Žaba
Područje: Planine Dalmacije
Grupa: Planine južne Dalmacije i mediteranske Hercegovine
Država: Bosna i Hercegovina, Hrvatska
Najviši vrh: Sveti Ilija, odn. Crkvina, ili Velika Žaba (955 m)
Koordinate najvišeg vrha: 42.9704, 17.7529
Grupa: Planine južne Dalmacije i mediteranske Hercegovine
Država: Bosna i Hercegovina, Hrvatska
Najviši vrh: Sveti Ilija, odn. Crkvina, ili Velika Žaba (955 m)
Koordinate najvišeg vrha: 42.9704, 17.7529
Uvod
|
|
Žaba je planina u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, istočno od Metkovića i sjeverno od Neuma. Najviši vrh je Sveti Ilija (još nazivan i Crkvina ili Velika žaba) 955 m.
Prostire se u duljini od 14-ak kilometara u smjeru zapad-istok. Zapadni i niži dio (zvan i Mala Žaba) pripada Hrvatskoj s vrhovima Matica (681 m) i Marin vijenac (507 m) na kojem se nalazi betonski križ vidljiv i iz doline Neretve. S najvišeg vrha, Sv. Ilije pruža se pogled prema visovima iznad Dubrovnika, hercegovačkim planinama, dolini Neretve, Veležu, Prenju, Biokovu, te moru i otocima. Planina Žaba je dijelila prostor povijesne humske župe Žaba na kontinentalni dio (sjeverno od planine) i primorski (južno od planine). WIKIPEDIJA: Žaba (planina) ENGLISH SUMMARY: ŽabaŽaba mountain (žaba means a frog in local language) in Bosnia and Herzegovina and Croatia, north of Neum and east of Metković. The highest peak is St. Elijah (Sveti Ilija; also called Crkvina or Velika Žaba - Great Žaba) 955 m high. It stretches in the length of 14 kilometara in the west-east direction. Its western part is lower (called the Little Žaba - Mala Žaba), and it belongs to Croatia; its summits are Matica (681 m), Marin vijenac (507 m; on which the concrete cross is visible from the Neretva valley), and other. The most of the mountain territory, including its highest part, lays on the Bosnian.Herzegovian territory - the part known as Great Žaba (Velika Žaba). From the highest peak, Sv. Ilija is a splendid view on the mountains above Dubrovnik, Herzegovian mountains, Neretva valley, Velež, Prenj, Biokovo, and of the sea and the islands. 
Pogled s vrha Žabe u smjeru Pelješca (na horizontu)
|
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI
 Klikom na logotip Booking.com direktno pronađi smještaj u okolici planine Žabe
Oglašavajte ovdje:
|
|
Na vrhu
Geodetski stup na vrhu Žabe. U pozadini se iza niza primorskih visova vidi krajni jugoistočni dio Pelješca i iza njega otok Mljet. |
VELIKA ŽABA
Južna strana Velike Žabe
Sveti Ilija (955 m)
|
Najviši vrh planine Žabe je Sveti Ilija, koji se još naziva Crkvina, ili Velika Žaba (955 m).
Greben Velike Žabe
|
Na južnoj strani Žabe ubrani antiklinalni slojevi se slabije ističu, budući da su jače tektonski poremećeni. Ali je zato tu više tipičnih krških oblika, špilja, pećina i okapnica. Tu je i znamenita Strašna peć. Spominju se još Milišića i Tetina peć te Čobanska, Goveđa i Ovčja peć.
Naslovna fotografija
Pogled s vrha planine Žabe u smjeru istoka, prema Popovom polju, planini Bjelasici i drugim hercegovačkim i južnodalmatinskim visovima |
Gradačko polje
Gradačko polje
Pogled s vrha Žabe 
Pogled na Veliku Žabu iz Moševića
|
Oko Gradačkog polja ima različitih prirodnih fenomena. Dio polja je vododrživ, s pojavom visećega hidrogeološkog kolektora, a dio je vodopropustan, s razvojem ponora. Na dodiru tih dviju hidrogeoloških serija pojavljuju se izvori i ponori na malom međusobnom razmaku, do 20 metara. Izvor je na kontaktu vodonepropustnih (klastične naslage eocena) i vodopropustnih slojeva, a ponor na vodopropustnim. Tako izvorska voda teče samo kojih dvadesetak metara te ponire u ponornoj zoni. To su lokaliteti Javič i Dobroštik.
