu, kao i njihovom odnosu prema raznim abiotskim i biotskim čimbenicima važnim za uravnoteženost jadranskog ekosustava, te definiranje međuovisnosti obala–otvoreno more, kako bi se prepoznale moguće promjene nastale uslijed klimatskih i antropogenih čimbenika. Također se istražuju mehanizmi temeljnog djelovanja dinamike populacija, biologije i ekologije morskih organizama, poglavito gospodarstveno najvažnijih ribljih vrsta i jestivih beskralježnjaka (rakovi i glavonošci), u cilju da se odredi biološki prihvatljiva razina njihova iskorištavanja. IZVOR: Institut za oceanografiju i ribarstvo |
Pogled na zgradu Instituta, morska strana
Zgrada Instituta za oceanografiju i ribarstvo
Ffoto iz arhiva KO Split 
Pogled na zgradu Instituta s kopnene strane
|
Crkva sv. Jurja rtu Marjana
Crkva sv. Jurja rtu Marjana, na adresi Šetalište Marina Tartaglie, zaštićeno je kulturno dobro. Sagrađena je u 9. stoljeću, a u izvorima se prvi put spominje 1275. godine, s oznakom mjesta de puncta Marignani. Izgrađena je na mjestu nekadašnjeg antičkog hrama povećenog božici Dijani, čiji su ostaci nađeni tijekom konzervatorskih istraživanja. Crkva je jednobrodna kamena građevina s krovištem od kamenih ploča, pravokutnog tlocrta s apsidom na istoku, te predromaničkog je stila. Izvorno je bila presvođena bačvastim svodom, koji je u 15. stoljeću zamijenjen gotičkim šiljatim svodom. Pronađeni su dijelovi oltarne pregrade iz 9. stoljeća, s ulomcima pluteja i motivom pretera, koja je obnovljena i vraćena na prvobitno mjesto. te postavljena jednostavna kamena menza u svetištu. Zidovi nemaju otvore, osim ulaza na glavnom pročelju. Nakon što je nekoliko stoljeća bila dijelom porušena, obnovljena je 1972.-1973. godine, a 1996. godine postavljen je novi oltar. Pod oznakom Z-3427 zavedena je kao nepokretno kulturno dobro - pojedinačno, pravna statusa zaštićena kulturnog dobra, klasificiranog kao sakralna graditeljska baština. |
Preostali stambeni objekti na rtu Marjana
|
|
Meje, Zvončac i Sustipan
Pogled s vrha Marjana na jugoistočni kraj marjanskog poluotoka, na gradsku četvrt Meja gdje svojom veličinom dominira modernistička zgrada Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika. |
2. OD GRADSKE LUKE DO KAŠJUNA
Karta jugoistočnog dijela Marjana, između Gradske luke i Meštrovićeve galerije
Osnova: Open Street Map
Osnova: Open Street Map
Sustipan
Sustipan, satelitski snimak
Izvor: GoogelMaps 
Arhivska fotografija poluotoka Sustipan, uvale Zvončac i gradske četvrti Meje prije pošuljavanja Marjana
|
Sustipan je manji poluotok, zapravo jugoistočni rt Marjanskog poluotoka, smješten nedaleko od središta grada Splita, koji sa jugozapada zatvara splitsku gradsku luku. Pruža se u smjeru istok-zapad u duljini od 500 metara. Niži, istočni dio grebena je sama hrid, a na srednjem i zapadnom dijelu su naslage zemlje. Na Sustipanu je u kasnoj antici postojala kršćanska bazilika, na čijim je temeljima sagrađen srednjovjekovni samostan sv. Stjepana pod borovima, koji je imao veliki ugled u Splitu i po kojem je poluotok dobio svoje ime.
|
|
Samostan sv. Stjepana pod borovima
Benediktinska crkva i samostan sv. Stjepana pod borovima spominje se prvi put u darovnici đakona Petra oko 1020. godine, u kojoj je zabilježen je i tadašnji opat Urso. Samostanski kompleks sastojao se od crkve, klaustra i zgrada za stanovanje. Opatija je u srednjem vijeku uživala osobit ugled u Splitu, što se ogleda u činjenici da je opat tog samostana bio najistaknutija osoba u gradu iza splitskog nadbiskupa i gradskog kneza. Iz dokumenata je poznato da je 1069. godine hrvatski kralj Petar Krešimir IV. (1058.-1074.) darovao samostanu mjesto za mlin blizu crkve sv. Petra na solinskom području. Najpoznatiji žitelj tog samostana bio je (od 1078.) posljednji član kraljevske dinastije Trpimirovića, Krešimirov sinovac, hrvatski herceg i kasniji hrvatski kralj Stjepan II. († 1090./91.), koji se odrekao kraljevskog prijestolja u korist bana Dmitra Zvonimira († 1089.) i povukao u taj samostan. Samostan je propadao od 14. stoljeća. Godine 1442. umro je posljednji opat Deodat Stojanov, građanin Splita, nakon čega ga napuštaju redovnici i opatija se ugasila. Godine 1445. papa Eugen IV. (1431.-1447.) predao je kompleks bivšeg samostana splitskom nadbiskupu i otada je služio kao komenda. Krajem 17. stoljeća ukinuta je komenda, a kompleks je prepušten splitskom Nadbiskupskom sjemeništu. Budući da su, tijekom stoljeća, crkva i samostan postali zapušteni i urušeni, na mjestu stare crkve je oko 1700. godine, podignuta nova, manja. Nova crkva sv. Stjepana prvomučenika detaljno je obnovljena 1814. godine i tom prilikom je njena unutrašnjost ukrašena sa šest antičkih stupova s kapitelima, koji vjerojatno potječu iz Dioklecijanove palače. Samostan je, naposljetku, bio porušen 1832. godine kada je gradska uprava odlučila na tom mjestu podići gradsko groblje. |
Plan istraženog dijela Sustipana
Arheološke iskopine na Sustipanu
|
|
Sustipansko groblje
Na poluotoku Sustipanu pronađeni su antički sarkofazi i ranosrednjovjekovni grobovi starohrvatskog tipa, što upućuje na kontinuitet ukapanja na tom području. Na istom području sahranjivane su i žrtve brojnih epidemija kuge, počev od Crne smrti iz 1348. godine pa sve do posljednje velike epidemije 1784. godine. Do otvaranja groblja na Sustipanu Splićani su se pokapali po crkvama i oko njih. Zabilježeno je da 2.182 ukopanih u razdoblju od 1650. do 1826., dok je od 1826. do 1928. godine, na splitskom groblju na Sustipanu pokopano 28.702 preminulih građana. Godine 1820. novo gradsko groblje projektirao je splitski arhitekt Vicko Andrić (1793.-1866.), po nalogu Dalmatinskog namjesništva. Groblje je svečano otvoreno 1826. godine pod imenom Cimitero cattolico di S. Stefano. Na groblju su postojale grobnice brojnih splitskih bratovština (sv. Antuna, sv. Petra od Lučca, sv. Križa, sv. Frane, sv. Gospe od Dobrića, sv. Duha itd.), a obiteljske kamene gorbnice ukrasili su skulpturama poznati umjetnici poput Ivana Rendića, Tome Rosandića i Ivana Meštrovića. Od poznatih Splićana na tom groblju bili su pokopani, između ostalih, Antonio Bajamonti, Gajo Bulat, Duje Rendić-Miočević, Franjo Carrara, Vicko Andrić, Josip Karaman i brojni drugi.[6] Splitska općina je odlučila 1920. godine otvoriti novo gradsko groblje na Lovrincu te je naposljetku staro groblje zatvoreno 1928. godine. Te godine prestaju ukapanja, osim u obitlejske i bratimske grobnice (sve do 1946. godine). Staro je groblje nakon zatvaranja bilo zapušteno, zbog čega je nakon Drugog svjetskog rata postalo predmetom vandalizma i krađe metalnih dijelova s grobnica. Unatoč protivljenju dijela konzervatorske i kulturne scene, sustipansko groblje je u potpunosti uklonjeno 1959. godine, a sačuvani su samo crkva sv. Stjepana prvomučenika, ostaci benediktinske crkve i samostana i klasicistički glorijet. Prostor Sustipana pretvoren je u park. |
Rušenje sustipanskog groblja 1960. godine.
