PLANINE DALMACIJE > OBALNI DALMATINSKI NIZ > Vrgorsko gorje
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Veliki Šibenik, 1314 m
Koordinate najvišeg vrha: 43.2760, 17.2581
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Veliki Šibenik, 1314 m
Koordinate najvišeg vrha: 43.2760, 17.2581
Uvod
|
Vrgorsko gorje je brdsko planinsko područje u zaleđu planine Biokovo u Dalmaciji, u čijem se okrilju nalazi grad Vrgorac. Ono je najistočniji gorski greben u dalmatinskoj Zagori izmedju Imotskog i Vrgorca, jer slična istočnija brda primorskog zaledja (npr. Zavelim 1346 m, Bjelaštica 1396m, itd.) već leže u južnoj Hercegovini.
U Dalmaciji se Dinarsko gorje račva i pruža u nekoliko usporednih redova. Najviši je niz onaj koji čini prirodnu granicu prema Bosni, a sastoji se od Ilice, Dinare, Troglava i Kamešnice. Primorski niz čine Kozjak, Mosor, Omiška Dinara, Biokovo i nekliko nižih gorskih kosa u jugositočnom nastavku. Kroz dalmatinsku Zagoru se pruža niz u kojemu je i Vrgorsko gorje, a čine ga još Promina, Moseć i Svilaja. Vrgorsko gorje je zabiokovskom zavalom - dubokom dolinom Ravča-Rašćane - odijeljeno od zapadnijih hrbata Biokova i Rilića, a ta zavala je osobito dobro izražena na potezu od Župe Biokovske do Vrgorskog polja. Na sjeverozapadu je ovaj prostor spojen s predjelima imotskog Zabiokovlja, a kao prirodna granica nameće se veća udolina na području naselja Slivnog i Krstatice, te prostrano Imotsko polje. Istočno se masiv manjim dijelom u području Kruševice pruža preko državne granice u Bosnu i Hercegovinu, do riječnog sustava Tihaljina – Trebižat, a u južnijem području do polja Rastok. Na samom jugu, granica ovog prostora su uvala Bunina i Vrgorsko polje, odnosno podnožje Matokita i najjužnijih uzvišenja Gradina i Radović - u širem smislu prema jugu Vrgorsko gorje je uvalama odvojeno od primorskog grebena Rilić s vrhom Susvid, a istočnu granicu čini dolina Neretve. ENGLISH SUMMARY: Vrgorsko gorje
Vrgorsko gorje (Vrgorac mountains) is a mountainous area in the hinterland of Biokovo mountain in Dalmatia, in the area of the town of Vrgorac. It is the easternmost mountain ridge in the Dalmatian Zagora (zagora=hinterland) between Imotski and Vrgorac, as similar eastern hinterland hills (eg Zavelim 1346 m, Bjelaštica 1396 m, etc.) already lie in southern Herzegovina. In Dalmatia inCroatia, the Dinaric mountains are located in several parallel rows. The highest is the one that makes a natural border between Croatia and Bosnia and consists of Ilica, Dinara, Troglav and Kamešnica. The coastal chain consists of Kozjak, Mosor, Omiška Dinara, Biokovo and Rilić. Through the Dalmatian hinterland runs a row of mountains: Vrgorsko gorje, Promina, Moseć and Svilaja. The Vrgorsko gorje is separated from the western ridge of Biokovo and Rilić by a deep long valley of Ravča-Rašćane - and this feature is particularly visible on the section from the Župa Biokovo to Vrgorsko polje (Vrgorac field). To the northwest, Vrgorac Mountains are is connected with the area of Imotski, and as a natural border - there is a greater drift in the area of the Slivno and Krstatica settlements, as well as the spacious Imotski field (Imotsko polje). The small part of Vrgorsko gorje spreads over Croatian-Bosnian & Herzegovian border in the area of Kruševica, to the Tihaljina - Trebižat river system, and to the southern part of the Rastok field. In the south, the boundary of this area is the Bunina field and the Vrgorac field (Vrgorsko polje), that lie at the foot of the Matokit mountain and the southernmost elevations of Vrgorac mountains: Gradina and Radović. In the wider sense towards the south Vrgorsko gorje is separated from the Adriatic coast by Rilić mountain, and the eastern border of Vrgorac mountains is the Neretva valley. |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI
Klikom na logotip Booking.com direktno pronađi smještaj u okolici Vrgorskog gorja
|
Ime (Etimologija)
Naziv Vrgorsko gorje se prvi puta spominje u putopisu Alberta Fortisa "Viaggio in Dalmazia" (hrv. "Put po Dalmaciji"), tiskanom 1774. u Veneciji, gdje je u poglavlju "Delle voragini di Coccorich; de´ laghi di Rastok, di Jezero, di Desna; e del fiume Trebisat" (hrv. "Ponori u Kokoriću, Rastočka jezera, Jezero, Desne i rijeka Trebižat") zapisano sljedeće: "Le campange dominate dal monte di Vergoraz sono tutte soggete all´acqua...", što u prijevodu s talijanskog znači "Sva polja nad kojima se uzdiže Vrgorsko gorje podložna su vodi..." Monte di Vergoraz bi mogli prevesti i kao Vrgorska planina, ali je u duhu hrvatskog jezika prevodimo kao Vrgorsko gorje, jer za razliku od Fortisa znamo da se sastoji od tri gorska hrpta.
Usprkos činjenici da je u podnožju planine u selu Zavojane 1951. rođen proslavljeni hrvatski Himalajac Stipe Božić, nepostojanje planinarske tradicije u Vrgorskom kraju dovelo je do toga da je nestalo zajedničko ime za ovaj planinski masiv, pa je svako selo na podnožju za svoj dio planine koristilo zasebno ime. Koriste se uglavnom nazivi gorskih hrbata Vrgorskog gorja, dakle Šibenik, Mihovil i Matokit.
Usprkos činjenici da je u podnožju planine u selu Zavojane 1951. rođen proslavljeni hrvatski Himalajac Stipe Božić, nepostojanje planinarske tradicije u Vrgorskom kraju dovelo je do toga da je nestalo zajedničko ime za ovaj planinski masiv, pa je svako selo na podnožju za svoj dio planine koristilo zasebno ime. Koriste se uglavnom nazivi gorskih hrbata Vrgorskog gorja, dakle Šibenik, Mihovil i Matokit.
Pogled s Matokita
Pogled u smjeru sjevera, gdje se nižu vrhovi Vrgorskog gorja (s lijeva na desno): Sveti Mihovil, Veliki Šibenik i izdužena masa Kruševice koje prelazi u Hercegovinu. U prednjem planu desno, dolje je niži greben Debelog brda (područje brda Orah). Pod njime je selo Prapratnica. |
GEOGRAFIJA (ZEMLJOPIS) PLANINSKE GRUPE
Reljef
Prema geomorfološkoj regionalizaciji (Bognar, 1999.), vrgorsko područje pripada megamakro-geomorfološkoj regiji Dinarskog gorskog sustava, odnosno makrogeomorfološkoj regiji Središnje Dalmacije s arhipelagom.
Reljef Vrgoračkog kraja obilježavaju brdsko-planinsko područje na sjeverozapadu, te i niska i zaravnjena krška polja na jugoistoku. Brdsko-planinski prostor Vrgoračkog kraja čine brdsko-planinski prostor Zagore tj. Vrgorsko gorje, Zabiokovska zavala, istočne padine Biokova i prostor Rilića (Vukosav, 2006.). Gorski hrptovi Vrgorskog gorja, ali i obližnjih planina (Biokovo, Rilić), zavala i manje udoline u gorju imaju dinarski pravac pružanja sjeverozapad - jugoistok. Vrgorsko gorje je središnji planinski prostor u vrgorskom kraju i njega čine područja viša i od 1000 m n.v. U njemu se svojom veličinom i visinom se ističu gorski hrptovi: Velikog (1314 m) i Malog Šibenika, Svetog Mihovila (1247 m), Kruševice i Matokita (1062 m). Vrgorsko brdsko područje odijeljeno je Zabiokovskom zavalom od gorskih hrptova Biokova i Rilića. Hrptovi Biokova i Rilića tvore reljefnu barijeru između vrgoračkog područja i makarskopodgorskog primorja. Zavala je dobro izražena na potezu od Župe Biokovske (općina Zagvozd) do Vrgoračkog polja. S obzirom na geološku osnovu na najvećem dijelu ovog područja oblikovan je krški reljef, a po svom značenju ističu se krška polja u njegovu JI dijelu. Brdsko planinsko područje |
Na zapadnoj strani Vrgorsko gorje se razmjerno strmo spušta prema području naselja Kozica u župsko-rašćanskoj udolini, posebice iznad 700 m n.v. Na sjeveru ovaj pojas prelazi u zonu blago nagnutih okršenih visoravni (prostor Poljica Kozičkih), a na istoku se izdužuje u vidu nekoliko visokih grebena i prelazi u području Kruševice na teritorij Bosne i Hercegovine. Na jugu se nešto blaže spušta prema naseljima Stilja i Zavojane, a jedan krak te visoke zone iznad 600 m nastavlja se prema jugu i spaja s prostorom planine Matokit i dalje grana u niže grebene brda Gradina i Radović.
Zona strmaca na zapadu omeđuje ovaj planinski pojas od Satulije (1170 m) do južnih padina Mihovila (1247 m). Prostor strmaca i strmih padina ne nastavlja se u zaleđu vrhova Satulija i Malog Šibenika, već je ovdje zona prostrane visoravni na prostoru iznad 1110 m n.v. Mihovil je morfološki izdvojen od ostatka planinskog sustava na visini od 950 m i od njega ga dijeli područje Zamihovilja koje je omeđeno sa sjeverne i južne strane padinama obaju planinskih prostora.
Prostor Zamihovlja bio je područje pokretne stočarske djelatnosti o čemu svjedoče stočarski stanovi (Antunovića staje) smješteni u blizini lokve. Elementi stočarske djelatnosti mogu se naći i na prostoru Zamagorja, koje se nastavlja na Zamihovlje. Prema sjeveroistoku, prostor Zamagorja nastavlja se padinama koje završavaju uzvišenjima V. Glavica (1034 m), Kalivret (1052 m) i Maleški brig (1000 m). Podno ovih uzvišenja, između 900 i 950 m n.v. nagib je ublažen, te se razvila zona manjih ponikava Ančića Dolac.
Sjeveroistočno od Mihovila i Zamihovlja najviša je zona Vrgorskog gorja. Radi se o gorskom hrptu Šibenika s najvišim vrhom Veliki Šibenik. Ovaj vrh se nalazi istočno od linije Satulija – M. Šibenik – Mihovil, a za razliku od Mihovila nije tako vizualno istaknut.
Visoki prostor nastavlja se od V. Šibenika prema istoku nizom nešto nižih grebena s osnovnim smjerom pružanja prema istoku. Između uzvišenja Ober (1098 m) i Medviđa ploča (1076 m) nalazi se sedlo Milina zasida. Preko ovog prijevoja vodi jedina prometnica koja izravno spaja sjeverna izolirana sela Mijaca i Poljica Kozička s Vrgorcem.
Gorski hrbat Matokita s najvišom točkom Sv. Rok (1062 m) dominira južnim dijelom Vrgorskog gorja. S obzirom da je u njezinom jugoistočnom kraku smješten grad Vrgorac, riječ je o o jednom od vizualno najprepoznatljivijih i najreprezentativnijih krajolika na cijelom području. U morfološkom smislu, istočni dio hrbata područje je relativno strmih i jednoličnih padina, dok su na zapadu padine blaže, što je rezultiralo pojedinim morfološki složenijim zonama poput sustava ponikava u zoni Razdolje.
Zona strmaca na zapadu omeđuje ovaj planinski pojas od Satulije (1170 m) do južnih padina Mihovila (1247 m). Prostor strmaca i strmih padina ne nastavlja se u zaleđu vrhova Satulija i Malog Šibenika, već je ovdje zona prostrane visoravni na prostoru iznad 1110 m n.v. Mihovil je morfološki izdvojen od ostatka planinskog sustava na visini od 950 m i od njega ga dijeli područje Zamihovilja koje je omeđeno sa sjeverne i južne strane padinama obaju planinskih prostora.
Prostor Zamihovlja bio je područje pokretne stočarske djelatnosti o čemu svjedoče stočarski stanovi (Antunovića staje) smješteni u blizini lokve. Elementi stočarske djelatnosti mogu se naći i na prostoru Zamagorja, koje se nastavlja na Zamihovlje. Prema sjeveroistoku, prostor Zamagorja nastavlja se padinama koje završavaju uzvišenjima V. Glavica (1034 m), Kalivret (1052 m) i Maleški brig (1000 m). Podno ovih uzvišenja, između 900 i 950 m n.v. nagib je ublažen, te se razvila zona manjih ponikava Ančića Dolac.
Sjeveroistočno od Mihovila i Zamihovlja najviša je zona Vrgorskog gorja. Radi se o gorskom hrptu Šibenika s najvišim vrhom Veliki Šibenik. Ovaj vrh se nalazi istočno od linije Satulija – M. Šibenik – Mihovil, a za razliku od Mihovila nije tako vizualno istaknut.
Visoki prostor nastavlja se od V. Šibenika prema istoku nizom nešto nižih grebena s osnovnim smjerom pružanja prema istoku. Između uzvišenja Ober (1098 m) i Medviđa ploča (1076 m) nalazi se sedlo Milina zasida. Preko ovog prijevoja vodi jedina prometnica koja izravno spaja sjeverna izolirana sela Mijaca i Poljica Kozička s Vrgorcem.