Na samome jugoistočnom obodu polja, a s njegove južne strane, znameniti je ponor Gradnica. On povremeno izbacuje goleme količine vode u polje (izvor), kad je razina podzemne vode u okolnim stijenama iznad otvora ponora, a potom tu istu vodu vraća u podzemlje (ponor), kad se razina vode u okolnim stijenama snizi. Iznad ponora Gradnice dvije su uglačane vapnenačko-dolomitične ploče. To su također tektonske strukture, nalik onima na Žabi. Ta sličnost ih je i uvela u svijet legendi. Legenda kaže kako su vile nosile one poznate ploče sa Žabe nekamo u Dalmaciju, te su se umorile i spustile ploče baš iznad Gradnice. I danas se tu nalaze. Znamenitost Graca je i veća lokva zvana Rosava s pučevima (zdencima) sa živom vodom. U mjestu Dobrovu također se nalazi lokva, zvana Kečina lokva. IZVOR: Obradović, Đuro; Puljić, Ivica; Katić, Slavko; Vukorep, Stanislav; Marijanović, Pero; Jogunica, Vicko. Neum: 30 godina općine, Neum: Općina Neum, 2008 (monografija) |
|
Gradačko polje
U polju podno južnih padina Velike Žabe smjestila su se nasejja Ćukova Greda i Gradac (crkva). _______________________________ |
Prapratnica
Pogled na selo Prapratnicu u polju pod jugoistočnim obroncima planine Žabe.
|
Pogled na Hutovo
Donje selo (lijevo, sprijeda) i Hutovo (u pozadini). Iznad sela Hutovo vidi se prometnica koja vodi prema Neumu i prolazi pored Hutovskog starog grada (vide se njegova kula i zidine na prijevoju) i brdo gradina (595 m) iznad prijevoja i naselja.. |
Hutovo
Naselje Hutovo se nalazi se na oko 508 m n.v., podno planine Žavre, jugoistočno od Hutova blata i istočno od Neuma, u blizini krajnjeg sjeverozapadnog dijela Popovog polja, tzv. Donjeg polja, gdje ponire rijeka Trebišnjica.
Pogled na Hutovo
|
Znamenitosti
Katolička crkva u Gornjem Hutovu Zavičajna kuća i lapidarijGradnju je 1991. započeo tadašnji župnik don Ivica Puljić, a besplatno ju je projektirao projektant Stjepo Butier. Nakon rata 1990-ih, Društvo starina "Hutovo" je dogradilo kuću te dovršilo projekt, velikim dijelom iz pomoć Vlade RH i iseljenika hutovske župe. Sama kuća nalazi se u dvorištu župne crkve. Pokrivena je kamenom pločom i namještena namještajem i stvarima karakterističnim za hercegovačke kuće u prošlosti. Raspolaže etnografskom zbirkom s više od 300 izložaka s hutovskog područja. Izložene su i mnogobrojne fotografije iz vremena kad je kroz Hutovo prolazio popularni Ćiro te nagrade filmskog redatelja Vlatka Filipovića rođenog u Hutovu. Na kući se nalaze ploče s imenima 201 žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća te 22 žrtve Domovinskog rata iz hutovske župe. U lapidariju je izloženo tridesetak kamenih spomenika s područja Hutova, fosilni ostatci biljaka i životinja, rimski miljokaz iz 3. stoljeća, rimska stela, kamena ploča s natpisom Radovca Vukanovića, stećci, mletačke kugle za razbijanje zida, starinsko guvno i drugi kameni spomenici. U prostoru dvorišta nalazi se i crkvica posvećena sv. Luki, sv. Ivanu (zaštitniku Hutova) i Gospi Lurdskoj izgrađena 1907. U njenoj unutrašnjosti smještena je Lurdska špilja i kipovi spomenutih svetaca. Kamena ploča s natpisom Radovaca Vukanovića nastala je u 15. stoljeću, na prirodnoj, skoro vodoravno položenoj stijeni, dimenzija: dužine 1,9 m, širine od 2 do 0,60 m. Uklesani natpis je na bosančici. Kao carinik, bio je od strane svog vojvode prisiljen napisati ovaj natpis, kada je ustanovljeno da vojvodi ne polaže ubranI novac od carine: ASE PIŠE RADOVAC VUKANOVIĆ KUJI ZNAH CARINU U VOJVODE I DOK MU NE ZGRIŠIH PRIJATELJE NE IZGUBIH. Natpis je do 1991 stajao u Novkovića Klancu, kada je premješten u lapidarij katoličke crkve u Gornjem Hutovu. Nalazi se na listi Nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Nekropola sa stećcima na lokalitetu Crkvina Lokalitet Crkvina nalazi se uz cestu koji vodi prema Popovu polju, prema Veljoj Međi. Nekropola koja je proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine datira u vrijeme kasnog srednjeg vijeka i ranog osmanskog perioda (od 14. do kraja 15. stoljeća). Smještena je u starom napuštenom groblju, a površine je od oko 80 (u smjeru sjeveroistok-jugozapad) x 50 (u smjeru sjeverozapad-jugoistok) m, podijeljene lokalnim putem na dva dijela: sjeverni i južni. Ukupno je izbrojen 101 stećak, i to: 32 sanduka i 69 ploča. |
Kapelica sv. Ivana i Luke te Gospe Lurdske u Hutovu
Autor: MaGa; Wikipedija |
Hutovski grad uz cestu Neum - Hutovo
|
Hutovski grad (Hadžibegov grad, Tvrđava Hutovo)
Utvrđeni grad iz 18. stoljeća, osmanlijskog razdoblja. Nalazi se južno iznad naselja Hutovo, u podnožju brda Gradine i na prievoju Prešjeci (472 m n.v.), uz cestu Neum-Stolac. U literaturi je poznat i pod imenom Hadžibegov grad u Hutovu. Vezuje se uz ličnost Mehmed-bega Rizvanbegovića koji je 1802. godine postao prvi i bio jedini kapetan Hutovske kapetanije do 1832. godine. To je posljednja osnovana kapetanija u Bosni i Hercegovini. Teritorijalno je obuhvaćala mjesto Hutovo i okolna sela. Nastala je kao rezultat borbi oko vidoške (stolačke) kapetanije u obitelji Rizvanbegović. Nalazi se na listi nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. 
