|
|
Poglavlje je u izradi. U međuvremenu pročitajte:
PREGLED PO DRŽAVAMA
Hrvatska
|
Životinjski svijet (fauna) na području Hrvatske
U Hrvatskoj žive predstavnici gotovo svih europskih kopnenih životinja. Od kontinentskih to su vrste karakteristične za srednjoeuropsko, panonsko (istočno-europsko) i alpsko područje, a od sredozemnih one karakte-ristične za mediteransko - planinsko (oromediteransko), zapadnomediteransko i istočnomediteransko područje. Uz njih, u tzv. pribježištima, žive i mnogi predstavnici predglacijalne faune. Zato je fauna Hrvatske, u usporedbi s bilo kojom faunom sjevernijih područja, raznovrsnija i bogatija. Kopnena fauna. Kopnenu faunu u Hrvatskoj čine kontinentalne i mediteranske životinje. Njihovi se areali preklapaju u Istri, na kvarnerskim otocima Cresu, Krku i Rabu, duž primorskih padina Učke i Ćićarije, Risnjaka, Kapele i Velebita te na Dinari. Populacije mediteranske faune nalaze se i u unutrašnjosti na prisojnim padinama planina i na krajnjem istoku Slavonije, a populacije kontinentske faune na planinama Biokovu, Moseću, Mosoru, Promini i Svilaji. Kontinentska fauna, slična je srednjoeuropskoj, a čine je uglavnom životinje vlažnih šuma i livada. To su npr. od kukaca trčak, od mekušaca puževi kao zaklopnica i vinogradnjak, od kralježnjaka planinski vodenjak, zidna gušterica, zmija smukulja, šumska rovka, riđa voluharica, žutogrli šumski miš, puh lješnikar, kuna zlatica, srna, škanjac, šumska sova, crvendać, močvarna sjenica i brgljez. Unutar kontinentskoga područja izdvajaju se različiti gorski i pretplaninski te nizinski dijelovi. U gorskome dijelu, u bukovim, bukovo-jelovim i smrekovim šumama, žive trčci Carabus creutzeri i C. croaticus, crni planinski daždevnjak, livadna žaba, riđovka, ilirski voluharić te šišmiš smeđi dugoušan; brojniji je puh, a stalne su populacije vuka i medvjeda, posljednje u tom dijelu Europe. Ris, koji je u Hrvatskoj istrijebljen potkraj XIX. st., ponovno se ondje nastanio 1974., došavši iz Slovenije. Od ptica ondje žive gorska, kukmasta i crnoglava sjenica, zimovka, palčić, mala muharica, mrtvačka sovica, troprsti djetao, kraljić, kreja i krstokljun. Na vrhovima Risnjaka i Velebita, u pretplaninskom pojasu bukove ili smrekove šume, te u klekovini bora i na planinskim rudinama žive leptiri apolon i crnosmeđe okače (Erebia), značajne su ptice alpski i sivi popić, planinski kos i planinska trepetljika, sve je češći suri orao, a gorski puh, planinska voluharica i velebitska gušterica brojniji su nego u gorskome području. Osebujan je pretplaninski pojas osamljene planine Biokova, s mnogobrojnim mediteranskim vrstama i bogat endemima. U šumama hrasta lužnjaka, poljskoga jasena, crne johe, brijesta, topola i vrba panonskoga nizinskoga dijela kontinentskoga područja žive močvarna žaba, riđovka, patuljasti miš, prugasti poljski miš, livadna voluharica, zerdav, orao štekavac, bjelovrata muharica i crna roda. U sličnim staništima riječnih dolina hrvatskog primorja autohtona je fauna djelomice sačuvana u Motovunskoj šumi (Istra), za koju je karakteristična osebujna kombinacija različitih faunističkih elemenata, među kojima se ističe ugrožena lombardijska žaba (Rana latastei). Za primorsko su područje karakteristični različiti puževi, cvrčci, termit, golemi mrežokrilac, leptiri Gonepteryx cleopatra i Caraxes jasius, bogomoljke i paličnjaci, sredozemni konjic (Saga pedo) i endemični skakavac Prionotropis hystrix, te pauci crna udovica i tarantula. Od kralježnjaka, značajni su gmazovi, poput blavora, krške i primorske gušterice, velikoga zelembaća i kopnene kornjače čančare, te zmije primorska poljarica, četveroprugi guž i crvenkrpica. Karakteristični su sisavci: patuljasta rovka, mediteranski štakor i čagalj te šišmiši Savijev šišmiš i Kolombatovićev dugoušan. Od ptica u primorskome području žive crvenoglavi svračak, različite grmuše, mrka sjenica, voljići, crnoglava strnadica, strnadica brkašica i dr. Sredozemne vrste – puževi Pomatias elegans i Poiretia algira,bogomoljka, Eskulapova zmija, smukulja i poskok – zajedničke su primorju i prisojnim staništima kontinentskoga dijela Hrvatske. Na primorskim kamenjarima i stijenama žive značajni endemični puževi Vidovicia coerulans i Dinariapouzolzi, endemični gušteri – istočnojadranska ljuskava gušterica i oštroglava gušterica, a od sisavaca krški miš i krški puh. Ptičji svijet čine bjeloglavi sup, golub pećinar, čiope, pećinska lastavica, hridna bregunica, brgljez lončar i modrokos. Na strmim stijenama većine otoka i obalnih planina živi šišmiš širokouhi zecousnjak (Tadarida teniotis). Više planinske kamenjare nastanjuju mosorska gušterica,stepska riđovka i divokoza. U mnogobrojnim šupljinama krškoga podzemlja živi bogata podzemna fauna, a zbog visoke vlage ima i amfibijskih oblika, kao što su račići babure i neki pužići roda Zospeum. Od kopnenih životinja za podzemne su ekosustave značajne i one koje ondje samo stanuju: planinska vrana galica, glodavac runati voluhar, a osobito šišmiši, od kojih neke vrste ondje i prezimljuju. Među pravim su kopnenim podzemljašima, od kojih su mnogi endemični, različiti pauci, kosci, lažištipavci, strige, stonoge, skokuni, skakavci, kornjaši i puževi. Špiljama se koriste mnogi šišmiši kako bi u njima rađali i odgojili mlade, a među njima su značajniji u Europi ugroženi riđi šišmiš i južni potkovnjak te, kao vrlo česti, oštrouhi šišmiš i veliki potkovnjak. Kopnena fauna otokâ sastoji se većinom od osiromašene obalne faune. U nekih vrsta očite su promjene u veličini (nanizam, gigantizam) i obojenosti, kao npr. u puževa, beskrilnih kukaca i guštera. Biološkom raznolikošću bogati su sjevernojadranski otoci, a endemima oni