Životinjski svijet

O DINARSKOM GORJU > Priroda > Životinjski svijet

Poglavlje je u izradi. U međuvremenu pročitajte:

PREGLED PO DRŽAVAMA

Slovenija

Divje živali raziskujejo Kočevski gozd // Wild animals exploring the forest of Kočevsko
Autor: Kočevsko Datum objeve: 19.10.2023.
Opis. Divji prebivalci Kočevske so ob prihodu hladnega vremena nazaj! Od skrivnostnega risa do igrivih medvedov, živali raziskujejo gozd, mi pa jih spremljamo pri njihovem vsakdanu. Pridružite se nam, da skupaj razkrijemo skrivnosti divjine in čudovite koščke Kočevske narave. Odpravite se na divji potep po naši skrivnostni naravi: https://www.kocevsko.com/sl/ogledi-in... Wild animals of Kočevsko are making a 'pawsome' appearance as cool weather rolls in! From the elusive lynx to playful bears, the forest is their stage, and we're capturing the show. Join us as we uncover the secrets of the wild in this stunning corner of nature. Visit Kočevsko to experience our wildlife and join us on an unforgettable Slovenia Unique Experience "Observing and Discovering Bears in Their Natural Habitat": https://www.kocevsko.com/en/tours-and... or another adventure: https://www.kocevsko.com/en/tours-and... Kočevsko, the Secret Forest of Slovenia https://www.kocevsko.com/ Facebook: / kocevsko Instagram: / kocevsko

Ris, medved, volk in druge živali v Kočevskem gozdu / Lynx, wolf, bear and other animals in Kočevsko
Autor: Kočevsko Datum objave: 2.3.2'23.
Opis. Prostrani gozdovi Kočevskega nudijo dom mnogim velikim in malim živalim, ki jih drugod srečate le poredko. Naše kamere so so tokrat ujele risa, medveda, volka in druge divje živali, ki so bivališče našle v Kočevskem gozdu. Odpravite se na divji potep po naši skrivnostni naravi: https://www.kocevsko.com/sl/ogledi-in... The vast forests of Kočevsko offer a home to many large and small animals that you can rarely meet elsewhere. Even in winter time the lynx, the wolf, bears and other animals can be spotted roaming around the Secret Forest of Slovenia. Visit Kočevsko to experience our wildlife and join us on an unforgettable Slovenia Unique Experience "Observing and Discovering Bears in Their Natural Habitat": https://www.kocevsko.com/en/tours-and... or another adventure: https://www.kocevsko.com/en/tours-and... Kočevsko, the Secret Forest of Slovenia https://www.kocevsko.com/ Facebook: / kocevsko Instagram: / kocevsko

Populacija risova spašena od izumiranja zahvaljujući projektu Life Lynx
U gotovo sedam godina trajanja projekta Life Lynx (2017.-2024.), risovi u Sloveniji spašeni su od izumiranja jer se mala populacija od 20-ak odraslih životinja međusobno parila. Populacija risa sada broji oko 50 odraslih životinja, što je dobar znak za budućnost ove vrste u slovenskim Alpama i Dinarskom gorju.

Hrvatska

Životinjski svijet (fauna) na području Hrvatske

U Hrvatskoj žive predstavnici gotovo svih europskih kopnenih životinja. Od kontinentskih to su vrste karakteristične za srednjoeuropsko, panonsko (istočno-europsko) i alpsko područje, a od sredozemnih one karakte-ristične za mediteransko - planinsko (oromediteransko), zapadnomediteransko i istočnomediteransko područje. Uz njih, u tzv. pribježištima, žive i mnogi predstavnici predglacijalne faune. Zato je fauna Hrvatske, u usporedbi s bilo kojom faunom sjevernijih područja, raznovrsnija i bogatija.

Kopnena fauna. Kopnenu faunu u Hrvatskoj čine kontinentalne i mediteranske životinje. Njihovi se areali preklapaju u Istri, na kvarnerskim otocima Cresu, Krku i Rabu, duž primorskih padina Učke i Ćićarije, Risnjaka, Kapele i Velebita te na Dinari. Populacije mediteranske faune nalaze se i u unutrašnjosti na prisojnim padinama planina i na krajnjem istoku Slavonije, a populacije kontinentske faune na planinama Biokovu, Moseću, Mosoru, Promini i Svilaji.

Kontinentska fauna, slična je srednjoeuropskoj, a čine je uglavnom životinje vlažnih šuma i livada. To su npr. od kukaca trčak, od mekušaca puževi kao zaklopnica i vinogradnjak, od kralježnjaka planinski vodenjak, zidna gušterica, zmija smukulja, šumska rovka, riđa voluharica, žutogrli šumski miš, puh lješnikar, kuna zlatica, srna, škanjac, šumska sova, crvendać, močvarna sjenica i brgljez.

Unutar kontinentskoga područja izdvajaju se različiti gorski i pretplaninski te nizinski dijelovi. U gorskome dijelu, u bukovim, bukovo-jelovim i smrekovim šumama, žive trčci Carabus creutzeri i C. croaticus, crni planinski daždevnjak, livadna žaba, riđovka, ilirski voluharić te šišmiš smeđi dugoušan; brojniji je puh, a stalne su populacije vuka i medvjeda, posljednje u tom dijelu Europe. Ris, koji je u Hrvatskoj istrijebljen potkraj XIX. st., ponovno se ondje nastanio 1974., došavši iz Slovenije. Od ptica ondje žive gorska, kukmasta i crnoglava sjenica, zimovka, palčić, mala muharica, mrtvačka sovica, troprsti djetao, kraljić, kreja i krstokljun.

Na vrhovima Risnjaka i Velebita, u pretplaninskom pojasu bukove ili smrekove šume, te u klekovini bora i na planinskim rudinama žive leptiri apolon i crnosmeđe okače (Erebia), značajne su ptice alpski i sivi popić, planinski kos i planinska trepetljika, sve je češći suri orao, a gorski puh, planinska voluharica i velebitska gušterica brojniji su nego u gorskome području. Osebujan je pretplaninski pojas osamljene planine Biokova, s mnogobrojnim mediteranskim vrstama i bogat endemima.

U šumama hrasta lužnjaka, poljskoga jasena, crne johe, brijesta, topola i vrba panonskoga nizinskoga dijela kontinentskoga područja žive močvarna žaba, riđovka, patuljasti miš, prugasti poljski miš, livadna voluharica, zerdav, orao štekavac, bjelovrata muharica i crna roda. U sličnim staništima riječnih dolina hrvatskog primorja autohtona je fauna djelomice sačuvana u Motovunskoj šumi (Istra), za koju je karakteristična osebujna kombinacija različitih faunističkih elemenata, među kojima se ističe ugrožena lombardijska žaba (Rana latastei).

Za primorsko su područje karakteristični različiti puževi, cvrčci, termit, golemi mrežokrilac, leptiri Gonepteryx cleopatra i Caraxes jasius, bogomoljke i paličnjaci, sredozemni konjic (Saga pedo) i endemični skakavac Prionotropis hystrix, te pauci crna udovica i tarantula. Od kralježnjaka, značajni su gmazovi, poput blavora, krške i primorske gušterice, velikoga zelembaća i kopnene kornjače čančare, te zmije primorska poljarica, četveroprugi guž i crvenkrpica. Karakteristični su sisavci: patuljasta rovka, mediteranski štakor i čagalj te šišmiši Savijev šišmiš i Kolombatovićev dugoušan. Od ptica u primorskome području žive crvenoglavi svračak, različite grmuše, mrka sjenica, voljići, crnoglava strnadica, strnadica brkašica i dr. Sredozemne vrste – puževi Pomatias elegans i Poiretia algira,bogomoljka, Eskulapova zmija, smukulja i poskok – zajedničke su primorju i prisojnim staništima kontinentskoga dijela Hrvatske.

Na primorskim kamenjarima i stijenama žive značajni endemični puževi Vidovicia coerulans i Dinariapouzolzi, endemični gušteri – istočnojadranska ljuskava gušterica i oštroglava gušterica, a od sisavaca krški miš i krški puh. Ptičji svijet čine bjeloglavi sup, golub pećinar, čiope, pećinska lastavica, hridna bregunica, brgljez lončar i modrokos. Na strmim stijenama većine otoka i obalnih planina živi šišmiš širokouhi zecousnjak (Tadarida teniotis). Više planinske kamenjare nastanjuju mosorska gušterica,stepska riđovka i divokoza. U mnogobrojnim šupljinama krškoga podzemlja živi bogata podzemna fauna, a zbog visoke vlage ima i amfibijskih oblika, kao što su račići babure i neki pužići roda Zospeum. Od kopnenih životinja za podzemne su ekosustave značajne i one koje ondje samo stanuju: planinska vrana galica, glodavac runati voluhar, a osobito šišmiši, od kojih neke vrste ondje i prezimljuju. Među pravim su kopnenim podzemljašima, od kojih su mnogi endemični, različiti pauci, kosci, lažištipavci, strige, stonoge, skokuni, skakavci, kornjaši i puževi. Špiljama se koriste mnogi šišmiši kako bi u njima rađali i odgojili mlade, a među njima su značajniji u Europi ugroženi riđi šišmiš i južni potkovnjak te, kao vrlo česti, oštrouhi šišmiš i veliki potkovnjak.

Kopnena fauna otokâ sastoji se većinom od osiromašene obalne faune. U nekih vrsta očite su promjene u veličini (nanizam, gigantizam) i obojenosti, kao npr. u puževa, beskrilnih kukaca i guštera. Biološkom raznolikošću bogati su sjevernojadranski otoci, a endemima oni južnojadranski. Osobito se ističu naše crne otočne odlike brusničke gušterice, te lastovska i oštroglava gušterica. Na vanj. otocima i školjima gnijezde se mrki sokol i zovoj. Autohtona je fauna mnogih otoka promijenjena unošenjem stranih vrsta, npr. malog indijskog mungosa na Mljet (1910) i na neke druge otoke te divljih kunića na mnoge školje i otoke. Na otocima su pribježište našli i neki relikti kao beznogi gmaz dvoplaz s otoka Hvara koji je u ostalome dijelu Europe izumro.

Fauna močvarâ. U kontinentskom dijelu Hrvatske močvarna su staništa Kopački rit i Krapje Đol, u primorju močvara uz ušće Neretve, a i neki ribnjaci (npr. Crna Mlaka i Draganići) su pogodna močvarna staništa. U močvarama žive različite ličinke dvokrilaca, vodencvjetova, vretenaca, različite vodene stjenice, vodeni kornjaši i njihove ličinke, puževi i pijavice. Česte su velike zelene žabe, mali vodenjak,barska kornjača i bjelouška. Od sisavaca ondje žive vodeni voluhari, močvarne rovke, američki bizamski štakor i južnoamerička nutrija. Močvare obiluju pticama. Od gnjezdarica su najpoznatije mali gnjurac, srebrnasta čaplja, siva čaplja, žličarka, divlja patka, zelenonoga mlakuša, crna liska i vivak. U panonskim močvarama žive vodozemci: dugonogi vodenjak, zelene žabe (Rana lessonae i R. esculenta) i crveni mukač, a od ptica različiti trstenjaci i sjenica plazica. Primorske močvare nastanjuju rilčar golema štipavica, kaspijska riječna kornjača, kućni miš te ptice svilorepka, močvarna strnadica i druge.

Slatkovodna fauna podijeljena je na faunu crnomorskog i jadranskoga slijeva. Faunu crnomorskogaslijeva čine dva osnovna pojasa: pastrvski (rhitron) i šaranski (potamon). Pastrvske su vode npr. gornji dijelovi rijeka Kupe, Dobre, Mrežnice, Korane (Plitvička jezera s pritocima, Slunjčica) i Une te izvorišni dijelovi potoka. Na dnu tih voda žive različiti virnjaci, puževi, maločetinjaši, rakušci i ličinke kukaca (obalčara, vodencvjetova, dvokrilaca i tulara). Za dijelove bliže riječnim izvorima karakteristične su potočne pastrve i zlatni pijor te peš. Nizvodno, u mirnijoj vodi, žive lipljan, krkuša i potočna mrena. Na Plitvičkim jezerima živjela je pastrva, a u mnoge su vodotoke doseljene kalifornijske dužičaste pastrve. Od sisavaca je u slatkim vodama česta vodena rovka, a od ptica vodenkos. U fauni termalnih izvora ima tercijarnih relikata, kao što je račić podsusedska vodenbabura.

U prijelaznoj šaranskoj zoni žive mladica, podust i klen, a značajna je mrena. Na dnu žive oblići, maločetinjaši, puževi (Theodoxus, Fagotia i Lithoglyphus), školjkaši (Spherium i Anodonta), neke slatkovodne spužve, a uz rakušce brojnije su vodenbabure i ličinke dvokrilaca (os. Chironomidae), tulara i drugih kukaca. Ljeti i u jesen u tim se vodama pojavljuju planktonske praživotinje, kolnjaci, račići veslonošci i rašljoticalci. Od riba ovdje žive manjić, grgeč, plotica, uklija i gavčica, od zmija vodene zmije ribarice, a nad vodom lovi ptica vodomar. Uz obalu živi rijetka, danas ugrožena, vidra. Uz vodotoke se gnijezde pliske ili pastirice.

U intersticijskim prostorima pješčanih i šljunkovitih nanosa natopljenima vodom uz tekućice, živi bogata podzemna fauna, pretežno sastavljena od vodengrinja, puževa, maločetinaša i sitnih račića, kao Parabathynella i Stenocaris, rakušaca roda Niphargus i jednakonožaca rodova Microcharon i Proasellus.

Desni pritoci Save većim su dijelom toka u krškom području i bogati su endemima vezanima za vodeno podzemlje. To su, primjerice, tounjska spužva (Eunapius subterraneus), riba svjetlica (Leusciscus polylepis) i krbavski pijor (Phoxinellus fontinalis), čovječja ribica, špiljska kozica (Troglocarisanophthalmus intermedia), špiljske vodenbabure (Monolistra caeca, M. velkovrhi), špiljski žarnjak (Velkovrhia enigmatica) te desetak endemičnih vrsta vodenih puževa.

Nizinske su šaranske vode Sava nizvodno od Rugvice, Kupa nizvodno od Ozlja, dijelovi Dobre, Mrežnice i Korane te Glina, Sutla, Krapina, dio Mure, Drava u donjem dijelu toka, Lonja, Orljava, Vuka, Karašica i Dunav. U njima je plankton obilniji i bogatiji vrstama nego u prijelaznoj šaranskoj zoni, a dno je bogatije vrstama koje žive u mulju i sitnome pijesku. Na dnu žive različiti oblići, maločetinaši, ličinke dvokrilaca, tulara i vretenca, puževi, školjkaši (Pisidium, Unio, Dreissenia) i rakušci (Pontogammarus, Coriphium). Značajne su ribe deverika, šaran i crvenperka, grabežljive som, štuka i smuđ, a udomaćene, uvezene vrste, sunčanica i ribica Pseudorasbora parva te babuška, koja se proširila s istoka.

Fauna jadranskoga slijeva. Faunu jadranskoga slijeva čine tri zemljopisno jasno odvojene cjeline. Današnja vodena fauna istarskih rijeka Dragonje, Raše, Mirne i Pazinčice te potoka Čipri i Boljunčice osiromašena je fauna nizinskih tokova Lombardije, nekadašnjega zajedničkoga porječja rijeke Po. Odlikuje se glavočem Padogobius panizzae i mrenom, a za njezino su podzemlje karakteristični endemični pužić Istriana mirnae i vodenbabura Monolistra bericum hadzii. U manjim je barama naseljena zlatna ribica.

Tekućice ličkih polja – Gacka, Lika, Novčica i mnogi manji tokovi ponornice su i podzemno utječu u Jadran. Ondje žive endemični hrvatski pijor i piškur, a bila je poznata osebujna potočna pastrva iz rijeke Gacke. Iz podzemlja bogatog endemima poznati su, npr. iz podzemnih voda Like, reliktni školjkaš Congeria sp., velebitska pijavica (Croatobrancus mestrovi) i vodenbabura Monolistra sketi.

U dalmatinskim rijekama Zrmanji (s ličkim pritocima iz okolice Gračaca), Krki, Cetini, Jadru, Neretvi, Vrljici oko Imotskoga, Matici kraj Vrgorca te Ljutoj i Konavočici na Konavlima, među ribama se nalaze reliktni rodovi mekousne pastrve, oštrulje i gaovice. U izvorišnome dijelu Krke živi zlousta pastrva, u rječici Jadro solinka, a u Vrljici i Neretvi neretljanska mekousna pastrva. Iz slijeva Neretve opisan je i posebni podust, Chondrostoma knerii. U Cetini je još mnogobrojan endem ilirski klen, dok su endemične cetinska ukliva i podbila gotovo nestale zbog hidrotehničkih zahvata. U Crvenom jezeru kraj Imotskog obitava imotska gaovica, u okolici Vrgorca klen Leuciscus microlepis, a u Čikoli kraj Drniša klen L.turskyi. U Peručko jezero na Cetini unesene su sjevernoeuropske ozimice, a po primorskim lokvama nalazi se živorodna gambuzija. U fauni slobodnih voda najveći je stanovnik čovječja ribica. Za tu su životnu sredinu značajne i različite vrste vodenih puževa, desetonožni rak Speleocaris pretneri te rakušci i rakovi jednakonošci (Monolistra pretneri, M. hercegovinensis, Spheromides virei). Cjevčice reliktnoga podzemnoga cjevaša u većini podzemnih voda često čine naslage na kamenju.

Za pregled morske faune pogledaj: Morska fauna → Jadransko more, flora i fauna

IZVOR Hrvatska. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 18. 4. 2023.

Endemske vrste u Hrvatskoj
IZVOR http://www.dzzp.hr/, 1.2.2016.

Zahvaljujući svojem geografskom položaju na razmeđu triju biogeografskih regija, Hrvatska se odlikuje velikom raznolikošću staništa. Velika raznolikost kopnenih, morskih i podzemnih staništa rezultirala je iznimnim bogatstvom vrsta, koje Hrvatsku čini jednom od najbogatijih zemalja Europe po bioraznolikosti. Značajnu skupinu u tom mnoštvu vrsta predstavljaju endemi, vrste koje obitavaju samo na određenom području na kojem vladaju specifični uvjeti koji omogućavaju opstanak te vrste.
Do sada je u Hrvatskoj poznato oko 1100 endemskih vrsta, najviše slatkovodnih riba i beskralješnjaka te biljaka. Područja s najviše endema su ona i s najspecifičnijim životnim uvjetima, a to su planine Velebit, Biokovo i Mosor, zatim špiljska staništa te otoci i krške rijeke jadranskog slijeva.

Znate li?

Hrvatska je država Europske unije s najvećim brojem ujeda otrovnica na godinu.

