|
|
SREDIŠNJI POJAS > KRŠKE VISORAVNI (PLANOTE) SLOVENIJE I HRVATSKE > KRŠKE VISORAVNI NOTRANJSKE I DOLENJSKE > Krimsko hribovje
Država: Slovenija
Najviši vrh: Krim, 1107 m
Koordinate najvišeg vrha: 45.9286, 14.4713
Država: Slovenija
Najviši vrh: Krim, 1107 m
Koordinate najvišeg vrha: 45.9286, 14.4713
|
|
UvodKrim je 1107 metara visoka planina na južnom rubu Ljubljanskog barja, najviša u Krimskom hribovju (hrv. Krimskim brdima), koje još nazivaju i Krimsko-mokriško hribovje, po drugom najvišem vrhu, Mokrecu.
Zbog svog položaja i oblika jedna je od najprepoznatljivijih planina u blizini Ljubljanske kotline koju svake godine posjećuju tisuće planinara i izletnika. Sredinom 1970-ih jugoslavenska vojska zatvorila je vrh i na njemu postavila radio-centar, ostavivši ga dugo zatvorenim za javnost. Od 1991. godine vrh je ponovno otvoren za posjetitelje, a na njemu se nalazi i planinarski dom. Zimi, kada u Ljubljanskoj kotlini nekoliko tjedana vladaju magla i niski oblaci (temperaturna inverzija), izlet na Krim je najbliža točka iznad tisuću metara gdje možemo pronaći sunce. Prozivali su ga i ljubljanski vremenski prorok, jer bi oblak ili tzv. "kapa" oko vrha predviđala je nepovoljnije vrijeme za okolne krajeve. A u šali, ili od milja, tepaju mu "ljubljanski Olimp". S vrha se pruža prekrasan pogled na Ljubljansko barje, Karavanke, Kamničko-Savinjske Alpe i također dio Julijskih Alpa. IZVOR Krim (gora). Wikipedija (hr) ENGLISH SUMMARY: Krim
- Ime (etimologija)
Planina Krim se u pisanim izvorima spominje 1689. kao Khorim i Korin, a 1726. kao Kurin. Naziv je izveden iz pasivnog participa prezenta kuriti ('pušenje'), koji se odnosi na oblake koji često zaklanjaju vrh.
Krim na horizontu. Pogled iz Grosupeljskog polja (slo.)
|
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:  Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove planine Search directly for accommodation in the vicinity of this mountain Oglašavajte ovdje:
|
ZEMLJOPIS
Reljef
Šire brdsko-planinsko područje Krima obuhvaća Krimsko pobrđe i visoravan Menišiju (slov. Krimsko višavje, odn. Krimsko hribovje in planota Menišija) s najvećom visinom od 1107 metara također na vrhu Krim.
U reljefu Krimskog pobrđa i planinske pokrajine Menišija izdvajaju se visoravni (Rakitna, Menišija), uvale i polja u kršu. Radi se o tektonski aktivnom području - teren se i dalje izdiže. Najviši vrhovi su: Krim, Malinovec, Mokrec (Mokrc) i dr.
U reljefu Krimskog pobrđa i planinske pokrajine Menišija izdvajaju se visoravni (Rakitna, Menišija), uvale i polja u kršu. Radi se o tektonski aktivnom području - teren se i dalje izdiže. Najviši vrhovi su: Krim, Malinovec, Mokrec (Mokrc) i dr.
Mokrec (lijevo) i Krim (desno) na horizontu. Pogled iz Grosupeljskog polja (slo.)
Geologija
Krimsko pobrđe građeno je od vapnenaca i dolomita.
Klima
Vode
Na dodiru pobrđa i ravnice Ljubljanskog barja nalazi se mnoštvo izvora. Rijeke koje izviru i protječu ovim krajem su Iška, Borovniščica, Bistra, Iščica, i dr. Iščica u dijelu svoga toka tvori sutjesku Iški Vintgar. Tu su i rijeke Ljubljanica i Želimeljščica.
Rijeka Iška koja sa svojim pritocima pritječe s Bloške visoravni usjekla je 300 do 400 metara duboki kanjon u vapnenački dolomitni svijet i stvorila jedan od najslikovitijih klanaca u Sloveniji - Iški vintgar. Na svojoj krševitoj stazi pokazuje različita lica: jedno kada se spušta s Bloške visoravni, drugo kada teče kroz divlji Iški vintgar i treće, kada prolazi plodnom iškom aluvijalnom ravni sve do močvarnog Ljubljanskog bara gdje se ulijeva u Ljubljanicu. Najveća zanimljivost rijeke Iške je što je tijekom poplava 2010. godine u noći između 20. i 21.9. nestala na području između Iškog Sela i Strahomera i za sobom ostavila duboku provaliju.
Rijeka Iška koja sa svojim pritocima pritječe s Bloške visoravni usjekla je 300 do 400 metara duboki kanjon u vapnenački dolomitni svijet i stvorila jedan od najslikovitijih klanaca u Sloveniji - Iški vintgar. Na svojoj krševitoj stazi pokazuje različita lica: jedno kada se spušta s Bloške visoravni, drugo kada teče kroz divlji Iški vintgar i treće, kada prolazi plodnom iškom aluvijalnom ravni sve do močvarnog Ljubljanskog bara gdje se ulijeva u Ljubljanicu. Najveća zanimljivost rijeke Iške je što je tijekom poplava 2010. godine u noći između 20. i 21.9. nestala na području između Iškog Sela i Strahomera i za sobom ostavila duboku provaliju.
PRIRODA
Na području Iškog Vintgara svoje stanište ima populacija divokoza, što je rijetkost u slovenskom dinarskom prostoru.
|
|
STANOVNIŠTVO I NASELJA
|
Iako se planina ističe na jugu Ljubljanskog barja, kroz svoju stariju povijest nije igrala važnu ulogu.