Gorski hrbat Matokita s najvišom točkom Sv. Rok (1062 m) dominira južnim dijelom Vrgorskog gorja. S obzirom da je u njezinom jugoistočnom kraku smješten grad Vrgorac, riječ je o o jednom od vizualno najprepoznatljivijih i najreprezentativnijih krajolika na cijelom području. U morfološkom smislu, istočni dio hrbata područje je relativno strmih i jednoličnih padina, dok su na zapadu padine blaže, što je rezultiralo pojedinim morfološki složenijim zonama poput sustava ponikava u zoni Razdolje.
Prostor krških polja i uvala na jugoistoku
U zoni krških polja na jugoistoku vrgoračkog područja nalaze se polja Jezero (Vrgoračko polje) i Rastok, te uvala Bunina. Gradu Vrgorcu pripada sjeverozapadna polovica Vrgoračkog polja i zapadni dio polja Rastok. S obzirom na vrijednost krških polja zbog plodnog tla, što je u izrazitom kontrastu s općim značajkama bezvodnoga i neplodnog krškog prostora (o čemu svjedoči i naziv ''stranac u kršu'' za ovaj specifični krški fenomen), ne iznenađuje što je glavna koncentracija naseljavanja i djelatnosti stanovništva vrgoračkog područja bila upravo u prostoru ovih krških polja.
Vrgoračko polje predstavlja izrazitu morfološku pojavu, koje ima dinarski smjer pružanja (dužine 15 km, a širine 0,8-3 km) nagnuto je prema jugoistoku. Iako su povremeno plavljena (Vrgoračko polje plavljeno je rijekom Maticom, ponornicom, a kroz Rastok kraj naselja Banja protječe rječica Matica), intenzivnije su obrađena.
Rastok je zatvoren prema jugu od Vrgorca do Prologa brdom Gradina (480 m n.v.), a od V. Prologa brdom Zveč (462 m n.v.). Polja su nastala na mekšim i manje propusnim stijenama (tercijarne flišne naslage i kredni dolomiti) i prekrivene plodnim vrstama tla (silikatno-karbonatna pješčana tla).
Depresija Bunina, zapadno od Vrgorca, manje je plodnosti od Rastoka i Jezera s manje zastupljenom poljoprivredom. To je jedna veća krška uvala, zatvorena sa svih strana, klimatski dosta nepovoljna zbog temperaturnih inverzija. Polje je bez stalnog izvora, ali s nekoliko estavela u sjeverozapadnom dijelu uvale od kojih je najveća Betina čiji se otvor nalazi u dijelu kokoričke depresije. Ovo polje poznato je po značajnim ležištima bituminoznih škriljevaca.
Vrgoračko polje predstavlja izrazitu morfološku pojavu, koje ima dinarski smjer pružanja (dužine 15 km, a širine 0,8-3 km) nagnuto je prema jugoistoku. Iako su povremeno plavljena (Vrgoračko polje plavljeno je rijekom Maticom, ponornicom, a kroz Rastok kraj naselja Banja protječe rječica Matica), intenzivnije su obrađena.
Rastok je zatvoren prema jugu od Vrgorca do Prologa brdom Gradina (480 m n.v.), a od V. Prologa brdom Zveč (462 m n.v.). Polja su nastala na mekšim i manje propusnim stijenama (tercijarne flišne naslage i kredni dolomiti) i prekrivene plodnim vrstama tla (silikatno-karbonatna pješčana tla).
Depresija Bunina, zapadno od Vrgorca, manje je plodnosti od Rastoka i Jezera s manje zastupljenom poljoprivredom. To je jedna veća krška uvala, zatvorena sa svih strana, klimatski dosta nepovoljna zbog temperaturnih inverzija. Polje je bez stalnog izvora, ali s nekoliko estavela u sjeverozapadnom dijelu uvale od kojih je najveća Betina čiji se otvor nalazi u dijelu kokoričke depresije. Ovo polje poznato je po značajnim ležištima bituminoznih škriljevaca.
Zabiokovska zavala
Planinski greben Matokit - Miovija (Mihovil) - Šibenik pruža se paralelno s grebenom Biokovo – Rilić dinarskim pravcem sjeverozapad – jugoistok. Između ta dva lanca proteže se zaravnjena i blago valovita krška zavala, koja se pruža od prijevoja Turije na sjeverozapadu do Ravče na jugoistoku i predstavlja istaknutu morfološku razdjelnicu između biokovskog masiva i brdsko-planinskog prostora Zagore, tj. Vrgorskog gorja. Zavalu čini i nekoliko manjih krških uvala, među kojima se po plodnosti i prostranstvu ističe ona kod Zavojana. Manje od nje su uvale i ponikve kod G. Rašćana i u Podbiokovlju. Udolina od D. Rašćana do Ravče nastala je u tercijarnim flišnim naslagama (zapadni dio) i krednim vapnenačko-dolomitskim stijenama (istočni dio) pa su u njoj dosta plodna pješčana i šljunčana tla pogodna za uzgoj vinove loze i duhana.
Najistaknutiji dio ovog prostora njegov je sjeverozapadni dio Župsko-rašćanska udolina, sa specifičnom zaravni kao elementom fosilnoga fluvijalnog reljefa, koji se od spomenutoga prijevoja Turija pruža prema jugoistoku, te osim naselja Župa obuhvaća i vrgoračka sela Rašćane i Kozicu. Granica Grada Vrgorca dijeli udolinu na površinom manji sjeverozapadni dio koji pripada naselju Župa u općini Zagvozd, i prostraniji jugoistočni uzduž kojega su naselja i zaselci vrgoračke administrativne jedinice. Prema genezi, zaravan župsko-rašćanske udoline je dislocirani dio veće neogenske fluvijalne zaravni. Okršavanje ovoga dijela započelo je nakon postpliocenskih poremećaja. Kod župskorašćanske udoline sjeveroistočna je strana većeg nagiba od jugozapadne, odnosno cijela je dolina izrazito asimetrična. U donjem dijelu nagib udoline umanjen je do te mjere da njezino dno predstavlja izrazitu zaravan (to se odnosi na područje Rašćana i dijela naselja Župa) koja se može raščlaniti na dva dijela: viši i manje zaravnjen sjeverozapadno od Luetića kuća i niži i uravnjeniji jugoistočno od njih (Roglić, 2005). Važno je spomenuti da je u vrgoračkom dijelu udoline krški reljef slabije razvijen nego na njezinom sjeverozapadnom dijelu, prema prijevoju Turija. U sjeverozapadnom dijelu vrgoračkog područja, odnosno dijelu ove udoline koji pripada Vrgorcu, smješten je dio naselja Rašćane (nekadašnje Donje Rašćane). U župsko-rašćanskoj udolini ponikve su općenito male dubine i velikog promjera, s obilježjima mrežatog (boginjava) krša zaravnjenih krajeva (Roglić, 2004). U višem dijelu su promjera 90-120 m, a dubine 30-50 m.
Najistaknutiji dio ovog prostora njegov je sjeverozapadni dio Župsko-rašćanska udolina, sa specifičnom zaravni kao elementom fosilnoga fluvijalnog reljefa, koji se od spomenutoga prijevoja Turija pruža prema jugoistoku, te osim naselja Župa obuhvaća i vrgoračka sela Rašćane i Kozicu. Granica Grada Vrgorca dijeli udolinu na površinom manji sjeverozapadni dio koji pripada naselju Župa u općini Zagvozd, i prostraniji jugoistočni uzduž kojega su naselja i zaselci vrgoračke administrativne jedinice. Prema genezi, zaravan župsko-rašćanske udoline je dislocirani dio veće neogenske fluvijalne zaravni. Okršavanje ovoga dijela započelo je nakon postpliocenskih poremećaja. Kod župskorašćanske udoline sjeveroistočna je strana većeg nagiba od jugozapadne, odnosno cijela je dolina izrazito asimetrična. U donjem dijelu nagib udoline umanjen je do te mjere da njezino dno predstavlja izrazitu zaravan (to se odnosi na područje Rašćana i dijela naselja Župa) koja se može raščlaniti na dva dijela: viši i manje zaravnjen sjeverozapadno od Luetića kuća i niži i uravnjeniji jugoistočno od njih (Roglić, 2005). Važno je spomenuti da je u vrgoračkom dijelu udoline krški reljef slabije razvijen nego na njezinom sjeverozapadnom dijelu, prema prijevoju Turija. U sjeverozapadnom dijelu vrgoračkog područja, odnosno dijelu ove udoline koji pripada Vrgorcu, smješten je dio naselja Rašćane (nekadašnje Donje Rašćane). U župsko-rašćanskoj udolini ponikve su općenito male dubine i velikog promjera, s obilježjima mrežatog (boginjava) krša zaravnjenih krajeva (Roglić, 2004). U višem dijelu su promjera 90-120 m, a dubine 30-50 m.
Geološki sastav
Područje grada Vrgorca je krški vapnenački prostor, po čemu se bitno ne razlikuje od okolnih prostora šireg područja. Područje je izgrađeno od krednih i tercijarnih naslaga. Kreda je zastupljena s rudistnim vapnencima i dolomitima. Planinski greben Biokovo, Šibenik, Miovija, Matokit i Rilić izgrađeni su od krednih vapnenaca. U planinskim područjima Rašćana i Velikog Prologa i jugoistočno od Vrgoračkog jezera istaložen je kompleks turoskih naslaga, uglavnom dobro uslojenih vapnenca (K2 2 ). Cenomanske naslage (K2 1 ) izgrađuju teren u širem "luku" s jugozapadne strane Vrgoračkog jezera, te dijelove područja oko Kozice i Kljenka. Na velikom prostoru zapadno i sjeverno od Vrgorca istaloženi su senonski vapnenci (K2 3 ) i to kao debelo uslojeni do gromadski vapnenci. Miliolidni vapnenci i vapnenaste trangesivne breče (Pc, E) te foraminiferski vapnenci (E1,2) pružaju se u uskim zonama u području Zavojana i Velikog Prologa. Kredni dolomiti grade uglavnom zaravnjene i blago valovite terene (istočni dio udoline D. Rašćane-Ravča). Klastične naslage fliša (E2,3) nalaze se u manjoj mjeri kod Vrgorca i Velog Prologa. Kvartne naslage najveću rasprostranjenost imaju u morfološki najnižim dijelovima terena. Izgrađuju polja Rastok i Vrgoračko polje. Jezerski sedimenti istaloženi su u Rastok polju i Vrgoračkom polju.
|
IZVOR: Prostorni plan uređenja grada Vrgorca. Split / Vrgorac, 2006. (PDF)
|
Vrhovi Vrgorskog gorja
Siluete vrhova Vrgorskog gorja: Veliki Šibenik, Mihovil i Matokit, gledane s vrha Kimet na Biokovu |
Planine, vrhovi, grebeni
Vrgorsko gorje tvore oštri kameniti grebeni na kojima je nanizano desetak vrhova od 1000-1300 m.
Najistočniji je stjenoviti Matokit s vrhom Sv.Rok (1063 m) zapadno uz Vrgorac, koji se prema zapdu, preko sedla Hajduk (oko 700 m) uspinje na sve višem gorskom grebenu. Nasred tog višeg grebena je klisurasti vrh Sv. Mihovila (1246 m) iznad Kozice. Najzapadniji vrh je Mali Šibenik (1226 m), a na sjeveru taj greben završava najvišim šumovitim vrhom Veliki Šibenik (1314 m). Ostali viši vrhovi preko 1000 m na tom grebenu su: Medak 1210 m, Mokita 1264 m, Satulija 1170 m, Bekija 1046 m, Osoj 1054 m, itd. U smjeru istoka Vrgorsko se gorje izdužuje u vidu nekoliko visokih grebena i prelazi u području Kruševice na teritorij Bosne i Hercegovine. Na jugu Vrgorskog gorja su dva brda Radović i Gradina. |
Vrgorsko gorje
Autor: TVMosor's channel S uspona članova HPD "Mosor" iz Splita na tri najznačajnija vrha Vrgorskog gorja tijekom 2011. - Veliki Šibenik (1314 m), Sv. Mihovil (1247 m) i Sv. Rok (1062 m) |
Klima
Klimatološke značajke
Područje grada Vrgorca ima izmijenjenu mediteransku klimu. To je klimatski tip karakterističan za dalmatinsku Zagoru i druge prostore koji se nalaze u neposrednom zaleđu Jadranskog primorja do kojih bar djelomično dopiru mediteranski utjecaji. Mediteranski utjecaji dopiru iz doline Neretve preko polja Jezero i Rastok i najizrazitiji su u istočnom dijelu područja. Njihov utjecaj slabi u zapadnim dijelovima vrgorskog područja, a najmanji je u sjevernom planinskom prostoru Šibenika i Matokita. Meteorološka postaja Vrgorac je smještena na južnoj padini brda Matokit u središtu naselja. Na postaji se kontinuirano mjere temperatura i količina oborine. Ujedno se motre vrsta i trajanje oborine i pojava, naoblaka, stanje tla, te smjer i jačina vjetra. Prema Köppenovoj klasifikaciji klime, koja uvažava bitne odlike srednjeg godišnjeg hoda temperature zraka i oborine, Vrgorac ima umjereno toplu kišnu klimu kakva vlada u velikom dijelu umjerenih širina (Csa). Srednja temperatura najhladnijeg mjeseca viša je od -3ºC i niža od 18ºC (oznaka C). Suho razdoblje je u toplom dijelu godine, a mjesec s najmanje oborine je srpanj sa srednjom mjesečnom količinom od 38 mm što je također manje od trećine srednje mjesečne količine oborine najkišovitijeg mjeseca u hladnom dijelu godine (prosinac sa 266 mm). Ovakvim oborinskim karakteristikama pridaje se oznaka s. Posljednja oznaka, a, odnosi se na temperaturnu karakteristiku najtoplijeg mjeseca koji je topliji od 22°C (srpanj i kolovoz, 25,1°C).
