---

Poglavlje je u izradi. U međuvremenu pročitajte:

Novi hrvatski endem

Ojavljeno na http://www.dzzp.hr/, 1.2.2016.

Zahvaljujući svojem geografskom položaju na razmeđu triju biogeografskih regija, Hrvatska se odlikuje velikom raznolikošću staništa. Velika raznolikost kopnenih, morskih i podzemnih staništa rezultirala je iznimnim bogatstvom vrsta, koje Hrvatsku čini jednom od najbogatijih zemalja Europe po bioraznolikosti. Značajnu skupinu u tom mnoštvu vrsta predstavljaju endemi, vrste koje obitavaju samo na određenom području na kojem vladaju specifični uvjeti koji omogućavaju opstanak te vrste.
Do sada je u Hrvatskoj poznato oko 1100 endemskih vrsta, najviše slatkovodnih riba i beskralješnjaka te biljaka. Područja s najviše endema su ona i s najspecifičnijim životnim uvjetima, a to su naše planine Velebit, Biokovo i Mosor, zatim špiljska staništa te otoci i krške rijeke jadranskog slijeva.
Nedavno se ovom bogatom i vrijednom popisu pridružila još jedna endemska vrsta. Naime, znanstvenici s Instituta za oceanografiju i ribarstvo iz Splita su uz suradnju sa znanstvenicima iz inozemstva  našli su u vodama rijeke Cetine specifičnu, do sada još nepoznatu, vrstu alge. Ono što su otkrili iznenadilo je znanstvenike koji se bave tom skupinom organizama jer se radi o jedinoj vrsti koralinske alge koja je potpuno prilagođena životu u slatkoj vodi.
Do sada se smatralo da su koralinske alge isključivo morski organizmi od kojih neke vrste naseljavaju staništa s boćatom vodom, ali ne i slatkom. Vrsta Pneophyllum cetinaensis prilagodila se potpuno životu u slatkoj vodi. Ova alga rijedak je evolucijski primjer prelaska iz jednog ekosustava u drugi, iz mora u slatku vodu. To se nije moglo dogoditi nigdje drugdje osim u krškim rijekama umjerenog pojasa. Naše krške rijeke bogate su kalcijevim i magnezijeviom karbonatom te imaju pH vrlo sličan morskom. Budući da koralinske alge ugrađuju kalcijev karbonat u svoje tkivo do sada se smatralo da slatka voda nema dovoljne razine spomenute kalcijeve soli te da nema dovoljno visok pH kako bi bila povoljno stanište za ovu skupinu algi. Međutim, sudeći prema novom otkriću, rijeka Cetina stvorila je upravo takve uvijete što je omogućilo ovakav evolucijski korak.
Novootkrivena vrsta naseljava rijeku Cetinu od njezinog ušća do brane Peruča. Ova činjenica, da se alga ustvari rasprostranila uzvodno, a nema organa za pokretanje, postavila je timu znanstvenika zanimljivu zagonetku. Na staništima alge pronađeno je mnoštvo slatkovodnih puževa čije su kućice obrasle ovom endemskom algom. Iz toga nije bilo teško zaključiti kako su upravo slatkovodni puževi bili glavni saveznici ovoj algi u širenju duž rijeke Cetine.
Rad je objavljen u časopisu Nature grupe, Scientific Reports te se može pronaći na sljedećoj poveznici: http://www.nature.com/articles/srep19642.

Pneophyllum cetinaensis obrasta kućicu puža
Autor: Laboratorij za bentos, Izvor; Izvor: DZZP RH

---

Adriatic Flyway from invida on Vimeo.