Hutovski grad
ARHITEKTURA
Sazidana je u obliku nepravilna višekuta (u osnovi peterokuta). Na svakom je uglu kula (ukupno devet, od čega osam različite osnovice). Pod svakom je kulom u podzemnom dijelu mala prostorijica s prozorčićem u kojoj čovjek jedva može stati i to samo u uspravnom položaju, zbog čega se pretpostavlja da se vjerojatno radi o samicama. Zidine su tvrde i visoke. Unutar grada je prostrana zaravan. Grad se u osnovi pruža u pravcu istok-zapad. Dužine je oko 70 m, a širine od oko 50 m na istočnom dijelu do 30 m na zapadnom dijelu. Bedemi su izgrađeni tako da se mogao braniti svaki djelić grada vatrenim oružjem. Sedam kula je djelimice, a dvije u potpunosti izbačene iz platna bedema. Jugoistočna, jugozapadna i zapadna kula (ima tamnicu) su masivne dvorazinske građevine, okrugla tlocrta, s puškarnicama na oba nivoa. Kule četverokutna tlocrta su ulazna kula, kula na lomu između sjevernog i zapadnog zida, sjeverozapadna kula i izbačena kula u sredini istočnog bedema. Glavni ulaz je bio s južne strane, zbog čega je ondje bila još jedna kula, poluizbačena položaja, koja je s vanjske strane zidina bila polukružna, a s unutarnje ravna. Prozora i dovratnika bilo je malo i svi su bili od monolitnih kamenih greda. Uz istočni bedem nekad je bio niz od sedam prostorija, između kojih je bila hodna linija osim na SZ kutu. Mnoge od puškarnica imale su kamene poklopce koje su ih skrivale s vanjske strane. Istočne zidine imale su pet manjih prizemnih prostorija i dvije na kat, s ulazom iz dvorišta ili kroz druge prostorije, a unutar njih niše. Pretpostavlja se da je ondje živjela posada. Sjeverni kraj tog niza završava malim četverokutnim prostorom na kojem su bila četiri visoka i uska tornja kojima do danas nije ustanovljena svrha. Glavni ulaz bio je na južnom zidu. Ulazilo se kroz četverokutnu kapi kulu. Vanjski je ulaz bio na zapadnom zidu, a unutarnji ulaz, polukružna svoda, u platnu južnog bedema. Sporedni ulaz bio je nasuprot glavnom ulazu, na sjevernom zidu. Obrambeni sustav pojačavao je jarak koji je još početkom 20. stoljeća bio vidljiv kod južnog i zapadnog zida. Vodoopskrba je riješena tako što je unutar grada bio jedan bunar koji se nalazio u sjeveroistočnom kutu te jedna cisterna jugozapadno od glavne kule, a jedna cisterna bila je izvan zidina. Cisterne su slične građe kao one u Stjepan gradu u Blagaju na Buni. U središtu tvrđave je velika kružna dvokatna kula. Središnja je kula dobro utvrđena, čvrsto ozidana. Vrlo je slična Kuli Norinskoj blizu Metkovića.
Na raznim mjestima u gradu nalazile su se kamene ploče visine 1-0,5 m, širine oko pola metra i četvrt metra debele, na kojima su bila uklesana neka od imena za Alaha: Muktedir=Svemogući, Mu’in=koji pomaže u svakoj prilici, Ehad=Jedini, Fettah=Pobjednik, Hafiz=Svedržitelj, Baki=Vječnii Ja Baki ve Kadim=O Vječni, i Jedini (ploča sadrži hidžretsku godinu 1221. godina (1806.) te ploča s natpisom Džumazi 1211=1796. godina. Dio ploča otpao je potkraj 19. stoljeća, a ostatak u 20. stoljeću. Sačuvane ploče prenesene su u Lapidarij uz Zavičajnu kuću u Hutovu.
