Tradicijsko stočarstvo

LJUDI > Narodna baština > Materijalna baština > Tradicionalni radovi i privređivanje > Tradicijsko stočarstvo

Stočarstvo

Stočarstvo je grana poljoprivrede u kojoj se životinje uzgajaju s ciljem zadovoljavanja prehrambenih (mesa, mlijeka, jaja, meda i masti), ali i ostalih potreba - proizvoda poput vune i krzna, uz iskorištavanje sporednih proizvoda: dlake, kože, perja, nejestivih otpadaka klanja itd.). Grane stočarstva su govedarstvo, konjogojstvo, svinjogojstvo, peradarstvo, ovčarstvo, kozarstvo te uzgoj ostalih životinja.

Oblici stočarstva su:

A. EKSTENZIVNO STOČARSTVO

1) Nomadsko (lutalačko) stočarstvo
- Karakteristično za suha područja sj Afrike, JZ i sred Azije
- Namjenjeno zadovoljavanju vlastitih potreba uz minimalnu razmjenu za najnužnije proizvode

2) Transhumantno stočarstvo

Vezano uz sezonsko kretanje između ljetnih i zimskih pašnjaka; ljeti stoka u višim, a zimi u nižim krajevima (Mediteran, sred. Azija, dijelovi Australije i planine Amerike); ekstenzivan oblik samoopskrbne poljoprivrede

3) Komercijalno ekstenzivno stočarstvo (rančevi)

Razvijeniji oblik stočarstva, pri kojem stoka slobodno pase na velikim pašnjačkim površinama; ulaganja malena, stoka se uzgaja prvenstveno zbog mesa, a zatim zbog kože i vune; razvijeno je u zemljama koje raspolažu velikim površinama za uzgoj SAD, Argentina, Australija).

B. INTENZIVNO STOČARSTVO

1) Stajsko stočarstvo (farme)

Staje / farme predstavljaju intenzivan oblik stočarstva u kojem se primjenjuju suvremene metode uzgoja (veća ulaganja - veći prihodi); mogu biti specijalizirane za proizvodnju mlijeka, mesa ili kombinirane farme uz biljni uzgoj; najčešće se smještaju u blizini gradova zbog smanjenja troškova prijevoza

2) Alpsko stočarstvo

Komercijalno stočarstvo alpskog područja; ljeti stoka slobodno pase na pašnjacima, a zimi se smješta u staje u dolinama i prehranjuje

Na dinarskom području prisutni su slijedeći oblici stočarenja

transhumantno
nomadsko
stajsko i
alpsko
vrlo je rijetko komercijalno ekstenzivno stočarstvo jer nema mnogo prostranih površina za uzgoj.

1. TRANSHUMANCA (TRANSHUMANTNO STOČARSTVO)

Transhumanca ili transhumantno stočarstvo (prema fra. transhumant, od trans- + lat. humus - zemlja) predstavlja sezonsko kretanje ljudi i stoke između stalnih ljetnih i zimskih pašnjaka koje je tipično za Sredozemlje. Primjenjuje se najčešće u ovčarstvu, a obuhvaća dva smjera kretanja, tijekom toplijeg dijela godine odlazi se u viša planinska područja, a u hladnijem djelu godine spušta se u nizinske, dolinske krajeve. Stočari uglavnom imaju stalno boravište u nižim područjima. Tijekom ispaše u planinama žive u sezonskim naseljima gdje se bave i poljodjelstvom, ukoliko to uvjeti na planini dozvoljavaju.
IZVOR Transhumanca. Wikipedija (hr)

Stočarska kretanja na dinarskim planinama
Autor: dr. Mirko Marković

Transhumanca u pojedinim državama: Hrvatska

U Hrvatskoj, ovaj se oblik stočarstva prakticirao u Lici, Primorju i unutrašnjosti Dalmacije. Lički pastiri su od lipnja do srpnja boravili na velebitskim pašnjacima, a zbog oštre klime zimi bi se spuštali u Primorje. Primorski stočari su u proljeće odlazili u podgorje Velebita gdje su obrađivali zemlju, a ljeti bi stoku vodili na ispašu u nadgorje, iznad 1000 metara nadmorske visine da bi se u jesen vraćali u stalna naselja. U Zagori i Ravnim kotarima pastiri bi u skupinama odlazili sa stadima do sezonskih naselja u južnom Velebitu, Biokovu ili Dinari. U sezonskim se naseljima prikupljalo mlijeko od kojeg se poslije pravio sir.
IZVOR Transhumanca. Wikipedija (hr)

Transhumantno stočarenje (na primjeru Velebita)

Osnovna značajka transhumantnoga stočarenja jest da su vlasnici stada nastanjeni u stalnim naseljima gdje se bave skromnom zemljoradnjom, dok su sama stada i ljeti i zimi na pašnjacima gdje ih čuvaju pastiri. Ovo potonje bilo je uvjetovano činjenicom da pojedini vlasnici stada sve donedavna nisu prikupljali krmu (sijeno) za zimu, pa je stoka morala zimi tražiti pašu u toplijim, tzv. župskim krajevima uz more, ili su pak pastiri odlazili sa stadima u velike ravnice gdje su morali kupovati sijeno od seljaka kako bi im stoka preživjela zimu.

U rano proljeće, nakon što su započele pripreme za odlazak u planinu, izabrao bi se starješina ili strugovođa koji je predvodio kumpaniju, skupinu pastira (u zadnje je vrijeme, kada se tim načinom stočarenja bavilo još samo nekoliko obitelji, tu ulogu preuzimao koji rođak ili bliži susjed). Pastiri su dobili svoje dužnosti, prema kojima su ih zvali muzeničari, jalovčari i sl. Izdig je, po završetku svih priprema, započinjao na određen datum – često na neki svetak.

Na planini su živjeli pastiri (kojima se pridružila i planinka ili kuharica) na stanu, katunu koji se sastojao od kolibice (bajtice, kućare) za pastire i, posebne, za planinku, te tora za blago. Nekoć je sva pažnja bila posvećena pravljenju sira, a posljednjih godina sve više tovu janjaca za prodaju. Preko dana pastiri su usmjeravali stada na pašnjake, pojila, ponekad na solila i čuvali ih od raznih nesreća, a predvečer bi ih vraćali u torove, prebrojali ih i pomuzli.
IZVOR BELAJ, Vladimir: Tradicijsko planinsko stočarstvo na Velebitu i bunjevačka etnogeneza. Stud. ethnol. Croat., Vol. 16, str. 5-31, Zagreb, 2004.

Zapis o selu - Nomadi na Zelengori
Datum objave: 17.11.2014. Proizvodnja: RTRS
Opis: Na tradicionalan nacin, kao i prije 100 godina, nomadi iz Hercegovine istjeruju stoku na pasnjake Zelengore. Tamo su sagradili i katune u kojima borave.
Zelengora je planina u Bosni i Hercegovini, koja se nalazi u sklopu Nacionalnog parka Sutjeska. Najpoznatija je po velikom broju glacijalnih jezera, od kojih su najpoznatija Kotlaničko jezero, Orlovačko jezero, Štirinsko jezero, Jugovo jezero, Donje Bare, Gornje Bare i dr. Najveći vrh Zelengore je Bregoč (2014m), a pored njega se nalazi još desetak vrhova oko 2000m. Zelengora obiluje bogastvom flore i faune, a u tome prednjači Perućica jedina prašuma Evrope.

Katuni nekad i sad (1986.)
Autor Radomir Perošević. Proizvodnja TV Titograd 1986. godine.

TV Arhiv: Izdig
Datum objave: 10.2.2016. Autor: Duklja - Zeta - Crna Gora
Opis: Dokumentarni zapisi - O tradiciji koja nestaje. Proizvodnja TV Crne Gore 1991. godine. Autor Pero Radović.

Korita selo Djalovici Bjelo Polje

Izdig u planinu (izdig, pojavak, prtljanje)

Crnom Gorom: Kuči - Izdig na planinu HD
Proizvodnja: RIVchannel; Datum objavljivanja: 30.11.2018.
Izvorni opis: Sa proljeća kad se otopi snijeg, katunari izdižu na planinu sa svojim stadima. To težak ali i svečan dogadjaj. Težak jer moraju danima voditi stoku po nepristupacnim putevima do planinskih vrhova, a svečan jer se svi od najmlađeg pa do najstarijeg člana porodice raduju i jedva čekaju da taj dan dođe.

KRUŠEVO 1972 - PRIPREMA I GONJENJE OVACA NA VELEBIT
Opis videa: Svake godine u cilom Kruševu na proljeće ovce su se skupljale i gonile u Velebit na ispašu. Glavni i odgovorni primatelji ovaca na čuvanje i vodiči bili su Mijat i Stipan Jurjević sada već pokojni koji su imali stanove na Dušicama ispod Svetog Brda..To su bili moji didovi po materi. Ovaj video je iz narodnog muzeja u Zadru i postavljam ga njma u čast da se vidi kako se živilo nekad od stoke.Uz njih su gonili Breulji i Vrkići posebno što se neki vide i na filmu. Video postavio:D.Ivan Perica (Nambe) iz Kruševa (Ribnica)

Na putu za katun
Autor: Herceg Televizija
Sa krajem proljeća i početkom ljeta školska zvona odzvone ljetni raspust, djeca odu na zaslužni odmor, a neka druga zvona, čaktari na stadima, kojih je na našim prostorima sve manje, krenu na vjekovne ispaše na katune koji su bili izvor života na hercegovačkim prostorima.

Pripreme za izdig u planinu

Diviška
Ogojelu zaravan sjeverno od Baške ne otoku Krku, koja je zbog svog pustog izgleda dobila naziv “mjesečeva površina” ili “mjesečev plato”, presijecaju kilometri suhozida i pastirskih mrgara u kojima se obavljaju tradicionalni poslovi prebrojavanja, obilježavanja, strižnje i mužnje ovaca. Na toj se zaravni nalazi i nalazi se nekoliko lokvi koje ovcama pružaju okrjepu, među kojima je najljepša i najupečatljivija lokva Diviška, koju pastirski suhozidi dijele na pet dijelova – na taj način sprječavajući miješanje stada različitih vlasnika.

Ljetni boravak u planini

Organizacija katuna

Katun Bajrovića u Bogićevici (Crna Gora)

Katun

Rizah Rizo Pejčinović opisao je katune Plavskog kraja (Crna Gora):
Više stanova (planinskih koliba) čini katun. Rastojanje između stanova je malo. Oni su, najčešće, jedan naspram drugog ili jedan do drugog, pa se tako na malom prostoru moglo podizati više stanova. Do svakog stana nalazi se tor za ovce, ponekad i tor za goveda ili su se ona slobodno kretala u neposrednoj blizini stana. Katun je imao zajedničku česmu, korito za pojenje stoke, a nedaleko od katuna nalazio se nužnik.
Stanovi se izgrađuju od čamove ili borove daske i pokrivaju šindrom. Ispred svakog stana je 1-2 kvadratna metra popločana površina. U stanu se u blizini vrata nalazilo ognjište, a iznad ognjišta visile su verige na kojima se vješao bakrač za kuhanje varenike. Danas je na tom mjestu šporet. U stanu u neposrednoj blizini ulaza, nalazila se mala popločana površina – vodovalja, na kojoj su se prali sudovi, a voda je kroz mali otvor na dnu brvana tekla van. U stanu, najčešće, nije bilo patosa, već su se preko nabijene zemlje prostirale luba (oguljena kora smrče ili jele) i asura, a preko toga vunjena prostirka. Posteljina se držala složena u slogu na kovčegu. U stanu nekada nije bilo kreveta a dušeci su se prostirali po prostirci. Uz brvna se nalazilo nekoliko kalupa (vunjenih jastuka ispunjenih slamom) koji su služili za naslanjanje kada se posijeda na prostirci. Preko kalupa postavljalo se bijelo platno sa čipkom – tentene. Na jednoj strani stana, na kamenim pločama nalazile su se debele daske na kojima su kace. Kace su se pokrivale bijelim platnom.
Na brvinima stana bile su pričvršćene police. Na policama su bile poređane kopanje (karlice) u kojima se razlijevala svarena varenika, da bi se skorupila.
IZVOR Zapisao Rizah Rizo Pejčinović. u: Plavske priče i poslovice iz rukopisa Rizaha Riza Pejčinovića. Priroda i baština, 2018.)

Katun Gradina na Bjelašnici (Bosna i Hercegovina)

ČUDESNI SVIJET KATUNA
Datum objave: 5.9.2017. Objavio: Jovan Nikolić
Opis: Katunskim putevima kroz zemlju stočara i sira. www.katunroads.me www.bjelasica-komovi.me

Kvadratura kruga - Život u crnogorskom katunu (SZJ)
Datum objave: 16.7.2017. Proizvodnja: RTS Mesto za nas - Zvanični kanal
Opis: Kako izgleda život u jednom katunu u Crnoj Gori, gde od proleća do jeseni ljudi isteruju stoku na ispašu i tu žive, bez struje, bez telefona i drugih civilizacijskih obeležja, saznaćete u ovom izdanju "Kvadrature kruga". Autor emisije Branko Stanković je sa svojom ekipom boravio na najvšim i najudaljenijim mestima u Crnoj Gori, gde su na samoj granici Bosne i Crne Gore smešteni katuni, tik iznad Trnovačkog jezera, najlepšeg ledničkog jezera u ovoj republici. Na putu do katuna, na kome ih je čekalo više od tri sata pešačenja, ekipa je prošla kroz deo Bosne i Perućice, najveće prašume u Evropi da bi se uspela do Magliča i Volujaka, planina čiji vrhovi paraju nebo, a ispod kojih se nalaze katuni Blagoja Komara. U kamenoj pustinji u kojoj se na pojedinim delovima sneg zadržava tokom cele godine, ekipa "Kvadrature kruga" je snimila i karavane konja koji su nerazdvojni pratioci katunara, zatim mešine pravljene od ovčije kože u kojima se čuvaju sir i kajmak. Do pre tri decenije gotovo svako seosko domaćinstvo u Crnoj Gori leti je isterivalo stoku na planinu. Katuni su i nastali zarad držanja stoka, a u prošlosti su bili osnovna ćelija za razvoj plemena.

ZAPISANO U STARIM ARHIVIMA
Planinari, koji putuju po Velebitu, Dinari i ostalim planinama našega krša ne nalaze u visinama iznad 700 m. nikakovih zakloništa, izuzev pastirskih stanova. Stanovi su jedina zaštita planinarima u slučaju nepovoljna vremena, kao i jedino prenoćište, ako nisu snabdjeveni svojim vlastitim šatorima. Stanove nalazimo redovito u neposrednoj blizini sočnih livada i pašnjaka, pa zalaze do aps. visine od preko 1200 m. Stanovi su obično male potleušice sabite iz dasaka i pokrite su daskama, često ih ima, kojima je podnožje od složena kamena sa drvenim krovem. Ima ih i takovih, koji su u polušpilji kakove stijene, pa su samo djelomice dogradjeni i nadkriti. Stanovi su nastavani samo za ljetnih mjeseci, dok narod pokosi košanice i pobere ljetinu, koja se nalazi u blizini stanova.
IZVOR Hrvatski planinar, 1923. broj 6.

MALI KATUNARSKI RJEČNIK
struga - jedno od značenja: ograđeno mjesto na otvorenom prostoru za mužu ovaca (obično na prolaznim mjestima stočara nomada); otvor ograde ili tora; ulaz u tor, torište torinu gdje se obavlja mužnja; prolaz, otvor u žici koji je nastao struganjem ("navaliti kao ovce na strugu" znači krenuti hrpimice, u neredu). U prenesenom značenju: mali tor za ovce. Pojam se koristi u više jezika na Balkanskom poluotoku; Struga se kaže npr. u Hrvatskoj, Hercegovini i dijelovima Crne Gore, dok se u Prokletijama kaže štrunga. Posvjedočena je u rumunjskom (strungă) i albanskom (shtrungë; mjesto pored vrata gdje se muze stoka”). Nejasan je odnos rumunjske i albanske riječi, ali sigurno je da je u albanskom stara (zbog st- > sht-), kao i zbog moguće veze s glagolom shtroj (‘strojiti, postaviti, spremiti’).