​To kill 100 bears? (Europe,Croatia,Gorski kotar). 
Opis videa (original, na engleskom jeziku):
The ten years old propaganda regarding the necessity to kill bears is still active today. The state firm Croatian forests has hunting units organized in the system. The Head of one (Gorski kotar NW area), a person from the hunting lobby who makes for living by killing bears, advertise in public the necessity of killing exactly 100 bears (nor less nor more). They rule and dispose of natural treasures as if it were their own, not public property. One could see that the main reason for such an attitude is to increase income, as well as to the profitability (of his Hunting unit within the Croatian forests).
The article of Mr.Ladislav Radoslovic who spoke out in favor of bear protection, published in "Novi list" on 11th November 2012 (Rijeka, Croatia) is the principal reason and basis for publication of this documentary. (Author: Pavle Balenovic)

---

Izvješće o stanju populacije vuka u Hrvatskoj u 2012. godini, Državni zavod za zaštitu prirode RH

---

PROKLETIJE - ZAŠTITA PRIRODE
Balkanski ris upisan u popis ugroženih vrsta Međunarodne unije za očuvanje prirode
24.11.2015.
.
Međunarodna unija za očuvanje prirode (International Union for Conservation of Nature (IUCN) upisala je na svoj Crveni popis ugroženih vrsta, balkanskog risa, kao zasebnu podvrstu euroazijskog risa, i dodatno ga označila kao “kritično ugroženu vrstu”. Time je i službeno potvrđeno kako je balkanski ris među najrjeđim i najugroženijim životinjama iz porodice mačaka na svijetu. Za razliku od iberijskog risa u Španjolskoj, u čiju je zaštitu i spašavanje preostale populacije  u proteklih 15 godina uloženo oko 90 milijuna eura, balkanski ris nije privlačio gotovo nikakvu pozornost na međunarodnoj razini. 
Dugo je vremena ova vrsta bila poput fantoma. Prema posljednjim procjenama ima manje od 35 preostalih jedinki balkanskog risa. Uništavanje staništa, lov i smanjenje količine njegova plijena, doveli su ovu vrstu do ruba opstanka.
Uspješna reprodukcija vrste zabilježena je samo na području Nacionalnog parka “Mavrovo” u Makedoniji i planinama Munella u sjevernoj Albaniji, gdje se, međutim, velikom brzinom eksploatiraju šume i smanjuje risovo prirodno stanište.
Euronatur, njemačka je fondacija za očuvanje prirode, koja zajedno sa svojim partnerskim organizacijama, već više o deset godina intenzivno nastoji sačuvati posljednje jedinke bakanskog risa i njegova staništa. Više pronađi na njihovoj stranici: http://www.euronatur.org/Landingpage.1708.0.html

Stanje na području Dinarskog gorja (do 2015. godine)

Albanija
Izvješća o viđenjima risa u sjevernom dijelu Albanije (Prokletije) do sada nisu potvrđena postavljenim kamerana na terenu.

Kosovo
Kamera-zamka potvrdila je nazočnost risa u kosovskim Prokletijama u ožujku/martu 2015.  Ostali podaci su vrlo stari, između 35 i 40 godina, a govore o nazočnosti balkanskog risa na Prokletijama, uz granicu prema Albaniji i Crnoj Gori.

Crna Gora
Preliminarno istraživanje u 2013. pokazalo je kako su dva primjerka ubijena 2002. godine na području uz albansku i kosovsku granicu. Procjenjuje se kako je malo vjerojatno da na području Crne Gore još ima primjeraka balkanskog risa.

Click to set custom HTML

---

Ris u Dinaridima

Ris u Dinaridima
Autor: HOPE: Datum objavljivanja: 6.5.2016.

​Opis videa: Dužina tijela im je do 1,30 m (uz dodatak repa od 11 do 25 cm), a u ramenima su visoki oko 65 cm. U srednjoj Europi, ovisno o području gdje žive, prosječno su teški od 20 do 26 kg (krajnje vrijednosti su 12 do 37 kg). Ženke su s prosječnom težinom od 17 do 20 kg (krajnosti su 12 do 29 kg) osjetno lakše od mužjaka. Zajedničko svim vrstama risova su šiljaste uši s čuperkom dlake na vrhu i kratak rep. Krzno im je žućkasto do sivo smeđe i često prošarano tamnijim pjegama ili prugama. Šare ovise o okolišu i od područja do područja su različite. Ova vrsta ima izražene čuperke duže dlake na obrazima. Imaju vrlo oštar vid i istančan sluh koji im omogućavaju da lako otkriju plijen.