Vicko Andrić – Klasicistički paviljon (glorijet) na Sustipanu (Wikipedija)
|
Zvončac
|
Zvončac je dobio naziv prema biljci zvončacu (Hypericum perforatum), poznatom kao kantarion ili gospina trava.
|
Plivački bazen
U uvali Zvončac 1936. godne izgrađen je prvi bazen na Marjanu, pedesetmetarski bazen plivačkog kluba Jadran. JSK Jadran osnovan je 1924. godine, a do izgradnje bazena utakmice između vječitih rivala Jadrana i Juga održavale su se u Uvali Baluni. Tribine za publiku podignute su 1940. godine. |
Meje
Meje su gradska četvrt, odn. gradski kotar Meje, smješten podno južne padne Marjana, od lučice Matejuške prema zapadu. Dobile su naziv prema niskim zidovima koji su držali zemlju da ju voda ne odnese ispiranjem. Na području kotara, koji ima reputaciju elitne četvrti, živi nešto manje od 4.000 stanovnika.Područje kotara pokriva i poluotok Sustipan na kojem se nekoć nalazio drevni samostan sv. Stjepana pod borovima, a kasnije staro gradsko groblje i župna crkva sv. Stjepana Prvomučenika. Uz more nalazi se park Zvončac, te slikovite plaže Kaštelet, Kašjuni i Ježinac.
Od kulturnih i znanstvenih ustanova ističu se Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Galerija Ivana Meštrovića, Institut za oceanografiju i ribarstvo i Mediteranski institut za istraživanje života.
Kulturno-povijesna cjelina priobalnog pojasa gradskog predjela Meja u Splitu, Hrvatska, u gradskom predjelu Mejama, zaštićeno je kulturno dobro. Pod oznakom Z-5329 zavedena je kao nepokretno kulturno dobro - kulturno-povijesna cjelina, pravna statusa zaštićena kulturnog dobra, klasificiranog kao kulturno-povijesna cjelina.
U sastav gradskog kotara Meja, osim Meja pripadaju: Zvončac i Bene.
Od kulturnih i znanstvenih ustanova ističu se Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Galerija Ivana Meštrovića, Institut za oceanografiju i ribarstvo i Mediteranski institut za istraživanje života.
Kulturno-povijesna cjelina priobalnog pojasa gradskog predjela Meja u Splitu, Hrvatska, u gradskom predjelu Mejama, zaštićeno je kulturno dobro. Pod oznakom Z-5329 zavedena je kao nepokretno kulturno dobro - kulturno-povijesna cjelina, pravna statusa zaštićena kulturnog dobra, klasificiranog kao kulturno-povijesna cjelina.
U sastav gradskog kotara Meja, osim Meja pripadaju: Zvončac i Bene.
|
Kuća Burazin
Šetalište Ivana Meštrovića 7 Dvokatnica s nadgrađem podignuta je 1941. godine s južne strane Šetališta od kojeg je dijeli kameni ogradni zid. Glavni ulaz je na sjeveru, a pred južnim pročeljem je hortikulturno uređen vrt, ali je kuća i s ostalih strana okružena zelenilom. Kubični volumeni, suprotstavljanje vertikala i horizontala, prozori usječeni u zidnu plohu, balkoni i brisoleji nadgrađa istureni izvan glavnog volumena, ravni krov, karakteristični su za arhitekturu međuratne moderne koju odlikuje jednostavnost oblikovanja i funkcionalnost. Kuća je kulturno dobro Oznaka dobra: Z-5453; Pravni status:zaštićeno kulturno dobro; Vrsta:nepokretno kulturno dobro - pojedinačno; Klasifikacija:profana graditeljska baština |
Kuća Burazin
Izvor: Ministarstvo kulture RH; Fotografija: Z. Radunić, KOST |
|
Kuća Ferić
Šetalište Ivana Meštrovića 11 i 13 Kamena jednokatnica s prostranim vrtom iz kojega se na južnoj granici parcele stepeništem spušta izravno do mora, svjedoči o visokoj kulturi stanovanja krajem 20-ih godina 20.st. kada na splitskom predjelu Meje nastaje niz reprezentativnih obiteljskih vila. Razvedenog je volumena, sa zanimljivo riješenim i različito oblikovanim otvorima. Glavni ulaz je na sjeveru dok je južno pročelje prema vrtu rastvoreno dugačkim balkonom na prvom i drugom katu. Nakon Drugog svjetskog rata je nacionalizirana, u njoj je bio smješten Centralni komitet SDP-a, Radio Split, a danas joj je vraćena izvorna stambena namjena. Kuća je zaštićeno kulturno dobro (Oznaka dobra: Z-3010); Pravni status:zaštićeno kulturno dobro; Vrsta:nepokretno kulturno dobro - pojedinačno; Klasifikacija:profana graditeljska baština |
Kuća Ferić
Foto iz arhiva KO Split |
Muzej hrvatskih arheoloških spomenika
|
Muzej hrvatskih arheoloških spomenika (MHAS), muzejska je ustanova smještena na predjelu Meja, Stjepana Gunjače bb. Kao kulturno dobro zaštićena je zgrada Muzeja, kao i njegova muzejska građa.