južnojadranski. Osobito se ističu naše crne otočne odlike brusničke gušterice, te lastovska i oštroglava gušterica. Na vanj. otocima i školjima gnijezde se mrki sokol i zovoj. Autohtona je fauna mnogih otoka promijenjena unošenjem stranih vrsta, npr. malog indijskog mungosa na Mljet (1910) i na neke druge otoke te divljih kunića na mnoge školje i otoke. Na otocima su pribježište našli i neki relikti kao beznogi gmaz dvoplaz s otoka Hvara koji je u ostalome dijelu Europe izumro. Fauna močvarâ. U kontinentskom dijelu Hrvatske močvarna su staništa Kopački rit i Krapje Đol, u primorju močvara uz ušće Neretve, a i neki ribnjaci (npr. Crna Mlaka i Draganići) su pogodna močvarna staništa. U močvarama žive različite ličinke dvokrilaca, vodencvjetova, vretenaca, različite vodene stjenice, vodeni kornjaši i njihove ličinke, puževi i pijavice. Česte su velike zelene žabe, mali vodenjak,barska kornjača i bjelouška. Od sisavaca ondje žive vodeni voluhari, močvarne rovke, američki bizamski štakor i južnoamerička nutrija. Močvare obiluju pticama. Od gnjezdarica su najpoznatije mali gnjurac, srebrnasta čaplja, siva čaplja, žličarka, divlja patka, zelenonoga mlakuša, crna liska i vivak. U panonskim močvarama žive vodozemci: dugonogi vodenjak, zelene žabe (Rana lessonae i R. esculenta) i crveni mukač, a od ptica različiti trstenjaci i sjenica plazica. Primorske močvare nastanjuju rilčar golema štipavica, kaspijska riječna kornjača, kućni miš te ptice svilorepka, močvarna strnadica i druge. Slatkovodna fauna podijeljena je na faunu crnomorskog i jadranskoga slijeva. Faunu crnomorskogaslijeva čine dva osnovna pojasa: pastrvski (rhitron) i šaranski (potamon). Pastrvske su vode npr. gornji dijelovi rijeka Kupe, Dobre, Mrežnice, Korane (Plitvička jezera s pritocima, Slunjčica) i Une te izvorišni dijelovi potoka. Na dnu tih voda žive različiti virnjaci, puževi, maločetinjaši, rakušci i ličinke kukaca (obalčara, vodencvjetova, dvokrilaca i tulara). Za dijelove bliže riječnim izvorima karakteristične su potočne pastrve i zlatni pijor te peš. Nizvodno, u mirnijoj vodi, žive lipljan, krkuša i potočna mrena. Na Plitvičkim jezerima živjela je pastrva, a u mnoge su vodotoke doseljene kalifornijske dužičaste pastrve. Od sisavaca je u slatkim vodama česta vodena rovka, a od ptica vodenkos. U fauni termalnih izvora ima tercijarnih relikata, kao što je račić podsusedska vodenbabura. U prijelaznoj šaranskoj zoni žive mladica, podust i klen, a značajna je mrena. Na dnu žive oblići, maločetinjaši, puževi (Theodoxus, Fagotia i Lithoglyphus), školjkaši (Spherium i Anodonta), neke slatkovodne spužve, a uz rakušce brojnije su vodenbabure i ličinke dvokrilaca (os. Chironomidae), tulara i drugih kukaca. Ljeti i u jesen u tim se vodama pojavljuju planktonske praživotinje, kolnjaci, račići veslonošci i rašljoticalci. Od riba ovdje žive manjić, grgeč, plotica, uklija i gavčica, od zmija vodene zmije ribarice, a nad vodom lovi ptica vodomar. Uz obalu živi rijetka, danas ugrožena, vidra. Uz vodotoke se gnijezde pliske ili pastirice. U intersticijskim prostorima pješčanih i šljunkovitih nanosa natopljenima vodom uz tekućice, živi bogata podzemna fauna, pretežno sastavljena od vodengrinja, puževa, maločetinaša i sitnih račića, kaoParabathynella i Stenocaris, rakušaca roda Niphargus i jednakonožaca rodova Microcharon i Proasellus. Desni pritoci Save većim su dijelom toka u krškom području i bogati su endemima vezanima za vodeno podzemlje. To su, primjerice, tounjska spužva (Eunapius subterraneus), riba svjetlica (Leusciscus polylepis) i krbavski pijor (Phoxinellus fontinalis), čovječja ribica, špiljska kozica (Troglocarisanophthalmus intermedia), špiljske vodenbabure (Monolistra caeca, M. velkovrhi), špiljski žarnjak (Velkovrhia enigmatica) te desetak endemičnih vrsta vodenih puževa. Nizinske su šaranske vode Sava nizvodno od Rugvice, Kupa nizvodno od Ozlja, dijelovi Dobre, Mrežnice i Korane te Glina, Sutla, Krapina, dio Mure, Drava u donjem dijelu toka, Lonja, Orljava, Vuka, Karašica i Dunav. U njima je plankton obilniji i bogatiji vrstama nego u prijelaznoj šaranskoj zoni, a dno je bogatije vrstama koje žive u mulju i sitnome pijesku. Na dnu žive različiti oblići, maločetinaši, ličinke dvokrilaca, tulara i vretenca, puževi, školjkaši (Pisidium, Unio, Dreissenia) i rakušci (Pontogammarus, Coriphium). Značajne su ribe deverika, šaran i crvenperka, grabežljive som, štuka i smuđ, a udomaćene, uvezene vrste, sunčanica i ribica Pseudorasbora parva te babuška, koja se proširila s istoka. Fauna jadranskoga slijeva. Faunu jadranskoga slijeva čine tri zemljopisno jasno odvojene cjeline. Današnja vodena fauna istarskih rijeka Dragonje, Raše, Mirne i Pazinčice te potoka Čipri i Boljunčice osiromašena je fauna nizinskih tokova Lombardije, nekadašnjega zajedničkoga porječja rijeke Po. Odlikuje se glavočem Padogobius panizzae i mrenom, a za njezino su podzemlje karakteristični endemični pužić Istriana mirnae i vodenbabura Monolistra bericum hadzii. U manjim je barama naseljena zlatna ribica. Tekućice ličkih polja – Gacka, Lika, Novčica i mnogi manji tokovi ponornice su i podzemno utječu u Jadran. Ondje žive endemični hrvatski pijor i piškur, a bila je poznata osebujna potočna pastrva iz rijeke Gacke. Iz podzemlja bogatog endemima poznati su, npr. iz podzemnih voda Like, reliktni školjkaš Congeria sp., velebitska pijavica (Croatobrancus mestrovi) i vodenbabura Monolistra sketi. U dalmatinskim rijekama Zrmanji (s ličkim pritocima iz okolice Gračaca), Krki, Cetini, Jadru, Neretvi, Vrljici oko Imotskoga, Matici kraj Vrgorca te Ljutoj i Konavočici na Konavlima, među ribama se nalaze reliktni rodovi mekousne pastrve, oštrulje