Način života

Ris je samotnjak koji lovi prije svega u sumrak i noću. Spektar njegove lovine su mali i srednje veliki sisavci, ptice, zečevi, kunići, vjeverice, zmije i dr., ovisno koje vrste žive na njegovom staništu. Nečujno im se prikrade strelovitom brzinom skoči na njih i sruši ih na tlo. Nakon što pojede svoj plijen, odlazi se odmoriti u svoje skrovište. Vrlo se rijetko poneka jedinka specijalizira na domaće životinje kao što su koze ili ovce. Lovi tipično kao sve mačke: prikrada se iz zasjede zaskoči lovinu ili ju sustiže u kratkom trku (najviše do 20 m). Često mijenja svoje prebivalište prateći srne u njihovim migracijama, kojima se hrani. Zabilježeni su i vrlo rijetki napadi na ljude koji su se dogodili gotovo isključivo u samoobrani. Mužjak i ženka se sreću samo kratko radi parenja između siječnja i travnja. Nakon skotnosti od deset tjedana, ženka koti dvoje, troje mladunaca na nekom mirnom mjestu i ostaju uz majku do sljedećeg proljeća. Smrtnost mladunaca je vrlo velika, tako da samo oko polovine mladunaca doživi godinu dana. Očekivani životni vijek im je 10-12 godina, no postoje i izvješća o jedinkama koje su doživjele i 24 godine. U Hrvatskoj ris živi u Gorskom kotaru, Lici i Ćićariji povremeno na Kordunu i Sjevernom Primorju.Zaštićena je vrsta, premda većina ljudi na tu zabranu lova ne gleda. U Hrvatskoj u divljini obitava 40-60 jedinki običnog risa,dok u susjednoj Sloveniji postoji svega 15 jedinki. Državni zavod za zaštitu prirode uvrstio ga je na žalostan popis kao jednu od šest regionalno izumrlih vrsta sisavaca u Hrvatskoj

---

Pregled po državama

Životinjski svijet (fauna) na području Hrvatske 

U Hrvatskoj žive predstavnici gotovo svih europskih kopnenih životinja. Od kontinentskih to su vrste karakteristične za srednjoeuropsko, panonsko (istočno-europsko) i alpsko područje, a od sredozemnih one karakte-ristične za mediteransko - planinsko (oromediteransko), zapadnomediteransko i istočnomediteransko područje. Uz njih, u tzv. pribježištima, žive i mnogi predstavnici predglacijalne faune. Zato je fauna Hrvatske, u usporedbi s bilo kojom faunom sjevernijih područja, raznovrsnija i bogatija.

Kopnena fauna. Kopnenu faunu u Hrvatskoj čine kontinentalne  i mediteranske  životinje. Njihovi se areali preklapaju u Istri, na kvarnerskim otocima Cresu, Krku i Rabu, duž primorskih padina Učke i Ćićarije, Risnjaka, Kapele i Velebita te na Dinari. Populacije mediteranske faune nalaze se i u unutrašnjosti na prisojnim padinama planina i na krajnjem istoku Slavonije, a populacije kontinentske faune na planinama Biokovu, Moseću, Mosoru, Promini i Svilaji.

Kontinentska fauna, slična je srednjoeuropskoj, a čine je uglavnom životinje vlažnih šuma i livada. To su npr. od kukaca trčak, od mekušaca puževi kao zaklopnica i vinogradnjak, od kralježnjaka planinski vodenjak, zidna gušterica, zmija smukulja,  šumska rovka, riđa voluharica, žutogrli šumski miš, puh lješnikar,  kuna zlatica, srna, škanjac, šumska sova, crvendać, močvarna sjenica i brgljez.

Unutar kontinentskoga područja izdvajaju se različiti gorski i pretplaninski te nizinski dijelovi. U gorskome dijelu, u bukovim, bukovo-jelovim i smrekovim šumama, žive trčci Carabus creutzeri i C. croaticus, crni planinski daždevnjak, livadna žaba, riđovka, ilirski voluharić te šišmiš smeđi dugoušan; brojniji je puh, a stalne su populacije vuka i medvjeda, posljednje u tom dijelu Europe. Ris, koji je u Hrvatskoj istrijebljen potkraj XIX. st., ponovno se ondje nastanio 1974., došavši iz Slovenije. Od ptica ondje žive gorska, kukmasta i crnoglava sjenica, zimovka, palčić, mala muharica, mrtvačka sovica, troprsti djetao, kraljić, kreja i krstokljun.