POVIJESNI PREGLED
Ovdje nisu obavljana arheološka istraživanja. Grad datira iz rimskih vremena. Znanstvenici pretpostavljaju da je ovdje u rimsko doba vjerojatno bila neka rimska stražarnica koja je nadzirala cestu kroz Hutovo. Vjerojatno je poslije na istom mjestu u srednjem vijeku kakva manja kula koja je imala kakvu-takvu funkciju. Na važnosti je dobila u mletačko-turskim ratovima, a u mirnodopsko vrijeme bila je važna kao mjesto prijama karavana. Prema tradiciji, gradnja hutovske tvrđave je u svezi s Mlečanima. Nakon što su grad zauzeli Osmanlije, utvrđeni grad dodatno je utvrđen. Hadži-beg ga je temeljito dogradio i obnovio. Dodao je neke stambene objekte u obliku kule, dok je u podnožju sjeverozapadne kule uredio tamnicu. Osmanlije su ga opremili s tri topa i postavili u njega posadu vojnu posadu od 70 vojnika. Zadnji je gospodar Hutova bio Hadžibeg Rizvanbegović, brat Ali-age Rizvanbegovića. U njihovom međusobnom ratu poginuo je Hadžibeg 1832. godine (po nekim tvrdnjama 1830.). Iste je godine ukinuta Hutovska kapetanija. Smrću Hadži-bega tvrđava je izgubila na važnosti, ali su Turci u njoj i dalje držali posadu. Tvrđava je stajala očuvano do sve hercegovačkoga ustanka protiv osmanske vladavine 1875. godine. Tada su ga ustanici dobro oštetili i zapalili. Po izbijanju ustanka, osmanska je vojska zaposjela utvrdu, a uskoro su zaredali ustanički napadi na nju. Ustanike je vodio don Ivan Musić. U jednom od napada na grad je bačena vatra te je izgorilo sve što je bilo od drveta. Tijekom ustanka grad je napušten. |
Hutovski grad, tlocrt
Autor: MaGa - Wikipedija; Vlastito djelo postavljača (izrađeno prema; Stari hercegovački gradovi, Hamdija Kreševljaković, Hamdija Kapidžić) 
Unutar zidina Hutovskog grada
ZAŠTITA
Zemaljski muzej u Sarajevu 1969. počeo je s obnovom. Danas je zapušten i neiskorišten. Odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH na sjednici održanoj od 4. do 10.5.2004,, povijesno područje – Hutovski grad (Hadžibegov grad) u Hutovu proglašeno je nacionalnim spomenikom. Objekti koji su nacionalni spomenik su tvrđava i pokretni nalazi – tri ploče smještene u lapidariju Zavičajne kuće u Hutovu. |
Lisće
U zaseoku Lisće, pola sata hoda jugozapadno od Hutova grada, je još jedna srednjovjekovna nekropola, sa 48 stećaka.
Jezero Vrutak
|
Jezero Vrutak je umjetno akomulacijsko jezero koje se nalazi jugoistočno od sela Hutovo, na nekadašnjem Vrtok polju (to je nazi upisan na ranijim topografskim kartama za dio tzv. Donjeg polja - koje je dio Popova poolja, od Ravnog do Hutova .. danas je Vrtok polje poznato kao Vrutak), krajnjem zapadnom dijelu Popova polja. Jezero je u potpunosti od betona, uključujući i dno i njegove obale. Prosječne je dubine 4 do 5 metara. Betonsko dno prekriveno sa tankim slojem trave. Kanal kojim se jezero opskrbljuje vodom ide točno preko sredine jezera. Širok je oko 5 m, a dubok preko 15 m. Na par mjesta pod vodom su se stvorila uvišenja, tzv. sprudovi, od nanesene zemlje. Na čelu jezera je turbina u koju dolazi voda iz Trebisnjice koja prije toga prolazi betonskim koritom kroz Popovo polje.
