|
|
SREDIŠNJI POJAS > SREDIŠNJE BOSANSKO-HERCEGOVAČKE PLANINE > BJELAŠNIČKA GRUPA > Igman
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Crni vrh, 1647 m
Koordinate najvišeg vrha: 43.7448, 18.2370
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Crni vrh, 1647 m
Koordinate najvišeg vrha: 43.7448, 18.2370
Uvod
|
BOOKING
Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području planine Igman  
Oglašavajte ovdje:
|
Ime (Etimologija)
Predaja kaže da se na Igmanu u davna vremena nalazio manastir. Domaćin manastira je bio iguman, nadaleko poznat kao mudar čovjek. Iguman je, općenito, naziv za monaha koji upravlja životom u pravoslavnom manastiru, U narodu je ostalo da je po njemu ta planina dobila ime.
Neki izvori navode kako je planina dobila ime prema intenzivnom klimatskom fenomenu vezanom za postojanje inverzivnih šuma smreke (na internetskim izvorima se ovo često navodi, iako nisam nigdje uspio nači izvornik, niti pojašnjenje ove tvrdnje, op. administratora D.G.).
Neki izvori navode kako je planina dobila ime prema intenzivnom klimatskom fenomenu vezanom za postojanje inverzivnih šuma smreke (na internetskim izvorima se ovo često navodi, iako nisam nigdje uspio nači izvornik, niti pojašnjenje ove tvrdnje, op. administratora D.G.).
Legenda o nazivu planine, manastiru i njegovom igumanu
Prema predajama, prije više od 14 stoljeća, planina Igman dobila je ime po igumanu, što je titula za monaha koji upravlja životom u pravoslavnom manastiru. Mufid Garibija, sarajevski arhitekt i dobar poznavatelj povijesti grada Sarajeva kaže:
- Na području kod Velikog i Malog polja nekada je bio izgrađen manastir. Njegov posljednji iguman bio je mudar i znan čovjek, za koga se u ovoj kotlini pročulo. Učenici su mu bili odani i vjerni, a njegove upute pratili su čak i nakon njegove smrti, kada su se odselili s ovih prostora - Garibija dodaje - Ovo je jedina planina oko Sarajeva koja nije bila intenzivno naseljena pa ne čudi što je izabrana kao idealno mjesto za manastir. Udaljenost od svijeta i osama pozitivno su utjecali i duhovno jačali ljude. Tako je ona dobila epitet tradicionalno čiste planine.
IZVORI Kako su planine u BiH dobile imena. EKapija, 2010.; Plato Igmana krasio je manastir. Dnevni Avaz, 2015.
Prema predajama, prije više od 14 stoljeća, planina Igman dobila je ime po igumanu, što je titula za monaha koji upravlja životom u pravoslavnom manastiru. Mufid Garibija, sarajevski arhitekt i dobar poznavatelj povijesti grada Sarajeva kaže:
- Na području kod Velikog i Malog polja nekada je bio izgrađen manastir. Njegov posljednji iguman bio je mudar i znan čovjek, za koga se u ovoj kotlini pročulo. Učenici su mu bili odani i vjerni, a njegove upute pratili su čak i nakon njegove smrti, kada su se odselili s ovih prostora - Garibija dodaje - Ovo je jedina planina oko Sarajeva koja nije bila intenzivno naseljena pa ne čudi što je izabrana kao idealno mjesto za manastir. Udaljenost od svijeta i osama pozitivno su utjecali i duhovno jačali ljude. Tako je ona dobila epitet tradicionalno čiste planine.
IZVORI Kako su planine u BiH dobile imena. EKapija, 2010.; Plato Igmana krasio je manastir. Dnevni Avaz, 2015.
GEOGRAFIJA / ZEMLJOPIS
Reljef
Bjelašničko široko predgorje, koje se pruža prema sjeveroistoku i sjeveru, sačinjava planina Igman, duga oko 20-ak kilometara linijom od Hadžića na zapadu do Krupca na istoku, te još par kilometara istočnije u vidu nižeg grebena i pobrđa (livade Rošca, vrhovi Ovčarevac, Orepak i dr.) kojime se Igman nastavlja, sjeverno od rijeke Presjenice (Presjeničk potok/rijeka), prema kanjonu rijeke Željeznice, koja ga odvaja od pobrđa masiva Jahorine.
Igman je od grebena planine Bjelašnice odijeljen Ravnom valom i Kasovim dolom ("šira" definicija Igmana) odn. visokim poljima (tzv. "uža" definicija Igmana), koja se paralelno pružaju s grebenom Bjelašnice - Malo i Veliko Polje i Grkarica.
Igman je prosječne visine od 1300 do 1400 m, a najviši vrhovi Igmana su Crni vrh (1646 m), Guvno (1612 m), i Đurino brdo (1533 m) te više nižih vrhova, kao Obješenjak, Javor, Rađi vrat, Batak brdo, Crni vrh (1502 m), Javornik i dr. Svi su vrhovi obrasli gustom crnogoričnom šumom, pa je orijentacija na Igmanu za vrijeme mećave i magle vrelo teška.
Sama planina je izgrađena od vapnenca i pripada zoni visokog planinskog krša, sa svim krškim fenomenima, među kojima su vrtače najbrojnije. Jedan vid krških fenomena su Veliko polje (1190-1214 m n.v.) i Malo polje (1162 m n.v.), koji predstavljaju tipičan primjer krških uvala, popunjenih morenskim nanosima iz vremena posljednje glacijacije, kada su se ledenjaci spuštali s Bjelašnice. Te uvale danas karakteriziraju temperaturne inverzije te se na njima zimi mjere jako niske temperature.
Igman je od grebena planine Bjelašnice odijeljen Ravnom valom i Kasovim dolom ("šira" definicija Igmana) odn. visokim poljima (tzv. "uža" definicija Igmana), koja se paralelno pružaju s grebenom Bjelašnice - Malo i Veliko Polje i Grkarica.
Igman je prosječne visine od 1300 do 1400 m, a najviši vrhovi Igmana su Crni vrh (1646 m), Guvno (1612 m), i Đurino brdo (1533 m) te više nižih vrhova, kao Obješenjak, Javor, Rađi vrat, Batak brdo, Crni vrh (1502 m), Javornik i dr. Svi su vrhovi obrasli gustom crnogoričnom šumom, pa je orijentacija na Igmanu za vrijeme mećave i magle vrelo teška.
Sama planina je izgrađena od vapnenca i pripada zoni visokog planinskog krša, sa svim krškim fenomenima, među kojima su vrtače najbrojnije. Jedan vid krških fenomena su Veliko polje (1190-1214 m n.v.) i Malo polje (1162 m n.v.), koji predstavljaju tipičan primjer krških uvala, popunjenih morenskim nanosima iz vremena posljednje glacijacije, kada su se ledenjaci spuštali s Bjelašnice. Te uvale danas karakteriziraju temperaturne inverzije te se na njima zimi mjere jako niske temperature.
Klima
|
Klimatski uvjeti na planini Igman
Igman ima planinsku klimu izmijenjenog alpskog tipa (Lučić, 1966), s jako oštrim zimama i svježim ljetima i s prosječnom količinom padalina oko 1600 mm godišnje. Za razliku od tipičnih planina Bosne i Hercegovine, klimatske prilike Igmana su dosta složene. Alpska klima je donekle ublažena manjom nadmorskom visinom, ali ono što obilježava Igman su veoma izražene razlike u toplotnim odnosima i njihovim promjenama. Naime, zbog određenih karakteristika reljefa, prije svega ulegnuća na Igmanu, te strujanjem rashlađenih zračnih masa sa Bjelašnice koje se zadržavaju u tim ulegnućima, javlja se temperaturna inverzija kada je na Igmanu, koji ima nižu nadmorsku visinu, temperatura niža od one na mnogo višoj Bjela{nici. Ovo se naročito događa za vedrog neba, kad je kretanje zraka neznatno, a radijacija topline zbog toga najintenzivnija. Potvrdu nalazimo i u nazivu nekih lokaliteta kao što je Mrazište na Velikom polju. Na Mrazištu je 25.1.1963. g. zabilježena rekordno niska temperatura od -43,5° C. Na Igmanu je moguća pojava temperature ispod nule u svakom mjesecu, uključujući juli/srpanj i august/kolovoz. Temperaturna inverzija uvjetovala je i ekološku specifičnost Igmana, pojavi inverznog rasprostiranja šumskih bijnih vrsta. Klimatski uvjeti na području Grada Sarajeva
Područje Sarajeva nalazi se pod uticajem srednje-europske kontinentalne klime sa sjevera i mediteranske klime s juga. Isprepletenost ovih utjecaja, kao i raznovrsnost reljefa daju ovom području odlike umjereno kontinentalne klime. Godišnji hod temperature zraka ima dosta uravnotežen porast od januara/siječnja do jula/srpnja i izražen pad prema decembru/prosincu. Najhladniji mjesec je januar sa srednjom temperaturom od -1.3°C i jedini ima negativnu srednju mjesečnu vrijednost. Najhladniji januar je bio davne 1905. godine sa srednjom mjesečnom vrijednosti od -7.8°C, a najtopliji 1936. godine sa 5.9°C. Premda januar važi kao najhladniji mjesec u godini, zna se dogoditi da od njega u nekoj godini bude hladniji februar/veljača, kao što je bio slučaj 1929. godine sa srednjom mjesečnom temperaturom od -9.1°C ili 1956. sa -8.5°C. Međutim, februar neke godine može biti i topliji od marta/ožujak, koji ima srednju temperaturu od 5.0° C, kao što je bio slučaj 1966. godine kada je njegova srednja vrijednost iznosila 6.9°C. Inače, apsolutni minimum temperature u Sarajevu je zabilježen 24.1.1942. godine od -26.4°C. Ovakve temperaturne promjene u zimskim mjesecima s izraženom pojavom dugotrajnih magli i temperaturnih inverzija, uvjetuje greben euroazijskoe anticiklone koja se u to doba proširi regijom. S tim u vezi je i duže trajanje mraznog perioda (kada je minimalna temperatura ispod 0° C) i česta pojava takozvanih ledenih dana (maksimalna dnevna temperatura ispod 0°C). U prosjeku u Sarajevu se prvi mraz javlja 23.10. i posljednji 29.4, a prosječno je 28 ledenih dana. Najtopliji mjesec je juli/srpanj sa srednjom temperaturom od 19.1°C, a vrlo blizu njega je august/kolovoz (18.8°C), koji često može biti i topliji. Najtopliji juli bio je 1928. godine sa srednjom temperaturom od 23.1° C. Međutim, značajno je spomenuti kako je u najtoplijem augustu, 19.8.1946. godine (Tsr iznosila 23.6° C), zabilježen apsolutni dnevni maksimum temperature od 40.0° C. U prosjeku u Sarajevu ima 68 ljetnih dana (Tmax veća ili jednaka 30.0°C). Nije rijedak slučaj da je u pojedinim godinama ovaj broj dana znatno veći od prosjeka. Tako je 1928. godine u augustu bilo 30 ljetnih dana, a od toga čak 22 tropska dana, odnosno, 1992. godine u augustu je bio 31 ljetni dan, a od toga čak 26 tropskih dana. Činjenica da je jesen toplija od proljeća, kao i zakašnjenja ekstremnih temperatura, koje se javljaju u augustu, su rezultat izraženijeg maritimnog uticaja. Prosječna godišnja temperatura u Sarajevu iznosi 9.5°C. Godišnja amplituda je 20.4° C i to je veličina temperaturnog intervala unutar koga se nalaze vrijednosti srednjih mjesečnih temperatura zraka svih mjeseci. Relativno visoka kolebanja temperature zraka ukazuju da Sarajevo ima osobitosti i kontinentalne klime. Ljeta su topla, a relativno hladne zime. Međutim, zbog izraženijeg termičkog utjecaja Jadranskog mora, jesen je toplija od proljeća. U pogledu oblačnosti, čiji godišnji hod je u obrnutom odnosu s temperaturom zraka i trajanjem sijanja Sunca, Sarajevo spada u umjereno oblačna mjesta s prosječnom godišnjom vrijednošću od 59%. Najoblačniji je decembar/prosinac sa 75%, a najvedriji august sa 37%. Suprotno tomu, najsunčaniji mjesec je august sa 270 sati trajanja sijanja Sunca, dok u decembru ono iznosi u prosjeku samo 41 sat. Prema godišnjem prosjeku, koji iznosi 1830 sati, Sarajevo se svrstava u srednje sunčane gradove. Zračna strujanja u Sarajevu su uvjetovana složenim reljefom i kao direktna posljedica toga je njihova velika modificiranost, kako po pravcu, tako i po brzini. Dominantni pravci vjetra su jugoistočnog i zapadnog kvadranta. Padalina u Sarajevu ima u svim godišnjim dobima i svim mjesecima i u prosječnoj godišnjoj raspodjeli su dosta ravnomjerno raspoređene. Prosječna godišnja količina padalina iznosi 919 l/m2. Najveća je u junu/lipnju i iznosi 92 l/m2 (glavni maksimum padalina), te u oktobru/listpadu 91 l/m2 (sekundarni maksimum). Najmanje padalina ima februar 64 l/m2 i januar 66 l/m2. Glavni maksimum padalina u junu je rezultat pojačane ciklonske aktivnosti, a sekundarni jačeg maritimnog uticaja. U godišnjoj količini padalina znatnog udjela imaju padaline od snijega. Prvi prosječni dan sa snijegom je 4.11., a posljednji 23.4. Prvo formiranje snježnog pokrivača u prosjeku se javlja 18.11., a zadnji dan je 6.4. Trajanje razdoblja kada se javljaju snježne padaline iznosi 170 dana, a snježnog pokrivača 139 dana. Iz godišnje raspodjele padalina proizilazi da Sarajevo ima kontinentalni pluviometrijski režim, ali modificiran maritimnim uticajem. |
Skijaške skakaonice na Igmanu na kojima su se odvijala natjecanja XIV. olimpijskih igara 1988.
Autor fotografije: Xe0us; Wikipedija Veliko i Malo polje su primjer krških uvala, popunjenih morenskim nanosima iz vremena posljednje glacijacije, kada su se ledenjaci spuštali s Bjelašnice. Te uvale danas karakteriziraju temperaturne inverzije te se na njima zimi mjere jako niske temperature
Na Velikom polju nalazi se područje Mrazište gdje je 25.1.1963. godine zabilježena najniža temperatura od -43,5° C.
Povoljni klimatski uvjeti i atraktivna bliža okolica Sarajeva, pogodna za zimske sportove, bila je povod da se Sarajevo kandidira za organizatora XIV Zimskih olimpijskih igara 1984. godine, koje je i dobila. Kao najpogodnije razdoblje održavanja navedenih Igara, meteorološka služba je odredila razdoblje od 8. do 20.2.1984. godine. Izuzetna organizacija i vrlo pogodne klimatske prilike, koje su vladale u vrijeme natjecanja, dovele su do izuzetnog uspjeha XIV Zimskih olimpijskih igara.
IZVORI
LUČIĆ, V.: Prilog poznavanju klimatskih odnosa na Igmanu. Radovi šumarskog fakulteta i Instituta za šumarstvo u Sarajevu 10: 53–80. Sarajevo, 1966. Klima. Grad Sarajevo, službena stranica |
Vode
|
Hidrološke prilike na Igmanu su tipične za krš te je on oskudan s izvorima. Vrela na samoj planini ima malo, a i ta obično ljeti presuše. Postoji samo jedan trajni izvor, Javornik te više povremenih u određenim vrtačama širom Igmana, ali su napuštanjem stočarenja na planini zapušteni pa ih samo šumari ili planinari koji ih poznaju povremeno aktiviraju. Nedostatak vode kompenzira se brojnim snažnim krškim vrelima koje nalazimo u podnožju ove planine. Od jugoistoka prema zapadu to su: Presjenički potok (P. rijeka), Medvjeđi potok, Večerica, Stojčevac, Vrelo Bosne, Žunovnica te brojni manji izvori. Svi oni daju vodu rijeci Bosni i čine je već prilično velikom rijekom kada napusti Sarajevsko polje.
U vrijeme intenzivnijeg stočarenja, ing. Jovo Popović (Kroz planine Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1935.) nabraja vrela na Igmanu: vrelo na Brezovači, Radava, Suljina Voda nad Kovačicom iznad Malog Polja, vrelo na Hrasničkom Stanu, vrelo na Lasičkom Stanu i vrelo na Grkarici. Rijeka Bosna
Bosna je rijeka u Bosni i Hercegovini. Izvire iz krških vrela u selu Vrutci u blizini Ilidže u podnožju planine Igman na 492 m n.v. Samo područje izvora se naziva Vrelo Bosne i poznato je sarajevsko izletište. Rijeka Bosna protječe središnjim dijelom Bosne, a kod Bosanskog Šamca se ulijeva u rijeku Savu. Pripada crnomorskom slivu.