i gaovice. U izvorišnome dijelu Krke živi zlousta pastrva, u rječici Jadro solinka, a u Vrljici i Neretvi neretljanska mekousna pastrva. Iz slijeva Neretve opisan je i posebni podust, Chondrostoma knerii. U Cetini je još mnogobrojan endem ilirski klen, dok su endemične cetinska ukliva i podbila gotovo nestale zbog hidrotehničkih zahvata. U Crvenom jezeru kraj Imotskog obitava imotska gaovica, u okolici Vrgorca klen Leuciscus microlepis, a u Čikoli kraj Drniša klen L.turskyi. U Peručko jezero na Cetini unesene su sjevernoeuropske ozimice, a po primorskim lokvama nalazi se živorodna gambuzija. U fauni slobodnih voda najveći je stanovnik čovječja ribica. Za tu su životnu sredinu značajne i različite vrste vodenih puževa, desetonožni rak Speleocaris pretneri te rakušci i rakovi jednakonošci (Monolistra pretneri, M. hercegovinensis, Spheromides virei). Cjevčice reliktnoga podzemnoga cjevaša u većini podzemnih voda često čine naslage na kamenju. Morska fauna → jadransko more, flora i fauna http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=26390 |
Endemske vrste u Hrvatskoj
IZVOR http://www.dzzp.hr/, 1.2.2016. Zahvaljujući svojem geografskom položaju na razmeđu triju biogeografskih regija, Hrvatska se odlikuje velikom raznolikošću staništa. Velika raznolikost kopnenih, morskih i podzemnih staništa rezultirala je iznimnim bogatstvom vrsta, koje Hrvatsku čini jednom od najbogatijih zemalja Europe po bioraznolikosti. Značajnu skupinu u tom mnoštvu vrsta predstavljaju endemi, vrste koje obitavaju samo na određenom području na kojem vladaju specifični uvjeti koji omogućavaju opstanak te vrste. Do sada je u Hrvatskoj poznato oko 1100 endemskih vrsta, najviše slatkovodnih riba i beskralješnjaka te biljaka. Područja s najviše endema su ona i s najspecifičnijim životnim uvjetima, a to su planine Velebit, Biokovo i Mosor, zatim špiljska staništa te otoci i krške rijeke jadranskog slijeva. Znate li?
Hrvatska je država Europske unije s najvećim brojem ujeda otrovnica na godinu. |
SRBIJA
|
Divlja Srbija, prvi deo
Datum objave: 2.5.2021. Proizvodnja: RTS Sasvim prirodno - Zvanični kanal Opis: Najnoviji serijal emisije Sasvim prirodno ima za cilj da vam priblizi prirodu koju najmanje poznajemo, koju retko viđamo, koje se čak i plašimo - to je "Divlja Srbija". Sve više ljudi oseća potrebu da bar za vikend ode iz grada, da prošeta šumama, planinama, da provede vreme u divljini. Na svim tim mestima, gde nema mnogo ljudi i baš zbog toga, žive druga živa bića. Oni gamižu, lete, zuje, zavijaju, brundaju i iako im mi prirodno nismo u lancu ishrane, do slučajnih susreta svakako može doći. Zato je važno da o njima saznamo što više, da budemo svesni svih opasnosti koje susreti sa njima donose, ali i svesni toga da smo mi gosti na njihovoj teritoriji, a ne obrnuto. U četiri nastavka serijala "Divlja Srbija" gledaćete priče o šakalima, vukovima, medvedima, insektima (kao što su komarci, krpelji, itd), zmijama, pticama. Sve ove životinje zaslužuju da o njima saznamo što više i to ne samo da bismo zaštitili sebe, već i da bismo očuvali taj ogroman i raznolik fond živog sveta koji naša zemlja ima. Naučnici kažu da divljinu treba štititi i "ostaviti na miru" koliko je to moguće, jer poslednje što želimo jeste da se ona okrene protiv nas. |
PREGLED PO VRSTAMA
SISAVCI
Ris
|
Ris u Dinaridima
Autor: HOPE: Datum objavljivanja: 6.5.2016. Opis videa: Dužina tijela im je do 1,30 m (uz dodatak repa od 11 do 25 cm), a u ramenima su visoki oko 65 cm. U srednjoj Europi, ovisno o području gdje žive, prosječno su teški od 20 do 26 kg (krajnje vrijednosti su 12 do 37 kg). Ženke su s prosječnom težinom od 17 do 20 kg (krajnosti su 12 do 29 kg) osjetno lakše od mužjaka. Zajedničko svim vrstama risova su šiljaste uši s čuperkom dlake na vrhu i kratak rep. Krzno im je žućkasto do sivo smeđe i često prošarano tamnijim pjegama ili prugama. Šare ovise o okolišu i od područja do područja su različite. Ova vrsta ima izražene čuperke duže dlake na obrazima. Imaju vrlo oštar vid i istančan sluh koji im omogućavaju da lako otkriju plijen. Način života Ris je samotnjak koji lovi prije svega u sumrak i noću. Spektar njegove lovine su mali i srednje veliki sisavci, ptice, zečevi, kunići, vjeverice, zmije i dr., ovisno koje vrste žive na njegovom staništu. Nečujno im se prikrade strelovitom brzinom skoči na njih i sruši ih na tlo. Nakon što pojede svoj plijen, odlazi se odmoriti u svoje skrovište. Vrlo se rijetko poneka jedinka specijalizira na domaće životinje kao što su koze ili ovce. Lovi tipično kao sve mačke: prikrada se iz zasjede zaskoči lovinu ili ju sustiže u kratkom trku (najviše do 20 m). Često mijenja svoje prebivalište prateći srne u njihovim migracijama, kojima se hrani. Zabilježeni su i vrlo rijetki napadi na ljude koji su se dogodili gotovo isključivo u samoobrani. Mužjak i ženka se sreću samo kratko radi parenja između siječnja i travnja. Nakon skotnosti od deset tjedana, ženka koti dvoje, troje mladunaca na nekom mirnom mjestu i ostaju uz majku do sljedećeg proljeća. Smrtnost mladunaca je vrlo velika, tako da samo oko polovine mladunaca doživi godinu dana. Očekivani životni vijek im je 10-12 godina, no postoje i izvješća o jedinkama koje su doživjele i 24 godine. U Hrvatskoj ris živi u Gorskom kotaru, Lici i Ćićariji povremeno na Kordunu i Sjevernom Primorju.Zaštićena je vrsta, premda većina ljudi na tu zabranu lova ne gleda. U Hrvatskoj u divljini obitava 40-60 jedinki običnog risa,dok u susjednoj Sloveniji postoji svega 15 jedinki. Državni zavod za zaštitu prirode uvrstio ga je na žalostan popis kao jednu od šest regionalno izumrlih vrsta sisavaca u Hrvatskoj |
Puštanje risa na Velebitu!