POVIJEST USTANOVE Muzej je izvorno osnovan u Kninu 1893. godine. Zbog lošeg stanja privremeno je zatvoren 1930. godine. Dok je bio zatvoren o muzeju se skrbila banska vlast u Splitu. 1931. godine raspisala je natječaj za gradnju novog muzeja. Nacrte je napravio Drago Ibler, a Ivan Meštrović izradio je 1932. Povijest Hrvata i namijenio ga novoj zgradi Muzeja hrvatskih starina u Kninskoj tvrđavi. Tih godina jaka je bila zamisao o preseljenju muzeja u kninsku tvrđavu. Rat i talijanska okupacija poremetile su tu zamisao, jer već 1941. tvrđava je namijenjena smještaju talijanske vojske. Kustos muzeja Gunjača prenio je srednjovjekovnu zbirku u supruzinu kuću u Sinj, a muzej je i dalje uredovao u Kninu. Poslije Drugog svjetskog rata na Gunjačinu je zamisao muzej je premješten u muzej na Klis. Taj novi muzej bile su adaptirane četiri kuće prema projektu Nevena Šegvića. Nepovoljni uvjeti na Klisu prisilili su muzealce preseliti lapidarij s Klisa u trijem Meštrovićeva kašteleta u Splitu. 1949. prešao je u nadležnost HAZU. Seobom u Split nije okončana odiseja ovog muzeja. Zbirka je selila nekoliko puta, od jugoistočnog dijela Dioklecijanove palače, preko prizemlja trošnih neuglednih baraka bivše tvornice cementa, kod današnjeg hotela Marjan. Zgrade su adaptirane 1954., a 1955. muzej je promijenio ime. 1957. godine objedinjeni su fundusi Hrvatskoga starinarskog društva i Društva Bihać. 1959. odlučeno je da se nova zgrada sagradi na lokaciji na zapadnoj strani sustipanskoga poluotoka, ali poslije nekoliko godina odustalo se od ove lokacije i 1962. je godine grad Split 1962. odobrio novu lokaciju za podizanje zgrade Instituta i njegova muzeja. To je današnja lokacija na području Meja. Kamen temeljac postavljen je 1972., a od 5.12.1976. godine nalazi se muzej u sadašnjoj zgradi građenoj prema projektu arhitekta Mladena Kauzlarića. Projekt su poslije Kauzlarićeve smrti dovršili S. Sekulić-Gvozdanović i Z. Vrkljan. U Domovinskom ratu pretrpio je razaranje. Muzej je zbog ratnih okolnosti bio zatvoren za posjetitelje, a eksponati pohranjeni u sklonište. Ratni brod bivše Jugoslavenske ratne mornarice ispalio je granate na grad Split za vrijeme bombardiranja Splita 15.11.1991. godine. Granate su pogodile su i zgradu Muzeja, a admiral te motrnarice ladno je izjavio da su gađali vojno strateški cilj. Mnogi vjeruju kako je prava namjera bila uništiti izuzetno vrijednu kulturnopovijesnu zbirku na kojoj se temelji hrvatska nacionalna svijest. U fondu muzeja nalazi se bogata i vrijedna zbirka ranosrednjovjekovnih kamenih spomenika, zbirke oružja i oruđa, nakita, novca i drugih predmeta. Osobito su važni epigrafski spomenici 9.-12. stoljeća na kojima se nalaze uklesana imena hrvatskih narodnih vladara i drugih visokih dostojanstvenika. Među značajnijim spomenicima koji se nalaze u postavu muzeja su i Višeslavova krstionica, nadgrobni natpis kraljice Jelene, natpis kneza Trpimira iz Rižinica, natpis kneza Branimira iz Muća, kopija Bašćanske ploče i brojni drugi prvorazredni spomenici za razdoblje hrvatskog srednjovjekovlja. U MHAS-u je kao konzervator i crtač radio hrvatski slikar Bartol Petrić. Ravnatelji i kustosi-upravitelji muzeja bili su fra Lujo Marun, don Mate Klarić, Pavao Pauš, Stjepan Gunjača, Lovre Katić i dr. 
Zgrada Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu
Autor: pumovci; Wikipedija |
Zgrada Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika Zgrada Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika građena je od 1972.-76. g., dok je stalni postav otvoren 1978. Izgrađena je tako dolična kuća kakvu Muzej nije imao od svoga osnutka 1893. g. Projekt je povjeren arhitektu Mladenu Kauzlariću, a po njegovoj smrti razradili su ga arhitekti Zvonko Vrkljan i Sena Gvozdanović. Stalni muzejski postav izrađen je na čelu s arhitektom Antom Svarčićem I slikarom Franom Delallom. Arhitektonski sklop MHAS-a karakterizira grupiranje funkcionalnih dijelova čistih volumena u sklop te njihova integracija s prirodom. Prožimanje prirode i arhitekture vidljivo je samim smještajem osnovnih volumena na parceli na način da se formira nekoliko cjelina zelenih površina. Muzej hrvatskih arheoloških spomenika-muzejska građa Muzej hrvatskih arheoloških spomenika utemeljen je 24.8.1893. u Kninu pod imenom Prvi muzej hrvatskih spomenika sa ciljem da u njemu budu pohranjeni spomenici arheološke baštine Hrvata iz razdoblja srednjega vijeka. Ministarstvo kulture donijelo je rješenja o upisu u Registar kulturnih dobara za Numizmatičku zbirku (2828 predmeta), Srednjovjekovnu epigrafičku zbirku (255 predmeta), Zbirku srednjovjekovnog oružja i konjaničke opreme (775 predmeta), Zbirku srednjovjekovnoga posuđa (104 predmeta) i Studijsku zbirku prapovijesne i antičke građe (1057 predmeta). 