Ime: Prvi spomen imena Bosna (Basana, Bosena) u velikim djelima se spominje u djelu Apiana Rimskog – "Rimski ratovi" iz 1. stoljeća n.e. Bosna je slavenizirani oblik ilirskog naziva u antičkim dokumentima poznat kao: Bathinus i Basan. U oba slučaja naziv se odnosi na rijeku Bosnu, Bathinus flumen. Drugi oblik se u dokumentu navodi u ablativu: Ad Basante, a nominativ koji označava ime rijeke glasi Basan. Pod ablativnim oblikom se spominje grad na ovoj rijeci, po kojoj je i dobio ime: "na Bosni", "grad na rijeci Bosni". U ilirskom jeziku Bathinus se čita Basinus, a predstavlja latinizirani oblik ilirskog naziva Basan, iz kojeg su doseljeni Slaveni izveli naziv Bosna, na način da je fonetskom transformacijom od Bathinus (Basinus) i Basan prvo nastalo Bosina, a potom Bosna. [6] Tok rijeke Bosne u Sarajevskoj kotlini Rijeka Bosna izvire kao jako vrelo u podnožju planine Igman, u blizini naselja Ilidža, na oko 500 metara nadmorske visine. Bosna na izvoru bude jaka u proljeće kad se snjegovi tope na planini Igmanu, gdje voda ponire i dolazi na izvore ispod Igmana. Potok Večerica, pritok Bosne, također nadolazi kad se tope snjegovi u Igman-planini. Bosna od izvora teče pravcem prema sjeveru, kroz park Vrelo Bosne. U blizini izvora, prima pritoke Željeznicu i Zujevinu. Potom skreće blago prema sjeverozapadu gdje prima pritoke Dobrinju a zatim i značajniju pritoku Miljacku.
Porječje rijeke Bosne zahvaća 10.460 km2 sa srednjom nadmorskom visinom od 640 m i najvećim dijelom ograničeno je srednjim i niskim planinama.
Dolina Bosne spaja Panonsku nizinu sa središnjom Bosnom, odakle je dolinom Neretve vezana sa Jadranskim morem. Njome vodi željeznička pruga i automobilski put koji se produžuju u dolinu Neretve. Dolina rijeke Bosne je najnaseljenije područje Bosne i Hercegovine i čini dom skoro milijun stanovnika kao i industrijski centar države. Naselja uz Bosnu su cestovnog tipa, ponegdje dosta razrijeđena. U dolini Bosne se nalaze gradovi Sarajevo, Ilijaš, Visoko, Kakanj, Zenica, Žepče, Zavidovići, Maglaj, Doboj, Modriča i Bosanski Šamac. |
Pitke vode karstnih ležišta Igmana i aluviona Sarajevskog polja su od prvorazrednog značaja za vodoopskrbu Grada Sarajeva, te općina Ilidža i Hadžići.
Mineralne vode su utvrđene kod Blažuja gdje se nalaze 4 (četiri) izvora kiseljaka gdje je moguće zahvatiti 10-15 l/s mineralne vode odlične kvalitete. Termalne vode su utvrđene na Butmiru i Sokolović Koloniji. Ukupne rezerve termalnih voda Ilidže, utvrđene na bušotinama, iznose 15-20 l/s i trenutno se neadekvatno ili vrlo malo koriste. Termomineralne vode su utvrđene samo na Ilidži, a ukupna izdašnost bušotina se kreće oko 270 l/s vode temperature 26 – 58°C. Trenutno se koristi samo 10 l/s ovih izuzetno ljekovitih voda i to u funkciji zagrijavanja hotela. Područje perspektivno za istraživanje mineralnih, termalnih i termomineralnih voda je prije svega Sarajevsko polje oko rijeke Željeznice, zatim širi prostor naselja Buhotina kod Kobiljače i Podlipnik. Termomineralne vode Ilidže su mješavina dvije vode različite mineralizacije (starijih i mlađih voda) i ne mješaju se s površinskim i pitkim vodama u aluvionu niti sa termalnim i termomineralnim vodama niže temperature. Termomineralne sumporovite vode Ilidže predstavljaju dugoročnu osnovu za razvoj banjskog/topličkog turizma. Termomineralne vode Blažuja se flaširaju. Termalne vode u Butmiru, Sokolovićima na Mostarskom raskršću i Rakovici se koriste za flaširanje, vodoopskrbu, navodnjavanje i rekreaciju. Vrelo Bosne je izvor rijeke Bosne, značajnog vodotoka za mikroregije kroz koje teče, a i za BiH.
Zbog neodržavanja turističkih i inih resursa tijekom 1990-ih bilo je u velikoj mjeri zapušteno. Velika revitalizacija pokrenuta je 2000. godine, zahvaljujući lokalnim tinejdžerima, koji su uz potporu međunarodnih ekoloških organizacija vratili Vrelo Bosne u prijašnje stanje. Danas je Vrelo Bosne poznata turistička atrakcija, i za strane turiste i za obližnje posjetitelje koji žele uživati u prirodi. Sastoji se od više malih otočiča povezanih mostovima preko brojnih manjih potoka. Dosta životinja se nalazi u parku, poput patki i labudova. Tu su također druge zanimljivosti u parku, poput fijakera, mjesta za izlet i restorana. Atraktivno šetalište od topličko (banjsko) – turističkog naselja Ilidža do Vrela Bosne, zasađeno stablima platana i kestena u dužini od 3,5 km, predstavlja najljepši drvored u BiH. Aleju sačinjavaju 726 stabala javorolisne platane, sađenih u 2 reda 1892. godine, te desetine stabala divljeg kestena koji su sađeni 1888. godine. Ovaj zeleni „tunel“ oduvijek je predstavljao pravu turističku atrakciju i svojevrstan spomenik prirode.
Rijeka Bosna sa svojim pritokama raspolaže godišnjom potencijalnom hidroenergetskom snagom od 3,30 milijardi kWh. Jedina hidro-elektrana, Bogatići, izgrađena je poslije Drugog svjetskog rata kod istoimenog sela na granici masiva Igmana i Jahorine, na rijeci Željeznici, s instaliranom snagom od 6,5MW.
|
|
Rijeka Zujevina
Rijeka Zujevina je najveći riječni tok u bosanskohercegovačkoj općini Hadžići. Nastaje spajanjem potoka Kradenik koji izvire ispod sjeverozapadnih obronaka Bjelašnice, i Resnik u Pazariću. Ovo je plahovita rijeka koja se neprestano izlijeva. Desne pritoke Zujevine su Ljubovčica, Krupa i Žunovnica, a lijeve Pazarićki potok, Vihrica i Rakovica (rijeka). Ulijeva se u rijeku Bosnu, u općini Ilidža, na lokaciji Sastavci, gdje se u Bosnu ulijevaju i Željeznica, Dobrinja i Miljacka. Zbog toga je to područje, u kišnim periodima, gotovo uvijek izloženo poplavama. Ribolovci iz Hadžića očistili su od otpada i smeća svoje rijeke, Zujevinu i Tarčinku. Istovremeno su i poribljene, a briga oko njih postala je stalna zadaća, kako ribočuvarske službe, tako i ostalih ribolovaca i mještana. Cijeli teren je obilježen tablama, dnevno se može uloviti 5 pastrmki dužine više od 24 cm. (Wikipedija)
Rijeka Željeznica
Željeznica je rijeka u središnjoj Bosni i Hercegovini. Teče uz krajnje istočne i sjeveroistočne obronke Igmana, koje razdvaja od podgorja masiva Jahorine.
Dužina rijeke Željeznice od svog izvora do ušća u rijeku Bosnu je 26,9 kilometera. Na rijeci se nalazi hidrocentrala Bogatić, sagrađena nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata. Željeznica nastaje od Godinjskog i Hrasničkog potoka. Oba potoka izviru u podnožju planine Treskavice i spajaju se kod naselja Turov u općini Trnovo. Najatraktivnije mjesto u kanjonu Željeznice su Kazani. Na ovom lokalitetu voda je dugim nizom godina, jakim kretanjem i materijalom koji nosi, izdubila u svom dnu, u stjenovitoj podlozi, okrugla udubljenja, kazane – lonce, te se ima utisak kao da na tim mjestima voda ključa. Kazani su duboki od pola do jednog metra, promjera 30 do 70 centimetara, i često se susreću u koritu rijeke. Ovaj vrijedan prirodni fenomen ujedno predstavlja značajnu turističku atrakciju. Njene veće pritoke su Crna Rijeka koja izvire ispod obronaka Jahorine i Trebevića, a u Željeznicu se ulijeva kod Trnova, rijeka Bijela koja je desna pritoka rijeke Željeznice, a izvire ispod obronaka Jahorine i Trebevića. Rijeka Bijela se u Željeznicu ulijeva kod naselja Kijevo. Pritoka Željeznice je i Kasindolski potok. Ušće Željeznice u rijeku Bosnu se nalazi nasuprot selu Osijek, na zapadu Sarajevskog polja. Željeznica čitavim svojim tokom protječe kroz najnaseljeniju i najindustraliziraniju regiju Bosne i Hercegovine – Sarajevsku regiju. Zbog toga je jedna od najzagađenijih rijeka u zemlji. (Wikipedija) |
|
Ostali reljefni oblici
Speleološki objekti
|
Iako je Igman krška planina, na njoj je do sada otkriveno relativno malo pećina. Na jugoistočnom dijelu planine ima jedna manja pećina, na lokaciji Hrid, koja više sliči na veliku vrtaču te se postranom stazom može sići do dna, a u maloj galeriji se uvijek može sakupiti dovoljno pitke vode. Inače, brojni stočari su do pred kraj 20. stoljeća ovu pećinu koristili za opskrbu pitkom vodom. U okolici pećine se mogu naći i duboke krške jame čiji se otvori prirodno polako zasipaju pa su već slabo uočljive, ali šetači i lovci zbog toga moraju biti oprezni, kako ne bi upali u njih.
Pećina Hrid
KOORDINATE: 43° 44' 17.93" N 18° 18' 56.94" E Autor fotografije: nihadciko, Hadžići; Panoramio |
Pratača, prolaz kroz stijenu - pećina
KOORDINATE: 43° 45' 36.33" N 18° 11' 34.06" E Autor fotografije: nihadciko, Hadžiči; Panoramio Komentar autora fotografije: Do ove lokacije je najbolje doći sa izvora Krupe kroz dolinu/klisuru Pratača. U aprilu i maju kad ima dosta vode u rijeci Krupa (ljeti presuši jer se koristi za vodosnabdijevanje) može se napraviti vrlo lijepa kružna tura: Zovik-Vrelo Krupe-Pratača-Lokve-Zovik. Na Vrelu Krupe postoji i lijepo izletište tako da se može ukomponovati odmor, a može i roštilj :). Bitno je da se do ovog mjesta može doći samo pješke. |
PRIRODA
Gusta vegetacija na strmoj sjevernoj igmanskoj padini
Lokavski čairi
Autor fotografije: nihadciko, Hadžiči; Panoramio |
1893. godine, za vrijeme Austro-Ugarske monarhije, formirano je zaštićeno lovno područje "Bjelašnica", koje je obuhvaćalo prostore: Bjelašnice, Preslice, Igmana, Korče, Pazarića, Hrasnice, Dubravica i Presjenice s površinom od 41.453 ha. Poslije Prvog svjetskog rata, za vrijeme vladavine Kraljevine Jugoslavije, bilo je proglašeno reprezentativnim lovištem (Kraljevskim), pretpostavlja se u istim granicama. U to vrijeme na Igmanu je bilo uzgajalište srebrenih lisica*.
__________ *Iako se u izvorima o planini Igman nigjde ne navodi detaljno, moguće je kako se radi o vrsti srebrena lisica. Lisica je divlja životinja i ne može biti kućni ljubimac, no ova vrsta lisice, koja se zove srebrena lisica je udomaćena (pripitomljena) u Rusiji. Ona nalikuje domaćem psu i mački po: kovrčastom repu, većim ušima koje najviše nalikuju psećim, boji krzna. |
Biljni svijet
Općenito
|
Igman je poznat po šumovitosti. Brojne šumske livade su obrasle raznim livadskim vrstama, koje su posebno atraktivne kada počnu cvjetati, krajem maja/svibnja. Na planini nema značajnije zastupljenih endemskih vrsta, ali na jugoistočnim i južnim padinama najznačajniji je bosanski ljiljan.
|
Bujna šumska vegetacija Igman čini "plućima grada Sarajeva"
|
Šume i šumarstvo
|
Na Igmanu nalazimo šumu bukve, zajednice bukve i jele, jele i smreke i čiste šume smreke. Šume smreke su karakteristične za područja Malog i Velikog polja, što je uvjetovano hladnim zimama. U šumama Igmana nalazimo i obični bor te pojedinačna stabla tise kojoj zbog nesavjesnih ljudi prijeti potpuni nestanak, naročito na sjevernim padinama. Za jugoistočne padine Igmana koje se spuštaju prema Presjenici i Krupcu, svojstvena je termofilna vegetacija, veoma slična onoj koju nalazimo u Hercegovini.
Temperaturna inverzija uvjetovala je i ekološku specifičnost Igmana gdje već na 1200 m nalazimo pojas crnogoričnih smrekovih šuma, iznad kojih se, kao inverzna pojava, javljaju šume bukve i jele. U normalnim uvjetima raspored je obrnut. Do visine od 800 do 900 metara nailazimo na listopadne šume hrasta kitnjaka i običnog graba (Querceto-Carpinetum) te šume brdske bukve (Fagetum montanum) koje stvaraju ugodnu hladovinu ljetnji i predivan kolorit ujesen. Nešto više, do visine od oko 1500 m, javlja se listopadno-crnogorična šuma bukve i jele (Fagetum abietetosum) i šuma smreke (Piceetum subalpinum) vidljiva naročito na platou Igmana i padinama prema Bjelađnici. Nije rijetkost vidjeti u ovim šumama bukve promjera do jednog metra. Vlažno humusno zemljište na Javorniku pogodovalo je rastu gorskog javora po kojem je vrh i dobio ime. Na većim visinama (preko 1500 m) javlja se listopadno-crnogorična šuma kojom dominira predplaninska bukva (Fagetum subalpinum), ali su stabla s visinom sve kržljavija. U najvi{im dijelovima Igmana javljaju se rudine, "otočići" planinskih pašnjaka unutar šuma. Šume Igmana su uvijek plijenile pažnju, kako planinara tako i šumara koji su ih iskorištavali. Zbog njihove velike vrijednosti, već dolaskom Austro-Ugarske počinje njihovo iskorištavanje te se gradi šumska željeznica kojom se drvo spuštalo u Hadžićku pilanu. Željeznica egzistira sve do 1960-ih godina kada ju počinju zamjenjivati kamioni. I pored dugogodišnje eksploatacije, šume su dobro očuvane i zadržale su svoju specifičnu raznolikost. |
Lokavski čairi
Autor fotografije: nihadciko, Hadžiči; Panoramio Komentar autora fotografije: Ovo je Velebilje (lat. Atropa belladonna), jedna od najotrovnijih biljaka naših krajeva). |
Životinjski svijet
Zbog neposredne blizine Sarajeva i nekada brojne visoke divljači na Igmamu, ova je planina slovila za raj za lovce i krivolovce. Igman je prirodno stanište velikih predatora, poput medvjeda, vuka, divlje mačke, sve do manje divljači poput lisice, a svojevremeno su bile brojne i srne. Od sitne divljači tu je zec i puh koji obitava u bukovim šumama. Kada su u pitanju gmizavci, zmije su na prvom mjestu, a među njima prednjači igmanski poskok, potom riđovka, crvenkapica i planinski žutokrug. Od neotrovnih ističu se smukovi, koji mogu dostići i 2 metra dužine, a brojni su i gušteri. Ptičji svijet također je raznolik, a posebno je zanimljiv veliki tetrijeb s njegovim pjevalištima, dok se na jugoistočnim padinama mogu naći brojna jata lještarki, kao i jarebice kamenjarke. Od ptica grabljivica tu su brojne vrste sokolovki i sova.
Zaštita prirode i ekologija
Područje Igmana (najveći dio planine Igman nalazi se na području općine Ilidža 13.678,24 ha) je karakteristično po ekološkim, odnosno klimatskim uvjetima i ima karakterističnu vegetaciju, faunu kao i geomorfološke vrijednosti. Svojim ekoklimatom, visokim koncentracijama ozona i kisika ekosustavi Igmanskog područja, predstavljaju prave prirodne sanatorije i s rekreacijskog gledišta imaju najviše vrijednosti. Parlament Federacije Bosne i Hercegovine donio je Odluku o utvrđivanja Igmana, Bjelašnice, Treskavice i kanjona Rakitnice (Visočice) područjem posebnih obilježja od značaja za Federaciju Bosne i Hercegovine. Nažalost, za prostornu cjelinu Igman-Bjelašnica ne može se reći da je stanje zadovoljavajuće. Kako nije proveden postupak pravne zaštite na ovom prostoru došlo je do niza aktivnosti koje se nepovoljno odražavaju na ovaj izuzetno vrijedan objekat prirodnog naslijeđa. Zbog blizine Sarajeva te razvoja turizma, planira se Igman uključiti u nacionalni park Bjelašnica – Visočica. Ipak, zbog lake pristupačnostii i nesavjesnih izletnika planina često biva zatrpana smećem, a nesavjesni vozači znali su mijenjati motorno ulje u svojim automobilima te zagađivati izvore oko planine. Ožiljke je ostavila Olimpijada, ali također i ratna zbivanja.