Tijekom godine najčešće pušu vjetrovi iz N do NE smjerova, te iz SW do SSW smjerova. Tijekom cijele godine prevladavaju slabi vjetrovi, a jaki vjetrovi pušu uglavnom zimi, ali veoma rijetko. Tišine su najčešće ljeti.
IZVOR: Dijelom preuzeto iz Prostornog plana uređenja Grada Vrgorca
Područje grada Vrgorca ima izmijenjenu mediteransku klimu. To je klimatski tip karakterističan za dalmatinsku Zagoru i druge prostore koji se nalaze u neposrednom zaleđu Jadranskog primorja do kojih bar djelomično dopiru mediteranski utjecaji. Mediteranski utjecaji dopiru iz doline Neretve preko polja Jezero i Rastok i najizrazitiji su u istočnom dijelu područja. Njihov utjecaj slabi u zapadnim dijelovima vrgorskog područja, a najmanji je u sjevernom planinskom prostoru Šibenika i Matokita. Meteorološka postaja Vrgorac je smještena na južnoj padini brda Matokit u središtu naselja. Na postaji se kontinuirano mjere temperatura i količina oborine. Ujedno se motre vrsta i trajanje oborine i pojava, naoblaka, stanje tla, te smjer i jačina vjetra. Prema Köppenovoj klasifikaciji klime, koja uvažava bitne odlike srednjeg godišnjeg hoda temperature zraka i oborine, Vrgorac ima umjereno toplu kišnu klimu kakva vlada u velikom dijelu umjerenih širina (Csa). Srednja temperatura najhladnijeg mjeseca viša je od -3ºC i niža od 18ºC (oznaka C). Suho razdoblje je u toplom dijelu godine, a mjesec s najmanje oborine je srpanj sa srednjom mjesečnom količinom od 38 mm što je također manje od trećine srednje mjesečne količine oborine najkišovitijeg mjeseca u hladnom dijelu godine (prosinac sa 266 mm). Ovakvim oborinskim karakteristikama pridaje se oznaka s. Posljednja oznaka, a, odnosi se na temperaturnu karakteristiku najtoplijeg mjeseca koji je topliji od 22°C (srpanj i kolovoz, 25,1°C).
Tijekom godine najčešće pušu vjetrovi iz N do NE smjerova, te iz SW do SSW smjerova. Tijekom cijele godine prevladavaju slabi vjetrovi, a jaki vjetrovi pušu uglavnom zimi, ali veoma rijetko. Tišine su najčešće ljeti.
IZVOR: Dijelom preuzeto iz Prostornog plana uređenja Grada Vrgorca
Hidrologija (Vode)
Hidrografske značajke
Unatoč obilnim oborinama (2.000 mm / god.) na granici dvaju klimatskih regija, na brdskim područjima nema površinskih tokova. Svi vodeni talozi zbog vapnenačke građe planine brzo nestaju u škrapama, ponorima i podzemnim šupljinama. Ipak, Vrgorsko je područje bogato hidrografskom mrežom površinskih voda koja je uglavnom vezana za okolna polja u kršu. Vodotoci su vrlo različiti, od stalnih do povremenih i onih koji poniru i opet izviru, a neki imaju i funkciju estavele. Također je ova složena hidrološka situacija i danas uzrok brojnih problema u vidu periodičnih plavljenja polja, što je i u prošlosti predstavljalo problem za njihovo potpuno poljoprivredno iskorištavanje. Glavni vodotok šireg područja koji ima utjecaj na hidrološke karakteristike Vrgorskog polja je rijeka Trebižat. Ova rijeka najvećim dijelom drenira sjeverni dio šireg područja i to površinskih i podzemnih voda. Ova rijeka najprije teče kroz Imotsko polje kao Vrljika i Matica, zatim ponire, pa se opet javlja kao Tihaljina i Mlade, a zatim kao Trebižat utječe u rijeku Neretvu kod Čapljine. U Vrgorskom polju teče Matica koja istječe iz polja preko ponora Crni Vir i grupe ponora u području Staševice, Krotuše i Krtinovca, a u razdoblju velikih voda ponorima kod Staševice i tunelom Krotuša u pravcu Baćinskih jezera. U području polja Rastok teče Matica koja u polju ponire i dijelom izvire u području Vrgorskog polja. |
Plavna područja na prostoru Grada Vrgorca
IZVOR: Strategija razvoja Grada Vrgorca (PDF) |
U Vrgorskom polju postoji i cijela mreža kanala koja služi za odvodnju poplavnih voda. Slično u području Rastoka je izgrađen odvodni kanal s tunelom kojim bi se vode iz Rastoka ispuštale u Maticu Vrgorskog polja (za sada tunel nije u funkciji). Ostali površinski vodotokovi su manjeg značaja i uglavnom se javljaju u razdoblju intenzivnih kiša. Najveća rijeka šireg područja je rijeka Neretva.
Vodeni tokovi su značajni samo u krškim poljima. Matica u Vrgorskom jezeru sabire oborinske i izvorske vode te ih sprovodi u više ponora u jugoistočnom dijelu polja (Kratuša, Krtinovac, Crni Vir). Glavni izvori u Vrgorskom polju su Kutac, Kruška, Butina, Stinjevac, Lukavac i Vir. Problem plavljenja rješava se odvodom vode s polja, kroz tunele, prema moru kod Ploča. Rastok Matica odvodi vode vlastitog sliva, izvora Banje, te vode koje pritječu iz Mlade u Hercegovini. Uz jugozapadni rub polja i u samom polju nalaze se mnogi ponori, koji odvode vode u Vrgorsko jezero.
Vodeni tokovi su značajni samo u krškim poljima. Matica u Vrgorskom jezeru sabire oborinske i izvorske vode te ih sprovodi u više ponora u jugoistočnom dijelu polja (Kratuša, Krtinovac, Crni Vir). Glavni izvori u Vrgorskom polju su Kutac, Kruška, Butina, Stinjevac, Lukavac i Vir. Problem plavljenja rješava se odvodom vode s polja, kroz tunele, prema moru kod Ploča. Rastok Matica odvodi vode vlastitog sliva, izvora Banje, te vode koje pritječu iz Mlade u Hercegovini. Uz jugozapadni rub polja i u samom polju nalaze se mnogi ponori, koji odvode vode u Vrgorsko jezero.
Hidrogeološke i hidrološke značajke
Cjeline koju čine polja Bunina, Rastok, Jezerac i Vrgorsko polje te nizvodno područje do rijeke Neretve i obale mora je povezano jedinstvenim vodnim režimom u kojem oborinske vode najvećim dijelom otječu prema moru kroz pukotinski sustav okršene stijene. Tako je npr. najjača hidrološka povezanost polja Bunina s Vrgorskim poljem, s njegovim sjeveroistočnim dijelom Kutac. Polja su međusobno u različitim visinskim položajima, i kako su u hidrogeološkom pogledu međusobno povezana, otjecanje vode se događa s viših razina prema nižim. Polja se postupno spuštaju od sjeverozapada prema jugoistoku do donjeg toka i ušća rijeke Neretve.
Visine ovih poja su slijedeće:
Vrgorsko polje (Jezero) kao najinteresantnije i najvažnije je najviše izučavano i na njemu se dugoročno provode hidrološka mjerenja na vodomjernim mjestima Dusina, Staševica, Otok, Prigon i Krotuša te na izvoru Butina. U području polja Bunina i na ostalim poljima nema stalnih hidroloških mjerenja, ali je tijekom više desetljeća na širem području za razne potrebe bojenjem utvrđivan tok podzemne vode, tako da su dosta pouzdano poznate povezanosti površinskih i podzemnih tokova preko niza ponora i izvora. Uz detaljno izučenu geološku građu na širokom području može se zaključiti kako su tokovi na određen način pod kontrolom, ali u detaljima treba još puno istraživanja. Godine 1998. izrađena je studija Odvodnja viška vode iz Vrgorskog polja (Vranješ i dr., 1998) na temelju dugotrajnih i detaljnih analiza relevantnih izmjerenih podataka.
Cjeline koju čine polja Bunina, Rastok, Jezerac i Vrgorsko polje te nizvodno područje do rijeke Neretve i obale mora je povezano jedinstvenim vodnim režimom u kojem oborinske vode najvećim dijelom otječu prema moru kroz pukotinski sustav okršene stijene. Tako je npr. najjača hidrološka povezanost polja Bunina s Vrgorskim poljem, s njegovim sjeveroistočnim dijelom Kutac. Polja su međusobno u različitim visinskim položajima, i kako su u hidrogeološkom pogledu međusobno povezana, otjecanje vode se događa s viših razina prema nižim. Polja se postupno spuštaju od sjeverozapada prema jugoistoku do donjeg toka i ušća rijeke Neretve.
Visine ovih poja su slijedeće:
- Vrgorsko polje 20 - 28 m n.v.
- Rastok 58 - 65 m n.v.
- Ljubuško 80 - 88 m n.v.
- Bunina 75 - 84 m n.v.
- Jezerac 32 - 33 m n.v.
- Imotsko polje 255 - 270 m n.v.
Vrgorsko polje (Jezero) kao najinteresantnije i najvažnije je najviše izučavano i na njemu se dugoročno provode hidrološka mjerenja na vodomjernim mjestima Dusina, Staševica, Otok, Prigon i Krotuša te na izvoru Butina. U području polja Bunina i na ostalim poljima nema stalnih hidroloških mjerenja, ali je tijekom više desetljeća na širem području za razne potrebe bojenjem utvrđivan tok podzemne vode, tako da su dosta pouzdano poznate povezanosti površinskih i podzemnih tokova preko niza ponora i izvora. Uz detaljno izučenu geološku građu na širokom području može se zaključiti kako su tokovi na određen način pod kontrolom, ali u detaljima treba još puno istraživanja. Godine 1998. izrađena je studija Odvodnja viška vode iz Vrgorskog polja (Vranješ i dr., 1998) na temelju dugotrajnih i detaljnih analiza relevantnih izmjerenih podataka.
Na Poljanicama
Iznad borove šume koja se uzdiže na obroncima Matokita nad gradom Vrgorcem, na oko 460 m n.v. nalazi se manja zaravan Poljanice s nekoliko malih obrađenih polja koje se vide na fotografiji. Lijevo, u pozadini, u podnožju Matokita nalazi se polje Rastok, koje je brdom Gradac odvojeno od Vrgorskog polja - polje Jezero (desno). |
PRIRODA
Za Vrgorsko gorje je karakterističan degradirani šumski pokrov, pa je najveći dio površina pod makijom, garigom, šikarama i kamenjarom. Takvo siromaštvo vegetacijom je uzrokovano ne samo klimatskim uvjetima (bura i insolacija) i građom tla (bezvodni vapnenac), nego osobito dugotrajnim agrarnim iskorištavanjem i pustošenjem koje je izazvala stoljetna pretjerana ispaša koza. Tijekom stoljeća šumske su se sastojine krčile radi dobivanja pašnjačkih površina. Dok su nasuprotne planinske padine Biokova na ovome dijelu Zagore obrasle niskom listopadnom šumom, šikarom i šibljacima, padine Šibenika su uglavnom ogoljele sa škraparima i ponegdje obraslim kamenjarima. Neke površine prema Gornjim Rašćanima i iznad Zavojana obrasle su šikarom i šibljacima.
Među grebenima najvišeg područja vrgorskog vapnenačkog gorja (Veliki Šibenik) nastale su manje krške udoline, uvale i ponikve prekrivene crvenicom i planinskom crnicom (to su ujedno i jedine plodne površine tog područja). Vapnenačke padine planinskih grebena i manje krške zaravni obrasle su šikarom i šibljacima, a na ogoljelim površinama (škrapari) rastu kamenjare. Ovi prostori služe za ispašu stoke. Na ovom prostoru uvjeti za razvoj poljoprivrede su nepovoljni.
Suprotno tome, u novije doba, zbog napuštanja stočarstva kao jedne od glavnih gospodarskih grana, ali i kontinuirane emigracije stanovništva tijekom 20. stoljeća, primjećuje se postupna regeneracija vegetacije. Sjeverne padine Vrgorskog gorja su blaže položene kao valoviti kras s ponikvama i većinom su zarasle šumama hrasta medunca i crnog graba (Seslerio - Ostrryetum), a oko najvišeg Šibenika rastu i bukove šume.
Među grebenima najvišeg područja vrgorskog vapnenačkog gorja (Veliki Šibenik) nastale su manje krške udoline, uvale i ponikve prekrivene crvenicom i planinskom crnicom (to su ujedno i jedine plodne površine tog područja). Vapnenačke padine planinskih grebena i manje krške zaravni obrasle su šikarom i šibljacima, a na ogoljelim površinama (škrapari) rastu kamenjare. Ovi prostori služe za ispašu stoke. Na ovom prostoru uvjeti za razvoj poljoprivrede su nepovoljni.
Suprotno tome, u novije doba, zbog napuštanja stočarstva kao jedne od glavnih gospodarskih grana, ali i kontinuirane emigracije stanovništva tijekom 20. stoljeća, primjećuje se postupna regeneracija vegetacije. Sjeverne padine Vrgorskog gorja su blaže položene kao valoviti kras s ponikvama i većinom su zarasle šumama hrasta medunca i crnog graba (Seslerio - Ostrryetum), a oko najvišeg Šibenika rastu i bukove šume.