BOSNA I HERCEGOVINA

IZ POVIJESNIH IZVORA

Životinjski svijet Bosne
Adem Buturović
IZVOR Priroda. Godina XXXIX, Septembar 1952, Broj 7, str 264-267

Životinjski svijet Bosne i Hercegovine s mnogo strana je neobično zanimljiv, te po svojoj raznovrsnosti predstavlja takvu rijetkost, kakva se malo nalazi širom cijelog svijeta. Uz mnoge životinje, koje žive po Evropi ili još dalje, ima tako rijetkih i posebnih životinja, kakvih nema drugdje i koje su naše urođene životinje (endem). Ova bogata raznovrsnost životinjskog svijeta je posljedica zemljopisnog položaja Bosne i Hercegovine, razlika u sastavu tla, podneblja, razvedenosti površine u gorama i rijekama. Ovdje se susreću životinje iz Sredozemlja, šumske, visokogorske, otvorene krajine, močvarne i slatkovodne, kojima se još pridružuju i podzemne. Čitav životinjski svijet Bosne i Hercegovine možemo podijeliti u tri usporedna pojasa u pravcu sjeverozapada prema jugoistoku, t. j. usporedno sa smjerom planina Dinarskog sustava. Bosna i Hercegovina je najvećim dijelom planinska zemlja, koju sa sjevera opasuje Posavska nizina, a na jugu se postupno spušta golim kršem Jadranskom moru. Razumije se, da granice između ovih pojasa nisu neke crte, nego da se u njima isprepleću životinje susjednih pojasa i često zalaze u druge.
Sjeverni nizinski pojas obuhvaća u glavnom ravnicu duž Save i njenih pritoka prodirući trakasto uz doline ovih rijeka u sredogorje. U njemu dolaze srednjoevropske životinje, te je po svome porijeklu ovaj pojas najmlađi. Bogat je slatkovodnim životinjama, pa su tu često ribe mirnih voda dunavskog poriječja: šaran, karaš, som, štuka zatim riječni rak, puževi i školjkaši. Od vodozemaca se često susreću žabe gubavica, gatalinka, hrženica, onda veliki i obični vodenjak, pa đažđevnjak. Od gmazova se najčešće nalaze također široko rasprostranjena barska kornjača, zelembać, bjelouška, bjelica i dr.
Najviše je raščlanjen i najznačajniji drugi planinski pojas, koji se kao nastavak alpsko-dinarskog sustava proteže širokim prostorom kroz ovo područje. U stvari, bosansko - hercegovačko gorsko područje predstavlja najvećim dijelom u okviru ovog pojasa središte posebnog životinjskog svijeta, koji se odlikuje s najviše urođenih oblika. Na njegov sastav su djelovali utjecaji sa svih strana, sa zapada su prišle alpinske i srednjoevropske životinje, s istoka kavkasko-pontijske i maloazijske, a s juga sredozemske. U ovom se pojasu često opažaju znatne razlike između dolinskog i visinskog životinjskog svijeta. Ukoliko su planine više, a doline i polja bliže Jadranu, utoliko su razlike između njih veće. Naročito južni vapnenjački dijelovi ovog pojasa zbog posebnosti svojih životnih područja obiluju mnogim urođenim oblicima, ostacima ledenog i predledenog doba.
Idući od sjevera prema jugu dolinama pritoka rijeke Save, susrećemo mnogobrojne srednjoevropske životinje. U Bosni i njenim pritokama žive različite ribe kao pastrve (u izvornom dijelu) pijor, lipljan, sapača, krkuša, mrena i dr. Vrbas i njegove pritoke su pored ribe bogati riječnim rakovima, koji se izvoze u inozemstvo. Po mirnim vodama dolina i gorja susreću se često široko rasprostranjene žabe: zelena gubavica,
zelena žaba, obična gubavica; po vlažnim i močvarnim mjestima smeđa hrženica, po žbunju i drveću gatalinka. Neke od navedenih žaba mogu se prostirati i na visini od 2000 m, kao što je obična gubavica, zelena žaba i smeđa hrženica. Mirne vode i močvare brdskih i planinskih krajeva naseljeva žuti mukač, koji se u našim krajevima prostire i do visine 2000 m. Od guštera su česti zelembać, zidna gušterica i sljepić. Od zmija neotrovnica spomenut ćemo običnu bjeloušku i vodenjaču, crnoplavog smuka i kućaricu. Na prisojnim, sunčanim mjestima često se može vidjeti opasna otrovnica poskok. U okolini Sarajeva je nađena grčka žaba jedini predstavnik vodozemaca, koji pripada Sredozemlju.
Pored srednjoevropskih oblika u planinama viđamo ostatke starog životinjskog svijeta iz ledenog ili još iz tercijarnog doba, koji se mogu ponekad naći samo na jednoj planini i u vrlo malom broju primjeraka. U visoko položenim planinskim dolinama žive neki stepski stanovnici, koji su ovamo doprli još u vrijeme kad su stepske oblasti bile vezane s našim planinskim pašnjacima, čiji je biljni pokrivač tada imao stepski značaj. Tako su na pr. poznate dvije podvrste slijepog kučeta, od kojih je jedna nađena najprije u Hrabljina-gorju (kod Kupresa) i Vran-planini, a druga u Morinama kod Kalinovika, a nađeno je još u Gatačkom Polju i na Jahorini. Vrlo stari ostatak nekadanjeg životinjskog svijeta, tercijarni preostatak predstavlja bosanska voluharica, stanovnik naših planina Trebevića, Bjelašnice i Prenja. Ona živi u vapnenjačkim vrtačama (ponikvama), ponekad na vrlo velikim visinama. Takva je i zmija otrovnica krški žutokrug, koji se susreće najčešće na visini od 1000—1600 m. U našim planinama živi i bosanska podvrsta riđovke, koja živi samo u našoj zemlji i to najviše u Bosni. Od guštera u našim planinama u Hercegovini javlja se mosorska gušterica, koja nastanjuje kamenite predjele našeg krša. Nalazi se još samo u susjednim oblastima Dalmacije i u Crnoj Gori.
Na Vranici planini u Prokoškom jezeru na visini od 1640 m živi podvrsta planinskog vodenjaka, koja je također urođeni oblik; on živi samo na ovom mjestu i predstavlja preostatak iz ledenog doba.
Po našim planinama se može vidjeti crni đaždevnjak. Kamenite i teško prohodne predjele naših planina Treskavice, Prenja i Čvrsnice nastanjuju brze i plašljive divokoze, koje pripadaju posebnoj podvrsti. U šumama se nalaze brojne srednjoevropske životinje: vjeverice, kune, srne, divlje svinje, vukovi, medvjedi te šljuke, tetrijebi, suri orao i dr. Gorski potoci i rijeke pružaju obilje pastrva i potočnih rakova, a jezera su najčešće naseljena alpinskim planinskim vodenjakom, rakušcima i raznim vrstama pijavica. Ništa manje nije zanimljiv ogroman broj raznih kukaca, paukova, stonoga i babura, koji su često vrlo ograničeno rasprostranjeni. Među njima je veliki broj urođenih oblika i ostataka starog životinjskog svijeta, o čemu svjedoče i njihova stručna imena. U proplancima se često susreće bosanska siva gušterica, a na vlažnim mjestima planinska gušterica, koja rađa žive mlade.
Pored planina ovog pojasa naročito je zanimljiv južni krški dio, koji obiluje izvanredno bogatim i raznovrsnim životinjskim svijetom. U ovom dijelu se nalazi veliki broj krških polja, rijeka ponornica, pećina i drugih pojava, koje predstavljaju posebna životna područja nastanjena svojstvenim životinjskim svijetom, što je bogat urođenim i preostalim oblicima. Ponornice obiluju naročitim vrstama riba, kao što su gaovice i dr. U mnogobrojnim podzemnim vodama krša živi veliki broj predstavnika, koji u površinskim vodama nemaju svojih srodnika. Tu je na prvom redu jedan od najzanimljivijih pećinskih stanovnika — pećinski čekinjaš. Prvi put ga je otkrio poznati ispitivač životinjskog svijeta u pećinama K. Absolon u jednom ponoru Trebišnice u Popovu Polju, sjeverozapadno od Turkovića. Ovaj čekinjaš danas ima svoje bliže srodnike samo u moru. U vodama poznate pećine Vjeternice kod Zavale u Hercegovini živi veliki broj vrsta rakova, ostataka životinja iz starog doba, a i u drugim pećinama oko Trebinja i Popova Polja živi mnoštvo raznih vrsta račića. U Vjeternici kao i u nekim izvorima kod Trebinja, Gabele, Ljubuškog i Sanskog Mosta nađena je i čovječja ribica, koja još živi samo u pećinskim vodama Dalmacije i Slovenije. To je naš urođeni oblik koga nema nigdje više.
Spiljske kopnene životinje su također zastupane u mnogim urođenim vrstama kukaca, stonoga, puževa, kopnenih račića i t. d. I nadzemni kopneni životinjski svijet krša je također vrlo bogat urođenim oblicima. Tu su naročito brojne razne vrste puževa, kojima je ova okolina pogodovala za razvijanje njihovih kućica. Među stonogama i baburama također ima veliki broj urođenih oblika. Od kralješnjaka u ovom području ćemo najčešće vidjeti razne gušterice, poskoka, a od ptica jarebicu kamenjarku.
Uži dio između gorskog pojasa i Jadrana čini sredozemski pojas, koji kod nas obuhvaća samo najjužnije dijelove Hercegovine i dublje se probija uz Neretvu sve do Drežnlce iznad Mostara. Ovom pojasu daju obilježje one životinje, koje su inače ograničene na primorske krajeve. Od ušća rijeke Neretve do Drežnice osim nekih srednjoevropskih oblika ovdje se nalaze čisto sredozemske vrste: grčki vodenjak, grčka čančara, macaklin, veliki zelembać, oštroglava gušterica, mrka gušterica, blavor, od zmija poskok, drvolaz, plavuša, crnokrpica, četvoroprugi kravosas, poluotrovna cmokrpica i modras. Macaklin dopire samo do Gabele, a ostali se prostiru po cijeloj južnoj Hercegovini, te neki idu uz Neretvu čak do gornjeg toka, kao oštrogolava gušterica. Od Drežnice do Glavatičeva miješa se već dosta srednjoevropskih životinja, a u izvornom dijelu Neretve do Glavatičeva dolaze skoro potpuno srednjoevropske životinje.
Planine, koje se naslanjaju na dolinu Neretve naseljene su srednjoevropsko-alpskim vodozemcima i gmazovima te u sređozemskom pojasu strše, kao kakvi osamljeni otoci.
U ovom pojasu ćemo istaknuti još jedno vrlo zanimljivo životno područje — Hutovo Blato, koje je vrlo bogato raznim životinjama, među kojima najvažnije mjesto zauzimaju ptice i ribe. U toku godine ovdje se može vidjeti preko 200 raznih ptica: stanarica, prolaznica, selica, te onih koje povremeno dolaze s Jadrana. Među njima se ističu vranci, čigre, galebovi, pliske i mnoštvo pataka. Ponekad dođe i nesit. Od riba se najviše love jegulje i šarani.
Iz izloženog se jasno vidi, da je životinjski svijet u Bosni i Hercegovini raznovrstan, kako po svom porijeklu i starosti, tako i po zemljopisnoj rasprostranjenosti. Za njegovu raznovrsnost svakako je najodlučniju ulogu odigrala promjena podneblja izazvana opet raznim geološkim promjenama. Naime, raspored kopna i mora u Evropi, pa prema tome i raspored podneblja, nisu bili uvijek ovakvi, kako nam danas izgleda. Na mjestu, gdje se danas nalazi Bosna i Hercegovina bilo je nekada more, koje se povuklo, a iz njegovih taloga izdiglo se bosansko-hercegovačko gorje. Kasnije su sa sjeveroistoka ovo kopno mjestimično plavili zaljevi drugog mora. Podneblje je bilo najprije toplo i vlažno, zatim suho, pa opet toplo i vlažno. Geološko doba, koje obuhvata ove promjene, nazivamo tercijarom. Iz ovog doba smo spomenuli neke stepske oblike, a i veliki broj stanovnika pećina su nesumljivo stanovnici starijeg tercijara. To su jednim dijelom ostaci tada široko rasprostranjenih slatkovodnih životinja, a drugim su opet morski useljenici, koji ma je vruće podneblje starog tercijara omogućilo prodiranje u slatku vodu. Krajem tercijara pogoršali su se uvjeti podneblja za njihov život i oni su se povukli u pećinske vode, koje nisu izložene velikim kolebanjima temperature. Kopneni životinjski svijet krajem tercijara imao je obilježja sredozemskog životinjskog svijeta, koji se na Balkanskom poluotoku pružao sve do sjeverne Mađarske. Poslije tercijara nastala je nagla promjena podneblja i jako zahlađenje. Veći dio Evrope, a i vrhovi naših najviših planina bili su pokriveni snijegom i ledom. Životinje, koje su prilagođene toplom podneblju, jednim dijelom su uništene, a dobrim dijelom su se povukle prema jugu. Umjesto njih dolaze sa sjevera mnoge životinje, koje mi danas nazivamo srednjeevropsko-alpin skima. Otapanjem ledenjaka nastalo je opet premještanje životinjskog svijeta, pa mi i danas možemo u našim visokim planinama vidjeti one životinje, što žive u Alpama, a u dolinama nekih rijeka izrazito sredozemske životinje.
CITIRANJE Adem Buturović: Životinjski svijet Bosne. Priroda. Godina XXXIX, Septembar 1952, Broj 7, str 264-267

SRBIJA

Divlja Srbija, prvi deo
Datum objave: 2.5.2021. Proizvodnja: RTS Sasvim prirodno - Zvanični kanal
Opis: Najnoviji serijal emisije Sasvim prirodno ima za cilj da vam priblizi prirodu koju najmanje poznajemo, koju retko viđamo, koje se čak i plašimo - to je "Divlja Srbija". Sve više ljudi oseća potrebu da bar za vikend ode iz grada, da prošeta šumama, planinama, da provede vreme u divljini. Na svim tim mestima, gde nema mnogo ljudi i baš zbog toga, žive druga živa bića. Oni gamižu, lete, zuje, zavijaju, brundaju i iako im mi prirodno nismo u lancu ishrane, do slučajnih susreta svakako može doći. Zato je važno da o njima saznamo što više, da budemo svesni svih opasnosti koje susreti sa njima donose, ali i svesni toga da smo mi gosti na njihovoj teritoriji, a ne obrnuto. U četiri nastavka serijala "Divlja Srbija" gledaćete priče o šakalima, vukovima, medvedima, insektima (kao što su komarci, krpelji, itd), zmijama, pticama. Sve ove životinje zaslužuju da o njima saznamo što više i to ne samo da bismo zaštitili sebe, već i da bismo očuvali taj ogroman i raznolik fond živog sveta koji naša zemlja ima. Naučnici kažu da divljinu treba štititi i "ostaviti na miru" koliko je to moguće, jer poslednje što želimo jeste da se ona okrene protiv nas.

PREGLED PO VRSTAMA

Kralježnjaci

Ribe
Vodozemci
Gmazovi
Ptice
Sisavci (kopneni i morski)

Beskralježnjaci (kopneni i vodeni: slatkovodni, morski)

SISAVCI

Obični ili euroazijski ris

(Lynx lynx)

Projekt LIFE Lynx

Projekt LIFE Lynx kojim se nastojala revitalizirati populacija risa i omogućiti njegov opstanak u Dinaridima završila je krajem ožujka/marta 2024.. Na njemu su od 2017. sudjelovali stručnjaci iz Italije, Slovenije i Hrvatske, a tamo je pušteno 18 životinja uhvaćenih u Slovačkoj i Rumunjskoj. Od toga ih se 14 integriralo, zauzele su teritorij i razmnožavaju se te je cilj projekta postignut.

Ris u Dinaridima
Postavio: HOPE: Datum objavljivanja: 6.5.2016.

Opis videa. Dužina tijela im je do 1,30 m (uz dodatak repa od 11 do 25 cm), a u ramenima su visoki oko 65 cm. U srednjoj Europi, ovisno o području gdje žive, prosječno su teški od 20 do 26 kg (krajnje vrijednosti su 12 do 37 kg). Ženke su s prosječnom težinom od 17 do 20 kg (krajnosti su 12 do 29 kg) osjetno lakše od mužjaka. Zajedničko svim vrstama risova su šiljaste uši s čuperkom dlake na vrhu i kratak rep. Krzno im je žućkasto do sivo smeđe i često prošarano tamnijim pjegama ili prugama. Šare ovise o okolišu i od područja do područja su različite. Ova vrsta ima izražene čuperke duže dlake na obrazima. Imaju vrlo oštar vid i istančan sluh koji im omogućavaju da lako otkriju plijen.
Način života. Ris je samotnjak koji lovi prije svega u sumrak i noću. Spektar njegove lovine su mali i srednje veliki sisavci, ptice, zečevi, kunići, vjeverice, zmije i dr., ovisno koje vrste žive na njegovom staništu. Nečujno im se prikrade strelovitom brzinom skoči na njih i sruši ih na tlo. Nakon što pojede svoj plijen, odlazi se odmoriti u svoje skrovište. Vrlo se rijetko poneka jedinka specijalizira na domaće životinje kao što su koze ili ovce. Lovi tipično kao sve mačke: prikrada se iz zasjede zaskoči lovinu ili ju sustiže u kratkom trku (najviše do 20 m). Često mijenja svoje prebivalište prateći srne u njihovim migracijama, kojima se hrani. Zabilježeni su i vrlo rijetki napadi na ljude koji su se dogodili gotovo isključivo u samoobrani. Mužjak i ženka se sreću samo kratko radi parenja između siječnja i travnja. Nakon skotnosti od deset tjedana, ženka koti dvoje, troje mladunaca na nekom mirnom mjestu i ostaju uz majku do sljedećeg proljeća. Smrtnost mladunaca je vrlo velika, tako da samo oko polovine mladunaca doživi godinu dana. Očekivani životni vijek im je 10-12 godina, no postoje i izvješća o jedinkama koje su doživjele i 24 godine. U Hrvatskoj ris živi u Gorskom kotaru, Lici i Ćićariji povremeno na Kordunu i Sjevernom Primorju. Zaštićena je vrsta, premda većina ljudi na tu zabranu lova ne gleda. U Hrvatskoj u divljini obitava 40-60 jedinki običnog risa, dok u susjednoj Sloveniji postoji svega 15 jedinki. Državni zavod za zaštitu prirode uvrstio ga je na žalostan popis kao jednu od šest regionalno izumrlih vrsta sisavaca u Hrvatskoj.

EUROAZIJSKI RIS – biologija, prijetnje i naseljavanje iz Karpata u Dinaride
BROŠURA

govori o populaciji risa u Dinaridima, problemima s kojima se suočavala kroz povijest te njezinom statusu u sadašnjosti. Što je praćenje risa i zašto ga trebamo? Koji je utjecaj risa na njegov plijen? Kakva je situacija u Karpatskoj populaciji gdje se hvataju jedinke za repopulaciju u Dinaridima? Kako prisutnost risa utječe na razvoj ekoturizma? Odgovore na ova i druga pitanja potražite u brošuri koju je LIFE Lynx tim pripremio za vas!

Puštanje risa na Velebitu!
Datum objave: 31.5.2020. Autor: Avanture Gorana Šafareka
Opis: Šumska ljepotica Štirovača u srcu Velebita bogatija je za novog stanovnika! U subotu ujutro ris Pino ispušten je na graničnom području između Nacionalnog parka Sjeverni Velebit i Parka prirode Velebit te se pridružio u misiji spašavanja dinarske populacije od izumiranja. Iza imena Pino, protkana je podrška i suosjećanje prema Italiji, koja je pretrpjela ogromne gubitke tijekom epidemije virusa Covid-19. Italija je ujedno partner na LIFE lynx projektu, čiji cilj je i povezati populacije risa u Alpama i Dinaridima kako bi se osigurala dugoročna održivost tih ugroženih populacija. Čast za imenovanje risa pripala je talijanki Michelle Pozzini, volonterki koja se prošle jeseni pridružila LIFE Lynx timu u svrhu izrade magisterskog rada. No osim iskustva na ovom važnom projektu, Michelle je doživjela i epidemiju i potres. Pinov dolazak u bogati krajobraz Velebita, važan je korak za očuvanje ravnoteže zdravog ekosustava, osobito u mjesecu kada se obilježava Međunarodni dan biološke raznolikosti i Dan zaštite prirode u Hrvatskoj. Posebno su radosni u NP Sjeverni Velebit jer je Pino stigao kao najljepši poklon za 21 rođendan. Pino, želimo ti dobrodošlicu! Budi baš poput zelenog bora (Pino) po kojem si dobio ime, prilagodljiv na ekološke uvjete, izdržljiv i dugovječan.

Animation of lynx movements on Velebit, Croatia
Animacija kretanja risova na Velebitu, Hrvatska
Autor: LIFE Lynx Datum objave: 27.10.2022.
Opis (prijevod s engleskog). LIFE Lynx koristi telemetrijske ogrlice za praćenje kretanja i aktivnosti svih risova translociranih u okviru projekta. Posebno su zanimljiva njihova istraživačka kretanja nakon puštanja i dok ne uspostave svoj teritorij. Kako bismo u potpunosti razumjeli ovaj proces, također hvatamo i stavljamo ogrlice domaće životinje. Trenutačno na planini Velebit u Hrvatskoj pratimo pet susjednih risova, od kojih su tri prebačena s Karpata i puštena na Velebit, dok su dva lokalna mužjaka uhvaćena i opremljena ogrlicama 2022. godine. Ova fantastična animacija prikazuje njihovu aktivnost od dana njihovog oslobađanja ili hvatanja.