Spomenik prirode "Vrelo Bosne"
Spomenik prirode Vrelo Bosne, površine je 603,00 ha od čega na šume i šumsko zemljište otpada 550,00 ha (dio Gospodarske jedinice «Igman»). Obuhvaća ove površine pretežno na sjeveroistočnim padinama vpnenačko-dolomitnog planinskog masiva Igmana sa antropogeno jako izmjenjenom šumskom vegetacijom. Ova vegetacija često ima karakter mješavina i kompleksa vegetacije, različite lišćarske fitocenoze: bukve i crnog graba, bukve i javora gluhača, termofilne šikare s bijelim i crnim grabom unutar kojih su inkorporirane grupe crnogoričnog drveća: crni bor, smreka, ariš, koji su sađeni. U višim dijelovima ovih padina i duž uvala nalaze se šume smreke i jele kao derivati šuma bukve i jele sa smrekom, odnosno one predstavljaju određene sindinamske stadije u razvoju šuma bukve i jele sa smrekom.
Prašumski rezervat Ravna vala na planini Bjelašnici (G.j. «Igman», odjel 106)
Prašumski rezervati* šuma bukve i jele sa smrekom nalazi sa na lokalitetu Ravna vala na planini Bjelašnici (Gospodarska jedinica "Igman", odjel 106) površine 45,04 ha. Ravna vala nalazi se na na području dodira Bjelašnice i Igmana.
*Šumarska enciklopedija (Bertović, 1983.) definira pojam rezervata kao teritorij (akvatorij) koji je zbog određenih prirodno-znanstvenih, kultumo-povijesnih i drugih sličnih osobina zakonski zaštićen od čovjekova uticaja, oštećenja i uništenja.
*Šumarska enciklopedija (Bertović, 1983.) definira pojam rezervata kao teritorij (akvatorij) koji je zbog određenih prirodno-znanstvenih, kultumo-povijesnih i drugih sličnih osobina zakonski zaštićen od čovjekova uticaja, oštećenja i uništenja.
STANOVNIŠTVO I NASELJA
|
Na planinskom prostoru Igmana nema stalnih naselja. Za razliku od ostalih planina oko Sarajeva, Igman nikada nije bio znatnije naseljen. Jedan od mogućih uzroka je njegova morfologija, jer se naglo uzdiže nad Sarajevskim poljem, što je onemogućilo izgradnju na takvim strmim padinama.
Široki plato na Igmanu oduvijek je služio ovdašnjem stanovništvu kao veliki sakupljač i rezervoar vode, nadaleko poznate po kvaliteti. |
Ljetni stanovi (katuni) na planini
Ing. Jovo Popović (izvor iz 1935. god.) navodi kako su tih godina na Igmanu bili aktivni slijedeći ljetni stanovi: Žunovićki Stan iznad Blažujskog točila, Kovački Stan više vrela Bosne, Hrasnički Stan i Lasički Stan iznad Velikog Polja. IZVOR POPOVIĆ, Jovo: Kroz planine Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 1935. |
Povijesni pregled
Od prapovijesti do 19. stoljeća
Kroz povijest, planina Igman nikada nije bila gusto naseljena. Osim jedne pretpovijesne gradine, na njemu nema drugih arheoloških ostataka naseobina iz prošlosti. Tako je ona dobila epitet tradicionalno čiste planine. Trend nenaseljenosti trajao je stoljećima.
20. stoljeće - 1945-45.
|
Igmanski marš
Igman je poznat po događajima iz Drugog svjetskog rata, posebno po Igmanskom maršu. Decembra/prosinca 1941. godine, dok njemačke trupe nadiru ka Moskvi i Lenjingradu, u malom mjestu Rudo, u Bosni, Tito formira Prvu proletersku brigadu - prvu regularnu jedinicu NOV. Jedno od njenih prvih velikih iskušenja je Igmanski marš. Krajem siječnja 1942. Brigada se na Romaniji našla u okruženju jakih njemačkih i ustaških snaga. Štab brigade donosi odluku da se izvrši rizičan, ali jedini mogući pokret. Jedinim mogućim putem, proći pored samog Sarajeva, pa preko planine Igman, prema oslobođenom gradu Foči, gdje se probio Vrhovni štab sa Titom. Marš je izveden noću između 27. i 28. siječnja 1942., usred najoštrije zime i po dubokom snijegu. Bio je to najteži poduhvat ove vrste tijekom NOR-a i jedan od najdužih marševa u Drugom svjetskom ratu. Marširalo se 19 sati bez prekida, kroz duboki snijeg i po temperaturi od - 38° C. Igmanski marš je ušao u legendu, zato što su borci izdrzali tu strašnu hladnoću od koje je drveće pucalo. 40 teško promrzlih boraca prebačeno je na liječenje u Foču. Tu borci i junački podnose nadljudske bolove u operacijama bez ikakvog narkotičkog sredstva. Detaljnije o Igmanskom maršu > Wikipedija (Igmanski marš) Detaljniji opis zbivanja prostoru planine Igman 1942. godine Uz Igman Prethodnica kolone je izbila u podnožje Igmana oko 22 časa. Bilo je potrebno još samo malo vremena da kolona zamakne u igmanske šume i da tada prestanu sve opasnosti koje su pretile brigadi, dok je prolazila pored neprijateljskih uporišta. Čim je čelo kolone izbilo na put Sarajevo-Blažuj, I bataljon je isturio II četu da obezbedi pravac od Sarajeva, a deo III čete prema Blažuju. Tada je II bataljon preuzeo ulogu prethodnice. U podnožju Igmana brigada se rastala od svojih vodiča - boraca Semizovačke čete Crnovrškog bataljona. Brigada nije više bila u opasnosti, ali oni jesu. Morali su se vratiti istim putem. Brigada je krenula uz Igman. Na domaku potpunog uspeha naišla je na novu prepreku. Put uz Igman najpre je vodio koso uz jednu stranu, a zatim, na oko 300 metara od puta, naglo skreće, gotovo vertikalno uz brdo. na toj strmini put je bio zaleđen, a led pokriven tankim slojem snega. Mnogi su se na njemu okliznuli, padali i ponovo, krajnjim naporom, često, puzeći, savlađivali tu poledicu. Najteže je bilo proći sa natovarenim konjima. Njihove male, bosanske potkovice, s ekserima male glave, ili stari potkovi, više su "pomagale" konjima da se kližu nego da pređu preko leda. Kolona je na tom opasnom mestu zastajala i gomilala se. Opasnost je rasla. Cela kolona se, zbijena na malom prostoru, našla na delu puta uz Igman i na drumu Sarajevo-Blažuj. Sa druma je bio očišćen sneg i njime se mogla pojaviti neprijateljska motorizacija. Komandant brigade Koča Popović je došao da vidi zašto je kolona zastala. Videći razlog, naredio je da se sekirama razbije led, a da se konji rastovare. Borci su prihvatili mitraljeze, minobacače i drugu opremu, nosili je na ramenima i izvlačili konje uz tu stravičnu strminu. Ljudi su na njoj bili izdržljiviji od konja! Zastoj u podnožju Igmana, na retko viđenoj hladnoći, najveći je uzročnik promrzavanja velikog broja boraca. Borcima je bivalo sve hladnije. Uzalud su se sve više utezali, cupkali u mestu. Nije više ni to pomagalo. Neki borci s kraja kolone, koje su još bili u selu, isu mogli podneti sve jaču hladnoću i ušli su u kuće, da se ogreju. To ih je skupo koštalo. Otopio se sneg sa njihove obuće, koja se okovala ledom čim su izašli iz kuća. A onim borcima koji su na uzbrdici padali, kao i onima koji su sa konja uzimali i nosili oružje promrzli su prsti na rukama. Marš uz Igman bio je težak. I sve teži što se dalje odmicalo. Nanosi snega bili su sve veći, a prtina dublja. Ako neki borac nije dobro ugazio u prtinu posrtao je i padao u duboki sneg. Odozgo sa Igmana, borci su gledali svetla u Ilidži, Rajlovcu i Sarajevu. Znali su da je tamo toplo, ali i da je tamo neprijatelj. Što se kolona više pela uz planinu hladnoća je postajala oštrija. Pred zoru je stezalo najžešće. A kolona partizana je marševala već deset časova bez odmora, umorna od prethodnih dana, a i gladna. Snage u borcima bilo je sve manje, a planina sve surovija i hladnija. Slabije odeveni borci jače su osećali zimu, iako su se kretali. Hrabrila ih je nada da će i to savladati, isto kao što su izbegli neprijatelja na tom teškom maršu. Čelo kolone je stiglo oko 8 časova na Veliko polje. Tu je bila poveća, lepa planinska kuća na sprat, štab Igmanske partizansko-četničke čete. Četnici i partizani su u to vreme još uvek sarađivali u borbi protiv Nemaca. Veoma su predustljivo dočekali brigadu, borcima dali da pojedu ono što su imali i pomagali promrzlim borcima da skinu obuću. Borcima koji su ugazili u potok i onima koji su svraćali u kuće u podnožju Igmana bilo je teško skinuti zamrzlu obuću. Bolničarke, nepromrzli borci i zatečeni partizani, svi bez razlike, užurbano su masirali promrzle. Glavnina brigadne kolone nastavila je marš i oko 11 časova stigla u Presjenicu. Tu je završena poslednja etapa Igmanskog marša, posle 19 časova neprekidnog hoda. Igmanski marš je, zbog zamisli, inicijative i odlučnosti Štaba brigade, zbog njegove procene neprijatelja i postignutog izneneđenja, a najviše zbog nadčovečnih napora, izdržljivosti i discipline boraca Prve proleterske brigade i čudesnog junaštva njenih promrzlih boraca prilikom teških operacija u fočanskoj bolnici, postao legenda. |
Igmanski marš (2. neprijateljska ofanziva) Dokumentarni Film
Datum objave: 7.1.2017. Postavio: YU 0 Laki / Jugoslovenski partizani Opis: Druga neprijateljska ofanziva je bila ofanziva koju su osovinske snage poduzele protiv partizanskih snaga u Istočnoj Bosni u januaru 1942. godine, a u okviru koje je 1. proleterska brigada izvela poznati Igmanski marš. Prva proleterska brigada se na Romaniji našla opkoljena jakim njemackim snagama. Štab brigade donosi odluku o izvršenju opasnog, ali jedino mogućeg pokreta. Trebalo je proći pored Sarajeva, preko Igmana, prema oslobodjenoj Foči. Igmanski marš je izveden noću izmedju 27. i 28. januara po dubokom snijegu i velikoj hladnoći. Taj marš postaje legenda... Svjedočenja o Igmanskom maršu
"Temperatura je bila trideset sedam ispod nule. Toliko je bilo hladno da je bilo dovoljno da se zaustaviš desetak minuta i gotov si. Čudno: ko god je bio u opancima, nijesu mu se noge onoliko smrzavale koliko su se smrzavale onima koji su nosili čizme ili cipele." "To je trebalo vidjeti: ljudi hodaju smrznuti, crni kao ugarak... Meso koje je tako pocrnjelo, već sjutradan je počinjalo da se raspada i smrdilo je kao na lešini." (Vlado Dapčević) |
Od 1946. do danas
|
Nakon Drugog svjetskog rata i oslobođenja Igman je ostao pojam nenaseljene i pomalo nepoznate planine. Tako je bilo sve do 14. Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984., kada su ljepote ove planine ponovno otkrivene. Uz Jahorinu i Bjelašnicu, bila je jedno od glavnih borilišta. Još uvijek dosta objekata na Igmanu datira iz tog vremena, ali većina je porušena ili devastirana tijekom rata 1992-95..
Tijekom rata u Bosni i Hercegovini 1992-95. teritorij Igmana bio je ključ u osiguranju logističke potpore opkoljenom Sarajevu. Igmanska bitka iz 1993. godine danas se tradicionalno obilježava i manifestacija se održava u neposrednoj blizini Igmanske džamije, koju su vojnici, pripadnici Armije BiH izgradili za vlastite potrebe tijekom rata. 19.8.1995. prilikom povrataka s obavljene mirovne misije tragično su izubili život na Igmanskoj cesti američki diplomati (Joseph Kruzel, ambasador Robert C. Frasure i Samuel Nelson Drew) iz kabineta Richarda Holbrookea, posebnog izaslanika tadašnjeg predsjednika SAD-a Billa Clintona te francuski vojnik Stephan Reault. Na tome mjestu na Igmanu izgrađeno je spomen obilježje. Planina Igman, sa svojom ratnom proščošću, bila je povod da se jedna nevladina organizacija nazove Igmanska inicijativa. Njen zadatak je da radi na prevladanju posljedica rata i uspostavljanju i normalizacije odnosa u budućnosti.
|
Robert C. Frasure (20.41942. - 19.8.1995) bio je američki diplomat i prvi američki ambasador u Estoniji nakon proglašenja nezavisnosti te države od Sovjetskog saveza.
Frasure je poginuo u automobilskoj nesreći na planini Igman tijekom misije pregovaranja oko američkog prijedloga za završetak rata u Bosni i Hercegovini. S njim su još poginuli i Joseph Kruzel i pukovnik Sam Nelson Drew. Oni su putovali preko Igmana da bi ušli u opkoljeno Sarajevo, jer su svi glavni putevi do njega bili čvrsto blokirani srpskim snagama, što je prisililo diplomate da koriste mnogo opasnije puteve. Predsjednik Clinton je 15.12.1995. posthumno odlikovao Frasurea Predsjedničkom medaljom za građane, za izuzetnu službu na svojoj funkciji. Jedna ulica u Sarajevu je 2010. dobila ime po njemu. U njoj se danas nalazi Američka ambasada u BiH. Hillary Clinton je svečano otvorila novu ambasadu i objavila novo ime ulice u oktobru 2010. 
|
Turizam
Danas je Igman jedno od vodećih turističkih izletišta u okolici grada Sarajeva, popularna destinacija za izletnički turizam, planinarenje, skijanje, paraglajding, jahanje. Zbog kvalitete zraka izuzetno je pogodan za pripreme sportaša. Planinari su izgradili više planinarskih domova i kuća.
Od tzv. olimpijskih planina (Jahorima, Bjelašnica, Igman) i njihovih zimskih skijaških centara, Igman je najmanji centar te djeluje najmirnije. Iako su se u vrijeme Zimskih olimpijskih igara odvijala natjecanja u nordijskim disciplinama, ponuda na Igmanu je danas prilagođena i alpskim skijašima. Na Igmanu – Veliko i Malo Polje, postoji do 39 km staze za nordijsko skijanje od čega je 15 km u funkciji. Postoji i 9 dječijih ski staza sa liftovima. Skijaške skakaonice, izgrađene u vrijeme Igara, nisu u funkciji.
Od tzv. olimpijskih planina (Jahorima, Bjelašnica, Igman) i njihovih zimskih skijaških centara, Igman je najmanji centar te djeluje najmirnije. Iako su se u vrijeme Zimskih olimpijskih igara odvijala natjecanja u nordijskim disciplinama, ponuda na Igmanu je danas prilagođena i alpskim skijašima. Na Igmanu – Veliko i Malo Polje, postoji do 39 km staze za nordijsko skijanje od čega je 15 km u funkciji. Postoji i 9 dječijih ski staza sa liftovima. Skijaške skakaonice, izgrađene u vrijeme Igara, nisu u funkciji.
PRIČE IZ PLANINE
Na Hrasničkom stanu
Igman u pjesmi
|
U narodu se uz spomen Igmana, veže i priča da se djevojka iz roda Franje Josipa zagledala u mladića iz porodice Merhemića iz Sarajeva, pa mu je jednom rekla da će mu "pokloniti Igman planinu u znak ljubavi". To se nije dogodilo, ali mu je poklonila Veliku aleju na Ilidži, koja se nekada zvala aleja zaljubljenih.
LJUDI S IGMANA
Ibro, domaćin planinarskog doma Hrasnički stan na planini Igman, pored mnoštva planinara i izletnika posjetitelja Igmana, a ranije i Crepoljskog, udomio je bolesnu kujicu o kojoj brine zajedno sa svojom suprugom. Ibro, hvala i na odličnom domaćem soku! (lipanj/jun 2016.) |
Igman u filmskoj umjetnosti
|
Film "Igmanski marš" (1983)
Igmanski marš je srpski, slovenski i crnogorski film Zdravka Šotre snimljen 1983. i premijerno prikazan 27.6. iste godine. Temelji se na knjizi Igmanci Živojina Gavrilovića, u produkciji beogradskog Centar Filma, Viba filma iz Ljubljane, Zastava filma iz Beograda i Zeta filma iz Budve. Film govori o maršu pripadnika Prve proleterske brigade NOV preko planine Igman, prema oslobođenom gradu Foči, gdje se probio Vrhovni štab sa Titom. Marš je izveden noću između 27. i 28. januara/siječnja 1942., po dubokom snijegu i hladnoći.