Biljni svijet
Na jugozapadnoj strani greben najvišeg djela Vrgorskog gorja se većinom obrušava strmim klisurastim odsjecima, koji su najveći iznad Kozice pod vrhom Sv. Mihovila gdje dosežu okomice do 600 m. Te najviše okomice kod sela Kozica i burno kamenito tjeme vrha Sv. Mihovila su najbogatija nalazišta rijetkih biljnih endema u zaledju Biokova. Po svom biljnom pokrovu i fauni je greben Matokita dosta različit od Biokova i sličan južnijim gorskim grebenima Krivošije i Sniježnica Konavoska. U osobitoj flori na Matokitu je dosad poznato 502 raznih biljnih vrsta, od kojih su 22 osobiti kraški endemi južnojadranskog primorskog gorja. Medju inima su tu značajni npr. grmovi tilovina (Petteria), lasinje (Moltkia) i dr.
Šume na vrgorskom području
Općenita je karakteristika šireg područja pretežna degradiranost njegovih šumskih površina. U pravilu stupanj degradacije je jači na nižim položajima, tj. na onom dijelu koji je pod direktnim utjecajem ekstenzivnog i neracionalnog korištenja šumskih površina (sječa, paša). Kako je utjecaj čovjeka u pravilu negativan, to je klimatogena šumska vegetacija danas znatno izmijenjena, odnosno stanje i sastav prvobitnih šuma sačuvao se tek na ograničenim površinama (viši položaji Biokova), dok na najvećem dijelu prevladavaju manje ili više izloženi degradacijski stadiji te prvobitne vegetacije. S fitocenološkog gledišta na vrgoračkom području razlikuju se dva šumsko-vegetacijska područja i to: submediteransko područje listopadne vegetacije i gorsko područje bukve. Submediteransko područje listopadne vegetacije pokriva najveći dio vrgoračkog užeg područja krša. Razlike u sastavu vegetacije submediterana ovise o razlici u nadmorskim visinama, pa se prepoznaju niži pojas listopadne vegetacije karakteriziran klimatogenom zajednicom hrasta medunca i bijelog graba (Carpinetum orientalis), te viši pojas s klimatogenom jedinicom hrasta medunca i crnog graba (Seslerieto-Ostryetum). Unutar nižeg pojasa listopadne vegetacije pojavljuju se eumediteranski florni elementi izmiješani sa submediternaskim listopadnim vrstama. Od istočnog dijela područja prema Prologu i dalje na zapad, nazočna je zelenika, lemprika i česmina, a kao još termofilniji element i planika koja zapadno od Vrgorca u k.o. Ravča stvara gusto obrasle sastojine. Zajednica hrasta medunca i bijelog graba (Carpinetum orientalis H-ić) seže najčešće do nadmorske visine 600-700 m, zavisno od reljefnih prilika. Ovo je najrasprostranjenija biljna zajednica u vrgoračkom području. Znatne površine u kojim se u prošlosti raširila ova biljna zajednica danas su obešumljene. Šumska vegetacija na ovim mjestima bila je pod jakim utjecajem čovjeka koji je iskorištavao šume (drvarenje i stočarstvo). Radi tog su sačuvanije šume (penjače) ostale samo na pojedinim lokalitetima (privatne ograde), a na ostalim površinama razvila se oskudna vegetacija i različiti degradacijski stupnjevi šikara. Vrste koje dominiraju o ovoj asocijaciji su bijeli grab (Carpinus orientalis), medunac (Quercus pubescens), crni jasen (Fraxsinus ornus), šmrika (Juniperus comunis) i dr. Gdje je utjecaj negativnih antropogenih faktora bio još izrazitiji potisnuta je grmolika vegetacijska šikara, pa su prostrane površine zajednice medunca i bijelog graba degradirane do krajnjeg stadija kamenjara obraslih oskudnom vegetacijom zeljastih vrsta i polugrmova, koji služe još za siromašnu ispašu stoke sitnog zuba. Zajednica medunca i crnog graba (Seslerieto Ostryetum Horv. et H-ić) razvijena je u višim pojasevima i nadovezuje sa na bjelograbovo područje do površina naseljenih bukvom (Biokovo). Na brojnim čistinama i uz rubove šume i šikara crnog graba, posebno u prelaznom području prema zoni bukovih šuma, razvijene su površine kamenjarskih pašnjaka. Gorsko područje bukve (Fegetum seslerietosum Horv.) zauzima najviši položaj na Biokovu u vrgoračkom području i nadovezuje se na klimatogenu zajednicu medunca i crnog graba, zauzima vrlo male površine u odnosu na submediteranski pojas. Utjecaj čovjeka odrazio se na stanje ovih šuma, pa su i one većim dijelom degradirane, a znatne površine koje su nekad pokrivale pretvorene su u pašnjake-kamenjare s klečicom (Juniperus nana) koji daju obilježja biokovskoj vegetaciji gorskog pojasa. Unutar područja ove klimatogene zajednice pojavljuje se, osim bukve koja dominira, pojedinačna stabla jela. Šume bukve ne stvaraju velike kontinuirane komplekse. Bukve se zadržavaju u dubljim i sjenovitim ponikvama. Može se ustvrditi da očuvanih prirodnih šuma gotovo i nema (osim neznatnih površina koje zauzima bukva u najvišim položajima Biokova), pa su visoke šume koje čine samo oko 6% površina zastupljene pretežno mladim i srednjedobnim borovim kulturama. Oko 60% šumskih površina zauzimaju više ili manje degradirane šume šikare i makije, a oko 35% otpada na niske šume panjača, pretežno degradirane. Šumama u širem području zahvata gospodare Hrvatske šume, Šumarija Vrgorac (Uprava šuma podružnica Split). Radi se o području Gospodarske jedinice Matokit (oznaka 887). |
Životinjski svijet
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Naselja
bog južne toplije klime obronci su naseljeni do najviše oko 900 m visine: sela Hajduk, Turić, Marinović itd.
Gospodarske aktivnosti
Za razliku od sjevernog, sjeverozapadnog i jugozapadnog dijela područja Grda Vrgorca koji je izrazito planinski kraj, ograničenih razvojnih mogućnosti, istočni i jugoistočni dio koji se spušta prema Baćini i dolini Neretve, predstavlja izrazit gospodarski potencijal, prije svega za razvitak poljoprivrede.
Stanovništvo vrgorskog kraja uglavnom se bavi poljodjelstvom, industrijom i obrtom. Industriju uglavnom predstavljaju proizvodnja tekstilnih proizvoda i trikotaže, izrada kožne galanterije, prerada duhana, vinarije te građevinska industrija.
Poljopriveda
Vezano uz poljoprivredu, prostor grada Vrgorca je tipično krško područje isprepleteno krškim zaravnima s planinskim visoravnima i brdskim obroncima, s krškim poljima u nižem jugoistočnom dijelu. Ukupne količine oborina su velike, ali je njihov raspored nepovoljan za većinu kultura, osobito malo oborina je u ljetnim mjesecima kada je suša redovita pojava, pa je potrebno navodnjavanje. Poljoprivrednog zemljišta ima oko 40%, ostalo su šume i pašnjaci. Najvrjednija obradiva zemljišta (kraka polja) čine oko 13% područja grada. Radi se o površinama pogodnim za melioraciju i poljoprivrednu proizvodnju, od čega je najviše oranica, manje vinograda i vrlo malo voćnjaka. Oranice su najzastupljenije u obradivim površinama, a tradicionalno se na njima najviše siju žitarice, zatim povrće i manje krmno i industrijsko bilje. U povrćarstvu je krumpir najzastupljeniji, a poseban dohodovni značaj ima jagoda. Sadnja duhana godinama stagnira i zadržava se na jednakim površinama. Grožđe je također značajan poljoprivredni proizvod. Usitnjenost zemljišnog posjeda glavno je obilježje gospodarstava na području grada Vrgorca. U cjelini prevladavaju gospodarstva s posjedom do 1 ha (40%), od 1 do 3 ha (45%), dok je malo gospodarstava (15%) s većim posjedom (preko 3 ha).
Pored navedenog, ovdašnje pučanstvo se bavi i stočarstvom.
Stanovništvo vrgorskog kraja uglavnom se bavi poljodjelstvom, industrijom i obrtom. Industriju uglavnom predstavljaju proizvodnja tekstilnih proizvoda i trikotaže, izrada kožne galanterije, prerada duhana, vinarije te građevinska industrija.
Poljopriveda
Vezano uz poljoprivredu, prostor grada Vrgorca je tipično krško područje isprepleteno krškim zaravnima s planinskim visoravnima i brdskim obroncima, s krškim poljima u nižem jugoistočnom dijelu. Ukupne količine oborina su velike, ali je njihov raspored nepovoljan za većinu kultura, osobito malo oborina je u ljetnim mjesecima kada je suša redovita pojava, pa je potrebno navodnjavanje. Poljoprivrednog zemljišta ima oko 40%, ostalo su šume i pašnjaci. Najvrjednija obradiva zemljišta (kraka polja) čine oko 13% područja grada. Radi se o površinama pogodnim za melioraciju i poljoprivrednu proizvodnju, od čega je najviše oranica, manje vinograda i vrlo malo voćnjaka. Oranice su najzastupljenije u obradivim površinama, a tradicionalno se na njima najviše siju žitarice, zatim povrće i manje krmno i industrijsko bilje. U povrćarstvu je krumpir najzastupljeniji, a poseban dohodovni značaj ima jagoda. Sadnja duhana godinama stagnira i zadržava se na jednakim površinama. Grožđe je također značajan poljoprivredni proizvod. Usitnjenost zemljišnog posjeda glavno je obilježje gospodarstava na području grada Vrgorca. U cjelini prevladavaju gospodarstva s posjedom do 1 ha (40%), od 1 do 3 ha (45%), dok je malo gospodarstava (15%) s većim posjedom (preko 3 ha).
Pored navedenog, ovdašnje pučanstvo se bavi i stočarstvom.
Kulturno - povijesna baština
Spomenička baština vrgoračkog područja sastoji se od prapovijesnih utvrda, gradina i gomila koje se nalaze na vrhu uzvisina ili padina brda. One predstavljaju najstarije spomenike koji svjedoče o vrlo ranoj nastanjenosti tog kraja. Sporadični nalazi iz rimskog razdoblja ukazuju na raširenu nastanjenost vezanu uz plodna polja koja su uvijek bila izvor života. Međutim, zbog izostanka sustavnih arheoloških istraživanja ne može se utvrditi rasprostiranje tog sloja. Srednji je vijek zastupljen nekropolama, posebno onih sa stećcima, te s utvrdama.
Župske crkve, i one manje posvećene uobičajenim svecima, pripadaju najčešće 18. stoljeću, jer i u ovom kraju turska vladavina od 15. do početka 18. stoljeća nije pogodovala toj izgradnji. One sagrađene krajem prošlog i početkom 20. stoljeća spadaju tipologijom u neostilske okvire tog vremena. Uz njih su i groblja na kojima se nalaze stari tipovi grobnica. Te crkve s grobljima predstavljaju zasebne spomeničke cjeline.
Najstarije stambene zgrade mogu se prepoznati do 17. stoljeća unatrag, što je posebno uočljivo u samom Vrgorcu. U selima ima ponegdje slikovitih sklopova kuća koji predstavljaju lijepe primjere tradicijskog graditeljstva.
Župske crkve, i one manje posvećene uobičajenim svecima, pripadaju najčešće 18. stoljeću, jer i u ovom kraju turska vladavina od 15. do početka 18. stoljeća nije pogodovala toj izgradnji. One sagrađene krajem prošlog i početkom 20. stoljeća spadaju tipologijom u neostilske okvire tog vremena. Uz njih su i groblja na kojima se nalaze stari tipovi grobnica. Te crkve s grobljima predstavljaju zasebne spomeničke cjeline.
Najstarije stambene zgrade mogu se prepoznati do 17. stoljeća unatrag, što je posebno uočljivo u samom Vrgorcu. U selima ima ponegdje slikovitih sklopova kuća koji predstavljaju lijepe primjere tradicijskog graditeljstva.
VRGORSKA KRAJINA
Položaj i obuhvat
Vrgorska krajina, Vrgoračka krajina ili Župa je zemljopisno područje na krajnjem jugu Zagore, odnosno zaleđu iza Biokova, na krajnjem istoku Splitsko-dalmatinske županije, između Makarskog primorja i Imotske krajine. Obuhvaća područje upravne jedinice Grada Vrgorca. Površine je 270,32 km2. Od obalnog morskog područja grad Vrgorac odvojena je planinama Biokovo i Rilić i obuhvaća udolinu između planinskih grebena Biokovo – Rilić i Šibenik – Matokit s pripadajućim planinskim padinama zabiokovske Župe do Vrgorca, zatim planinsko područje Šibenika i Motokita, kršku uvalu Bunina i zapadne dijelove povremeno plavljenih polja Rastoka i Jezera.