Godine 1817. geodeti su postavili trigonometrijsku točku prvog reda s brojem 172, koju su koristili kao koordinatno polazište za katastarsku izmjeru zemlje Kranjske, Primorja i Istre. Mjerenje je trajalo od 1817. do 1828. godine, o čemu svjedoči brončana spomen ploča na zidu planinarskog doma. Tijekom Drugoga svjetskog rata na Krimu i okolici zadržavale su se mnoge partizanske postrojbe, jer je područje bilo pogodno za gerilski način ratovanja zbog teškog terena i prostranih šuma. 1942. pod Krimom kod Iškog vintgara osnovana je partizanska bolnica Krvavice. S razvojem radijske tehnologije, Krim je zbog svog dominantnog položaja postajao sve zanimljiviji. Na njemu su 1971. godine počeli graditi RTV odašiljač kako bi televizijskim signalom pokrili područja gdje radijski signali odašiljača Krvavec i Ljubljanski grad nisu dopirali. Za lokaciju se zainteresirala i Jugoslavenska vojska, koja je istodobno s RTV odašiljačem počela graditi vlastite objekte. Od tada je vrh Krima bio zatvoren za javnost, planinari i planinari mogli su se popeti samo na tzv mali Krim. Tijekom vojne okupacije vrha na njemu je djelovala važna radijska postaja Jugoslavenske narodne armije koja je radio i radio-relejnim vezama pokrivala veći dio Slovenije i održavala komunikaciju s drugim sličnim točkama u Sloveniji i Jugoslaviji. S obzirom na vanjske ostatke građevina, može se zaključiti da se radilo o sličnoj vojnoj građevini kakvu danas možemo vidjeti na Guslici u planinskom lancu Risnjak i Petrovoj gori u Hrvatskoj. 1991. godine, tijekom Oslobodilačkog rata u Sloveniji, Teritorijalna obrana je pokušala natjerati posadu objekta na predaju, ali bezuspješno. Zgrada je ostala u rukama Jugoslavenske narodne armije do listopada 1991., kada se cijela vojska povukla iz Slovenije. Nakon 1991. godine vrh je ponovno postao dostupan javnosti, danas objekte koristi slovenska vojska, a uz njih se nalazi planinarski dom koji svake godine posjeti više od tisuću planinara i planinara. 1960-ih godina postojale su inicijative za izgradnju žičare do vrha Krima, ali to nikada nije provedeno. 
Ploča na stijeni, koja memorira postojanje partizanske bolnice Krvavice
Brdsko-planinsko poručje Krima i Krimskog hribovja je u najvećoj mjeri šumovito - šume pokrivaju oko 77% površine - što ne pruža mnogo mogućnosti za intenzivniju poljoprivrednu proizvodnju. I naseljenost je slaba, samo 16 stanovnika/km2.
Najveća naselja su Kamnik i Rakitna, a na zapadnom i južnom rubu područja to su Vrhnika, Logatec i Cerknica. Ljubljanski drveni kotač
U drugoj polovici 4. tisućljeća pr. n. Ne. na jugozapadu Ljubljanskog barja prostire se prapovijesno naselje Stara Gmajna (danas: Koliščarska naselbina Stare gmajne na Verdu pri Vrhniki). U to je vrijeme Barje bilo prekriveno plitkim jezerom koje se s vremenom smanjilo. O tome svjedoče i ostaci spomenutog sojeničkog naselja na koje su arheolozi naišli 1992. godine. Na Ljubljanskom barju postoje dvije skupine sojeničkih naselja.
|
Koščevo brezno, masovna grobnica iz vremena poraća
Spomenik Viliju Burgaru uz Iškom vintgaru
|
KRIM
|
|
Vrh Krima
|
|
Gornji Ig
|
Gornji Ig (u staerijim zapisima i Gorenji Ig) je grupirano planinsko naselje u Krimsko-mokrškom pobrđu (Krimsko-Mokrško hribovje) u općini Ig. Nalazi se uz cestu Iška vas - Rakitna, na krškoj zaravni jugozapadno od Iške vasi.
U naselju se odvajaju označena pješačka staza i šumski put za Krim, gdje se uz televizijski odašiljač nalazi planinarski dom. Neposredno iznad sela je brdo Črtež (765 m), ispod kojeg su krške špilje Velika i Mala Pasica. Prema jugu šumski put vodi do partizanske bolnice Krvavica. Južnije su, istočno od Rakitne, dva udaljena doma. Prema istoku padine se strmo spuštaju u donji dio klanca Iški vintgar. Naselje se prvi put spominje 1300. godine, a 1489. godine i crkva sv. Lenarta (izvorna crkva koja je srušena). 
Crkva sv. Leonarda (slo. sv. Lenart) u Gornjem Igu
By Doremo - Own work, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=105709256 |
Gornji Ig
By Doremo - Own work, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=105709257 |
|
Plezališče Iški vintgar (Penjalište Iški vintgar)
|
KOORDINATE 45.914458, 14.490221 (parkiralište)
|
|
Opis. Stijene penjališta nalaze se u blizini sela Gornji Ig iznad uskog klanca Iškog vintgara. Penjalište se nalazi na nadmorskoj visini od 650 metara. Stijene su visoke i do 60 metara. Penjanje je moguće tijekom cijele godine, u vrućim ljetima popodne i zimi u jutarnjim satima. Sve je popularnije, ne samo zbog panoramskih pogleda, već i zbog činjenice da se nalazi u blizini slovenskog glavnog grada a i stijenska površina je vrlo dobra - na trenutke gotovo dolomitna. Zid se nakon kiše izuzezno brzo suši.
Smjerovi. U penjalištu postoji 59 penjačka smjera, od kojih su neki s dvije dionice. Smjerovi su ocijenjeni od težine 4b do 7c +. U penjalištu se mogu naći sve vrste stijena za penjanje, osim izraženih prevjesa. Pristup. Južno od Ljubljane ispred klanca Iški vintgar nalazi se selo Gornji Ig. Oko kilometar južnije nalazi se parkirno mjesto s lijeve strane ceste. Pristup penjalištu uređen je dobro utabanom stazom u smjeru klanca Iški vintgar. Penjalište nije prikladno za posjete s djecom, preporuča se korištenje kacige. |
|
|
|
|
Koščevo brezno
|
Gornji Ig je mjesto masovne grobnice iz razdoblja neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Masovna grobnica u oknu Kosec (slovenski: Grobišče Koščevo brezno) nalazi se na južnoj padini planine Krim, oko 4 kilometra jugozapadno od Gornjeg Iga, s lijeve strane makadamske ceste za Rakitna. Sadrži posmrtne ostatke ranjenih domobrana koji su ubijeni u lipnju/junu 1945., kao i 15 do 20 dodatnih civilnih žrtava koje su se skrivale u Rakitni i ubijene u listopadu/oktobru 1945. godine.