Katunski putevi (Lokalni Hodači)
Autor: Lokalni Hodači Datum objave: 20.11.2022.
Opis. Nastavak ture po katunima sjevera Crne Gore, u organizaciji Regionalne razvojne agencije za Bjelasicu, Komove i Prokletije. Ovaj put smo išli uz samu granicu sa Srbijom, obrnoncima planine Pešter, Vlah, Cmiljevice i naravno Bjelasice.

Gospodarski objekti na katunu

Pored objekta za spavanje, na svakom katunu nalazi se i mljekar, objekt u kome se pripravljaju mliječni proizvodiPicture

Pored objekta za spavanje, na svakom katunu nalazi se i mljekar, objekt u kome se pripravljaju mliječne prerađevine.
Katun Gradina na Bjelašnici (Bosna i Hercegovina)

Ostalo

Poljski zahod - "ćenifa"

Kućica psa-čuvara

Radovi s blagom

Prehrana blaga

Prirodna prehrana

Planina Lola u Moračkim planinama (Crna Gora)

Prikupljanje sijena za zimu i za stajsku ishranu u nizinama; planina Lola (Crna Gora)

Korito za pojenje u planini; područje Radeće u Kučkim planinama

Smještaj (Tor i staja)

Psi čuvari (psi ovčari, pastirski psi)

Grane stočarstva - Ovčarstvo

Ovan predvodnik - ugič

Svaki buljuk (stado) ovaca je morao imati dva ugiča. Ugič je ovan koji se ne striže (šiša) i koji nosi zvono. Za određene sabore čobani su s puno pažnje pripremali ugiče. Čobani su uoči sabora kupali ugiče u nekoj dubokoj vodi, pa kad im se vuna osuši rasčešljavali bi je na pramenove. To je bio dug posao, jer su morali pramen po pramen da odvajaju i suču. Nakon toga, vunu oko glave ugiča (kapulju) su bojili tamnocrvenom bojom. Na kraju, ugiču bi stavili zvono. Ta zvona su uvijek bila parna. Ona su imala malo različiti zvuk, pa kad udaraju bilo je to lijepo slušati.

Zvono (čaktar)

Čobani odabiru najboljega ovna oko čijeg vrata stavljaju čaktar (zvono koje se vješa o vrat životinje). Taj ovan se zove predvodnik ili ugič. Takav je ovan na posebnoj cijeni i on se spominje u dosta narodnih pjesama. Čaktar se stavlja i na jarca, a nikada na kozu. Isto tako, djeca znaju ponekom janjetu staviti malo zvono. Stavljanje čaktara ili zvona na ovna predvodnika ili jarca prča je iz praktičnih razloga. Čobani često po zvucima čaktara određuju gdje su mu ovce ili koze. Isto tako po ovome se zna da li je neko udario u ovce, vuk ili hajduk. Čobani nastoje da je čaktar dobar i da se dobro čuje. Pričali su stari ljudi da je bilo slučajeva da se ukrade čaktar sa ovna, ali to može uraditi samo neko ko živi daleko od sela u kome je ukraden, jer u protivnom čobanin bi ga poznao i po zvuku i po izgledu.

Razmnožavanje ovaca i koza

Ovnovi i jarčevi se odvajaju od ovaca, odnosno koza iz razloga da se ne bi u nevakat (zlo vrijeme) mrkale, odnosno tekle i time u nevakat jagnjile i kozile. U toplijim krajevima, kao što je primorski kraj i okolina Podgorice, ovnove puštaju rano u ovce (početkom avgusta) i tada se počnu jagnjiti u decembru. Međutim, u planinskim krajevima gdje su veliki snjegovi i gdje zima traje po šest mjeseci ovnovi se puštaju u ovce u oktobru, a jagnje se u martu. U početku jagnjadima i jaradima se ostavlja čitava količina mlijeka da bolje ojačaju i napreduju. Uveče se jagnjad odvajaju – luče da ne bi gazili po ovcama, a ujutro ih puštaju pod ovce.
IZVOR VASILIJE MUJO SPASOVIĆ

Ovčarstvo na planini Vlašić
U Bosni i Hercegovini postoji određeni broj sojeva ovce pramenke, koji su nastali u različitim klimatskim i hranidbenim uvjetima. Imena su dobivali, obično, prema području postanka, planini i slično. Najpoznatiji soj u Bosni i Hercegovini je vlašićki (travnički) soj, koji se uzgaja na bosanskim planinama, pretežno na Vlašiću po kojem je i dobio ime.

Crnom Gorom: Ugič, Ovan Predvodnik HD
Datum objave: 24.11.2019. Autor: RIVchannel

MALI KATUNARSKI RJEČNIK
(do)javiti ovce, označava radnju kad čoban tjera ovce, obično ispred sebe jer ih je jako teško naučiti da idu iza čobana.
mrkati (se) - opolođavati ovcu, kozu, pariti se (primjer: Óvna ùškope da nè može da mȓče ȏvce.)
ajat - prostor u kojemu boravi sitna stoka; štala, dvorište, izba, trijem

Tradicijsko ovčarstvo otoka Cresa
Ovčarstvo na Cresu postoji i danas, ali se izmaklo iz tradicijskog okruženja i iako sudjeluje u creskoj svakodnevici, nije i njen integralni dio. Stoga su ovakvi pokušaji iznimno važni, jer njima lokalna zajednica obilježava vlastito postojanje i zapisuje sjećanje na sebe samu.

Striža ovaca

Naslovna fotografija
Na katunu Popadija
Proljetna striža (šišanje) ovaca na katunu Popadija u crnogorskim Prokletijama.
Na katune na Popadiji sa stokom izdižu mještani Grnčara, Dolje i Gusinja: Balići, Bajrovići, Mrkulići, Deljani i dr. Izdig je oko 1. juna, a povraćaj u kasnu jesen. Ovdje na svim lokalitetima ima dosta izvorske vode, izuzetno dobre paše, šume i borovnjaka.
STRIŽA OVACA
Iako je ovca s obzirom na tehnologiju uzgoja, smještaj i hranidbu, relativno skromna u odnosu na neke druge vrste domaćih životinja, ipak postoji jedan zahvat ili postupak koji je za mnoge ovčare vrlo zahtjevan, a za neke starije i pretežak – striža ili šišanje ovaca. Ovce se šišaju najmanje jednom godišnje iako neki (rijetki) ovce šišaju dva puta. Ovisno o temperaturama zraka i vremenu striža ovaca počinje od sredine 4. sve do početka 6. mjeseca. U nekim krajevima obavlja se i kasnije odnosno u 6. pa sve do 7. mjeseca. Vrijeme početka striže ovaca ovisi i o porastu nove vune. Ukoliko nije porasla nova vuna, a što ovisi o više čimbenika prije svega hranidbi i dobi životinje, šišanje je puno teže. Sam zahvat šišanja obavlja se ručnim ili električnim škarama. Kod striže sa ručnim škarama, gotovo je nemoguće ošišati ovcu ako vuna nije „podrasla“. U velikom stadu prvo se šišaju ovnovi i jalove ovce jer im vuna prije „podraste“, a kasnije ovce koje su se janjile. (tekst o striži ovaca: Bernarda Kasunić, dipl. ing. agr. stručna savjetnica za stočarstvo)

Crnom Gorom: Ručno šišanje ovaca - POSLJEDNJI BERBERIN SA ŽUBERA HD - engl. sub
Datum objave: 15.9.2016. Proizvodnja: RIVchannel
Opis. Dokumentarna reportaža "Posljednji berberin sa Žubera" je priča o Miliću Mikanu Cmiljaniću iz sela Žuber u bjelopoljskoj opstini, vjerovatno posljednjem berberinu koji još uvjek šiša ovce ručno, pomoću starih metalnih makaza čuvajući tradiciju i sjećanja na stara vremena kako su ljudi nekad živjeli i radili na selu. Urednik: Dragan Jocović "The Last Barber from Žuber" is the story of Milic Mikan Cmiljanic from the village of Žuber in the Bijelo Polje municipality, probably the last barber who still cuts sheep by hand, using old metal scissors preserving the tradition and memories of old times, when people lived and worked in the countryside. Editor: Dragan Jocovic

Neprekinuta nit mulinera
Autori: Jelen Đurkin, Marijana Dlačić, Hrvoje Badurina
Izdanje ROG Muzej ovčarstva Cres Godina izdanja: 2010.
Publikacija obrađuje temu autentičnog oruđa za ručno pripremanje i tkanje vune na otoku Cresu koje se provodilo na kolovratu, tj. prema mjesnom govoru: na mulineru ili munineru.

Grane stočarstva - Govedarstvo

Grane stočarstva - Kozarstvo

Sekundarne poljoprivredne aktivnosti
(ratarstvo, svinjogojstvo, peradarstvo, košnja trave, konji, magarci i mule za transport)

Male ograđene parcele u kojima se uzgajaju ratarske vrste za vlastite potrebe katuna; katun Guzovalja u Kučkim planinama

U Kučkim planinama

Prerada mlijeka

Unutar mljekara u katunskom naselju Mrtvanjski Stanari; Bjelašnica (Bosna i Hercegovina)

MALI KATUNARSKI RJEČNIK
varenika, slatko mlijeko, mlijeko koje se prokuha nakon mužnje
mlijeko, to je ono što poznajemo kao kiselo mlijeko (kisjelo; C. Gora)

U katunu Gradina iznad sela Umoljani na planini Bjelašnici (BiH).
Domaćica uz pomoć stapa (ostali nazivi: mlaćenica, mećaja, maslo, mlaćanica) proizvodi (mete, izmeće) maslo tj. maslac. Stap je oko metar dugačka drvena posuda koja je služila za metenje ukiseljenog mlijeka (kiseline). Nakon što se pomuze varenika (svježe mlijeko od ovaca, krava ili pomiješano), procijedi se i prokuha. Ostavi se hladiti uz štednjak(šporet) ili napolju ako nije prehladno, jer bi temperatura tekućine trebala biti takva da kada se stavi prst u mlijeko da je ono toplo a da ne opeće. Tada se dodaje neko sredstvo za kiseljenje. Sve se promiješa i ostavi do drugog dana na toplom da se ukiseli. Nakon što se mlijeko ukiseli, sipa se u stap i potom se mete tj. tuče s drvenom drškom. Na vrhu stapa izdvoji se maslo koje se pokupi žlicom (kašikom). Tekućina koja je preostala od mećenja zove se mlaćanica. Nešto je rjeđa od jogurta i ukusna je, posebno kada se jede s domaćim hljebom.

Zdig ili spuštanje stoke s planina

Zdig ili spuštanje stoke sa planina odvija se analogno izdigu samo nešto kraće i često u etapama. Tom prilikom nosi se sa planine, uz ostalo, i zaliha prikupljenih mliječnih proizvoda. Taj teret iznosi često i po više stotina kilograma. Transport vrše konji, mazge ili magarci. Mliječni se proizvodi direktno snašaju sa planine u matična domaćinstva, dok se stoka ponekad zadržava iznad sela na tzv. jeseništima. Na jeseništima boravi stoka do prve jače studeni ili snijega, a zatim silazi na zimovnik u sela. Većina dinarske stoke provodi zimske mjesece u stajama, a samo manji dio boravi van staja u torovima, naslonima ili otvorenim košarama.

Najveće ishodišno područje u Primorskoj zoni po svom opsegu i privrednom značenju je huminsko područje (pruža se od Imotskog polja na jugoistok do Stolca i Ljubinja u iztočnoj Hercegovini).
IZVOR Starine iz planine. Blidinje.NET, 9.5.2021.

VEĆ 7 DANA PUTUJEMO IZ GLAMOČA
Autor: Naše Selo Veselo Datum objave: 22. lis 2022.
Opis. U ovoj našoj reportaži možete pogledati povratak nomada srednje Bosne sa ljetnog nomađenja u Glamoču.Ovi izrazito vrijedni nomadi već 7 dan putuju i još tri konaka ih dijeli od povratka kući.

VLAŠIĆKI NOMADI // POVRATAK KUĆI NAKON 7 MJESECI
Autor: Naše Selo Veselo Datum objave: 9.5.2022.
Opis. Život na otvorenom, u prirodi i borbi s njom. U stalnom pokretu. Tako izgleda život nomada sa Vlašića, jedne od najljepših bosanskohercegovačkih planina. A koji znači život na otvorenom, po suncu, kiši, snijegu, mrazu. Stotinama kilometara udaljeni od svojih domova, jedni među posljednjim bosanskim nomadima su i Zedin Begović i Asim Hodzic od Travnika, koji se ovih dana sa svojim stadom vraćaju kući. Sa stadom od oko 600 ovaca, krenula su sa Vlašića prije skoro 6 mjeseci. Tovar na leđima magaraca od šatorskog krila, s nešto hrane, vode i odjeće sve je što, u pratnji dva vjerna psa, ponesu na put dug gotovo pola godine.

Stopanica

Stopanica, stopanjica, također i planinka, samo su neki od naziva za domaćicu planinskog stana, pastirskog naselja odn. katuna. Analogno je stopanin (stopan) jedan od naziva za domaćina.

Milija Pajković je planinkama posvetio jednu od svojih priča iz zbirke "Brojanica" (u izdanju izdavačke kuće "Pegaz" iz Bijelog Polja, 2019.). On planinke naziva heroinama koje su, držeći stoku i boraveći na planini, bivale stub i oslonac porodice i porodične zadruge, izborivši se svojim radom i trudom, a često i junaštvom za titulu "čo'jek-žena", ili "vitez žena" - kako su ih nazivali u narodu.

Pisac Milija zatim dodaje:
Od sredine maja, sve do prvih snjegova, planinke su boravile u nekom od brojnih katuna na planinama. U jednoj kolibi, u jednom stanu katuna nekada su danila i noćila mnogobrojna čeljad, a spavali su - djeca u jednom uglu, na jednom ležaju, odrasli u drugom. Posebni pregrađeni dio ili posebna kolibica bila je predviđena za mljekar. Tu je pravoj planinki bilo čisto kao u apoteci, iako je na planini nešto teže održavati red i čistoću. Pravilno raspoređene drvene karlice sa varenikom i skorupom, debelim kao prst, na policama kace pune sira i skorupa, čiste, prekrivene otkuvanim bijelim krpama, sve je to izgledalo kao da je izloženo za neku poljoprivrednu izložbu, za neki sajam. Napolju, na kanapi rastegnutoj između dva velika drvena stuba, naspram sunca i vjetra, njihala su se, kao jedra, cjedila za sir i vareniku, bijela kao snijeg.
Dužnost planinke je bila da rađa i podiže djecu, radi na njivi i livadama, čisti i sređuje kuću i kolibu na planini, da siri i kisjeli mlijeko, da jardumi, da kuva, da podlaže vatru, da muze stoku i da u svemu tome bude uredna, čista i da tako dobije tu značajnu titulu planinke. U ratu je često stizala do prvih linija noseći muževima preoubuku, hranu i municiju. Da nije bilo planinki ne bi bilo ni Crne Gore.

Riječ stopan/stopanica nalazi se u gotovo svim balkanskim jezicima: bug. стопанин, rum. stăpân,
alb. shtëpâ, u značenju “glavni pastir; čoban koji se bavi izradom sira.
O porijeklu toga termima R. Matasović (MATASOVIĆ, Ranko: Skokove ‘ilirske’ etimologije. Izvorni znanstveni članak. Folia Onomastica Croatica 4 (1995)) kaže:
… stopanin ’domaćin pastirskog naselja’ P; U albanskom imamo shtëpi ’kuća’; možemo pretpostaviti da je riječ potekla iz tračkoga *stapanas; riječ sadržava ie. sufiks *-no-, koji je dolazio u imenicama koje znače gospodare/zapovjednike, usp. lat tribunus ‘gospodar tribus-a ’, dominus ’gospodar domus-a’ got. thiudans ’poglavica’, u vezi s thiuda ’narod’ itd. To pretpostavlja ie. korijen *steb-/stob- ’nešto izgrađeno’ (steng. stapol ’stup’). Ne valja, međutim, isključiti ni mogućnost daje riječ ipak romanskoga podrijetla jer je alb. shtepi možda izvodivo i iz lat. hospitium ’domaćinstvo’.

Stopanica
Simpatična planinka iz katuna Benkajskog (koristi se i Benjkaj i Benkaj, prema nazivu roda iz Zatrijepča - dok na topografskim kartama stoji Benkanjski...) ispred svoje kamene kolibe, vrlo blizu granice sa Albanijom, u dijelu Kučkih planina u CG koji se naziva Kunora.