Drugi izvori razlikuju Vrgorsku krajinu i Župu. Župa je prema tim izvorima dio Vrgorske krajine. To je bila župa Vrhdol koja se još zvala i Gorska župa a obuhvaćala je ondašnja sela Zagvozd, Župu, Grabovac i Rašćane, a obuhvaćala je i dijelove teritorija s drugu stranu današnje hr-bih granice. |
Vjeko Vrčić, Vrgorska krajina
Prvo izdanje: Vrgorac, 1972. Drugo izdanje, 2016.; Nakladnik: Imotski, Udruga Kap; 178 str. Knjiga iz 1972. godine, o životu ljudi, običajima, kulturi i povijesti Vrgorske Krajine. Uključuje Župe: Kozica, Orah, Poljica, Stilja, Ravča, Veliki Prolog - Dusina, Zavojane i sam grad Vrgorac |
Prirodne cjeline Vrgorske krajine
Vrgorački kraj obilježavaju: visoko brdsko-planinsko područje na sjeverozapadu, te niska i zaravnjena krška polja na jugoistoku. Vrgorac svojim administrativnim granicama obuhvaća vrlo kontrastne prostorne cjeline uvjetovane različitim prirodno-geografskim i društveno-geografskim obilježjima s kršem kao temeljnom odrednicom. U širem smislu, moguće je izvršiti podjelu na dvije zone – prostor Zabiokovlja i istočnih padina Biokova i Rilića, te zaravnjeni prostor krških polja na jugoistoku. No, s obzirom na kompleksne prostorne razlike unutar obiju zona, vjerodostojnija je podjela na nekoliko cjelina nižeg reda, poglavito na temelju prevladavajućih prirodnih obilježja i njihova utjecaja na specifično oblikovanje jedinstvenih kulturnih krajobraza (Vukosav, 2006.):
(1) istočne padine Biokova
(2) Zabiokovska zavala
(3) brdsko-planinski prostor Zagore
(4) prostor Rilića
(5) prostor krških polja i uvala na jugoistoku.
(1) istočne padine Biokova
(2) Zabiokovska zavala
(3) brdsko-planinski prostor Zagore
(4) prostor Rilića
(5) prostor krških polja i uvala na jugoistoku.
Vrgorac
Grad Vrgorac smjestio se na prijevoju nadmorske visine 241 m između Matokita i južnih grebena brda Gradina (480 m), koje zajedno s jugoistočnim nastavkom Zveč (462 m) dijeli Vrgorsko polje od polja Rastok. Njegovo značenje dijelom je rezultat središnjeg položaja na raskrižju prirodno-geografskih cjelina krških polja (Rastok, Jezero i Bunina) i jugoistočnog kraka Vrgorskog gorja, te u nastavku Gradinom i Zvečom. No, unatoč blizini plodnih krških polja, Vrgorac se primarno razvijao kao trgovište, i to zahvaljujući povoljnom pograničnom položaju koji je imao kroz više od četiri i pol stoljeća.
Najbliži centri su Makarska udaljena 36 km, Metković 28 km, Ploče 28 km, Ljubuški 14 km i Split 100 km. Grad se sastoji od 28 mjesnih odbora, a cijelo područje se tradicionalno naziva Vrgorska krajina. Reljef prostora je većinom brdsko-planinski s malo niskih i zaravnjenih prostora. Status općine Vrgorac ima od 1806., a grada od 1997. godine. Administrativna cjelina Grad Vrgorac obuhvaća naselja Banja, Dragljane, Draževitići, Duge Njive, Dusina, Kljenak, Kokorići, Kotezi, Kozica, Mijaca, Orah, Podprolog, Poljica Kozička, Prapatnice, Rašćane, Ravča, Stilija, Umčani, Veliki Prolog, Vina, Višnjica, Vlaka, Vrgorac i Zavojane, među kojima naselje Vrgorac predstavlja administrativno središte. Površina Grada Vrgorca iznosi 284 km2 na kojoj su 2011. godine živjela 6572 stanovnika (godine 2001. - 7593 stanovnika), od čega je 2039 stanovnika popisano u gradskom naselju Vrgorac (2001. bilo ih je više - njih 2188). Vrgorska krajina ima kontinuitet naseljenosti od prapovijesti, a sam Vrgorac prvi put se spominje u prvoj polovici 15. stoljeća. Najvažniji kulturni spomenici potječu iz srednjeg vijeka (stećci i gomile) i iz vremena osmanlijske vladavine (turskih kula), pored toga tu su tvrđava Gradina, stara jezgra grada, Župna crkva, česma i park Duhanske stanice. |
Vrgorac Tragom baštine
Autor JOSIPA GOVORKO |
ZNAMENITOSTITvrđava GradinaVrgorska tvrđava Gradina smještena je na strmoj stijeni nad Vrgorcem, na strateškom gorskom položaju i raskrižju putova od primorja prema kontinentu. Odigrala je značajnu ulogu u hrvatskoj srednjevjekovnoj povijesti, a pri turskom nadiranju prema primorju imala je važan strateški položaj. Dominirala je kao središnja fortifikacijska građevina cijelim vrgorskim krajem. Sastoji se od tri cjeline; četverouglasta kula, centralni prostor sa stanovima i prezidi s vojarnom. Pristup Gradini čuva okrugla kula Avala, što ju čini teško neosvojivom. Tvrđava Gradina i okrugla kula Avala obnovljene su pod stručnim nadzorom konzervatora.
Kao središte Rastočke ili Gorske župe je dominirala cijelom vrgorskom regijom. Gorskom župom upravljale su Hrvatske plemićke obitelji Radivojević, Jurjević i Vlatković sve do druge polovice 15 st. kad tvrđava pada pod Tursku vlast. U razdoblju dvjestogodišnje osmanlijske vladavine tvrđava je proširena, a u neposrednoj blizini sagrađena je kula Avala koja je štitila prilaz tvrđavi Gradini. U podnožju tvrđave širilo se naselje u kojem su se isticale utvrđene kule obrambene i stambene namjene. 1690.godine tvrđavu osvajaju Mlečani koji zagrađuju prolaz tvrđave novim zidovima a u unutrašnjosti podižu kapelu sv. Ante. (Grg Vlatkovića). |
POVIJEST GRADINE I VRGORCA
Tvrđava datira iz predturskih vremena. Čini se da je grad u svezi sa tvrđavom. Prvi izvori koje poimence spominje Vrgorac tj. Vrhgolaz jesu povelje stranih kraljeva. Godina 1444./1445. aragonski kralj Alfons V. u povelji ga spominje kao jedno od važnijih mjesta Gorske župe. Povelja iz 1448. kralja Fridrika III. spominje grad Vrhgolaz kao posjed Kosača. S obzirom na to da je Vrgorac u prošlosti nazivan "Grad Vrh Gore" i poslije ,"Vrh Gorac", pretpostavlja se da je utvrda dobila ime po svom dominantnom položaju. Do osmanskih osvajanja, bila je važna u obrani. Osmanlije su ove krajeve okupirale 1477. godine. I onda je bila vrlo važna strateški. Vrgorac je istrpio dva stoljeća osmanlijske vlasti. Iz tog vremena ostalo je dosta očuvanih objekata, za razliku od ostatka južnih hrvatskih krajeva. Iz osmanskih vremena datira proširenje Gradine, jer je bila važno važna, pa je više puta nadograđivana i proširivana, a u blizini je izgrađena obližnja kula Avala koja je štitila prilaz tvrđavi Gradini. Oko Gradine još je izgrađen pojas kuća kula od kojih su neke bile dvokatne ili trokatne. Jedna je u naselju ispod Gradine. Zabiokovlje je u osmanska vremena bilo turska nahija a Vrgorac joj je bio sjedište. Od 1562. godine Zabiokovlje sudbeno ima drugo središte, kad je pripalo Makarskom, a poslije Imotskom kadiluku. Nakon prvih pokušaja oslobođenja Vrgorca od Turaka 1685., oslobođena je 1690. godine. Tad su Mlečani u unutarnjem dijelu tvrđave izgradili kapelu sv. Ante (Antuna). Pod Mletačkom Republikom Vrgorcem i Makarskom zapovijedao je isti providur. U mjestu je civilnu vlast obnašao je serdar (vojvoda), a na čelu sela bili su harambaše (kapetani). Iz mletačkih vremena su najstariji prikazi Vrgorca. Iz 17. stoljeća je prvi (1689. ili 1694.). Pisac smatra da je utvrda "Vergoraz" neosvojiva zbog svog položaja pa daje mogućnost Mletačkoj Republici zauzimanje Imotskog, Ljubuškog, Čitluka i Mostara. Drugi opis s početka 18. stoljeća (1708.) je crtež generalnog providura dalmatinskih utvrda G.Justera i treći je crtež mletačkog vojnog inženjera Ivana Frana Rossinia iz 1749. godine. Juster je zapisao da je tad utvrda imala veliku četverouglastu kulu, predziđe s vojarnom, zapovjednikov stan od tri zgrade i barutane, te već spomenutu kapelicu (crkvicu) sv. Antuna izgrađenu odmah po mletačkom zauzimanju. Tvrđava je imala zapovjednika. Obrambenu posadu tvrđave činili su sami stanovnici varoši kojom su upravljali poglavari i serdari. Važnost je izgubila austro-ugarskim zaposjedanjem BiH 1878. godine. WIKIPEDIJA: Gradina Kula AvalaKula Avala je fortifikacijski objekt. Smještena je između najviših četvrti Vrgorca i vrgoračke Gradine, pedeset koraka od vrata glavne utvrde. Položajem sa svih strana štiti pristup Gradini, što je čini gotovo neosvojivom. Slična je građevini u Kuli Norinskoj. Vrgorac je bio dva stojeća pod osmanskom vlašću i iz tog vremena ostalo je dosta očuvanih objekata, za razliku od ostatka južnih hrvatskih krajeva. Smatra se da je kula izgrađena za osmanlijske vlasti, jer oblikom podsjeća na osmanlijski stil građenja i vrlo je slična kuli u Drnišu. Mlečani su zauzeli Vrgorac od Osmanlija 1690. godine. Tim povodom prvi ju je oslikao i opisao mletački narednik Rubia u izvješću generalnom providuru mletačke provincije Dalmacije i Albanije Alessandru Molinu. Crtež je naslikan brzinski guščjim perom i pridodan izvješću. Nakon oslobođenja od Osmanlija osmanske kule nisu bile srušene, nego su bile mjesto stanovanja i povremeno obnavljane. Protjek vremena nagrizao je kulu pa je postala ruševina. Novi opis tvrđave datira iz 1749. godine. Opisao ju je mletački vojni inženjer Ivan Frano Rossini, koji ju je i prvi put nazvao Avala (arapski za "uzdignuti položaj"). Iz ovog opisa doznaje se da je ruševina i da je sazidana je od nepravilnih komada kamena. Naše doba dočekala je kao derutna ruševina.
OPIS KULE Iz Rubijevog izvješća imamo crtež Vrgorca iz 1690. gdje vidimo Avalu. Kula je valjkasta, zato što joj je baza krug. Glatki krov kule sukladno bazi je oblika stošca na kojem se vihori zastava. Zid je bio ravan. Krov je bio pričvršćen na zid. Krov je bio vjerojatno od drveta ili kamena. 1749. ulaz u kulu bio je na zapadu, uzdignut visoko i do nj se penjalo preko ljestava. Latinski križ urezan je na južnom dovratniku. Zid kule širine je 130 centimetara. Na zidu su dva reda puškarnica. Justerov crtež Vrgorca sa početka 18. stoljeća, potvrđuje da je izgled Avale s krovom ostao isti i za vrijeme mletačke vlasti, jedino što nije imala zastavu na krovu. Nakon restauracije u 20. stoljeću dodani su kameni zupci, kojih nije bilo u najstarijem prikazu. OBNOVA Budući da su se najviši dijelovi zidova polako urušavali, dio oko ulaza bio potpuno razoren, okolica zarasla u draču te je bila otežana za pristup, prišlo se obnovi. Restauracijom je obnovljena kula i obližnji bunar. Nakon ovih zahvata kula izgleda kao danas. Restauracija nije najbolje sprovedena. Vidljivo je iz dijela kule koji daje najprepoznatljiviji izgled, krov. WIKIPEDIJA: Avala (kula) Stara jezgra gradaStara jezgra Grada je središnjica varoši koja se razvijala u podnožju tvrđave Gradine. Polovinom 15, u 16. i 17. stoljeću, za vrijeme dvjestogodišnje turske vladavine, među potleušicama natkrivenim slamnatim krovovima sagrađene su kule koje su imale obrambenu i stambenu namjenu. U tom periodu, srednjovjekovna crkva pretvorena je u džamiju uz koju je izgrađen minaret. Nakon osmanlijske vladavine slijedi povratak Mlečana, austro-ugarska i francuska uprava tijekom 17. i 18. stoljeća. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća varošica dobiva osnovne karakteristike današnjeg izgleda izgradnjom Župne crkve NBDM, lijepim kamenim kućama imućnijih obitelji, Duhanskom stanicom s parkom, Mlinicu s generatorom za gradsku rasvjetu te kavom i česmom u čast varoši gdje su se okupljali i šetali mještani. Danas je to trg Korzo s terasama ugostiteljskih objekata na kojemu se odvijaju mnogobrojne gradske manifestacije. Park, perivoj Duhanske stanice, oformljen je s izgradnjom kamene zgrade za činovnike u prvom desetljeću 20. stoljeća. Kamene stijene, odlika dinarskog krša, središta su oko kojih su razvedene šetnice i tri uređena vidikovca. Lovor samonikli pratitelj krša, razvio se u stabla koji s gromadama stijena, škrapama i vrtačama, stazama i stepenicama tvore vrijedne arhitektonske sadržaje i posebnost parka kao jedinstvene forme parkovne arhitekture na Mediteranu.
Vrgorske kuleI danas se uočava veći broj kula u gradu, materijalnih ostataka osmanske kulturne baštine. Te su građevine ovdje izražene, kao rijetko gdje u Dalmaciji, brojem i svojim položajem u naselju, što je osobitost gradnje starog Vrgorca. Vrgoračke su kule dvokatne ili trokatne, većinom pokrivene dvostrešnim krovom i kamenom pločom. Građene su od 16. do 18. stoljeća, a po tradiciji pripadaju turskim gradnjama. U kulama, koje su imale stambenu i obrambenu funkciju, živjeli su feudalci, turski begovi, mletački namještenici, serdari i kapetani. Kule su bile sigurna prenoćišta fratrima, putopiscima i državnim poglavarima. U jednoj od kula rodio se i živio bard hrvatske književnosti Augustin Tin Ujević (1891.-1955.). Vrgorske kule čuvari su prošlosti, mnogih tajni i legendi. U gradu je danas očuvano osam turskih kula znane pod imenima Avala, Dizdarevićeva kula (Kapetanovića kula), Cukarinovićeva kula, Pakerova kula, Muminova kula, Raosova kula.