Na vrhovima Risnjaka i Velebita, u pretplaninskom pojasu bukove ili smrekove šume, te u klekovini bora i na planinskim rudinama žive leptiri apolon i crnosmeđe okače (Erebia),  značajne su ptice alpski i sivi popić, planinski kos i planinska trepetljika, sve je češći suri orao, a gorski puh, planinska voluharica i velebitska gušterica brojniji su nego u gorskome području. Osebujan je pretplaninski pojas osamljene planine Biokova, s mnogobrojnim mediteranskim vrstama i bogat endemima.

U šumama hrasta lužnjaka, poljskoga jasena, crne johe, brijesta, topola i vrba panonskoga nizinskoga dijela kontinentskoga područja žive močvarna žaba, riđovka, patuljasti miš, prugasti poljski miš, livadna voluharica, zerdav, orao štekavac, bjelovrata muharica i crna roda. U sličnim staništima riječnih dolina hrvatskog primorja autohtona je fauna djelomice sačuvana u Motovunskoj šumi (Istra), za koju je karakteristična osebujna kombinacija različitih faunističkih elemenata, među kojima se ističe ugrožena lombardijska žaba (Rana latastei).

Za primorsko su područje karakteristični različiti puževi, cvrčci, termit, golemi mrežokrilac, leptiri Gonepteryx cleopatra  i Caraxes jasius, bogomoljke i paličnjaci, sredozemni konjic (Saga pedo) i endemični skakavac Prionotropis  hystrix, te pauci crna udovica i tarantula. Od kralježnjaka, značajni su gmazovi, poput blavora, krške i primorske gušterice, velikoga zelembaća i kopnene kornjače čančare, te zmije primorska poljarica, četveroprugi guž i crvenkrpica. Karakteristični su sisavci: patuljasta rovka, mediteranski štakor i čagalj te šišmiši Savijev šišmiš i Kolombatovićev dugoušan. Od ptica u primorskome području žive crvenoglavi svračak, različite grmuše, mrka sjenica, voljići, crnoglava strnadica, strnadica brkašica i dr. Sredozemne vrste – puževi Pomatias  elegans i Poiretia algira,bogomoljka, Eskulapova zmija, smukulja i poskok – zajedničke su primorju i prisojnim staništima kontinentskoga dijela Hrvatske.

Na primorskim kamenjarima i stijenama žive značajni endemični puževi Vidovicia coerulans  i  Dinariapouzolzi, endemični gušteri – istočnojadranska ljuskava gušterica i oštroglava gušterica, a od sisavaca krški miš i krški puh. Ptičji svijet čine bjeloglavi sup, golub pećinar, čiope, pećinska lastavica, hridna bregunica, brgljez lončar i modrokos. Na strmim stijenama većine otoka i obalnih planina živi šišmiš širokouhi zecousnjak (Tadarida  teniotis). Više planinske kamenjare nastanjuju mosorska gušterica,stepska riđovka i divokoza. U mnogobrojnim šupljinama krškoga podzemlja živi bogata podzemna fauna, a zbog visoke vlage ima i amfibijskih oblika, kao što su račići babure i neki pužići roda Zospeum. Od kopnenih životinja za podzemne su ekosustave značajne i one koje ondje samo stanuju: planinska vrana galica, glodavac runati voluhar, a osobito šišmiši, od kojih neke vrste ondje i prezimljuju. Među pravim su kopnenim podzemljašima, od kojih su mnogi endemični, različiti pauci, kosci, lažištipavci, strige, stonoge, skokuni, skakavci, kornjaši i puževi. Špiljama se koriste mnogi šišmiši kako bi u njima rađali i odgojili mlade, a među njima su značajniji u Europi ugroženi riđi šišmiš i južni potkovnjak te, kao vrlo česti, oštrouhi šišmiš i veliki potkovnjak.