Žanr: Ratni, drama
Redatelj: Zdravko Šotra Produkcija: Centar film Scenarij: Slobodan Stojanović Uloge: Velimir Bata Živojinović, Tihomir Arsić, Željka Cvjetan, Slavko Štimac, Branislav Lečić, Milan Štrljić, Žarko Laušević, Nikola Kojo, Aleksandar Berček, Milena Zupančič, Radko Polič, Danilo Lazović, Marina Marković, Nada Đurevska, Dančo Čevrevski,Miodrag Krstović i Lazar Ristovski Glazba: Vuk Kulenović po katalogu Pulskog festivala 1983: Kornelije Kovač Premijera 1983 Jezik: srpsko-hrvatski Trajanje:96 min. Država: SFRJ |
|
1 PLANINSKO PODRUČJE
Veliko polje (1190-1214 m)
|
Veliko i Malo polje, smješteni usred crnogorične šume, su tipične krške uvale popunjene morenskim nanosima iz vremena posljednje glacijacije, kada su se ledenjaci spuštali s Bjelašnice. Te uvale danas karakteriziraju temperaturne inverzije te specifično strujanje hladnog zraka s Bjelašnice koje zimi uzrokuje vrlo niske temperature. Najniža do sada registrirana je -43,5 °C na lokalitetu Mrazišta na Velikom polju.
Pristup; Do Velikog poja na Igmanu vodi isti put kao i za planinu Bjelašnicu, kružnom cestom Sarajevo-Krupac-Igman-Hadžići-Sarajevo, i dobro je obilježen. Iz Sarajeva je potrebno krenuti prema aerodromu, iza kojega nastaviti magistralnom cestom prema Foči i nakon oko 5 km, u naselju Krupac, veliki znak upućuje na skretanje u desno. Nakon skretanja voziti uzbrdo još 15-ak km, sve do raskrižja gdje znakovi jasno upućuju na Bjelašnicu (lijevo) te na Igman (desno). Nakon skretanja cesta već nakon par kilometara dolazi na Veliko polje. Do Velikog polja moguće je doći istom cestom, ali suprotnim smjerom, iz Hadžića. Na Velikom polju je za vrijeme XIV Zimskih Olimpijskih Igara 1984. održavala su se natjecanja u nordijskim disciplinama. Do danas je samo dio, zapostavljenih i ratom oštećenih, staza za nordijsko skijanje obnovljen. Rasvjeta je postavljena oko staza u blizini ciljnog prostora nordijskih staza, kao i na samom ciljnom prostoru, čime su omogućene i noćne aktivnosti. Na Velikom polju se nalazi i parkiralište, sjenice za izletnike, ski-rent i servis. Tijekom ljeta u okolici ima mnoštvo označenih biciklističkih staza, a postoje i mjesta gdje se sportaši i rekreativci mogu baviti nogometom, odbojkom, košarkom i dr. Ski Centar Igman - Bjelašnica, a posebno Veliko Polje je poznato po planinskom biciklizmu. KJP ZOI 84 OCS d.o.o Sarajevo tijekom ljeta nudi i mogućnost iznajmljivanja bicikala za brdski biciklizam na Olimpijskim planinama. Također posjetiteljima Igmana i Bjelašnice su na raspolaganju kontrolirane i markirane staze za brdski biciklizam i na Igmanu (Veliko Polje) staze za nordijsko skijanje i biatlon u duljini preko 30 km s usponima i spustovima do 30%. Za one smjelije i željne većih avantura na biciklima postoje staze alpskog skijanja, kao i tehnološki putevi na Bjelašnici u duljini od preko 30 km s maksimalnim usponima/padovima do 60%, koji ih vode do samog vrha Bjelašnice (2064 m). 
Igman, Veliko polje
|
Pogledaj kartu Velikog polja na stranici:
www.zoi84.ba/wp/planine/veliko-polje/ |
Malo polje (1162 m)
|
Dva tri kilometra udaljeno od Velikog polja, nalazi se Malo polje.
Na Malom polju na Igmanu su za potrebe Olimpijade izgrađene dvije skakaonice, od 70 i 90 metara s amfiteatrom, koje danas (podatak 2016.) nisu u uporabi. Malo polje je s Babinim dolom povezano biciklističkom stazom. Tijekom ljeta na zaustavnom dijelu arene skakaonica nalaze se sportski tereni za nogomet, boćanje i odbojku. Ovo je tradicionalna lokacija skijaških škola za djecu. Ovdje se nalaze 4 baby ski lifta, a također, dvosjedna žičara i oko dva kilometra staza za alpsko skijanje. Uz dvosjed postoji jedna staza plavo-crvene kategorizacije, a koja se pred kraj razdvaja i na crni odvojak. No, kako tamo skijaju gotovo isključivo početnici onda je najčešće u radu samo plava staza. Na Malom polju se nalazi i Hotel Ski, s restoranom (oko 100 mjesta), ski servisom i servisom iznajmljivanja opreme. Na polju se nalazi i veliki parkirni prostor gdje se može smjestiti i do 1.000 vozila. Restoran “Malo polje“ smješten je ispod skakaonica s amfiteatrom u neposrednoj blizini dvosjedne žičare na Malom polju. Nudi domaća jela i specijalitete kao što su uštipci u kajmaku, pite ispod saća, grah, heljdin somun u kajmaku, begova čorba, bosanski kolačići, hadžijski ćevap, pura, teleće pečenje ispod saća, janjeće pečenje sa ražnja i dr. 
Presjek skijaških skakaonica na Malom polju
Za potrebe Zimskih Olimpijskih igara izrađene su na Malom polju i dvije skijaške skakaonice od 70 i 90 m, Nalaze se na Malom Polju na Igmanu, a uz njih je izgrađeno doskočište, žičara, toranj za sudce, ski-centar te bivak za odmor i boravak. Projektant je skakaonice Janez Gorišek, dipl. ing. građ. (1933.), poznati slovenski građevinar, arhitekt i konstruktor. U mladosti se natjecao u skijaškim skokovima i dvaput pobijedio na Svjetskom studentskom prvenstvu (1953. i 1957), a sudjelovao je i na Zimskim olimpijskim igrama 1956. u Cortini d’Ampezzo. Diplomirao je na Građevinskom i geodetskom fakultetu u Ljubljani, a profesionalno se specijalizirao za skijaške skakaonice i letaonice širom svijeta. Najpoznatije mu je djelo Letalnica bratov Gorišek u Planici (zvana i Velikanka) koju je konstruirao zajedno s bratom Vladom, a do 2011. bila je najveća skakaonica na svijetu. Tada ju je nakon obnove koju je vodio upravo ing. Gorišek prestigla norveška letaonica Vikersundbakken u Vikersundu (rekord s 246,5 m drži Johan Remen Evensen).
I u projektiranje skakaonica na Igmanu bio je uključen Vlado Gorišek, dipl. ing. građ. (1925.-1997.) te Dušan Engelsberger, dipl. ing. arh. (danas samostalni arhitekt u Ljubljani specijaliziran za niskoenergetske kuće) iz projektnog biroa Planum iz Radovljice u Sloveniji. Kao najpovoljnija izabrana je lokacija među 12 predloženih, a nakon izrade urbanističkog plana i idejnog projekta prihvatili su je i stručnjaci Međunarodne federacije za skokove, tako da je glavni projekt neznatno odstupao od idejnoga. Gradile su se ih tvrtke Bosnaput (danas Bosnaputevi d.d.) i 6. mart (više ne postoji) iz Sarajeva. Primijenjena su nova konstruktorska rješenja pa se smatra da su to za skakače bile skakaonice među težima u svijetu. Doskočišta su im ukopana, što je inače rijetkost u izvođenju takvih sportskih građevina, ali to je učinjeno zbog potrebnog nagiba od 20 stupnjeva. Betonska je konstrukcija građena s oplatom samo s donje strane, a uporabljene su obične fasadne čelične skele, dok su za donji dio poslužile drvene s drvenim potpornjima, što je znatno pojeftinilo gradnju. Za posjeta gradilištu svi su radovi bili pri kraju, a uspješno su bili održani i prvi probni skokovi. Na gradilištu su radnici ovaj složeni pothvat komentirali izjavom kako se takve građevine u jednoj zemlji rade jednom u pedeset godina ili nikada. IZVOR Časopis Građevinar, 2013, broj 2. (PDF) 
Igman, Malo polje
|
Pogledaj kartu Malog polja na stranici:
www.zoi84.ba/wp/planine/malo-polje/ 
Planinarska kuća "Igman", Malo polje, Igman (1246 m)
Nekad je bila poznata pod nazivom Planinarska kuća "PSD PTT Prijatelj prirode". Planinarska kuća se nalazi preko puta olimpijskih skakaonica okružena crngoričnom šumom, odakle se pruža odičan pogled na vrh Bjelasnice. Sagrađena je dobrovoljnim radom članova i od prirodnih materijala, a obnovljena je otvorena 2002. godine. Raspolažze dnevnim boravkom, kaminom, kuhinjom, malom čajnom kuhinjom, 6 soba za spavanje, s ukupno 50 ležajeva, 5 WC-a i 2 kupaonice. Hrana i piće mogu se naručiti i dogovoriti s domarom kuće. Kuća je prikljucena na vodovodnu, kanalizacijsku i elektro-energetsku mrežu. Objekt se grije etažnim grijanjem na čvrsto gorivo. Kuća je otvorena preko cijele godine i domar boravi u objektu. U prizemlju se nalazi čajna kuhinja koju mogu koristiti svi koji borave u domu, muški i ženski WC, kamin sala sa 50 mjesta, velika kuhinja koju koristi isključivo domaćin objekta. U objekt se ulazi u papučama koje su osigurane u domu. Na prvom katu se nalaze 3 sobe (soba 1 - 10 kreveta, soba 2 - 12 kreveta, soba 3 koju koristi domaćin - 4 kreveta ), zatim tu su dvije kupaonice, dva WC-a i ostava. Na drugom katu su 3 sobe (soba 4 - 4 kreveta koju koristi dežurni u domu, soba 5 - 6 kreveta i soba 6 - 8 kreveta), ženski WC i ostava. Potkrovlje je opremljeno s 10 kreveta. 2007 godine Planinska kuća "Igman" Malo polje u organizaciji magazina Start proglašena je najboljim planinarskim objektom u BiH. INFORMACIJE Prijatelj prirode |
Ratna džamija Igman
|
"Igmanska ljepotica" odnosno Ratna džamija, nalazi se na križanju šumskih cesta Kabalovo – Lasički stan i Hrasnički stan.
Njezina izgradnja započela je 17.11.1993. godine u vrijeme rata u BiH. Tijekom lipnja/juna i srpnja/jula iste godine, u razdoblju koje je prethodilo početku njezine gradnje, porušeni su i spaljeni svi islamski vjerski objekti na Bjelašnici i Igmanu. Bošnjaci-muslimani, pripadnici jedinica Armije RBiH na igmanskom ratištu pokrenuli su inicijativu za izgradnjom jednog vjerskog objekta. Objekt džamije građen je u zimskim uvjetima, sve do 5.2.1994. godine, dakle za nešto manje od tri mjeseca, po nacrtu Osmana Smječanina. Džamija je izgrađena od drvene građe. Ima dimenzije 10x12 metara. Objekt se nalazi na drvenim stupovima. Ima četverovodni krov i drveni minaret. Radove su izvodili Bošnjaci iz jedinica Prvog korpusa. Džamija je temeljno rekonstruirana 2000. godine, kojom prilikom su obavljeni i dodatni radovi na vanjskom uređenju harema džamije, elektrifikaciji, priključenju na vodovod i izgradnji abdesthane (Abdest je vjersko čišćenje muslimana prije molitve). Česti posjetitelji džamije su planinari i turisti koji dolaze na Igman i Bjelašnicu. Objekt je stalno otvoren i moguće je ući u njega i razgledati ga - uz poštovanje tamo navedenih pravila. |
Ratna džamija na Igmanu
U sklopu izgradnje pratećih objekata, prenijeta je zgrada zapovjedništva Bošnjačke brigade s prostora Hrasničkog stana u neposrednu blizinu džamije. Slučajni prolaznici,
Islamska zajednica BiH podržala je inicijativu džamijskog odbora da se prostor džamije označi kao jedno od dovišta u BiH, gdje se svakog prvog petka u mjesecu kolovozu/augustu uči Dova šehidima BiH. Odlukom Vlade Kantona Sarajevo iz 2011. godine ratna džamija na Igmanu stavljena je pod upravu i zaštitu Fonda memorijala (Fond Kantona Sarajevo za zaštitu i održavanje grobalja šehida i poginulih boraca). Namjera uprave Fonda je da Igmanska ratna džamija s pratećim objektima postane mjesto sjećanja, druženja, radionica, seminara,tečajeva i drugih aktivnosti. IZVOR Službena stranica Ratne džamije na Igmanu - OTVORI |
Hrasnički stan
|
Planinarski dom "Hrasnički stan", Igman (1350 m)
KORDINATE N43 46.352, E18 16.876 Podignut je na planinskom proplanku (nekada pašnjaku) okruženom gustom crnogoričnom šumom, i otvoren 1949. godine. Prvi je dom bio izgrađen od brvana i prekriven šindrom. Nakon rata u BiH, RVI (Ratni vojni invalidi Ilidže) ovaj su objekt obnovili 2013. godine vlastitim sredstvima, zaposlili četiri demobilizirana borca i namjeravaju obogatiti sadržaje - organizirane šetnje po Igmanu, vožnja brdskim biciklima, jahanje. Objekt iznajmljuju od "Sarajevskih šuma", Nude domaću hranu, pite ispod sača, roštilj, puru, kajmak, uštipke, nema alkoholnih pića. Udobni kreveti, voda i struja u kući omogućuju ugodan boravak. Pristupi: Do Hrasničkog stana može se doći kružnom cestom Krupac-Igman-Hadžići, i to: automobilom iz pravca Krupca ili Hadžića (od Hadžića 12 km) pa preko Malog polja na Igmanu. Dom je udaljen dva kilometra od Ratne džamije na Igmanu. Pješice od Hrasnice (Dom kulture, 508 m n.v.) ima 2 sata, od Velikog polja do 1 sat, ili starim ratnim putem preko Kovača i Osmica 1 sat. Udaljenosti (pješice): - do Malog polja (PD "Igman") 1 sat, - do Velikog polja 1 sat, - do Planinarske kuće "Javornik" 2 sata, - Vrh Bjelašnice/Opservatorija 4 sata hoda. INFORMACIJE PD "Bjelašnica" |
Hrasnički stan
Stariji objekt, izgrađen 1949. godine 
|
Javornik pod Crnim vrhom
|
Planinarska kuća "Javornik", Igman (1498 m)
KOORDINATE N 43 44.834, E 18 13.984; NADMORSKA VISINA 1498 m Javornik je planinarska kuća otvorena je 1949. godine u gustoj mješanoj crnogorično-listopanoj šumi, uz planinarski put od Igmana ka grebenu Bjelašnice. Bila je građena od brvana i pokrivena šindrom. Osvjetljavala se petrolejom i karbidom, a izvorska voda se nalazila pored same kuće. U drugoj polovici 1990-ih srušena je zbog dotrajalosti, te je na istome mjestu izgrađena nova sa 20 kreveta, kuhinjom i dnevnom sobom. Velika sala koja gleda na tri strane svijeta idealna je za druženja i večeri uz gitaru, kao i proslave Nove godine. Kući se prilazi od Velikog polja, do kojega se moze doči asfaltnom kružnom cestom Sarajevo-Hadžići-Krupac-Sarajevo, pa od polja 30 - 45 minuta hoda markiranom stazom. Iz Hrasnice preko Hrasničkog stana i Velikog polja ima oko 4.30 sata hoda. Udaljenosti od Kuće: - na Stanare preko Karamustafinih čaira oko 2-2.30 h, - Sitnik 3 h, - Hrasnički Stan 2 h, - na vrh Bjelašnice preko grebena Vlahinje 5 sata hoda. INFORMACIJE PD "Bjelašnica" |
Javornik - stariji objekt, izgrađen 1949. godine
Vlažno humusno zemljište na Javorniku pogodovalo je rastu gorskog javora po kojem je vrh (a također i planinarska kuća) i dobio ime.
|
2 SJEVERNIM PODNOŽJEM IGMANA
Sarajevsko polje
Sarajevskom polje je sastavni dio prostrane Sarajevsko-zeničke kotline, najveće u Bosni i Hercegovini. Sarajevsko polje administrativno je podijeljeno između bosanskohercegovačkih entiteta Federacija BiH (Grad Sarajevo i Kanton Sarajevo), i Republika Srpska (Istočno Sarajevo). Sarajevo - glavni grad BiH i njeno administrativno, kulturno i obrazovno središte je smješteno na prostoru Sarajevskog polja.