Četverokutna je trokatnica. Sastoji se od prizemlja, tri kata i potkrovlja. Pri vrhu su zazidana kruništa i nije isključeno da je ona, kao ostale kule u nizu dio srednjovjekovnog srušenog obrambenog zida. Stari ulaz nalazi se sa sjeverne strane, a do njega se u davnim stoljećima pristupalo skalama koje su se u slučaju napada mogle uvući u kulu i spriječiti napadača u prilasku. Kasnije je probijen niži južni ulaz.
Baza građevine je otprilike kvadrat, s južne strane visoka je 12 metara, a sa sjeverne 8 i pol metara. Zidovi su debeli između 80 i 100 centimetara. Kroz stoljeća je preuređivana više puta, posljednji put vjerojatno u 19. stoljeću. Sva kasnija uređivanja minimalno su zadirala u zatečeno stanje. Na kuli je postavljena spomen ploča, reljef akademske kiparice Marije Ujević, s likom pjesnika Tina Ujevića kao mjestu njegovog rođenja, pa se danas ova kula i naziva kula Tina Ujevića. Književna kritika Tina smatra najreprezentativnijim i najznačajnijim autorom hrvatskog pjesništva 20 st. Kula je obnovljena i zaštićena, sa sadržajima: etno zbirka, galerija, književna vitrina i suvenirnica. Posljednjih se godina vodilo dosta polemika, jer se godinama za ovu kulu mislilo da je u njoj rođen Tin Ujević, a sve se češće govori kako postoje dokazi da je Tin Ujević ipak rođen u kuli Cukarinovića, Fratarskoj kuli, kod današnjeg župnog ureda. Teoriju da je Ujević rođen u kuli Dizadrevića navodno su zagovarali Franići, u čijem je ona vlasništvu prije bila. Usprkos tomu, na kuli i daje stoji spomen-ploča Tinu Ujeviću i natpis kula Tina Ujevića. (IZVOR). Kula je okosnica mnogobrojnih kulturnih dogadaja. Od 1991. godine tradicionalno za rođendan Augustina Tina Ujevića, održava se sedmodnevna Kulturno-književna manifestacija "S Tinom u Vrgorcu". Od 1993. godine u Vrgorcu se dodjeljuje prestižna nagrada "Tin Ujević" koju dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika za najuspješniju knjigu poezije protekle godine. U kuli je smještena „književna vitrina" dobitnika nagrade "Tin Ujević" i sudionika kulturno-književne manifestacije "S Tinom u Vrgorcu". U kuli je umjetnička galerija u kojoj su donirana umjetnička djela "Theaterwindspiela" iz Berlina, a prigodno se organiziraju i izložbe stranih i domaćih umjetnika. ČLANCI Slavica Vuković, Zvuči nevjerojatno, ali kad dođete u Vrgorac, uvjerite se sami: Tin Ujević rodio se u dvije kule. Večernji list, 26.1.2018. Blog od Vrgorca grada, Dizdarevića kula u Vrgorcu. 12.1.2007. Fratarska kula
Još se naziva Cukarinovieva kula odn. kula bega Cukarinovića, prva je vrgorska kula u nizu krenuvši sa zapadne strane. Nakon oslobođenja Vrgorca od Turaka, Mlečani su kulu darovali fratrima koji su u njoj stanovali do izgradnje župne kuće 1906.g. U kuli je danas smještena župna zbirka sakralnih predmeta i dokumenata. U muzeju je izvorni križ s groba hrvatskoga pjesnika Tina Ujevića. Kuća je danas obnovljena. Pakerova kula Prateći niz očuvanih kula, može se naslutiti crta porušenog obrambenog zida. U tom slijedu, u sklopu novoizgrađenog staračkog doma (Imakulete), koji vode časne sestre, obnovljena je Pakerova kula. Pakerova kula, odnosno Raosova kula, kako se još naziva, izgrađena je kao slobodnostojeća zgrada unutar površine nepravilnog oblika, dužine oko pet metara a širine oko šest metara. Orijentirana je sjever-jug. Sastoji se od prizemlja, dva kata i potkrovlja. Datira se u 17. stoljeće. Martinčeva kula (kula Ante Martinca) U 18. stoljeću u kulu je uzidan rijedak rimski nalaz. To je kameni žrtvenik posvećen Jupiteru. Nalazi se u staroj gradskoj jezgri. Elezove kuće i Serdarova kuća (kuća serdara Polića) Stambeno-obrambeni sklop Elezove kuće u Vrgorcu sastoji se od dvije kuće, prislonjene jedna uz drugu, pravokutnog tlocrta, orijentirane sjever-jug. Iza sklopa Elezovih kuća nalaze se ostaci Serdarove kuće. Predstavljaju spoj fortifikacijske arhitekture sa obilježjima pučke arhitekture, a potječu iz bogate građevinsko-fortifikacijske aktivnosti iz druge polovice 17. stoljeća. Zaštićeno su kulturno dobro RH. Ovdje je živio posljednji vrgorački serdar Ivan Polić (1785. – 1851.), a u vrgoračkoj povijesti ostala je poznata jer je u travnju 1875. za posjeta Vrgorcu u njoj prenoćio austrijski car i hrvatsko-ugarski kralj Franjo Josip I. Tik do njih je Mumina kula. Muminova kula (Kula Mumin age Atlagića) Muminova kula izgrađena je kao slobodnostojeća zgrada, kvadratnog tlocrta, širine i dužine oko pet metara. Uz istočno pročelje prislonjeno je kameno stepenište s „balaturom”. Spoj je fortifikacijske arhitekture sa obilježjima pučke arhitekture, koja se ogleda u dogradnjama, vjerojatno izvršenim u 19. stoljeću radi stambene namjene objekta. Sama kula potječe iz druge polovice 17. stoljeća. Šabića kula OSTALE VRGORSKE ZNAMENITOSTI Spomenik Tina Ujevića Spomenik pjesniku postavljen 1991.godine na stotu obljetnicu njegova rođenja. Djelo je autora Kažimira Hraste. Župna crkva Urbanu cjelinu središta grada krasi crkva Navještenja Blažene Djevice Marije . Uz staru srednjovjekovnu crkvu na istome mjestu, za vrijeme turske vladavine sagrađen je minaret. Crkva je pretvorena je u džamiju, koju su franjevci pri osvajanju pretvorili u crkvu (1694.), te je minaret bio sačuvan do 1861. godine, iako je crkva-džamija popravljana 1859. Godine 1913. srušen je minaret i prema nacrtima iz 1908. arh. Ćira Ivekovića sagrađena je današnja Župna crkva koja je završena 1921. godine. Crkva je trobrodna, podignuta u neoromaničkom stili, s tri portala na pročelju i istaknutim zvonikom kojeg krase dva očuvana zvona iz 18. stoljeća. U oltaru se nalazi italobizantska Madonna, dok je druga vrijedna slika Madone bizantsko Umilenije s grčkim natpisima smještena u župnoj zbirci. Prema predaji sliku je nabavio vrgorački junak i serdar Rade Miletić čiji se grob nalazi u istoimenoj crkvi, kao i grob mučenika fra Ivana Rozića. Njena unutrašnjost uređena je 1932., a zvonik na pročelju nadograden je 1962. godine. Restauriranje župne crkve izvodi se od 1993. do 2006. Godine. Tijekom 2004. godine postavljen je reljef oslobođenje Vrgorca - akademskog kipara Petra Ujevića. Uz stara zvona iz 1793. postavljena su tri nova zvona 2005. godine. 2006. godine obnovljeno je pročelje, sreden okolni prostor, te izgrađena ljetna pozornica za mnogobrojna događanja. Crkva se nalazi u II. kategoriji spomenika kulturne baštine. Spomenik braniteljima domovinskog rata Autorica Zdenka Gugić Spomenik don. Mihovilu Pavlinoviću Arheološka nalazišta Kozica - U Kozici, na području Grada Vrgorca, nalazi se preko šesnaest arheoloških nalazišta prastarih tragova zakapanja, od kojih najstarija sežu i do 1900 godina p.n.e., dok su novija nalazišta iz kasnog srednjeg vijeka. Gomile i stečci - Rasprostranjeni su u ovom kraju i svjedoče o životu prastanovnika koji su bili stočari i ratnici. U Kotezima je uređen Arheološki park, s artefaktima iz 14.–15.st. a u Kokorićima se obavljaju istraživanja. U Prapatnicama u zaseoku Vukojevići nalazi se nekropola s tridesetak stećaka, jedinstveno povijesno nalazište i jedno od najvećih u Dalmaciji. |
Brošura Turističke zajednice Vrgorac o gradu Vrgorcu i okolici
Neke od osoba rođene u Vrgorcu
Tin Ujević
Vrgorac, 5.7.1891. - Zagreb, 12.11.1955.), hrvatski pjesnik. Tin Ujević rodio se u Dizdara kuli u Vrgorcu. Njegovo puno ime bilo je Augustin Josip Ujević, po starom običaju župe imotskih Poljica, gdje su svoj pokrštenoj djeci davana dva imena. Njegov otac, Ivan Ujević, bio je učitelj rodom iz Krivodola u Imotskoj krajini, dok mu je majka Bračanka,. Tin je rođen kao jedno od petero djece od kojih je dvoje umrlo još u djetinjstvu. S očeve je strane mogao naslijediti određen književni talent, budući da je ovaj, kao učitelj, bio sklon književnosti te je i sam pisao. Tin je prva tri razreda osnovne škole polazio u Imotskom, kada seli u Makarsku gdje završava osnovnoškolsko obrazovanje. Godine 1902. odlazi u Split gdje se upisuje u klasičnu gimnaziju i živi u nadbiskupijskom sjemeništu. U svojoj trinaestoj godini počinje pisati pjesme od kojih ništa nije sačuvano (po njemu je njegovo prvo djelo kratak tekst Voda koji je završio u košu za smeće nekog urednika). Godine 1909. Tin maturira u Splitu, odriče se mogućnosti zaređenja te odlazi u Zagreb upisujući studij hrvatskog jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Te iste godine objavio je svoj prvi sonet Za novim vidicima u časopisu "Mlada Hrvatska". Tin se od svog dolaska u Zagreb i druženja s mentorom Antunom Gustavom Matošem te suvremenicima Krešom Kovačićem, Ljubom Wiesnerom i dr. isticao kao gorljivi pravaš, zalažući se za neovisnost Hrvatske i slom Austro-Ugarske Monarhije. Nešto kasnije, 1912. kao pripadnik buntovnog mladog naraštaja hrvatskih intelektualaca, Ujević se do Prvoga svjetskoga rata, pa i početkom rata, kao emigrant u Parizu, više nego književnošću isticao političkim djelovanjem: mijenjajući svoju političku orijentaciju žestokim antiaustrijskim člancima u hrvatskom tisku i vatrenim govorima u Beogradu, zagovarao je ideju o srbijansko-hrvatskom jedinstvu i ujedinjenju Hrvatske i Srbije. Godine 1913. je zajedno s hrvatskim književnikom i publicistom Milostislavom Bartulicom pokrenuo list Ujedinjenje, u kojem su obojica zbog članaka okarakteriziranih kao žestoka protudržavna retorika bili uhićeni i zatvoreni na nekoliko mjeseci. Bio je član i Jugoslavenske nacionalističke omladine. Razočaran politikom unitarnoga jugoslavenstva zauvijek odustaje od političkih ambicija, predavši se do kraja književnosti i posebice poeziji. O svom rastanku s idejom jugoslavenskog jedinstva najbolje je napisao u svojoj pjesmi u prozi "Drugovima": "Mi smo imali da budemo jedna vojska. Ali srca su naša, o drugovi, bila podvojena: vi ste tražili korist, a ja samo ljepotu." Tinova književnost U početku vjerni obožavatelj Matoša, javno se odrekao Rabbia (članci Cezar na samrti; Barres i Oinobarres, 1911.) i zametnuo polemiku s njim, jedinu polemiku koju je Matoš želio izbjeći, pa je na grube Ujevićeve napade odgovarao iznenađujućom mlakošću. Očito, bio mu je drag ovaj Discipulus, možda i zato jer je osjećao njegov talent; a ni Ujević se nikada nije uspio do kraja rastati i udaljiti od Matoša, koliko god ga se odricao. Među njima je zauvijek ostala neka čudesna iracionalna veza. Pošao je dakle od