Dio postava u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika
Izvor: Ministarstvo kulture RH; Foto: KO Split |
|
Kuća Tresić-Pavičić
Šetalište Ivana Meštrovića 27 Monumentalna slobodnostojeća građevina pripadala je obitelji istaknutoga književnika, publicista i političara Ante Tresića Pavičića. Izgrađena je neposredno nakon Prvog svjetskog rata i jedan je od ranih projekata arhitekta češkog porijekla Josipa Kodla. Oblikovana je više u duhu tradicionalne arhitekture podneblja, građene u kamenu, ne odajući još naznake moderne koju će upravo Kodl prvi afirmirati u Splitu u drugoj polovici dvadesetih godina 20. stoljeća. Kuća je kulturno dobro (Oznaka dobra: Z-5318); Pravni status:zaštićeno kulturno dobro; Vrsta:nepokretno kulturno dobro - pojedinačno; Klasifikacija:profana graditeljska baština. Vila Ruža na Mejama (Radio postaja Split)
Šetalište Ivana Meštrovića 46 i 33 IZ POVIJESTI VILE RUŽE Krajem 1940-ih godina rijetki su snivali radijsku postaju u Splitu, koji se još oporavljao od ratnih rana. No sukob sa Staljinom i razdoblje nakon Informbiroa 1948. godine posredno su ubrzali stvaranje uvjeta za početak rada radiopostaje u Splitu. Tako je novi snažni srednjovalni odašiljač snage 50 kW montiran na Hvaru 1950. godine u ozračju “hladnog rata”, kao tajna pričuva za emitiranje programa u slučaju napada Staljinova SSSR-a na Jugoslaviju. Uređaj na dizelski agregat Jugoslavenska armija kupila je od američke tvrtke Westinghouse i ukopala ga u zemlju u uv ali Mala Grčka (Garška) na punti Pelegrina. U nacionaliziranoj vili Ruži na splitskim Mejama, koja je bila u vlasništvu Ruže i Šime Janoša, Radio Beograd postavio je pričuvne radijske uređaje koje je u strogoj vojnoj tajni čuvao tehničar Srbo Ilić. Staljinovom smrću u ožujku 1953. godine smanjena je blokovska napetost, koja se počela odražavati i u prvim koracima decentralizacije državne uprave. Popuštanje totalitarne stege ozrcalilo se već u srpnju 1953. godine, kada počinje s radom i prva komercijalna postaja Radio Sljeme. Ubrzo su Edvard Kardelj i još neki savezni jugoslavenski političari počeli podržavati ideju da se ta radijska odašiljačka oprema iskoristi za rad splitske radiopostaje. Kada je početkom 1954. godine na čelo Radio Zagreba došao Ivan Šibl, počele su pripreme za ponovno osnivanje Radio Splita u sastavu Radio Zagreba, koji je već imao 28-godišnju tradiciju rada. “Ovdje Radio Zagreb - Studio Split” prvi put je izrečeno u eter iz vile Ruže na Mejama u srijedu, 28. srpnja 1954. godine u 9 sati (za razliku od novinskih tekstova, Zvonko Letica u svojim sjećanjima piše da je to bilo 27. srpnja). Prvi glazbeni broj koji je procurio u zvučnike bila je dalmatinska narodna pjesma Sve ptičice iz gore. IZVOR: Mladen Vuković: Povijest Radio Splita (I. dio - od 1945. do 1960.) (PDF) |
Kuća Tresić-Pavičić
Fotografija iz arhiva KST |
Galerija Meštrović u SplituŠetalište Ivana Meštrovića 46 i 33
Kompleks Galerije Meštrović jedinstven u hrvatskoj arhitekturi tridesetih godina 20.st. Kao kulturno dobro zaštićene su zgrade u kompleksu, kao i njegova galerijsko-umjetnička građa. Neoklasicistička građevina s trijemom od jonskih stupova i vanjskim stubištem, terasastim podzidima i vrtom, građena je prema zamisli Ivana Meštrovića kao obiteljska vila ladanjskih karakteristika, ali je sa svakom novom fazom gradnje koja je trajala od 1931.-1939. postajala i reprezentativan prostor za rad i izlaganje. U projektiranju su sudjelovali i arhitekti L. Horvat, F. Kaliterna i H. Bilinić ali je Meštrovićeva vizija, u detalju i neoklasicističkoj koncepciji cjeline, dala snažan autorski pečat. Nedjeljivi dio kompleksa je i zgrada atelijera tj. radionice za klesanje karijatida za spomenik Neznanom junaku na Avali, koju je Meštrović dao izgraditi 1935., nasuprot ulaza u vilu, s južne strane ceste. Graditelji atelijera su F. Šperac i M. Marasović. Muzejska ustanova Galerija Meštrović, utemeljena 1952. godine u palači Ivana Meštrovića koja je građena za njegove stambeno-radne potrebe. Današnji fundus galerije čine ukupno 192 skulpture, 583 crteža, 4 slike, 291 arhitektonski nacrt iz razdoblja 1898. – 1961. godine. Kompleks Galerije Meštrović i Atelijera Meštrović u Splitu,, zaštićeno je kulturno dobro. MUZEJI IVANA MEŠTROVIĆA: GALERIJA IVANA MEŠTROVIĆA - SLUŽBENA STRANICA 
Meštrovićeva galerija
|
O Galeriji (sa službene stranice Galerije)
Tijekom čitavog drugog desetljeća 20. stoljeća Ivan Meštrović kupuje parcele na području Meja, zapadnog dijela Splita, s nakanom da na njima izgradi svoju buduću rezidenciju. Građevinski radovi počinju koncem dvadesetih godina. Zemljišni posjed ograđuje se južnim zidom s dva pomoćna objekta tik do ulaza (prema projektu Fabijana Kaliterne) iznad kojega će se naknadno podići šetnica s odrinom na kamenim stupovima i drvenim gredama, a u nastavku se od smjera istoka postupno gradi vila. Za ovo reprezentativno arhitektonsko zdanje Ivan Meštrović, alfa i omega zamisli projekta, surađuje i s arhitektima Lavoslavom Horvatom i, na izradi projekta zgrade, s Haroldom Bilinićem te građevinskim poduzetnikom Marinom Marasovićem, izvođačem radova. Gradnja istočnog krila s atelijerom i radnom sobom u prizemlju te stambenim prostorijama na katu počinje 1931. godine. U nastavku radova poravnava se teren, grade potporni i novi ogradni zidovi, zida se pomoćni atelijer za modeliranje skulptura u glini (1934.), a izvan kompleksa vile, prema moru, podižu se 1935. dvije radionice za klesanje karijatida Spomenika Neznanom junaku na Avali. Godine 1937. produžava se ulazni trijem, radi kolni pristup objektu, središnji prizemni dio kuće i, konačno, tijekom 1938. i 1939., zapadno krilo zgrade sa spremištem modela te središnja dvorana kata. Po Meštrovićevim uputama uređuje se hortikultura parka i sadi sredozemno bilje. Meštrovićeva koncepcija vile na Mejama temeljila se na trima namjenama: rad, stanovanje i izlaganje, koje s napretkom gradnje poprimaju sve veću prostornu određenost. Funkcije koje objedinjuje atribut privatno, odvijale su se u postranim krilima, dok su one javnog karaktera bile smještene u središnjem tijelu kuće. Danas, kad je galerijski sadržaj prevagnuo, jedino izvorni izgled blagovaonice dočarava intimu ondašnjeg umjetnikova doma i života u njemu. 