Karta - Sarajevsko polje, položaj, reljef i dr. prostorne karakteritike
Izvor: Wikimedia |
Vegetacija
Dominantna vegetacija ovoga prostora je vezana za klimatske i pedološke karakteristike (tla). Tako je prvenstveno bila razvijena hidrofilna vegetacija, sa zajednicama hrasta, topole, johe, vrbe i dr. te zeljasta, šibljasta i žbunasta hidrofilna vegetacija. Danas je ova vegetacija iskrčena i pretvorena u njive, livade i voćnjake. |
|
Položaj i granice
Sarajevsko polje se nalazi u unutargorskoj depresiji, okruženoj planinama Bjelašnicom i Igmanom na jugozapadu, Trebevićem na na jugoistoku i srednjim planinama i međudolinskim rtovima na sjeveru i sjeverozapadu. Prosječna nadmorska visina Sarajevskog polja je oko 500 m. Najmanja nadmorska visina je na prostoru Reljeva, dok se prema jugoistoku nadmorska visina povećava. Najzapadnija točka polja je na 18°16' istočne zemljopisne/geografske dužine, što odgovara položaju naselja Blažuj. Krajnja istočna točka je na 18°27' istočne geografske dužine (Bendbaša), a najsjevernija točka je u naselju Reljevo na 43°53' sjeverne geografske širine. Najjužnija točka se nalazi južno od Vojkovića na 43°47' sjeverne geografske širine.
Sa svih strana Sarajevsko polje oivičavaju brda, neka vrlo strma, bez naselja, i druga blagih strana, na kojima su mnoga sela. Ova su brda uglavnom ogranci obližnjih planina Bjelašnice i Jahorine. Od mjesta gdje rijeka Željeznica silazi u Polje pa do doline rijeke Zujevine, dakle sa južne i nešto i zapadne strane, graniči sa Poljem planina Igman, ogranak Bjelašnice koja se odmah za leđima Igmana uzdiže do visine od 2067 m. Greben Igmana pruža se od doline rijeke Željeznice do vrela rijeke Bosne u pravcu od jugoistoka ka sjeverozapadu, a od vrela Bosne ide ravno na sjever do doline rijeke Zujevine, odakle opet ide na sjeverozapad, graničeći sa ovom dolinom. Greben Igmana se nad poljem uzdiže vrlo naglo, zbog čega na njemu uglavnom nema naselja, što je jedini slučaj kod brda koje oivičavaju Polje. Sav je obrastao šumom, pri dnu bjelogoricom, a što se više penje uz planinu sve više prevladava crnogorica. Od doline rijeke Zujevine do mjesta gdje rijeka Bosna ostavlja Sarajevsko polje ovo oivičavaju brežuljci, ogranci kose koja čini razvođe rijeke Lepenice, pritoke Bosne, i rijeke Zujevine, i Bosne, odnosno Sarajevskog Polja. Ovi brežuljci nisu tako strmi kao planina Igman, nego su vrlo blagih strana, a odlikuju se svojom množinom. Ima ih mnogo, većinom su malena, plećata i izdvojena. Nigdje nema oštrih, šiljatih vrhova, niti jako strmih strana, a nema ni uzanih, ni dubokih dolina, nego su sve široke, i niz svaku teče obično po koji mali potok. Nigdje ovuda nema gola krša, nego je sve pokriveno humusom i uziraćeno (obrađeno) ili je pokriveno sitnom bjelogoricom. Od većih brda i visova ovdje su: Batalovo Brdo (934 m.) koje se pruža od rijeke Zujevine prema Kobiljoj Glavi, koje je ujedno granica ovoga kraja prema Hadžićima; zatim Kobilja Glava (625 m), preko koje prelazi prometnica Sarajevo - Kiseljak, odakle se odmah spušta i do Lepenice. Drugi visovi su: Velike Njive (933 m), Trešnjica (836 m) više Vele, i više Crnotine: Matijaševo Brdo (875 m), Tjepavac (669 m) i Pinjino Brdo (73 m3). Ovo su sve veći pogranični brežuljci ovoga kraja. Od ostalih, ovdje su: Osoj (787 m), Vinograd (591 m), Crkvine (586 m), Debela Kosa (570 m) i Vinje (570 m). Ovi brežuljci su zauzeli sav prostor od polja do samog grebena, zgodan za obrađivanje, te je na njemu nastalo mnogo sela, npr: cijela Rakovica, Osijek i Crnotina. Brda između doline Bosne i doline Miljacke, ukoliko spadaju u ovaj kraj, istih su osobina kao i brda između doline Zujevine i Bosne. Vrlo su valovita, s više omanjih i većih brežuljaka. Sva su obrađena ili obrasla bjelogoricom. Krša nema nigdje. Nisu suviše visoka, ali imaju i prilično strmih strana, a čine sama za sebe kao neku cjelinu, jer ih za ostala brda, ogranke Ozren-planine, koja se za njihovim leđima odmah dižu do prilične visine veže jedino jedno omanje sedlo zvano Kobilja Glava. Inače su od njih sasvim rastavljena dolinom potoka Sušice i dolinom Vogošće. Od visova ovdje su: Gradac (682 m), Žuč (849 m), Ogrlić (878 m), Hum (820 m) i Arnautku (720 m). Brda koja graniče sa Sarajevskim Poljem od doline Miljacke do doline Željeznice su ogranci Jahorine. Tu je prvo visoki i strmi Trebević (1629 m), koji se svojim grebenom pruža od jugoistoka ka sjeverozapadu i spušta prema Polju, u kome se sasvim duboko gube dva posljednja njegova ogranka, rastavljena dolinom potoka Dobrinje, koji izvire pod samim podnožjem Trebevića. Prvi se ogranak, nastavak samog grebena Trebevića, pruža niz lijevu obalu Miljacke, prvo pod imenom Debelo Brdo, pa Vraca i, naposljetku, Mojmilo do naselja Nedžarići, gdje se sasvim završava. Najviši vrh na ovom ogranku je Bogoševica (670 m). Drugi manji ogranak se odvaja od podnožja Trebevića i pruža lijevom obalom Dobrinje pod imenom Pavlovac, pa Vranješ, do naselja Dobrinja, gdje se završava. Još se u Polje uvalio i jedan ogranak same Jahorine, zvani Mladička Brda, čiji je najviši vrh, Kobilje Brdo (867 m), odmah više Kobilj-Dola, ondje gdje se odvaja od Jahorine. Završava se duboko u Polju poviše sela Kotorca strmenitim i krševitim visom Ilinjačom (755 m). Ona dijeli Mladička Brda od ogranaka Trebevića do Kasidolskog Potoka, i od Igmana do rijeke Željeznice. Sva ova brda su šumovita, ali ima i krša, više nego i na Igmanu. Tako prevladava krš u Mladičkim Brdima s one strane nad dolinom Željeznice. Krševit je i vis Ilinjača, a tako i podnožje Trebevića poviše sela Miljevića i Toplika. Prema vrhu Trebevića krš sasavim i prevladava, tako da mu je čitava južna strana od vrha pa do više sela gotovo sama golet. Ukoliko ima šume bjelogorica je i malena. No zato ima sasvim u blizini velike i stare šume, crnogorice i bjelogorice. |
|
Reljfne i geološke karakteristike
Prema geološkim i geomorfološkim karakteristikama, ovaj prostor obilježavaju dvije cjeline i to planinski obod i zaravnjena depresija sa Sarajevskim poljem.
Planinski obod obuhvaća prostore većih nadmorskih visina koji se po geološkoj građi znatno razlikuju od prostora Sarajevskog polja. To su Bjelašnica, Igman, Trebević, Jahorina i dr. koji su građeni od izrazito karstificiranih (okrštenih) vapnenaca i dolomita. Egzogeni procesi, prvenstveno denudacija i erozija, doveli su do pojave krša i krških oblika u podzemlju. Prostori srednjih visina (od 700 do 1000 m n.v.) su nešto složeniji. Vapnenačka masa je zastupljena u manjim zonama između kojih su rasprostranjene zone verfenskih sedimenata. I tu su intenzivni egzogeni procesi doveli do promjene izgleda reljefa, tako da je karakteristična pojava sipara (osulina) različitih veličina naročito na sjeveroistočnim padinama Trebevića. Prostor od 520 do 700 m n.v. obuhvaća pojas niskog oboda Sarajevskog polja. To su prostori starih istoimenih naselja Breke, Kobilje glave, Sedrenika, Vraca, Bistrika, Mojmila i sl., koje obilježava pojava slatkovodnih sedimenata u kojima su se formirale kvartarne terase. Niže dijelove kotline, zaravnjenu depresiju sa Sarajevskim poljem obilježava slatkovodni tercijarni kompleks, s dominacijom šljunkovito-pjeskovitih sedimenata različite moćnosti. Prema geološkoj starosti, ovaj prostor se može podijeliti na dvije karakteristične cjeline. Mlađi dio predstavlja područje od podnožja Igmana koje se proteže na istok do linije Blažuj-Ilidža-Kotorac. Na ovome prostoru je karakteristična pojava termalnih voda i kiseljaka, čiji izvori nastavljaju prema sjeverozapadu. Sjeverno i sjeveroistočno od navedene linije je stariji dio Sarajevskog polja, koji se strukturno razlikuje od mlađeg dijela, jer su trijaske naslage na većim dubinama, dok su kvartarne naslage tanje i iznose oko 10 m. Sarajevsko polje geološki je vrlo mlado. Njegov nastanak se objašnjava stvaranjem depresije prouzročene topljenjem sumporovih spojeva, termomineralnih vrela na prostoru Ilidže i akumulacijom aluvijalnih nanosa na tome prostoru. Tla: Obzirom na geološku građu, reljef i klimatske uvjete, na prostoru Sarajevskog polja i obodnih uzvišenja mogu se naći različiti tipovi tla. Za Sarajevsko-zeničku kotlinu, kao i za širu okolinu Sarajeva karakteristično je više tipova zemljišta, ali se u osnovi svodi na nekoliko varijeteta smeđeg tla. To su, prije svega smeđa tla na vapnencu i dolomitima, kiselo smeđa tla, lesivirano tlo. U dolinama rijeka se javljaju aluvijalne ravni, gdje su dominantna su hidromorfna aluvijalna tla, koja su mjestimično zamočvarena.. Po svojstvima su veoma različita. Ima ih vrlo plitkih, ali i vrlo dubokih. Po pravilu sadrže malo humusa (oko 1 %). Kako zauzimaju ravničarska područja, ova tla su veoma pogodna u uzgoj svih kultura, a uz navodnjavanje daju veoma visoke prinose. Područja grada oko rijeka Miljacke, Željeznice i Bosne nalazi se na ovom tlu. U prostoru oko njih dolaze lesivira tla. Nastaju iz smeđeg tla ispiranjem čestica gline iz površinskih u dublje horizonte, koji su zbog toga slabije vodopropusni od povlatnih. Ova tla su kisela (pH 5-6,5), a sadrže oko 2 % humusa. Zahtjevaju agrotehničke mjere: kalcifikacije, fosfatizacije i humizacije i svrstavaju se u tla srednje plodnosti. Šire područje grada se nalazi u zoni smeđeg tla na vapnenu i dolomitu. Ova tla imaju slabo kiselu reakciju, a supanj zasićenosti bazama je veći od 50 %. Po teksturi su ilovaste glinuše i glinuše, ali su dobro vodopropusna, jer im je struktura poliedrična. Svrstavaju se u srednje duboka tla, a pretežno se nalaze u brdskim i planinskim područjima. Kiselo smeđa tla nastaju na kiselim stijenama i imaju kiselu reakciju, gdje je stupanj zasićenosti bazama niži od 50 %. Sadrže 2-5 % humusa, ali su siromašna fosfatima. Srednje su dubine i pogoduju za uzgoj krumpira, raži, ječma i zobi. Potrebna im je fosfatizacija, kalcifikacija i unošenje dušičnih gnojiva (Enciklopedija Jugoslavije 2, Kavić, Resulović, 1982). |
|
Vodotoci u Sarajevskom polju
Sarajevsko Polje je ispresjecano rijekama i potocima koji mu njive i livade mjestimice natapaju i gnoje, a mjestimično snose i potkopavaju.
Najveća je rijeka Bosna koja izvire na jugozapadnoj strani Sarajevskog Polja pod Igman-planinom, teče prema sjeveru od Vrela-Bosne, između njiva vrelobosanskih, lužanjskih, osječkih, doglodskih do Crnotine. Tu skreče na sjeveroistok ispod Crnotine i dijeli ovu od Crnotinskog i Zabrđanskog Polja do Dvora, gdje se gubi u Priboju između Graca i Krivoglavaca. Pritoke Bosne s desne strane su: potok Borim koji izvire niže Vrutaka i ulijeva se kraj ceste niže sela u Bosnu. Druga je pritoka Večerica koja izvire u Lasici i teče kroz: Hrasnicu, Kovače, Glavogodinu i Vrutačka Polja, u dnu kojih se ulijeva u Bosnu. U Večericu se uljeva Mala Večerica koja izvire u Glavogodini, teče kroz selo Bačevo i u Vrutačkom Polju utječe u Veliku Večericu. Pritoka Bosne još je Bukulaš koji izvire u Bačevu i ulijeva se u Bosnu. Još s desne strane uječju u Bosnu potok Lepenica koji teče ispod Žuči, pa kroz Zabđje i ulijeva se prema Reljevu u dnu Zabrđskog Polja, i rijeka Vogošća koja potiče od Skakavca i dijeli Vogošću i Ugosko, ulijeva se na Priboju Bosne. Vogošći su pritoke na ovome području potoci Udljikovac, Hotonj i Obrovac. Lijeve su pritoke Bosne: Šćavac koji izvire u njivama niže Vrela Bosne, zatim rijeka Zujevina koja teče istočno od Blažuja pa se više Slatine dijeli na dva kraka, od kojih jedan teče kroz Slatinu iznad Pašinih Tukova i ulijeva se više Karamusića, a drugi teče povrh Slatine kraj Pašinice kule kroz selo Osijek i ulijeva se niže ovog u Bosnu. Zujevini su pritoke: potok Rakovica koji teče ispod Rogačića i ulijeva se u Blažujskom Polju; potok Vreoca koji izvire pod Vučinama i ulijeva se odmah niže glavne ceste; Potok Kasidolski koji teče kroz Kasidole i ulijeva se u polju niže sela. Druge su pritoke Bosni: Potok Triševinjski koji teče kroz Butinjsko Polje iz Strana Vinogradskih i ulijeva se u dnu polja u Bosnu. Potok Mrtvica koji teče između Mihailovica i Bojnika i ulijeva se u dnu Butinjskog polja. Potok bjelugovićki Kamenjača koji teče iz Ahatovića ispod Bjelugovića i ulijeva se niže ovih u Bosnu. Potok Reljevski koji potiče iz strana reljevskih, teče kroz Reljevo i ulijeva se niže sela u Bosnu. Potok Rečićki koji dolazi iz sela Rečice. Rijeka Željeznica izvire pod Jahorinom, dolazi ispod Krupca, teče kroz Vojkoviće i Polje Grličko, Lasičko, Kotoračko, Butmirsko kraj Ilidže i oteskih i lužanskih njiva i ulijeva se u Bosnu kod sela Karamusića. Pritoka je Željeznici u Polju s lijeve strane potok Slapnjača ili, kako je neki zovu, Kasidolska Voda ili Kasindolski Potok, kome je izvor u Kasindolu. Dolazi iz kobiljskih dolina, protiče kroz Kobiljdolsko i Mladičko Polje, Kotorac, niže koga se razdvaja na dva kraka, od kojih jedan teče kroz Butmir, a drugi južno od Butmira, pa se sastaju iza naselja i utječu u Željeznicu više Ilidže. Rijeka Dobrinja izvire u Topliku i teče kroz Toplik, Lukavicu, Dobrinju Nedžariće, Gornji Stup, Donji Stup i Otes i ulijeva se u Bosnu niže Dogloda. Ova se rječica u naselju Lukavica zove Lukavica ili Lukavički Potok, a od Dobrinje do ušća u Bosnu zove se Dobrinja. S desne je strane pritoka Dobrinji miljevički potok Lukavac koji izvire u vrh Miljevića, protiče kroz Miljeviće i jedan dio Lukavice i ulijeva se u Dobrinju vise samog naselja Dobrinja. Miljacka ulazi u grad Sarajevo s istoka između između brda Jekovca i Alifakovca i ide kroz grad zapadno u Sarajevsko Polje. Pritoke Miljacke su sa sjevera: Piruša koja teče ispod Bakija i Vinograda kroz Pirušu, Potok i Baščaršiju i ulijeva se u Miljacku. Druga je pritoka Protoklinica koja izvire pod Grdanom i teče između Čurčića i Banjskog Brijega. Zatim Koševski Potok, koji teče kroz Koševo i Hiseta. Južne su pritoke Miljacke: Megara koja teče ispod Hrida, Bistrik koji teče iz Trebevića niz naselje Bistrik i ulijeva se niže Principovog Mosta i Mutni Potok koji izvire pod Trebevićem, teče kroz naselje Mutni Potok i ulijeva se u Miljacku. Miljacka teče kroz Sarajevo i kroz Dolac-maltu, zatim između Alipašina Polja i polja bačevskih i briješćanskih, iznad Dogloda, gdje se ulijeva Bosnu. Miljacki su pritoke s lijeve strane: potok Kovačići koji se ulijeva više Grbavice i Potok ispod Brijesta koji teče između Hrasnog i Švrakina Sela. S desne su joj strane pritoke: potok Buća koji potiče od izvora u stranama Huma i Orlića i teče dolinom između njih kroz Dolac-maltu i ulijeva se u Miljacku. Zatim potok Sušica koji dijeli Sarajevo od Pofalića i ulijeva se više Grbavice; Boljakov Potok koji izvire u Boljacima i ulijeva se niže ovog kod Alipašina Mosta; Rajlovački Potok, čiji je izvor u strani sela Rajlovca, a teče niz Bačićko Polje i ulijeva se niže sela Bačića. Rijeka Bosna na izvoru bude jaka u proljeće kad se snjegovi tope na planini Igmanu, gdje voda ponire i dolazi na izvore ispod Igmana. U daljem toku nadolazi i biva jaka kad nabujaju i pridođu njene pritoke. Kad je, kako se veli, Bosna velika prekriva sve Butinjsko Polje, pa se izljeva i po poljima ispod Dogloda, Crnotine, Reljeva i Zabrđa. Pri nadolaženju Bosna potkopava obale i mijenja tok, zbog čega su mnoge ade oko njena korita od bosanske ćuprije do pod Reljevo. Gdje se izlije i leži tu nanosi naplavak i gnoji zemlju. Miljacka i Dobrinja malo su bržeg toka. Nadolaze iz brda za doba velikih kiša i u proljeće kad se snjegovi tope. Miljacka takođe nosi obale i mijenja korito, ali gdje se izlije tu natapa i gnoji. Dobrinja, pak, slabo mijenja korito, a gdje se izlije snosi zemlju. Najvalovitije su Željeznica i Zujevina koje dolaze iz velikih brda, primaju u se valovite potoke dok nastupe u Sarajevsko Polje i kad u jesen ili proljeće nadođu izliju se i snose okolne njive i livade. Stoga im je korito vrlo široko i pjeskovito sa šljunkom, a na mnogim su mjestima zbog toga njive i livade pjeskovite. Potok Večerica također nadolazi kad se tope snjegovi u Igman-planini, ali ne snosi njive nego se izljeva po poljima oko korita i gnoji ih. Ostali manji potoci nadolaze kad su velike kiše, inače nisu jaki i mnogi od njih ljeti kad su suše sasvim presuše i samo se po koritu poznaju. Kovačićki Potok, Lepenica i Vrela imaju jake izvore i nikad ne presušuju, jer im je i utok blizu izvora. Šćavac međutim nadolazi kad su najveće suše, a kad su svuda povodnji onda je najmanji. Čim Šćavac za vrijeme suša počne opadati seljaci tvrdo vjeruju da će nastupiti kiše i veliki povodnji. Osim ovih rijeka i potoka Sarajevsko Polje, prema drugim krajevima sarajevske okoline, ima i dosta izvorske vode. Najviše je izvora po brežuljcima i stranama oko ravnice Sarajevskog Polja, zatim po selima ispod Igman-planine i u nekim selima po ravnici. U selima gdje nema izvora imaju iskopani bunari sa izvorskom vodom. |
|
Stanovništvo i naselja u Sarajevskom polju
Sela istočno, jugoistočno i sjeverno od Sarajeva raštrkana su po krševitim brdima i šumama, a sela zapadno, jugozapadno (pod Igmanom) i sjeverozapadno oko Sarajeva većinom su u ravnici, a ima ih i po plećatim stranama omanjih brežuljaka. Ova se razlika ogleda u nazvanjima ovih krajeva. Tako se prva sela zovu Planina, a druga Sarajevsko Polje. Seljake iz Planine zovu Planinštacima, a one iz Polja Poljacima, a mlade otud dovedene Poljnama, kao što se mlade dovedene iz Planine često dok su žive zovu Planinke.