Datum objave: 31.5.2020. Autor: Avanture Gorana Šafareka Opis: Šumska ljepotica Štirovača u srcu Velebita bogatija je za novog stanovnika! U subotu ujutro ris Pino ispušten je na graničnom području između Nacionalnog parka Sjeverni Velebit i Parka prirode Velebit te se pridružio u misiji spašavanja dinarske populacije od izumiranja. Iza imena Pino, protkana je podrška i suosjećanje prema Italiji, koja je pretrpjela ogromne gubitke tijekom epidemije virusa Covid-19. Italija je ujedno partner na LIFE lynx projektu, čiji cilj je i povezati populacije risa u Alpama i Dinaridima kako bi se osigurala dugoročna održivost tih ugroženih populacija. Čast za imenovanje risa pripala je talijanki Michelle Pozzini, volonterki koja se prošle jeseni pridružila LIFE Lynx timu u svrhu izrade magisterskog rada. No osim iskustva na ovom važnom projektu, Michelle je doživjela i epidemiju i potres. Pinov dolazak u bogati krajobraz Velebita, važan je korak za očuvanje ravnoteže zdravog ekosustava, osobito u mjesecu kada se obilježava Međunarodni dan biološke raznolikosti i Dan zaštite prirode u Hrvatskoj. Posebno su radosni u NP Sjeverni Velebit jer je Pino stigao kao najljepši poklon za 21 rođendan. Pino, želimo ti dobrodošlicu! Budi baš poput zelenog bora (Pino) po kojem si dobio ime, prilagodljiv na ekološke uvjete, izdržljiv i dugovječan. |
|
PROKLETIJE
Balkanski ris upisan u popis ugroženih vrsta Međunarodne unije za očuvanje prirode 24.11.2015. Međunarodna unija za očuvanje prirode (International Union for Conservation of Nature (IUCN) upisala je na svoj Crveni popis ugroženih vrsta, balkanskog risa, kao zasebnu podvrstu euroazijskog risa, i dodatno ga označila kao “kritično ugroženu vrstu”. Time je i službeno potvrđeno kako je balkanski ris među najrjeđim i najugroženijim životinjama iz porodice mačaka na svijetu. Za razliku od iberijskog risa u Španjolskoj, u čiju je zaštitu i spašavanje preostale populacije u proteklih 15 godina uloženo oko 90 milijuna eura, balkanski ris nije privlačio gotovo nikakvu pozornost na međunarodnoj razini. Dugo je vremena ova vrsta bila poput fantoma. Prema posljednjim procjenama ima manje od 35 preostalih jedinki balkanskog risa. Uništavanje staništa, lov i smanjenje količine njegova plijena, doveli su ovu vrstu do ruba opstanka. Uspješna reprodukcija vrste zabilježena je samo na području Nacionalnog parka “Mavrovo” u Makedoniji i planinama Munella u sjevernoj Albaniji, gdje se, međutim, velikom brzinom eksploatiraju šume i smanjuje risovo prirodno stanište. Euronatur, njemačka je fondacija za očuvanje prirode, koja zajedno sa svojim partnerskim organizacijama, već više o deset godina intenzivno nastoji sačuvati posljednje jedinke bakanskog risa i njegova staništa. Više pronađi na njihovoj stranici: http://www.euronatur.org/Landingpage.1708.0.html |
Balkanski ris - Stanje na području Dinarskog gorja (do 2015. godine)
ALBANIJA Izvješća o viđenjima risa u sjevernom dijelu Albanije (Prokletije) do sada nisu potvrđena postavljenim kamerana na terenu. KOSOVO Kamera-zamka potvrdila je nazočnost risa u kosovskim Prokletijama u ožujku/martu 2015. Ostali podaci su vrlo stari, između 35 i 40 godina, a govore o nazočnosti balkanskog risa na Prokletijama, uz granicu prema Albaniji i Crnoj Gori. CRNA GORA Preliminarno istraživanje u 2013. pokazalo je kako su dva primjerka ubijena 2002. godine na području uz albansku i kosovsku granicu. Procjenjuje se kako je malo vjerojatno da na području Crne Gore još ima primjeraka balkanskog risa. |
Medvjed
Dinarsko-pindoska populacija smeđeg medvjeda proteže se u 9 zemalja, više od bilo koje druge od 10 populacija medvjeda u Europi. Sjeverozapadni i jugoistočni dio populacije nalazi se u državama članicama EU (Slovenija (SI), Hrvatska (HR) i Grčka (GR)), ali središnji dio populacije medvjeda nalazi se u 6 zemalja koje nisu članice EU. u različitim fazama pristupanja EU (Bosna i Hercegovina (BA), Srbija (RS), Crna Gora (ME), Kosovo (XK), Sjeverna Makedonija (MK) i Albanija (AL)). Ukupna veličina populacije procjenjuje se na oko 3300 medvjeda (od kojih oko 40% živi u zemljama izvan EU). IUCN je populaciju klasificirao kao ranjivu. Istodobno, svijest o smjernicama EU-a za očuvanje i upravljanje na populacijskoj razini vrlo je niska u Dinarskoj regiji, kao i kapacitet i kompetencije za poštivanje tih smjernica.
IZVOR Euronatur 5.12.2022.
IZVOR Euronatur 5.12.2022.
|
Bear, Brown Bear (Ursus arctos), Slovenia
Datum objave: 10.10.2012. Autor: Uroš Novak Opis: The short documentary film 'Bear, Brown Bear' was made as a part of the LEADER project 'Our Everyday Bear' by the Institute of Ecology 'Nature 2001'. The film is readily distinguishable by its exceptional footage and top quality concept, and it is well-worth watching. It features nine different bears, all of which were filmed in the brown bear region in the south of Slovenia, the Kočevsko region. The bears were captured on film in their natural habitat! In the anniversary year of Leopold Hufnagl (1857-1942), one of the pioneers of nature and bear conservation in Europe, the film 'Bear, Brown Bear' presents a specific document of nature conservation in Central and Southeast Europe. The Slovenian version of the film was introduced on June 26, 2012, on the YouTube channel (http://www.youtube.com/watch?v=ikFhfB...), and it was dedicated to our young Slovenian state. |
Yellow Bear
Datum objave: 13.12.2012. Autor: Pavle Balenovic Opis: To kill 100 bears? (Europe, Croatia, Gorski kotar). The ten years old propaganda regarding the necessity to kill bears is still active today. The state firm Croatian forests has hunting units organized in the system. The Head of one (Gorski kotar NW area), a person from the hunting lobby who makes for living by killing bears, advertise in public the necessity of killing exactly 100 bears (nor less nor more). They rule and dispose of natural treasures as if it were their own, not public property. One could see that the main reason for such an attitude is to increase income, as well as to the profitability (of his Hunting unit within the Croatian forests). The article of Mr.Ladislav Radoslovic who spoke out in favor of bear protection, published in "Novi list" on 11th November 2012 (Rijeka, Croatia) is the principal reason and basis for publication of this documentary. (Author: Pavle Balenovic) |
U Crnoj Gori od 320 do 360 međeda
Datum objave: 9.3.2021. Postavio: Duklja - Zeta - Crna Gora Opis; 03.03.2021. BEZ PRECIZNIH PODATAKA U Crnoj Gori od 320 do 360 medvjeda Svjetski je dan divljih vrsta. Proteklih sedmica, sa punim pravom, govorilo se o odnosu društva prema medvjedima, nakon što je u Beranama ubijena mečka. Koliko medvjeda slobodno hoda Crnom Gorom, još uvijek ne znamo. Miloš Janković, načelnik Direktorata za lovstvo kaže da je populacija medvjeda u Crnoj Gori stabilna i da se kreće od 320 do 360. Na drugoj strani, Jelena Marojević Galić iz NVO „Parkovi Dinarida“ ističe da je riječ o procjenama koje kažu da u Crnoj Gori imamo od 300 do 400 medvjeda. Aleksandar Perović, NVO „Czip“ ističe da njihova istraživanja kažu da imamo od 280 do 300 medvjeda. Da bismo imali preciznije podatke morale bi da se sprovedu metode poznate svijetu nauke. Prije četiri godine su iz Centra za zaštitu i proučavanje ptica u Pivi, upravo putem ispitivanja izmeta, utvrdili broj medvjeda. Za priču oko medvjeda i uopšte divljači mora da se pita struka, smatra Perović, u suprotnom životinjama se ne piše dobro. “Ako ostavimo stanje kakvo jeste bićemo u problem”, zaključio je Perović. RTCG, Nemanja Živaljević |
Vuk
Izvješće o stanju populacije vuka u Hrvatskoj u 2012. godini, Državni zavod za zaštitu prirode RH
|
Wolf pack
Datum objave: 21.2.2022. Autor: Astra Divina Opis: So happy to share this video with you. If you are a wildlife lover, check out our channel and our educational program Wild & Free: https://astra-divina.com/en/experienc... Lokacija: Gorski kotar Vukovi u BiH — Vrsta koju treba zaštititi?