Kopnena fauna otokâ sastoji se većinom od osiromašene obalne faune. U nekih vrsta očite su promjene u veličini (nanizam, gigantizam) i obojenosti, kao npr. u puževa, beskrilnih kukaca i guštera. Biološkom raznolikošću bogati su sjevernojadranski otoci, a endemima oni južnojadranski. Osobito se ističu naše crne otočne odlike brusničke gušterice, te lastovska i oštroglava gušterica. Na vanj. otocima i školjima gnijezde se mrki sokol i zovoj. Autohtona je fauna mnogih otoka promijenjena unošenjem stranih vrsta, npr. malog indijskog mungosa na Mljet (1910) i na neke druge otoke te divljih kunića na mnoge školje i otoke. Na otocima su pribježište našli i neki relikti kao beznogi gmaz dvoplaz s otoka Hvara koji je u ostalome dijelu Europe izumro.

Fauna močvarâ. U kontinentskom dijelu Hrvatske močvarna su staništa Kopački rit i Krapje Đol, u primorju močvara uz ušće Neretve, a i neki ribnjaci (npr. Crna Mlaka i Draganići) su pogodna močvarna staništa. U močvarama žive različite ličinke dvokrilaca, vodencvjetova, vretenaca, različite vodene stjenice, vodeni kornjaši i njihove ličinke, puževi i pijavice. Česte su velike zelene žabe, mali vodenjak,barska kornjača i bjelouška. Od sisavaca ondje žive vodeni voluhari, močvarne rovke, američki bizamski štakor i južnoamerička nutrija. Močvare obiluju pticama. Od gnjezdarica su najpoznatije mali gnjurac, srebrnasta čaplja, siva čaplja,  žličarka,  divlja patka, zelenonoga mlakuša, crna liska i vivak. U panonskim močvarama žive vodozemci: dugonogi vodenjak, zelene žabe (Rana  lessonae  i R.  esculenta) i crveni mukač, a od ptica različiti trstenjaci i sjenica plazica. Primorske močvare nastanjuju rilčar golema štipavica,  kaspijska riječna kornjača, kućni miš te ptice svilorepka, močvarna strnadica i druge.

Slatkovodna fauna podijeljena je na faunu crnomorskog i jadranskoga slijeva. Faunu  crnomorskogaslijeva čine dva osnovna pojasa: pastrvski (rhitron) i šaranski (potamon).  Pastrvske su vode npr. gornji dijelovi rijeka Kupe, Dobre, Mrežnice, Korane (Plitvička jezera s pritocima, Slunjčica) i Une te izvorišni dijelovi potoka. Na dnu tih voda žive različiti virnjaci, puževi, maločetinjaši,  rakušci i ličinke kukaca (obalčara, vodencvjetova, dvokrilaca i tulara). Za dijelove  bliže riječnim izvorima karakteristične su potočne pastrve i zlatni pijor te peš. Nizvodno, u mirnijoj vodi, žive lipljan, krkuša i potočna mrena. Na Plitvičkim jezerima živjela je pastrva, a u mnoge su vodotoke doseljene kalifornijske dužičaste pastrve. Od sisavaca je u slatkim vodama česta vodena rovka, a od ptica vodenkos. U fauni termalnih izvora ima tercijarnih relikata, kao što je račić podsusedska vodenbabura.

U prijelaznoj šaranskoj zoni žive mladica, podust i klen, a značajna je mrena. Na dnu žive oblići, maločetinjaši, puževi (Theodoxus, Fagotia i Lithoglyphus), školjkaši (Spherium i  Anodonta), neke slatkovodne spužve, a uz rakušce brojnije su vodenbabure i ličinke dvokrilaca (os. Chironomidae), tulara i drugih kukaca. Ljeti i u jesen u tim se vodama pojavljuju planktonske praživotinje, kolnjaci, račići veslonošci i rašljoticalci. Od riba ovdje žive manjić,  grgeč,  plotica, uklija i gavčica, od zmija vodene zmije ribarice, a nad vodom lovi ptica vodomar. Uz obalu živi rijetka, danas ugrožena, vidra. Uz vodotoke se gnijezde pliske ili pastirice.