Jezero ima funkciju gornjeg kompenzacijskog bazena (skladištenja vode) za reverzibilnu Crpnu hidroeletranu Čapljina Crpna hidroelektrana Čapljina je crpno akumulacijska reverzibilna hidroelektrana. Nalazi se na donjem toku rijeke Trebišnjice, u Hercegovačko-neretvanskoj županiji, na području triju općina: Čapljine, Neuma i Ravnoga. Gradnja je počela krajem 1972. Prvotni projekt iz prosinca 1968. predviđao je klasičnu hidroelektranu s dva agregata, ukupne snage 270 MW, ali je konačnim projektom prihvaćeno rješenje s dvjema reverzibilnim skupinama s Francis crpkama, jedinične snage 240 MVA. Puštena je u pogon 25.11.1979. U vrijeme puštanja u pogon, snaga CHE Čapljina iznosila je više od 50% snage ostalih hidroelektrana u Bosni i Hercegovini.Nizvodno od brane Gorica, uglavnom na trasi rijeke Trebišnjice, izgrađen je dovodni kanal do jezera Vrutak, gornjeg kompenzacijskog bazena (gornje akumulacije), kojim se elektrana opskrbljuje vodom. Kanal je dug 65 km, a površine betonske obloge je 2.200.000 m², što je za to vrijeme bio izuzetan građevinski pothvat. Gornji kompenzacijski bazen je površine 70 ha, volumena 7,2 hm³, od čega korisnoga 6,5 hm³, i nalazi se u neposrednoj blizini mjesta Hutovo, u Popovu polju. Iz njega, voda se dovodi do podzemne strojarnice tunelom promjera 8 metara i dužine 8.105 metara. Iz elektrane, voda se ispušta u donji kompenzacijski bazen (donju akumulaciju) Svitavsko jezero, a iz njega je moguće regulirano ispuštanje vode u rijeku Neretvu. Donji kompenzacijski bazen je površine 1.000 ha te maksimalnog volumena 44.000.000 m³. Podzemna strojarnica je smještena duboko u kršu, a njene dimenzije su 24×98×77 m (širina×duljina×dubina) što je čini jednom od najvećih objekata te vrste u svijetu. Osim vlastite proizvodnje, elektrana radi i u crpnom načinu rada, kada crpke vraćaju vodu iz donjeg u gornji kompenzacijski bazen, koristeći pri tom jeftiniju energiju iz el.mreže. Hidroelektranom upravlja i održava ju Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg Bosne. IZVORI: WIKIPEDIJA, BISTRO.BA 
Jezero Vrutak
Vrutak nosi naziv po jedinoj „živoj vodi“ u donjem dijelu polja. U njegovu središtu se nalazio Bunar, izvor koji nije nikad tekao kao potok, nego uvijek samo bio bunar. Iznad polja stršio je samo red kamenova visine oko pola metra u obliku potkove promjera oko četiri metra u kojoj je na sjevernoj strani umjesto zida stajala kamenica. Jedna od tradicija kaže da ju je isklesao neki Popovac uz pogodbu da je dobije punu bobice (grahorasti plod) u koju je stalo oko 60 oka. Ispod nje metar i pol u dubinu spuštalo se stepenište u obliku amfiteatra. Zatim je bio drveni strop, u kojem su se nalazila vratnjika (vrata) promjera 50 cm, pa bunar dubine oko tri metra zidova od drvene oblovine. U vrijeme suše voda bi se smanjivala pa bi ljude spuštali da piljkaju vodu koja bi se još malo pojavljivala s južne strane. Bio je dragocjen jer su na njega dolazili po vodu kad bi presušile čatrnje, i to iz niza okolnih sela, a bio je i sastajalište onih koji su radili u polju i čuvara stoke. Dok se čekalo na vodu zvona od stoke su zvonila, volovi rikali, pjevalo se, dovikivalo, a ponekad se događala i tuča. U jugozapadnom dijelu Vrutka nalazio se Brijeg visine do pet metara, od nanosa Trebišnjice, koji su ljudi koristili kao građevinski materijal (Vukorep 1994, 44). Na Brijegu su bila guvna za vršidbu prosa i poljari su na njemu imali hladnicu. Kažu da je i Hadži-beg imao tu hladnicu. Nakon vrutačkih ponora vodu bi uzimala jama Golubinka pod Malim vratima. Opasniji od svih većih ponora bili su oni nestalni, koji bi se svake godine pojavljivali na drugom mjestu (Vukorep 1994, 45). Vrutak još obilježava Oltarište pod stijenom. Ono je bilo skoro zatrpano kad se radila rijeka. Ispred Malog jaza na Guvninama je po predaji zakopan Napoleonov vojnik. |
U jezeru ima šarana a svake se godine poribljavalo šaranima i amurima. Od ostalih vrsta riba, najzastupljeniji je peškelj, patuljasti somić, cinkva, tolstolobik.
ZANIMLJIVOSTI Područje na kojemu se danas nalazi jezero je zapravo velika ponorna zona, koja se vjerojatno razvila u uvjetima tektonskoga rova. Izvođači radova na gradnji ove akumulacije pričaju kako su ovdje pronašli mnoštvo volovskih koža, koje su prekrivale aktivne zone ponora (narodski: jame proždrikože) radi sprječavanja erozije zemlje u dubinu. IZVOR: MONOGRAFIJA Neum 30 godina općine |
|
Selo Prapratnica
Jedan on mogućih uspona na vrh je izlaskom na greben iz smjera sela Prapratnice koje se vidi u udolini. Piramidalni vrh, u pozadini na horizontu je Tmor, iznad Slanog. Lijevo ispred njega je brdo Rujnica. Desno na horizontu najviše je brdo Voljuvac. |
MALA ŽABA
Mala Žaba je dio planine Žabe, koji je prostorno veći, ali visinom niži od Velike Žabe. Proteže se pravcem zapad-istok, od Marina vijenca, iznad doline rijeke Neretve, do vrha Carina na kranjem istoku Male Žabe. Carina (817 m) je najviši vrh Male Žabe.