Atelier Meštrović
Izvor: Ministarstvo kulture RH |
Karta južnog dijela Marjana, između Kašjuna i Meštrovićeve galerije
Osnova: Open Street Map
Osnova: Open Street Map
Kaštelet Meštrović (Meštrovićeve Crikvine - Kaštilac)
|
Izvorno renesansno - barokni kaštelet, koji je uz gospodarsku, stambenu i ladanjsku imao prije svega fortifikacijsku ulogu (obrana od osmanskih napada), dala je oko 1513. sagraditi imućna mletačka obitelj Capogrosso, a zbog njihovih obiteljskih veza sa splitskom obitelji pjesnika Kavanjina, od 1709. poznat je i kao kaštelet Capogrosso-Kavanjin. Dali su je sagraditi trojica braće Bartul, Frane i Jerolim, koji su nešto prije postali splitski plemići. Kroz povijest ljetnikovac je mijenjao svoju namjenu. U njemu je bila i štavionica kože, mastionica sukna i lazaret za kužne. Početkom 20. stoljeća prodan je građevinskom poduzetniku Eduardu Žagaru iz Splita, koji ga 1939. prodaje Ivanu Meštroviću. Od tada je zapadni dio Kašteleta doživio značajnije preinake. Prema zamisli Meštrovića, u suradnji s arhitektom Haroldom Bilinićem i izvođačem radova Marinom Marasovićem, sa zapada je preinačeno dvorište i podignut je atrij s monumentalnim ophodnim trijemom s inačicom dorskih stupova, i kapela sv. Križa u koju kipar smješta svoje veliko drveno raspelo i ciklus od 28 drvenih reljefa s temom iz života Isusa od Nazareta. Crkva je mjesto održavanja mise i to na staroslavenskom jeziku, prema želji Ivana Meštrovića. Na istoku je nedovršena kapela Gospe od Dobrog svita.
Meštrovićeve Crikvine-Kaštilac danas su izložbeni prostor. Kaštilac je zaštićeno kulturno dobro (Oznaka dobra: Z-4897); Pravni status: zaštićeno kulturno dobro; Vrsta: nepokretno kulturno dobro - pojedinačno; Klasifikacija: sakralno-profana graditeljska baština. 
Pogled na Kaštilac s grebena marjanskog brda
|
Živa voda
Jedina živa voda na Marjanu,Veli potok zvan i Voda Sv. Duje, prema crkvi koja je bila u blizini, izvire na lokalitetu iza Kašteleta, zvanom i Dujmovača. Capogrosso Obitelj Capogrosso se u Splitu spominje od 1444. godine. |
|
Vila Dalmacija
Slobodnostojeća građevina složenoga tlocrta simetričnoga rasporeda, izgrađena u neposrednoj blizini morske obale, izrazitih ambijentalnih vrijednosti. Projektirao ju je 1914. Čeh Frane Šiler kao pansion Split; neko vrijeme je u njoj bio Oceanografski institut, a kasnije je služila za državničke potrebe, od čega je ostao narodni naziv "Titova ila". U vili danas djeluje Mediteranski institut za istraživanje života (MEDILS) |
Vila Dalmacija
|
|
Bambina glavica
KOORDINATE: 43.5063203,16.4031755 Bambina glavica je lokalitet i uzvisina na južnom dijelu Marjanskog poluotoka, ispred južnih padina Marjana, a istočno od uvale Kašjuni. Najviši vrh visok je 59 metara. Ime je dobila po nadimku splitske obitelji Tomić - Bamba koja je na ovome području imala posjede. Taj lokalitet bio je naseljen već u pretpovijesno doba. Arheološkim istraživanjima otkriveno je više ulomaka prapovijesne keramike karakteristične za brončano doba. Pronađeni su i ulomci keramike iz 2. stoljeća p.n.e., iz vremena kada su Bambinu glavicu i Sustipan naseljavali isejski Grci. Na vrhu Bambine glavice spominje se 1126. godine crkva sv. Mihovila in Murmiano, koja se u izvoru iz 1173. godine navodi kao Sv. Miho in collibus, zatim de Margnano, de Casion i in Casgliuno, da bi se 1576. godine nazivala Sv. Mihovil supra Potoch, odnosno, "nad Potokom". Na uzvisini se nalazio i nadbiskupski kaštel po kojem su Kašjuni dobili ime, a podno uzvisine crkva sv. Merkura i Fortunata. |
Putokazi na Marjanu
Autor: SchiDD; Wikipedija |
Kašjuni (Kašuni)
Pogled na Kašjune
|
Toponim Kašjuni
Na južnoj padini Marjana prvi romanski toponim jest izbrežina Kašjuni, danas poznatija kao Bambina glavica (nadimak Tomića). Kašjun je dobio naziv po utvrdi na glavici sv. Mihovila, tj. po riječi castiglione, od latinskog izraza castellum, u romanskom castellione(m). Kod popisivača zemalja Sv. Benedikta god. 1119. spominje se kao Castilna (Novak, 1924.- 25.), a onda jezičnim promjenama nastaje Castelione, Casgliuni, Kašljun, Kašjun i Kašjuni, gdje opažamo zatvaranje vokala /o/ u /u/, potom zamjenu latinskoga l hrvatskim palatalnim lj i u splitskom govoru j te palatalizaciju konsonanta s iz casgliuni u š. Taj makrotoponim uključuje brežuljak, dolinu od sjeveroistoka i na sjeverozapadu do „Gospice” (renesansne crkvice Gospe Žalosne iz 1500. kod Calergija upisane kao Capella della Pietà) i vododerine Suspas (Sanspas) te uvalu Kašjuni na zapadu (Petrić, 2003., 86). Drukčije tumačenje, po kojem toponim Kašjuni potječe od nekadašnje crkvice sv. Kasijana, ne čini se uvjerljivim (Kečkemet, SD, 1. siječnja 1986.). |
3. SJEVERNOM STRANOM POLUOTOKA
Šetnja sjevernim dijelom Marjana počinje na sjevernim vratima, odakle se može šetati cestom ili trim stazom. U obje inačice, prolazi se kraj prve, druge i treće vode, da bi se nakon 1800 metara stiglo na jedino pravo odmorište na ovom putu, a to je uvala Sv. Benedikta ili popularnije po splitski Bene. U malenoj uvali koja gleda prema sjeverozapadu smješten je ugostiteljski objekt, nekoliko sportskih terena i nekoliko sprava za igru najmlađih. Tijekom ljeta u uvali se nalazi i tobogan za spuštanje u more, a uvala je prepuna kupača. Šetnja se može nastaviti dalje, cestom prema krajnjem rtu Marjana, u duljini od oko 1000 m, prolazeći pored napuštene mornaričke postaje za demagnetizaciju, koja je još u vlasništvu vojske. (W)