U intersticijskim prostorima pješčanih i šljunkovitih nanosa natopljenima vodom uz tekućice, živi bogata podzemna fauna, pretežno sastavljena od vodengrinja, puževa, maločetinaša i sitnih račića, kaoParabathynella i Stenocaris, rakušaca roda Niphargus i jednakonožaca rodova Microcharon  i Proasellus.

Desni pritoci Save većim su dijelom toka u krškom području i bogati su endemima vezanima za vodeno podzemlje. To su, primjerice, tounjska spužva (Eunapius subterraneus), riba svjetlica (Leusciscus polylepis) i krbavski pijor (Phoxinellus fontinalis), čovječja ribica, špiljska kozica (Troglocarisanophthalmus intermedia), špiljske vodenbabure (Monolistra  caeca, M. velkovrhi), špiljski žarnjak (Velkovrhia  enigmatica) te desetak endemičnih vrsta vodenih puževa.

Nizinske su šaranske vode Sava nizvodno od Rugvice, Kupa nizvodno od Ozlja, dijelovi Dobre, Mrežnice i Korane te Glina, Sutla, Krapina, dio Mure, Drava u donjem dijelu toka, Lonja, Orljava, Vuka, Karašica i Dunav. U njima je plankton obilniji i bogatiji vrstama nego u prijelaznoj šaranskoj zoni, a dno je bogatije vrstama koje žive u mulju i sitnome pijesku. Na dnu žive različiti oblići, maločetinaši, ličinke dvokrilaca, tulara i vretenca, puževi, školjkaši (Pisidium, Unio, Dreissenia) i rakušci (Pontogammarus,  Coriphium). Značajne  su ribe deverika, šaran i crvenperka, grabežljive som, štuka i smuđ, a udomaćene, uvezene vrste, sunčanica i ribica Pseudorasbora parva te babuška, koja se proširila s istoka.

Fauna jadranskoga slijeva. Faunu jadranskoga slijeva čine tri zemljopisno jasno odvojene cjeline. Današnja vodena fauna istarskih rijeka Dragonje, Raše, Mirne i Pazinčice te potoka Čipri i Boljunčice osiromašena je fauna nizinskih tokova Lombardije, nekadašnjega zajedničkoga porječja rijeke Po. Odlikuje se glavočem Padogobius panizzae i mrenom, a za njezino su podzemlje karakteristični endemični pužić Istriana mirnae i vodenbabura Monolistra  bericum hadzii. U manjim je barama naseljena zlatna ribica.

Tekućice ličkih polja – Gacka, Lika, Novčica i mnogi manji tokovi ponornice su i podzemno utječu u Jadran. Ondje žive endemični hrvatski pijor i piškur, a bila je poznata osebujna potočna pastrva iz rijeke Gacke. Iz podzemlja bogatog endemima poznati su, npr. iz podzemnih voda Like, reliktni školjkaš Congeria sp., velebitska pijavica  (Croatobrancus  mestrovi) i vodenbabura Monolistra sketi.

U dalmatinskim rijekama Zrmanji (s ličkim pritocima iz okolice Gračaca), Krki, Cetini, Jadru, Neretvi, Vrljici oko Imotskoga, Matici kraj Vrgorca te Ljutoj i Konavočici na Konavlima, među ribama se nalaze reliktni rodovi mekousne pastrve, oštrulje i gaovice. U izvorišnome dijelu Krke živi zlousta pastrva, u rječici Jadro solinka, a u Vrljici i Neretvi neretljanska mekousna pastrva. Iz slijeva Neretve opisan je i posebni podust, Chondrostoma knerii. U Cetini je još mnogobrojan endem ilirski klen, dok su endemične cetinska  ukliva  i podbila gotovo nestale zbog hidrotehničkih zahvata. U Crvenom jezeru kraj Imotskog obitava imotska gaovica, u okolici Vrgorca klen Leuciscus  microlepis, a u Čikoli kraj Drniša klen L.turskyi. U Peručko jezero na Cetini unesene su sjevernoeuropske ozimice, a po primorskim lokvama nalazi se živorodna gambuzija. U fauni slobodnih voda najveći je stanovnik čovječja  ribica. Za tu su životnu sredinu značajne i različite vrste vodenih puževa, desetonožni rak  Speleocaris  pretneri te rakušci i rakovi jednakonošci (Monolistra pretneri, M. hercegovinensis,  Spheromides virei). Cjevčice reliktnoga podzemnoga cjevaša u većini podzemnih voda često čine naslage na kamenju.