|
|
Povijesni razvoj
Župa Vrhbosna, koja je obuhvaćala današnje Sarajevsko polje s njegovim prirodnim produžetkom sve do Visokog, plodna ravnica, natopljena rijekama i potocima, s bogatim šumama, kultivirana od prastarih pretpovjesnih vremena, bila je mjesto na kome se razvila prva bosanska država.
Dolaskom Turaka oko odmorišta, tur. saraja, razvija se grad Sarajevo, a polje oko njega dobija naziv Sarajevsko polje. |
Ilidža
|
Sarajevo je poznato i po mineralnim vodama. U njemu se smjestila banja Ilidža, čije ime na turskom znači banja/toplice). Sastoji se od nekoliko izvora tople, hidrokarbonatne i sulfatne vode s temperaturom od 58°C. Bila je poznata još u doba Rimljana. Ilidža je jedna od najpoznatijih banja u Bosni i Hercegovini, a specijalizirana je za liječenje reumatskih, nervnih i ženskih bolesti. Drugi poznati mineralni izvori u blizini Sarajeva su Blažuj i Kiseljak, u kome se flašira poznata kisela voda Sarajevski kiseljak.
Vrelo Bosne
Prostor Vrela Bosne je spomenik prirode površine 603 ha i predstavlja izvorišni dio rijeke Bosne. smješten jugozapadno od grada Sarajeva, ispod obronaka planina Igmana i Bjelašnice. Područje Vrela Bosne uvijek se razmatralo kao cjeloviti dio prostora llidža - Vrelo Bosne - Stojčevac, jer je svojim prirodnim i kulturno-povijesnim vrijednostima ovaj prostor neodvojivo povezan. I prema stvorenim vrijednostima ovo područje predstavlja cjelinu, posebno s osnova turizma, banjskog liječenja i rekreacije. Bogatstvo prirode ovog područja, koje privlači veliki broj posjetitelja, ogleda se u bogatstvu vode, termalnim vodama, šumama kao i brojnim dobrima kultumo-povijesnog naslijeđa.
Područje Vrela Bosne je prostor na kome se nalazi glavno izvorište pitke vode “Bačevo" za grad Sarajevo. Slivno područje izvorišta predstavljaju planine Igman i Bjelašnica. Na lokalitetu Vrela Bosne javlja se šest izvora i brojni tokovi, koji se spajaju u jedinstven vodotok, označen kao Mala Bosna. Hidrološkoj raznovrsnosti šireg područja Vrela Bosne doprinosili su i vodotoci Večerica i Stojčevac. Specifične prirodne vrijednosti područja su: Hidrološke: Vrelo Bosne, Vrelo Stojčevac, Sumporna banja llidža. Hortikultume: Velika aleja, Banjski park llidža. Graditeljske vrijednosti: > Arheološki lokaliteti: naselje llidža, Crkva nekropola Vrutci, Crkvište-Plandište. > Nekropole i groblja: stećci - 3 cjeline (hotel Austrija, Glavogodina. Vrutci), jedna cjelina nišana u Glavoglodini > Pojedinačni objekti: most na Plandištu. Most na Plandištu se spominje kao most u polju, a često se spominje i naziv rimski most. U starim dokumentima iz srednjeg vijeka spominje se kao ‘Bosna basi kuprisi" (“most kod izvora Bosne"). Naziv rimski most prvenstveno je baziran na uzidanim detaljima s rimskih građevina koji su nađeni na mostu. Ti detalji su vjerovatno s rimskih nadgrobnih ploča. koje su često korištene i kao građevinski materijal. Most je jedan od niza primjera graditeljske raznolikosti na tlu Bosne i Hercegovine i kao takav predstavlja zaštićeni spomenik kulture.
Područje Stojčevca povezano je s Vrelom Bosne alejom koju sačinjavaju platani, hrast lužnjak i lipe. Na samom prostoru koji je oivičen padinama Igmana nalaze se parkovi s 49 vrsta drveća i grmlja različite vrste - divljih ruža, malina i kupina. U današnje vrijeme, kada je većina objekata devastirana, došlo je do izrastanja samoniklih korova. Potokom Stojčevac nizvodno u centru formira stajaći vodni ekosustav u vidu bare ili jezera. Lokalitet Stojčevca je prije rata spadao u jedan od ljepših i uređenijih prostora u gradu, te je bio značajan turističko-rekreativni i izletnički centar. Vrutci su značajno arheološko nalazište. Na ovom lokalitetu je u drugoj polovici 9. ili u prvim desetljećima 10. stoljeća podignuta crkva posvećena sv. Stjepanu Prvomučeniku. Građevina je predromanička, a datiranje je izvršeno prema nalazima dijelova crkvenog namještaja. Posjed je zajedno s podignutom crkvom darovan bosanskom biskupu prilikom osnivanja Biskupije u drugoj polovici 11. stoljeća. Crkva se spominje u povelji Bele IV iz 1244. godine. Tijekom stoljeća je jednom pregrađivana, a srušena početkom 14. stoljeća. U njenim ruševinama i oko njih formirana je nekropola od oko 80 stećaka. Velika Aleja koja vodi od banje llidža do izvora rijeke Bosne u dužini od 3,5 kilometra, s fijakerskom (kočije) atrakcijom starom preko 120 godina, dobro je mjesto za šetnju, vožnju biciklom i džoging. Aleju sačinjava 726 stabala javorolisne platane, sađenih u dva reda 1892. godine, te desetine stabala divljeg kestena koji su sađeni 1888. godine. |
Prirodne vrijednosti područja Vrelo Bosne
Na prostoru Vrela Bosne stanište je našlo (djelomično uz pomoć čovjeka) preko 26 različitih biljnih zajednica. Kao rezultat dosadašnjih istraživanja na širem prostoru Vrela Bosne registrirana je velika raznolikost grmlja i drveća, kao i zeljastih biljaka. U sastavu drveća dominante su kultivirane i zasađene vrste u parkovima i alejama, međutim, nazočni su i segmenti sa samoniklim vrstama. Broj životinja registriranih na ovom području (u vodenoj i kopnenoj sredini) prati visoku raznovrsnost biljnog pokrivača. Prema dosadašnjim podacima utvrđeno je 20 vrsta sisavaca koji su jednim dijelom vezani za padine Igmana. Među ribama dominira autohtona vrsta potočne pastrmke koja je više vezana za prostor Male Bosne do Plandišta. a pored njih je kalifornijska pastrmka i lipljen koje su alohtone. ali su se dobro adaptirale na ovaj dio vodotoka. Od evidentiranih beskičmenjaka u vodenim ekosustavima zastupljene su endemične vrste račića (dvije) i insekata (tri) koje su svojim larvenim periodom vezane za vodu, a kao odrasli žive na obalnoj vegetaciji. Od ruba Igmana do llidže se mogu sresti: kuna bjelica, zec, vjeverica, lasica, rijetka vrsta vidre, mnoge ptice stanarice ali i migratorne vrste. Od patki srećemo sedam vrsta: šljuka livadarka, šljuka šumska, siva čaplja, bijela roda. mala bijela čaplja, razne vrste golubova, kukavice, razne vrste pjevačica, djetlić i dr. |
Banja Ilidža
|
Povijest grada Ilidže u neposrednoj je vezi s razvojem njegova termalnog kupališta - banje.
U antičko vrijeme, u prvoj polovici l. stoljeća n.e. sarajevsko područje postaje dijelom Rimskog carstva. Upravni i kulturni centar Sarajevskog polja bilo je naselje Aquae S... (Banja S...) izgrađeno na području današnje Ilidže. Bio je to lijep i bogato uređen provincijski grad, koji je u sebi sjedinjavao upravni centar i termalno lječilište. U Aquae S... život se odvijao ravnomjerno sve do 5. stoljeća. Imala je status kolonije, a njeni stanovnici doseljeni kolonisti i domaće, romanizirano stanovništvo, bili su punopravni rimski građani. Arheološka istraživanja otkrila su ostatke raznih građevinskih objekata, među kojima se posebno ističu stambeni objekti u formi vile i termalni kompleks. Neki od ovih objekata imaju tipičan unutrašnji raspored bogate rimske kuće, prostorije ukrašene vrijednim mozaicima, a ispod podova su nađene naprave za centralno zagrijavanje zgrada. Iz ovog perioda sačuvani su temelji rimskih građevina, podni mozaici, kamene baze, keramika, nakit i novac. Ilidža svoje današnje ime dobija u vrijeme osmanske vladavine (15. - 19. st.). Iladž – je stara turska riječ koja znači, lijek, ono što čovjeku daje zdravlje i obilježila je i definirala ovaj lokalitet. U osmansko vrijeme Ilidža je imala banjski karakter, kao i mjesto odmora i rekreacije. Prometni značaj postojao je i tada pa je izgrađen most preko rijeke Bosne na Pladištu (između 1530. i 1550. godine), a njegova autentičnost sačuvana je do danas. Bogatiji stanovnici Sarajeva iz ovog razdoblja na Ilidži su imali tzv. ishodne kuće – ljetnikovce, gdje su boravili po cijelo ljeto. Neke od njih su sačuvane i do danas. U austro-ugarskom razdoblju (1878.-1918.) Ilidža i njezina okolica su se razvili u izgrađen i uređen prostor. Modernizirana je stara turska banja po uzoru na tadašnje kupališne centre Europe. Pod neposrednom upravom Zemaljske vlade u Sarajevu, počeli su radovi na projektiranju i etapnom uređenju banje Ilidža u cjelini. Modernizirana je stara turska banja po uzoru na tadašnje kupališne centre Europe. Krajem 1895. godine izgrađeni su hoteli „Igman“, „Hungaria“, „Austria“ i „Bosna“. Uređen je i Banjski park s mnogobrojnim stazama, cvijetnim alejama, umjetnim jezerom, ribnjakom i zvjerinjakom, izgrađeni su sportski tereni, hipodrom i drugi objekti za zabavu. Do 1894. godine zasađena je Velika aleja, koju sačinjava 726 stabala platana i veći broj stabala divljeg kestena. Velikom alejom je banjski kompleks povezan s "Vrelom Bosne", na kome su ozidane obale, napravljeni mostići i mnogobrojne staze za šetnju. Banjsko – lječilišni centar Ilidža postao je čuven po sumpornom vrelu i njegovoj ljekovitosti, ali i po ljepoti prirodnog i izgrađenog ambijenta. Prvi svjetski rat nije pričinio veću štetu parkovima na llidži iako su kupališni kapaciteti stavljeni u vojnu funkciju. U razdoblju između dva svjetka rata nije bilo većih zahvata osim što su hoteli promijenili imena. Drugi svjetski rat parku na llidži je nanio velike štete. U parkovima su Nijemci držali komoru, ratnu opremu, parkirali automobile... Od prosutih mašinskih ulja mnoga stabla su stradala. U tim vremenima Njemci su i Narodno pozorište u Sarajevu pretvorili u konjušnicu. Godine 1947. ponovo se pristupilo uređivanju parka llidža. Tradicija turističke vožnje fijakerima Velikom Alejom, s malim prekidima (ratovi), traje u kontinuitetu preko 130 godina i u tom se smslu Ilidža izdvaja u Europi. 1970-ih godina dolazi do daljnjih poboljšanja. Investicije u Bosni i Hercegovini se usmjeravaju u gradnju objekata stacionarnog turizma na bosanskohercegovačkoj obali Jadrana (Neum), banjskih lječilišta, a provodi se i akcija gradnje hotela u svakoj općini u Bosni i Hercegovini. Rat u Bosni i Hercegovini (1992.-95.) je pričinio velike štete. Štete su posebno učinjene u trenucima donošenja odluke da dio teritorije općine llidža pripadne Federaciji BiH. Materijalni resursi su bili gotovo potpuno uništeni. Vlasti R. Srpske su na llidži demontirali što se moglo demontirati,odnijeli opremu, zalihe, građevinski materijal, a mnoge kuće i objekti su zapaljeni. Na sreću, park llidža i posebno Velika Aleja, u posljednjem ratu, nisu devastirani kao drugi sarajevski parkovi. |
Aquae S… Prilikom istraživanja antičkog naselja u Ilidži, pronađen je natpis postavljen u čast caru Dioklecijanu. Ovaj je natpis značajan jer je sadržavao ime grada (Aquae S…).
U vrijeme austro-ugarske vlasti svi poslovi oko izgradnje skloništa na planinama Bosne i Hercegovine, iznajmljivanje jahaćih i tovarnih konja, služba vodiča, propaganda i informacije, bili su koncentrirani u banji llidži. Direktor banje Julijus Pojman je i autor prvog vodiča po planinama Bosne i Hercegovine. Ljekovite vode na
llidži, atraktivni izvor rijeke Bosne i blizina Sarajeva bili su glavni razlog razvoja. Državni ministar finansija Kallay je u to vrijeme banju opisao ovako: „Vrelo samo po sebi poznato je bilo i Rimljanima, koji su ovde imali velike kupaonice. Za vrijeme Turaka voda se također koristila, ali su postrojenja bila i više nego zastarjela. Iznad bazena nalazila se prosta građevina koja nije odavala da se nalaziš u kupalištu. Za konak je tu bilo nekoliko hanova, ali je nedostajalo udobnosti. Ovu banju poznavao sam onakvom kakva je nekad bila. a ujutro 19. avgusta 1878.. kada je napadnuto Sarajevo, dok su topovi sa visina tukli po gradu, bio sam sa dvojicom kolega na kupanju na llidži. Sat vremena kasnije grupa pobunjenika koja se povlačila, prošla je ovuda i možemo se samo Bogu zahvaliti što nas nije poubijala. |
Bačevo
Zildžića kuća
|
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, godie 2008. godine je donijela Odluku o proglašenju nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine "Istorijsku građevinu poznatu kao Zildžića kuća u Sarajevu" (OTVORI ODLUKU I POJAŠNJENJE).