Stopanica
Sada kada je njezin suprug Mehmed (Medo) Nikočević već dobro zašao u svoje 80-e i sa svim nedaćama koje nosi taj broj godina, na Sabriji Nikočević (čiji je nadimak Rumenka) ostaje sve veći dio domaćinskih poslova u njezinoj kolibi i oko nje na katunu Popadija, kod Gusinja (Crna Gora). 2015. god.

Kućer

Primjer kućera s planine Krstače u Srbiji, uz granicu s Crnom Gorom

Primjer kućera u eko-katunu prilagođenog za potrebe turista; Bjelasica (Crna Gora)

Kućer je pomoćna i najčešće pokretna planinska kućica, odn. koliba, koja se u prošlosti selila sa stadom i postavljala uz tor, kako bi ju koristili pastiri (čobani), koji bi tako mogli noću boraviti i prespavati u blizini stada.
Kućeri su bili građeni za jednu osobu, no u njima je moglo i spavati i dvoje, ako bi se stisnuli. Kućeri su najčešće bili građeni od crnogorice. Temelj kućice činila su dva zaobljena debla (brvna) ili planjke oblikovani kao pragovi sanjki, kako bi se kućer lakše transportirao, obično uz korištenje životinje za vuču. Radi još lakšeg transporta često su se na podnožje kućice montirali i kotači. Pod je bio od dasaka, a krov izrađen od luba. Lub je vanjski dio kore drva, koji se skida u velikim komadima. Unutar kućera "ležaj" se uredio od ponjave (prostirač od raznobrojnih tkanina kućne izrad ) i slame.
U novije vrijeme, u skladu s tendencijama da se turistima približi tradicija i kako bi oni ostvarili bliži odnos s prirodom, mnogi su kućeri preuređeni ili su novi sagrađeni za noćenje turista. Novi kućeri koji se tako grade, obično su većih dimenzija od tradicionalh, kako bi se prilagodili suvremenim smještajnim potrebama (prozor, struja, voda, krevet i dr.).
Postoji jedan sličan termin kućara, no on se obično koristi za malu kuću izrađenu za psa ili nekog drugog ljubimca.

Boravak u matičnim domaćinstvima

2. ALPSKO STOČARSTVO

Staje i gospodarski objekti u Lukomiru

Lukomir na planini Bjelašnici

Na planine Bjelašnicu, Treskavicu, Leliju, Zelengoru i Maglić, na razmeđi hercegovačkih i bosanskih stočarskih prava, tradicionalno izdižu stočari iz hercegovačkih Humina, koji su do ljetnih pasišta putovali danima te oni i iz Bosne, kojima je pristup puno kraći. Međutim, u najnovije vrijeme mnoga domaćinstva podplaninskih i humnjačkih sela više ne sudjeluju u izdigu. Stoke je bilo sve manje, pa su potrebe podmirivali na nizinskim pašnjacima. Skraćuje se i vrijeme boravka na planini.
Specifičan je slučaj i naselje Lukomir, na planini Bjelašnici, danas najviše stalno naseljeno mjesto u Bosni i Hercegovini. Današnji stanovnici sela potomci su ovčara iz munjačkih hercegovačkih sela Kamen i Žulj iz okolice Stoca, koji su zbog iznimno bogatih pašnjaka ovdje ljeti čuvali velika stada ovaca. Gradeći prvo sezonska naselja (stanove), koja su poslije prerasla u današnje selo, najvećim su se dijelom ovdje naseljavali ljudi iz plemena Čomora i Masleša, koji su i danas najbrojnije obitelji u Gornjem Lukomiru.
Kako je stalnim naseljavanjem nekadašnjih transhumantnih stočara izostala sezonalnost njihova stočarenja, tako je danas preostali oblik stočarenja u Lukomiru alpsko-stajskog tipa.

Nakon cjelodnevne slobodne ispaše u okolici naselja, blago se svaku večer vraća u torove i staje u planinskom naselju Lukomir.

IZVORI I LITERATURA

BAJČETIĆ B.: Prilog poznavanju poljoprivredne proizvodnje u području gornjeg toka Neretve. Radovi Poljoprivredno-šumarskog fakulteta u Sarajevu, god. III, sv. 4/5. Sarajevo, 1954.
BAJČETIĆ B.: Prilog pitanju korišćenja hercegovačkih planinskih pašnjaka. Poljoprivredni pregled, sv. 6. Sarajevo, 1955.
BAJČETIĆ B.: Planinsko gazdovanje donje Hercegovine. Radovi Naučnog društva BiH, knj. XVI. Sarajevo, 1960.
BAKOVIĆ D.: Pašnjaci Velebita. Stočarstvo. Zagreb. 1959.
BAKOVIĆ D.: Stočarstvo na kraškom području Hrvatske. Krš Hrvatske. Split, 1957.
BALIĆ Mahmut: Poljoprivreda krša i planinskih krajeva. Zagreb 1948.
BARAČ, Zdravko, i dr.: Zelena knjiga izvornih pasmina Hrvatske. Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, Državni zavod za zaštitu prirode. Zagreb, 2011. (PDF)
BELAJ, Vladimir: Tradicijsko planinsko stočarstvo na Velebitu i bunjevačka etnogeneza. Stud. ethnol. Croat., Vol. 16, str. 5-31, Zagreb, 2004. (PDF)

Sažetak; Polazeći od dosad slabo poznatoga posebnoga tipa stočarstva prakticiranoga do sredine 20. stoljeća na Velebitu, autor ukazuje na mogućnost da su u zapadnim dinarskim planinama očuvani, uz transhumantne, i tragovi planinskoga stočarstva koje tipološki odgovara alpskome. Sučeljavajući ga s tipičnim transhumantnim stočarstvom koje do najnovijega doba prevladava na planinama balkanskoga poluotoka, pokazuje na mogućnost otkrivanja kulturnopovijesnih procesa u kojima je neko staro, po podrijetlu predindoeuropsko, stanovništvo sa svojim speciÞčnim načinom života sudjelovalo u nastajanju etničke skupine poznate pod imenom Bunjevci.

CARIKOV D.: O zemljištu i ekonomskim prilikama područja Skadarskog jezera u granicama naše države. Glasnik Ministarstva poljoprivrede, sv. 31. Beograd, 1930.
CVIJIĆ J.: Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje. Osnovi antropogeografije, Zagreb 1922.
CVIJIĆ J.: Antropogeografski problemi Balkanskog poluostrva. Naselja i poreklo stanovništva, knj. 1. Beograd, 1902.
DEDIJER J.: Stočarske zone u planinama dinarske sisteme. Glasnik Geografskog društva, sv. 3/4. Beograd, 1914.
DEDIJER J.: La transhumance dans les pays dinariques. Annales de Géographie, tom. XXV. Paris, 1916. (PDF)
DEGEN A.: Alp- und Weidewirtschaft im Velebitgebirge. Jahrbuch über Erfahrungen auf dem Gebiete der Weidewirtschaft, Ergänzungsband zu 2. Jhrg. Hannover, 1914.
DRAČE Dž.; BUBICA V.: Razvitak, stanje i problematika stočarstva Bosne i Hercegovine. Veterinaria, god. III, sv. 3/4. Sarajevo, 1954.
DRECUN V.: Prilog poznavanju kapaciteta pašnjaka na Zelengori. Radovi Poljoprivredno-šumarskog fakulteta u Sarajevu, god. III, sv. 4/5. Sarajevo, 1954.
DRECUN V.: Poljoprivredna proizvodnja na planinskim masivima Bosne i Hercegovine. Stočarstvo, br. 11—12. Zagreb, 1954.
DVORSKY V.: O ispitivanju katuna u zapadnom delu Balkanskog Poluostrva. Glasnik Geografskog društva, sv. 3/4. Beograd, 1914.
ĐURĐEV, B.: Teritorijalizacija katunske organizacije do kraja 15. veka. Simpozijum o srednjovekovnom katunu. Posebna izdanja naučnog društva SR BIH, knj. II. Sarajevo, 1963.
FILIPOVIĆ S.: Planina Vlašić i mljekarstvo na njoj. Glasnik Ministarstva poljoprivrede i voda, sv. 46 i 79. Beograd, 1927.
FILIPOVIĆ S.: Dinarske planine, paša i mljekarstvo na njima. Zagreb, 1938.
FILIPOVIĆ Milenko: Katun u našoj istoriografiji. Simpozium o srednjovekovnom katunu, Posebna izdanja Naučnog društva SR BiH, knj. II. Sarajevo, 1963.
FILIPOVIĆ Milenko.: Struktura i organizacija srednjovekovnih katuna. Posebna izdanja Naučnog društva SR BiH, knj. II. Sarajevo, 1963.
FILIPOVIĆ, Milenko: Simpozijum o srednjovjekovnom Katunu (održan 24. i 25. novembra 1961.). Posebna izdanja, knj. II, Odjeljenje istorijsko-filoloskih nauka, knj. 1, Naučno drustvo SR BiH, Sarajevo 1963. (PDF)

Sadržaj; I. Milenko S. Filipović - Predgovor; II. Milenko S. Filipovićc - Katun u nasoj istoriografiji; III. Jovan F. Trifunoski - Geografske karakteristike srednjovekovnih vlaških katuna; IV. Milenko S. Filipovic - Struktura i organizacija srednjovekovnih katuna; V. Desanka Kovačević - Srednjovekovni katun po dubrovačkim izvorima; VI. Branislav Djurdjev - Teritorijalizacija katunske organizacije do kraja XV veka; VII. Jovan F. Trifunoski - Danasnji vlaški katuni u Makedoniji

FINCI Ž.: Ekonomika stanovništva planinskih oblasti. Poljoprivredni pregled sv. 11—12. Sarajevo, 1953.
GAŠIĆ, D.: Livade i pašnjaci na planini Jahorini. Agronomski glasnik, god. XI, sv. 7/8. Beograd, 1940.
GUŠIĆ B.: Vratnice. Hrvatski planinar, god. XXIV. Zagreb, 1928.
GUŠIĆ B.: Biološko-medicinski problemi našeg planinskog sela. Liječnički vjesnik, god. 58, br. 9. Zagreb, 1936.
GUŠIĆ B.: Čovjek i kras. Krš Jugoslavjie, knj. I. Zagreb, 1957.
GUŠIĆ B.: Kalendar prokletijskih pastira. Zbornik za narodni život i običaje JAZU, knj. 40. Zagreb, 1962. (PDF)
GUŠIĆ B.: Naše primorje (Historijsko-geografska studija). Pomorski zbornik JAZU. Zagreb, 1962.
GUŠIĆ B.: Brada u Prokletijama. Naše planine, god. 16, br. 3/4. Zagreb, 1964.
GUŠIĆ B.: "Pećki put" najviši prijelaz preko Prokletija. Zbornik za narodni život i običaje JAZU, knj. 42. 1964.
GUŠIĆ-HENEBERG M.: Durmitorska zbirka. Izd. Etnogr. muzeja, Zagreb 1930.
GUŠIĆ M.: Etnografski prikaz Pive i Drobnjaka. Etnološka biblioteka sv. 10. Zagreb, 1930.
GUŠIĆ M.: Tumač izložene građe. Etnografski muzej. Zagreb, 1955.
HIRTZ M.: Život stanara na Velebitu. Lički kalendar za 1936 g. Zagreb, 1935.
HORVAT, B.: Prilog poznavanju područja Vitoroga i Šatora. Arhiv Ministarstva poljoprivrede, sv. 5. Beograd, 1936.
HORVAT I.: Vegetacija kao prirodni temelj gospodarstva u planinama. Veterinaria, god. I, br. 810. Sarajevo, 1952.
HRABAK B.: O hercegovačkim vlaškim katunima prema poslovnoj knjizi Dubrovčanina Dživana Pripčinovića. Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, NS sv. IX. Sarajevo, 1956.
ILANČIĆ D.: Brojčani razvitak stočarstva u hrvatskim zemljama. Veterinarski vjesnik. Zagreb, 1924.
IVANOVIĆ R.: Dečanski katuni. Istoriski časopis SAN, knj. III. Beograd, 1952.
IVANOVIĆ R.: Katunska naselja na manastirskim vlastelinstvima. Istoriski časopis SAN, knj. V. Beograd, 1955.
JAGODIĆ D.: Privreda kraških oblasti Bosne i Hercegovine. Ekonomski institut Univ. knj. 2. Sarajevo, 1962.
JARDAS Franjo: Organizacija ispaše u Srednjoj Bosni. Gospodarski glasnik, god. III, br. 7. Zagreb, 1943.
JARDAS Franjo: Planinsko gospodarstvo i pašnjarstvo NR Hrvatske. Problem planinske privrede FNRJ. Beograd, 1956.
JARDAS Franjo: Izrada i upotreba drvenog posuđa u mljekarstvu. Stručni rad. Mljekarstvo : časopis za unaprjeđenje proizvodnje i prerade mlijeka, Vol. 3 No. 10, 1953. str. 232-236 (PDF)

Sažetak; Čitajući domaće stručne radove, koji obrađuju pitanja mljekarske i sirarske proizvodnje, doznajemo, da se još u mnogim krajevima u mljekarstvu upotrebljava posuđe izrađeno od drva. Da je zaista tako lako se možemo uvjeriti ako u ljetnim mjesecima prođemo našim planinskim naseljima. Na njima i u ljetnim stanovima naći ćemo da je gotovo sve posuđe, koje se upotrebljava u planinskom gospodarstvu, izrađeno od drva.

JEŽIĆ J. i JANJATOVIĆ M.: "Zajuživanje" pojava poremećene aklimatizacije. Veterinaria, god. I. Sarajevo, 1952.
JIREČEK K.: Die Wlachen und Maurowlachen in den Denkmälern von Ragusa. Sitz ungsberichte der k. böhm. Gesellschaft der Wissenschaft. Prag, 1879.
KANAET T.: Privredno-geografske oblasti i područja NR BiH. U: Zbornik III Kongresa geografa FNRJ. Sarajevo, 1954.
KLEMENČIĆ V.: Die geographischen Probleme der Almwirtschaft in Jugoslawien. Almgeographie, Forschungsberichte 4. Wiesbaden, 1964.
KONČAR L.: Stočarska politika BiH i njezino mjesto u okviru stočarske politike FNRJ. Savremeni problemi unapređenja stočarstva u BiH. Sarajevo, 1953.
KONČAR L.: Stočarstvo na području hercegovačkog krša. U: Krš Bosne i Hercegovine. Split, 1957.
KOVAČEVIĆ D.: Srednjovekovni katun po dubrovačkim izvorima. Simpozijum o srednjovekovnom katunu, Posebna izdanja Naučnog društva SR BiH, knj. II. Sarajevo, 1963.
KRSTIĆ Đ.: Problem planinskih pašnjaka. Pregled, sv. 2. Sarajevo, 1954.
KRSTIĆ Đ.: Problematika poljoprivrede Donje Hercegovine. Sarajevo, 1956.
KRSTIĆ O.: Planinski i šumski pašnjaci Jugoslavije. Subotica, 1956.
KUKULJICA N.: Planinsko gospodarstvo u okolici Dubrovnika. Stočarstvo, sv. I, br. 4. Zagreb, 1947.
LALATOVIĆ P.: Reorganizacija stočarstva NR Crne Gore. Stočarstvo, sv. II, br. 3/4. Zagreb, 1948.
LESIĆ M. R.: Poljoprivreda Sjenice i Peštera. Stanje i smernice razvitka. Beograd, 1959.
LUTOVAC M.: Stočarstvo na Sinjajevini. Prilozi za poznavanje stočarstva na našim visokim planinama. Posebna izdanja Geografskog društva, sv. 12. Beograd, 1932.
LUTOVAC M: Stočarstvo na severoistočnim Prokletijama. Posebna izdanja Geografskog društva sv. 14. Beograd, 1933.
LUTOVAC M.: Iz stočarskog života u nekim našim krajevima. Zbornik za narodni život i običaje JAZU knj. 40. Zagreb, 1962. (PDF)
LUTOVAC M.: Naše planinsko stočarstvo u novim uslovima. Zbornik VI Kongresa geografov FLRJ. Ljubljana, 1962.
MARANIĆ, Zrinka: Analiza i modeli upravljanja pašnjačkih kulturnih krajobraza. Diplomski rad. Sveučilište u Zagrebu, Agronomski fakultet. Zagreb, 2018. (PDF)

Sažetak; Pašnjački krajobrazi dominantno su obilježje ruralnih područja koji radi svojih kulturnopovijesnih, ekoloških i estetskih vrijednosti imaju karakter kulturnog krajobraza. Nedovoljno su istraživani i rijetko su predmet održivog upravljanja. U radu se definira opća tipologija pašnjačkih krajobraza te tipologija agropastoralnog pregonskog stočarstva omeđenih pašnjaka na otoku Pagu i transhumantnog stočarstva otvorenih planinskih pašnjaka na Dinari. Analiziraju se uzorci pašnjaka i njihovi antropogeni elementi te tradicijske prakse i povijest upravljanja koji su utjecali na izgled krajobraza. Prepoznati su postojeći modeli upravljanja i mogućnosti njihove primjene za upravljanje na istraživanim pašnjačkim krajobrazima.