WIKIPEDIJA 
|
Iznos posmrtnih ostankov iz Koščevega brezna na Gornjem Igu
Datum objave: 24.3.2021. Autor: Toncka Jeraj Opis. V okviru Komisije za prikrita grobišča, so v lanskem letu, pregledali Koščevo brezno na Gornjem Igu, v katerem so našli ostanki žrtev medvojnega in povojnega nasilja. Ekipa, pod vodstvom arheologa Luke Rozmana je iznesla ostanke žrtev. O tem sta spregovorila arheolog Luka Rozman in dr. Uroš Košir. |
Gozdni rezervat Mokerc (Šumski rezervat Mokerc)
|
Šumski rezervat Mokerc je relativno velik rezervat, koji pokriva desnu obalu rijeke Iške, između Kozlovih stena i Krvave peči (Krvava Peč doslovno znači 'krvava litica). Teren je ovdje izrazito strm, ispresijecan brojnim brzacima i strmim žljebovima, gdje postoje stalni ili povremeni potoci, koji se svi slijevaju prema Iški. Ovdje se nalaze razne termofilne zajednice bukve koje rastu na vapnencu od 400 do oko 850 m n.v. Rezervat pripada OE Ljubljana i GGE Mokerc. Većina ovih sastojina već je prije zaštite bila klasificirana kao zaštitne šume, zbog čega ovdje nema većih sječa. Na rijeci Iški mogu se vidjeti ostaci brojnih pilana i mlinova. Šume ovog područja nekada su bile gospodarski važne, ali dio rezervata bio je prilično tvrd orah. Rimljani su već ostavili trag na tom području, a sada dugi ostatak rimskog zida priroda ponovno osvaja šuma i bukve se vraćaju. Šuma je također važno stanište sove jastrebače (slo. sova kozača; lat. Strixa urallensis).
Rezervat je pomalo nepoznat, jer je količina podataka u šumskomospodarskom planu mala. Istraživačkog rada na ovom području praktički nema. Drvna zaliha iz 1980. godine iznosi samo 64 m3/ha, ali je svakako znatno veća na pojedinim dijelovima (Grce, 2012.). 
|
|
Partizanska bolnišnica Krvavice (Partizanska bolnica Krvavica)
|
Prva partizanska grupa na Krimu javlja se krajem srpnja/jula 1941. i ona ubrzo pristupa Molniškoj četi čiji je zapovjednik bio Ljubo Šercer. Nakon sloma Krimskog bataljuna pojačan je priljev novih boraca na ovo područje, posebice iz Ljubljane. Prvih dana 1942. godine osnovana je nova bojna koja nosi ime Ljubi Šercera.
U rujnu/septembru 1942. u brigadi Ljube Šercera odabrano je 14 ljudi za rad u bolnici. Među njima su bila i dva borca, kuharica i medicinska sestra. Glavni bolničar bio je Franc Berce iz Iga, koji je obavljao gotovo sve medicinske poslove, pa se liječnik pozivao samo u iznimnim slučajevima. Bolnicu su hranom uglavnom opskrbljivali aktivisti iz okolnih sela, a lijekovi i sanitetski materijal nabavljani su iz Ljubljane. Bolnica je radila od 15.10.1942. do 24.6.1943., kada su je, vjerojatno zbog izdaje, otkrili i spalili Talijani. U to vrijeme, u lipnju 1943., vodila se na slovenskom području neprijateljska ofanziva, u kojoj su partizani Šercerove i Cankarove brigade trpjeli teške gubitke. Ranjenike su, uz poteškoće, prebacivali dijelom u partizanske bolnice na Kočevskom rogu, a dijelom u bolnicu Krvavice. Talijani su tijekom te ofanzive 22.6., otkrili bolnicu Krvavice, postavili su zasjedu na Ustju (zaselak sela Iška) i počeli granatirati Išku vrtaču, gdje se nalazila bolnica uz stijene te reljefne depresije. Ipak, svi su iz bolnice tom prilikom spašeni, uključujući i pacijente. Ukupno je u bolnici liječeno oko 120 ranjenika, od kojih je samo jedanaest umrlo. PROČITAJ VIŠE Ferdo Gestrin, Svet pod Krimom. Naklada ZRC SAZU, Ljubljana. Izdanja 1993. i 2016. 
|
Svet pod Krimom
Autor: Ferdo Gestrin Naklada ZRC SAZU. Ljubljana, izdanja: 1993. i 2016. 
|
DOLINOM RIJEKE IŠKE
Iška (rijeka)Iška je rijeka u Sloveniji, duga oko 31 km i jedna je od kraćih slovenskih rijeka. Tok rijeke je prilično pravocrtan. Sliv rijeke se proteže daleko na jug. Ima nekoliko izvora, a njezini glavni ogranak Iška i Zala (ušće je u Vrbcu) izviru, kod sela Lužarji, u podnožju Notranjske visoravni (slov. Notranjska planota), gdje izvire i većina drugih rijeka Notranjske. Teče ka sjeveru kroz krški teren i zatim u vapnenačkom dolomitnom svijetu usijeca sutjesku duboku 300 do 400 metara - Iški vintgar, jedan od najslikovitijih klanaca u Sloveniji.
Nakon toka kroz klanac izlazi na plodnu išku aluvijalnu ravan sve do močvarne kotline Ljubljanskog bara gdje se ulijeva u Ljubljanicu, kod sela Lipe, južno od glavnog grada Ljubljane. Iška pripada slivu Crnog mora. U svome slivu Iška skuplja vode pritoka Žmucov potok, Lašček, Malenca i Ločica. Ime je dobila po gradu Ig, kroz koji protječe. Tijekom rujanskih poplava 2010. godine, u noći s 20. na 21.9. Iška je nestala u dijelu toka između Iške vasi i Strahomera; između dvije tektonske ploče otvorila se široka jama u koju se izlila rijeka. Par dana prije toga 18.8., zbog velikih kiša, Iška je imala rekordan protok od 327 m3/sec, izrazito je porastao njezin vodostaj, poplavila je svoje obale, i djelomice poplavila naselja Iška vas, Strahomer, Vrbljene i Tomišelj, gdje je probila nasip i navrla prema naseljima Brest i Matena. Slična se pojava dogodila tijekom 2. svjetskog rata, kada se jama pojavila na približno istom mjestu. Dana 25.10.2010. rijeka se vratila u svoje staro korito. 2014. godine, na dijelu toka između Iškog Vintgara i Lime u Ljubljanskom barju, otvorena je prirodoslovna poučna staza Put duž rijeke Iške "Okljuk" (Pot ob reki Iški "Okljuk"). Staza je duga 13 km i pogodna je i za obilazak biciklom. Uz nju se nalazi 11 informativnih ploča na kojima je ispriičana priča o rijeci Iškoj. 