Dio navoda iz Odluke: Zildžića kuća nalazi se u podnožju planine Igman 1 km sjeverno od Vrela Bosne. Zapadno od objekta nalazi se selo Bačevo, a na udaljenosti od 3 km središnje područje općine Ilidža. Pristup Zildžića kući moguć je cestom koja povezuje Vrelo Bosne s južne strane, i stari put između Blažuja i Ilidže, sa sjeverne strane, i to na mjestu zvanom Plandište. Objekat se nalazi u ulici Vrelo Bosne br. 44, državno je vlasništvo, sa pravom korišćenja Medija (Edhem) Saliha i Rejhane Mušić, rođene Medija. Na ovom području, zbog izuzetnih klimatskih i drugih uslova, imućniji stanovnici Sarajeva gradili su takozvane ishodne kuće, kule i čardake. Najstariji do sada poznati podatak o jednom ljetnikovcu, odnosno ishodnoj kući, na ovom području nalazi se u Putopisu Benedikta Kuripešića iz 1531. godine. U svom Putopisu, B. Kuripešić ostavlja zapis o ljetnikovcu Gazi Husref-bega. Ova ishodna kuća se nalazi u Glavogodini, selu u blizini Vrela Bosne. Ishodne kuće, uz kule i odžake, spadaju u objekte za povremeni boravak. Po svojoj formi i namjeni vrlo su bliske odžacima. Ove građevine su služile bosanskim feudalcima za ljetni odmor, ali i za povremene porodične ishode i druge vrste okupljanja u prirodi. Ishodne kuće, imaju pravougaonu osnovu, i prostirale su se uglavnom u širinu i najčešće su imale jedan, a u rjeđim slučajevima dva sprata. Materijalizacija ishodnih kuća je vršena, kao i u slučaju odžaka, od kamena, ćerpiča i drveta. Gradnja ishodišnih kuća na području Ilidže i Sarajevskog polja odigrala je značajan uticaj na prostorno-volumensku i funkcionalnu organizaciju područja, kao i na konstrukcijska rješenja kuća na selu. U Hrasnici je sačuvano više ishodnih kuća. Ove kuće pripadaju porodicama Hadžiosmanović, Sidro, Filipović i Glođo. U Butmiru, do zadnjeg rata u BiH, su bile sačuvane ishodne kuće porodica Čomara i Kasumagić-Zečević. U selu Kovači sačuvani su ostaci kuće Hasanbegović, stari više od dva vijeka, te nešto mlađi i manje zanimljivi primjeri, vremenom prepravljanih kuća porodica Semiz i Hrasnica. U analizi prostornog rasporeda begovskih kula, odžaka i ishodnih kuća može se primijetiti da se one nalaze, osim dva izuzetka, sjeverozapadno od zamišljene crte Butmir-Hrasnica/Lasica. Ovaj podatak predstavlja još jednu potvrdu da je posjedovanje zemljišta u različitim područjima Ilidže određivao društveni položaj vlasnika. Posebnost pojedinog područja odražavala se na različite načine na terenu, u ovom slučaju dijelom i kroz gradnju različitih objekata ladanjske seoske arhitekture. Zildžića kuća spada u red rijetkih očuvanih primjera ishodnih kuća u okolini Sarajeva. Prvi trag o postojanju kuće vodi do kraja XIX vijeka, kada je vlasnik objekta bila porodica Mašić. Od 1958. do zadnjeg rata u BiH (1992-95), vlasnici su ovaj objekat i dalje koristili kao ishodnu kuću, koja je služila za dokolicu, ljetni odmor i porodična i druga okupljanja. Do 1992. godine, kompletna originalna oprema i namještaj ove građevine, je bilo u vrlo dobrom stanju. Tokom rata u BiH (1992-95), kuća biva zaposjednuta od strane pripadnika VRS. U tom periodu objekat je opljačkan, razoren i djelimično zapaljen. Od bogatog pokretnog nasljeđa kuće nije ostalo ništa. U periodu nakon rata, objekat se vraća u na korišćenje izvornim vlasnicima. |
Hrasnica
|
Hrasnica je mjesto u općini Ilidža ispod planine Igman. Od Ilidže je udaljena oko 5 km. Kroz Hrasnicu teče potok Bunica i rijeka Večerica koja se u Željeznicu ulijeva u Sokolović Koloniji. Povezana je s Ilidžom autobusnom linijom. U Hrasnici se nalaze 4 džamije. Sastavljena je od 2 mjesne zajednice: Hrasnica I i Hrasnica II.
U Radničkom naselju Hrasnica svoje pogone je u socijalističkoj Jugoslaviji imala je Fabrika motora Sarajevo (FAMOS), s preko 10.000 zaposlenih. Proizvodila je motore za teretne kamione (FAP), a posebno za vojnu industriju (tenkovi, oklopni transporteri). 
Česma kod zgrade Centalne Džamije u Hrasnici
U sastavu centralne džamije nalazi se mektebska zgrada, gasulhana i turbe Ali ef. Lokvančiću, nekadašnjem imamu u ovoj džamiji - po njemu nosi naziv i ulica (desno) koja vodi na planinarski put prema Igmanu. Dolaskom Osmanlija na ovo područje domicilno stanovništvo je uglavnom prihvatilo Islam. Kada je u Hrasnici prvi put izgrađena dzamija nije poznato, no pretpostavlja se da je postojala još od najstarijih vremena prihvaćanja Islama u ovim krajevima, što odgovara počecima 16. stoljeća. Krajem 19. stoljeća džamija je bila u oronulom i ruševnom stanju, pa se 1904.god. pristupilo njezinoj obnovi. Tom prilikom sa džamije je uklonjen stari natpis i na novi objekt postavljen novi. Džamija je popravljana 1959. god. Tijekom rata u BiH 1992-1995.god. postojeća džamija je bila jako ostećena te je sanirana 1996.god., a četverovodni krov zamijenjen središnjom kupolom visokom 16 metara. (Izvor: Medžlis IZ Hrasnica) |
Hrasnica je staro naselje, o čemu govore i pronađeni ostaci rimske arhitekture. Početak urbanog razvitka ovog područja vezan je dolazak Osmanlija,odnosno, Isa-bega Isakovića. On je, smatrajući srednjovjekovno selo Brodac, podesnim da u njemu zasnuje šeher Sarajevo izuzeo ziratne (plodne) zemlje stanovnicima ovoga sela, a za naknadu im dao zemljište u selu Vrančić (Hrasnica). Hrasnica se spominje i u popisu iz 1455.god. kao selo s 40 domova u okviru timara h. Mehmeda Dizdara grada Hodidjeda.
|
Butmir
|
Butmir je naselje u blizini Ilidže u Sarajevskom polju. Pored njega protječe mali potok Tilava koji utječe u rijeku Željeznicu Ilidži. Između Butmira i Sarajeva (koje se smjestilo sjeveroistočno od B.) se nalazi sarajevski međunarodni aerodrom. Na području Butmira nalazi se i hipodrom.
Butmir je poznat kao arheološko nalazište u kome su pronađene iskopine još iz doba neolita. Ljudi koji su živjeli tamo prije oko 4500 godina stvorili su posebnu kulturu koja je danas poznata pod nazivom Butmirska kultura. |
Hipodrom; U vrijeme austro-ugarske vlasti, na ravnom polju na Butmiru otkupljene su i objedinjene parcele površine oko 33 hektara i na
njoj ucrtana staza za konjske trke širine 10 metara,a površine 22,2 hektara. Izgrađene su tribine i u zaleđu štale. Konjske trke i konjogojstvo imali su višestoljetnu tradiciju u Bosni i Hercegovini. Posebno su napredovali poslije odluke Zemaljske vlade da novčanim nagradama potiče odgajanje konja i priređivanje konjskih trka. |
Butmirska kultura
|
Butmir je najstarije i najpoznatije arheološko nalazište iz kasnog kamenog doba u Bosni i Hercegovini. Iskopine u Butmiru su otkrivene još 1893. godine od strane austro-ugarskih vlasti tijekom izgradnje poljoprivredne škole. Nalazište je učinilo Bosnu i Hercegovinu poznatu u svjetskim znanstvenim krugovima. Iskopavanje na lokalitetu Butmir trajalo je do 1896. godine. Istraživačke radove obavili su eminentni stručnjaci iz Zemaljskog muzeja u Sarajevu Vaclav Radimski i Franjo Fiala. Ovo senzacionalno otkriće krajem 19. stoljeća dovelo je do održavanja međunarodnog kongresa arheologa i antropologa u Sarajevu u augustu 1894. godine.
|
Butmirska kultura - internetska stranica
(otvori dvostrukim klikom na fotografiju)
|
|
Butmirska kultura je grupa iz mlađeg neolitskog doba, s nizom lokalnih karakteristika, koja se prostirala u centralnoj Bosni i Hercegovini, gornjem porječju rijeke Bosne, od Zavidovića do Sarajeva. Na navedenom teritoriju središnje Bosne nalazi se veći broj manjih, zatvorenih polja uz riječne tokove, što je odgovaralo neolitskim zajednicama koje su živjele u manjim zatvorenim gospodarstvenim cjelinama.
Ime je dobila po rezultatima s prvog i dosada najvećeg (5306 m2) arheološkog lokaliteta Butmira iz doba neolita na teritoriji Bosne i Hercegovine. Istraživanja su obavljena 1893 – 1896. Ovim nalazima se pridružuju i rezultati s lokaliteta Obre II kod Ćatića u dolini Trstionice, Brda u Kiseljaku, Neba i Mujevina u dolini Bile kod Travnika, Crkvine u Turbetu, Okolišta kod Moštra i Kraljevina kod Novog Šehera. U njima je bila ista neolitska kultura koja je nazvana butmirskom kulturnom skupinom.
Naselja
Ustanovljeno je postojanje nadzemnih nastambi i zemunica ili poluzemunica (koje su služile kao radionice, štale i slično). U Butmiru je otkriveno oko 90 zemunica koje su grupirane u 5 skupina. Zemuničke jame bile su raspoređene u nekoliko skupina i kružno poredane oko slobodnih površina kao središnjih mjesta tih skupina. Stječe se dojam da su u tako grupiranim nastambama bili nastanjeni pojedini rodovi koji su zajedno živjeli unutar ovog naselja. Nađeni su ostaci pšenice, ječma i leće, ali su nađeni i ostaci raznih divljih sorti kao što su divlja jabuka i lješnjak. Životinjske kosti su nađene u malom broju i to od goveda, svinja i koza. Taj pokazatelj indicira na sporednu ulogu stočarstva. Prema nalazu kosti, najviše se lovila krupna divljač (jelen, srna, divlja svinja). Izrada kremenog i kamenog alata se vršila na posebnom radioničkom mjestu u naselju, i to između kuća na slobodnom prostoru i pretpostavlja se da su ta “radionička postrojenja” bila zajednička a ne obiteljska. Najviše su zastupljeni raznovrsni tipovi strelica, kamenih sjekira, sjekira-čekića s rupom za nasađivanje, dugih retuširanih noževa, kao i kremeni noževi s usjecima za vezivanje pri donjem kraju oruđa. Od koštanog materijala su zastupljeni svi mogući oblici raznih alatki izrađenih od kosti. Nakit nije nađen u Butmiru, za razliku od naselja u Nebu i Obrama II gdje su nađeni skupocjeni uvezeni materijali (ritoni i nakit od školjke – spondilus, sve sa Jadrana). Keramika Keramika butmirske kulturne skupine je najraznovrsnija i najdekorativnija keramička roba u čitavoj prelaznoj zoni, Zahvaljujući keramici, koja se odlikovala specifičnim osobinama, i uz to često velikim umjetničkim vrijednostima, sam lokalitet Butmir je dugo vremena zauzimao posebno mjesto u južnoj Evropi. To se naročito odnosi na srednju fazu (klasičnu) butmirske kulture (Butmir II) u kojoj su došle do izražaja sve najbolje osobine keramičkih izrađevina u butmirskim naseljima. U ovoj fazi se znatno povećao repertoar oblika. Uz konične zdjele, kao standardan oblik ove faze, nastaje tip koničnih posuda s blago uvijenim gornjim dijelom. Zatim su zastupljene ovalne, poluloptaste i bikonične forme posuda s manje izvijenim i kraćim cilindričnim vratom, vaze na nozi i plitke grube zdjele s valovito oblikovanim obodom. Drške su brojnije nego u fazi I, a pored trakastih i tunelastih ističu se drške u obliku stiliziranih životinjskih glava. U Butmiru se u ovoj fazi fina keramika javlja u tri osnovne vrste: crnoglačana, spiralno-trakasta i keramika hvarsko-lisičićkog tipa. Crnoglačana keramika ima tri osnovna oblika: bikonične i zaobljene šolje i zdjele, i vaze na nozi s brojnim varijacijama oblika tih nogu. Kao ukras na ovoj keramici najviše je zastupljena plastična dugmad i to u vidu dvostrukih redova, ili dugmad kombinirana sa potomama, dok su bikonične vaze često dekorirane okomitim kanelurama. Spiralno-trakasta keramika je najizrazitija karakteristika klasične butmirske skupine (faza Butmir II). U tehničkom pogledu to je najbolje izrađena keramika, a majstori su dostigli najviši umjetnički domet u njenom ukrašavanju. Osnovni oblici spiralno trakaste keramike su: loptaste vaze, loptaste vaze sa visokim vratom, bikonične zdjele i šalice, vaze sa zaobljenim gornjim dijelom ili sa cilindričnim vratom, kanope (kruškoliko vaze), visoke šalie ovalnog profila, vaze sa više nogu, razno minijaturno posuđe, te žrtvenici s četiri noge. Motivi u vidu spirala u obliku slova C i S, koji su doživjeli pravi procvat, redovno se javljaju na loptastim vazama, a rjeđe na loptastim vazama sa visokim cilindričnim vratom. Plastične spirale često su ukrašene crvenom ili bijelom inkrustracijom. Najčešće je dobro uglačana okolna površina prekrivena crvenom bojom. Trakasti motivi su preuzeti iz prethodne faze, ali variraju u mnogo bogatijim kombinacijama, a upotreba bijele inkrustracije je češća. Najdekorativniji su motivi u vidu meandra, vučijih zuba, i u vidu slova K. Od svih istovremenih naselja u Butmiru se najviše razvio strogi geometrijski stil, a pravolinijski motivi se javljaju u najviše varijacija. Tako je Butmir nakon iskopavanja od 1893. do 1896. godine postao pojam spiraloidne i trakaste keramike. Ljudske figure Keramički predmeti plastične umjetnosti čine važnu komponentu u okviru butmirske kulturne skupine,. Najviše su zastupljeni prikazi ljudskih figura, izrađeni s velikom pažnjom u crnoglačanoj tehnici. Urezima su naglašeni pojedini detalji tijela ili odjeće. Najbrojniji su ženski likovi kod kojih su naglašene osobine tijela. Jedan broj sačuvanih glava ljudskih figurina ima određene osobine realistične umjetnosti, koje omogućavaju naziranje tri osnovna rasna tipa: armenoide, negroide i europeide (alpski tip), ali je teško reći da li je to samo vizija umjetnika ili se zaista radi o pokušaju prikaza rasnih tipova. Donji dio tijela završava kao valjkasta cjelina s malim proširenjem na dnu (suknja?), a rijetko su prikazane i noge. Na nekim figurinama odjevni detalji se ističu pomoću raznih ureza i uboda. Pored realističnih prikaza, u Butmiru su nađeni i shematični prikazi ljudskog lika i to u dvije varijante: varijanta 1, “likovi sa maskama”, i varijanta 2, “adoranti”. Većinom su to ženske figure i, što se povezuje s matrijarhalnim odnosima koji su vladali u neolitskom periodu, ali i sa kultnim radnjama i magijskim obredima. Životinjske figure su zastupljene u malom broju, a prikazuju najčešće rogate domaće životinje, odnosno goveda, ali bez smisla za realizam kao kod ljudskih figurina.