Lubomir

Ris nazvan Lubomir postao je jubilarni, peti po redu, ris preseljen iz Karpata u Hrvatsku. Uhvatili su ga u Slovačkoj, a dva mjeseca proveo je u karanteni. Ris je ispušten u rujnu 2022. godine na području Raminog korita, kojime upravlja Rewilding Velebit. Lubomir će se pridružiti karpatskim risovima-mužjacima Emilu i Alojziju koji već obitavaju na Velebitu, te 30-ak lokalnih velebitskih risova. U prethodne tri godine, u sklopu projekta Life Lynx, na ovaj način ispušteno je ukupno 15 životinja, pet u hrvatski dio Dinarida, pet u slovenski dio Dinarida i pet u slovenski dio Alpa.
Izvor LIFE Lynx, 2022.

Run free, lynx Lubomir
Autor: EuroNatur - Stiftung Europäisches Naturerbe Datm objave: 8.9.2022.
Opis. Kratak video o puštanju risa Lubomira u Hrvatski park prirode Velebit, u sklopu Life projekta "LifeLynx"
(https://www.lifelynx.eu/). Read more about what EuroNatur is doing for Europe’s lynx: https://www.euronatur.org/en/what-we-... The video was filmed and edited by Lisa Leschinski (Project Manager Lynx & Monk Seals - EuroNatur). Thumbnail: © Marko Matesic

PROČITAJ VIŠE
Ris Kras pušten u Nacionalni park Plitvička jezera. Index.hr, 24.3.2023.

Sažetak. 24.3.2023. je u Nacionalni park Plitvička jezera pušten odrasli mužjak risa uhvaćen u Rumunjskoj. Ovo je šesti ris koji je s Karpata preseljen u Hrvatsku u sklopu LIFE Lynx projekta kako bi se povećala genska raznolikost populacije i zaustavilo njeno izumiranje, dok je u Sloveniju do sada naseljeno deset životinja. Procjenjuje se da u Hrvatskoj i Sloveniji živi najmanje 110 odraslih risova, a među njima su i životinje naseljene iz Karpata. Analizom DNA i pomoću automatskih kamera dokazani su potomci naseljenih risova te posljedični rast genske raznolikosti populacije u Dinaridima. Poseban uspjeh LIFE Lynx projekta je naseljavanje risova u slovenske Alpe, područje gdje razmnožavanje ove vrste nije zabilježeno duže od 100 godina.

Projekt "Life Lynx" 01/07/2017 – 31/03/2024

Najvažniji cilj LIFE Lynx projekta je bio zaustaviti izumiranje dinarske i jugoistočne alpske populacije risa, koja se nastojala postići nizom kompleksnih aktivnosti iz različitih područja upravljanja risom. Tim putem se nastojalo osigurati cjelovita i održiva rješenja za sve čimbenike koji ugrožavaju populaciju. Populacija risa koju dijele Hrvatska, Slovenija i Italija bila je izuzetno mala i ugrožena. Razlog tome je bila nestabilnost malobrojne populacije, čiji je jedini spas bio dovođenje "svježih" gena iz druge, stabilne populacije. Zaustavljanje izumiranja populacije risa na području Hrvatske, Slovenije i Italije se nastojalo postići naseljavanjem 14 životinja iz Slovačke i Rumunjske. Uspješnost naseljavanja praćeno je znanstvenim istraživanjima, koja uključuju praćenje naseljenih životinja i njihovih potomaka pomoću automatskih foto-zamki i GPS ogrlica te brojne genetske i ekološke analize.
U projektu sudjeluju partneri iz Slovenije, Italije, Slovačke, Rumunjske i Hrvatske. Više informacija o projektu pronađite na: lifelynx.eu

Put risa, dokumentarni film

Projekt LIFE Lynx nastavlja rad lovaca i šumara koji su vratili risa u dinarske planine 1973. godine; a njihov rad prikazan je u prvom filmu "Put risa" (Path of the Lynx).
Dokumentari film "Put risa" snimljen je u povodom 45. obljetnice od naseljavanja euroazijskih riseva u sjeverne Dinaride, u sklopu provedbe LIFE Lynx projekta, te u trajanju od 20 minuta donosi razgovore s ključnim ljudima iz Hrvatske i Slovenije koji su sudjelovali u naseljavanju risova iz Slovačke u Sloveniju 1973. godine. Zbog prekomjerna lova ris je početkom 20. stoljeća nestao kao vrsta. Godine 1973. šest je jedinka risa naseljeno iz Slovačke u Sloveniju.

Zajedno za risa, dokumentarni film

Još jedno izumiranje prijetilo je risu u Sloveniji i Hrvatskoj. Glavni razlog bio je parenje u srodstvu. Projekt LIFE Lynx okupio je stručnjake, zaštitare prirode, istraživače i lovce iz pet europskih zemalja s zajedničkim ciljem – spasiti risa od ponovnog izumiranja. Film "Zajedno za risa" (Together for Lynx) prikazuje kako je to postignuto projektom Life Lynx.
Dokumentarni film "Zajedno za risa", koji predstavlja napore projekta LIFE Lynx, premijerno je prikazan u rujnu/septembru 2023. godine, posjetio je dva filmska festivala, osvojio jednu nagradu publike te je prikazan više od 20 puta na različitim događanjima diljem Europe, kao i u Montani, u SAD-u.

Za oba filma možete uključiti prijevod na slovenskom, engleskom, talijanskom, rumunjskom, hrvatskom i njemačkom jeziku.

Together for Lynx
Autor: LIFE Lynx Datum objave: 19.3.2024.
Opis. Another extinction is threatening Lynx in Slovenia and Croatia. The main reason is inbreeding. To freshen their blood and help the population survive, the LIFE Lynx project has brought 18 lynx from healthy populations in the Carpathian Mountains. The project has joined experts, conservationists, researchers, and hunters from five European countries, with a common goal - to save the lynx from extinction. In addition to lynx translocations, the international team is also monitoring the lynx, preventing illegal hunting and promoting acceptance of the large carnivore among the local people. Key stakeholders - the hunters from Slovenia, Croatia, Italy, Romania and Slovakia are actively involved in the project. Same as in the 70s, when hunters and foresters reintroduced the lynx to Slovenian forests. Together we will help save the lynx, Europe's largest wild cat.

Path of the Lynx
Autor: LIFE Lynx Datum objave: 19.3.2024.
Opis. The lynx used to be present throughout Dinaric Mountains, but then became extinct at the beginning of the 20th century due to overhunting, loss of habitat, and lack of prey. In 1973, six lynx from Slovakia were brought to Slovenia by hunters. For the conditions at that time, the introduction required a great deal of personal commitment and voluntary work by local people with a clear vision: to return to nature something that had once disappeared from it. The documentary film "Path of the Lynx" is a tribute to the few hunters whose enthusiasm has made it possible for Europe's largest cat to live on in our forests. You can turn on subtitles is Slovenian, English, Italian, Romanian, Croatian and German language.

Balkanski ris

PROKLETIJE
Balkanski ris upisan u popis ugroženih vrsta Međunarodne unije za očuvanje prirode
24.11.2015.

Međunarodna unija za očuvanje prirode (International Union for Conservation of Nature (IUCN) upisala je na svoj Crveni popis ugroženih vrsta, balkanskog risa, kao zasebnu podvrstu euroazijskog risa, i dodatno ga označila kao “kritično ugroženu vrstu”. Time je i službeno potvrđeno kako je balkanski ris među najrjeđim i najugroženijim životinjama iz porodice mačaka na svijetu. Za razliku od iberijskog risa u Španjolskoj, u čiju je zaštitu i spašavanje preostale populacije u proteklih 15 godina uloženo oko 90 milijuna eura, balkanski ris nije privlačio gotovo nikakvu pozornost na međunarodnoj razini.
Dugo je vremena ova vrsta bila poput fantoma. Prema posljednjim procjenama ima manje od 35 preostalih jedinki balkanskog risa. Uništavanje staništa, lov i smanjenje količine njegova plijena, doveli su ovu vrstu do ruba opstanka.
Uspješna reprodukcija vrste zabilježena je samo na području Nacionalnog parka “Mavrovo” u Makedoniji i planinama Munella u sjevernoj Albaniji, gdje se, međutim, velikom brzinom eksploatiraju šume i smanjuje risovo prirodno stanište.
Euronatur, njemačka je fondacija za očuvanje prirode, koja zajedno sa svojim partnerskim organizacijama, već više o deset godina intenzivno nastoji sačuvati posljednje jedinke bakanskog risa i njegova staništa. Više pronađi na njihovoj stranici: http://www.euronatur.org/Landingpage.1708.0.html

Balkanski ris - Stanje na području Dinarskog gorja (do 2015. godine)

ALBANIJA
Izvješća o viđenjima risa u sjevernom dijelu Albanije (Prokletije) do sada nisu potvrđena postavljenim kamerana na terenu.
KOSOVO
Kamera-zamka potvrdila je nazočnost risa u kosovskim Prokletijama u ožujku/martu 2015. Ostali podaci su vrlo stari, između 35 i 40 godina, a govore o nazočnosti balkanskog risa na Prokletijama, uz granicu prema Albaniji i Crnoj Gori.
CRNA GORA
Preliminarno istraživanje u 2013. pokazalo je kako su dva primjerka ubijena 2002. godine na području uz albansku i kosovsku granicu. Procjenjuje se kako je malo vjerojatno da na području Crne Gore još ima primjeraka balkanskog risa.

Smeđi medvjed

(Ursus arctos)

Dinarsko-pindoska populacija smeđeg medvjeda proteže se u 9 zemalja, više od bilo koje druge od 10 populacija medvjeda u Europi. Sjeverozapadni i jugoistočni dio populacije nalazi se u državama članicama EU (Slovenija (SI), Hrvatska (HR) i Grčka (GR)), ali središnji dio populacije medvjeda nalazi se u 6 zemalja koje nisu članice EU. u različitim fazama pristupanja EU (Bosna i Hercegovina (BA), Srbija (RS), Crna Gora (ME), Kosovo (XK), Sjeverna Makedonija (MK) i Albanija (AL)). Ukupna veličina populacije procjenjuje se na oko 3300 medvjeda (od kojih oko 40% živi u zemljama izvan EU). IUCN je populaciju klasificirao kao ranjivu. Istodobno, svijest o smjernicama EU-a za očuvanje i upravljanje na populacijskoj razini vrlo je niska u Dinarskoj regiji, kao i kapacitet i kompetencije za poštivanje tih smjernica.
IZVOR Euronatur 5.12.2022.

Informacijska tabla o osguravanju kontejnera od pristupa medvjeda. Foto: Jernej Javornik, Carnivora Dinarica

Bear-safe (medovarni smetnjaki) kante za bolji suživot s medvjedima

U proljeće se medvjedi bude iz zimskog sna i kreću u intenzivnu potragu za hranom. Smeđi medvjed vrlo je inteligentan i snalažljiv svejed koji brzo pronalazi dostupne izvore hrane. Medvjedi povremeno ulaze i u naselja jer ih tamo privlače komunalni otpad i ambalaža, ostatci za kompost, ostatci od klanja i sl. No, posljedica ulaska medvjeda u naselja nisu samo prevrnute kante za smeće i razbijene kante za kompost, već i postupno navikavanje medvjeda na blizinu ljudi i gubitak straha od čovjeka. Ponekad čak i počne povezivati prisutnost ljudi s prisutnošću hrane (uvjetovanje hranom). To dovodi do ozbiljnijih sukoba koji često rezultiraju odstrelom takvog problematičnog medvjeda. Zbog toga je bitno onemogućiti medvjedu pristup antropogenim izvorima hrane. Jedan od primjera dobre prakse ovakvog gospodarenja otpadom je korištenje kanti za otpad koje medvjed ne može otvoriti.
Zato su u sklopu projekta LIFE DINALP BEAR na nekima od najkonfliktnijih lokacija u Sloveniji (Kostel, Ig, Rakitna, Vojsko, Loška dolina) postavljene kante za smeće koje sprječavaju medvjedeima pristup organskim otpacima u njima. Njima se medvjedima onemogućuje pristup antropogenoj hrani u blizini naselja, a time očekuje smanjenje konfliktnih situacija između medvjeda i čovjeka. I nakon završetka projekta LIFE DINALP BEAR, Šumarski institut Slovenije (Gozdarski institut Slovenije) nastavio je s postavljanjem zaštitnih kućišta za kante za smeće, jer se ova mjera pokazala učinkovitom u sprječavanju sukoba sa smeđim medvjedima. Dodatne kante za smeće opremili su međuvratnim kućištima za kante za smeće, prema projektu LIFE DINALP BEAR, u sklopu projekta Carnivora Dinarica.
IZVOR DINALPBEAR
PROČITAJ VIŠE
https://dinalpbear.eu/medovarni-smetnjaki-za-boljse-sobivanje-z-medvedi/
Više informacija o osiguravanju kontejnera protiv medvjeda.
https://www.mozaweb.com/hr/hr/Extra-Video_zapisi-Medovarni_smetnjaki-307729

Malo zanimljivosti o (goranskim) medvjedima

Prosječna ženka teži do 160 kg, a mužjaci su dvostruko teži pri čemu je za sada (podatak do 2023. godine) goranski rekorder 394 kg težak medvjed s područja Mrkoplja.

Prvu telemetrijsku ogrlicu na goranskom području dobila je, zahvaljujući trudu i radu Đure Hubera i Alojzija Frkovića, 1981. godine medvjedica Lili, a do 2023. je na goranskom području tim oblikom proučavanja praćeno 13 medvjeda.

Prehrana medvjeda u najvećoj je mjeri – čak 85 posto – vezana uz biljnu hranu, a od na goranskom području praćenih medvjeda najaktivniji je bio Miljenko (ime je dobio po bivšem ravnatelju NP "Risnjak") koji je pokrivao 342 kilometra i kretao se od Slovenije do Klane, Rupe i Bakra.

IZVOR Marinko Krmpotić: Milan Majerović Stilinović priredio promociju svoje nove knjige u Nacionalnom parku Risnjak. Novi list, 9.9.2023.

Populacija medvjeda u Crnoj Gori

U Crnoj Gori je u prvim desetljećima 21.stoljeća zabilježen trend porasta populacije medvjeda. Analizirajući brojna stanja ove vrste divljači, od strane korisnika lovišta u poslednjih razdoblju od 2014. do 2024. godine, može se procijeniti blago pozitivan trend rasta populacije, i da medvjeda na prostoru Crne Gore ima oko 430 jedinki.

Područja nacionalnih parkova Durmitor i Prokletije mogu se smatrati Područjima stalnog prebivanja mrkog medvjeda uz registriranje reprodukcije, mogu se smatrati nacionalni parkovi Durmitor i prokletije, dok se Biogradska gora zbog svoje veličine može smatrati dijelom značajnog staništa u kojem je medvjed nazona, ali gdje reprodukcija nije još uvijek zabilježena. Medvjeda ima i u drugim krajevima, poput pljevaljskog i dr. (izv. 2025.)

Statistika. U Crnoj Gori su u 2024. godini mrki medvjedi uništili 26 pčelinjaka i usmrtili 25 domaćih životinja, a godinu ranije zabilježeno je 60 slučajeva štete koje izazvala ova zaštićena divlja životinja. Početkom 2025. godine banjskom (Banjani, Crna Gora) selu Smrduša, koje pripada Mjesnoj zajednici Trubjela, medvjed je ubio vola teškog 700 kilograma.
U prvom Akcionom planu gazdovanja mrkim medvjedom u Crnoj Gori za 2025. navodi se da u Crnoj Gori, prema procjeni, živi 420 jedinki ove divljači, a njegovo prisustvo registrir je u 26 lovišta. Nazoćnost mrkog medvjeda registrirana je u nacionalnim parkovima Durmitor, Prokletije i Biogradska gora, dok je na prostoru NP Lovćen medvjed bio povremeno prisutan.
U razdoblju od 10 godina (2014.-2024.), populacija mrkog medvjeda uglavnom je pokazivala s brojnošću od oko 400 jedinki u prosjeku godišnje.
PROČITAJ VIŠE Ana Ostojić: Medvjedi usmrtili 63 domaće životinje. DAN, 5.4.2025.

Smjernice‬ za ‪‎ odgovornu‬ nepotrošnu upotrebu medvjeda‬ u turizmu

U sklopu LIFE Projekta (LIFE DinAlp Bear) "Upravljanje i zaštita populacije smeđih medvjeda u sjevernim Dinaridima i Alpama" objavljene su ‪"‎Smjernice‬ za ‪‎odgovornu‬ nepotrošnu ‪‎upotrebu‬‪ medvjeda‬u turizmu‬". Cilj je predstaviti taj koncept u turizmu i osigurati jedinstveni, ujedno i sigurni doživljaj prirode povezan s medvjedima u njihovom prirodnom okolišu na način koji će imati što je moguće manje utjecaja na njih. Smjernice su dostupne ne hrvatskom, engleskom i slovenskom jeziku. Više o projektu saznajte na: http://dinalpbear.eu/en

Navodila za zbiranje vzorcev [Monitoring medveda 2023]
Autor: LIFE DINALP BEAR Datum objave. 20.7.2023.
Opis. Kratka navodila za zbiranje neinvazivnih genetskih vzorcev iztrebkov. Kamera in montaža: Gregor Simčič Projekt Monitoring medveda 2023 financira Ministrstvo za naravne vire in prostor

SLOVENIANBEARS
Autor: miha mlakar Datum objave:6.8.2015.

Bear, Brown Bear (Ursus arctos), Slovenia
Datum objave: 10.10.2012. Autor: Uroš Novak
Opis: The short documentary film 'Bear, Brown Bear' was made as a part of the LEADER project 'Our Everyday Bear' by the Institute of Ecology 'Nature 2001'. The film is readily distinguishable by its exceptional footage and top quality concept, and it is well-worth watching. It features nine different bears, all of which were filmed in the brown bear region in the south of Slovenia, the Kočevsko region. The bears were captured on film in their natural habitat! In the anniversary year of Leopold Hufnagl (1857-1942), one of the pioneers of nature and bear conservation in Europe, the film 'Bear, Brown Bear' presents a specific document of nature conservation in Central and Southeast Europe. The Slovenian version of the film was introduced on June 26, 2012, on the YouTube channel (http://www.youtube.com/watch?v=ikFhfB...), and it was dedicated to our young Slovenian state.