BROŠURA POUČNE STAZE (PDF)
|
Rijeka Iška smatra se prirodnom granicom između dviju tradicionalnih slovenskih pokrajina Dolenjske i Notranjske. 
Sutjeska Iški Vintgar
Autor: Yerpo, Wikipedija |
Ig
|
|
Izvir Iščice
|
Iščica, također Ižica, je rijeka koja izvire u središtu naselja Ig na Ljubljanskom barju. Kao desna pritoka ulijeva se u Ljubljanicu kod Črne vasi.
Iščica je tipična rijeka Ljubljanskog barja s krškim izvorom i malim padom. Ima stalnu vodu u visini od 0,5 do 1,5 m i bogata je makrofitima (biljke koje rastu djelomično ili potpuno u vodi) od izvora do ušća Ljubljanice. 
|
Anton Karinger - Ljubljana z Ižice (1858)
Zbirka slik Narodnega muzeja Slovenije |
Iška vas
|
Cerkev Svetega Križa (crkva sv. Križa)
|
Crkva Sv. Križa stoji na blagom brežuljku, s kojeg se pruža prekrasan pogled sve do Strahomera. Položaj nije slučajan, jer je kroz tadašnji rimski zaselak Iška vas vodila lokalna cesta, povezujući unutrašnjost teritorija preko Gornjeg Iga i preko Cerknice s Trstom. Sagrađena je uglavnom od ruševina lokalne rimske nekropole. U njega su ugrađeni nadgrobni spomenici koje je prvi otkrio dr. Alfonz Mϋllner, carsko-kraljevski profesor i konzervator, ravnatelj Muzeja Rudolfinum u Ljubljani, koji je prvi put 14. i 31.5.1863. posjetio sela Studenec, Iško vas i Strahomer.
Crkva je romaničkog stila i prema očuvanim romaničkim elementima (freska na sjevernoj fasadi koja se više ne vidi, prozor na južnoj fasadi) može se svrstati među najstarije sakralne građevine na širem ižanskom području. Točna starost crkve još nije poznata. Također se ne zna njezin graditelj. Moguće je da će se prilikom obnove unutrašnjosti crkve prilikom otkopavanja tlaka skinuti važan veo njezine starosti, jer čak možemo očekivati i ostatke starije građevine u zemlji. Tada će se posebna pozornost morati posvetiti kontaktu između lađe i prezbiterija. IZVOR Župnija Ig |
Cerkev Svetega Mihaela (crkva sv. Mihajla)
|
|
Iška
|
Na cesti prema Iškom Vintgaru, kod odvojka za Gornji Ig nalazi se grobište Roma, koje su maja/svibnja 1942 u Iškoj ubili pripadnici partizanskog pokreta.
|
Iški vintgar
|
Rijeka Iška koja sa svojim pritocima pritječe s Bloške visoravni usjekla je 300 do 400 metara duboki kanjon u vapnenački dolomitni svijet i stvorila jedan od najslikovitijih klanaca u Sloveniji - Iški vintgar. Na svojoj krševitoj stazi pokazuje različita lica: jedno kada se spušta s Bloške visoravni, drugo kada teče kroz divlji Iški vintgar i treće, kada prolazi plodnom iškom aluvijalnom ravni sve do močvarnog Ljubljanskog bara gdje se ulijeva u Ljubljanicu.
Najveća zanimljivost rijeke Iške je što je tijekom poplava 2010. godine u noći između 20. i 21. rujna nestala na području između Iškog Sela i Strahomera i za sobom ostavila duboku provaliju. Na dijelu toka rijeke mogu se vidjeti ostalci kolaca koji su služili za splavarenje i prikupljanje balvana. 
Gostišče Iški Vintgar nalazi se na ulasku u sutjesku Iški vintgar.
Iški vintgar
|
víntgar -ja m (ī) vrlo uska (riječna) dolina sa strmim padinama Etimologija. Riječi vintgar izvorno je označavala posjed istoimenog veleposjednika na ulazu u Bledski vintgar (nazvan po obližnjoj planini Windegg). Vlastito ime Vintgar se uobičajilo i počelo se koristiti u slovenskom jeziku u značenju 'klanac', a kasnije se našlo i u nazivima drugih sličnih sutjeski, npr. Iški vintgar, Ribniški vintgar, Bistriški vintgar. 
Spomenik Viliju Burgaru - Maharadži u Iškom vintgaru
Uz obalu rijeke podignut je spomenik Viliju Burgaru zvanom Maharadža. Talijanska vojska je 16.7.1942. krenula u oštru ofenzivu, u kojoj su se žestoko borili i mještani Iške, Iške vasi, Ige, Želimelja i drugih sela. Talijani su većinu muškaraca i dječaka uhitili i odveli u koncentracijske logore, a mnogi su aktiviste Osvobodilne fronte ubijeni kao taoci. Jedan od spomena na te zločine je spomenik posvećen Viliju Burgaru - Maharadži iz Ljubljane, kojeg su Talijani uhitili u Iškom vintgaru i nakon žestokih mučenja na Grmadi zapalili. 
Spomenik Viliju Burgaru
Omanja stijena uz tok rijeke Iške, koju koriste i za sportsko penjanje.