Datum objave: 9.3.2022. Autor: doku․ba Opis. Koliko vukova nastanjuje šume Bosne i Hercegovine i da li ova vrsta zaslužuje status ugroženosti? Sa doktorom Igorom Trbojevićem obišli smo Manjaču, planinu koja je po vukovima čuvena. Priča: Osman Zukić • Video: Almir Kljuno • Pročitajte tekst na: https://bit.ly/3hTc3gU Čitala: Ivana Kalember "Zelene milje", serijal autorskih reportaža i video priča o stanju i perspektivama ekološke svijesti u BiH, nastao je uz podršku Fonda otvoreno društvo BiH |
Wolf Attack Sequence (Napad vukova), Velebit
Datum objave: 27.9.2017. Autor: Pavle Balenovic Opis. Od djetinjstva me oduševljavala priroda. Divio sam se divljim životinjama a onda posebice vukovima. Kako sam počeo putovati, skupilo sam pristojno znanja i vrijedno iskustvo. Upoznao sam ljude i prostore na kojima su živjeli vukovi. Sjećam se obitelji Nekić (Perila) na krajnjem jugu Velebita ... penjući se kamenom cestom, pokupio sam jednu baku u moj džip da joj pomognem doći kući, da se ne uspinje pješice. Grga, koji je, nakon školovanja, ostao doma nastavivši tradicionalni način života na planini, često mi se pridružio lutanjima divljinom. Spomenuo je slučajeve kada su im koze i ovce nestajali preko noći. Uhvaćene od vukova. Dolje južno na samoj staroj cesti nalazila se kuća Modrića (Jasenice). Jedne sam večeri sreo Stipu. Zbog čestog gubitka svjetla dok smo razgovarali, zbog labavih, žičanih kontakata na akumulatoru koji je koristio u sobi, dao sam mu svoju lampu za akumulator. Taj mali dar bio je dovoljan za početak našeg prijateljstva. Godinu dana kasnije snimili smo scene za moj vlastiti dokumentarni film o vukovima. Ideja je bila rekonstruirati česte napade na stoku držanu na planini od ljeta do prvog snijega. Od davno je čovjek u tim krajevima zauzeo stanište vuka i otjerao mu njegov prirodni plijen. Da bi preživio, vuk je počeo otimati ljudsku imovinu, stoku koja je tamo bila uzgajana u priličnom broju. Unatoč svemu nije bilo rata između vuka i čovjeka. Očekivalo se da treba ostaviti nešto i za vukove. Ali to je stvorenje ipak smatrano štetočinom, što je uzrokovalo istrebljenje na mnogim područjima. Moja je namjera bila doprinijeti boljem razumijevanju vukova i promjeni negativnog stava prema njima. Činilo se da i Stipe misli isto. Tako smo organizirali i snimili planiranu epizodu. Životinjama koje su se koristile tijekom snimanja nije nanesena nikakva bol. Obitelj Modrić, bili su pristojni i dobri ljudi. Posjetio sam ih kad god bih odlazio snimati divlje životinje, prirodu i život u planinama. Tako sam snimio i prijatelja i njegovog sina koji su prikupljali stado koza, zatvarajući tor i neke planirane scene prema planu za film. Ubrzo nakon 1990. godine rat je uništio njihov dom. Sve se odjednom promijenilo i više ih nisam vidio. Otišli su kao i mnogi ljudi iz tog kraja.. I onda sam tek prije samo nekoliko godina dobio informacije o tome tko je mali dječak koji je pomagao ocu u mojoj epizodi? Taj dječak postao je poznati hrvatski nogometni igrač Luka Modrić. Čitao sam kako je ostvario svoj dječački san. Ove snimke nije vidio (snimljene 1989 -1990.) jer su sada prvi put objavljene. Nakon rata puno je mina ostalo po planini što je uništilo sliku cijelog tog planinskog područja. Strah i nesigurnost za svakog posjetitelja. Danas se to područje još više promijenilo. Izgradnja nove autoceste trajala je nekoliko godina što je uništilo mir i sklad potreban divljači za život. Možda čak i pregust sezonski turizam i promet prema obali također su sudjelovli u tome. Vukovi su nestali. I ljudi su nestali. Nedavne klimatske promjene, ekstremno vruće ljeto, nemar i nedostatak ljudske brige izazvali su požare u okolišu. To je vjerojatno pokrenulo i vukove prema sjeveru gdje su upravo započeli novi projekti u stočarstvu. I evo upravo se događa da vuk, zakonom zaštićen kao visoko ugrožena vrsta, postaje smetnja u prostoru u kojem je oduvijek uspijevao živjeti. Već svjedočimo idejama za ograničavanje potpune zaštite vuka i smanjenje njegovog broja ubijanjem. Novac će odlučiti kako će sve završiti kao što je to u većini važnih problema u našem životu. Kao što sam spomenuo, vuk je simbol prave divljine, tako je i ponosni simbol Velebita. Luka Modrić, koji je najranije djetinjstvo proveo u staništu vukova i sve mlađe generacije nakon njega, moraju biti ponosni na tu činjenicu. A ponosna Lika počašćena je imenom koje je dobila upravo po vuku, tom veličanstvenom stvorenju čiji je dom i prirodno stanište uvijek bila. (Grčki - liekos / lyk znači - vuk) Pavle Balenović-2017. |
Odabrani video
|
U šumi slovenske regije Kočevsko u jesen 2021. kamere su zabilježile rijedak prizor, čopor vukova i njihovu međusobnu interakciju.