|
Keramika butmirske kulture
Izvor: Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH IZVORI I LITERATURA
INTERNET; Wikipedija - Butmirska kultura INTERNET; Projekt Sarajevo School of Science and Technology i Digital media centar Laboratorija za digitalizaciju kulturnog naslijeđa - Butmirska kultra INTERNET; Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika - Odluka o proglašenju Arheološkog područja – prahistorijsko naselje u Butmiru, općina Ilidža, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, 2008. RADIMSKÝ, W., HOERNE; M. Die neolitische Station von Butmir bei Sarajevo in Bosnien. Ausgrabungen in den Jahren 1893. Theil I. Wien: Adolf Holzhausen ,1895. FIALA, F., HOERNES; M. Die neolitische Station von Butmir bei Sarajevo in Bosnien. Ausgrabungen in den Jahren 1894-1896. Teil II. Wien: Adolf Holzhausen ,1898. MUNRO, Robert; Rambles and studies in Bosnia-Herzegovina and Dalmatia an account of the proceedings of the congress of archaeologists and anthropologists held at Sarajevo, august 1894. Edinburgh: 48 manor place, 1900. BENAC, Alojz; Obre II – neolitsko naselje butmirske kulture na Gornjem polju. GZM (A), NS XXVI, Sarajevo: Zemaljski muzej Sarajevo, 1971. GIMBUTAS, Marija; Obre and its place in Old Europe. Wiss. Mitt. Bosnisch-Herzegowin. Landesmuseum 4, 1974. PERIĆ, Slaviša; Butmirska kultura. Geneza i razvoj. Beograd: Posebna izdanja Arheološkog instituta 29, 1995. KUJUNDŽIĆ-VEJZAGIĆ, Z, MÜLLER, J., RASSMANN, K. i SCHULER, T.; Okolište – iskopavanje i geofizička prospekcija centralnobosanskog tel-naselja iz prve polovine petog milenija prije n.e. Godišnjak, Knjiga XXXIII, Sarajevo: Centar za balkanološka ispitivanja, ANUBiH, 2004. BENAC, Alojz, Prelazna zona, u: Praistorija jugoslavenskih zemalja, Neolit, Sarajevo, 1979, 363-471., 1979. Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo, Program zaštite i korišćenja arheoloških lokaliteta Ilidža, Sarajevo, mart, 1999, 1-16., 1999. KUJUNDŽIĆ-VEJZAGIĆ, Zilka, Sondažna istraživanja na neolitskom naselju Butmir 2002. godine 2002. KUJUNDŽIĆ-VEJZAGIĆ, Zilka, Prijedlog programa zaštitnih arheoloških istraživanja na području novoprojektovanog Parka sportova u Butmiru, Sarajevo, 2004. |
Sarajevski ratni tunel ("Tunel spasa")
|
Sarajevski ratni tunel naziv je za tunel koji je napravljen tijekom opsade Sarajeva 1993. godine. Tunel je napravljen ispod aerodromske piste i povezivao je 2 teritorija, koje je držala Armija BiH (Dobrinju i Butmir) pa se tako i tunel zvao "Tunel D-B". Tunel je dug oko 720 metara, a visok oko 1,5 m dok je na nekim dijelovima bio visok i do 1,8 m. Tunel se u službenim razgovorima ARBIH i UN vodio pod imenom "Tunel kojeg nema". Bio je najstrožija tajna Sarajeva, jer su pomoću tunela u Sarajevo stizali: hrana, oružje, cigarete itd. Tijekom 1994., u tunelu su postavljene male šine po kojima su išla mala kolica i tako se olakšao transport. Također tijekom 1994. godine za tunel je saznala vojska Republike Srpske nakon čega je Ratko Mladić kontaktirao Aerodrom kojeg su držali pripadnici UN-a i tražio da se tunel sruši i zatvori. Potom je VRS pokušala kopanjem drugog tunela i preusmjeravanjem rijeke Željeznice potopiti tunel i tako ga onesposobiti, međutim ta im namjera nije uspjela. Nakon rata, tunel je postao muzej i o njemu je snimljen dokumentarni film "Tunel – Tajna opsade Sarajeva".
|
Sarajevski ratni tunel
Autor: Baumi; Wikipedija |
AKTIVNOSTI
Pješačenje i planinarenje
Karta planinarskih staza na Bjelašnici i Visočici
Izvor: Zone 2000 |
|
BORAVAK
Smještaj
Planinarski objekti
Planinarska kuća "Igman", Malo polje, Igman (1246 m)
Nekada je bila poznata pod nazivom Planinarska kuća "PSD PTT Prijatelj prirode". Planinarska kuća se nalazi preko puta olimpijskih skakaonica okružena crngoričnom šumom, odakle se pruža odičan pogled na vrh Bjelasnice. Sagrađena je dobrovoljnim radom članova i od prirodnih materijala, a obnovljena je otvorena 2002. godine.
Raspolažze dnevnim boravkom, kaminom, kuhinjom, malom čajnom kuhinjom, 6 soba za spavanje, s ukupno 50 ležajeva, 5 WC-a i 2 kupaonice. Hrana i piće mogu se naručiti i dogovoriti s domarom kuće. Kuća je prikljucena na vodovodnu, kanalizacijsku i elektro-energetsku mrežu. Objekt se grije etažnim grijanjem na čvrsto gorivo.
Kuća je otvorena preko cijele godine i domar boravi u objektu. U prizemlju se nalazi čajna kuhinja koju mogu koristiti svi koji borave u domu, muški i ženski WC, kamin sala sa 50 mjesta, velika kuhinja koju koristi isključivo domaćin objekta. U objekt se ulazi u papučama koje su osigurane u domu. Na prvom katu se nalaze 3 sobe (soba 1 - 10 kreveta, soba 2 - 12 kreveta, soba 3 koju koristi domaćin - 4 kreveta ), zatim tu su dvije kupaonice, dva WC-a i ostava. Na drugom katu su 3 sobe (soba 4 - 4 kreveta koju koristi dežurni u domu, soba 5 - 6 kreveta i soba 6 - 8 kreveta), ženski WC i ostava. Potkrovlje je opremljeno s 10 kreveta. 2007 godine Planinska kuća "Igman" Malo polje u organizaciji magazina Start proglašena je najboljim planinarskim objektom u BiH.
INFORMACIJE Prijatelj prirode
Nekada je bila poznata pod nazivom Planinarska kuća "PSD PTT Prijatelj prirode". Planinarska kuća se nalazi preko puta olimpijskih skakaonica okružena crngoričnom šumom, odakle se pruža odičan pogled na vrh Bjelasnice. Sagrađena je dobrovoljnim radom članova i od prirodnih materijala, a obnovljena je otvorena 2002. godine.
Raspolažze dnevnim boravkom, kaminom, kuhinjom, malom čajnom kuhinjom, 6 soba za spavanje, s ukupno 50 ležajeva, 5 WC-a i 2 kupaonice. Hrana i piće mogu se naručiti i dogovoriti s domarom kuće. Kuća je prikljucena na vodovodnu, kanalizacijsku i elektro-energetsku mrežu. Objekt se grije etažnim grijanjem na čvrsto gorivo.
Kuća je otvorena preko cijele godine i domar boravi u objektu. U prizemlju se nalazi čajna kuhinja koju mogu koristiti svi koji borave u domu, muški i ženski WC, kamin sala sa 50 mjesta, velika kuhinja koju koristi isključivo domaćin objekta. U objekt se ulazi u papučama koje su osigurane u domu. Na prvom katu se nalaze 3 sobe (soba 1 - 10 kreveta, soba 2 - 12 kreveta, soba 3 koju koristi domaćin - 4 kreveta ), zatim tu su dvije kupaonice, dva WC-a i ostava. Na drugom katu su 3 sobe (soba 4 - 4 kreveta koju koristi dežurni u domu, soba 5 - 6 kreveta i soba 6 - 8 kreveta), ženski WC i ostava. Potkrovlje je opremljeno s 10 kreveta. 2007 godine Planinska kuća "Igman" Malo polje u organizaciji magazina Start proglašena je najboljim planinarskim objektom u BiH.
INFORMACIJE Prijatelj prirode
Planinarski dom "Hrasnički stan", Igman (1350 m)
KORDINATE: N43 46.352, E18 16.876
Podignut je na planinskom proplanku (nekada pašnjaku) okruženom gustom crnogoričnom šumom, i otvoren 1949. godine. Prvi je dom bio izgrađen od brvana i prekriven šindrom. Nakon rata u BiH, RVI (Ratni vojni invalidi Ilidže) ovaj su objekt obnovili 2013. godine vlastitim sredstvima, zaposlili četiri demobilizirana borca i namjeravaju obogatiti sadržaje - organizirane šetnje po Igmanu, vožnja brdskim biciklima, jahanje. Objekt iznajmljuju od "Sarajevskih šuma", Nude domaću hranu, pite ispod sača, roštilj, puru, kajmak, uštipke, nema alkoholnih pića. Udobni kreveti, voda i struja u kući omogućuju ugodan boravak. Pristupi: Do Hrasničkog stana može se doći kružnom cestom Krupac-Igman-Hadžići, i to: automobilom iz pravca Krupca ili Hadžića (od Hadžića 12 km) pa preko Malog polja na Igmanu. Dom je udaljen dva kilometra od Ratne džamije na Igmanu. Pješice od Hrasnice (Dom kulture, 508 m n.v.) ima 2 sata, od Velikog polja do 1 sat, ili starim ratnim putem preko Kovača i Osmica 1 sat. Udaljenosti (pješice):
- do Malog polja (PD "Igman") 1 sat,
- do Velikog polja 1 sat,
- do Planinarske kuće "Javornik" 2 sata,
- Vrh Bjelašnice/Opservatorija 4 sata hoda.
INFORMACIJE PD "Bjelašnica"
KORDINATE: N43 46.352, E18 16.876
Podignut je na planinskom proplanku (nekada pašnjaku) okruženom gustom crnogoričnom šumom, i otvoren 1949. godine. Prvi je dom bio izgrađen od brvana i prekriven šindrom. Nakon rata u BiH, RVI (Ratni vojni invalidi Ilidže) ovaj su objekt obnovili 2013. godine vlastitim sredstvima, zaposlili četiri demobilizirana borca i namjeravaju obogatiti sadržaje - organizirane šetnje po Igmanu, vožnja brdskim biciklima, jahanje. Objekt iznajmljuju od "Sarajevskih šuma", Nude domaću hranu, pite ispod sača, roštilj, puru, kajmak, uštipke, nema alkoholnih pića. Udobni kreveti, voda i struja u kući omogućuju ugodan boravak. Pristupi: Do Hrasničkog stana može se doći kružnom cestom Krupac-Igman-Hadžići, i to: automobilom iz pravca Krupca ili Hadžića (od Hadžića 12 km) pa preko Malog polja na Igmanu. Dom je udaljen dva kilometra od Ratne džamije na Igmanu. Pješice od Hrasnice (Dom kulture, 508 m n.v.) ima 2 sata, od Velikog polja do 1 sat, ili starim ratnim putem preko Kovača i Osmica 1 sat. Udaljenosti (pješice):
- do Malog polja (PD "Igman") 1 sat,
- do Velikog polja 1 sat,
- do Planinarske kuće "Javornik" 2 sata,
- Vrh Bjelašnice/Opservatorija 4 sata hoda.
INFORMACIJE PD "Bjelašnica"
Planinarska kuća "Javornik", Igman (1498 m)
KOORDINATE: N 43 44.834, E 18 13.984
Javornik je planinarska kuća otvorena je 1949. godine u gustoj mješanoj crnogorično-listopanoj šumi. Bila je građena od brvana i pokrivena šindrom. Osvjetljavala se petrolejom i karbidom, a izvorska voda se nalazila pored same kuće. U drugoj polovici 1990-ih srušena je zbog dotrajalosti, te je na istome mjestu izgrađena nova sa 20 kreveta, kuhinjom i dnevnom sobom. Velika sala koja gleda na tri strane svijeta idealna je za druženja i večeri uz gitaru, kao i proslave Nove godine. Kući se prilazi od Velikog polja, do kojega se moze doči asfaltnom kružnom cestom Sarajevo-Hadžići-Krupac-Sarajevo, pa od polja 30 - 45 minuta hoda markiranom stazom. Iz Hrasnice preko Hrasničkog stana i Velikog polja ima oko 4.30 sata hoda.
Udaljenosti od Kuće:
- na Stanare preko Karamustafinih čaira oko 2-2.30 h,
- Sitnik 3 h,
- Hrasnički Stan 2 h,
- na vrh Bjelašnice preko grebena Vlahinje 5 sata hoda.
INFORMACIJE PD "Bjelašnica"
KOORDINATE: N 43 44.834, E 18 13.984
Javornik je planinarska kuća otvorena je 1949. godine u gustoj mješanoj crnogorično-listopanoj šumi. Bila je građena od brvana i pokrivena šindrom. Osvjetljavala se petrolejom i karbidom, a izvorska voda se nalazila pored same kuće. U drugoj polovici 1990-ih srušena je zbog dotrajalosti, te je na istome mjestu izgrađena nova sa 20 kreveta, kuhinjom i dnevnom sobom. Velika sala koja gleda na tri strane svijeta idealna je za druženja i večeri uz gitaru, kao i proslave Nove godine. Kući se prilazi od Velikog polja, do kojega se moze doči asfaltnom kružnom cestom Sarajevo-Hadžići-Krupac-Sarajevo, pa od polja 30 - 45 minuta hoda markiranom stazom. Iz Hrasnice preko Hrasničkog stana i Velikog polja ima oko 4.30 sata hoda.
Udaljenosti od Kuće:
- na Stanare preko Karamustafinih čaira oko 2-2.30 h,
- Sitnik 3 h,
- Hrasnički Stan 2 h,
- na vrh Bjelašnice preko grebena Vlahinje 5 sata hoda.
INFORMACIJE PD "Bjelašnica"
IZVORI I LITERATURA
Reference
[1] Wikipedija - Igman
[2] Grad Sarajevo - Geografija
[3] Grad Sarajevo - Klima
[4] Wikipedija - Sarajevsko polje
[5] Svijetlo riječi - Najniža sarajevska planina, 2015.
[6] Zenica 24 sata - Dr.Smajil Durmišević: Nepatvorena znanja o nama i našoj historiji, 2013.
[7] Turizmologija - Prirodno-geografske karakteristike Sarajeva, Autor: Mr Vuk Garača
[2] Grad Sarajevo - Geografija
[3] Grad Sarajevo - Klima
[4] Wikipedija - Sarajevsko polje
[5] Svijetlo riječi - Najniža sarajevska planina, 2015.
[6] Zenica 24 sata - Dr.Smajil Durmišević: Nepatvorena znanja o nama i našoj historiji, 2013.
[7] Turizmologija - Prirodno-geografske karakteristike Sarajeva, Autor: Mr Vuk Garača
Ostali izvori i literatura
BIBANOVIĆ E., Zoran; Kulturno i prirodno naslijeđe Sarajeva, Priručnik za turističko vođenje, Sarajevo, 2015. (PDF)
ĆIRIĆ, M.; Zemljišta planinskog područja Igman-Bjelašnica, Radovi šumarskog fakulteta i Instituta za šumarstvo u Sarajevu 10: 3–44, Sarajevo, 1966.
DRINIĆ, P.: Dinamika rastenja i prirašćivanja bukve, jele i smrče u najvažnijim tipovima bukovo-jelovih šuma na Igmanu, Radovi Šumarskog fakulteta i Instituta za šumarstvo u Sarajevu, knj. 17, sv. 4-6, Sarajevo, 1974.
IBRAHIMSPAHIĆ, Aida, BAIĆ, Besim, LOJO, Ahmet: Diameter structure and height of trees dynamics of fir (Abies alba mill.) and spruce (Picea abies karst.) stands in Management unit „Igman“ (permanent sample plots 43 and 58)-Dinamika debljinske strukture i visine stabala sastojina jele (Abies alba Mill.) i smrče (Picea abies Karst.) u GJ „Igman“ (stalne ogledne plohe 43 i 58), Works of the Faculty of Forestry University of Sarajevo No. 1, 2015 (21-37), Sarajevo, 2015. (PDF)
LUČIĆ, V.; Prilog poznavanju klimatskih odnosa na Igmanu, Radovi šumarskog fakulteta i Instituta za šumarstvo u Sarajevu 10: 53–80., Sarajevo 1966.
PAVLIČ, J.: Završni izvještaj po istraživačkom projektu Prirast i prinos mješovitih šuma bukve, jele i smrče (u najvažnijim tipovima ovih šuma na području privredne jedinice “Igman”), Šumarski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 1987.
ĆIRIĆ, M.; Zemljišta planinskog područja Igman-Bjelašnica, Radovi šumarskog fakulteta i Instituta za šumarstvo u Sarajevu 10: 3–44, Sarajevo, 1966.
DRINIĆ, P.: Dinamika rastenja i prirašćivanja bukve, jele i smrče u najvažnijim tipovima bukovo-jelovih šuma na Igmanu, Radovi Šumarskog fakulteta i Instituta za šumarstvo u Sarajevu, knj. 17, sv. 4-6, Sarajevo, 1974.
IBRAHIMSPAHIĆ, Aida, BAIĆ, Besim, LOJO, Ahmet: Diameter structure and height of trees dynamics of fir (Abies alba mill.) and spruce (Picea abies karst.) stands in Management unit „Igman“ (permanent sample plots 43 and 58)-Dinamika debljinske strukture i visine stabala sastojina jele (Abies alba Mill.) i smrče (Picea abies Karst.) u GJ „Igman“ (stalne ogledne plohe 43 i 58), Works of the Faculty of Forestry University of Sarajevo No. 1, 2015 (21-37), Sarajevo, 2015. (PDF)
LUČIĆ, V.; Prilog poznavanju klimatskih odnosa na Igmanu, Radovi šumarskog fakulteta i Instituta za šumarstvo u Sarajevu 10: 53–80., Sarajevo 1966.
PAVLIČ, J.: Završni izvještaj po istraživačkom projektu Prirast i prinos mješovitih šuma bukve, jele i smrče (u najvažnijim tipovima ovih šuma na području privredne jedinice “Igman”), Šumarski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 1987.