V soteski Iški vintgar | naravni ambientni zvoki vode in ptic
Datum objave: 4.5.2022. Autor: Patrik Ar Opis. Slikovita soteska, ki jo je s časom izoblikovala reka Iška. Vabljeni k ogledu in poslušanju posnetka tega prelepega sproščujočega ambienta. Priporočljivo poslušanje s slušalkami 🎧. |
LJUBLJANSKO BARJE
SJEVERNIM KRIMSKIM PODNOŽJEM
Tomišelj
|
Podpeč
Jezero
Podpeško jezero
Podpeško jezero
DOLINOM BOROVNIŠČICE
Borovnica
Borovniški viadukt (hrv. Borovnički vijadukt)
KOORDINATE 45.9193, 14.3647
KOORDINATE 45.9193, 14.3647
|
Borovniški viadukt je nekadašnji željeznički vijadukt koji se izdizao iznad Borovniške doline na relaciji Beč - Ljubljana - Trst, izgrađen 1856. godine. Već u vrijeme izgradnje i nekoliko desetljeća kasnije smatran je najvećim zidanim mostnim objektom u Europi. Između ostalog, bio je najduži u sustavu austro-ugarskih željeznica i jedan od dva vijaduta te vrste na svijetu. Bio je dugačak 561 metar, a visok 38 metara. Radovi na objektu, koji je projektirao Carl von Ghega, započeli su 1850. godine, a dovršeni su u kolovozu 1856. godine, kada je njime probno provozao prvi vlak.
Građen je na dvije etaže; prva se sastojala od 22 luka, druga i gornja od 25 lukova. Građevina je počivala na 24 stupa od tesanog kamena, koji su stajali na drvenim pilotima zabijenim u tlo bare. Lukovi su bili od opeke. Borovnički vijadukt dovršio je Giacomo Ceconi, koji je bio na čelu radnika iz svog rodnog sela (blizu grada Pielunga, današnja sjeverna Italija). Gradio je i Bohinjski tunel i Arlberški tunel. U gradnju je utrošeno 28.000 m³ drobljenog kamena, pet milijuna opeka i 28.000 m³ blokova. Prije Drugog svjetskog rata vijadukt je već bio u lošem stanju. Voda koja je desetljećima ulazila u vijadukt olabavila je cigle, hrastovi stupovi na kojima je počivao počeli su pucati, pa se cijela građevina počela polako slijegati. Vlakovi su stoga morali voziti smanjenom brzinom od 5 km/h kada su ga prelazili. Odmah na početku rata u travnju/aprilu 1941. godine jugoslavenska vojska u povlačenju digla je u zrak dio mosta, ali su talijanski okupatori na nestalom dijelu vijadukta sagradili željezni most. Nakon povlačenja Talijana, zbog opasnosti od sve brojnijih zračnih napada, Nijemci su preventivno izgradili obilaznicu pored vijadukta. Nakon posljednjeg teškog savezničkog zračnog bombardiranja 1944., djelomično srušeni vijadukt nikada nije obnovljen. Godine 1947. pruga je preusmjerena na obronke Borovniške doline, koju pruga danas zaobilazi. Ostatak vijadukta postupno je rušen do 1950. godine. Od moćnog vijadukta do danas je ostao samo jedan stup koji stoji usred naselja. 
Borovniški viadukt, izvorni plan Carla von Ghegea iz 1850.
Autor: https://sl.wikipedia.org/w/index.php?curid=347520 
Borovniški viadukt na litografiji Giovannija Varronea (1857.)
Autor: Johann Varrone – Geschichte der Eisenbahnen der Österreichisch-Ungarischen Monarchie 1898 (page 289) |
Gradnja vijadukta 1855. godine
Autor: Photographed by Johann Bosch – Geschichte der Eisenbahnen der Österreichisch-Ungarischen Monarchie 1898 (page 288); licenca: Javna domena; URL: https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=8253139 
Tok željezničke pruge preko Borovniškog viadukta
Opis: Privremeno "zaobilazno rješenje" dok se problemi s pretvorbom slike ne riješe. Karta sadašnjih i bivših željezničkih pruga na području Borovniške doline i položaj bivšeg Borovničkog vijadukta. Legenda: - smeđi kvadrat: položaj nekadašnje željezničke postaje Borovnica na zapadnom kraju vijadukta (u uporabi između 1856. i 1947.) - crno-bijelo: današnja pruga (između Presera i Borovnice izgrađena 1947., od Borovnice do Postojne trasa iz 1856. koristi se i danas ) - plavo: izvorna linija između ŽP Preserje i istočnog kraja vijadukta (1856. - 1947.), za razliku od današnje trase penjala se uz padinu Rakitniške visoravni - crveno: Borovniški vijadukt (izgrađen 1856. , djelomično uništen 1941., bombardiran 1945., konačno srušen nekoliko godina kasnije) - isprekidano ljubičasta: njemačka obilaznica izgrađena odmah nakon bombardiranja vijadukta, u uporabi od 1945. do 1947. Autor: Ajznponar – Based on a map from OpenStreetMap (http://www.openstreetmap.org/?lat=45.9368&lon=14.36&zoom=13&layers=B000FTFT); licenca: CC BY-SA 2.0; URL: https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=8328161 Želežniška postaja Borovnica (hrv. Željeznička postaja Borovnica)
Današnja postaja u funkciji je od 1947. godine. Prvotna stanica nalazila se na zapadnom kraju Borovniškog viadukta. Budući da je Borovniški vijadukt srušen tijekom rata, izgradili su prugu novom trasom koja se postupno spuštala u dolinu. Kako je stari kolodvor već bio premalen i nije bio na najprikladnijem mjestu za dobar dio Borovničana (na brežuljku), sagrađen je novi u dolini (koji je i danas u funkciji), a stari je napušten na ul. u isto vrijeme kada je izgrađena nova dionica. |
Dol pri Borovnici
Dolinski most
KOORDINATE 45.9200, 14.3568
KOORDINATE 45.9200, 14.3568
|
Dolinski most (također Jelenov vijadukt, njemački Hirschthaler viadukt) je željeznički most koji stoji u blagom zavoju iznad Dola pri Borovnici na magistralnoj pruzi Ljubljana - Sežana. Izgrađen je u isto vrijeme i po uzoru na veći Borovniški viadukt. Trasa pruge uzduž i poprijeko Borovničke doline otvorena je 1856. godine.