Yellow Bear
Datum objave: 13.12.2012. Autor: Pavle Balenovic
Opis: To kill 100 bears? (Europe, Croatia, Gorski kotar). The ten years old propaganda regarding the necessity to kill bears is still active today. The state firm Croatian forests has hunting units organized in the system. The Head of one (Gorski kotar NW area), a person from the hunting lobby who makes for living by killing bears, advertise in public the necessity of killing exactly 100 bears (nor less nor more). They rule and dispose of natural treasures as if it were their own, not public property. One could see that the main reason for such an attitude is to increase income, as well as to the profitability (of his Hunting unit within the Croatian forests). The article of Mr.Ladislav Radoslovic who spoke out in favor of bear protection, published in "Novi list" on 11th November 2012 (Rijeka, Croatia) is the principal reason and basis for publication of this documentary. (Author: Pavle Balenovic)

U Crnoj Gori od 320 do 360 međeda
Datum objave: 9.3.2021. Postavio: Duklja - Zeta - Crna Gora
Opis; 03.03.2021. BEZ PRECIZNIH PODATAKA U Crnoj Gori od 320 do 360 medvjeda Svjetski je dan divljih vrsta. Proteklih sedmica, sa punim pravom, govorilo se o odnosu društva prema medvjedima, nakon što je u Beranama ubijena mečka. Koliko medvjeda slobodno hoda Crnom Gorom, još uvijek ne znamo. Miloš Janković, načelnik Direktorata za lovstvo kaže da je populacija medvjeda u Crnoj Gori stabilna i da se kreće od 320 do 360. Na drugoj strani, Jelena Marojević Galić iz NVO „Parkovi Dinarida“ ističe da je riječ o procjenama koje kažu da u Crnoj Gori imamo od 300 do 400 medvjeda. Aleksandar Perović, NVO „Czip“ ističe da njihova istraživanja kažu da imamo od 280 do 300 medvjeda. Da bismo imali preciznije podatke morale bi da se sprovedu metode poznate svijetu nauke. Prije četiri godine su iz Centra za zaštitu i proučavanje ptica u Pivi, upravo putem ispitivanja izmeta, utvrdili broj medvjeda. Za priču oko medvjeda i uopšte divljači mora da se pita struka, smatra Perović, u suprotnom životinjama se ne piše dobro. “Ako ostavimo stanje kakvo jeste bićemo u problem”, zaključio je Perović. RTCG, Nemanja Živaljević

Vuk

(Canis lupus)

Izvješće o stanju populacije vuka u Hrvatskoj u 2012. godini, Državni zavod za zaštitu prirode RH

Wolf pack
Datum objave: 21.2.2022. Autor: Astra Divina
Opis: So happy to share this video with you. If you are a wildlife lover, check out our channel and our educational program Wild & Free: https://astra-divina.com/en/experienc...
Lokacija: Gorski kotar

Vukovi u BiH — Vrsta koju treba zaštititi?
Datum objave: 9.3.2022. Autor: doku․ba
Opis. Koliko vukova nastanjuje šume Bosne i Hercegovine i da li ova vrsta zaslužuje status ugroženosti? Sa doktorom Igorom Trbojevićem obišli smo Manjaču, planinu koja je po vukovima čuvena. Priča: Osman Zukić • Video: Almir Kljuno • Pročitajte tekst na: https://bit.ly/3hTc3gU Čitala: Ivana Kalember "Zelene milje", serijal autorskih reportaža i video priča o stanju i perspektivama ekološke svijesti u BiH, nastao je uz podršku Fonda otvoreno društvo BiH

Wolf Attack Sequence (Napad vukova), Velebit
Datum objave: 27.9.2017. Autor: Pavle Balenovic
Opis. Od djetinjstva me oduševljavala priroda. Divio sam se divljim životinjama a onda posebice vukovima. Kako sam počeo putovati, skupilo sam pristojno znanja i vrijedno iskustvo. Upoznao sam ljude i prostore na kojima su živjeli vukovi. Sjećam se obitelji Nekić (Perila) na krajnjem jugu Velebita ... penjući se kamenom cestom, pokupio sam jednu baku u moj džip da joj pomognem doći kući, da se ne uspinje pješice. Grga, koji je, nakon školovanja, ostao doma nastavivši tradicionalni način života na planini, često mi se pridružio lutanjima divljinom. Spomenuo je slučajeve kada su im koze i ovce nestajali preko noći. Uhvaćene od vukova. Dolje južno na samoj staroj cesti nalazila se kuća Modrića (Jasenice). Jedne sam večeri sreo Stipu. Zbog čestog gubitka svjetla dok smo razgovarali, zbog labavih, žičanih kontakata na akumulatoru koji je koristio u sobi, dao sam mu svoju lampu za akumulator. Taj mali dar bio je dovoljan za početak našeg prijateljstva. Godinu dana kasnije snimili smo scene za moj vlastiti dokumentarni film o vukovima. Ideja je bila rekonstruirati česte napade na stoku držanu na planini od ljeta do prvog snijega. Od davno je čovjek u tim krajevima zauzeo stanište vuka i otjerao mu njegov prirodni plijen. Da bi preživio, vuk je počeo otimati ljudsku imovinu, stoku koja je tamo bila uzgajana u priličnom broju. Unatoč svemu nije bilo rata između vuka i čovjeka. Očekivalo se da treba ostaviti nešto i za vukove. Ali to je stvorenje ipak smatrano štetočinom, što je uzrokovalo istrebljenje na mnogim područjima. Moja je namjera bila doprinijeti boljem razumijevanju vukova i promjeni negativnog stava prema njima. Činilo se da i Stipe misli isto. Tako smo organizirali i snimili planiranu epizodu. Životinjama koje su se koristile tijekom snimanja nije nanesena nikakva bol. Obitelj Modrić, bili su pristojni i dobri ljudi. Posjetio sam ih kad god bih odlazio snimati divlje životinje, prirodu i život u planinama. Tako sam snimio i prijatelja i njegovog sina koji su prikupljali stado koza, zatvarajući tor i neke planirane scene prema planu za film. Ubrzo nakon 1990. godine rat je uništio njihov dom. Sve se odjednom promijenilo i više ih nisam vidio. Otišli su kao i mnogi ljudi iz tog kraja.. I onda sam tek prije samo nekoliko godina dobio informacije o tome tko je mali dječak koji je pomagao ocu u mojoj epizodi? Taj dječak postao je poznati hrvatski nogometni igrač Luka Modrić. Čitao sam kako je ostvario svoj dječački san. Ove snimke nije vidio (snimljene 1989 -1990.) jer su sada prvi put objavljene. Nakon rata puno je mina ostalo po planini što je uništilo sliku cijelog tog planinskog područja. Strah i nesigurnost za svakog posjetitelja. Danas se to područje još više promijenilo. Izgradnja nove autoceste trajala je nekoliko godina što je uništilo mir i sklad potreban divljači za život. Možda čak i pregust sezonski turizam i promet prema obali također su sudjelovli u tome. Vukovi su nestali. I ljudi su nestali. Nedavne klimatske promjene, ekstremno vruće ljeto, nemar i nedostatak ljudske brige izazvali su požare u okolišu. To je vjerojatno pokrenulo i vukove prema sjeveru gdje su upravo započeli novi projekti u stočarstvu. I evo upravo se događa da vuk, zakonom zaštićen kao visoko ugrožena vrsta, postaje smetnja u prostoru u kojem je oduvijek uspijevao živjeti. Već svjedočimo idejama za ograničavanje potpune zaštite vuka i smanjenje njegovog broja ubijanjem. Novac će odlučiti kako će sve završiti kao što je to u većini važnih problema u našem životu. Kao što sam spomenuo, vuk je simbol prave divljine, tako je i ponosni simbol Velebita. Luka Modrić, koji je najranije djetinjstvo proveo u staništu vukova i sve mlađe generacije nakon njega, moraju biti ponosni na tu činjenicu. A ponosna Lika počašćena je imenom koje je dobila upravo po vuku, tom veličanstvenom stvorenju čiji je dom i prirodno stanište uvijek bila. (Grčki - liekos / lyk znači - vuk) Pavle Balenović-2017.

Istraživanje potvrdilo da u Hrvatskoj nema "vukopasa"
20.3.2025. (HRT - Radio Rijeka INDEX.HR / HINA)

U sklopu projekta "LIFE WILD WOLF - akcije za očuvanje vukova divljima u antropogenim krajobrazima Europe", kojeg provode Hrvatski lovački savez (HLS) i Veterinarski fakultet (VEF) provedeno je opsežno prikupljanje uzoraka DNK kako bi se utvrdila prisutnost križanaca vukova i pasa. Najviše uzoraka je iz Gorskog kotara. U 300 prikupljenih i analiziranih uzoraka nisu otkriveni križanci prve generacije vuka i psa, kao ni životinje koje bi bile ishod križanja vukova i križanaca. Na temelju 225 uzoraka kvalitetnih za prepoznavanje vrsta i pojedinih jedinki detektirana su 182 uzorka s vučjim genom, a ukupno je prepoznato 85 genetički različitih jedinki vukova. Ovaj se broj ne odnosi na veličinu populacije vuka u RH, već je rezultat prikupljenih uzoraka DNK, jer je za potpuniju sliku brojnosti vukova potrebno prikupiti tri puta više uzoraka. Analiza je dokazala i prisutnost uzoraka čagljeva, lisica i pasa koji borave na istom području kao i vukovi.
Osim u Gorskom kotaru, najviše uzoraka prikupljeno je na području Žumberka ali i Splitsko-dalmatinskoj županiji na koju je posebno stavljen naglasak zbog povijesnih događaja križanja vukova i pasa.
O najezdi "opasnih vukopasa", "mješanaca s krša" koji "kucaju na vrata" obiteljskih kuća u Zagori godinama su opširno pisali Slobodna Dalmacija i njeni lokalni portali. Slobodna je pisala i da "sve prisutniji bastard" ubija stoku i pse u Zagori, te da "opasnih vukopasa ima više nego vukova", pozivajući se na lokalne lovce koji zagovaraju pojačan odstrel vukova.
Nedavno je Slobodna pisala i da vukova "tobože ima dvjestotinjak", te da je "očito taj vršni predator sve gladniji ili je brojka o njegovu doprinosu ravnoteže u ekosustavu, odavno probila gornju granicu". "A sve je izglednije da toj oportunističkoj vrsti 'ruke' ili bolje rečeno šape daju i njegovi bliski srodnici - divlji psi i sve prisutniji vukopsi", piše u tekstu pod naslovom "Dalmacijom haraju vukovi i ‘kucaju na vrata‘ obiteljskih kuća, a krivicu snose i Splićani!? Pogledajte najnovije snimke."
Europska komisija je prije dva tjedna u predložila da se smanji razine zaštite vukova iz "strogo zaštićene" u "zaštićenu" vrstu jer vučji čopori u nekim europskim regijama postaju sve veća opasnost, posebice za stoku. Od 1979. Bernska konvencija štiti vukove od namjernog lova ili hvatanja osim ako ne predstavljaju ozbiljnu prijetnju stoci ili zdravlju.

EUROPSKA DIVLJA MAČKA

(Felis silvestris silvestris)

GERIČ, Urška; SOLLITTO, Marco; ŠPREM, Nikica; POTOČNIK, Hubert; ŠNJEGOTA, Dragana; ĆIROVIĆ, Duško; BUŽAN, Elena: Population genetic structure and hybridization of European wildcats in Dinaric Alps and Pannonian basin. Genetika 2024 : Book of abstracts : 10th Congress of the Genetic Society of Slovenia and [10th] meeting of the Slovenian Society for Human Genetics: [September 25th - 28th 2024, Faculty of Tourism Studies - Turistica Portorož, Slovenia] / [ur. Simona Kranjc Brezar, Maja Čemažar, Boštjan Markelc]. Ljubljana : Genetic Society of Slovenia : Slovenian Society of Human Genetics, 2024.

Sažetak. Habitat loss, fragmentation as well as persecution has contributed significantly to the demographic decline of European wildcat (Felis silvestris silvestris) populations and the loss of genetic diversity. Hybridization with domestic cat poses an additional threat to the genetic purity of the species. The current assessment of hybridization is limited to measuring differentiation between wildcats and domestic cats. However, the impact of historical gene flow on the European wildcat remains uncertain as little whole genome sequencing data is available. The aim of the study is to investigate the level of hybridization on the genetic structure of European wildcat populations in the area between the Northern Dinaric Alps and the Pannonian Basin. We conducted whole-genome sequencing with a 10-fold depth on 40 wildcat samples collected across Slovenia, Croatia, Serbia, and Bosnia and Herzegovina. In addition, we included publicly available data on the Felis genus from the NCBI database. Our analysis, which included approximately 1 million nuclear unlinked SNPs, as well as whole mtDNA and Y chromosome analysis conducted independently, revealed moderate levels of hybridization in Serbian samples. This suggests regionally elevated rates of introgression and highlights the potential threat of hybridization in this area. In conclusion, we propose comprehensive regional monitoring of hybridization rates to identify the factors driving hybridization and to accurately estimate the presence of domestic cat ancestry in European wildcats.

Odabrani video

U šumi slovenske regije Kočevsko u jesen 2021. kamere su zabilježile rijedak prizor, čopor vukova i njihovu međusobnu interakciju.

Ovaj close up video pokazuje neke intimne trenutke vučjeg čopora poput međusobnog čišćenja i društvenog povezivanja. Iako nam u videu ponekad zvuče agresivno, to je samo način na koji oni komuniciraju, stoji u opisu snimke.

Čopor vukova snimila je foto-zamka postavljena u svrhu projekta LIFE Lynx koji prati riseve na području Hrvatske, Slovenije i Italije.

Wolf pack from Kočevsko, Slovenia
Datum objave: 10.11.2021. Autor: Lan Hočevar
Opis: Close up video of the wolf pack intimate moments such as grooming and social bonding behavior. Although in the video, they sometimes sound a bit agressive to us, but this is just the way how wolves communicate. The video was recorded in the wild, in Kočevsko forests in Slovenia, using camera trap.

PTICE

Adriatic Flyway from invida on Vimeo.

Tetrijeb gluhan / Veliki tetreb (Tetrao urogallus)

Veliki tetreb - Pevanje tetreba - Udvaranje | Western capercaillie song | Grand Tétras
Autor: LOV I RIBOLOV Datum ojbave: 10.4.2019.
Opis. Emisija LOV I RIBOLOV emituje se na RTS 1 svakog ponedeljka u 12:45, sa reprizom na RTS 2 svakog četvrtka u 17:30. Autori emisije Jovan Simonović i Srđan Despot - Blaf www.loviribolovtv.com

Tetrijeb Gluhan u uzgojnom centru
Autor: CROPIX Datum objave: 20.7.2020.
Opis. Trsce pored Cabra, 170720. Srednje Europski uzgojni centar Tetrijeb Gluhan. Na fotografiji: Tetrijeb gluhan, zenka, lat. Tetrao urogallus. Snimio: Matija Djanjesic / CROPIX

Ljubavni pjev tetrijeba gluhana u Srednjeeuropskom centru "Tetrijeb" - Farjev Laz
Autor:Bojan Markovic
datum objave: 30.4.32021.
Opis. Trogodišnji Kvarner u ljubavnom zanosu

Antun Džaja - Mali tetrijeb ruševac i veliki tetrijeb gluhan
Autor: Zlatko Balvanovic Datum objave: 11.1.2021.m o tetrijebima by Antun Džaja

Tetrijeb
Autor: WILD CROATIA Datum objave: 6.4.2020.

Povratak tetrijeba
Autor: Capercaillie Croatia Datum objave: 14.4.2020.
Opis. Otvoren je Srednjeeuropski uzgojni centar Tetrijeb gluhan u Gorskom kotaru na Farjevom Lazu. Projekt vrijedan 800.000,00EUR, koji je financiran bez EU projekata i kredita u bankama, uz pomoć mnogobrojnih donatora od koji treba navesti: Primorsko-goransku županiju, Hrvatski lovački savez, Lovački savez Primorsko-goranske županije, Hrvatska elektroprivreda, Hrvatske šume i mnogi drugi. Otvorio ga je župan PGŽ g.Zlatko Komadina i predsjednik Hrvatskog lovačkog saveza general Đuro Dečak. Volijera dimenzija 72m x 72m x 4-8m visine nalazi se na autohtonom povijesnom pjevalištu tetrijeba gluhana na 1000 m nadmorske visine, okružena prirodnom izvorskom vodom, gdje se i danas može naići na tetrijeba gluhana u prirodi. Na tom mjestu gdje se danas nalazi volijera, veleposjednik čabarskog kraja Kalman Ghyczy (1878.-1954.) napravio je svoj ljetnikovac, koji je do temelja porušen tijekom drugog svjetskog rata, gdje je pozivao goste u lov na tetrijeba gluhana. Na toj povijesnoj čestici nalaze se još danas temelji štale u kojoj su bili smješteni konji na kojima je lovio tetrijeba gluhana. Volijera u unutrašnjosti obiluje smrekom, jelom, bukvom, borom, javorom, glogom, jagodama, malinama i mravinjacima. Ugrađena je automatska hranilica i niska nadstrešnica, koja štiti ptice od kiše i snijega. U volijeri su napravljene proseke da ptice mogu nisko letjeti, budući je tetrijeb gluhan vrlo nespretna ptica u letu, na što djeluje i njegova težina. Volijera je napravljena da ptice mogu samostalno živjeti u prirodnom okruženju bez prisustva čovjeka uz videonadzor. Također je pogodna za fotolov, budući se nalazi na klancu, gdje se prilikom fotolova ne vide mreže, a niti hrana. U volijeri se nalazi trenutno šest mužjaka i sedam ženki.

Tetrijeb gluhan u Hrvatskoj nije lovna divljač
Autor: Hrvatska radiotelevizija Datum objave: 25.9.2019.
Opis. Tetrijebi gluhani nazvani Goran i Kvarner pušteni su danas u veliku volijeru dimenzija 72 puta 72 metra kako bi se priviknuli životu u prirodi. Lovci to stručno zovu podivljavanje, a ukupno 14 tetrijeba u tom će golemom kavezu provesti možda i dvije godine prije puštanja u divljinu. Projekt revitalizacije tetrijeba financira Primorsko goranska županija. HRTi - gledajte više na hrti.hrt.hr Hrvatska radiotelevizija www.hrt.hr FB: @HRTnovimediji

Uzgajalište tetrijeba
Na lokaciji Farjev Laz (Tršće, Gorski kotar, Hrvatska) nalazi se uzgajalište tetrijeba, službenog naziva Srednjoeuropski uzgojni centar tetrijeba gluhana.
Središnji dio uzgajališta je volijera, ograđeni prostor u kojem su ptice zatvorene, ali također mogu u njemu letjeti. Izgrađena je na autohtonom povijesnom pjevalištu tetrijeba gluhana na oko 1000 m nadmorske visine. Ptice tu mogu samostalno živjeti u prirodnom okruženju bez prisustva čovjeka, praćene videonadzorom, a teren je pogodan i za foto-lov. U okolnoj šumi i danas se može naići na slobodnog tetrijeba gluhana.
Na mjestu današnje volijere nekad je bio ljetnikovac poznatog čabarskog veleposjednika Kalmana Ghyczyja (1878.-1954.), koji je u njega često pozivao goste, lovce na tetrijeba gluhana. Tijekom Drugog svjetskog rata ljetnikovac je do temelja porušen, ali su i danas vidljivi temelji štale u kojoj su bili smješteni konji za lov na tetrijeba gluhana.
Unutar volijere (dimenzija: 72m x 72m x širine i 4 – 8 m visine) nalaze se stabla smreke, jele, bukve, bora, javora, gloga, jagoda, malina te mravinjac. Ima ugrađenu automatsku hranilicu i nisku nadstrešnicu koja štiti ptice od kiše i snijega. U volijeri su napravljene pregrade da ptice mogu nisko letjeti, budući da je tetrijeb gluhan pri letenju vrlo nespretan, na što najviše utječe njegova težina.
IZVOR Helena Rant Malnar. Osnovna škola P. Zrinski. Čabar, 2021.

Autohtone pasmine

Autohtone pasmine pasa

Kraški ovčar ali kraševec je edina slovenska avtohtona pasma.

Zunanjost
Kraševci so srednje veliki mišičasti pastirski psi, z gosto in bujno železno sivo dlako, dolgo okoli 10 centimetrov. Imajo prijazen in rahlo otožen pogled.

Izvor
Od kje so prišli predniki kraških ovčarjev, ni povsem znano. Ena vodilnih teorij je, da so se kraševci razvili iz pasme canis molosus, ki naj bi se razvila iz Azijskih psov, ki so jih v Evropo pripeljali Grki. Iz pasme canis molosus naj bi se poleg kraševca razvil tudi šarplaninec, grški pastirski pes in drugi.
Druga teorija pravi, da so predniki današnjih kraševcev prišli iz Apeninskega polotoka, čeprav v Italiji prevladuje teorija, da so njihovi pastirski psi prišli iz vzhoda.
Najmanj raziskana teorija pa pravi, da so prednike kraševcev prinesli Slovani izza Urala.

Zgodovina
Že Janez Vajkard Valvasor je v knjigi Slava vojvodine Kranjske opisoval močne in neustrašne pse, ki so jih gojili ob reki Pivki. Ta zapis je najbolj trden dokaz, da so kraševci živeli na našem ozemlju že pred več stoletji. Prvotno so kraševce imenovali istrski ovčarji, vendar je po prvi svetovni vojni Istra pripadla Italiji, zato so ga slovenski kinologi preimenovali v ilirski ovčar. Po drugi svetovni vojni so ime ilirski ovčar uporabljali za dve pasmi: šarplaninca in kraševca. Čeprav sta si pasmi po zunanjosti podobni, zdaj obe priznavajo kot samostojno pasmo. Po drugi svetovni vojni so lahko slovenski kinologi našteli le 44 kraševcev. Današnjo pasmo so mednarodni kinologi priznali leta 1968 pod imenom kraševec.