Ovaj close up video pokazuje neke intimne trenutke vučjeg čopora poput međusobnog čišćenja i društvenog povezivanja. Iako nam u videu ponekad zvuče agresivno, to je samo način na koji oni komuniciraju, stoji u opisu snimke. Čopor vukova snimila je foto-zamka postavljena u svrhu projekta LIFE Lynx koji prati riseve na području Hrvatske, Slovenije i Italije. |
Wolf pack from Kočevsko, Slovenia
Datum objave: 10.11.2021. Autor: Lan Hočevar Opis: Close up video of the wolf pack intimate moments such as grooming and social bonding behavior. Although in the video, they sometimes sound a bit agressive to us, but this is just the way how wolves communicate. The video was recorded in the wild, in Kočevsko forests in Slovenia, using camera trap. |
Autohtone pasmine pasa
Kraški ovčar ali kraševec je edina slovenska avtohtona pasma.
Zunanjost Kraševci so srednje veliki mišičasti pastirski psi, z gosto in bujno železno sivo dlako, dolgo okoli 10 centimetrov. Imajo prijazen in rahlo otožen pogled. Izvor Od kje so prišli predniki kraških ovčarjev, ni povsem znano. Ena vodilnih teorij je, da so se kraševci razvili iz pasme canis molosus, ki naj bi se razvila iz Azijskih psov, ki so jih v Evropo pripeljali Grki. Iz pasme canis molosus naj bi se poleg kraševca razvil tudi šarplaninec, grški pastirski pes in drugi. Druga teorija pravi, da so predniki današnjih kraševcev prišli iz Apeninskega polotoka, čeprav v Italiji prevladuje teorija, da so njihovi pastirski psi prišli iz vzhoda. Najmanj raziskana teorija pa pravi, da so prednike kraševcev prinesli Slovani izza Urala. Zgodovina Že Janez Vajkard Valvasor je v knjigi Slava vojvodine Kranjske opisoval močne in neustrašne pse, ki so jih gojili ob reki Pivki. Ta zapis je najbolj trden dokaz, da so kraševci živeli na našem ozemlju že pred več stoletji. Prvotno so kraševce imenovali istrski ovčarji, vendar je po prvi svetovni vojni Istra pripadla Italiji, zato so ga slovenski kinologi preimenovali v ilirski ovčar. Po drugi svetovni vojni so ime ilirski ovčar uporabljali za dve pasmi: šarplaninca in kraševca. Čeprav sta si pasmi po zunanjosti podobni, zdaj obe priznavajo kot samostojno pasmo. Po drugi svetovni vojni so lahko slovenski kinologi našteli le 44 kraševcev. Današnjo pasmo so mednarodni kinologi priznali leta 1968 pod imenom kraševec. Značaj Kraški ovčar je po značaju pastirski in ne ovčarski pes, zato se zanje v Sloveniji od leta 2001 naprej uporablja ime kraševec, v mednarodni kinologiji pa je še vedno v uporabi ime kraški ovčar. Pastirski psi se od ovčarskih bistveno razlikujejo po tem, da je (bila) naloga ovčarskih psov zganjati vso čredo skupaj, zato so živahni in večinoma niso tako dobri čuvaji, medtem ko pastirski psi večinoma »lenarijo« in so ves čas budni, pozorni in pripravljeni odreagirati na nevarnost črede, kot so volkovi, potepuški psi in dandanes, ko se uporablja kot družinski pes, na tatove. Kraški ovčarji popolnoma ustrezajo kriterijem za pastirskega psa: do svoje družine obnašajo dobrodušno, umirjeno in se nanjo zelo navežejo. Do tujcev se obnašajo nezaupljivo, vendar ko enkrat spoznajo krog rednih obiskovalcev in prijateljev, se bodo tudi do njih obnašali prijazno. Zato npr. le redko lajajo na poštarja, saj se ga navadijo. Kraševec ima zelo rad otroke. Je inteligenten pes, ki je moral, ko je čuval črede, sam presoditi situacijo, zato je suveren pes, ki se človeku ne bo nikoli popolnoma podredil, vendar ga lahko z dosledno vzgojo naučimo poslušnosti. Izvor: Wikipedija - Kraški ovčar |
Izvor fotografije: Kinološka zveza Slovenije
|
GMAZOVI
|
|
BIOSPELEOLOGIJA
|
Travunijana djokovici
Znanstvenici profesor Vladimir Pešić s Univerziteta Crne Gore i slovački biospeleolog Jozef Grego otkrili su 2019. godine u blizini Podgorice u Crnoj Gori novu vrstu vodenog puža i nazvali su je Travunijana djokovici, u čast tenisaču Novaku Đokoviću. Ova vrsta jedna je od najrjeđih na svijetu, a pronađena je u krškom izvoru pokraj glavnog grada Crne Gore. - Da biste otkrili neke od najrjeđih životinja na svijetu koje nastanjuju jedinstvena podzemna staništa dinarskog krša, došli do nepristupačnih špilja i izvora, kao i za dugotrajan i strpljiv rad prilikom obrade prikupljenog materijala, potrebna vam je Novakova energija i entuzijazam, a ova je vrsta jedna od najrjeđih na svjetskom nivou, jedinstvena kao i Novak, rekao je za Vijesti.me Pešić. Novootkrivena vrsta puža široka je oko 1,8 mm, a visoka oko 2-3 mm. Ima mliječnobijelu ljusku u obliku izduženog konusa, a prilagođen je za život u podzemnim staništima. Pripada porodici Hydrobiidae, vrlo raznolikoj porodici malih do sitnih puževa koji nastanjuju slatku ili bočatu vodu, uključujući špilje i podzemna staništa. Profesor Pešić i biospeleolog Grego prikupili su Travunijanu djokovici s izvora Vriješko vrelo, krškog izvora u blizini Podgorice, glavnog grada Crne Gore, tijekom izleta u travnju/aprilu 2019. godine. Vriješko vrelo nalazi se u danilovgradskoj općini, kod sela Bandići, ispod ceste koja vodi do jezera Modro oko, lijevog pritoka rijeke Matice. Travunijana djokovici prvi je do sada otkriven pripadnik roda Travunijana u slivu Skadarskog jezera. Također je jedini pronađen izvan porječja rijeke Trebišnjice u Hercegovini, što ukazuje na zagonetni raspon tih puževa po dinarskim podzemnim staništima. Odakle su i kako došli, i dalje ostaje tajna. Znanstvenici sugeriraju da bi se Travunijana djokovici trebala smatrati ranjivom vrstom prema kategorijama Crvenog popisa IUCN-a (Međunarodni savez za očuvanje prirode i prirodnih bogatstava). Podzemni ekosustavi izuzetno su ranjivi na promjene okoliša koje uzrokuju ljudi i, budući da su nejasni, često ih se zanemari tijekom napora na očuvanju prirode.