Jednokatni most, preko kojeg prolazi dvokolosiječna pruga, izgrađen je od kamena i cigle, dugačak je 230 metara i visok 29 metara. Konstrukciju podupire 12 stupova odn 11 lukova. Ispod stupova u zemlju su zabijeni hrastovi piloti. Zbog svoje starosti most je uvršten na popis kulturnih dobara kao primjer nekadašnje austrougarske gradnje. Prije 1944. godine trasa pruge odvijala se na način da su vlakovi iz smjera Verda prema Ljubljani nakon prelaska dolinskog mosta dolazili na željezničku stanicu Borovnica i nastavljali putovanje borovničkim vijaduktom. Nakon 1947. godine, zbog djelomično porušenog Borovničkog vijadukta, trasa od Dolinskog mosta vođena je rubom Borovničke doline. Tako se danas zgrada Borovniške stanice nalazi na drugoj strani doline. Iz upotrebe su izbačeni i manji vijadukti Pako i Breg. |
Sjeveroistočna strana željezničkog vijadukta s nazivima Dolinski most, Jelenov vijadukt ili na njemačkom Hirschthaler viadukt, nalazi se u blizini Borovnice. Vijadukt je izgrađen 1856. godine i danas je u funkciji.
Autor: Ajznponar – Lastno delo; licenca: CC BY-SA 3.0; URL: https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=10566717 |
RAKITENSKA PLANOTA
Rakitna
MENIŠIJA (MENIŠKA PLANOTA)
LJUBLJANSKI VRH
KOORDINATE 45.9310, 14.2983 NADMORSKA VISINA 819 m
|
Ljubljanski vrh je 819 m visoko brdo koje se nalazi južno od Vrhnike. Vojni radar dugog dometa nalazi se na njegovom vrhu, zbog čega je vrh brda zatvoren za javnost.
Povijest brda seže u antičko doba, kada je pod njegovim podnožjem podignut rimski limes koji je barbarima s istoka priječio prodor prema Rimskom Carstvu, tj. današnjoj Italiji. Njegovi ostaci vidljivi su i danas u blizini Štampetova mosta. Sredinom 19. stoljeća oko sjeverne padine brda izgrađena je tzv. južna željeznička pruga Beč–Maribor–Ljubljana–Trst. Željeznička pruga napustila je padinu Ljubljanskog vrha preko poznatog Štampetovog mosta, koji je bio manja verzija Borovniškog vijadukta (hrv. Borovnički vijadukt). Nakon Prvog svjetskog rata i stvaranja "rapalske granice", jugoslavenska je kraljevska vojska u blizini brda i pod njegovim zapadnim podnožjem postavila brojne zapreke i bunkere koji bi za neko vrijeme blokirali put mogućem napadaču sa zapada prema Vrhniki i dalje u Ljubljansku kotlinu. Bunkeri se i danas mogu vidjeti, nalaze se između padine Ljubljanskog vrha i autoceste. Iako sam vrh nije bio utvrđen bunkerima, predstavljao je odličnu topničku promatračnicu jer je pogled s brda sezao daleko dalje od jugoslavensko-talijanske granice, koja je tada bila kod Logatca. U Drugom svjetskom ratu bunkeri nisu igrali nikakvu ulogu jer ih je jugoslavenska vojska napustila bez borbe. Tijekom rata važnu ulogu odigrao je Štampetov most, koji je bio dio strateški važne pruge Maribor-Ljubljana-Trst, pa je zbog toga bio glavna meta partizana koji su ga do kraja rata tri puta rušili. Godine 1972. u dolini između Ljubljanskog vrha i Raskovca izgrađena je prva slovenska četverotračna autocesta Vrhnika-Postojna.
Jugoslavenska narodna armija je sredinom 1970-ih godina na vrhu brda, zbog izuzetno dobrog geografskog položaja i blizine vojarni na Vrhniki i Logatcu, postavila radarski položaj koji je osiguravao radarsku sliku protuzračnim jedinicama u Sloveniji. Od tada je vrh brda zatvoren za javnost. Radar dugog dometa Marconi S-600 radio je na brdu do 1991. Tijekom slovenskog Domovinskog rata Teritorijalna obrana je minobacačkim granatiranjem pokušala natjerati posadu objekta na predaju i tako zauzeti radarski položaj. Granatiranje nije imalo učinka, pa je objekt ostao pod nadzorom JNA do povlačenja u listopadu/oktobru 1991. Objekt je napušten u lošem stanju. TO (Teritorijalna obrana) je odlučila nastaviti koristiti objekt pa je isti obnovljen. Od 1992. do 2011. godine na Ljubljanskom vrhu radio je dalekometni radar Westinghouse AN/TPS-70, koji je 2011. godine zbog dotrajalosti zamijenjen novim radarom TRS Ground Master 403, dometa 450 km. IZVOR Ljubljansko brdo. Wikipedija (slo) PROČITAJ VIŠE Matej Zalar: Ljubljanski vrh. Runda.si, 3.4.2020. |
Ljubljanski vrh, pogled s promatračnice na Planini nad Vrhnikom
Autor: Sl-Ziga – Lastno delo; licenca: Javna domena; URL: https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=6118646 Staze
Do Ljubljanskog vrha ne vodi markirana staza, ali postoje šumski putevi i staze kojima se možete popeti do zaštićenog područja. Na sam vrh nije moguće stupiti se jer se nalazi u vojnom prostoru koji je ograđen i čuvan. Rute Verd – Ljubljanski vrh (cestom, lakši put) Borovnica – Pokoišče – Ljubljanski vrh (cestom, lagani put) Markov most – Velika Drnovica – Ljubljanski vrh (šumska staza, zahtjevna staza) Logatec – Planinarsko sklonište Dolgi Tali – Ljubljanski vrh (šumska cesta, zahtjevna ruta) Izvir Ljubljanice (Močilnik) - Ljubljanski vrh. opis staze na hribi.net |
|
Štampetov most
KOORDINATE 45.9408, 14.2771 Štampetov most (njemački: Stampetta-viadukt) je željeznički vijadukt južno od Vrhnike. Ime je dobio po inženjeru koji ga je projektirao.