MARKOVIĆ, Mirko: Geografski aspekti transformacija životne okoline na području Dinarskoga gorja (PDF)
MARKOVIĆ, Mirko: Narodni život i običaji sezonskih stočara na Velebitu. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, Knj. 48. (1980), str. 5 – 139. Zagreb, 1980. (PDF)

Uvod; Proučavajući posljednjih dvadesetak godina problematiku stočarskih kretanja na Dinarskim planinama, zapazio sam kako velebitsko područje u tome pogledu čini zasebnu cjelinu. Slično sam mogao utvrditi i za sezonska stočarska naselja. To me je potaklo da sam se počeo baviti proučavanjem tradicionalnog stočarstva na Velebitu. Takva proučavanja bila su otežana iz više razloga, a najviše zato što je velebitsko stočarstvo upravo nedavno sasvim odu-mrlo. Zbog toga sam se radeći na ovoj problematici morao oslanjati pretežno na pisanu arhivsku građu, na još postojeće kazivače ili objavljene radove, a manje na terenski dio istraživanja. Dakako da sam i pored toga temeljito prošao i proučio danas već posve puste velebitske terene...

MILIN R. i Janjatović M.: Prilog proučavanju sindroma "zajuživanja" ovaca. Veterinaria, br. 57. Sarajevo, 1952.
MILINUŠIĆ N.: Stočarstvo Bosne i Hercegovine. Ekonomist, god. VII, br. 79. Zagreb, 1941.
MILOJEVIĆ S. M.: Jedan prilog pitanju o opadanju stočarstva u Dinarskom kršu. Glasnik Geografskog društva, sv. 21. Beograd, 1935.
NIMAC F.: Čobanovanje. Život i tradicija pastira Dalmatinske Zagore na Bosanskim planinama. Etnološka istraživanja i građa, sv. 2. Zagreb, 1940.
OGRIZEK A.: Život stočara u srednjebosanskim planinama. Gospodarski kalendar za 1935. god. Zagreb, 1934.
OGRIZEK A.: Problematika crnogorskog stočarstva. Stočarstvo, br. 7/8. Zagreb, 1949.
PAJKOVIĆ M. B.: Stočarstvo na Bjelasici. Glasnik Geografskog društva, sv. 15, Beograd, 1929.
PAJKOVIĆ M. B.: Stočarstvo na Komovima. Glasnik Geografskog društva, sv. 16, Beograd, 1930.
PALIAN B.: Stanje stočarstva i perspektive njegova razvitka u srezu Livanjskomu. Veterinaria, god. V, br. 1, Sarajevo, 1956.
PAVLOVSKY, A.: Gospodarski objekti vezani uz ovčarstvo na hrvatskom Primorju. Ethnologica Dalmatica, (10), 19-27. 2001. (PDF)

Sažetak. Popratne gospodarske ovčarske objekte na primorskom kopnu možemo prema razmještaju podijeliti u dvije osnovne grupe: A) objekte za smještaj ovaca u blizini kuća (sela) i B) objekte za smještaj ljudi i ovaca (ili samo ovaca) na području sezonskih pašnjaka.

PERIŠIĆ I.: Prilozi o čobanovanju na Šator planini. Etnološka istraživanja i građa. sv. 2, Zagreb, 1940.
POLEKSIĆ R.: Karakteristika crnogorskih planina i planinsko gazdovanje. Problemi planinske privrede FNRJ, Materijal sa savjetovanja na Pokljuki, Beograd, 1956.
POPOVIĆ C. D. i MARKOVIĆ Z.: Stočari "balije" kod Čapljine i Ljubuškog. Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, Sarajevo 1955.
POPOVIĆ J.: Ljetni stanovi (katuni) na Zelen gori. Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, sv. XLI. Sarajevo, 1928.
POPOVIĆ J., Ljetni stanovi (staje) na planinama Vranici, Matorcu i Šćitu, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, sv. XLII, Sarajevo 1930.
POPOVIĆ J.: Ljetni stanovi na planinama Vranici, Zec i Bitovnji. Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, sv. XLIII. Sarajevo, 1931.
POPOVIĆ J.: Ljetni stanovi na planini Bjelašnici. Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, sv. XLIV. Sarajevo, 1932.
POPOVIĆ J.: Ljetni stanovi (mahale) na planini Treskavici. Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, sv. XLV. Sarajevo, 1933.
POPOVIĆ J.: Ljetni stanovi (mahale) na planini Visočici. Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, sv. XLV. Sarajevo, 1933.
POPOVIĆ J.: Ljetni stanovi (staje) na planini Prenju. Glasnik Zemaljskog muzeja muzeja BiH, sv. XLVI. Sarajevo, 1934.
POPOVIĆ J.: Ljetni stanovi na planini Plaši, Muharnici i Čvrsnici. Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, sv. XLVII. Sarajevo, 1935.
POPOVIĆ J.: Planinski pašnjaci na bosansko-hercegovačkim planinama. Agronomski glasnik, sv. 8/9. Beograd, 1935.
POPOVIĆ J.: Ljetni stanovi na planinama Vranu, Čabulji i Čvrsnici. Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, sv. XLVIII. Sarajevo, 1936.
POPOVIĆ J.: Ljetni stanovi na planinama Raduši i Ljubuši. Glasnik Zemaljskog muzeja BiH. Sarajevo, 1937.
POPOVIĆ J.: Ljetni stanovi na planini Hrbljini i Krugu. Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, sv. LX. Sarajevo, 1939.
PROROČIĆ, Božidar; USKOKOVIĆ, Ana: Razvoj Lovćena kroz istoriju i tradicionalni oblici privrede. Portal Analitika (HTML)
RAZNI AUTORI: ADŽIĆ, N., LJUMIVIČ, M., MARKOVIĆ, M.; MARKOVIĆ, Božidarka: Autohtone rase stoke u Crnoj Gori i njihov značaj. Poljoprivreda i šumarstvo, Vol 43 (4) 1-144. Podgorica, 1977. (PDF)
RAIČEVIĆ S.: O stočarstvu i stočarskom životu u Vasojevićima. Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu, knj. VI. Beograd, 1931.
RAKO A.: Stočarske prilike na našem kršu. Stočarstvo, god. I, br. 4. Zagreb, 1947.
RAMUSOVIĆ J.: Katun Mali Štulac. Glasnik Geografskog društva, sv. XXXI/1. Beograd, 1951.
ROGLIĆ J.: Antropogeografske osobine Imotskog polja. Glasnik Geografskog društva, sv. 23. Beograd, 1937.
ROGLIĆ J.: Prilog poznavanju humljačkog stočarstva. Geografski glasnik, sv. XVIII. Zagreb, 1956.
RUBIĆ I.: Ispaša na Biokovi. Hrvatski geografski glasnik, sv. 1. Zagreb. 1929.
SAMAC, Milivoj: Ispaša na kršu i njeni problemi. Stručni rad. Agronomski glasnik : Glasilo Hrvatskog agronomskog društva, Vol. 6 No. 10-12, 1956. str. 604-610. (PDF)
SARIĆ, Zlatan; BIJELJAC, Sonja: Autohtoni sirevi Bosne i Hercegovine. Stručni rad. Mljekarstvo 53 (2) 135-143, 2003. (PDF)

Sažetak; U Bosni i Hercegovini sačuvani su autohtoni mliječni proizvodi, pa i sirevi, uprkos brojnim migracijama stanovništva u gradove. Tehnologija većine ovih sireva je jednostavna, prilagođena skromnim planinskim uvjetima. Uz sireve od kravljeg mlijeka proizvode se i ovčji sirevi. Zbog komunikacijske izoliranosti udaljenih brdsko-planinskih područja proizvodnja je često "zatvorena" u domaćinstvima. Podrijetlo autohtonih sireva u Bosni i Hercegovini je različito, pa su i različite vrste autohtonih sireva: Travnički sir, Masni sir, Presukača, Sirac, Livanjski sir, Posni sir, "Suvi" ili "Mješinski" punomasni sir, svježi "Kiseli" i sušeni "Kiseli" sir, Zajednica, Basa, Kalenderovački sir, te kozji sirevi (tvrdi i bijeli meki kozji sir), "Zarica" i Urda. Pored navedenih vrsta sireva, u Bosni i Hercegovini proizvode još autohtone mliječne proizvode: kajmak, maslo i zimsko kiselo mlijeko. Karakteristično je, da je i proizvodnja i potrošnja ovih proizvoda, dobrim dijelom u seoskim domaćinstvima a izuzetak su kajmak i Travnički sir koji proizvode u malim gazdinstvima ali ih plasiraju na tržište, dok se Livanjski sir proizvodi industrijski.

SEMIZ, Vojislav: Problemi iskorištavanja bosansko-hercegovačkih planinskih pašnjaka. Esej. Agronomski glasnik : Glasilo Hrvatskog agronomskog društva, Vol. 5 No. 6, 1955. Sarajevo. (PDF)
SIMONOVIĆ R.: Stočari u Lici i na Velebitu. Lički kalendar za 1937. Zagreb, 1936.
SPASOJEVIĆ, Vasilije Mujo: Crnogorski katun. Montenegrina.net, 24.10.2011. (HTML)
ŠERIĆ H.: Stočna proizvodnja Bosne i Hercegovine u predhistorijsko doba. Veterinaria, god. I, br. 8—10. Sarajevo, 1952.
ŠERIĆ H.: Istorijski osvrt na razvoj stočarstva u Bosni i Hercegovini. Sarajevo, 1953.
ŠERIĆ H.: Stočarska proizvodnja Bosne i Hercegovine za vrijeme bosanske samostalnosti. Veterinaria, br. 1. Sarajevo, 1965.
ŠMALCELJ I.: Život Podgoraca na Velebitu sa kratkim opisom ovce južnovelebitskog Podgorja. Veterinarski arhiv, sv. 9, Zagreb 1939.
ŠMALCELJ I.: Vranica (Planinsko-gospodarska crta). Naše planine, god. II. Zagreb, 1950.
ŠMALCELJ I.: Osnove planinskog gospodarstva. Veterinaria, god. II, sv. 3. Sarajevo, 1953.
ŠMALCELJ I.: Planina Jahorina (Planinsko-gospodarska crta). Naše planine, sv. VI. Zagreb, 1954.
ŠMALCELJ I.: Osnove ovčarske politike u svijetu i kod nas. Veterinaria, God. III, BR. 2. Sarajevo, 1954.
ŠMALCELJ I.: Stočarstvo na području krša Zapadne Bosne. Krš Bosne i Hercegovine. Split, 1957.
TRIFUNOSKI J. F.: Geografske karakteristike srednjovekovnih vlaških katuna. Simpozijum o srednjovekovnom katunu. Posebna izdanja Naučnog društva SR BiH, knj. 2. Sarajevo, 1950.
VINŠĆAK, Tomo: Kuda idu "horvatski nomadi". Izvorni znanstveni članak. Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Studia ethnologica Croatica, Vol. 1 No. 1, 1989. (PDF)

Sažetak; Rad je nastao na temelju građe koju je autor sakupio u višekratnim terenskim istraživanjima na području Velebita, Like, sjeverne Dalmacije i Bukovice, od 1980. god. do danas. Korištena je dostupna literatura kao i autorova magistarska radnja pod naslovom "Transhumantni stočari između primorja i Velebita", obranjena na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1984. god. Prikazane su etnološke karakteristike dva temeljna tipa stočarstva: alpskog i transhumantnog. Na temelju recentnog stanja dane su moguće perspektive opstanka takvog načina života.

VUKOSAVLJEVIĆ S. V.: Organizacija dinarskih plemena. Posebna izdanja SAN, knj. CCLXX. Beograd 1957.
ZDANOVSKI N.: Stočarska kretanja. Radovi Poljoprivredno-šumarskog fakulteta u Sarajevu, br. 4/5. Sarajevo 1954.

Elektronski izvori

BOŠNJAK, Zoran: Starine iz planine. Blidinje.net (Priredio: Zoran Bošnjak/hpd-prenj1933.ba), 9.5.2021.

Opis. Zajednička osobina stočarskih kretanja je sezonsko napuštanje matičnih seoskih gazdinstava i odlazak stoke na određene sezonske pašnjake u smjeru planina, tj. na više. To su pokreti stoke na relaciji izmeđumatičnih gospodarstava i sezonskih pašnjaka. Ona nisu običaj ili tradicija sredine, već odraz nužde i najpovoljniji način privređivanja u određenoj prirodnoj i društvenoj sredini.

Ovca i njezini darovi
Autori: Marijana Dlačić, Hrvoje Badurina
Izdanje ROG Muzej ovčarstva Cres Godina izdanja: 2013.
Osim skoro svima znanih jela (janjetina, sir, (g)udić i olito), knjižica koja je pred nama jednostavnim pristupom iznosi sve pojedinosti koje se odnose na cjelinu općeg naziva ‘ovčja gastronomija’ s otoka Cresa.

TEKSTOVI

Stočarska kretanja
NIKOLA ZDANOVSKI

IZVOR ZDANOVSKI, Nikola: Stočarska kretanja. Radovi Šumarskog Fakulteta Univerziteta U Sarajevu 3 (4-5):117-43. Sarajevo, 1954. (PDF)

Sažetak

Stočarstvo mnogih naših krajeva usko je povezano sa stočarskim kretanjima koja su po svom karakteru, ciljevima i uzrocima veoma raznolika i zavise o nizu prirodnih, ekonomskih, kulturnih, istorijskih i drugih faktora.
Iako u našoj geografskoj i etnografskoj literaturi ima mnogo podataka o stočarskim kretanjima, ona još nisu sistematski proučena sa gledišta unapređenja poljoprivredne proizvodnje. Međutim, ako se uzme u obzir da složena problematika stočarskih kretanja često duboko zadire i u probleme poljoprivredne proizvodnje, to potreba takvih studija postaje očitom.
Stočarska kretanja danas ise vrše, u većini slučajeva, bez ikakvih planova i sistema. Poljoprivreda krajeva, kroz koje prolazi u planinu ili se vraća sa planine brojna stoka, redovito strada od šteta. Još više stradaju planinski pašnjaci, koji ise često zauzimaju "na jagmu" preopterećuju stokom i postepeno, negdje brže, a negdje sporije stradaju od erozionih procesa izazvanih takvim načinom pašarenja.
Svrha je ovog rada dati sažet prikaz glavnih vrsta stočarskih kretanja kod nas i ukazati na problematiku koja. u vezi s tim postoji. U radu su korišćeni većim dijelom vlastiti podaci, koji su prikupljeni obilaženjem naših glavnih planinskih područja, a isto tako su upotrebljenl i najvažniji podaci iz literature. Dublja proučavanja stočarskih kretanja u pojedinian užim područjima, kao što su komune ili slične ekonomsko-geografske cjeline, doprinjeće izradi privrednih osnova za pojedine pašnjake (planine) bez kojih se organizacija savremenog planinskog gospodarstva ne može uspješno provesti.