Značaj
Kraški ovčar je po značaju pastirski in ne ovčarski pes, zato se zanje v Sloveniji od leta 2001 naprej uporablja ime kraševec, v mednarodni kinologiji pa je še vedno v uporabi ime kraški ovčar. Pastirski psi se od ovčarskih bistveno razlikujejo po tem, da je (bila) naloga ovčarskih psov zganjati vso čredo skupaj, zato so živahni in večinoma niso tako dobri čuvaji, medtem ko pastirski psi večinoma »lenarijo« in so ves čas budni, pozorni in pripravljeni odreagirati na nevarnost črede, kot so volkovi, potepuški psi in dandanes, ko se uporablja kot družinski pes, na tatove.
Kraški ovčarji popolnoma ustrezajo kriterijem za pastirskega psa: do svoje družine obnašajo dobrodušno, umirjeno in se nanjo zelo navežejo. Do tujcev se obnašajo nezaupljivo, vendar ko enkrat spoznajo krog rednih obiskovalcev in prijateljev, se bodo tudi do njih obnašali prijazno. Zato npr. le redko lajajo na poštarja, saj se ga navadijo. Kraševec ima zelo rad otroke. Je inteligenten pes, ki je moral, ko je čuval črede, sam presoditi situacijo, zato je suveren pes, ki se človeku ne bo nikoli popolnoma podredil, vendar ga lahko z dosledno vzgojo naučimo poslušnosti.
Izvor: Wikipedija - Kraški ovčar

Izvor fotografije: Kinološka zveza Slovenije

Istarska koza

Istarska koza je uvrštena na popis hrvatskih izvornih pasmina 2012. godine. Ona je simbol Istre, snažne konstitucije, karakteristične bijele dlake i važnost u hrvatskom kulturnom i genetskom nasljeđu koje je gotovo bilo iščezlo.

BOJE ZEMLJE Istarska koza
Autor: Boje Zemlje Datum objave: 8.2.2022.
Opis. Istarska koza je 2012. godine, uvrštena na popis hrvatskih izvornih i zaštićenih pasmina. To je prvi korak ka spašavanju pasmine čije je uzgojno područje istarski poluotok gdje se gaji tek stotinjak rasplodnih grla. Spada u kritično ugrožene pasmine, ali malobrojni uzgajivači puni su optimizma.

Ovce pramenke

Lička pramenka

Boračka pramenka

Primorsko-dinarski magarac

Premda ne postoje pouzdani pokazatelji o filogenezi primorsko-dinarskog magaraca, opravdano se pretpostavlja da je oblikovan na današnjem uzgojnom području hrvatskog priobalja, razvijajući odlike adaptabilnosti i vrsne radne sposobnosti, uz zadržavanje manjeg tjelesnog okvira, prilagođenog sušnom krškom podneblju. lnozemne pasmine magaraca dijelom su introducirane u populaciju primorsko-dinarskog magarca, no a tome ne postoje pouzdani pokazatelji.
Čvrste je konstitucije, skladne grade, manjeg kompaktnog tjelesnog okvira. Visina u grebenu iznosi od 95 do 100 cm. Griva, rep i noge su u donjem dijelu za nijansu tamniji od trupa. Boja trbuha varira ad svijetlo sive do bijele kao i unutrašnja strana stegana. Tamna pruga duži lopatica i leda (križ) je izražena i jasno uočljiva. Poprečne tamne pruge na nogama (zebrice) su također izražene i jasno uočljive. Griva je jaka, stršeća, s tamnijim vršnim rubom, a rijetko je potpuno crna. Glava je srednje veličine, ravnog do blago konkavnog profila, kratkih usiju s tamnijim vanjskim rubom i bijelim dlakama u sredini uha, slabo do srednje izražene očale. Baja gubice je svijetla do bijela s tamnom do crnom regijom nozdrva. Vrat je srednje duljine i muskuloznosti. Greben je dug ali slabo izražen, leda ravna do blago uleknuta. Nadgrađenost nije jako izražena ali je uočljiva. Sapi su kose, slabo muskulozne s istaknutim sakralnim dijelom. Prsa su plitka i uska. Trbuh je pravilno razvijen, rijetko obješen. Noge su čvrste sa srednje jakim kostima. Kopito je malo ali tvrdo, prilagođeno krševitom terenu. Boja trupa je većinom pepeljasto siva, a u manjoj mjeri zastupljena je tamno smeđa boja. Potpuno crna grla su rijetka.
Uzgojno područje primorsko-dinarskog magarca je južni i središnji dio hrvatskog priobalja (Dubrovačko-neretvanska, Šibensko-kninska, Splitsko-dalmatinska i Zadarska županija). Dio populacije primorsko-dinarskog magarca može se naći i u drugim dijelovima Hrvatske, no u manjem broju.
IZVOR Primorsko-dinarski magarac. Republika Hrvatska, Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, 2024.

Primorsko-dinarski magarac. Za filogenezu primorsko-dinarskog magarca se smatra da je oblikovana u hrvatskom priobalju. Ima jedinstvene fizičke karakteristike prilagođene surovom krškom podneblju, od pepeljasto sive boje do njegovih prepoznatljivih 'zebrica' na nogama. Ova se pasmina prilagodila različitim terenima i pomogla brojnim generacijama.
Izvor fotografije: Republika Hrvatska, Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, 2024.

Gatačko govedo / Gatačko goveče

Gatačko govedo je bosanskohercegovačka autohtona pasmina domaćeg goveda. Nastalo je u okolici Gacka križanjem bika viptalca s domaćom bosanskom bušom. Prvo su krave križane s viptalskim i montaflonskim bikovima, a poslije s oberintalskim bikovima. Ova pasmina goveda ima karakterističnu sivu boju.
Domovina gatačkog goveda je šira regija Gacka kao planinska regija istočne Hercegovine s prosječnom nadmorskom visinom oko 1200 m, sa surovom kontinentalnom klimom prosječne temperature oko 8°C, sa dugom hladnom zimom i kratkim toplim ljetom, godišnjom količinom padalina od oko 1600 mm.
1950-ih godina, gatačko govedo je činilo 90% cijelokupnog fonda goveda ovoga kraja. Iz ove regije ova goveda su se proširila i na područje Crne Gore, Dalmacije i sjeverno preko Kalinovika sve do Sarajeva. U prošlosti to je u Hercegovini bila pasmina najrasprostranjenija goveđa pasmina uz bušu. Pasminski sastav goveda oko većih gradova bio je šarolik zbog izmuznog gospodarstva. Na području Gacka, Nevesinja, Bileće, Berkovića i Kalinovika danas se uzgaja oko 8500 grla ove pasmine.

Povijesni pregled. Godine 1878. Bosna i Hercegovina je anektirana u sastav Austrougarske Monarhije. U to vrijeme u Bosni i Hercegovini uzgajala su se goveda dvije pasmine i to kratkorožna buša, sitno govedo čija tjelesna masa često nije prelazila više od 200 kg, jednobojna u svim prijelazima boja od bijele, žute do crne boje i u manjem dijelu u Posavini se uzgajalo sivo, dugorogo stepsko govedo kojeg danas u Hrvatskoj nazivaju Posavsko govedo i predstavlja jednu od tri hrvatske autohtone pasmine goveda.
Po anektiranju Bosne i Herecgovine i uspostave administracije, stočarska politika austrijskih vlasti, a posebno u govedarstvu, bila je da se što prije poveća prosječna proizvodnja mesa, mlijeka i drugih proizvoda. U tom smislu cilj je bio da se poveća tjelesna masa goveda. Da bi se to postiglo, bosanska vlada je pozvala u to vrijeme najpoznatijeg stočarskog stručnjaka monarhije, prof. dr Leopolda Adametza da predloži smjernice za unaprijeđenje govedarstva. Adametz je nakon utvrđivanja stanja na terenu svoje prijedloge iznio u posebnoj raspravi štampanoj kao manuskript u Bremenu 1892. godine pod naslovom "O sredstvima i putevima za unaprijeđenje bosanskohercegovačkog govedarstva".
Adametz je predložio da se u procesu križanja sa bušom koristi današnje sivo alpskog govedo koje je također sitnije građe od drugih inozemnih pasmina, skromno, otporno, adaptibilno i relativno dobre mlječnosti. Preporuke Adametza su djelomično prihvaćene.
U radu na oplemenjivanju buše od 1887. godine središte uzgojnog rada je bila Stočarska stanica u Gacku. Iste godine uvezeno je 300 bikova sive alpske viptalske pasmine, koji su veličinom, tjelesnom masom i skromnošću u ishrani odgovarali gatačkom kraju. Od 1905. godine kastriraju se bikovi bušaci, s ciljem isključivog pripusta samo viptalskih bikova. Poslije Prvog svjetskog rata za područje Gacka nabavljeni su bikovi montafonskog goveda.
U ovom procesu značajnu ulogu je odigrala Stočarska stanica u Gacku, putem koje se kasnije vršila i edukacija stočara i to tipa današnjeg koledža, gdje su se mladi stočari educirali besplatno 3 godine (teoretski i praktično) uz uvjet da nakon školovanja otvore govedarsku farmu i educiraju stočare u svom selu.

Odlike pasmine. Prosječna godišnja muznost gatačkog goveda dosta se povećala. 1950-ih bila je oko 900 kg, a u boljim uzgojnim prilikama nekih državnih dobara muznost krava znatno je veća te je dosezala 1200 kg, dok je danas 3.600 kg na farmi, a u privatnom uzgoju je grla s više od 4.500 kg mlijeka. Masnoća kravljeg mlijeka u BiH 1950-ih je bila oko 4%. Pojedina grla znatno su iznad prosjeka. Mlijeko ovih krava danas ima s 3,9% masti i 3,4 bjelančevina.
Gatačko govedo karakteristične je sive boje. Prosječan proizvodni vijek je 7-8 godina. Krave su mase od 470 do 500 kg, visine grebena 125 cm i duljine trupa oko 150 cm. Prirast je od od 0.9 kg kod ženskih do preko 1,2 kod muških jedinki. Težina novooteljene teladi je u prosjeku oko 34 kg.
Gatački skorup ili kajmak je jedan od najpoznatijih proizvoda od mlijeka ovih krava.

IZVORI Gatačko govedo. Wikipedija (bs)(hr)

Gatačko sivo goveče
Autor: Direkt Darum objave: 1.11.2020.
Opis. Govedo karakteristične sive boje, nastalo ukrštanjem bosanske buše sa viptalskim, montaflonskim i oberintalskim bikovima, za svoju postojbinu ima širi planinski prostor istočne Hercegovine oko Gacka. Gatačko sivo govedo 1950-ih godina činilo je 90% goveda na ovom prostoru. Danas živi i na područje Crne Gore, Dalmacije i Bosne. Ovaj video je nastao u okviru projekta "Mostovi Hercegovine" koji su realizovali Direkt portal iz Trebinja i Abraš radio iz Mostara. Sve sadržaje "Direkta" pratite na https://www.direkt-portal.com/ Facebook - / direktportal Twitter - / direkt_portal Instagram - / direkt_portal

PROČITAJ VIŠE
Borba za opstanak gatačkog goveda. Manager.ba, 5.11.2024.

Opis. Gačani poslednjih godina vode borbu za opstanak autohtone rase goveda - Gatačko goveda, po kojem je ovaj hercegovački kraj poznat. Zbog nesistematskog križanja poslednjih desetljeća došlo je do narušavanja genoma, čime je ova rasa bukvalno na granici izumiranja.

Buša
domaće planinsko govedo, ilirsko govedo, domarac; lat. Bos brachyeros europeus

Buša (domaće planinsko govedo, ilirsko govedo, reg. domarac) je autohtono malo kratkorogo planinsko domaće govedo (goveče), koje je u svom zenitu bilo rasprostranjeno na širem prostoru Balkanskog poluotoka. Osim u Bosni i Hercegovini, buša se još uzgaja u Albaniji, Srbiji, Hrvatskoj, Bugarskoj, Grčkoj, Makedoniji, Kosovu.

Povijesni pregled. Znanstveno se pretpostavlja da su još Iliri uzgajali sitno kratkorožno govedo. Kad su Slaveni došli u današnju domovinu, sa sobom su doveli stada drugih vrsta brahicernih govedima iz svoje pradomovine. Po dolasku, ilirska su se goveda križala s ovim brahicernim govedima i danas naša brahicerna goveda su nastala najvjerojatnije iz ovih križanja. Od ranog srednjeg vijeka pa sve do sredine 20. stoljeća bila je dominantna rasa goveda u brdsko-planinskim prijedelima Balkana, a rasprostirala se južno od rijeke Save i Dunava, od Avale do Olimpa i od Rodopa do Velebita.Tijekom 20. vijeka oplemenjivanjem sa drugim rasama dovedena je na ivicu opstanka. Na početku 21. stoljeća otkriveno je da buše imaju haplogrupu koja se inače nalazi samo u neolitskoj stoci.

Uzgoj. Ubraja se u primitivne (ekstenzivne) pasmine goveda. Uzgaja ih se u krajevima u kojima je čovjekov utjecaj na uzgoj vrlo slab, pa ovu pasminu i križance s njom ima za vidjeti u nerazvijenim brdskim, planinskim i krškim područjima.

Tjelesne i druge osobine. Nije detaljno standardizirana. Sitne su grube građe i koščate. Ova rasa je sitnija i slabije razvijena od ostalih europskih goveda, dok je slične građe s ostalim sojevima kratkorogog govečeta na Karpatima, Bliskom istoku i Maloj Aziji (anadolsko goveče). Visina grebena je kod krave od 90 do 110 cm, kod bikova je 10–15 cm veća visina grebena u odnosu na kravu. Prosječna tjelesna masa za kravu u narodnom govedarstvu se kreće od 150 do 200 kg, a bik oko 300 kg, dok se u vrlo dobrim zapatima krave mogle biti teške 250–300 kg. Od 3 do 4 godine bik dostiže punu težinu, a mogli su biti teži od krave 100 kg. Karakteristične je smeđe gubice, rogovi i papci uvijek su tamni.
Za priplod (rasplod) se može koristiti i do 12 godina i za to vrijeme otele 8-10 teladi. Telad im sitna, okotne težine oko 15 kg. Telad su prosječne tjelesne mase 12-20 kg, sa trideset dana 30 kg, sa šest mjeseci 80-90 kg, a junad sa 1 godinom 100-150 kg. Bikovi se počinju koristiti za priplod u uzrastu od 18 mjeseci i obično se koriste 7-8 godina. Buša je kasnostasna (kasnozrela) rasa goveda. Rast završava sa 3-5 godina. Najčešće se junice prvi put pripušta u uzrastu od 15-18 mjeseci. Životni vijek je oko 20 godina.
Spada u skupinu jednobojnih goveda. Boja može biti crna, siva, zelenkasto-divlja, crvena, bijela, krem, plava i tigrasta. Čista buša nema jasno izražene šare bilo gdje po tijelu. Mogu se javljati prijelazi boja ali postepeni, uglavnom po bokovima, plećkama, butovima. Tokom vremena na određenom zemljopisnom području razvilili su se pojedini varijateti pa se govori o sojevima (metohijski, bosanski, crnogorski, tigrasti soji i dr.). Tako je crni soj rasprostranjen u Makedoniji, crveni soj na Kosovu, sivi soj u Bosni i Hercegovini, plavi soj u Polimlju. Najrjeđa je bila tigrasta i albino bez pigmenta s roze njuškom i očima bijele boje. Oko gubice postoji vijenac svjetlih dlaka, takozvana srneća gubica. Glava je mala, duga i klinasta, rogovi su kratki, tanki i vijenčasti. Postoje šuti primijerci ili su postojali. Kod bikova se rogovi ne savijaju uvjek u vijenčastu formu već mogu biti ravni, odnosno ići samo u stranu. Vrat je dug,pljosnat i slabo vezan s grebenom. Leđa su srednje dužine i slabo mišićava. Prednje noge imaju pravilan stav, a stražnje u većini slučajeva "iksast" (kravlji) stav nogu. Papci su čvrsti i tamno pigmentirani. Sluzokože su tamno pigmentirane, kao i rogovi.
Mišići su suhi, koža je elastična, tanka i fina, uslijed neuhranjenosti koža ogrubi, zadeblja, a životinja začupavi. Vime je kratko, plitko, malo, ima pravilan oblik, nekad pigmentirano nekad ne.
Buše imaju i specifičan temperament. Bikovi buše, da bi iskazali dominaciju, u stanju su se boriti i po tri sata. Dok krave buše odlikuje da ne prezaju stati pred par vukova ili šakala da bi zaštitile svoje tele.

Uzgoj. Buše su uzgajane zajedno s ovcama u planinskim predjelima na ekstenzivni (primitivan) način. Oko njih se manje radilo i vodilo računa nego oko ovaca. Buše su se u držale na paši i u brstu, a u nekim krajevima držane su u sampasu (slobodnoj ispaši) i zimi i ljeti. Buše su podnosile slabu hranu i smještaj. Držane su u nepokrivenim torovima, a zimi na mjestima zaklonjenim od vjetra.

Gospodarsko korištenje. Buša je čvrste i kompaktne građe pa po proizvodnom tipu, buša spada u kombinira rase goveda kao mliječno-tovno-radni tip; koristila se u narodnom govedarstvu za sve tri proizvodnje: rad, mlijeko i meso. Ova pasmina rezultat je slabe prehrane i oskudne njege tako da daje relativno malo mlijeka, u narodnom govedarstvu u prosjeku oko 600-700 litara po laktaciji, no ono je izvrsne kakvoće jer ima s oko 4 % pa čak do 6% mliječne masti. Od mlijeka su izrađivani su sir i kajmak. Sir je izuzetno kvalitetan, ukusan, posebno onaj proizveden iz kace. Laktacija traje relativno kratko od 5 do 7-8 mjeseci što omogućava visoku plodnost. Randman mesa je oko 55%.
Odlično se prilagođava. Premda zimi dosta izgubi na masi, u proljeće boljom ispašom sve nadoknadi. Prehrana joj je bila sličnija kozjoj. Hrana joj je bila paša i brst, zimi najčešće od slame i kukuruzovine. Često su im u rano proljeće jedina hrana bile mladice drveća. Skromnih je hranidbenih prohtjeva, izrazito je žilava i otporna i dobre plodnosti i u vrlo lošim životnim uvjetima.
Sijeno predstavlja osnovnu zimsku hranu za goveda, konje, ovce i koze.
Radna snaga buše je skromna no dostatna za potrebe ekstenzivne poljoprivrede svog područja. Vrlo otporna na zarazne i druge bolesti, pa je idealno govedo za ekstenzivan uzgoj u krajevima siromašnima pašom. Ona vrlo rijetko oboljeva od tuberkuloze i znatno je otpornija od plemenitih pasmina goveda na bolesti: antraks, šuštavac, slinavku i šap, itd. Prikladna za iskorištavanje strmih i malih pašnjaka, te skromnih količina zimskih zaliha. Pogodna za pojedinačno držanje u obiteljima koje se bave ekstenzivnim stočarstvomi koje imaju skromne uvjete uzgoja.