Marin vijenac
Gomile
Gomile - prijevoj
Kapela Svetog Liberana
Kapela Svetog Liberana nalazi se na Gomilama. Sagrađena je 1861. godine od klesanog kamena, presvođena je i pokrivena kamenom pločom. Čini se da je njezina gradnja počela 1848. godine, jer na jednoj fasadi stoji natpis: «Vidogna 10/10 1848.» Postoji i drugi natpis: «B. Gospa S. Liberan.» To bi značilo da je gradnja započela za župnika don Stjepana Jeličića, koji je naglo umro 1850. godine, a njegov rad nastavio i završio župnik don Mijo Jerčić 1861. godine. Kapela je posvećena Gospi i sv. Liberanu, ali je tijekom vremena prevladao naslovnik sv. Liberan. Da je kapela bila posvećena i Gospi od Zdravlja može se zaključiti po tome, što se na taj Gospin blagdan od starine u njoj slavi misa. Kapela je duga iznutra 5,80 i široka 2,80 metara. Sveti Liberan je u cijeloj Neretvi obljubljen svetac, a osobito u župi Vidonje. Narod ga štuje kao zaštitnika od bubrežnih bolesti, posebice kamenca. Kapela je u zoru 14. srpnja 1959. godine bila obeščašćena, a kip sv. Liberana razbijen od nekolicine mladića iz mjesta, nagovorenih od vodstva komunističke partije u selu i u Metkoviću, da bi se tim činom narod zastrašio i od crkve otuđio. To je izazvalo suprotan učinak, kapela je obnovljena, zidovi iznutra fugirani, nabavljen novi kip i već na Svečev blagdan 1961. godine pred njom je prvi vidonjski svećenik, u gotovo dvostoljetnoj povijesti Vidonja, rekao mladu misu. Do kapele, te dalje kroz Vidonje sve do granice s Hercegovinom, probijen je u posljednje vrijeme put, pa je dolazak u brdska sela moguć automobilima.
IZVOR: SPLITSKO-MAKARSKA NADBISKUPIJA |
Lokacija Gomile nalazi se na prijevoju koji odvaja vrh Marin vijenac od Osoja, i njime prolazi cesta koja povezuje neretvansku dolunu i selo Vidonje. Uz prijevoj, istočno od crkve Svetog Liberan nalazi se više ilirskih tumula, odn. gomila, po kojima je ovaj toponim i dobio ime.
Pokapanje je u tumulima jedini do sada poznati način pokapanja stanovnika doline Neretve tijekom brončanog i željeznog doba. Tumuli (gomile) sugrađeni od krupnoga lomljenog kamenja tvoreći humku oblika nepravilnoganiskog stošca, prvotno možda u kombinaciji sa zemljom koja je nestala eroziv-nim procesima. Obično je baza gomile kružnog ili približno kružnog oblika s više ili manje istaknutim kamenim vijencem izrađenim od kamenja postavljenogna nož, koji je omeđuje i služi kao podzid. Dimenzije su gomila vrlo raznolike,promjer može iznositi od 6 do više od 20 metara, a slično je i s visinom, od onihkoje su visoke tek nekoliko desetaka centimetara do preko 4 metra. IZVOR: HRVATSKI NERETVANSKI ZBORNIK BR.5 - Scribd 
Tumuli uz crkvu Sv. Liberana
Lokalitet Gomile (kod Vidonja), satelitski snimak
Gomile su vidljive kao sivi krugovi IZVOR: GoogleMaps |
Vrh Marin vijenac (507 m)
Pogled s vrha Marin vijenac
Pogled na gornji dio delte Nereve, južna prigradska naselja Metkovića uz rijeku i njezine rukavce. Na drugoj strani nizine nalazi se brdo Dragova, danas Marušića gradina visine 375 metara, pod kojime se nalazi naselje Dragovija - koje je po brdu dobilo ime. Na krajnjem desnom dijelu brda vidi se selo Vid. 
Marin vijenac
Pogled s vrha na selo Vidonje 
|
Gomile - Marin vijenac 1 hUobičajena početna točka za uspon na vrh Marin vijenac je crkva Svetog Liberana na lokaciji Gomile, na nadmorskoj visini od oko 280 metara. Usppn počinje zapadno od crkve i ide južnom padinom Marina vijenca prema prijevoju koji odvaja Marin vjenac i vrh Trovor. Od prijevoja lijevo po stjenovito grebenu, sve do vrha.
Početak uspona nad crkvom Sv. Liberana
Prijevoj na putu prema vrhu
Križ na vrhu Marin vijenac
|
Vidonje
Vidonje
Pogled na selo i polje, s uspona na Marin vijenac Vidonje je selo u Zažablju, koje se nalazi na jugoistoku donjega dijela doline Neretve u udolini između Žabe na sjeveru i brda Osoja na zapadu.