Karta sjevernog dijela Marjana
Osnova: Open Street Map
Osnova: Open Street Map
Šetalište Marina Tartaglie
|
Između Instituta i Bena
Splitski entuzijasti su krajem 19. stoljeća započeli s pošumljavanjem Marjana alepskim borom. Postavlja s pitanje zašto su baš izabrali alepski bor? Razlog je bio što je on autohtona, brzorastuća, skromna, pionirska vrsta koja može rasti u skromnim uvjetima staništa (kamenjar, nedostatak/nepostojanje tla) te trpjeti ekstremnu sušu. On prirodno stvara najsušniji tip šumske zajednice na jugu Dalmacije i otocima (što je opisano u literaturi). Funkcija te umjetno podignute marjanske šume (iako se isti proces odvija spontano i prirodno po cijeloj Dalmaciji) je bila da se povrati tlo, stvori zasjena i povoljna mikroklima za povratak (sukcesiju) autohtone (klimatogene) šume, što je za Marjan šuma crnike i crnoga jasena (Orno-Quercetum Ilicis). To je u zadnjih 40 godina bilo lijepo vidljivo na potezu od Bena do Instituta. Znači, izvorna se šuma polako, ali stidljivo vraćala zahvaljujući upravo alepskom boru. IZVOR: Prof.dr.sc. Hrvoje Smodlaka 
Šetalište Marina Tartaglie - Između Instituta na rtu Marjana i Bena
|
Marino Tartaglia (Zagreb, 3.8.1894. – Zagreb, 21.4.1984.) Hrvatski slikar i likovni pedagog, dugogodišnji profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Iako je rođen u Zagrebu, osnovnu i srednju školu završio je u Splitu. Nakon toga se školuje u Zagrebu na Graditeljskoj stručnoj školi. Među njegovim učiteljima bili su Oton Iveković, Ivan Tišov, Robert Frangeš Mihanović i Bela Čikoš Sesija. U ta turbulentna politička vremena pred Prvi svjetski rat, bojeći se političkog progona, odlazi u Italiju u Firenzu, potom u Rim, gdje se 1913. godine upisuje na Instituto Superiore di Belle Arti. Zatim se javlja kao dobrovoljac u srpsku vojsku na solunski front, ali se vrlo brzo vraća u Rim gdje radi kao asistent Ivana Meštrovića. Po svršetku rata kraće vrijeme boravi u Splitu 1918.-1921., potom luta svijetom na relaciji Beč, Beograd, Pariz. Na poziv Vladimira Becića, Tartaglia 1931. godine dolazi u Zagreb i postaje učitelj pripravnik na Akademiji likovnih umjetnosti, ubrzo je docent(1940), izvanredni profesor postaje 1944.,a redovni profesor 1947. godine. Odgojio je brojne generacije hrvatskih slikara. Od 1948. član je Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Tartaglia je tijekom šezdesetgodišnje umjetničke karijere imao 30 samostalnih i oko 270 skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Izlagao je i na Venecijanskom bijenalu 1940. s tadašnjim izborom jugoslavenskih umjetnika, slikarem Milivojem Uzelcem i kiparom Franom Kršinićem. U svojim ranim djelima slika pod snažnim utjecajem postsezanističkog slikarstva, što je i uostalom bila moda tog vremena, pred kraj je plošnim rasporedom kromatskih masa došao gotovo do potpune apstrakcije - do samog ruba figurativnog slikarstva. IZVORI: WIKIPEDIJA I GALERIJA UMJETNINA U SPLITU |
Šetalište Marina Tartaglie
|
MARINO TARTAGLIA, Marjan kroz masline, 1920.
Galerija umjetnina u Splitu |
Bene
|
Bene je naziv za uvalu i predjel na sjevernoj strani brda Marjana, u zapadnom dijelu Splita. Predio je dobio ime po srednjovjekovnoj crkvici sv. Benedikta.
Omiljeno je kupalište, izletište i mjesto za rekreaciju brojnih Splićana. Na lokaciji se nalazi ugostiteljsko-rekreacijski centar Bene koji se sastoji od restorana, dječjeg parka s trampolinom i ljuljačkama te terena za mali nogomet i tenis. Ostaci crkve sv. Benedikta na Marjanu Ostaci nekadašnje srednjovjekovne crkvice po kojoj su obližnji predjel i uvala dobili ime Bene. Spominje se prvi put 1362. godine u vizitaciji Nikole iz Augubija, a iz vizitacije splitskog nadbiskupa Foconija († 1602.) doznaje se da je bila devastirana već u 16. stoljeću. U povijesnim izvorima crkva se spominje na lokaciji in Monte Seranda, de Monte, suplus monlem Mergnani i de Mergnano prope ripam maris. Arheološkim istraživanjima 2002. i 2004. otkriveni su i konzervirani ostaci crkve izgrađene krajem 11. ili početkom 12. stoljeća. Oltarni stup s rupama za moćnik vraćen je na originalno mjesto unutar ostataka crkve. Tom je prigodom crkva i restaurirana (zidovi do prosječne visine od 50 cm ). Posebnost ove crkve je ta što se unatoč popularnosti benediktinskog reda, svetog Benedikta rijetko susreće kao naslovnika srednjovjekovnih crkava. IZVOR: PARK-ŠUMA MARJAN, SLUŽBENA STRANICA |
Ostaci crkve sv. Benedikta na Benama
|
Uvala i malo kupalište u Kaštelanskom zaljevu, na sjevernoj obali Marjana
|
Sportski tereni u uvali Bene
Autobusna stanica u uvali Bene
|
Pogled prema Poljudu i Mosoru
|
|
Morska uvala na sjevernoj obali Marjana
|
Obilježje na početku Šetališta Marina Tartaglije, kod Spinutskih vrata
|
Spinut
|
Spinut ili Špinut (manje korišten, neslužben i arhaičan naziv) je gradska četvrt u Splitu, a ujedno i jedan od kotareva grada Splita. Na području Spinuta živi 7 i pol tisuća stanovnika. Dobio je ime po "spini" ili drači.