Most je bio prva građevina od cigle i kamena, izgrađena 1857. godine kao dio Austrijske južne željeznice. Tijekom Drugog svjetskog rata most je teško oštećen. Prvi put je oštećen 1941., ali su ga talijanske snage popravile. U listopadu 1943., lipnju 1944. i rujnu 1944. partizanske snage ponovno su u diverzantskim akcijama oštetile most. Popravljan je od 1945. do 1946. godine. Nakon rata, Planinarsko društvo "Železničar" iz Ljubljane pokrenulo je organizirane pohode preko Štampetovog mosta, posvećene generalnom štrajku željezničara 15.4.1920. godine, koji je 2015. bio već 36. po redu. Danas se vijadukt proteže i preko autoceste A1, za koju su 1972. godine dodane dvije "tunelske cijevi", dva nova luka na prvobitnih sedam lukova. Vijadukt leži u zavoju radijusa R=285 m, ukupna visina iznad autoceste do visine kolosijeka je 12,44 m. Lukovi autoceste imaju svijetlu širinu od 15,0 m, srednji stup je širok 1,80 m, a svijetla visina je 4,70 m. Cijeli željeznički dio vijadukta dugačak je 155 m, a temeljito je obnovljen 2000. godine. IZVOR Štampetov most. Wikipedija (slo) |
Zapadni dio Štampetovog mosta
Autor: Doremo – Lastno delo; licenca: CC BY-SA 4.0; URL: https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=35872648 
Istočni prilaz Štampetovom mostu
Autor: Doremo - Own work, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=50528806 |
Logaški ravnik
|
Logaški Ravnik
Ravnik je generički naziv za kršku zaravnjenu površinu u slovenskom kršu. Jedan od najvećih ravnika nalazi se između Begunja na JI i Logaškog polja na SI. Ime je dobio po naselju Logatec. Dijelovi ravnika nazvani su po najbližim malim selima odakle su vlasnici zemlje. Logaški Ravnik je oko 20 km duga, 1 - 3 km široka površina, nastala najvećim dijelom na jurskim i krednim vapnencima i dijelom dolomitima. Površina ravnika je na JI na nadmorskoj visini od oko 620 m, a na svojoj SZ strani oko 480 m, gdje završava na Logaškom polju na koti od oko 470 m. Površinu Ravnika raščlanjuju tisuće dolina i neke vrlo velike kolapsne doline (Šušteršič, 1996., 1994.). Kolapsna dolina (slo. udorna dolina; eng. collapse doline) je dolina koja je formirana urušavanjem slojeva stijena. Zapadno od ravnika nalazi se Planinsko polje na nadmorskoj visini od 450 m, a ponornice iz njega moraju otjecati ispod Logaškog ravnika prema izvorima Ljubljanice kod Vrhnike, ali nema poznatih špilja koje bi dospjele do tih podzemnih kanala. S obje strane ravnika prostire se pojas višeg krškog reljefa. Sa zapadne strane ga od Planinskog polja dijeli oko 100 m viši greben. Na istoku je oko 200 m viši plato. U gornjem dijelu ravnika rijeka Cerkniščica teče preko ravnika u kanjonskoj dolini do Cerkničkog (slo. Cerkniškog) polja. Na površini ravnika nalaze se različiti fluvijalni nanosi koji vjerojatno potječu iz slivnog područja Cerkniščice. Zbog toga i svog oblika ravnica je objašnjena kao pliocenska, sada suha dolina rijeke Cerkniščice (Melik, 1955). Laški ravnik Laški ravnik je središnji dio Logaškog ravnika istočno od Planinskog polja. Površina u tom dijelu ravnika je zaravnata na koti od oko 520 m n.v. Doline prekrivaju gotovo svu površinu ravnika. Male su, prosječna dolina je široka oko 50 m i duboka 5-10 m. Među dolinama ima nekoliko velikih i dubokih kolapsnih dolina (Šušteršič, 1973.) IZVOR Andrej Mihevc: Classical Karst - Roofless Caves. Guide-booklet for the excursions. Speleological Association of Slovenia and Karst Research Institute ZRC SAZU 7th International Karstological School. Postojna, June 1999. (PDF) |
Prostorni prikaz Logaškog ravnika
Mihevc, 1999 |
VIDOVSKA PLANOTA
Vidovska planota (hrv. Vidovska visoravan) smještena je između Menišije, gornjeg toka doline rijeke Iške i visoravni Bloke na jugoistoku. U središtu visoravni je malo naselje Sveti Vid.
Opis planinarskih puteva na Vidovskoj visoravni, na Hribi.net:
Župeno - Sveti Vid (Vidovska planota) 1 h 10 min laka označena staza
Pikovnik - Sveti Vid (Vidovska planota)1 h 30 min laka označena staza
Občina - Sveti Vid (Vidovska planota)1 h 30 min laka označena staza
Župeno - Sveti Vid (Vidovska planota) 1 h 10 min laka označena staza
Pikovnik - Sveti Vid (Vidovska planota)1 h 30 min laka označena staza
Občina - Sveti Vid (Vidovska planota)1 h 30 min laka označena staza
MOKREC (MOKRC)
JUGOISTOČNI DIO POBRĐA (HRIBOVJA)
Velikolaščanska pokrajina
Krvava Peč |
KOORDINATE 45.863914, 14.513928 NADMORSKA VISINA 731,9 m BROJ STANOVNIKA 20 (2020.) WIKIPEDIJA Krvava Peč
|
|
Krvava Peč je naselje na krškoj visoravni iznad kanjona Iške u općini Velike Lašče. Do teritorijalne reorganizacije u Sloveniji nalazila se u sastavu grada Ljubljane, odn. stare općine Vič–Rudnik.