Zaštita. Ova autohtona vrsti goveda je danas ugrožena vrsta, iz razloga jer nije profitabilna - njezine su proizvodne karakteristike izuzetno male: od niske mliječnosti, do malog okvira tijela, nisu mesnate rase. U 20. stoljeću dolazi do gubitka zanimanja za gajenje niskoproduktivnih rasa, kao i do križanja buše s visokoproduktivnim plemenitim rasama goveda, što sve skupa dovodi do masovne depopulacije i svrstava na listu domaćih ugroženih vrsta životinja. Danas se u čistoj rasi Buša može naći jedino kod stanovnika u izoliranim planinskim područjima Balkana, kao i kod suvremenih organskih stočara, koji je drže u manjim ili većim stadima na slobodnoj (tradicionalnoj) ispaši.
Nekad je skoro svaka kuća na selu širom BiH imala bušu - danas, rijetko koja. Radi očuvanja ove autohtone rase goveda, u BiH su formirani uzgojni centri na Manjači i Širokom Brijegu.
Radi zaštite i očuvanja ove pasmine od izumiranja, u Gospiću je 21.1.2005. održana je osnivačka skupština Udruge uzgajivača Buše u Gospiću. Hrvatska poljoprivredna agencija provodi registraciju i obilježavanje grla buše (u Hrvatskoj je, primjerice, svrstana je u kategoriju I – visoko ugrožena, s obzirom na efektivnu veličinu populacije).
U Srbiji je intenzivna proizvodnja i gajenje visokoproduktivnih rasa krava odavno potisnula bušu – autohtono balkansko goveče. Da bi spriječila njihovo nestajanje, država ih tretira kao genetsko naslijeđe i podstiče proizvođače da gaje buše.

IZVOR Buša. Wikipedija (hr)(bs)

Volovi buše vuku zaprežna kola u BiH krajem 19. vijeka
By Snapshots Of The Past - Peasant wagon Bosnia Austro-Hungary, CC BY-SA 2.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=20110153

PROČITAJ VIŠE
Bosanska buša. Moja Farma, 20.03.2018.
ĐELIĆ, Nevenka: Podsticaj za gajenje buše - jedinstvenog balkanskog govečeta. RTS, 12. 11. 2018.

Opis. Intenzivna proizvodnja i gajenje visokoproduktivnih rasa krava odavno je sa našeg područja potisnula bušu – autohtono balkansko goveče. Nekada gajeno u gotovo celoj zemlji, a sada je broj sveden na oko hiljadu priplodnih grla. Da bi sprečila njihovo nestajanje, država ih tretira kao genetsko nasleđe i podstiče proizvođače da gaje buše. Ljubav prema toj specifičnoj rasi opredelila je jednu porodicu kod Kragujevca da im se posveti.

MITROVIĆ, Milena: Buša - daje najkvalitetnije mlijeko i ne boji se vukova. N1, 28.8.2016.
NOVOVIĆ, Budo: Država ostavila buše bez "zimnice". Politika, 23. 10. 2009.

Bosanska kravica pred izumiranje: buša je sitna i daje malo mlijeka ali je otporno na sve (Faktor, 22. 05. 2016.)[mrtav link]
Kravica hraniteljica - domaće planinsko goveče buša jako otporna, malo daje ali strašno malo traži (Kvdanas, Vitomir Marković, 29. 11. 2017.) Arhivirano 22. 9. 2018. na Wayback Machine
Buša za ekstenzivnu proizvodnju (Agroklub, Julija Radenković, 29. 11 2017.)
Kravica užička hraniteljica (Užičanstveno, Predrag Kovačević, 20. 06. 2018.)

Buša
By Jelena Tomić - fotografisano u okolini Prijepolja, Javno vlasništvo, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=120296576

DOKUMENTARAC O GOVEDU BUŠA / BUSHA CATTLE DOCUMENTARY
Autor: Rera Buša Datum objave: 16.3.2015.

Povratak na planinske pašnjake
Autor: FAR TV Datum objave: 31.5.2022.
Opis. Veliko stado buša je ponovo u selidbi. FAR je ispratio njihov prošlogodišnji prealazak iz Visoka u Zabrđe, a sada je naša kamera zabeležila i povratak na planinske pašnjake. Oko 600 goveda ove autohtone rase je u ranu majsku zoru krenulo na put preko grebena Vidliča, planine koja deli Park prirode Stara planina od caribrodskog Zabrđa. Ovo najveće stado buša na Balkanu boravilo je od prvog snega prošle zime pa sve do kraja maja ove godine u okolini sela Smilovci, gde se nalazi njihov zimovnik. Zbog nedovoljno vode na lokalnom pojilištu, stado je primorano na selidbu ka Gornjem Krivodolu na Staroj planini, gde će provesti leto i jesen. Buše su praćene predanim pastirima i odgajivačima, a za manje od pola dana savladale su rastojanje od 12 kilometara. Praksa pregona stada buše od Zabrđa do Visoka praktikuje se od 2010. godine i jedan je od retkih preostalih primera stočarskih vertikalnih migracija. Područje opštine Dimitrovgrad je najznačajnije utočište ove autohtone, balkanske rase, sa više od 800 registrovanih grla. Pogledajte šta je zabeležio snimatelj FAR-a Stefan Pavić. Novinar: Sergej Ivanov Snimatelj i montaža: Stefan Pavić Odgovorni urednik: Petar Videnov Produkcija: FAR TV maj 2022.

Bosanski brdski konj
bosanski brdski konj

Domaća balkanska koza
domaća balkanska rogata koza

Domaća balkanska koza je primitivna pasmina, koja je nastala od divljih koza, koje su nastanjivale prostor Balkanskog poluotoka i predstavlja jedinu autohtonu rasu koza na području pojedinih dinarskih država (Crna Gora, Bosna i Hercegovina). Različiti ambijentalni uvjeti u pojedinim područjima Balkana su utjecali na stvaranje različitih varijeteta, pa i na teritoriju Crne Gore postoji više sojeva (varijeteta), ali kao autentični predstavnik može se smatrati soj crvene boje kostrijeti (kostrijet, kozja dlaka), iako je njena brojnost danas u opadanju. Domaća balkanska rogata koza uglavnom se susreće u nižim i višim područjima golog i pokrivenog krša BiH (ravničarski i planinski tip).

Uzgoj. Domaća balkanska koza većinom se uzgaja u krševitom području, oskudnih uvjeta, koji većini vrsta domaćih životinja ne odgovaraju. U Crnoj Gori to su npr. područja Ulcinja, Bara, Nikšića, Podgorice, Danilovgrada. Ona je tipični tip vrlo dobre otpornosti i jake prilagodljivosti nepovoljnim uvjetima uzgoja i lakog kretanja po vrlo teško pristupačnim i krševitim predjelima. Spada u kasnostasnu rasu (potpuni porast dostiže u četvrtoj godini), kombiniranog tipa. Domaća balkanska koza je tipičan primjer primitivnih rasa slabih produktivnih osobina.

Odlike vrste. Tijelo domaće balkanske koze je obraslo srednje dugom ili dugom sjajnom kostrijeti različito pigmentirane (crvene, smeđe-crvenkaste, šarene, mrke). Glava je srednje duga s vrlo pokretljivim ušima. Jarčevi na glavi imaju velike i dobro razvijene rogove, kod koza, koje su uglavnom rogate (na višim terenima), ti rogovi su manji, ali mogu biti i šute, tj. bezrožne (niži tereni). Rogovi su tamne pigmentacije, dobre čvrstoće, grubi i bez sjaja. Izrastaju na vrhu čeonih kostiju, savijaju se prema unazad, prvo paralelno, a zatim se razdvajaju, tako da se sa starošću vrhovi udaljavaju, a kod jarčeva se i blago uvrću. Skelet je uzak i plitak, vrat tanak i dug, a greben je istaknut sa znatno jače razvijenim zadnjim dijelom tijela. Prsa su uska i plitka. Noge su tanke i čvrste, kao i papci. Visina grebena prosječno iznosi 60-65 m cm, a kod jarčeva oko 70 cm. Obujam grudi iznosi oko 79 cm.
Tjelesna masa domaće balkanske koze kreće se oko prosječnih 50 kg u današnjim boljim uvjetima (selekcija, ishrana, njega), a tradicionalno masa odraslih ženki iznosi 30-40, a mužjaka 40-60 kg.
Zdjelica im je uska, a vime je meko i elastično, ali je slabo razvijeno. Prosječno trajanje laktacije kod domaće balkanske koze kreće se oko 210 dana, a prosječna mliječnost iznosi oko 150 kg, s izuzetno velikim rasponom variranja (od 80 do 250 kg).
U priplod ulazi obično sa 16 do 20 mjeseci (tj. oko 2 godine). Plodnost varira od 110 do 130%. Jari 1-2 jareta. Porodna masa jaradi kreće se od 2,5 do 3,0 kg, a u uzrastu od 3 mjeseca uz prihranu dostižu masu od 15 do 18 kg. Laktacija je kratka, 7-8 mjeseci. Tokom 5-6 mjeseci laktacije proizvede 100 - 150 litara mlijeka. Jarad se na tržište plasiraju sa masom od 18 do 20 kg. Godišnji nastrig kostrijeti se kreće oko 0,5 kg.
Vrlo je otporna na niske temperature. U odnosu na plemenitije pasmine, otpornije su na lošije uvjete držanja i nisu izbirljive u ishrani. Ove koze su nekada šišane i njihovo runo naziva se kostret. Od kostreti su pravljene torbe, bisage za konje, vezle se najljepše šare. Svaka koza ima svoj identitet i ne postoje dvije iste.

IZVORI Đ., Š.: Domaća Balkanska koza. Seljak.me, 25.2.2020.; Balkanska koza. Sokolske kolibe, 6.4.2021.

Zanimljivost. Baš su ove koze bile zakonom zabranjene u nekadašnjoj Jugoslaviji zemlji nakon Drugog svjetskog rata. Naime, vladalo je mišljenje da ove koze uništavaju šumu pa su zato bile zabranjene. Često se smatra da je prava istina je da je SFRJ u to vrijeme imala jako veliki broj koza, a zemlja koja je imala statistički veliki broj koza smatrala se nerazvijenom. Činjenica da je stanovništvo bilo dosta siromašno i gajilo ove skromne životinje, jer koza je i poznata kao "sirotinjska majka". zapovjeđeno je bilo da se obiđu sela i unište sve rogate koze, no stanovništvo je, i pored velikih i zatvorskih kazni, čuvalo i skrivalo ove životinje. Mnoge su preživjele ovo razdoblje tako što su im vlasnici sjekli rogove i one nisu bile rogate pri kontroli, ali uvijek su rađale rogatu jarad.

Balkanska Koza
Autor: ŽivotinjskiSvijet Datum objave: 9.4.2024.
Opis. Balkanska koza je primitivna rasa, koja je nastala od divljih koza, koje su nastanjivale prostor Balkanskog poluostrva i predstavlja jedinu autohtonu rasu koza na području BiH.

Imamo rešenje ep. 212 26.06.2023. Balkanska koza
Autor: AgroTV Srbija Datum objave: 9.7.2023.
Opis. Program naše televizije možete pratiti na poziciji 126 u okviru Osnovnog paketa mts TV! "AgroTV" - jedini televizijski kanal u Srbiji posvećen poljoprivredi 365 dana u godini. agrotv.net

Posavsko goveče ili posavska gulja
Uzgajalo se u Bosanskoj Posavini.

Kolubarsko goveče
kolubarac

Kolubarsko goveče (kolubarac) je bila rasa goveda koja je postojala od 1845. do 1961. godine. Pretpostavlja se da je nastalo ukrštanjem buše i podolskog govečeta. Spada u grupu primigenih goveda. Korišteno je za rad, a stariji volovi su stavljani u tov.

Porijeklo. Knez Miloš je u Srbiju još od 1820-ih uvozio priplodna goveda podolske rase u cilju unapređenja odlika domaćih sojeva. U to doba, u Posavini, Beogradu i Podunavlju dolazi do sve većeg prisustva velikog stepskog goveda, koje postepeno počinje iz tih krajeva potiskivati bušu. Na kneževom stočarskom dobru na Divčibarama i Maljenu držan je veliki zapat podolskih goveda. Taj zapat je bio uvezen iz Austrijskog Carstva, odnosno iz Srijema. Poslije pada i progonstva kneza Miloša, a potom i kneza Mihajla, goveda su prodata ili razgrabljena, čime su nastali najbolji zapati kolubarskih goveda.
U Kneževini Srbiji je prema popisu iz 1846. godine zabeleženo 672,738 grla ili 4,6 goveda po poreznom obvezniku. Od sredine 19. stoljeća seljaci stvaraju najbolje sojeve goveda za svoje prilike. Krupnija goveda kao kolubarsko, resavsko i jaseničko se stvaraju u nizinskim selima. Krupnija goveda postaju dominantnija krajem 19. stoljeća u sjevernim dijelovima Kraljevine Srbije. U ovu grupu spadala su goveda podolske i kolubarske rase.
Kolubarac se u svom zenitu, na prelazu iz 19. u 20. stoljeća rasprostirao od Mačve, Donjeg Podrinja, dijela Šumadije i dijela Podunavlja. Tijekom Prvog svjetskog rata stočni fond je znatno smanjen što je utjecalo i na populaciju kolubarskog govečeta. Nakon rata, uvoze se brojne plemenite rase kojima se pored kombiniranih odlika sve više stavlja naglasak na muznosti. Do Prvog svjetskog rata goveda su korištena većinom kao tegljeće životinje. Sredinom 20. stoljeća, odnosno nakon Drugog svjetskog rata, govedarstvo se usmjerava prema kravama muzarama i tovu. Sve ovo dovodi do naglog pada populacije Kolubarca i njegovog konačnog nestanka. Osim toga, smatra se da tokom tog razdoblja ubrzana modernizacija nije puno vodila računa u očuvanju rasa i vrsta kako zbog specifičnog genofonda tako i zbog očuvanja kulturoloških i tradicionalnih vrijednosti. Na kraju 20. stoljeća, populacija stepskog podolskog goveča i buša svedena je na tragove, ali su na sreću, u posljednjem trenutku, stavljene pod zaštitu.

Izgled i osobine. Kolubarsko goveče je nešto sitnije od podolskog govečeta, prosječne visine u grebenu oko 125 cm. Masa krava je od 350 do 400 kg, a bikova od 400 do 450 kg. Goveče je sive, sivo-smeđe boje a sa starošću boja je prelazila u bijelosivu. Prosječna težina za volove od 500 do 600 kilograma. U uvjetima intenzivnog uzgoja mogli su dostignuti i do 40% veću težinu nego pri ekstenzivnim stočarenju u individualnim domaćinstvima. Oko očiju je imalo karakterističnu tamnu ivicu i rese na ušima. Gubica, vidljiva sluzokoža, vrhovi rogova i papci su tamnije pigmentirani. Kićanka repa je crna. Kolubarac je imao kraće rogove u odnosu na podolsko goveče. Prosječne dužine oko 40,6 cm.
Kasnostasna je rasa, prosječna masa teladi pri telenju je od 20 do 25 kg. Telad se rađa smeđa i tek s prvim linjanjem postaju siva. Laktacija je kratka, od 8 do 9 mjeseci, i za to vrijeme krava da oko 800 litara mlijeka. Krave su dobre muzare i davale su obično 5 litara masnog i ukusnog mlijeka, a zavisno od ishrane i do 10 litara.
Kolubarsko goveče je skromnih zahtjeva. To je bilo odlično radno goveče, jake građe, s izuzetnom izdržljivošću i sposobnostima za vuču. Odgajano je u ekstenzivnim uvjetima, sa slabom ishranom. Odlikuju se jakom konstrukcijom, dobrim zdravljem i visokom plodnošću.
Pored kolubarskih goveda, po svom kvalitetu su se izdvajali još i tamnavska goveda. Ovaj soj se najviše uzgajao u Šabačkoj i Valjevskoj Tamnavi. Tamnavska goveda su bila sive i žućkaste boje a bila su veoma srodna i slična kolubarskim govedima. Na prelazu iz 19. u 20. stoljeće u Pomoravlju je bio naročito zastupljen resavski soj goveda. Kao krajevi s razvijenim govedarstvom i dobrim sojevima goveda izdvajali su se još i Lepenica i Jasenica. Ovi sojevi nisu nastali pod utjecajem podolske rase već najverojatnije su nastali križanjem s uvoznim plemenitim rasama goveda jer se odlikuju većom mliječnošću. U planinskim oblastima Kraljevine Srbije i dalje je bilo najzastupljenije domaće planinsko goveče — buša.

IZVOR Kolubarsko goveče. Wikipedija (sr)

Četiri vola kolubarca vuku kola kralja Petra preko Jankov klisure tijekom Trojne invazije na Srbiju
Autor: Vladimir Becic - Vladimir Betzitch 9 November 1915 - L'Illustration 1916 - Le roi Pierre la tragédie Serbe. - Piere Ier Karageorgevitch quittant le territoire des la Vielle-Serbie sur un Caisson triné par un attelage des boeufs.The Chickasha daily express., February 12, 1916, Javno vlasništvo, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=37703776

VODOZEMCI I GMAZOVI (GMIZAVCI)

Herpetologija (grč. ἑρπετόν - herpeton = puzeća životinja + -λογία – logia = znanje, učenje) je grana zoologije koja se bavi proučavanjem
vodozemaca (žabe, krastače, salamandre, tritoni), i gmazova (uključujući zmije, guštere, crvolike guštere. kornjače i krokodile).

Znate li?

Na Balkanskom poluotoku, Hrvatska i Crna Gora imaju najbogatiju populaciju gmazova.

Crna Gora. Crna Gora, naročito njen južni dio, po bogatstvu herpetofaune, nalazi se u samom vrhu u Europi. Na prostoru Crne Gore je 15 vrsta zmija, od čega tri vrste čine otrovnice i nisu sve zakonom zaštićene, zbog čega je učestalija eksploatacija, ne samo u medicinske svrhe, već ilegalnim putevima i ka inostranstvu zbog modne industrije. Gmizavci predstavljaju jednu od najvažnijih karika u lancu ishrane u ekosistemima, kontrolišući brojnost insekata i glodara, a posljedično i smanjujući širenje zaraznih bolesti, kao i širenje parazita u baštama i voćnjacima.
IZVOR RTCG (2024.)

BIOSPELEOLOGIJA

Značaj dinarskog područja

Dinaridi, planinski lanac na zapadnom Balkanu (jugoistočna Europa), globalno su žarište špiljske bioraznolikosti
s više od 1000, uglavnom endemskih, obligatnih špiljskih vrsta.

Čovječja ribica

Čovječja ribica (latinski: Proteus anguinus) je endemični vodozemac iz porodice glavašica i jedini predstavnik roda Proteus. Spada u razred vodozemaca (Amphibia) i red repaša (Caudata ili Urodela).
Za Slovence je čovječja ribica jedan od najprepoznatljivijih simbola prirodne baštine. Još ju je Valvasor dao naziv "zmajevi mladunci" (zmajevi mladiči). Iako se čovječja ribica, u Sloveniji poznata i pod imenom močeril ili latinskim proteus, najčešće povezuje s Postojnskom jamom, ona se nalazi i drugdje u podzemnim vodama dinarskog krša i izvan slovenskih granica - od Slovenije, preko Hrvatske, Bosne i hercegovine sve do Crne Gore; samo črni močeril ("crna čovječja ribica; lat. Proteus anguinus parkelj) živi samo u Beloj krajini u Sloveniji.

Glava čovječje ribice s vanjskim škrgama
Autor Arne Hodalič - Author's own work. Uploaded with permission., CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=1923566

Čovječja ribica | SOS ZA ŽIVOTINJSKI SVIJET
Autor: RTL Kockica Datum objave: 23.10.2023.
Opis. Ovo ljeto rezervirano je za novi zabavno-edukativni serijal u produkciji RTL Kockice, koja je zadnjih nekoliko mjeseci provela na putovanjima. 'SOS za životinjski svijet' pod povećalo stavlja životinjske vrste koje su danas u prirodi u opadanju, neke od njih su iznimno rijetke, a njihov daljnji opstanak je ugrožen. Ulazimo u jame u potrazi za čovječjom ribicom, koju smo snimili na njezinom izvornom staništu. U formatu 'SOS za životinjski svijet' prenosimo priče onih koji se ne mogu sami izboriti za svoja prva i opstanak, ali zato na nama ostaje važan zadatak edukacije i širenja znanja.

Edukativna priča: Čovječja ribica
Autor: ZOO Zagreb Datum objave: 15.3.2020.
Opis. Pratite naše edukativne sadržaje koje ćemo ovdje objavljivati idućih tjedana! Svaki dan predstavljamo jednu životinjsku vrstu. Danas donosimo priču o čovječjoj ribici. Zoološki vrt grada Zagreba jedini je zoološki vrt na svijetu gdje se može vidjeti taj endemski vodozemac dinarskog krša. Više o našoj edukaciji, prilagođenoj trenutačnom stanju, doznajte ovdje: https://zoo.hr/edukaciju-selimo-na-in...