Vidonje se sastoje od niza zaseoka koji su zajedničko ime dobili po župskom središtu i nekoć najvećem zaseoku. Takav tip naselja karakterističan je za političko-teritorijalni ustroj srednjovjekovnoga Zahumlja. Vidonjski zaseoci su: Badžula, Brestica, Dželetin, Galovići, Glavice, Goračići, Jejavica, Klačina, Kljetina, Kobranj Dol, Komazini, Kosa, Krčevine, Krušev Dol, Kuti, Medarevine, Mislina, Mlinište, Òborina, Obšivačeva Glavica, Obšivačevo Guvno, Podine, Postoliče, Reljinovac, Ružnē Njive, Soče, Spile, Stajine, Troja(no)vina, Trubino Brdo, Vidonje, Vìsoka Glavica. Naselja Jejavica, Oborina i Obšivačeva Glavica mogli bi se nazvati katuništima jer su se nalazila uz pasišta na kojima su pastiri podizali kućice i šatore za privremeni boravak, a odraz su specifičnoga stočarskog načina života koji je nekoć bio dominantan. Katuništa su uništile agrarne reforme nakon Drugoga svjetskog rata. (Vidović, 2005.) Iako se selo Vidonje pod tim imenom (Vidogne) spominje razmjerno kasno (1589.), na području sela postoji kontinuitet naseljenosti još od vremena Ilira, o čemu svjedoče brojne ilirske gradine i tumuli. Na trasi rimske ceste Narona – Epidaur arheolozi su nalazili brojne ostatke iz razdoblja rimske prevlasti na našim prostorima. Na području sela postojala su tri srednjovjekovna naselja: u zaseoku Vidonje, u zaseoku Goračići te u zaseoku Brestica, a nedaleko od tih zaseoka nalaze se velike nekropole stećaka. Iz toga razdoblja potječu i pastirska naselja koja se mogu nazvati katuništima kao odraz specifičnoga stočarskog načina života koji je nekoć bio dominantan. Sve do nakon Drugoga svjetskog rata na tom području je opstalo tzv. transhumantno stočarstvo koje je razvilo bisesilan način stanovanja (mala udaljenost između matičnoga naselja i pastirskih stanova). Planištari su na prostorima od mora prema unutrašnjosti uvijek odlazili na pasišta udaljena nekoliko dana hoda. Takav je način življenja u spomenutim krajevima prisutan od Ilira, a opstao je i nakon vladavine Turaka. Početkom 17. stoljeća podiže se župna crkva sv. Ivana, a početkom 18. stoljeća Vidonje, Dobranje, Slivno i Metković izdvajaju se iz Trebinjske biskupije i pripajaju Makarskoj. To je ujedno i razdoblje migracija Hrvata iz istočne Hercegovine u Neretvu. Samostalna župa Vidonje postoji od 1720. godine. Početkom 19. stoljeća stanovništvo se iz brdskoplaninskoga područja počelo spuštati u Neretvansku dolinu. Taj je proces ubrzan, i gotovo dovršen, iza Drugoga svjetskog rata. IZVOR: MINISTARSTVO KULTURE RH |
Selo Vidonje
|
Vidonjski govorRješenjem Ministarstva kulture od 24. siječnja 2008. utvdilo se da govor i toponimija sela Vidonje ima svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra u smislu članka 9. stavka 1. alineja 1. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. Senahid Halilović izdvaja u međurječju Neretve i Rijeke dubrovačke četiri govorna tipa među kojima je i slivanjskozažapski govorni tip koji obuhvaća današnje općine Slivno, općine Zažablje te dio Metkovića na lijevoj obali rijeke Neretve kao i sela Dubravicu i Glušce koji pripadaju gradu Metkoviću. Po Haliloviću su osobitosti slivanjsko-zažapskoga tipa u odnosu na druge govorne tipove na spomenutom terenu: veća koncentracija ikavskih formi, mnoštvo primjera s neizvršenom trećom jotacijom, adrijatizam, palatalizirani sonant l, oblici mojom/mojon sestri te čest infinitiva bez završnoga –ti (misli, vidi < misliti, vidjeti). Fonemski sustav vidonjskoga govora bogatiji je od fonemskoga sustava hrvatskoga standardnog jezika za foneme ś i ź koji su rezultat treće jotacije. Nešto je više ikavskih odraza jata nego u susjednim hercegovačkim govorima, a, u odnosu na te iste, manje je hiperijekavizama, ali ih ipak ima: kumpijer, kriješva, sjekavica (i śekavica), sijerak, sjeromah (i śeromah), čak Spljet. I kod konsonanata je situacija dosta slična onoj u standardnome hrvatskom jeziku, no tu su od sela do sela razlike poprilično primjetne. U Vidonjama se h dobro čuva na početku riječi (hotio, Hrvat, Hum), dok se u Dobranjama čuva slabo čak i u toponimiji (npr. Adžibegov vrv). Još