Matoša i došao do Baudelairea, otkrivajući ga i prihvaćajući matoševskim iskustvima i poticajima. Baudelaireovski ponor doživljavao je u sebi kao najdublju poetsku opsesiju. Tako je Ujević išao tragom Baudelairea: opirući mu se. Isti odnos imao je i prema Rimbaudu. Njegov dramatični “Ispit savjesti” (u "Savremeniku" 1923.) otkriva rimbaudovske dileme, koje konačno rješava antirimbaudovski: nije se odrekao umjetnosti i vratio urednom građanskom životu kao Rimbaud, nego se odrekao urednoga građanskog života da bi se sav posvetio svojoj sumnji, to jest umjetnosti, u koju je možda upravo zato toliko sumnjao jer je toliko vjerovao u nju. Prve dvije zbirke pjesama, “Lelek sebra” (1920.) i “Kolajna” (1926.), dva neopetrarkistička ljubavna brevijara, napisao je tijekom rata u Parizu kao jedinstvenu zbirku; samovoljom nakladnika razdvojene su i tiskane u Beogradu, i to ćirilicom i ekavski. Izlazak druge zbirke dočekao je iz toga razloga s iznenađenjem i nezadovoljstvom. Do Drugoga svjetskog rata objavio je još zbirku “Auto na korzu” (1932.) i reprezentativni izbor svoga pjesništva “Ojađeno zvono” (1933.). Komunističke vlasti zabranile su mu 1945. javno djelovanje, pa je nekoliko godina živio kao anonimni prevoditelj. Tek izabranim pjesmama “Rukovet” (1950.), zaslugom Jure Kaštelana, koji ju je i priredio, Ujević se otkriva novom naraštaju čitatelja, da bi posljednjom zbirkom “Žedan kamen na studencu” (1954.) potvrdio vodeće mjesto u hrvatskom pjesništvu. Osobenjačkim načinom života skrivao je tajnu svoje intimnosti, pa je godinama bio u središtu pozornosti posjetitelja boemskih kavana i gostionica u Beogradu, Sarajevu, Splitu i Zagrebu, gdje je, tim redom, proveo sve godine života od povratka iz Pariza 1919. do smrti. ZANIMLJIVOST Najveća hrvatska pjesnička nagrada koju dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika je nazvana Tinovim imenom. Napoleonova cesta "Tragom baštine“ Dolaskom autoceste do Vrgorca stara Napoleonova cesta (D62), izgrađena 1808. godine, koja je do tada život značila za ovaj kraj, prometno je rasterećena i kao dio kulturne baštine postala okosnicom turističke ponude. Turistička, Napoleonova cesta "Tragom baštine“. u dužini od 25 km. proteže se cijelim vrgoračkim krajem prolazeći kroz samo središte Vrgorca. Obuhvaća cjelovitu regiju i turističku ponudu vrgorskog kraja. Ponuda obuhvaća i zaštićene kulturno-spomenike kulture kao što su tvrđava Gradina, stara jezgra Grada u kojoj se ističu župna crkva i nekoliko kula, Gradski park, Hotel Prvan, Etno selo Kokorići i Etno selo Veliki Godinj, nekoliko obiteljskih gospodarstava, restorana i kuća za odmor, pješačke i biciklističke staze, vinska cesta, te zanimljivosti kao što su arheološka nalazišta, ilirske gomile, stećke i crkve iz predturskog razdoblja, pučko graditeljstvo, te osebujnost krša i polja u kršu s mnogobrojnim selima i zaseocima, biserima pučkog graditeljstva. Ono po čemu Vrgorac mnogi prepoznaju, brendovi su: Tin Ujević i Festival s "Tinom u Vrgorcu“ , Dani Bikle i "Biklijada“, Vrgoračke jagode, kvalitetna vina s kontroliranim podrijetlom i proizvodi MI Pivac. IZVOR: TURISTIČKA ZAJEDNICA VRGORCA Moj se Vrgorac malo zatajio kao da ga i nema; u njemu su možda najfiniji duhovi i najčvršći organizmi. |
Greben i vrh Matokita
Usponom grebenom iz smjera Vrgorca. U pozadini desno vide se vrhovi Vrgorskog gorja: Sveti mihovil u obliku piramide i desno od njega Veliki Šibenik. |
MATOKIT |
Najviši vrh: Sveti Rok (1062 m); KOORDINATE: 43.2164, 17.3328
|
Matokit je južni gorski greben Vrgorskog gorja u Zagori, sjeverozapadno od Vrgorca, te istočno od Pivčeva polja u podnožju planine Mihovil. Pruža se u dužini od oko 9 km, dinarskim pracem sjeverozapad-jugoistok, uz malo skretanje u smjer istok-zapad. Na zapadu je usporedan s višim primorskim lancem Biokova, od kojega je odvojen dolinom Ravča - Rašćane. Na jugu je Matokit odvojen od Jadrana nižim primorskim grebenom Rilića s vrhom Susvid (1155 m), a na jugoistoku su Vrgoračko polje i dolina Neretve. Zapadnije, preko sedla Hajduk (oko 700 m) nadovezuje se na slijedeći greben Vrgorskog gorja – Mihovil, te dalje na Šibenik. Najviši vrh Matokita je Sveti Rok (1062 m). Jugoistočni kraj grebena planine izdiže se od gradskog područja Vrgorca, od prijevoja koji ga dijeli od brda Gradine. U morfološkom smislu, istočni dio planine područje je relativno strmih i jednoličnih padina, dok su na zapadu i sjeveru padine blaže, što je rezultiralo pojedinim morfološki složenijim zonama poput sustava ponikava u zoni Razdolje. Najviši vrh Matokita je Sveti Rok (1062 m). Ostali vrhovi na Matokitu su: Zagon (920 m); Kota 900 (900 m); Umac (650 m); Budim (497 m). Stjenoviti greben Matokita koji oštro dijeli dvije strane planine predstavlja najslikovitiji dio cijelog Matokita.
Latinsko ime Matokita je Monte Acutum, u prijevodu Oštra planina, naziv koji govori o njegovom obliku, odn. oštrom grebenu i strmim obroncima. Lokalno stanovništvo se najviše bavi stočarstvom, a zbog južne toplije klime su obronci Matokita naseljeni do nekih 800 m visine: sela Hajduk, Turić, Marinović itd. S obzirom kako njegov greben dominira nad gradom Vrgorcem, Matokit je najpoznatija, najprepoznatljivija i najposjećenija uzvisna Vrgorskog gorja. Najpopularniji planinarski usponi na Matokit su onaj iz smjera jugoistoka, grebenom iz samog Vrgorca, te pristup s juga na greben, iz zaseoka Jelavići kod Ravče. Duž sjeverne i južne padine Matokita provedena je biciklistička staza "Mate Svjetskog“. |
IZVORI I LITERATURA
Wikipedia - Matokit Hrvatski planinarski savez - Hrvatski vrhovi - Matokit Planine, moj planinarski dnevnik - MATOKIT - Sveti Rok (1062 m); 24. kolovoz 2009. HPD Pločno, Posušje, Uspon na planinu Matokit, 17.1.2012. Moj planinarski dnevnik - Planine i planinarenje, Biokovo -_ Uspon na Matokit - vrh Sv. Rok, 27.9.2013. |
Sveti Rok (1062 m)
Na vrhu Sveti Rok nalaze se ostaci kapele sv. Roka. Sam Sv. Rok je lijep kameniti vrh s kojega se pruža širok vidik na sve strane, posebno prema masivu Biokova i Hercegovini. Na vrhu se nalazi i metalni žig vrha, ugrađen u stijenu 40 m u ji. smjeru od vršne točke, a nekoliko metara ispod stijene je zid u koji je uzidana kutija za upisnu knjigu i figurica sv. Roka. Vrh je kontrolna točka (br. 19.10.) Hrvatske planinarske obilaznice. Razni izvori navore različite visine vrha, i to: 1062 m, odn 1063 m n.v.
Po svom biljnom pokrovu i fauni je greben Matokita dosta različit od Biokova i sličan južnijim gorskim grebenima Krivošije (Orjen) i Sniježnice Konavoske. Sjeverne padine grebena Matokita su blaže položene i većinom zarasle hrastovo-grabovim šumama (Ostrya carpinifolia). |
Sveti Rok Montpellier, Francuska, 1295. – Montpellier, 1327. Svetac rimokatoličke Crkve, hodočasnik, dobrotvor. Štovanje ovog sveca su uvelike proširili franjevci i kapucini. U Rimski martirologij ga je unio papa Grgur XIII. Spomendan mu je 16.8.. Zaštitnik je oboljelih od gube, kuge i kolere (i općenito od zaraznih bolesti), invalida, kirurga, protiv bolesti životinja (posebice pasa). Na dan sv. Roka, Rokovo, postoje tradicije hodočašćenja svetištima. U neretvanskom kraju, vjernici posebno slave sv. Roka od 1761. godine. IZVOR: WIKIPEDIJA |
Usponi na Matokit
Brdo je površinom maleno, ali je strmo i razmjerno visoko tako da od Ravče ili Vrgorca ima oko 3 sata uspona pri čemu se savladava visinska razlika od oko 700 metara.
Uobičajeni su pristupi vrhu:
1. markirana staza iz Vrgorca OTVORI
2. markirana staza iz sela Ravče (Jelavići), preko prijevoja Zagon OTVORI
Uobičajeni su pristupi vrhu:
1. markirana staza iz Vrgorca OTVORI
2. markirana staza iz sela Ravče (Jelavići), preko prijevoja Zagon OTVORI
|
Beusi / Kolaci (Stija) - greben - Sveti Rok Podastinje / Židići (Zavojane) - greben - Sveti Rok/ |
Kotezi
Crkva sv. Ante Pustinjaka u Kotezima
Crkva je postojala još za vrijeme turske vladavine i u njoj su franjevci iz Zaostroga puku držali obrede. To je najstarija crkva u Vrgorskoj krajini, smatra se da datira iz 15. stoljeća. Kapelica je nekoć,za turske vladavine, služila za pastoralnu djelatnost. |
Ravča
Ravča je jedno u nizu naselja uz glavnu prometnicu Split – Vrgorac, a smješteno je u neposrednoj blizini polja Jasena, oko 4 km zapadno od Vrgorca. Ravča je smještena u jugozapadnom podnožju Matokita, a dio zaselaka je u nižem prostoru zavale. Zaseoci Ravče su: Pranići, Trlini, Matkovica, Nikolići, Ledina i Jelavići. Ponikve su ovdje rijetke i malih su dimenzija, a ograničene su na područje zaselka Matkovica koje je smješteno u zaravnjenom dijelu krajnjeg jugoistoka ovog prostora. Brojni elementi u prostoru tipični su primjeri ljudske prilagodbe krškoj osnovi. Primjerice, u zaselcima se još uvijek nalaze zapuštene cisterne koje su još u 19. stoljeću u Ravči služile kao glavni element vodoopskrbe. Od drugih relevantnih značajki treba istaknuti i postojanje dviju lokava – lokve Vrba u Pranićima i manje lokve na području Ledine. O životu čovjeka u krškim prostorima kroz povijest svjedoče i gomile koje su raspoređene na pojedinim lokacijama u Ravči (u Pranićima, te južno od Matkovice). (Vukosav, 2006.)
Zavojane
Selo Zavojane nalazi se u zapadnom dijelu Vrgorske krajine, na južnom rubu najvišeg dijela Vrgorskog gorja. Selo se smjestilo u brdovitom, bezvodnom i vjetrovitom prostoru. Ovaj krški vapnenački teren obiluje brdima, poljicima, uvalama, vrtačama i dolinama. Čini ga 27 zaselaka. Zaselci ovoga naselja raštrkani su ponajviše u brdovitom području središnjeg dijela Vrgoračkog područja, između visova Mihovila, V. Šibenika, Malačkog briga, Miline zaside, Matokita i glavne ceste Split – Vrgorac (“Napoleonove ceste”). Zaselci koji pripadaju Zavojanima jesu Kasaba, Divići, Kosa, Duboka, Tamburovići, Rose, Perići, Pivci, Bajto, Božići, Židići, Ajduci, Beusi, Čovići, Zekulići, Bokšići i Jasena. Zavojane dijeli sudbinu sela u odumiranju. Mnogi od zaselaka su napušteni (preko 50% zaseoka je ugašeno), odn. prevladavaju staračka domaćinstva, zbog opće depopulacije i emigracije. Naselje je prema popisu iz 2001. godine brojalo ukupno 392 stanovnika. Središte naselja je zaselak Kasaba na južnim padinama središnjega planinskog prostora Vrgorskog gorja (Mihovil-Šibenik) u zoni između 410 i 430 m n.v. Najviši i najizoliraniji zaselak su Bokšići na oko 780 m n.v.