U planu je nastavak istraživanja ove vrste, s ciljem detaljne DNK analize tog endema, kako bi se dobila slika kako se odvijala evolucija živog svijeta i proces kolonizacije krških područja Dinarida, a u svemu sudjeluje desetak profesora i doktoranda iz Crne Gore, Poljske, Slovačke i Srbije. Znanstveni rad o otkriću nove vrste objavljen je u međunarodnom stručnom časopisu Subterrenean Biology. PROČITAJ IZVORNI ZNANSTVENI ČLANAK
GREGO, Jozef, PEŠIĆ, Vladimir: First record of stygobiotic gastropod genus Travunijana Grego & Glöer, 2019 (Mollusca, Hydrobiidae) from Montenegro. Subterranean Biology 38: 65-76. 2021. (PDF) 
Holotip (lijevo) i paratipi (desno) vrste Travunijana djokovici.
Autor/zasluga za fotografiju: Jozef Grego MALI POJMOVNIK: Holotip (lat. holotypus) je primjerak (ili bilo koji drugi element, npr. crtež) koji je autor upotrijebio ili naznačio kao nomenklaturni tip. Dok postoji, on automatski definira upotrebu odgovarajućeg imena. Paratip (lat. paratypus) je primjerak (ili bilo koji drugi element) citiran u originalnoj publikaciji, ali nije ni holotip niti izotip. Ako autor (uglavnom u strarijoj literaturi) citira dva ili više primjeraka kao tipove, svi osim prvoga (a to je holotip) su paratipovi. |
Područje oko Vriješkog vrela
KORDINATE: 42.481206 ° N, 19.145484 ° E 
Tipski lokalitet na kojem je pronađena nova vrsta Travunijana djokovici
Autor/zasluga za fotografiju: Jozef Grego |
IZVORI I LITERATURA
SISAVCI
ANGELIS de, Daniele; KUSAK, Josip; HUBER, Djuro; RELJIĆ, Slaven; GUŽVICA, Goran; CIUCCI, Paolo: Environmental and anthropogenic correlates of seasonal migrations in the Dinaric‐Pindos brown bear population. Journal of Zoology, 10111/jzo.12864. 19 January 2021 (HTML)
- Sažetak; Abstract; Seasonal migrations (i.e. seasonal round‐trips between disjunct areas) have been rarely documented for large carnivores. The Dinaric‐Pindos brown bear (Ursus arctos) population is the third largest in Europe, but little information is currently available on individual movement patterns. We studied movement patterns by 12 GPS‐collared adult and subadult bears in Croatia and Bosnia Herzegovina during 2004–2017, including migratory movements by some instrumented bears. To investigate environmental correlates of migrations, we first used the canonical Outlying Mean Index analysis, identifying habitat descriptors of summer and fall ranges, and then applied mixed‐effects logistic regression to quantify variation in habitat use between them. Thirty‐seven per cent 37% of the bears (7 bear‐years) migrated during hyperphagia (i.e. partial migration), and seasonal migration was also facultative, as it occurred only during mast (i.e. beechnut) poor years. Migrating bears entered migration during early fall (median = 25 Sept) and returned to their pre‐migratory ranges after about 7 weeks (median = 18 Nov). Net distances between pre‐migratory (summer) and post‐migratory (fall) averaged (±sd) 26.5 ± 9.7 km, with a maximum distance of 38.8 km, corresponding to actual distances travelled of 61.1 ± 21.5 km. Summer ranges from which bears migrated were best described by proximity to supplemental feeding sites and mixed forests, whereas fall ranges reached by migrants were differentiated by lower elevations, and a higher share of deciduous forest, grasslands, forest edges and shrublands. Relative to pre‐migratory ranges, bears in post‐migratory ones increased their distance to anthropogenic features and showed higher use of cover types expectedly richer in berries and other fleshy fruits. Although we lack any causative evidence, we speculate migration in this bear population is triggered during poor beechnut years by increased social despotic interference at supplemental feeding sites that elicits redistribution of subordinate bears.
- Sažetak. The Dinaric-Balkan grey wolf population used to be at a border between the large remaining Eastern European populations and the largely eradicated Western European populations. During the last few decades we have witnessed the Western European wolf population recovery. Substantial genetic variation has previously been reported in the Balkan wolf population, but rigorous genetic characterization has not been done for its central parts. The aims of this research were to determine genetic diversity based on mtDNA sequence variability, to infer possible population structuring, to find genetic signals of population expansions or bottlenecks and to evaluate phylogenetic position of the grey wolf population from the Central Balkans. Six haplotypes were detected, of which three have only been found in the Balkan region. These haplotypes belong to both haplogroups previously determined in Europe. Based on our mtDNA sequence analyses, the Dinaric-Balkan wolf population is vertically differentiated into “western” (Croatia/Bosnia and Herzegovina) and “eastern” (Serbia/Macedonia) subpopulations. None of the results support assumption of population expansion. Instead, significantly positive values for Tajima's D and Fu's Fs may suggest recent population bottleneck. Obtained data may be helpful in observation to which extent gene pool from the Balkans contribute to newly founded populations in Western Europe.
- Sažetak. Declines of grey wolf (Canis lupus L.) populations in Europe began some 250 yr ago, eventually leading to the almost-complete eradication of wolves from Western Europe. As a consequence, the majority of the remaining populations today exhibit unique haplotypes. A population in the Dinaric Mountains survived the eradication, and represents the closest stable wolf gene pool to the Western Europe. The grey wolf in Croatia reached the edge of extinction in the beginning of the 1990s, while during the last 10 yr, an increase in the population size was observed, and in 2008, it was estimated at around 200 individuals. We analyzed a 281 bp portion of the mitochondrial DNA control region of 91 grey wolf samples from Croatia. Totally, 4 haplotypes with 11 polymorphic sites were identified, with a haplotype diversity of 0.711 ± 0.018. One haplotype is new and has heretofore not been registered in any grey wolf population worldwide. The Croatian wolf population has one of the highest levels of mtDNA variability recorded to date, and probably retains a significant proportion of the genetic diversity of the formerly widespread and continuous European wolf population. Therefore, the Croatian wolf population is a valuable source of genetic diversity, which through immigration could help restore populations with reduced variability.