Tajanstveni svijet covjecje ribice
Autor. Udruga Codium Datum objave: 13.12.2016.
Opis. Kratki poučni film ''Tajanstveni svijet čovječje ribice'' snimljen je tokom 2016 godine na širem Splitskom području. Prikazuje ljepotu podzemlja, njegove stanovnike, kao i štetan utjecaj čovjeka na ovaj čudesni svijet. Posebna zahvala članovima Speleološkog društva ''Špiljar'' i Speleološkog odsjeka ''Mosor'' na stručnoj i nesebičnoj pomoći pri realizaciji projekta. Autor : Duje Bulaja Tekst čitao : Tomislav Bartulović

Britanski naučnik spašava čovječije ribice u Hercegovini
Autor: Al Jazeera Balkans Datum objave: 23.7.2023.
Opis. "Čovječija ribica u Bosni i Hercegovini je kritično ugrožena vrsta", objašnjava britanski naučnik Brian Lewarne koji je posljednje dvije decenije rada posvetio zaštiti te endemične vrste u Trebinju. Njena genetska starost je osam miliona godina i živi samo u podzemnim pećinama Slovenije, Hrvatske i BiH. Autor je Dragan Stanimirović.

Travunijana djokovici

Znanstvenici profesor Vladimir Pešić s Univerziteta Crne Gore i slovački biospeleolog Jozef Grego otkrili su 2019. godine u blizini Podgorice u Crnoj Gori novu vrstu vodenog puža i nazvali su je Travunijana djokovici, u čast tenisaču Novaku Đokoviću.

Ova vrsta jedna je od najrjeđih na svijetu, a pronađena je u krškom izvoru pokraj glavnog grada Crne Gore.

- Da biste otkrili neke od najrjeđih životinja na svijetu koje nastanjuju jedinstvena podzemna staništa dinarskog krša, došli do nepristupačnih špilja i izvora, kao i za dugotrajan i strpljiv rad prilikom obrade prikupljenog materijala, potrebna vam je Novakova energija i entuzijazam, a ova je vrsta jedna od najrjeđih na svjetskom nivou, jedinstvena kao i Novak, rekao je za Vijesti.me Pešić.

Novootkrivena vrsta puža široka je oko 1,8 mm, a visoka oko 2-3 mm. Ima mliječnobijelu ljusku u obliku izduženog konusa, a prilagođen je za život u podzemnim staništima. Pripada porodici Hydrobiidae, vrlo raznolikoj porodici malih do sitnih puževa koji nastanjuju slatku ili bočatu vodu, uključujući špilje i podzemna staništa.

Profesor Pešić i biospeleolog Grego prikupili su Travunijanu djokovici s izvora Vriješko vrelo, krškog izvora u blizini Podgorice, glavnog grada Crne Gore, tijekom izleta u travnju/aprilu 2019. godine. Vriješko vrelo nalazi se u danilovgradskoj općini, kod sela Bandići, ispod ceste koja vodi do jezera Modro oko, lijevog pritoka rijeke Matice.

Travunijana djokovici prvi je do sada otkriven pripadnik roda Travunijana u slivu Skadarskog jezera. Također je jedini pronađen izvan porječja rijeke Trebišnjice u Hercegovini, što ukazuje na zagonetni raspon tih puževa po dinarskim podzemnim staništima. Odakle su i kako došli, i dalje ostaje tajna. Znanstvenici sugeriraju da bi se Travunijana djokovici trebala smatrati ranjivom vrstom prema kategorijama Crvenog popisa IUCN-a (Međunarodni savez za očuvanje prirode i prirodnih bogatstava). Podzemni ekosustavi izuzetno su ranjivi na promjene okoliša koje uzrokuju ljudi i, budući da su nejasni, često ih se zanemari tijekom napora na očuvanju prirode.

U planu je nastavak istraživanja ove vrste, s ciljem detaljne DNK analize tog endema, kako bi se dobila slika kako se odvijala evolucija živog svijeta i proces kolonizacije krških područja Dinarida, a u svemu sudjeluje desetak profesora i doktoranda iz Crne Gore, Poljske, Slovačke i Srbije. Znanstveni rad o otkriću nove vrste objavljen je u međunarodnom stručnom časopisu Subterrenean Biology.

PROČITAJ IZVORNI ZNANSTVENI ČLANAK
GREGO, Jozef, PEŠIĆ, Vladimir: First record of stygobiotic gastropod genus Travunijana Grego & Glöer, 2019 (Mollusca, Hydrobiidae) from Montenegro. Subterranean Biology 38: 65-76. 2021. (PDF)

Holotip (lijevo) i paratipi (desno) vrste Travunijana djokovici.
Autor/zasluga za fotografiju: Jozef Grego
MALI POJMOVNIK:
Holotip (lat. holotypus) je primjerak (ili bilo koji drugi element, npr. crtež) koji je autor upotrijebio ili naznačio kao nomenklaturni tip. Dok postoji, on automatski definira upotrebu odgovarajućeg imena.
Paratip (lat. paratypus) je primjerak (ili bilo koji drugi element) citiran u originalnoj publikaciji, ali nije ni holotip niti izotip. Ako autor (uglavnom u strarijoj literaturi) citira dva ili više primjeraka kao tipove, svi osim prvoga (a to je holotip) su paratipovi.

Područje oko Vriješkog vrela
KORDINATE: 42.481206 ° N, 19.145484 ° E

Tipski lokalitet na kojem je pronađena nova vrsta Travunijana djokovici
Autor/zasluga za fotografiju: Jozef Grego

ŽIVOTINJSKI SVIJET KRŠKIH PODRUČJA

Zanimljivosti: Pojilišta

Pojilišta u krškim brdsko-planinskim područjima su od iznimne važnosti za održavanje prirodne bioraznolikosti staništa. Tijekom ljeta velik broj lokvi presuši, a bioraznolikost ovakvih lokaliteta nestaje. Osim važnosti za opstanak autohtonih divljih vrsta, pojilišta predstavljaju i vrijednu kulturnu graditeljsku baštinu koju treba zaštititi od propadanja.

IZVOR Rewilding Velebit (Zaklada Rewilding Velebit upravo radi na obnovi i izgradnji pojilišta i starih bunara kako bi divljač na suhom terenu imala dovoljno vode tijekom ljetnih mjeseci).

Endemske vrste riba

Rod Delminichthys sadrži četiri vrste koje žive na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. To su: imotska gaovica (Delminichthys adspersus Steindachner, 1882), popovska gaovica (Delminichthys ghetaldii Heckel, 1843), jadovska gaovica (Delminichthys jadovensis Zupančič i Bogutskaya, 2002) te krbavska gaovica (Delminichthys krbavensis Zupančič i Bogutskaya, 2002)

PROČITAJ VIŠE
ROSANDIĆ, Sven: Genska raznolikost populacija endemskih vrsta roda Delminichthys (Cyprinidae, Actinopterygii). Diplomski rad. Sveučilište u Zagrebu, Prirodoslovno-matematički fakultet. Zagreb, 2021. (PDF)

Sažetak. Rod Delminichthys sadrži četiri vrste koje žive na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. To su: imotska gaovica (Delminichthys adspersus Steindachner, 1882), popovska gaovica (Delminichthys ghetaldii Heckel, 1843), jadovska gaovica (Delminichthys jadovensis Zupančič i Bogutskaya, 2002) te krbavska gaovica (Delminichthys krbavensis Zupančič i Bogutskaya, 2002). Ciljevi ovog istraživanja su bili potvrđivanje filogenetskog položaja svih vrsta unutar roda Delminichthys te utvrđivanje njihovih međusobnih srodstvenih odnosa, opisivanje intraspecijske i intrapopulacijske genske raznolikosti, procjena efektivne veličine pojedinih populacija, razine protoka gena između pojedinih populacija te konačno, utvrđivanje mogućih podzemnih migracijskih puteva između populacija istih vrsta. Kako bih analizirao filogenetsku strukturu roda Delminichthys, koristio sam programe MEGA-X, PAUP i Network. Metodama najveće parsimonije (MP), najveće vjerojatnosti (ML) i susjednog povezivanja (MJ) su se analizirale sekvence kontrolne regije (CR) i mitohondrijskog gena citokroma b (cyt b) kako bi se mogla izraditi filogenetska stabla i mreže kojima bi se utvrdila filogenetska struktura ovog roda. Potvrđena je struktura roda na četiri vrste, a pomoću programa DnaSP i MIGRATE su otkriveni visoki genski poliformizam na intraspecijskoj i intrapopulacijskoj razini, efektivne veličine populacija te protok gena između njih.

Zanimljivost

Jadranski slijev nastanjuje 80 vrsta slatkovodnih riba od kojih je 70 autohtonih te 10 alohtonih. Od toga broja čak 38 vrsta jadranskog slijeva su endemske vrste !

IZVORI I LITERATURA

SISAVCI

ANGELIS de, Daniele; KUSAK, Josip; HUBER, Djuro; RELJIĆ, Slaven; GUŽVICA, Goran; CIUCCI, Paolo: Environmental and anthropogenic correlates of seasonal migrations in the Dinaric‐Pindos brown bear population. Journal of Zoology, 10111/jzo.12864. 19 January 2021 (HTML)

Sažetak; Abstract; Seasonal migrations (i.e. seasonal round‐trips between disjunct areas) have been rarely documented for large carnivores. The Dinaric‐Pindos brown bear (Ursus arctos) population is the third largest in Europe, but little information is currently available on individual movement patterns. We studied movement patterns by 12 GPS‐collared adult and subadult bears in Croatia and Bosnia Herzegovina during 2004–2017, including migratory movements by some instrumented bears. To investigate environmental correlates of migrations, we first used the canonical Outlying Mean Index analysis, identifying habitat descriptors of summer and fall ranges, and then applied mixed‐effects logistic regression to quantify variation in habitat use between them. Thirty‐seven per cent 37% of the bears (7 bear‐years) migrated during hyperphagia (i.e. partial migration), and seasonal migration was also facultative, as it occurred only during mast (i.e. beechnut) poor years. Migrating bears entered migration during early fall (median = 25 Sept) and returned to their pre‐migratory ranges after about 7 weeks (median = 18 Nov). Net distances between pre‐migratory (summer) and post‐migratory (fall) averaged (±sd) 26.5 ± 9.7 km, with a maximum distance of 38.8 km, corresponding to actual distances travelled of 61.1 ± 21.5 km. Summer ranges from which bears migrated were best described by proximity to supplemental feeding sites and mixed forests, whereas fall ranges reached by migrants were differentiated by lower elevations, and a higher share of deciduous forest, grasslands, forest edges and shrublands. Relative to pre‐migratory ranges, bears in post‐migratory ones increased their distance to anthropogenic features and showed higher use of cover types expectedly richer in berries and other fleshy fruits. Although we lack any causative evidence, we speculate migration in this bear population is triggered during poor beechnut years by increased social despotic interference at supplemental feeding sites that elicits redistribution of subordinate bears.

ČONČ, Špela; OLIVEIRA, Teresa; BELOTTI, Elisa; BUFKA, Luděk; ČERNE, Rok; HEURICH, Marco; BREG VALJAVEC, Mateja; KROFEL, Miha: Revealing functional responses in habitat selection of rocky features and rugged terrain by Eurasian lynx (Lynx lynx) using LiDAR data. Landscape Ecology. 39. (2024). (PDF)

Sažetak. Context. Many carnivores are attracted to rugged terrain, rocky areas, and conspicuous relief features. However, most of the previous research is limited to general topographical habitat characteristics and rarely consider the effects of microhabitat characteristics. Objectives. We used the Eurasian lynx (Lynx lynx) as a model species to investigate the effects of microhabitat characteristics and human infrastructure on habitat selection. We also tested whether there is evidence for a functional response in habitat selection across a large gradient of habitat availability. Methods. We developed a new approach for detecting rocky outcrops from airborne LiDAR data. In combination with other remote sensing techniques and GPS-telemetry data, we assessed lynx habitat selection and functional responses across two geologically contrasting areas in Europe. Results. We detected > 1 million rocky outcrops and confirmed their strong selection by lynx. Lynx also selected steep, rugged, and rocky areas, especially for day-resting sites. Furthermore, lynx avoided paths during the day but selected them and other linear anthropogenic infrastructure during the night, indicating the behaviour-specific impact of human infrastructure. We also observed a functional response in the selection of rocky and rugged areas, as lynx’ selection of such habitats increased with their lower availability. This highlights the importance of preserving such terrains, especially when they are rare in a landscape. Conclusions. Our results highlight the importance of incorporating remote sensing techniques and data on microhabitat features in animal habitat selection research. We also recommend caution when developing new infrastructure for human recreation or promoting its use near geomorphological features and in rugged terrain.

DJAN, Mihajla; MALETIĆ, Vladimir; TRBOJEVIĆ, Igor; POPOVIĆ, Dunja; VELIČKOVIĆ, Nevena, BURAZEROVIĆ, Jelena; ĆIROVIĆ, Duško: Genetic diversity and structuring of the grey wolf population from the Central Balkans based on mitochondrial DNA variation. Mammalian Biology, 79, 2014. str. 277– 282. (PDF)

Sažetak. The Dinaric-Balkan grey wolf population used to be at a border between the large remaining Eastern European populations and the largely eradicated Western European populations. During the last few decades we have witnessed the Western European wolf population recovery. Substantial genetic variation has previously been reported in the Balkan wolf population, but rigorous genetic characterization has not been done for its central parts. The aims of this research were to determine genetic diversity based on mtDNA sequence variability, to infer possible population structuring, to find genetic signals of population expansions or bottlenecks and to evaluate phylogenetic position of the grey wolf population from the Central Balkans. Six haplotypes were detected, of which three have only been found in the Balkan region. These haplotypes belong to both haplogroups previously determined in Europe. Based on our mtDNA sequence analyses, the Dinaric-Balkan wolf population is vertically differentiated into “western” (Croatia/Bosnia and Herzegovina) and “eastern” (Serbia/Macedonia) subpopulations. None of the results support assumption of population expansion. Instead, significantly positive values for Tajima's D and Fu's Fs may suggest recent population bottleneck. Obtained data may be helpful in observation to which extent gene pool from the Balkans contribute to newly founded populations in Western Europe.

GOMERČIĆ, Tomislav, SINDIČIĆ, Magra, GALOV, Ana, ARBANASIĆ, Haidi, KUSAK, Josip, KOCIJAN, Ivna, GOMERČIĆ DJURAS, Martina; HUBER, Đuro: High genetic variability of the grey wolf (Canis lupus L.) population from Croatia as revealed by mitochondrial DNA control region sequences. Zoological studies, 49(6), 2010. str. 816– 823. (PDF)

Sažetak. Declines of grey wolf (Canis lupus L.) populations in Europe began some 250 yr ago, eventually leading to the almost-complete eradication of wolves from Western Europe. As a consequence, the majority of the remaining populations today exhibit unique haplotypes. A population in the Dinaric Mountains survived the eradication, and represents the closest stable wolf gene pool to the Western Europe. The grey wolf in Croatia reached the edge of extinction in the beginning of the 1990s, while during the last 10 yr, an increase in the population size was observed, and in 2008, it was estimated at around 200 individuals. We analyzed a 281 bp portion of the mitochondrial DNA control region of 91 grey wolf samples from Croatia. Totally, 4 haplotypes with 11 polymorphic sites were identified, with a haplotype diversity of 0.711 ± 0.018. One haplotype is new and has heretofore not been registered in any grey wolf population worldwide. The Croatian wolf population has one of the highest levels of mtDNA variability recorded to date, and probably retains a significant proportion of the genetic diversity of the formerly widespread and continuous European wolf population. Therefore, the Croatian wolf population is a valuable source of genetic diversity, which through immigration could help restore populations with reduced variability.

KURALT, Žan; POTOČNIK, Hubert; ČRTALIČ, Jaka; KONEC, Marjeta: Habitat suitability and connectivity models for lynx between and within the Southeastern Alps and Dinaric Mountains area - Final Report. University of Ljubljana. Ljubljana, 2023 (PDF)

Sažetak. LIFE Lynx project partners from the Biotechnical Faculty (UL) have produced the report titled “Habitat suitability and connectivity models for lynx between and within the Southeastern Alps and Dinaric Mountains area”. They have addressed several research questions: Where is suitable (and optimal) habitat for lynx? How permeable is the landscape of the project area for lynx? How (well) connected are habitat patches? How (well) connected are the Dinaric and SE Alps study areas?To answer these questions, they built a habitat suitability model and delineated patches of optimal and suitable habitat. Using a circuit theory approach, they also created a landscape permeability map and calculated least cost paths between optimal habitat patches. The results show that the Dinaric part of the project area hosts a large amount of suitable and optimal habitats, which are also well connected. The optimal habitat patches in the Alpine area seem to be scarcer and farther apart, which emphasises the importance of good connectivity amongst habitat patches. The connectivity of Alpine and Dinaric parts is strongly intercepted by the Ljubljana – Koper highway, which in some sections (e.g. Unec – Postojna) creates an almost impassable barrier to movement for lynx (and other large carnivores).

KUSAK, Josip; FABBRI, Elena; GALOV, Ana; GOMERČIĆ, Tomislav; ARBANASIĆ, Haidi; CANIGLIA, Romolo; GALAVERNI, Marco; RELJIĆ, Slaven; HUBER, Djuro; RANDI, Ettore: Wolf-dog hybridization in Croatia. Veterinarski Arhiv, 88(3), 2018. str. 375– 395. (PDF)

Sažetak. Wolf-dog hybridization is considered as one of the main threats for wolf conservation since the admixture and introgression of domestic genes may disrupt local adaptations and threaten the long term survival of wild wolf populations. We investigated the occurrence of wolf-dog hybridization in Croatia by analyzing a panel of 12 autosomal microsatellite markers using Bayesian admixture tests, and assessed its directionality by the use of maternally and paternally inherited markers in combination with morphometric data and morphological features. A systematic analysis of morphologic features and morphometric data was used to rank the studied individuals into either phenotypic wild-type wolves or suspected hybrids. By combining Bayesian assignment results with phenotypic features, we set three thresholds which differentiated wolves from hybrids with maximized hybrid detection and a minimized chance for false positive hybrid identification. On the basis of phenotype, out of 176 wild canids, 157 (89.2%) were categorized as wolves and 19 (10.8%) as suspected hybrids. On the basis of the Bayesian admixture tests and phenotype together, five (2.8 percent) animals were classified as wolf-dog hybrids, four of them as backcrosses with wolves, and one as a backcross with a dog. Mitochondrial DNA suggested that all hybrids originated from the mating of female wolves and male dogs. Two male hybrids had Y chromosome haplotypes common to both wolves and dogs, while the other two had wolf private Y chromosome haplotypes. One wolf had a dog Y-haplotype, indicating a past introgression of dog genes. All hybrids were found in Dalmatia, where wolves settled recently, and where they live close to humans, with a high rate of human-caused mortality. These conditions are considered as favorable for wolf-dog hybridization. However, we found a low hybridization prevalence in Croatia, which is nonetheless expected to persist as long as the conditions favoring its occurrence are met. The ecological, sociological, conservation and management implications of hybrid occurrence are yet to be determined.

OCTENJAK, Daria; PAĐEN, Lana; ŠILIĆ, Valentina; RELJIĆ, Slaven; TRBOJEVIĆ VUKIČEVIĆ, Tatjana; KUSAK, Josip: Wolf diet and prey selection in Croatia. Mammal Research, 65(4), 2020. str. 647– 654. (PDF)

Sažetak. Tensions between humans and wolves have led to intensive worldwide studies of wolf feeding habits and their relative preference for domestic and wild ungulates. The aim of this study was to provide further insight into the diet composition of wolves in Croatia, based on stomach contents of dead wolves. We examined spatial variation in wolf diet and prey selection relative to availability of wild and domestic animals. Furthermore, we aimed to determine selectivity in feeding habits in relation to wolf gender and age. The study was conducted on the stomach contents of 42 gray wolves (18 females, 24 males). Samples were collected from three regions of Croatia with different ratios of domestic and wild prey availability. The density ratio of domestic to wild ungulates increased gradually from north-west (5.8), through central (11.6) to south-east (134) Croatia. Wolf diet followed this pattern with the ratio of domestic animals increasing from 0.7 to 1.3 and 5.3, respectively. The relative share of wild ungulates in wolf diet was significantly higher in all three regions of wolf range in Croatia, even where livestock availability was high. Female wolves ate birds, rodents, and dogs more than males and in the south, where wild ungulates were scarce. This study showed wolves’ selectivity for wild ungulate, rather than for abundant, but well-guarded livestock. The European idea of coexistence of humans and wolves in human-dominated landscape seems possible with some effort and understanding from humans’ side.