Predgovor

Stočarstvo mnogih naših krajeva usko je povezano sa stočarskim kretanjima koja su po svom. karakteru, ciljevima i uzrocima veoma raznolika i zavise o nizu prirodnih, ekonomskih, kulturnih, istorijskih i drugih faktora,
Iako u našoj geografskoj i etnografskoj literaturi ima mnogo podataka o stočarskim kretanjima, ona još nisu sistematski proučena sa gledišta unapređenja poljoprivredne proizvodnje.
Međutim, ako se uzme u obzir da složena problematika stočarskih kretanja često duboko zadire i u probleme poljoprivredne proizvodnje, to potreba takvih studija postaje očitom.
Stočarska kretanja danas se vrše, u većini slučajeva, bez ikakvih planova i sistema. Poljoprivreda krajeva, kroz koje prolazi u planinu ili se vraća sa planine brojna stoka, redovito strada od šteta. Još više stradaju planinski pašnjaci, koji se često zauzimaju »na jagmu««, preopterećuju stokom i postepeno, — negdje brže, a negdje sporije — stradaju od erozionih procesa izazvanih takvim načinom pašairenja.
Svrha je ovog rada dati sažet prikaz glavnih vrsta stočarskih kretanja kod nas i ukazati na problematiku koja u vezi s tim postoji. U radu su korišćeni većim dijelom vlastiti podaci, koji su prikupljeni obilaženjem naših glavnih planinskih područja, a isto tako su upotrebijeni i najvažniji podaci iz literature. .
Dublja proučavanja stočarskih kretanja u pojedinim užim područjima, kao što su komune ili slične ekonomsko-geografske cjeline, doprinjeće izradi privrednih osnova za pojedine pašnjake (planine) bez kojih se organizacija savremenog planinskog gospodarstva ne može uspješno provesti.

Kvadratura kruga: Nomadi sa Vlašića
Proizvodnja: RTS Kvadratura kruga - Zvanični kanal
Datum objave: 5.10.2019.
Opis. Od proleća do jeseni, Vlašić se beli od stada a kada se zabeli od snega - ovčari sa svojim stadima napuštaju ovu planinu i kreću putem trave u toplije krajeve. Već vekovima ti putevi su isti i vode u Dalmaciju, Istru, Semberiju, Posavinu i Vojvodinu. Neke od tih puteva presekao je poslednji rat u Bosni i Hercegovini. Većina stočara iz srednje Bosne i dalje se drži vekovne tradicije i oni su nomadi i u 21. veku. U potrazi za hranom, oni sa stadima prelaze i po nekoliko stotina kilometara.Šta ih sve čeka na tom putu, kako oni i njihova stada izdrže šest meseci na otvorenom u jesen i zimu, saznaćete u novom izdanju Kvadrature kruga. Nomadi se u proleće ponovo vraćaju tamo odakle su u jesen krenuli, a to je planina Vlašić, na kojoj već vekovima uzgajaju vlašićku pramenku, autohtonu rasu ovaca od koje prave čuveni vlašićki sir.Nomadski način života u travničkom kraju prvi je prekinuo Dragan Vuković iz Potkraja kod Turbeta, koji je za svojih 500 ovaca sagradio štalu i u njoj obezbedio dovoljne količine hrane za zimu za svoje stado. A svom čobaninu, Dževadu Đulanu, sagradio je modernu kuću i dao mu platu od 1000 konvertibilnih maraka. Autor emisije: Branko Stanković Urednik emisije Branko Stanković autor je 18 dokumentarnih filmova i dve drame koje su ekranizovane na RTS-u, a i mnoštva dokumentarnih emisija, koje su, kao i filmovi, nagrađivane na domaćim i međunarodnim festivalima.

Općenito o stočarskim kretanjima

Stočarska kretanja postoje u svim krajevima svijeta, gdje se nalaze veće površine prirodnih pašnjaka koji služe bilo kao jedini izvor prehrane stoke u toku cijele godine (nomadska i polunomadska kretanja), bilo kao pomoćna krmna baza uz prehrambene izvore na samom matičnom gospodarstvu (livade, pašnjaci, razna ispasišta, njivske krmne kulture i si.). U vezi s tim je i osnovna svrha stočarskih kretanja prehrana stoke putem ispaše.
U pustinjskim i stepskim krajevima, kao i u planinskim područjima svih zemalja stočarska kretanja su osobito rasprostranjena. I kod nas su ta kretanja razvijena u svim planinskim krajevima i područjima koja njima gravitiraju.
Pored momenata koji utiču na stočarska kretanja u sadašnjosti, na postanak, razvitak i održavanje tih kretanja imaju uticaja i momenti iz prošlosti. Još i danas, naprimjer u Makedoniji, nailazimo na ostatke ranijih sistema travničko-pašnjačkog gospodarstva sa svojstvenim stočarskim kretanjima u toku cijele ili većeg dijela godine. To su poznata kretanja Karakačana, Crnovunaca, Aromuna i sl. Danas se ova kretanja ograničavaju samo na neka područja Makedonije, ali u bliskoj prošlosti ona su bila rasprostranjena po cijelom Balkanskom Poluostrvu [2]. Premještajem državnih granica poslije Balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata, podizanjem općih kulturnih prilika i racionalizacijom poljoprivrede, karakter ovih kretanja postepeno se mijenja, a nekih od njih i nestaje, napose u periodu od Oslobođenja do danas. U krajevima koji su se nalazili pod turskom upravom, stočarska su kretanja bila stimulirana pored drugih uslova i čifčijskim sistemom, kada je čifčija (kmet) morao platiti begu hak sa oraničnih površina. Na taj način, seleći stočari su bili u povoljnijem položaju od nastanjenih seljaka ratara. U Bosni i Hercegovini dolaskom austrijske uprave (1878) i uvađanjem »travarine« ova se situacija postepeno mijenja. Veliki broj stočara prelazi na ratarstvo zadržavajući samo neznatnu količinu stoke, koju u toku ljeta većim dijelom daje »na mlijeko« stočarima čije je glavno zanimanje držanje takve stoke. Proces smanjivanja broja stoke kod pojedinih stočara nastavlja se još i danas, tako da se većina tih stočara postepeno pretvara u »pobravičare«, Čije je osnovno zanimanje uzgoj intenzivnih kultura (duhan, vinova loza i sl.). U vezi s tim i stara organizacija izgona stoke u planinu — »sumjes«, koja se temelji na kooperativnoj saradnji osrednjih »buljukčara« također postepeno nestaje. Danas je »sumjes« veoma rijetka pojava. Mjesto »sumjesa« razvija se spomenuto uzimanje ovaca »na mlijeko«, tj. izgon tuđe stoke u planinu uz određenu nagradu u naturi. Najčešće se uzima 200—300 brava, a zarada čobana-preduzimača iznosi »kila sira, kvarat masla« od ovce ili slično. Stočari koji se bave uzimanjem ovaca »na mlijeko« redovno sami nemaju više od dvadesetak ovaca, ali na taj način ne samo podmiruju vlastite potrebe na bijelom mrsu, već im ostaju izvjesne količine mrsa i za prodaju.*)
__________
* sumjes je udruživanje nekoliko stočarskih obitelji u svrhu zajedničke ispaše stoke u planini.

Buljuk je manje stado ovaca, ispod 100 brava.
Pobravica je skup ovaca, od svega nekoliko brava.

Vrste stočarskih kretanja

S obzirom na visinski položaj matičnog gospodarstva iz kojeg se vrše stočarska kretanja, postoje dvije osnovne vrste kretanja: spuštanje i izdig. [2]
U zavisnosti od doba u koje se vrše stočarska kretanja, govorimo o proljetnim, ljetnim, jesenskim i zimskim kretanjima. Ukoliko se stočari u toku svojih kretanja zadržavaju na raznim visinskim položajima (pretplanine, planine, visoke planine, proljetišta, jeseništa), — govorimo o etapnim (postupnim) kretanjima. Ako se kretanja vrše bez zadržavanja, ona su izravna. Prema pripadnosti stočara određenim krajevima, stočarska kretanja se označuju katkada kao »humnjačka«, »bosanska«, »dalmatinska« itd. Milojević govori o kretanjima sredozemnih i dolinsko-planinskih stočara, kada stočari sredozemnih (jadranskokršnih i povardarskih) krajeva izgone stoku u udaljene planine pod utlcajem sredozemne klime, hidrografskih i vegetacijskih prilika krajeva u kojima su stalno naseljeni, a planinsko-dolinski stočari izdižu stoku iz podnožja planina. [22]

Spuštanja

Kao tipičan primjer ove vrste stočarskih kretanja mogu poslužiti spuštanja makedonskih stočara iz potplaninskih sela Šar-planine, Bistre i drugih makedonskih planina na »zimovnike« koji se nalaze u toplim, »župskim« predjelima. Ova spuštanja su bila ranije, a naročito prije Balkanskih ratova, veoma rasprostranjena po cijelom Balkanu. Tada su se stočari spuštali iz makedonskih planina čak u područje Soluna. Kao što je bilo prije spomenuto, stvaranjem novih država poslije Balkanskih ratova, ova su se kretanja ograničila samo na područje tih država, a u našoj Makedoniji uglavnom na područje Strumičkog i Ovčijeg Polja, Tikveša i okolice Štipa. Većina ovih područja je udaljena od ljetnih boravišta stočara po 100—200 kilometara, Iz potplaninskih sela zapadne Makedonije stočari se kreću koncem oktobra na »zimovnike« u spomenute krajeve, a vraćaju se u aprilu mjesecu.
Zanimljiva je organizacija tih kretanja. Pri polasku naprijed idu konačari i brojni stočarski psi. Zadatak je konačara da izaberu povoljan konak, spreme hranu za ljude i pse (kačamak) kao i sve ostalo što treba. Karakačani putuju sa čitavim imetkom i sa svim ukućanima. Na konje natovare djecu i starce, a odrasli tjeraju stoku. Noćivaju u šatorima, a kad dođu na planinu, podignu stanove (mandre). Svaka porodica ima kolibe za stanovanje i za ostavu. Imaju starješinu, koji se zove raja. On uzima pašnjak u najam, zastupa društvo pred vlastima itd. [2][7][12][17]. Prebacivanja stada često su skopčana sa velikim poteškoćama i stradanjima stoke od umora, pozljeda i zvjeradi, a traju po desetak i više dana.
Nacionalizacijom velikih ovčarskih stada privatnih poduzetnika i trgovaca u Makedoniji su poslije Oslobođenja postala krupna stočarska dobra, koja prebacuju svoju stoku željeznicom, kao što se to odavno radi u razvijenim alpskim zemljama. Ali još i danas možemo vidjeti Kucovlahe na Babuni, Kajmakčalanu, Solunskoj Glavi i drugim planinama, koji tjeraju svoju stoku hodom.

Pored ovih spuštanja nekada, su postojala i slična spuštanja crnogorskih stočara (Vasojevići) u Bosansku Posavinu, a pešterskosjeničkih stočara u Pomoravlje itd [22]. U prošlosti su postojala spuštanja dinarskih stočara u Jadransko primorje kada su Srbi i Vlasi silazili u dolinu donje Neretve i na poluotok Stonski Rat ili Pelješac. Stočari su silazili i u okolinu Splita i Trogira [2]. Kada je okupacijom Bosna odvojena od Turske, pešterska i sjenička stada počela su se tjerati na prezimu dijelom u jadransko primorje (od Skadra do Lješa), a dijelom u bjelomorsko primorje oko Soluna [20]. Danas su poznata stočarska kretanja iz donje Hercegovine (Čapljina) u spomenuta dalmatinska područja samo sa govedima. Masovna stočarska spuštanja sa ovcama u pravcu sjever—jug prestala su i rijetko koji stočar iz sjeverne Hercegovine daje svoje ovce na ispašu u Huminu. Ova su kretanja poznata pod imenom zajuživanje.

Još je češće pod tim imenom poznato oboljenje ovaca, koje Ježić, Janjatović, Milin i drugi drže za posljedicu neuspjele aklimatizacije [11][19], a neki za trovanje preko krpelja (ledenica, [3]). Pored Hercegovine i Dalmacije pojava »zajuživanja« poznata je i u Crnoj Gori. U Nikšićkom srezu, naprimjer, stočari koji žive stalno u višim položajima (Banjani) ne dozvoljavaju da im ovce silaze u niže predjele zbog zajuživanja. Oni tu pojavu, kao i stočari bilećskog sreza vežu sa nekom travom, od koje ovca »oleđavi«. L u t o v a c saopštava, da su kod Rugovaca, koji su tjerali ovce u Jadransko primorje, one stradale od raznih bolesti, a najviše od »tečajnice« — kisele trave, koja je izazivala pomor čitavih stada [16]. Pored iznesenih podataka navodim i zapažanja seljaka iz Glavatičeva na gornjoj Neretvi. Tamošnji stočari, naime tvrde da ako se ovce daju preko zime Podveležanima (istočno od Mostara), one redovno stradaju, — »zajuže«. Međutim, jagnjad neće »zajužiti«, jer se lakše privikavaju na »havu« (vazduh u smislu klime).

U Bosni je razvijena vrsta spuštanja, kada stočari srednjebosanskih površina na Vlašiću, Kupresu i drugdje (tzv, »vrhovci«), silaze pred proljeće, polovicom marta u Posavinu, gdje prethodno iznajmljuju tzv. »janjila«, tj. paše po privatnim posjedima i seoskim merama. Nn janjilima stočari drže ovce dok se one ne pojagnje i dok se polja (»salma«), radi čuvanja proljetnih usjeva ne zatvore, što bude koncem aprila ili početkom maja. Tada se stočari istim putem vraćaju u matična sela, a otuda se izdižu na planinu. U planini ostaju do konca septembra ili početka oktobra, kada se spuštaju u sela. Na putu za Posavinu stočari potroše oko 8 dana a isto toliko i za povratak. Neki Vlašićani idu sa stokom na jesenja ispasišta i u oktobru mjesecu, te se na njima zadržavaju do prvih snjegova (graf. II)

Iz Vitovlja na Vlašiću stoka putuje u dolinu Spreče (srez Gračanica), iz Koričana u srezove Prnjavor, Doboj i Gračanicu, zatim u južni dio tešanjskog sreza, u derventski, odžački i brodski srez. Vraća se, kako je bilo spomenuto, istim putem. Iz područja Jajca, Bugojna, Kupresa, stoka odlazi u okolicu Banje Luke. Stočari nekih podvlašićkih srezova (Jankovići, Stočarevo, Poklarevo i dr.), koji imaju veće kosanice, a prema tome i veće količine sijena u planini, pošto je prestalo sa jesenskom ispašom u okolini sela, vraćaju stoku početkom oktobra na »jesenišća« u planinu, gdje stoka pase sve do snjegova, a zatim joj se polaže u pojatama dok se ne potroši sve sijeno. Poslije toga stoka se vraća u selo s tim da će u martu mjesecu krenuti »na janjila« u Posavinu.
Stočarska kretanja u Posavinu osim prehrane stoke u doba najjače krize, kada u potplaninskim selima ponestaje sijena, a pašnjaci su još pokriveni debelim snijegom, imaju još i svrhu da se provede jagnjenje u pitomim dolinama sjeverobosanskih rijeka u posavskoj nizini. Ta su kretanja potpomognuta i sa strane posavskih seljaka čije se njive, vrtovi i ostala obradiva zemljišta, izdašno tore planinskim ovcama. Međutim, ta su kretanja popraćena velikim poteškoćama i mukama za stočare i njihovu stoku, a nisu rijetke ni velike štete zbog oboljenja stoke. Seljaci kroz čija imanja stoka prolazi trpe također velike štete. Ranije su ove štete bile znatno manje, jer je ratarstvo bilo primitivnije. Danas pak, kad se nastoji da se zemlja obradi i kada se uvađaju savremeni plodoredi sa raznolikim kulturnim biljem, ove su štete znatno veće. Osim toga ni sam posavski seljak zbog ekonomičnije proizvodnje i upotrebe stajskog gnoja nema danas tolike potrebe za torenjem svojih njiva i bašča. U ovoj situaciji često puta nastaju sporovi i sukobi između posjednika obradivog zemljišta i vlasnika stoke. O tim svađama mnogo pričaju i sami Čobani koji tjeraju stoku u Posavinu. Kako se njima sve češće zabranjuje da napasaju stoku po obradivim zemljištima, to su oni prisiljeni da se koriste za ispašu barama i ostalim vlažnim zemljištima duž voda, gdje se ovce redovito pometilje. Ako se tome dodaju i vremenske neprilike, kao što su kasni i rani snjegovi, hladne kiše itd. shvatićemo zašto stoka na tim putovanjima često gladuje, pobolijeva, a dešava se i da crkava. Troškovi izgona stoke u Posavinu također su veliki. Oni su prije rata iznosili 40—50 dinara po ovci, Što je zaista mnogo, ako se uporedi sa taksom koja se naplaćivala za izgon stoke u planinu, a koja je iznosila svega 1 dinar. Uz takve uslove, koji će se daljnim napretkom i racionalizaciom poljoprivrede za stočare samo pogoršati, nesumljivo je da će se s ovim (kretanjima u doglednom vremenu prestati. Proljetna paša u Posavini nadoknadiće se krmom uzgojenom na meliorisanim čairima, a eventualno i na njivama u savremenim travopoljnim plodoredima. Na taj način će otpasti potreba kretanja u Posavinu, koja je danas diktirana uglavnom primitivnim stanjem poljoprivrede.