Predaja o imenu. Krvava Peč doslovno znači 'krvava litica'. Izvorno se naselje zvalo Rožna vas. Sadašnji naziv se navodno temelji na događaju koji se zbio tijekom napada Osmanlija u kojem su napadači s obližnje litice bacili u klanac Iške u smrt dvije djevojke. U prošlosti je njemačko ime naselja bilo slično: Blutigenstein (doslovno, 'krvavi kamen'). Na popisu stanovništva 2011. godine, Krvava Peč je imala 21 stanovnika. Povijesni pregled. Sve kuće u selu izgorjele su 1914. godine od požara koje su zapalila djeca. Škola je osnovana 1927. godine. U selu i okolici bila je jaka partizanska aktivnost. Stoga su talijanski okupatori 22.3.1942. prvi put spalili naselje, a nakon obnove, selo je ponovno spaljeno 8.8. i tom prilikom svi muškarci su uhićeni i poslani u talijanski koncentracijski logor. Mjesto je često bilo polazište za djelovanje partizanskih postrojbi, kao i protiv protuudara okupatora. Tijekom Desetodnevnog rata 1991. godine Krvava Peč je služila kao sabirni centar za dezertere iz Jugoslavenske armije, uključujući vojnike, dočasnike i časnike. Centar je nadzirala slovenska 63. samostalna satnija. Pristup tom području kontrolirala je slovenska blokada ceste na Purkačama. Zgrada koja je služila kao sjedište sabirnog centra danas je Veteranski dom kojime upravlja Savez veterana rata za Sloveniju (ZVVS). Cerkev sv. Lenarta (crkva sv. Keonarda)
Mjesna crkva, na malom brežuljku jugozapadno od naselja, posvećena je svetom Leonardu (slo. Leneart) i pripada župi Rob. To je gotička građevina iz 16. stoljeća sa sačuvanim zidnim slikama. Barokni zvonik dograđen je 1667. godine. Vrijedi se uspeti do crkve, jer je s te lokacije, kao i s obližnjeg vidikovca, lijep pogled na okolna brda. 
Krvava Peč, ulaz u naselje
By Doremo - Vlastito djelo, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=61099893 
Krvava Peč
Avtor: Doremo – Lastno delo; licenca: CC BY-SA 4.0; URL: https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=61099899 |
Krvava Peč, rimokatolička crkva sv. Lenarta
By Doremo - Vlastito djelo, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=61099892 
Krvava Perč, ostaci freske na zidu crkve sv. Lenarta
By Doremo - Own work, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=61099900 
Krvava Peč, Dom veterana
By Doremo - Own work, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=61119617 Opisi pješačko-planinarskih staza oko Krvave Peči na stranici Hribi.net
|
Kališče
|
Ruta Velike Lašče - Sv. Primož - Kališče - Velike Lašče U Velikim Laščama krenuti cestom prema Ulaci do raskrižja Ulaka - Podsmreka - Velika Slevica. Nastavljamo ravno kroz Podsmreku, rodnu kuću Josipa Stritara (1836.-1923.) do sela Kaplanovo, gdje na raskrižju skrećemo desno i nastavljamo do sela Logarji. Skrećemo lijevo u selo i nastavljamo cestom koja vodi prema selima Zgonče i Sv. Primož. Nedugo nakon zadnjih kuća markacija nas usmjerava desno na šumsku stazu koja se počinje uspinjati prema Sv. Primožu. Iz šume dolazimo do sela Zgonče, otkuda do crkvice na 817 m visok Sv. Primožu ima manje od 10 minuta hoda. Odavde se pruža prekrasan pogled na širu okolicu Velikog Lašča. Vraćamo se u Zgonče i krećemo dijelom makadamskom cestom, dijelom šumskom stazom do sela Gornje Kališče, a odavde većinom kroz šumu do sela Spodnje Kališče. Ubrzo nakon sela napuštamo stazu koja vodi do Krkove i desno od nje spuštamo se strmom šumskom stazom do Plešja, a odavde rubom pašnjaka do Karlovice. Slijedite dolinu do Kovpe, gdje napuštate cestu i nastavljate preko livade do ruba šume. Ovdje staza skreće desno u šumu i počinje se uspinjati prema Velikoj Slevici. Od crkve na Velikoj Slevici vodi nas makadamski put do kapelice. Ovdje na usamljenom raskrižju skrećemo desno u šumu i počinjemo se spuštati prema Velikim Laščama, gdje nakon oko pet sati umjerenog hoda završavamo naše putovanje. IZVOR PD Velike Lašče |
AKTIVNOSTI
Pješačenje i planinarenje
|
Na Krimu postoji nekoliko dobro označenih pješačkih staza, a u nastavku su navedene samo neke od najpoznatijih:
Vrbljene - Krim (laka staza)
Opis rute. Uspon je iz sela Vrbljena. Iza vatrogasnog doma markacije nas usmjeravaju na pješačku stazu uz hipodrom. Staza krivuda do mosta koji prelazi rijeku Išku, zatim se umjereno do strmo uspinje u šumu, a više se prelazi preko šumskih cesta dok ne dođemo do makadamske ceste koja vodi prema Krimu. Odavdje prelazi livadu stazom pored križa i za nekoliko minuta stiže se na vrh. |
Krožna planinska pot Pentlja (hrv. Kružna planinarska staza Pentlja)
Planinarska ruta oko cijele općine Brezovica vodi obilaznike kružnom rutom. Na mostu preko rijeke Ljubljanice sastaju se dva kruga staze i tako tvore veliku horizontalnu osmicu ili petlju ("pentlja") koja nikad ne prestaje. Trasa je odabrana na način da prolazi kroz cijelu općinu, a ponegdje prelazi i na područje susjednih općina. Rutom su povezane sve zanimljivosti i mjesta u cijeloj općini. Planinari mogu lako vidjeti najviši vrh u Ljubljanskom barju, jedno od najdubljih jezera u Sloveniji, drugi najviši vrh u općini, koji se u cijelosti nalazi na području općine, te najmanje pdriodično jezero u Sloveniji. Ukratko, puno zanimljivosti za koje ni svi građani ne znaju. Trasa je duga oko 80 km. PROČITAJ VIŠE Opis staze (na slovenskom jeziku) 
|
BORAVAK
IZVORI I LITERATURA
|
ACCETTO, Marko: Gozdno in drugo rastje na levem bregu Iškega vintgarja. Acta Silvae et Ligni. 106. 2015. str. 1-121. (PDF)
TEKAVEC, Martina: Naravovarstveni vidiki upravljanja kmetije na območju Natura 2000. Diplomski rad. Univerza na Primorskem, Fakulteta za matematiko, naravoslovje in informacijske tehnologije. Koper, 2018. (PDF)
ANDREJ: Obeležja NOB na Krimu. MTB-itd, 3.4.2020. |
Izletniška karta Krajinskega parka Ljubljansko barje
Na poleđini karte dani su opći podaci o Ljubljanskom barju, opisi parkovnih staza te opisi važnih prirodnih i kulturnih spomenika. U posljednjem dijelu dani su i opisi istaknutih invazivnih stranih vrsta koje se javljaju na Ljubljanskom barju. Karta je objavljena u sklopu projekta Sava Ties. Mjerilo: 1:30 000 
|