- Sažetak. Wolf-dog hybridization is considered as one of the main threats for wolf conservation since the admixture and introgression of domestic genes may disrupt local adaptations and threaten the long term survival of wild wolf populations. We investigated the occurrence of wolf-dog hybridization in Croatia by analyzing a panel of 12 autosomal microsatellite markers using Bayesian admixture tests, and assessed its directionality by the use of maternally and paternally inherited markers in combination with morphometric data and morphological features. A systematic analysis of morphologic features and morphometric data was used to rank the studied individuals into either phenotypic wild-type wolves or suspected hybrids. By combining Bayesian assignment results with phenotypic features, we set three thresholds which differentiated wolves from hybrids with maximized hybrid detection and a minimized chance for false positive hybrid identification. On the basis of phenotype, out of 176 wild canids, 157 (89.2%) were categorized as wolves and 19 (10.8%) as suspected hybrids. On the basis of the Bayesian admixture tests and phenotype together, five (2.8 percent) animals were classified as wolf-dog hybrids, four of them as backcrosses with wolves, and one as a backcross with a dog. Mitochondrial DNA suggested that all hybrids originated from the mating of female wolves and male dogs. Two male hybrids had Y chromosome haplotypes common to both wolves and dogs, while the other two had wolf private Y chromosome haplotypes. One wolf had a dog Y-haplotype, indicating a past introgression of dog genes. All hybrids were found in Dalmatia, where wolves settled recently, and where they live close to humans, with a high rate of human-caused mortality. These conditions are considered as favorable for wolf-dog hybridization. However, we found a low hybridization prevalence in Croatia, which is nonetheless expected to persist as long as the conditions favoring its occurrence are met. The ecological, sociological, conservation and management implications of hybrid occurrence are yet to be determined.
- Sažetak. Tensions between humans and wolves have led to intensive worldwide studies of wolf feeding habits and their relative preference for domestic and wild ungulates. The aim of this study was to provide further insight into the diet composition of wolves in Croatia, based on stomach contents of dead wolves. We examined spatial variation in wolf diet and prey selection relative to availability of wild and domestic animals. Furthermore, we aimed to determine selectivity in feeding habits in relation to wolf gender and age. The study was conducted on the stomach contents of 42 gray wolves (18 females, 24 males). Samples were collected from three regions of Croatia with different ratios of domestic and wild prey availability. The density ratio of domestic to wild ungulates increased gradually from north-west (5.8), through central (11.6) to south-east (134) Croatia. Wolf diet followed this pattern with the ratio of domestic animals increasing from 0.7 to 1.3 and 5.3, respectively. The relative share of wild ungulates in wolf diet was significantly higher in all three regions of wolf range in Croatia, even where livestock availability was high. Female wolves ate birds, rodents, and dogs more than males and in the south, where wild ungulates were scarce. This study showed wolves’ selectivity for wild ungulate, rather than for abundant, but well-guarded livestock. The European idea of coexistence of humans and wolves in human-dominated landscape seems possible with some effort and understanding from humans’ side.
- Sažetak. In the last two centuries, persecution and deforestation caused grey wolf Canis lupus populations in Europe to decline. Recently, their numbers started to recover although most populations still remain isolated from one another. This study presents the first documented evidence of the successful reconnection of the Dinaric-Balkan and the Alpine wolf populations via long-distance dispersal and subsequent reproduction. A young male wolf radiocollared in the Dinaric Mountains in July 2011 travelled through Slovenia and Austria to the Italian Alps, where he settled in March 2012. During the 98 days of dispersal period, the wolf has travelled a cumulative line distance of 1176 km crossing multiple anthropogenic and natural barriers, and successfully hunting wild prey until he settled 233 km straight line distance from its natal territory. Camera trapping, snow tracking and genetic evidence in the new territory confirmed pairing with a female wolf from the neighbouring Alpine population. In the following year, the pair has produced a first documented “mixed” litter between wolves from the Dinaric-Balkan and the Alpine wolf populations. This case study demonstrates the potential for the future merging of European wolf populations even in human-dominated landscapes and highlights the importance of transboundary cooperation in wolf research and management.
- Sažetak. The grey wolves of Bosnia and Herzegovina form a subpopulation of the Dinaric-Balkan wolf population and represent one of Europe’s least studied wolf populations. Since the Dinaric-Balkan population is a valuable source of genetic diversity for neighboring populations, comprehensive assessments are warranted. We aimed to determine the genetic variability and structure of the grey wolf population from Bosnia and Herzegovina, as well as estimate levels of gene flow and inbreeding and evaluate genetic signals of a bottleneck. To do this, we analyzed the variability of eighteen microsatellite loci. We found moderately high genetic heterozygosity for wolves from Bosnia and Herzegovina, as described for other Dinaric-Balkan wolf populations. We reveal weak genetic structuring with two genetic clusters identified. Wolves from the eastern part of the region formed a relatively distinct cluster, whereas individuals in the second cluster overlapped quite considerably with admixed individuals. Despite the signal of genetic structure being weak, clustering of individuals from the eastern part of the country extended through all analyses. Thus, this cluster could be considered a separate management unit, perhaps requiring specific conservation attention.
- Sažetak. The Balkan Peninsula and the Dinaric Mountains possess extraordinary biodiversity and support one of the largest and most diverse wolf (Canis lupus) populations in Europe. Results obtained with diverse genetic markers show west-east substructure, also seen in various other species, despite the absence of obvious barriers to movement. However, the spatial extent of the genetic clusters remains unresolved, and our aim was to combine fine-scale sampling with population and spatial genetic analyses to improve resolution of wolf genetic clusters. We analyzed 16 autosomal microsatellites from 255 wolves sampled in Slovenia, Croatia, Bosnia and Herzegovina (BIH), and Serbia and documented three genetic clusters. These comprised (1) Slovenia and the regions of Gorski kotar and Lika in Croatia, (2) the region of Dalmatia in southern Croatia and BIH, and (3) Serbia. When we mapped the clusters geographically, we observed west-east genetic structure across the study area, together with some specific structure in BIH–Dalmatia. We observed that cluster 1 had a smaller effective population size, consistent with earlier reports of population recovery since the 1980s. Our results provide foundation for future genomic studies that would further resolve the observed west-east population structure and its evolutionary history in wolves and other taxa in the region and identify focal areas for habitat conservation. They also have immediate importance for conservation planning for the wolves in one of the most important parts of the species’ European range.
BIOSPELEOLOGIJA
GREGO, Jozef, PEŠIĆ, Vladimir: First record of stygobiotic gastropod genus Travunijana Grego & Glöer, 2019 (Mollusca, Hydrobiidae) from Montenegro. Subterranean Biology 38: 65-76. 2021. (PDF)
- Sažetak; The stygobiotic genus Travunijana Grego & Glöer, 2019 is one of the typical elements of the subterranean freshwater fauna of the Trebišnjica River Basin in Bosnia and Hercegovina. The previous records of the genus suggested that its distribution was limited to the basin of the Trebišnjica River and adjacent parts of the southwestern Neretva Basin. In this paper we describe a new species, Travunijana djokovici sp. nov. from “Vriješko Vrelo” spring in Montenegro. The recent finding of a new species in the Skadar Lake basin (The Drin River system) suggests the possibility of a subterranean route between the Trebišnjica and the Drin drainages, indicating that likely the endemic subterranean fauna in both basins has a lower level of historical isolation than has been considered so far.