Stočarskim kretanjima u Posavinu slična su kretanja stočara potplaninskih sela Bjelašnice (Umoljani, Brda, Čuhovići, Lukomir, Rakotnica, Tušila, Bobovica, Šatići, Kramari, Lukavac, Blaca), koji se spuštaju koncem februara ili početkom marta (»prije Jureva 80 dana«)*) u Sarajevsko Polje, u fojnički i visočki srez. Redovno ih vidimo čak i u samom Sarajevu, kako napasuju ovce usred grada po gradilištima i zapuštenim dvorištima. Stočari, koji posjeduju veći broj stoke idu sami, a oni koji imaju manje ovaca, sastavljaju ih u veća stada. Iz Čuhovića se ide preko Preslice na Tarčin, pa u Godušu i u Visoko. Iz Umoljana na Krupac i na Vojkoviće. Na putu preko Bjelašnice gazi se po dubokom snijegu uz veliku studen, i oštre vjetrove. Samo zahvaljujući otpornosti primitivne domaće pramenke, slučajevi uginuća stoke na tome putu su razmjerno rijetki. Po dolasku u nizinu stočar se pogađa za pašu sa selom (odborom, zborom birača) obično uz novčanu otštetu. Uz to se pogađa i sa pojedinim seljacima da im potori po koji komad zemljišta. Godine 1952 stočari su za pravo paše plaćali 100—200 dinara od ovce. U nizini se ovce i pojagnje. One se hrane samo na paši, pa ni sjanjenim, niti dojnim ovcama se ne daje nikakve naknadne krme. Dešava se da po dolasku stočara u nizinu još nema paše, ili pak iznenada »zavrne« snijeg (kao što je to bilo 1955 godine) pa se onda mora kupovati sijeno. To su najteži momenti za stočare, jer je u to doba sijeno veoma skupo, pa čak i ono koje je pokvareno. Kad se polja u nizini zatvore, stada se vraćaju u potplaninska sela, gdje pasu na seoskim pašnjacima, koji leže redovno više njihovih sela. Potplaninska sela Bjelašnice imaju pašnjake i u planini. Naprimjer, Čuhovići idu u Lovnicu, Umoljani u Dugo Polje i na Gradinu itd. U planini se zadržavaju do konca juna kada se u selima obavi košenje i otvori paša na ziratima oko sela. Kako se planinske ispaše potplaninskih sela nalaze u području pašnjaka kojima se koriste hercegovački stočari to potplaninski st.očari često puštaju stoku na te pašnjake prije dolaska Hercegovaca. Zbog toga izbijaju žestoki sporovi, a katkada i krvave tučnjave, o kojima se raspravlja i pred sudom. Ispaša stoke na ziratima oko potplaninskih sela traje do snjegova, kada se počne sa zimskom prehranom, koja se sastoji uglavnom od brsta uz manje količine slame ili sijena. Ove krme jedva dostaje do početka februara, kada su stočari prisiljeni na spuštanje u nizinu (graf III).

Ni ova kretanja, kao ni naprijed opisana kretanja iz bosanskog sredogorja u Posavinu neće se dugo održati. Razvitkom poljoprivrede u okolini Sarajeva, koja će se usmjeriti u pravcu najače intensifikacije, zbog velike potrebe glavnog grada za povrćem i mlijekom kao i boljom organizacijom prehrane stoke u potplaninskim selima na bazi savremenih plodoreda, i ova će kretanja u dogledno vrijeme prestati.
_________
* Stočarska kretanja u svim našim krajevima tradicionalno su vezana na dane raznih svetaca, koji se podudaraju sa glavnim radovima u stočarstvu: Đurđev dan, sv. Jelena - »sva je gora zelena«, Ilijin dan, Lučin dan - »sv. Luka u kablove lupa«, »Sv. Toma - tjera planinke doma« itd. Ova tradicija nema vjerskog obilježja pa se je, drže i stočari muslimanske vjere, na primjer Podveležani, stočari sa Bjelašnice, Visočice i dr.

Graf. II. Kretanja srednjebosanskih stočara u Posavinu.

DOŠLO VRIJEME DA SE KRENE
Autor: Naše Selo Veselo Datum objave: 15.11.2022.
OPis. U ovoj reportaži možete pogledati priču nomada srednje Bosne koji odlaze na putovanje dugo 6 mjeseci.Zedin Begović i Asim Hodzić vode blizu 700 ovaca i kako nam govore ,ako bude sve u redu,očekuju povratak u maju

Graf. III Kretanja stočara iz Bjelašnice u Sarajevsko Polje.

Izdig

Izdig je kretanje stočara iz nižih područja u kojima se nalaze njihova matična sela u planinu. Ova vrsta kretanja rasprostranjena je u svim planinskim krajevima.
Pored muzne stoke stočari izdižu i jalovu stoku, a isto tako i podmladak. Na planine se izdiže ne samo sitna, već i krupna stoka, — goveda i konji. Muzna stoka daje stočaru »bijeli mrs« (u Hrvatskoj »smok«) za prehranu njegove porodice, a katkada i za prodaju. Veće količine mliječnih proizvoda (sira i maslaca) koje su namijenjene za prodaju prave se u slovenačkim Alpama, gdje je naročito razvijeno govedarstvo i u makedonskim planinama, gdje je razvijeno ovčarstvo. U ostalim planinskim krajevima mlijeko se prerađuje većim dijelom za podmirenje potreba vlastitog kućanstva proizvođača, a manjim za prodaju. Izuzetak čine neka područja kao što su Sjenice (NR Srbija), Travnik, Livno (NR Bosna i Hercegovina) i neka druga od manjeg značaja. Jalova stoka se tovi, na planinama, a podmladak dobro razvija. Radna stoka, koja se izgoni u planinu između proljetnih i jesenskih radova tamo se dobro odmori i potkoži. Izgon konjskog podmlatka (»alaše«) osobito je rasprostranjen u Bosni.

Mnogostrane koristi po zdravlje stoke kao i ekonomski efekat njenog boravka u planini ističu mnogi strani i naši stručnjaci [29][30][31][38]. U većini naših planinskih krajeva, a napose tamo gdje je stočarstvo još dosta primitivno, stoka se preko zime uzdržava na polugladnom obroku. U tim krajevima izdig u planinu pretstavlja jedini način uspostavljanja normalne kondicije i učvršćenja zdravlja stoke.
Izdig se vrši ili iz neposredne okoline planine (lokalni izdig) ili pak iz krajeva koji su udaljeni od nje nekoliko dana hoda (udaljeni izdig). Početak izdiga je redovno obilježen određenim rokom prije kojeg stočari ne smiju u planinu. Zato on ima u većini slučajeva masovni karakter. Rok polaska u planinu nije diktiran samo porastom vegetacije, već i potrebom očuvanja pašnjaka od stočara koji nastoje da dođu na pašnjak što ranije, kako bi ga što bolje iskoristili, Izdig stoke u planinu pretstavlja značajan događaj u životu planinskog stočara. On je u mnogim krajevima popraćen tradicionalnim svečanostima, koje su osobito rasprostranjene u Alpima.

U Sloveniji u području Triglavskih Alpa stoka se izgoni iza »sv. Jurja (23. IV) najprije na obližnje gmaine, a iza toga u pretplanine [43] ili, kako u Bohinju kažu, u »rovte«*) koji se nalaze u blizini matičnih gospodarstava. Razvitkom vegetacije u gornjim položajima stoka postepeno prelazi na više pašnjake, — planine i vi soke planine. Tamo se zadržava dok ih ne popase, a zatim se istim putem vraća u zimske staje. Povratak iz planine redovno slijedi iza »sv. Martina« (11. XI). Niže planine, odnosno pretplanine, na kojima stoka pase u proljeće, kasnije se iskorištavaju kao kosanice a tim da na povratku iz viših planina opet budu popasene [39]. Ova šema stočarskih kretanja odnosi se na uže područje Bohinja, ali i stočari iz okoline Bleda i Doline koriste planine na sličan način, tj. postupno prelaze iz nižih pašnjaka na više i obratno [18]. Stočarska su kretanja u području Bohinja veoma živahna tako da se neki stočari tamo ponekad sele po tri puta u smjeru prema gore i isto toliko puta prema dolje [18].
__________
* Pojam rovt (njem. roden = krčiti) odgovara pojmu krčevina, ostalih krajeva

U Tolminskim planinama (Posočje) stoka se izgoni obično između 10—20 juna, a vraća se u septembru [42]. Stoka se najprije zadržava u pretplaninama, a u drugoj polovini juna prelazi u planine. Oko 25 avgusta stoka se vraća u niže planine, gdje boravi do polovine septembra, kada se na »sv. Mihala« (29. IX) vraća u matična gospodarstva. Opisana stočarska kretanja, kao što se vidi, nose izrazito etapni karakter, ali ih ima i izravnih, kao što su naprimjer, kretanja iz okoline Begunja na Begunščicu u Kanova rakama. Tamo se stoka izdiže na planinske pašnjake sredinom juna, a vraća se početkom septembra, a ako je vrijeme lijepo, i kasnije.
Osnovna je karakteristika planinskog gospodarstva Slovenije zajedničko gospodarenje planinskim pašnjacima, koje se temelji na starim planinskim »pašnim pravicama«. Planinski pašnjak (planina) zajednička je svojina većeg broja gospodara, najčešće planinske zajednice, koja je nastala u dalekoj prošlosti i održala se u osnovnim oblicima sve do današnjih vremena. Uređenje posjedovnih prava u pojedinim zajednicama veoma je slično ili se neznatno razlikuje [18]. Matično gospodarstvo u dolini je čvrsto povezano sa planinom i čini organsku cjelinu u kojoj stočarska kretanja igraju nezamjenjivu ulogu.
Kao što je prije rečeno, slovenačke planine pretežno se iskorištavaju govedima, ovčarstvo je pak razvijeno razmjerno dobro samo u Tolminskim Planinama i djelimično u Kamniškim Alpama.
U planinama gdje se prerađuje mlijeko izgone se i svinje, koje iskorištavaju sirutku kao nuzproizvod sirarstva. Tovarni konji u Sloveniji općenito se ne uzgajaju, već se tereti prenose tamo gdje nemože sprega, ljudskom snagom, »na hrptu«. Takav jedan teret težak je i do 50 kg. Razmjerno dobro razvijena mreža kolskih puteva danas je sasvim istisnula konja kao tovarnu životinju.

Planinska područja Hrvatske odlikuju se velikom raznolikošću klimatskih i vegetacijskih prilika. U svim tim područjima stočarska su kretanja veoma rasprostranjena i to počev od Istre i Gorskog Kotara, pa preko Velebita, Dinare, Mosora, i Biokova do najjužnijih dalmatinskih planina. Danas su sva ta kretanja lokalnog karaktera izuzev kretanja Dalmatinaca iz sinjskog i kninskog kotara u bosanske planine Šator i Vitorog (10).
U sjevernom dijelu Hrvatskog Primorja stoka se u toku januara, februara, marta i polovine aprila nalazi u matičnim gospodarstvima. Za lijepih dana se pušta u tzv. brgude (tal. borghetto) ili komune, koje se nalaze u neposrednoj blizini sela. To su veliki pašnjaci, koji su slični gmajnama (Slovenija) ili merama (Bosna). Ovce se pojagnje redovno do početka marta. Jagnjad ih sišu do sredine aprila, nakon čega se dio jagnjadi proda (muški), a njihove se matere počnu musti. Jagnjad od boljih muzarica ostavlja se za rasplod i sišu još 1 ½ - 2 mjeseca, tj. do konca maja ili početka juna, kada stoka iz područja komuna prelazi u planine, gdje se nalaze stočarski dvorovi ili stanovi. Primorske planine se nalaze na 600—800 m nadmorske visine. U planinama se ovce »slažu« ili »mišaju«iza »sv. Jelene« (»sv. Jelena, sva je gora zelena« — 22. V) i onda odlaze u visoku šumu (šumske pašnjačke površine u Gorskom Kotaru). U visokoj šumi čobani noćivaju u mogarima (sasvim primitivne kolibe), a ovce u mošunama(torovima). Ovdje pašna sezona traje do polovine avgusta, kada se ovce »o Rokovu« (16. VIII) ili »o Bartolovu« 24 VIII), a katkada i kasnije »luče«, tj. dijele između vlasnika. Lučenja, kao i »mišanja« ovaca obavljaju se u planini i to redovno na istom mjestu, u d v o r o v i m a, a popraćena su uvijek veselicama. Iza lučenja ovce pasu neko vrijeme planine, a kasnije se vraćaju na komune (brgude). Koncem decembra ovce prelaze na stajsko držanje [40].
Kretanja stočara iz područja Vinodola u Gorski Kotar vrše se odmah iza »Petrova« (29 VI), pošto se u dolini pokosi sijeno i pošto se pospreme žitarice. U planini se pored napasanja sitne i krupne stoke prikuplja sijeno i krumpir, koje vrijedne Primorke snose u dolinu prteći teška »brimena« i prevaljujući po nekoliko desetina kilometara po kamenitim i vrletnim puteljcima. Iz planina se stočari vraćaju oko »sv. Svetih« (1 XI), Za razliku od kretanja Primoraca, ova su kretanja izravna.
Na Velebit izlaze sa svojim stadima, uglavnom stanovnici sela u Podgorju, koja su (raspoložena iznad Primorja, a djelimično i Primorci. Primorci počinju da se kreću prema planini već oko polovine marta, a vraćaju, se iz planine kasno ujesen. Pored napasanja stoke i pripremanja »bijelog mrsa«, stočari u planini obrađuju i vrtle, kao i kosanice. Oko »Petrova« stoka se izgoni na stanove, koji se nalaze u najgornjem dijelu Velebita, u tzv. Nadgorju. Glavna je sezona pašarenja na Velebitu u julu i u avgustu [33]. Stanovnici velebitskog podgorja izgone u planinu sitnu stoku. Na Velebit izgone stoku i Ličani, ali samo volove [1].
Na Dinari je glavno pašno razdoblje od početka juna (»sv Ante« 13 -VI) do početka oktobra. Na ovu planinu izgone sitnu stoku uglavnom Dalmatinci, a dijelom i Bosanci [9][27].
S južne strane Biokova stoka se izgoni u planinu početkom juna, a vraća se prvih dana oktobra, kada počinju đa padaju prve jesenske kiše, Na sjevernu stranu planine stoka se izgoni u rano proljeće, tj. koncem februara, a boravi na njoj do novembra [28].
Na južne dalmatinske planine Snježnicu i Jastrebicu stoka se izgoni na ljetnu ispašu iz obližnjih sela, a boravi na njima 5—6 mjeseci.

Graf. V. Stočarska bretauja u Hrvatskom Primorju

Lokalni izdig u planine vrši sei na cijelom području Bosne i Hrcegovine. Stoka se kreće na planinsku ispašu bilo iz dolinskih sela koja neposredno gravitiraju planinskim masivima, bilo iz naselja koja se nalaze u samom sklopu masiva, tj. iz potplaninskih sela. Često puta potplaninska sela i ne sele stoku u planine, već se ona tjera svaki dan na planinski pašnjak a naveče se vraća kući. Tako rade, naprimjer, seljaci potplaninskih sela u Privoru (Vranica) koji u toku ispašne sezone svaki dan izgone stoku planinu »na vazdanak« u posebnim skupovima — »sridama« [34].
Iz nizinskih područja Srednje Bosne (srezovi Visoko, Zenica, Kiseljak) stada jalove stoke kreću u planinu odmah iza toga, kako se obrade, a zatim zatvore njive i kosanice tako da stoka nema gdje da pase. Ovo bude 2--3 tjedna iza »Đurđeva dne« (6. V). Stočari sreza Visoko gone volove »na stan«, »na tor« i u »surek«. Na stan gone stoku imućniji stočari, koji posjeduju imanja na planini. Ako se izgoni i sitna (muzna) stoka, onda s njome ide i planinka. U »surek« ili »sureg« gone stoku seljaci koji nemaju posjeda u planini. Surek se izgoni na državne planine: Bitovnju, Vranicu, Zec, Smrčevicu.*) »U torove« ili »na torove«, koji se nalaze na planini izdiže volove čitavo selo. Na planini selo ima »stan« ili »kolebu«. Na 6—8 jarmova volova selo šalje jednog čobana, čobani se šalju »na rad« svake sedmice i njima plaćaju vlasnici volova [8].