PAZHENKOVA, E.; BARTOL, M.; BOLJTE, B.; FLEŽAR, U.; GAZZOLA, A.; GOMERČIĆ, T.; KONEC, M.; KOS, I.; KROFEL, M.; KUBALA, J.; PAULE, L.; POP, M.; POTOČNIK, H.; PROMBERGER, B.; RIGG, R.; SIN, T.; SINDIČIĆ, M.; SLIJEPČEVIĆ, V.; STRONEN, A.V.; TOPLIČANEC, I. SKRBINŠEK, T.: Genetic Rescue of the Dinaric Lynx Population: Insights for Conservation From Genetic Monitoring and Individual-Based Modelling. Evol Appl, 18: e70045 (2025) (PDF)

Sažetak. Inbreeding depression poses a severe threat to small populations, leading to the fixation of deleterious mutations and decreasedsurvival probability. While the establishment of natural gene flow between populations is an ideal long-term solution, its prac-tical implementation is often challenging. Reinforcement of populations by translocating individuals from larger populations isa viable strategy for reducing inbreeding, increasing genetic diversity and potentially saving populations from extinction. TheDinaric population of Eurasian lynx (Lynx lynx) has faced high inbreeding levels, with effective inbreeding reaching 0.316 in2019, endangering the population's survival. To counteract this, population reinforcement was implemented between 2019 and2023, involving the translocation of 12 individuals from the Carpathian Mountains to the Dinaric Mountains of Slovenia andCroatia. We conducted comprehensive genetic monitoring in this area, gathering 588 non-invasive and tissue samples, whichwere used for individual identification and estimation of population genetic parameters. We used stochastic modelling to assessthe long-term viability of the Dinaric lynx population post-translocation and formulate effective conservation strategies. Themodel predicts that, despite significant improvement of genetic diversity after translocations, inbreeding will return to criticallevels within 45 years. Our results highlight the fact that reinforcement is just the first step and that long-term genetic manage-ment is needed to keep the population from sliding back towards extinction. The Dinaric lynx population serves as a compellingexample of genetic rescue. The lessons learnt here will be essential for ensuring the viability of the Dinaric lynx in the future andalso provide a useful template for conservation of other populations and species facing similar threats.

RAŽEN, Nina; BRUGNOLI, Alessandro; CASTAGNA, Chiara; GROFF, Claudio; KACZENSKY, Petra; KLJUN, Franci; KNAUER, Felix; KOS, Ivan; KROFEL, Miha; LUŠTRIK, Roman; MAJIĆ, Aleksandra; RAUER, Georg; RIGHETTI, Davide; POTOČNIK, Hubert: Long-distance dispersal connects Dinaric-Balkan and Alpine grey wolf (Canis lupus) populations. European Journal of Wildlife Research, 62(1), 2016. str. 137– 142. (PDF)

Sažetak. In the last two centuries, persecution and deforestation caused grey wolf Canis lupus populations in Europe to decline. Recently, their numbers started to recover although most populations still remain isolated from one another. This study presents the first documented evidence of the successful reconnection of the Dinaric-Balkan and the Alpine wolf populations via long-distance dispersal and subsequent reproduction. A young male wolf radiocollared in the Dinaric Mountains in July 2011 travelled through Slovenia and Austria to the Italian Alps, where he settled in March 2012. During the 98 days of dispersal period, the wolf has travelled a cumulative line distance of 1176 km crossing multiple anthropogenic and natural barriers, and successfully hunting wild prey until he settled 233 km straight line distance from its natal territory. Camera trapping, snow tracking and genetic evidence in the new territory confirmed pairing with a female wolf from the neighbouring Alpine population. In the following year, the pair has produced a first documented “mixed” litter between wolves from the Dinaric-Balkan and the Alpine wolf populations. This case study demonstrates the potential for the future merging of European wolf populations even in human-dominated landscapes and highlights the importance of transboundary cooperation in wolf research and management.

SKRBINŠEK, Tomaž; KONEC, Marjeta; BOLJTE, Barbara; JAN, Maja; VIK STRONEN, Astrid; SINDIČIĆ, Magda; TOPLIČANEC, Ira; GOMERČIĆ, Tomislav; PAULE, Ladislav; BARTOL, Matej; ČERNE, Rok; PROMBERGER, Barbara; RIGG, Robin; POP, Mihai; KUBALA, Jakub; SLIJEPČEVIĆ, Vedran; KROFEL, Miha; FLEŽAR, Urša; POTOČNIK, Hubert; KOS, Ivan; PAZHENKOVA, Elena: Back from the brink: genetic erosion, genetic rescue, and longterm management of the reintroduced Dinaric lynx (Lynx Lynx) population. Genetika 2024 : Book of abstracts : 10th Congress of the Genetic Society of Slovenia and [10th] meeting of the Slovenian Society for Human Genetics: [September 25th - 28th 2024, Faculty of Tourism Studies - Turistica Portorož, Slovenia] / [ur. Simona Kranjc Brezar, Maja Čemažar, Boštjan Markelc]. Ljubljana : Genetic Society of Slovenia : Slovenian Society of Human Genetics, 2024.

Sažetak. The only way to reverse a local extinction of a species when natural recolonization is not possible is thorough reintroduction. However, such populations are typically small and isolated, and start inbreeding rapidly. Resulting inbreeding depression poses a severe threat by leading to the fixation of deleterious mutations and a subsequent decline in fitness, which, if not managed, can lead to another extinction. Although establishing natural gene flow is the ideal long-term solution, it often proves impractical due to a lack of habitat connectivity. This leaves population reinforcement, which involves the translocation of individuals from larger, genetically diverse populations, as the only viable solution. The Dinaric lynx population was reintroduced in 1973 through translocation of six animals from the Slovak Carpathians. While highly successful at first, over generations this isolated population started rapidly inbreeding, and by the end of the 20th century the Dinaric lynx began facing another extinction due to inbreeding depression. From 2019 to 2023, we implemented a population reinforcement program within LIFE LYNX project , translocating 12 genetically diverse individuals into the Dinaric Mountains. We also established a new stepping stone population in the Slovenian Alps through translocation of another 6 animals to get closer to the long-term goal of connectivity with the Alpine population and creation of an Alpine - Dinaric metapopulation. We conducted comprehensive genetic monitoring to assess the genetic status before and during the reinforcement process. The translocated lynx started successfully reproducing, and we observed a rapid improvement of the main parameters of the population’s viability. We used the experiences and data in individual-based geneticdemographic models to predict the long-term viability of the population under various management scenarios, underscoring the ongoing necessity for genetic management. We summarized this in the long-term genetic management strategy for the population, which we hope will be implemented to ensure continuous survival of the Dinaric lynx.

The results indicate that a reintroduction, or genetic rescue, are merely initial steps; continuous genetic management is imperative to maintain genetic diversity and ensure the resilience of small, isolated populations against the detrimental effects of inbreeding in the long run. While natural gene flow remains the optimal solution, practical constraints often necessitate the use of targeted interventions like direct translocations of animals from appropriate source populations. The case of the Dinaric lynx provides important insights into the effective application of genetic management for population conservation. The knowledge gained is not only crucial for the longterm survival of this specific lynx population, but also serves as a model for other wildlife populations that are at risk of extinction due to inbreeding depression.
ŠNJEGOTA, Dragana; STEFANOVIĆ, Milomir; VELIČKOVIĆ, Nevena; ĆIROVIĆ, Duško; DJAN, Mihajla: Genetic characterization of grey wolves (Canis lupus L. 1758) from Bosnia and Herzegovina: Implications for conservation. Conservation Genetics, 19, 2018. str. 755– 760. (PDF)

Sažetak. The grey wolves of Bosnia and Herzegovina form a subpopulation of the Dinaric-Balkan wolf population and represent one of Europe’s least studied wolf populations. Since the Dinaric-Balkan population is a valuable source of genetic diversity for neighboring populations, comprehensive assessments are warranted. We aimed to determine the genetic variability and structure of the grey wolf population from Bosnia and Herzegovina, as well as estimate levels of gene flow and inbreeding and evaluate genetic signals of a bottleneck. To do this, we analyzed the variability of eighteen microsatellite loci. We found moderately high genetic heterozygosity for wolves from Bosnia and Herzegovina, as described for other Dinaric-Balkan wolf populations. We reveal weak genetic structuring with two genetic clusters identified. Wolves from the eastern part of the region formed a relatively distinct cluster, whereas individuals in the second cluster overlapped quite considerably with admixed individuals. Despite the signal of genetic structure being weak, clustering of individuals from the eastern part of the country extended through all analyses. Thus, this cluster could be considered a separate management unit, perhaps requiring specific conservation attention.

ŠNJEGOTA, Dragana; BOLJTE, Barbara ; ĆIROVIĆ , Duško; DJAN, Mihajla; HUBER, Djuro; JELENČIČ, Maja; KONEC, Marjeta; KUSAK, Josip, SKRBINŠEK, Tomaž: Population genetic structure of wolves in the northwestern Dinaric-Balkan region. Ecology and Evolution, 00, 1– 13. 2021. (PDF)

Sažetak. The Balkan Peninsula and the Dinaric Mountains possess extraordinary biodiversity and support one of the largest and most diverse wolf (Canis lupus) populations in Europe. Results obtained with diverse genetic markers show west-east substructure, also seen in various other species, despite the absence of obvious barriers to movement. However, the spatial extent of the genetic clusters remains unresolved, and our aim was to combine fine-scale sampling with population and spatial genetic analyses to improve resolution of wolf genetic clusters. We analyzed 16 autosomal microsatellites from 255 wolves sampled in Slovenia, Croatia, Bosnia and Herzegovina (BIH), and Serbia and documented three genetic clusters. These comprised (1) Slovenia and the regions of Gorski kotar and Lika in Croatia, (2) the region of Dalmatia in southern Croatia and BIH, and (3) Serbia. When we mapped the clusters geographically, we observed west-east genetic structure across the study area, together with some specific structure in BIH–Dalmatia. We observed that cluster 1 had a smaller effective population size, consistent with earlier reports of population recovery since the 1980s. Our results provide foundation for future genomic studies that would further resolve the observed west-east population structure and its evolutionary history in wolves and other taxa in the region and identify focal areas for habitat conservation. They also have immediate importance for conservation planning for the wolves in one of the most important parts of the species’ European range.

ŠNJEGOTA, D., NIEDZIAŁKOWSKA, M., VIK STRONEN, A. i dr.: The role of the Caucasus, Carpathian, and Dinaric–Balkan regions in preserving wolf genetic diversity. Mamm Biol (2023). (INFO)

Sažetak. Mountain regions have long been important for maintaining populations and genetic diversity of wild species, especially those species that require large areas to sustain viable populations. We examined wolves (Canis lupus) in the Caucasus, Carpathian, and Dinaric–Balkan regions, expecting these persistent populations to contain high genetic diversity and an overlap of the major haplogroups detected in earlier broad-scale investigations. We analyzed 926 mitochondrial DNA control region sequences, including 533 new samples whose geographic distribution allowed us to reduce sampling gaps observed in previous broad-scale studies. We estimated genetic variability, population structure, and phylogeographic relationships to evaluate the diversity and connectivity of populations throughout the study regions. We detected haplogroups H1 and H2 that overlapped across the study regions. Haplogroup H1 can be divided into three subgroups: H1A and H1B that partially overlap throughout the study regions, and H1C that was found only in wolves from Armenia. Haplogroup H2 was largely confined to the Carpathian and Dinaric–Balkan regions. Our analyses of population structure partly concurred with the haplogroup distribution and produced four major genetic clusters. Our results demonstrated high genetic diversity within the study regions, supporting their role in maintaining intraspecific variability in wolves and other species that require large areas to sustain viable populations. The unique diversity and north–south structure observed within the Caucasus emphasize the need for further research and conservation efforts in this highly biodiverse region. Our findings highlight the role of broad-scale planning in conserving evolutionary processes in this and other transboundary areas.

Priručnik o praćenju populacija velikih zvijeri (2024.)

Važan resurs - priručnik o praćenju populacija velikih zvijeri objavljen je 2024. godine u okviru Dinarsko-balkansko-pindske platforme za transnacionalnu suradnju u upravljanju i očuvanju velikih zvijeri (izv. Dinaric-Balkan-Pindos Platform for transnational cooperation in large carnivore management and conservation).
Praćenje populacija velikih zvijeri složen je, ali ključan zadatak za učinkovito očuvanje i upravljanje. Ovaj priručnik pruža praktične smjernice za upravitelje divljim životinjama i konzervatore u regiji Dinarsko-Balkansko-Pindos, nudeći jasne, djelotvorne korake za rješavanje ove izazovne odgovornosti.
U ovom priručniku pronaći ćete:
- Ključni uvidi u tehnike praćenja
- Važnost upravljanja stanovništvom velikih razmjera
- Savjeti za ravnotežu između cijene i kvalitete podataka
- Strategije za dugoročno, održivo praćenje i još mnogo toga.
Osmišljen za upravitelje divljim životinjama i organizacije za očuvanje, ovaj je izvor savršen za sve koji su uključeni u upravljanje vrstama poput vukova, medvjeda i risova. Postavljanjem dosljednih, metodološki ispravnih programa praćenja, možemo donositi informirane odluke koje će koristiti i divljim životinjama i ljudskim zajednicama.
Preuzmite svoj primjerak klikom na fotografiju naslovnice Priručnika.

PTICE

KRAPINEC, Krešimir; SABLJAK, Maja; PREBANIĆ, Josip; SERDAR, Ivica; KONJEVIĆ, Dean: Habitat preferences by Western capercaillie (Tetrao urogallus L.) on the Lička Plješivica massif (Dinaric Alps). Prilog u časopisu | izvorni znanstveni rad. Forestry ideas, 28 (2022), 2. str. 405-419

Sažetak. The Western capercaillie is a large galliform bird whose populations are declining in Europe. By the middle of the 20th century it was present on six massifs of the Dinaric Alps in Croatia. In the meantime, the capercaillie has disappeared from two massifs and lek numbers have fallen by 77 %. The only area where lek numbers have increased is the Lička Plješivica, a massif on the border with Bosnia and Herzegovina. In this study we applied ENFA analysis to evaluate the habitat suitability for capercaillie on the Lička Plješivica massif. The habitat analysis showed that the capercaillie prefers steeper terrain and ridges, forest roads as well as forest associations with higher basal areas, and it avoids grasslands. The capercaillie in general prefers areas with a cold and humid climate. However, compared to the boreal region, the Alps and the Carpathian Mountains, the capercaillie shows a certain habitat preference for the Dinaric Alps. In conclusion, the high suitability of the habitat and its connection to the Bosnia-and-Herzegovinian capercaillie population are probably the causes underlying the increase in the capercaillie population on the Lička Plješivica massif.

BIOSPELEOLOGIJA

GREGO, Jozef, PEŠIĆ, Vladimir: First record of stygobiotic gastropod genus Travunijana Grego & Glöer, 2019 (Mollusca, Hydrobiidae) from Montenegro. Subterranean Biology 38: 65-76. 2021. (PDF)

Sažetak; The stygobiotic genus Travunijana Grego & Glöer, 2019 is one of the typical elements of the subterranean freshwater fauna of the Trebišnjica River Basin in Bosnia and Hercegovina. The previous records of the genus suggested that its distribution was limited to the basin of the Trebišnjica River and adjacent parts of the southwestern Neretva Basin. In this paper we describe a new species, Travunijana djokovici sp. nov. from “Vriješko Vrelo” spring in Montenegro. The recent finding of a new species in the Skadar Lake basin (The Drin River system) suggests the possibility of a subterranean route between the Trebišnjica and the Drin drainages, indicating that likely the endemic subterranean fauna in both basins has a lower level of historical isolation than has been considered so far.

Korisne poveznice i adrese

Kontaktirajte administratora stranice - Contact the Website administrator

Imate li bilo kakve komentare, ispravke, mišljenja ili priloge o ovoj stranici?
Molimo pošajite ih putem slijedećeg obrasca ili direktno na adresu elektroničke pošte: E-MAIL
Navedite o kojoj se planini ili temi radi. Ovisno o Vašoj želji, Vaš identitet u objavljenom tekstu (prilogu) može biti prikazan ili neobjavljen.
ODGOVARAM NA SVAKI UPIT!
Ukoliko ne dobijete odgovor, molim Vas pišite direktno na slijedeću adresu: [email protected]

INDIVIDUAL VISITORS SINCE JANUARY 14TH, 2019

Ova web-stranica se financira samo vlastitim sredstvima. Ako želite malim prilogom financijski pomoći njezin rad i opstanak, molim Vas da to učinite putem usluge Pay Pal. Puno Vam hvala!

This web-page is financed only by my own personal sources. If you would like to help its functioning with a small donation please be kind to do it over Pay Pal. Thank you a lot!

DONATE TO DINARSKO GORJE WEB-PAGE (Paypal)

Svi materijali (tekstualni, kartografski, fotografski, audio i video) kojih je isključivi autor DINARSKO GORJE mogu se slobodno preuzimati, bez ikakvih dodatnih uvjeta. Radi se o materijalima na stranici uz koje nije posebno navedeno tko je njihov izvor ili se iz samog sadržaja to ne vidi. Ukoliko želite koristiti pojedine sadržaje sa stranice, a u dvojbi ste o njihovu porijeklu, molimo da kontaktirate DINARSKO GORJE.

All materials (textual, cartographic, photographic, audio and video) of which the sole author is DINARSKO GORJE WEBPAGE (Dinaric mountains) can be freely downloaded and used without any additional conditions. These are materials on the site where their source or author is not specifically stated. If you want to use some content from the site, and you are in doubt about its origin, please contact the Website administrator.

PLEASE, KEEP OUR ENVIRONMENT CLEAN!

Životinjski svijet
Dinarskog gorja

Poglavlje je u izradi. U međuvremenu pročitajte:

PREGLED PO DRŽAVAMA

Slovenija

Hrvatska

BOSNA I HERCEGOVINA

SRBIJA

PREGLED PO VRSTAMA

SISAVCI

Obični ili euroazijski ris

Projekt "Life Lynx" 01/07/2017 – 31/03/2024

Smeđi medvjed

Vuk

EUROPSKA DIVLJA MAČKA

Odabrani video

PTICE

Autohtone pasmine

VODOZEMCI I GMAZOVI (GMIZAVCI)

BIOSPELEOLOGIJA

ŽIVOTINJSKI SVIJET KRŠKIH PODRUČJA

IZVORI I LITERATURA

Kontaktirajte administratora stranice - Contact the Website administrator

Obrazac za upit

Životinjski svijet Dinarskog gorja

Poglavlje je u izradi. U međuvremenu pročitajte:

PREGLED PO DRŽAVAMA

Slovenija

Hrvatska

BOSNA I HERCEGOVINA

SRBIJA

PREGLED PO VRSTAMA

SISAVCI

Obični ili euroazijski ris

Projekt "Life Lynx" 01/07/2017 – 31/03/2024

Smeđi medvjed

Vuk

EUROPSKA DIVLJA MAČKA

Odabrani video

PTICE

Autohtone pasmine

VODOZEMCI I GMAZOVI (GMIZAVCI)

BIOSPELEOLOGIJA

ŽIVOTINJSKI SVIJET KRŠKIH PODRUČJA

IZVORI I LITERATURA

Kontaktirajte administratora stranice - Contact the Website administrator

Obrazac za upit

Životinjski svijet
Dinarskog gorja