Četvrt se nalazi na sjeverozapadnom dijelu grada. Sa zapada je omeđen brdom Marjan, a sa sjeverozapada mu se pruža Kaštelanski zaljev, sa brojnim lučicama, sportskim objektima i klubovima. Omeđen je gradskim četvrtima Skalice, Dobri i Varoš. Na području Spinuta nalazi se crkvica Gospe od Spinuta iz 11. stoljeća koja pripada skupini tzv. marjanskih crkvica. Ovaj predio Splita dobio je naziv po spini (drača), a to ime potječe vjerojatno još iz ranog srednjeg vijeka. Prvi put se spominje daleke 1096. godine kao "a Spinuti agrum", a dijelovi zemljišta samostana sv. Benedikta u Splitu locirani su na području "in Spinuti" u 12. stoljeću. To ime nalazimo i u gradskim kupoprodajnim ugovorima u 14. stoljeću i nadalje. 
Pogled s vrha Marjana prema četvrti Spinut i Poljudu
|
Područje splitskog gradskog kotara Spinut
Autor: E.coli - Vlastito djelo postavljača; Wikipedija |
|
Arheološko nalazište Uvala Špinut - antička luka
Arheološki lokalitet nalazi se u uvali Špinut na sjevernoj strani Marjanskog poluotoka u Splitu. Otkriveni su ostatci antičke priobalne konstrukcije iz 2.st. prije Krista do 4.st. poslije Krista. Utvrđena je kompleksna priobalna konstrukcija izrađena od sekundarno uporabljenih amfora te kamenog nasipa i drvenih pilona, greda, dasaka, kolaca i šiblja. Slučajni arheološki nalaz zidanog kamenog objekta potvrđuje da se antički ostaci pružaju i duž kopnenog dijela uvale Špinut. Pretpostavlja se da su otkriveni ostatci dio priobalnog gospodarskog zdanja opremljenog lučkim strukturama i gospodarskim objektima. |
Arheološko nalazište Uvala Špinut - antička luka
Izvor: Ministarstvo kulture RH; foto iz arhiva KO Split |
|
Crkva Gospe od Spinuta
Špinutska ulica 12 Crkva Gospe od Spinuta (Pohođenja), rimokatolička sakralna građevina u zapadnom dijelu Splita, izvan stare gradske jezgre, smještena podno sjevernih obronaka Marjana. Nalazi se u Špinutskoj ulici, u gradskom kotaru Špinutu. Zaštićeno je kulturno dobro. Građena je krajem 11. stoljeća, na mjestu starokršćanske crkve, srušene u 7. stoljeću, koja je bila podignuta na temeljima antičke građevine. Crkvu su porušili Turci u 17. stoljeću, nakon čega je obnovljena i produžena za 4 metra. Radi se o jednobrodnoj crkvi s bačvastim stropom, nad čijim je pročeljem, u 16. stoljeću podignut renesansni zvonik na preslicu. Unutar crkve nalazi se slika sv. Dujma i sv. Staša s vedutom Splita, iz 18. stoljeća, a krasila ju je i bizantska Gospina slika te drvena barokna skulptura Bijeg u Egipat. Crkva je bila oštećena tijekom Domovinskog rata, kada je bila pogođena dvjema granatama, nakon čega je obnovljena. Pod oznakom Z-5457 zavedena je kao nepokretno kulturno dobro - pojedinačno, pravna statusa zaštićena kulturnog dobra, klasificiranog kao sakralna graditeljska baština. |
Oštećena crkva Gospe od Pohođenja u Spinutu 1991. godine
|
|
Marjanski tunel
Tunel Marjan dugačak 870 metara, izgrađen je 1978. godine, u sklopu priprema za Mediteranske igre 1979. (MIS79). Njime svakoga dana prolazi više od 10.000 vozila. Tunel je već više desetljeća (podatak iz 2016.) bez uporabne dozvole jer prilikom gradnje nisu izvedeni osnovni elementi tunela. Vrijednost ovoga tunela je u tome što je njegovom izgradnjom omogućeno da park-šuma Marjan i danas funkcionira kao prometno izolirana i zaštićena zona, posebno nakon što je i splitska Riva pretvorena u pješačku zonu. 