Iz dolina rijeke Sutjeske (sela Ćurevo, Sabići, Mrkalje) stočari u toku zime »izmeću« ovcama sijena u staji, a u rano proljeće, početkom marta, izlaze sa stokom na Hadžića Ravan (oko 1400 m), planinski pašnjak, koji se nalazi u sklopu Maglića (2386 m). Tamo se ovcama »meće« sijeno pokošeno prethodnog ljeta na planinskim čairima. Tu se ovce u martu mjesecu i pojagnje. Povratak sa planine slijedi početkom zime, tj. u decembru. Ima stočara koji ostaju sa stokom u planini i preko zime.
__________
*) »Surek« — skup krupne jalove stoke od više vlasnika iz jedne ali nekoliko katastarskih općina, koju pokupi jedan ili više čobana »surekdžija«.
»Srida« ili »suvat« razlikuje se od sureka po tome što su vlasnici te stoke iz iste katastarske općine u kojoj leži i pašnjak. Sridara bira općina koja ima pravo paše.

Čobanica iz okolice Čapljine. Na njoj je »bižalj« i »kaputa«. U rukama je torba.

Lokalna stočarska kretanja na području Srbije vrše se u svim njenim planinskim i brdskim krajevima. Ranije su u Srbiju dolazili stočari i iz Makedonije, pa čak i iz Grčke (na Kopaonik i dr. planine). Kao tipična lokalna kretanja na području Srbije možemo spomenuti izdig stoke iz sela u podnožju Kopaonika, odakle se polazi u planinu na »Đurđevdan« (6.V), a vraća se o »sv. Jovanu« (24. XI), Sa stokom se izlazi i na Staru Planinu u blizinu Pirota, na Suvu Planinu, a sa strane Đečana i na Prokletija. Na Sjeničko—Pešterskoj Visoravni stočarstvo je imalo u stara vremena izrazito migracioni karakter, pa su bila spuštanja čak i u Šumadiju i u Pomoravlje, u Bosansko Područje i u Posavinu, u solunsku okolinu. S vremenom su ta spuštanja prestala i stočarska kretanja se sada vrše u užim granicama Sjeničko—Pešterske Visoravni. Ali pored domaće stoke na Sjeničko—Peštersku Visoravan dolazi sada i stoka iz susjednih krajeva Sandžaka, pa i iz Crne Gore (okolica Ivangrada [41]). Lokalna stočarska kretanja postoje također i na Zlatiboru (poznatom po svojim »suvatima«), kao i u ostalim planinskim krajevima Srbije.

I u Crnoj Gori lokalna kretanja su rasprostranjena po cijelom njenom području. Svako selo ima svoju planinu, a u planini svaka kuća stan. Stanovi se grupišu po katunima [15]. Iz podnožja Komova izdižu svoju stoku Vasojevići. Njihovi katuni leže redovno na gornjoj prirodnoj granici šume, na visini od oko 1700—1800 m nadmorske visine. Između nizinskih sela i katuna nalaze se (na visini od oko 1200—1300 m) proljetni (jesenski) pašnjaci* na kojima se stoka u toku kraćeg vremena zadržava prilikom izdiga i silaza sa planine. Vasojevići iz Polimlja (900 m) izdižu stoku najprije na te planine, a onda je, početkom juna, pregone u katune. Krajem avgusta opet silaze u prelazne kolibe, otkuda .se početkom jeseni spuštaju u selo [2]. Etapni karakter ovih kretanja potsjeća na kretanja stočara u Triglavskim Alpama.
Pored Vasojevića iz Komova izdižu stoku i Kuči iz udaljenijih područja oko Titograda, koja se nalaze pod utjecajem sredozemne klime.
O kretanjima ovog tipa govoriće se na drugom mjestu.
Zanimljivu vrstu kretanja u Crnoj Gori pretstavljaju tzv. kretanja »u povratku«, koja su osobito razvijena u području Durmitora, Sinjajevine, Komova itd. Na Dumitoru pasu stoku stočari iz doline Tare i Pive, iz područja Jezera (visoravan između Durmitora i Sinjajevine) i Drobnjaka. Iz nizinskih sela stočari »izjavljuju« stoku početkom maja, kad se u selu zabrane livade i izniknu usjevi. Stoka se izjavljuje najprije u područje katuna, koji leže na oko 1200 m nadm. visine, a porastom trava u višim položajima, prejavljuje u područje viših pašnjaka, koji se nalaze na 1700—2000 m n. v. Tamo se stoka zadržava dok se u nizini obavi žetva i posvršavaju ostali poljski radovi (koncem septembra i početkom oktobra), a onda se vraća u matična gospodarstva. Kad u području katuna padnu jesenske kiše, a trave se podmlade, neki se čobani vraćaju u planinu, — dolaze »u povratke« i pasu ovce do prvih snjegova, a mliječnije ovce i muzu. Iz mlijeka prave jar jardum, odnosno grušav i n u (gusto ovčije mlijeko posoljeno i ugrijano ispod temperature ključanja). Neki stočari se zadržavaju u planini, i kad padnu prvi snijegovi i puštaju ovce »u rovine«.

Rovine ili rovila su mjesta gdje ovce mogu i zimi pasti. Rovine su trojake: jesenje, zimske i proljetne. U jesenskim rovinama ovca sama nalazi travu »živicu«, jer je snijeg još mali (»opančar«). Zimi pak i u proljeće ovci pomažu čobani. Zimi oni odgrću snijeg lopatama, a u proljeće grudvama. Roviti znači raskopavati snijeg i tražiti travu [15][16][21][26][35] (15, 16, 21, 20, 35). Na rovinama su razvijene posebne, protiv hladnoće otporne biljne zajednice (Carex curvula-e, Sessleria-e, Poa-e, Nardus-a), koje narod zove »businom« ili »živom travom«.

I u planinskim krajevima Makedonije lokalni izdig je također posvuda rasprostranjen. Stočarska kretanja ovog tipa postoje u područja Šar Planine, Suhe Gore [47], Galičice itd.
Još nekoliko riječi o zimskim kretanjima stočara.
Pored ranije spomenutih zimskih kretanja podvlašićkih seta, valja spomenuti još nekoliko kretanja koja su dosta interesantna.
U Pounju (Bosna) stočari izlaze s ovcama odmah poslije kosidbe (»o Petrovu dne«, 12.VI) u stanove. Stanovi se sastoje od naslona — torova za ovce s pritorkom i kolibe za čobane. Kad potroše sijeno, stočari se spuštaju u selo ili u župnije krajeve na »janjila« [13].
U Starom Vlahu seljaci izgone zimi stoku na zimske stanove da se može potrošiti prikupljeno sijeno u toku ljeta [36].
I na Kopaoniku stočari izdižu stoku u tzv. »zimske staje« u kojima stoka zimuje. U proljeće se stoka spušta na nizinske pašnjake, a kasnije se opet vraća u planinu.
Zimska kretanja su se razvila u planinskim krajevima Pologa (Makedonija). Planinska sela Pologa imaju zimske staje na Šar-planini u području njiva, koje se nalaze ispod planinskih pašnjaka. Na njivama se uzgaja zob, krompir i ostala ljetina. U stanu boravi po koji clan porodice, dok porodica ostaje u selu. Stoci se daje sijeno, koje je prikupljeno u planini, a stajskim gnojem gnoje se spomenuti usjevi. Ljudska hrana, a često puta i sijeno, snosi se sa planine u selo na konjima tovarnjacima. Glavna je svrha zimskih stočarskih kretanja prehrana stoke u području planinskih kosanica i njiva kako bi se uštedjela krma u matičnom gospodarstvu i kako bi se mogle pognojiti planinske njive gnojem koji se preko zime nakupio u planini.
Izdig iz udaljenih krajeva u planine. Kao izraziti primjer ove vrste kretanja valja istaknuti kretanje hercegovačkih stočara Humnjaka i Rudinjana u bosanskohercegovačke planine i kretanja Kuča u Komove.

Stočari južne Hercegovine iz područja tzv. Humine (srezovi Stolac, Ljubuški, Mostar, Čapljina) kreću sa stokom početkom ljeta u planine Zelengore, Bjelašnice, Visočice i drugih planinskih masiva, a najesen se vraćaju natrag. Stočari tzv. Rudinjani, uglavnom iz sreza Bileća izdižu stoku u planine Tovarnice, Volujka i Maglića. Kretanja se vrše tzv. humnjačkim putevima koji se gotovo podudaraju sa trasama pradavnih srednjovjekovnih komunikacija. Kretanja su veoma naporna kako za stoku tako i za ljude. Humnjački putevi vode većim dijelom kroz strme i kamenite predjele razrovanim i zapuštenim terenima na kojima se konj i pješak često puta jedva snalaze. Kretanja počinju iza toga kako se ovce pojagnje. U to vrijeme pod uticajem vrućina koje rastu i zbog nedostatka oborina porast pašnih biljaka u okolini matičnih gospodarstava postepeno se umanjuje, a kasnije i sasvim prestaje. Izuzetak čine samo tzv. »ograde«, gdje je vegetacija pošteđena od pretjerane ispaše i gdje je tlo više sačuvano od erozionih procesa.

Na pašnjacima oka Čapljine u proljeće paša brzo nestaje. Vegetacija je pošteđena od pretjerane ispaše i erozionih procesa samo unutar »ograda«.

Graf. VI. Kretanja stočara iz sela Jasenica (Čapljina) na Visočicu

»Proljetište« (»jesenlšte«) podveleških stočara u predjelu zvanom »Jačišta« blizu sela Kokorina, Podveležje (oko 1100 m).

Nastaje potreba da se stoka prebaci u krajeve gdje se pašnjačka vegetacija pod povoljnijim prilikama i dalje razvija, a to su planine. U većini humnjačkih sela ostaje samo krupno muzno blago i pokoje grlo sitnog, da se podmire potrebe kućanstva na mlijeku. Sva ostala stoka i dio ukućana sele u katune, stanove i mahale, koji se nalaze na nadmorskoj visini od 1200—1500 m. Povratak sa planinskih koliba traje 5—6 dana. Stoka se napaja i konači na tzv. »padalištima«. Razumije se da su kretanja stočara i zadržavanje stoke na padalištima skopčana, sa štetama po seljake preko čijih posjeda stoka prelazi. Ove su štete tim veće što je okolna poljoprivreda razvijenija. Mjestimično one pretstavljaju ozbiljnu zapreku intenzifikaciji poljoprivrednih kultura. To je problem koji traži svrsishodno rješenje.

Evo konkretnog primjera kretanja ove vrste te sreza Čapljina, čiji su podaci bili prikupljeni g. 1953. Seljaci iz okoline Čapljine drže po 30—40 ovaca. U toku zime ovce se prehranjuju samo na paši i tek u izuzetnim slučajevima (jako nevrijeme i sl.) dobivaju po koju šaku sijena ili naramak »grma« (brsta). Većina seljaka ne ide u planinu, ali daju svoje ovce »na sir i maslo« planištacima iz sela Jasenice i Hrasna, kojima je to glavno zanimanje.
Seljak, koji daje ovce planištaku, prima od njega na povratku sa planine 1/4 kg masla i 1 kg sira, a daje mu 1 kg žita i 1 kg soli po ovci. Ovce se označuju posebnim rovašima na uhu, koji se zovu »svrhuha«, »zumba«, »koso«, »škrnjeuha« itd. — u zavisnosti od načina, na koji je rovaš izveden. Planištak sve ovce stada koje goni u planinu označuje katranom, kolomašću ili bojom po leđima da se mogu razlikovati od ovaca ostalih planištaka. Pojedini planištaci sakupe ipo 600—800 ovaca, U slučaju ako koja ovca strada od vuka, planištak mora predati, njenom vlasniku biljeg, a ako to ne učini, mora nadoknaditi štetu. Međutim dešavaju se zloupotrebe, na koje se tuže vlasnici stoke. Desi se, naime da ovcu ne pojede vuk, već njen čuvar, koji zatim vraća biljeg vlasniku »prema ugovoru«.
U planinu se polazi iz Jasenice između 1—6. VI, a u godinama kada je vegetacija zaostala i kasnije. Povratak slijedi koncem oktobra, najkasnije do 10. X. Organizacija putovanja se odvija tako da naprijed idu »kramari« (kiridžije) sa konjima na kojima se nose tovari brašna, soli, posude, posteljine, robe i ostalih stvari, koje su potrebne za duži boravak u planini i za preradu mlijeka. Za konjskom komorom idu stada sa čobanima, koji su dobro opremljeni da mogu na planini izdržati i po najružnijem vremenu. Nepromočivi, bičalj i debela kaputa od domaće vune uz dobre opanke — neophodni su rekviziti čobanske opreme. Kramari organizuju boravak na »padalištima« na putu za planinu. Oni se brinu i za smještaj ljudstva i stada u planini u prvim danima boravka, zatim se vraćaju kući.
Pri polasku idu do mahala koje se nalaze na Visočici (1974 m), bez zadržavanja, ali na povratku ostaju dvadesetak dana na »jeseništima« kod Bjelimića (općina od nekoliko potplaninskih sela), gdje pasu ovce po seljačkim njivama i pokošenim livadama. Ovo je zadržavanje u okolici Bjelimića obično uvjetovano ranim nevremenom ili nedostatkom paše u sušnim godinama na Visočici. Za protuuslugu stočari pomažu seljacima u njihovu radu, njihove pak ovce tore seljačke njive. Katkada stočari dobiju od seljaka i po koju torbicu krompira, nešto voća ili slično. Ovo im dobro dolazi, jer u planini nemaju obradivih zemljišta, kao što većina ostalih planištaka, koji idu na Bjelašnicu, Zelengoru i dr. Oni u planini ništa ne siju i ne sade, »ni glavice luka«.
Humnjačka kretanja u bosanskohercegovačke planine potencirana su nestašicom vode i silnim vrućinama koje vladaju ljeti u južnoj Hercegovini. Cijeli ovaj kraj nalazi se u tipičnim krševitim predjelima sa neznatnim količinama oborina u toku ljetnih mjeseci i sa rijekama ponornicama, koje u to vrijeme presuše. Opskrba vodom je najteži problem ovih krajeva. Seljaci skupljaju vodu u čatrnjama, vještačkim bunarima i lokvama. Kada lokve i bunari presuše, a čatrnje se isprazne, seljaci putuju po vodu i u najdalja mjesta i prenose je u burilima na konjima.
Pašnjačka vegetacija Donje Hercegovine, koja se znatnim dijelom sastoji od efemernih biljki, oživljava samo u toku proljeća i jeseni, kada počinju padati veće kiše. Ovakvo stanje sili tamošnje stočare da prebacuju veći dio svoje sitne stoke, a djelimično i krupnu, — u planinu. Ne idu u planinu samo oni seljaci koji imaju mogućnost da napasaju stoku na lokalnim brdima (Sitnica, Viduša i dr.) i uzvisinama od preko 1000 m n. v. Ne idu u planinu ni oni seljaci koji se danas bave pretežno zemljoradnjom (Trebinje, Popovo, Zupci, Dubrave i dr.) Oni drže razmjerno mali broj stoke, a ukoliko imaju nešto ovaca, daju ih »na mlijeko« planištacima. To su tzv. »pobravičarski« odnosi, koji su se razvili kao posljedica opadanja krupnog stočarstva i usitnjavanja stada kod pojedinih stočara do malih »pobravica«. Ovaj je proces, pored drugih uzroka, ubrzan povećanjem ziratnih, odnosno smanjenjem ispašnih površina zbog priraštaja stanovništva, Širenja erozionih površina, prelaza mnogih stočara na intenzivniju poljoprivredu, u kojoj su zastupane vinova loza, duhan i sl. kulture.
Zanimljiva su kretanja većeg broja Podveležana, koja se karakterišu seljenjem stočara i njihove stoke sa pašnjaka na pašnjak gotovo u toku cijele godine.
Podveležje je prostrana visoravan na jugozapadnoj strani Veleža (1968 m), koja se prostire na nadm. visini od 800—1000 m. Njena se vegetacija sastoji, uglavnom od »busulje« (Festuca ovina) sa mjestimičnim pojavama Nardus - a, manje vrijednih leguminoza, raznih korovnih biljki i raznovrsnog grmlja (grab, cer, crni jasen, klen, glog, dren itd.). Ona je prilično oskudna, jer se razvila na plitkom i bezvodnom kršu, U Podveležju se nalazi desetak sela i zaselaka, čiji se stanovnici bave gotovo isključivo stočarstvom.
U toku zime, koja ovdje traje po 6 i više mjeseci, podveleška stoka pase tzv. »donje trave«, koje su u području zimišta, odnosno stalnih naselja. Povremeno, kad pritisne jača zima i padnu veći snjegovi, stoka se spušta u niže predjele visoravni, kod Blagaja i Bišća Polja, gdje snijega gotovo nikada nema.
Početkom maja (»po Jurevu dne«) stočari sa stokom sele u područje »proljetišta« ili tzv, »gornjih trava«, gdje se nalaze do početka juna, kada se prebacuju u planinu Bjelašnicu ili Visočicu, U tim planinama stočari ostaju prosječno 4 mjeseca, tj. do konca septembra, kada se vraćaju najprije u »jeseništa« (»proljetišta«), a zatim u »zimišta«.
Sva se ta seljenja obavljaju sa prenosom kompletnog kućanstva tako da se stočari ne osjećaju čvrsto vezanima za matično gospodarstvo.
Primitivnom načinu stočarenja Podveležja odgovara i cijeli njihov život, kao i proizvodnja, koja je veoma niska i nesuvremena, Podveleška
ovca je teška svega oko 20 kg, daje prosječno 20 kg mlijeka i oko l kg vune. Iako su se poslije Oslobođenja opće kulturne prilike Podveležja znatno popravile, način stočarenja u Podveležju je ostao isti, kakav je bio i prije nekoliko decenija, kada ga je veoma plastično opisao Dedijer [5][6]. Pored prikazanih kretanja Padveležana, za koja smatramo, da. su
tipična, postoji još čitav niz varijacija. Neki od stočara ne idu u »planinu« uopće, a ljetuju na visinskim pašnjacima Veleži ili Crvnja, neki ostaju preko čitavog ljeta na »proljetištima« (»jeseništima«) krstareći u. granicama Podveležja u toku cijele godine. Takva kretanja potaknuta su pored potreba prehrane još i potrebom napajanja stoke. Ona se provode i zbog povremene zabrane paše na području »gornjih« ili »donjih« trava itd.