Morska fauna  → jadransko more, flora i fauna
http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=26390

---

Autohtone pasmine

Kraški ovčar ali kraševec je edina slovenska avtohtona pasma.

Zunanjost
Kraševci so srednje veliki mišičasti pastirski psi, z gosto in bujno železno sivo dlako, dolgo okoli 10 centimetrov. Imajo prijazen in rahlo otožen pogled.
​
Izvor
Od kje so prišli predniki kraških ovčarjev, ni povsem znano. Ena vodilnih teorij je, da so se kraševci razvili iz pasme canis molosus, ki naj bi se razvila iz Azijskih psov, ki so jih v Evropo pripeljali Grki. Iz pasme canis molosus naj bi se poleg kraševca razvil tudi šarplaninec, grški pastirski pes in drugi.
Druga teorija pravi, da so predniki današnjih kraševcev prišli iz Apeninskega polotoka, čeprav v Italiji prevladuje teorija, da so njihovi pastirski psi prišli iz vzhoda.
Najmanj raziskana teorija pa pravi, da so prednike kraševcev prinesli Slovani izza Urala.

Zgodovina
Že Janez Vajkard Valvasor je v knjigi Slava vojvodine Kranjske opisoval močne in neustrašne pse, ki so jih gojili ob reki Pivki. Ta zapis je najbolj trden dokaz, da so kraševci živeli na našem ozemlju že pred več stoletji. Prvotno so kraševce imenovali istrski ovčarji, vendar je po prvi svetovni vojni Istra pripadla Italiji, zato so ga slovenski kinologi preimenovali v ilirski ovčar. Po drugi svetovni vojni so ime ilirski ovčar uporabljali za dve pasmi: šarplaninca in kraševca. Čeprav sta si pasmi po zunanjosti podobni, zdaj obe priznavajo kot samostojno pasmo. Po drugi svetovni vojni so lahko slovenski kinologi našteli le 44 kraševcev. Današnjo pasmo so mednarodni kinologi priznali leta 1968 pod imenom kraševec.

Značaj
Kraški ovčar je po značaju pastirski in ne ovčarski pes, zato se zanje v Sloveniji od leta 2001 naprej uporablja ime kraševec, v mednarodni kinologiji pa je še vedno v uporabi ime kraški ovčar. Pastirski psi se od ovčarskih bistveno razlikujejo po tem, da je (bila) naloga ovčarskih psov zganjati vso čredo skupaj, zato so živahni in večinoma niso tako dobri čuvaji, medtem ko pastirski psi večinoma »lenarijo« in so ves čas budni, pozorni in pripravljeni odreagirati na nevarnost črede, kot so volkovi, potepuški psi in dandanes, ko se uporablja kot družinski pes, na tatove.
Kraški ovčarji popolnoma ustrezajo kriterijem za pastirskega psa: do svoje družine obnašajo dobrodušno, umirjeno in se nanjo zelo navežejo. Do tujcev se obnašajo nezaupljivo, vendar ko enkrat spoznajo krog rednih obiskovalcev in prijateljev, se bodo tudi do njih obnašali prijazno. Zato npr. le redko lajajo na poštarja, saj se ga navadijo. Kraševec ima zelo rad otroke. Je inteligenten pes, ki je moral, ko je čuval črede, sam presoditi situacijo, zato je suveren pes, ki se človeku ne bo nikoli popolnoma podredil, vendar ga lahko z dosledno vzgojo naučimo poslušnosti.
​Izvor: Wikipedija - Kraški ovčar

---

Izvor fotografije: Kinološka zveza Slovenije