Marjanski tunel, sjeverni ulaz
|
Vila Dekartis (nekadašnja Radio stanica Split) Matoševa ulica U nedjelju uvečer, 22.4.1945. godine, počelo je emitiranje Radio-stanice Split na kratkom valu od 47 m. Stanica je imala snagu od 1 kW, a “davač i druge uređaje prijenosne stanice” s kamiona od Nijemaca, koji su se predavali i povlačili iz tadašnje Jugoslavije, zaplijenili su partizani iz VIII. korpusa Narodnooslobodilačke vojske. Oprema je jedva kompletirana, a činili su je dva studija u vili Dekaris (vlasnik Augustin Dekaris kupio ju je od Splićanina ”Ćećka” i iduće godine prodao obitelji Akrap) u tadašnjoj Luetićevoj ulici, kasnije Maksima Gorkoga 37, danas Matoševoj ulici 45, na sjevernom ulazu u Marjanski tunel. Antena je bila postavljena na terasi vile, a drugi studio bio je u današnjem HNK-u Split. |
4. ISTOČNOM PADINOM
|
Crkva sv. Mande na Marjanu
Crkva sv. Marije Magdalene, poznatija kao crkva sv. Mande, jednobrodna je kamena građevina s pravokutnom apsidom, podignuta u 12. st. u Velom Varošu, na sjeveroistočnoj padini Marjana. Na tom se mjestu crkva prvi put spominje 1145. godine. Prvotno je bila posvećena sv. Lazaru i Magdaleni, a uz crkvu je bio leprozorij. Kao crkva sv. Magdalene prvi je put zabilježena 1762. kada je obnavlja istoimena bratovština. Uokolo crkve je dvorište ograđeno visokim zidom. Iako je srednjovjekovna crkva u 19. st. doživjela preinake, sačuvala se apsida gotičkoga sloga. Od umjetnina, izdvaja se slika Marije Magdalene (ukradena iz crkve prije nekoliko godina) i glavna oltarna pala, obje iz 17. st. Uz crkvu sv. Mande, bilo je poznato Guvno sv. Mande. U Splitu su bila poznata gumna Bakotića (ranije Tudorića i Kruševića) na Dobrome i Guvno Kaliterne ispod Tvrđave Gripe. Ova gumna svjedoče o sijanju žitarica po Splitskome polju. Crkva je zaštićeno kulurno dobro (Oznaka dobra: Z-4639); Pravni status:zaštićeno kulturno dobro; Vrsta:nepokretno kulturno dobro - pojedinačno; Klasifikacija:sakralna graditeljska baština |
Crkva sv. Mande na Marjanu
Foto iz arhiva KO Split |
AKTIVNOSTI
Penjaštvo i alpinizam
|
OVO JE TOTALNO LUDO! - Split / Marjan eMtb & Rock Climbing
Datum objave: 14.5.2022. Autor: Ivo Jaric Opis. Nakon Kvarnerske ture ovaj tjedan vozili smo Dalmatinske otoke - Vis, Hvar, Korčulu, Brač, Čiovo - a posjetili smo i Split, gdje sam se okušao u penjanju po stijenama! Jako zanimljiv sport koji ću svakako opet probati! MTB Special Dalmacija - https://cyclecroatia.com/mtb-and-boat... Viva Sport - https://vivasport.hr/ |
Aktivnosti na vodi
|
Plaže Podno Marjana su i plaže i uvale, omiljena kupališta brojnim Splićanima: Ježinac ("kod aša kupâ"), Zvončac, "na Obojenu", "Kašjuni", "na puntu od Marjana", Bene. |
|
BORAVAK
Smještaj
Na području brda Marjan ne postoje planinarski objekti, međutim, u neposrednoj okolici (područje grada Splita) brojne su mogućnosti ekonomičnog i manje ekonomičnog smještaja.
Pronađi direktno smještaj na području Marjana i okolice klikom na ikonu
Vremenska situacija / Vremenske prilike
IZVORI I LITERATURA
Reference[1] N.N, Mate: Vulkanska priča o Marjanu. Portal Arhitektonske razglednice, 28.5.2015.
Zanimljiva, ali nikad dokazana legenda zbori kako je park-šuma Marjan nekoć bio vulkan. U njen prilog idu dokazi o tome… [2] GRUPA AUTORA: Studija održivog razvoja Park-šume Marjan. UHY Savjetovanje za: Javna ustanova za upravljanje Park-šumom Marjan. Split, 2016. (PDF) Ostali izvoriBORČIĆ, Goran: Splitsko groblje na Sustipanu. u Crkvena baština Marjana, Katalog izložbe, MHAS, Split, 2018. ISBN 978-953-6803-60-6
CAREVSKI BALIĆ, Marijana; ŠUNDOV, Alenka: Marjanske crkve danas. u Crkvena baština Marjana, Katalog izložbe, MHAS, Split, 2018. ISBN 978-953-6803-60-6 GRUPA AUTORA: Studija održivog razvoja Park-šume Marjan. UHY Savjetovanje za: Javna ustanova za upravljanje Park-šumom Marjan. Split, 2016. (PDF) GRUPA AUTORA: Program gospodarenja za šume s posebnom namjenom – GJ "Park-šuma Marjan". Zagreb, 2008. JURČEVIĆ, Ante: Marjanske crkve i arheologija. u Crkvena baština Marjana, Katalog izložbe, MHAS, Split, 2018. ISBN 978-953-6803-60-6 KEČKEMET, Duško: Crkvica i eremitaža sv. Jere na Marjanu. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, Vol.11 No.1 Svibanj 1960. (PDF) KODRIĆ, Ana; MARASOVIĆ-ALUJEVIĆ, Marina: Toponimi romanskoga porijekla na splitskom poluotoku. Šk. vjesn. 57. 2008. str. 91-126 (PDF) NOVAK, Grga: Povijest Splita, knjiga prva. Škuna, Split, 2005. ISBN 953-97861-6-9 PETRIĆ, Perislav: Splitski toponimi. 1986. (PDF) SAKAČ, Krešimir; ŠESTANOVIĆ, Slobodan: Osnovne značajke geološke građe Marjana // Marjane, naš Marjane / Lozić, Ivo (ur.). Društvo za zaštitu i unaprijeđenje Marjana, Split, 2001. ŠESTANOVIĆ, Slobodan; SAKAČ, Krešimir: Inženjerskogeološke značajke brda Marjan (Split, Hrvatska). U Zbornik radova 2. hrvatskog geološkog kongresa / Vlahović, Igor ; Biondić, Ranko (ur.). Institut za geološka istraživanja. Zagreb, 2000. str. 801-805 (predavanje, domaća recenzija, cjeloviti rad (in extenso), znanstveni) OSTALO: I. R.: Hrvatski stručnjak iz SAD-a objasnio kako je uništen Marjan. Otkrio je i krivce. Index.hr, 6.3.2019. LULIĆ, Lari: Studija održivog razvoja Marjana predlaže smanjenje granica park-šume. Portal Pogledaj.to, 28.6.2016. LULIĆ, Lari: Park-šuma Marjan gubi trećinu površine? Portal Pogledaj.to, 30.6.2016. UREDNIČKI ČLANAK: Marjan trajno zaštićen kao kulturno dobro. Portal Pogledaj.to, 17.10.2014. WIKIPEDIJA: Marjan WIKIPEDIJA: Sustipan |
MARJAN - PARK ŠUMA
JAVNA USTANOVA ZA UPRAVLJANJE PARK ŠUMOM MARJAN - SPLIT 
Društvo Marjan
"Marjan" Društvo za zaštitu i unapređenje Marjana Utemeljeno 1903. |