Kretanja Rudinjana ograničena su na istočni dio hercegovačko bosanskih planina, na Maglić, Volujak i Tovarnicu, kuda stočari dolaze uglavnom iz bilećke okolice. Njihov izdig traje nekoliko dana, a organizacioni oblici kretanja slični su humnjačkim [4].

Pored hercegovačkih kretanja u Bosni i Hercegovini poznata su i udaljena kretanja sredozemnog tipa iz područja Šibenika i Knina u planine zapadne Bosne, prvenstveno na masive Šatora i Vitoroga. Stočari, koji su organizovani u veća društva, kreću u planine poslije »sv. Ante« (13. VI), a vraćaju se poslije »male Gospe«. Njihov put od Šibenika traje 5 dana, a vodi preko Drniša, Knina, Grahova do Peulja, odakle počinju uspon. Stočari iz drugih mjesta priključuju, se šibeničkim usput. Na povratku pasu ovce na ispasištima matičnih gospodarstava i na taj način sastavljaju ljetnu pašu sa zimskom. Problematika ovih stočarskih kretanja nije toliko složena kao problematika hercegovačkih. To se vidi već i po tome što između stočara i stanovnika krajeva kroz koje oni prolaze i gdje napasuju stoku nema takvih sukoba, kakvi izbijaju u Hercegovini.

Izdig iz udaljenih područja postoji i u Crnoj Gori, gdje su kretanja ovog tipa slična hercegovačkim. Kako se ona vrše u području utjecaja sredozemne klime, to ovaj tip stočarstva Milojević naziva sredozemni. Stočari iz područja Kuča izlaze na Komove početkom ljeta da mogu prehraniti stoku u planinama, jer im u to doba ponestaje paše i vode u nizini. Čim počnu padati jesenje kiše, a vegetacija ponovo oživi, oni sjavljuju stoku u svoja sela, gdje je mogu napasati preko cijele zime [21]. Iz okolice Bara i Virpazara neka sela početkom ljeta izjavljuju stoku u Komove, koji su udaljeni od njih oko 180 km. Na početku putovanja prebacuju stoku maunama na drugu obalu Skadarskog Jezera, a zatim idu u pravcu Titograda, pa dalje uz Moraču, u smjeru Andrijevice i na katune. Čitav ovaj put traje desetak dana. Koncem avgusta, sa prvim jesenjim kišama, stočari se vraćaju natrag.

Hercegovačka stoka putuje u planine po slabo prohodnim »humnja;kim« putevima i vrletnim stazama. Put između Glavatičeva i Visočlce.

Prelaz preko rječice Slatinlce na putu za Visočicu.

Zaključak

Stočarska su kretanja postala u davna vremena nomadskog stočarenja. Razvitkom oblika iskorišćavanja zemlje i općim podizanjem kulture, mnogih stočarskih kretanja nestaje, a i nomadi se postepeno pretvaraju u naseljene poljoprivrednike. Danas su se stočarska kretanja zadržala najčešće u krajevima gdje je poljoprivreda veoma zaostala ili gdje postoje znatne površine koje se mogu koristiti samo za pašu. To su prostrani stepski ili pustinjski predjeli, tundre, planinska i visokoplaninska područja.
U našim krajevima stočarska su kretanja postojala odvajkada. O njima govore i najstariji povjesni dokumenti. Naprimjer, Čl. 82, Zakonika Stefana Dušana (1349 i 1354 g) brani stočarima zadržavanje na konaku u selima u kojima su prethodno konačili drugi stočari [23]. Vlaška stočarska kretanja, koja su slična nomadskim, jer Vlasi seleći se, nemaju stalnog boravišta, već noćivaju u čađorima i privremenim kolibama, sačuvala su se do današnjih vremena u Makedoniji. U toku istorije ona su postepeno prestajala pod uticajem kulturnih, privrednih i političkih zbivanja. Danas su gotovo svi stočari vlaškog porijekla (Karakašani i dr.) naseljeni.
I kretanja sredozemnog tipa postepeno se ograničavaju na sve uži krug poljoprivrednika, a u mnogim krajevima i sasvim prestaju. Još su pred nekoliko decenija postojala kretanja iz okolice Trebinja (jugoistočna Hercegovina), koja su danas prestala. I poljoprivredno stanovništvo Dubrava i Hrasna (južna Hercegovina) danas ne ide sa stokom u planinu, već se ona daje »na mlijeko« stočarima potplaninskih sela, čije je to glavno zanimanje (ima stočara i u donjoj Hercegovini, koji uzimaju ovce na mlijeko i izgone ih u planine). Stočarstvo ovog tipa zavisi uglavnom od intenzivnosti poljoprivrede, koja je u tim krajevima posljednjih godina znatno napredovala. Agrarno-političke mjere, kao i mjere za opće unapređenje narodne privrede, također djeluju u smislu suzbijanja ove vrste kretanja. Stimulacija intenzivnih kultura (duhan, vinova loza, pamuk i dr.), zabrana držanja koza, uvađanje zelenog gnojenja i mineralnih gnojiva, selekcija stoke na visoku produktivnost, — sve će te mjere djelovati na stočarska kretanja ovoga tipa u smislu njihovog opadanja do granica koje određuju klimatske, vegetacijske i opčekulturne prilike. Pošumljavanje krša, izgradnja voodpskrbnih objekata i podizanje industrije, na koju će se orijentisati znatan dio stanovništva, samo će potpomoći taj proces i dovesti ga prirodnom kraju.
Stočarska kretanja iz bosanskog sredogorja u Posavinu, koja su odraz primitivne poljoprivrede tih krajeva, nestajaće upoređo sa podizanjem poljoprivrede u smjeru intenzifikacije ratarskih kultura, povećanja produktivnosti stoke kao i opće kulture stočara. Lokalna kretanja stočara iz podnožja planina, koje se razvijaju prvenstveno pod uticajem klimatskih i vegetacijskih okolnosti zadržaće se posvuda, gdje budu imala ekonomsko opravdanje i razvijaće se uporedo sa razvitkom općih mjera za podizanje planinskog gospodarstva (izgradnja puteva, uređenje vodoopskrbnih objekata, opća melioracija planinskih pašnjaka itd.).
Problem stočarskih kretanja čini sastavni dio problematike unapređenja planinskog gospodarstva. Uspješno rješavanje te problematike zavisi od sistematske analize i proučavanja današnjeg stanja u toj oblsati. Ovakvih studioznih radova kod nas još nema, bar ne u kompleksnom opsegu. Opširnije priloge u tom smislu dao je P o p o v i ć J. i neki drugi pretstavnici agronomske struke [14][24][25]. Dragocjenu orijentaciju u pitanju stočarskih kretanja daju nam i klasična djela Cvijića J., zatim djela Dedijera J. kao i radovi savremenih geografa Milojevića B. Ž., Melika A. i drugih.

LITERATURA

1. Bošnjak R.: Like, privreda, saobraćaj i naselja. Beograd, 1937.
2. Cvljić J.: Balkansko Poluostrvo i Južnoslavenske zemlje. Zagreb, 1922.
3. Cvjetanović V.: Osvrt na oboljenja planinske stoke, na tzv, »zajužilvanje«. Veterinaria, 1, Sarajevo, 1953.
4. Dedijer J,: Bilećske Rudine. Naselja, II. Beograd, 1903.
5. Dedijer J.: Hercegovina. Naselja, VI. Beograd, 1909.
6. Dedijer J.: Hercegovina i Hercegovci. Letopis Matice Srpske. Novi Sad, 1912.
7. Drecu n V.: Prilog poznavanju pašnjaka na Galičici i mjere za njihovo poboljšanje. Arhiv min, poljopr., 14. Beograd, 1939.
8. Filipovi ć M.: Privreda, saobraćaj i naselja u Visočkoj Nahiji. Beograd, 1929.
9. Filipović Stj.: Dinarske planine, paša i mljekarstvo na njima. Zagreb, 1926.
10. Horvat B.: Prilog poznavanju područja Vitoroga i Šatora. Arhiv min. poljopr.; 9. Beograd, 1936.
11. Ježić J. — Janjatović M.: »Zajuživanje« pojava poremećene aklimatizacije, Veterinaria, 8-9-10. Sarajevo, 1952.
12. Jireček J.: Istorija Srba, 111. Beograd, 1923.
13. Karanović M.: Pounje u Bosanskoj Krajini. Naselja XX, Beograd, 1925.
14. Krstić Đ.: Planinski pašnjaci i njihovo dosadašnje iskorišćavanje. Pregled, 3, Sarajevo, 1949.
15. Lalević B. — Protić J.: Vasojevići u crnogorskoj granici. Naselja, Beograd, 1903.
16. Lutovac M.: Stočarstvo na sjeveroist. Prokletijama. Beograd, 1939.
17. Marković D.: Planinski pašnjaci (suvati) i stočarstvo u Južnoj Srbiji. Jug. veter. glasnik, 8. Beograd, 1923.
18. Melik A.: Planine v Julijskih Alpah, Ljubljana, 1950.
19. Milin R. — Janjatović M.: Prilog proučavanju sindroma »zajuživanja« ovaca. Veterinaria, 5-6-7. Sarajevo, 1952.
20. Milojević B.Ž.: Pešter i Sjenica, Glasnik geogr. društva, 5. Beograd, 1921.
21. Milojević B. Ž.: Komovi, Glasnik geogr. društva, sv. XIX. Beograd, 1932.
22. Milojević B. Ž.: Visoke planine u našoj Kraljevini. Beograd, 1927.
23. Novaković S.: Zakonik Stefana Dušana cara srpskog. Beograd, 1898.
24. Pop ovi ć J.: Ljetni stanovi na bosansko-hercegovačkim planinama. Glasn. Zemalj. muzeja u BiH. Sarajevo 1928—1939 (11 radova).
25. Popović J.: Planinski pašnjaci na bos. Herceg. planinama. Agr. glasnik,
8-9. Beograd, 1935.
26. Rajćević S.: Virak (selo u podgorini Durmitora). Glasn. srpskog geogr. društva, XXXI—2. Beograd, 1951.
27. Rako A.: Prinos poznavanju pramemke u okolini Sinja. Veter. arh. Zagreb, 1942.
28. Rubić I.: Ispaša na Biokovu. Hrv. geogr. glasnik, 1. Zagreb, 1929.
29. Schneller F.: Alpwirlschaft. Graz, 1948.
30. Spann J.: Alpwirtschaft. Freising, 1923.
31. Spille r-M uys F.: Plan šarstvo in kmetijstvo na naših planinah. Ljubljana, 1928.
32. Stebler F.: Alp-und Weidewirtschaft. Berlin, 1903.
33. Šmalcelj I.: Život Podgoraca na Velebitu s kratkim opisom južno-velebitskog Podgorja. Vet. arhiv, 9. Zagreb, 1939.
34. Šmalcelj I.: O planinskom gospodarstvu Privora. Veter. arhiv, XII. Zagreb, 1942.
35. Tomić.: Stočarstvo i prerada mlijeka kod Srba. Glasnik geogr. društva, br. 7—8. Beograd, 1922.
36. Trifković S.: Višegradski Stari Vlah. Naselja, II. Beograd, 1903.
37. Trifunoski J.: O stočarstvu na Suhoj Gori. Stočarstvo. Zagreb, 1954.
38. Vezzani und Carbo ne E.: Der Einfluss des Alpen weideganges auf die Entwicklung junger Rinder. Zeitschrift für Tier Züchtung und Züchtungs Biologie, 41/2, 1938.
39. Zdanovski N.: Planarenje po Triglavskim planinama. Gosp. list, 9. Zagreb, 1934,
40. Zdanovski N.: Prehrana, mliječnost i mlijeko Primorske ovce. Gospodarska znanstvena smotra. Zagreb, 1947.
41. Zdanovski N.: Pašnjarstvo i mljekarstvo u Sjeničko-pešterskom kraju. Stočarstvo. Zagreb, 1947.
42. Zdanovski N.: Planinsko gospodarstvo u području Tolminskih planina. Stočarstvo, 10, Zagreb, 1953. .
43. Zdanovski N.: Kategorizacija planinskih pašnjaka i osnovni, pojmovi iz planinskog gospodarstva. Stočarstvo, 5-6, Zagreb, 1954.

Kontaktirajte administratora stranice - Contact the Website administrator

Imate li bilo kakve komentare, ispravke, mišljenja ili priloge o ovoj stranici?
Molimo pošajite ih putem slijedećeg obrasca ili direktno na adresu elektroničke pošte: E-MAIL
Navedite o kojoj se planini ili temi radi. Ovisno o Vašoj želji, Vaš identitet u objavljenom tekstu (prilogu) može biti prikazan ili neobjavljen.
ODGOVARAM NA SVAKI UPIT!
Ukoliko ne dobijete odgovor, molim Vas pišite direktno na slijedeću adresu: papaczg@hotmail.com

INDIVIDUAL VISITORS SINCE JANUARY 14TH, 2019

Ova web-stranica se financira samo vlastitim sredstvima. Ako želite malim prilogom financijski pomoći njezin rad i opstanak, molim Vas da to učinite putem usluge Pay Pal. Puno Vam hvala!

This web-page is financed only by my own personal sources. If you would like to help its functioning with a small donation please be kind to do it over Pay Pal. Thank you a lot!

Svi materijali (tekstualni, kartografski, fotografski, audio i video) kojih je isključivi autor DINARSKO GORJE mogu se slobodno preuzimati, bez ikakvih dodatnih uvjeta. Radi se o materijalima na stranici uz koje nije posebno navedeno tko je njihov izvor ili se iz samog sadržaja to ne vidi. Ukoliko želite koristiti pojedine sadržaje sa stranice, a u dvojbi ste o njihovu porijeklu, molimo da kontaktirate DINARSKO GORJE.

All materials (textual, cartographic, photographic, audio and video) of which the sole author is DINARSKO GORJE WEBPAGE (Dinaric mountains) can be freely downloaded and used without any additional conditions. These are materials on the site where their source or author is not specifically stated. If you want to use some content from the site, and you are in doubt about its origin, please contact the Website administrator.

PLEASE, KEEP OUR ENVIRONMENT CLEAN!