slabije se čuva h u sredini riječi (duvajnska stanica; u antroponimiji je očuvano u alternaciji Mijo/Miho) i na kraju riječi (orav, kruv; zanimljivo je da kod zamjenica imamo dvojstvo našijeh/našija, onijeh/onija. Na mjestu h dolaze v i j (propuv, snaja). U Dobranjama glas f nalazimo samo u najnovijim posuđenicama (npr. financ) dok čak i u antroponimiji se mijenja u p (Pilip) i v (Vranka, Vranuša; vala, važol). U Vidonjama je pak f posve običan glas (fažol, Franka) koji je nastao i od skupine *hv (fatat, fala, ufatit). Nadalje, skupine *tĕ (lećet, ćerat), *dĕ (đe, pranđed, đever), *sĕ (śekira, śeme), *zĕ (iźes), *cĕ (ćedilo, ćepanica) se jotiraju iako 2. jotacija nije u potpunosti provedena (zemja, snopje), navlastito u glagolskoga pridjeva trpnog (napravjen, stavjen). Skupine *pĕ, *bĕ, *mĕ, *vĕ se, kao i u standardnome hrvatskom jeziku ne jotiraju u Vidonjama i Dobranjama, ali se zato jotiraju u Gabeli (blječva, pljesma). Konsonanti ś i ź također mogu nastati i od skupina *sьj (paśi, prośakinja), *svj (śetlo, Śeto) odnosno *zьj (koźi, uźašit), a ć može nastati od *cvj (Ćeto, ćetna neđelja). U mjesnome govoru nailazi se na šćakavske ostatke (zvižđat, gožđen, šćap), u suglasničkim skupovima *st, *št, *zd, *žd otpada završni suglasnik (prs, guš, groz, daž), a na kraju riječi dolazi do obezvučivanja završnoga konsonanta (Dodik, Utrk, Zagrep, lut). Vidonjski je govor posebno arhaičan u akcentu, ali to podliježe daljnjem proučavanju. IZVOR: RJEŠENJE MINISTARSTVA KULTURE; PRENESENO S WIKIPEDIJE |
Mile Vidović, Župa Vidonje. Crkva u svijetu. Split, 1994.
Domagoj, Vidović: Nacrt za vidonjsku antroponimiju. Folia Onomastica Croatica 14. 2005. (PDF)
Domagoj Vidović. Vidonjska prezimena. Proslava 400. obljetnice crkve sv. Ivana Krstitelja u Vidonjama 1616. - 2016. Metković: Ogranak Matice hrvatske Metković, Župni ured Vidonje, Metković, 2017. str. 30.-65. (DOC) Joža Horvat: Prikazi i ocjene - Domagoj Vidović: Zažapska onomastika. Folia Onomastica Croatica 23 (2014) (PDF) |
Osoje
Brdovito područje Osoje
Pogled s vrha Marin vijenac |
|
Pogled s vrha Marin vijenac
Iako ne pretjerano visok vrh na krajnjem zapadu planine Žabe, Marin vijenac (507 m) pruža širok pogled, posebno prema dolini i delti rijeke Neretve. Prema sjeveru vidi se područje grada Metkovića (u sredini) uz rijeku Neretvu, te brda na desnoj obali Neretve (s lijeva, nadesno): Marušića gradina (373 m), Mitruša (431 m; u sredini) i Kukovac (518 m; desno) nad Čapljinom. U pozadini, pod snijegom, se bijele planine visoke Hercegovine: Čvrsnica, Čabulja, i Prenj. |
Trovor
Malo polje na zaravni između Marina vijenca i Trovora
Pogled s Marinog vijenca prema dolje, na manju zaravan između Marinog vijenca i vrha Trovor
U pozadini se vidi i vodena površina Hutskog blata |
Umac
Zapadne padine vrha Umac iznad sela Vidonje
|
Matica (681 m)
Matica je vrh na Maloj Žabi, na teritoriju Hrvatske, istočno od sela Vidonje i zapadno od sela Dobranje. Jugoistočno od Matice na teritoriju RH, i također na Maloj Žabi nalazi se još vrh Crn kuk.
Carina (871 m)
Carina je najistočniji, i ujedno i najviši vrh Male Žabe. Nalazi se na državnom teritoriju Bosne i Hercegovine. Nalazi se sjeverno od naselja Gradac u općini Neum.
|
Pogled na Žabu od zapada
Pogled s planine Rujnice, preko doline rijeke Neretve (naselje Tisno, odn. Krvavac II), prema Maloj Žabi (središnji i desni dio planinske mase) i Velikoj Žabi (krajnji lijevi dio planinske mase Žabe). Krajnji desni vrh na Maloj Žabi, nad nizinom rijeke Neretve je Marin vijenac. |
IZVORI
GRUPA AUTORA: Nekropola sa stećcima na lokalitetu Crkvina u Hutovu, arheološko područje. Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika BiH. Sarajevo, 2006. (DOC)
LUČIĆ, Ivo: Povijest dinarskog krša na primjeru Popova polja Zgodovina poznavanja dinarskega krasa na primeru Popovega polja. Disertacija, Univerza v Novi Gorici Nova gorica, 2009. (PDF) str. 198.
LUČIĆ, Ivo: Povijest dinarskog krša na primjeru Popova polja Zgodovina poznavanja dinarskega krasa na primeru Popovega polja. Disertacija, Univerza v Novi Gorici Nova gorica, 2009. (PDF) str. 198.