Ime sela Zavojane dolazi ili od riječi Zahojani (zahod odnosno zapad sunca), ili se odnosi na zavojito područje u kamenitim brdima (IZVOR: Zavojane, stranica o selu). Iz sela potječe više stručnjaka, pjesnika, književnika i dr. kao i najpozatiji hrvatski planinar Stipe Božić. S obzirom na prevladavajuće prirodnogeografske uvjete, u prostoru Zavojana agrarna je valorizacija ograničena na pojedine pogodne zone prisojnih padina. No, kao i većina sjevernih i središnjih vrgoračkih naselja, i Zavojane posjeduju elemente koji odaju tradicionalnu orijentiranost na stočarstvo. Od specifičnih elemenata ljudske djelatnosti u kršu, na području ovog naselja valja izdvojiti nezaobilazne kućne cisterne koje su još uvijek u uporabi, a pozicioniranje pojedinih zaselaka i putova u odnosu na lokve (lokva u Kasabi, Dubokoj, Perićima i Zekulićima) također ide u prilog ovom društveno-geografskom segmentu. Na ovome je prostoru i neobično mnogo gomila, poglavito između zaselaka Kasaba i Bajto, te sjeverozapadno od Jasene. Gomile su česti prapovijesni spomenici u pojasu pokretnoga submediteranskog stočarenja, a posebno su karakteristične za krčevine na kršu (Roglić, 2004.). POVEZNICE Zavojane, stranica o selu Crkva Porođenja Blažene Djevice Marije
Izgrađena je početkom 18. stoljeća u baroknom slogu. Župna crkva Porođenja Blažene Djevice Marije u Zavojanima monumentalna je, jednobrodna građevina s pravokutnom apsidom, orijentirana istok-zapad. Na južnoj strani crkve dozidana je manja građevina s masivnim pobočnim zidovima. U crkvi postoje tri drvena oltara eklektičnog tipa iz 19. stoljeća. Cijela unutrašnjost crkve je grafički prikazana. |
Stipe Božić
Zavojane, zaseok Pivci, 2.1.1951. Alpinist, putopisac, redatelj dokumentarnih filmova i emisija, zaposlenik HRT-a, član HGSS-a. Stipe Božić rođen je u Zavojanama. Roditelji su mu bili u zbijegu u El Shattu. Nakon osnovne škole preselio se k ocu u Split. Godine 1968. završava alpinističku školu u splitskom PD Mosor. Za vijeme služenja vojnog roka 1971. godine upoznao je Vikija Grošelja, budućeg velikog slovenskog alpinistu, i kasnijeg penjačkog partnera na mnogim himalajskim usponima. 1975. godine sudjeluje na ekspediciji u Hindukush u organizaciji PD Mosor. Tom prilikom, popeo se na 7492 m visoki Noshaq, ujedno i najviši vrh Afganistana. U proljeće 1979. organizirana je prva jugoslavenska ekspedicija na najviši vrh svijeta. Vođa ekspedicije je bio Tone Škarja, a jezgru su činili uglavnom slovenski alpinisti, od kojih je većina sudjelovala na uspješnoj ekspediciji na Makalu i prvenstvenom usponu po južnoj stijeni. Stipe Božić uvršten je u ekspediciju, kao jedan od dvojice hrvatskih alpinista. Cilj ekspedicije, osim prvog jugoslavenskog uspona na najviši vrh svijeta, bio je ispenjati i novi smjer po zapadnom grebenu. U tome je ekspedicija i uspjela, 13.5.1979. kad su novi smjer usponom na vrh zaključili slovenski alpinisti Andrej Štremfelj i Nejc Zaplotnik. Iako u početku ekspedicije nije bio u prvom planu, zahvaljujući dobrom snalaženju prilikom aklimatizacijskih uspona na planinu, Stipe Božić postao je partner u navezi Stanetu Belaku-Šraufu, koji je već u to vrijeme bio jedan od najistaknutijih slovenskih penjača i slovio je kao jedan od favorita za uspon na vrh. Zahvaljujući tome, Belak, Božić i sirdar Ang Phu činili su drugi navez koji se 15.5. uspio kao drugi navez popeti na vrh. Iako su bili predviđeni i daljnji usponi, ekspedicija je prekinuta nakon Ang Phuove pogibije u nesreći na planini. Ekspedicija na Mount Everest i uspješan uspon prvenstvenim smjerom uvrstili su dotad malo poznatog Stipu Božića u red vodećih jugoslavenskih i svjetskih alpinista. Kamerom je snimao dijelove ekspedicije, uključujući i dolazak na vrh pa je ova ekspedicija je uvelike odredila njegov daljnji životni put. HIMALAJSKE EKSPEDICIJE 1980-IH 1981. Božić sudjeluje na ekspediciji na četvrti vrh svijeta, Lhotse. Ekspediciju je organizirao Aleš Kunaver, a sačinjavali su je pretežno slovenski penjači. Cilj ekspedicije bio je prvenstveni uspon preko južne stijene Lhotsea, u to vrijeme jedan od najvećih himalajskih problema. Ekspedicija nije uspjela u usponu na vrh, ali su Franc Knez i Vanja Matijevec dosegli vršni greben i zaključili uspon preko južne stijene. Stipe Božić je odigrao važnu ulogu na ekspediciji, te je u solo usponu postavio šesti visinski logor na visini 8100 m. 1983. organizirana je prva splitska ekspedicija u Nepalsku Himalaju, na Manaslu. Ekspediciju je organizirao Vinko Maroević, a uz Stipu Božića, činili su je uglavnom splitski penjači iz PD Mosor. Ekspediciji su se priključili i slovenski penjači Viki Grošelj i Nejc Zaplotnik, kako bi pomogli svojim iskustvom. Ekspedicija je dobro napredovala i postavila tri visinska logora do 7000m. 24. travnja, u ledenom odronu poginuli su Ante Bućan i Nejc Zaplotnik, te je ekspedicija prekinuta. 1984. godine, opet je organizirana ekspedicija na Himalaju. Ovog puta ekspedicija je brojala samo četiri člana, a sudjelovali su uz Stipu Božića Viki Grošelj, Aleš Kunaver te Edvard Retelj. Ekspedicija je uspješno završena usponom na vrh Stipe Božića i Vikija Grošelja. 1989. godine, Viki Grošelj i Stipe Božić priključili su se makedonskoj ekspediciji koja je pokušavala prvi uspon na Mount Everest. Grošelj i Božić su prvenstveno imali cilj popeti se na Lhotse, u čemu je Grošelj uspio 30. travnja. Stipe Božić je morao odustati na 8200 m zbog ozeblina. Svega desetak dana poslije, uz Makedonca Dimitara Ilijevskog, uspio je i uspon na Everest, po normalnom smjeru. Na silasku je Dimitar Ilijevski zalutao i smrznuo se na planini. Bio je to drugi Božićev uspon na najviši vrh svijeta, i po drugom smjeru, po čemu je prvi Europljanin, nakon Reinholda Messnera, kome je to uspjelo. HIMALAJSKE EKSPEDICIJE 1990-IH Devedesetih godina, u organizaciji samostalnog Planinarskog saveza Slovenije, organizirane su brojne i jake ekspedicije na najviše vrhove Himalaje. Zahvaljujući svom iskustvu, i činjenici da je bio penjački partner tada vodećem slovenskom alpinisti Vikiju Grošelju, Stipe Božić je bio redovito pozivan na te ekspedicije, često i kao snimatelj. U svibnju 1991. godine, pod vodstvom Tone Škarje, organizirana je vrlo jaka ekspedicija u gorje Kančendzenge. Ekspedicija je imala cilj uspon na sve vrhove planine, osim Kangbačena i Yalung Kanga, na koje su se popele ranije slovenske ekspedicije. Stipe Božić se zajedno s Vikijem Grošeljem popeo na glavni vrh (8566m), 1. svibnja 1991, te tom prilikom prvi puta istaknuo hrvatsku zastavu na nekom himalajskom osamtisućnjaku. U sklopu iste ekspedicije, Uroš Rupar se popeo na srednji vrh (8482m), a Andrej Štremfelj i Marko Prezelj u alpskom stilu po prvenstvenom smjeru na južni vrh (8476m). Nakon Grošelja i Božića, uspon na glavni vrh pokušalo je još dvoje slovenskih alpinista, međutim poginuli su u padu nakon što su se povlačili u nevremenu, malo ispod vrha. Ekspedicija je unatoč tome dobila brojna priznanja, a Štremfelj i Prezelj za svoj uspon i prestižnu nagradu Zlatni cepin 1992. godine, pod vodstvom Tone Škarje, Božić je sudjelovao na neuspjeloj ekspediciji na Annapurnu 1993. godine, Božić se priključio slovenskoj ekspediciji pod vodstvom Tomaža Jamnika na K2. Zajedno s Vikijem Grošeljem te Zvonkom Požgajem i Carlosom Carsogliom uspješno se popeo na vrh. 1995. godine, ponovno sudjeluje na slovenskoj ekspediciji na Annapurnu, ponovno pod vodstvom Tone Škarje. Ni ovoga puta Božiću nije uspio uspon na sam vrh, ali je uspon uspio braći Andreju i Davoru Karničaru, koji su potom obavili prvi skijaški spust s vrha. Na vrh se kasnije sam popeo i Tomaž Humar kojeg će Stipe Božić kasnije pratiti kao snimatelj i savjetnik u njegovim solo usponima. USPON NA NAJVIŠE VRHOVE SVIH KONTINENATA Nakon uspješnih uspona u Himalaji, Stipe Božić se posvetio usponima na najviše vrhove svih sedam kontinenata. 1996. popeo se na najviši vrh Sjeverne Amerike, Mt. McKinley. Iste godine popeo se i na Kilimanjaro i Mount Kenya, dva najviša vrha Afrike, te na Anconcaguu te Ojos del Salado, najviše vrhove Južne Amerike. 1997. popeo se na najviši vrh Australije Mount Kosciusko, te na Mount Cook na Novom Zelandu. Iste godine popeo se i na najviši vrh Anktartike Mount Vinson. 1999. Sudjeluje na međunardonoj polarnoj ekspedicije, te dolazi na Sjeverni pol. SNIMATELJ Počevši pratiti s kamerom još svoje prve himalajske uspone, i sve svoje kasnije uspone nosio je kameru. Njegova prva TV serija je 7 vrhova, u kojima je prikazao svoje penjačke uspone u Himalaji i najviše vrhove svijeta. Kasnije je snimio i druge serije, od kojih su najpoznatije Dubine, Od Sibira do Sjevernog pola, Planine Hrvatske, te Svete planine svijeta. Krajem 1990ih godina često je pratio tada jednog od vodećih svjetskih solo penjača, slovenca Tomaža Humara. Humara je pratio na njegovom najpoznatijem solo usponu kroz južnu stijenu Dhaulagirija 1999. Tom je prilikom snimio je film Dhaulagiri express, koji je kasnije nagrađivan. Humara je snimao i u El Capitanu (penjući smjer Reticent Wall na temelju kojeg je Božić snimio film), a pratio ga je i na Nanga Parbatu 2005. godine, kada je Humarov neuspješni uspon završio jedinstvenim i spektakularnim helikopterskim spašavanjem. FILMOGRAFIJA Hindukush 1975.: snimatelj - Lhotse south face 1981.: snimatelj - Kang Guru 1982.: snimatelj i redatelj - Manaslu 1984.: snimatelj i redatelj - Anapurna south face 1992.: snimatelj - Zašto (Why - Everest 1979.): snimatelj i redatelj - K2 Triumph and Tragedy: snimatelj i redatelj - Lukina Jama: snimatelj i redatelj - Oluje nad Kijevom: snimatelj i redatelj - 7 Vrhova (TV serija od 18 filmova): snimatelj i redatelj - Dubine (TV serija od 10 filmova) snimatelj i redatelj - Od Sibira do Sjevernog pola: snimatelj i redatelj - Planine Hrvatske: snimatelj i redatelj (TV serija od 10 filmova) - Krš i more: snimatelj i redatelj (TV serija od 10 filmova) - Iakri nad Kupresom: snimatelj i redatelj - Faros Paros: (TV serija od 3 filma) snimatelj i redatelj - Reticent Wall: snimatelj i redatelj - Dhaulagiri Express: snimatelj i redatelj - Svete planine svijeta :(TV serija od 10 filmova) snimatelj i redatelj - Rijeke Hrvatske: (TV serija od 10 filmova) snimatelj i redatelj - Pustinje svijeta: (TV serija od 10 filmova) snimatelj i redatelj - Tragom pradjedova: snimatelj i redatelj - Nazovi 112: (TV serija od 10 filmova) snimatelj i redatelj IZVOR - WIKIPEDIJA: Stipe Božić |
Stilja
Stilja ima slične položajne značajke kao i zapadnije naselje Zavojane. Ono je u potpunosti smješteno u zatvorenom prostoru između istočnog dijela masiva Šibenika na sjeveru i planine Matokit na jugu. Zaselci Stilje su Turići, Kolaci, Beusi, Maršići, Tolji, Divići, Kurilji, Grljušići, Gumanci i Granići. Svi ovi zaselci zajedno imaju 376 stanovnika (2001.). Zona sjevernih zaselaka Divića, Tolja, Grljušića, Gumanaca i Granića nalazi se neposredno južno od brdskog područja Kruševice, odnosno istočnih uzvišenja Ober i Medviđa ploča. Predio ovih zaselaka specifičan je po brojnim zdencima koji su postali i toponimi, odnosno nazivi za određene zone u blizini Stilje (Toljevi bunari, Granića bunari i Zečev bunar). Ovdje su pojedine ponikve ograđene suhozidima i agrarno iskorištene, premda je ovo planinsko naselje u najvećoj mjeri bilo zona pokretnog stočarstva, o čemu svjedoče staje na sjeveroistoku i lokve u samim zaselcima. (Vukosav,, 2006.)
Selo se administrativno nalazi u sastavu Grada Vrgorca. Mate Šimunović
Stilja kod Vrgorca, 1900. − Vrgorac, 1969. Svjetski putnik i putopisac, zbog njegovih ga je putovanja lokalno stanovništvo prozvalo Mate Svjetski. Mate Šimunović zvani Mate Svjetski putovao je svijetom zajedno sa svojim psom Globusom. Na put je krenuo 1928. godine i tijekom 19 godina Šimunović je prevalio biciklom, pješice i jedrilicom 360.000 kilometara na pet kontinenata. Na svom putovanju obišao je 70 država. Stigao je i do brojnih otoka u Indijskom i Tihom oceanu, gdje se susretao s domorocima koji ranije nikada nisu bili u dodiru s civilizacijom. Svojedobno su o njegovim putovanju pisale ugledne novine poput New York Timesa, La Prensa, El Telegrafo, The Straits Times, Shangai Herald i druge.. Mate je o svojem putovanju vodio dnevnik i snimio više tisuća fotografija. U tu njegovu putničku knjigu potpisali su se brojni državnici i strane osobe, njegovi domaćini, a ispunio je i 26 dnevničkih bilježnica. Kada se pred obalom Sumatre njegova brodica prevrnula pas Globus spasio mu je knjigu. Mate je snimio na stotine fotografija te je pisao dnevnik. Nakon 19 godina putovanja Mate se 1947. godine brodom vratio u Bakar iz Egipta. Drugoga dana ga je u Zagrebu uhitila OZNA zato što je fotografirao grupu žena pred jednim dućanom u Ilici dok su čekale u redu za robu na točkice. Jugoslavenska mu vlast do njegove smrti 1969. nije dopustila izlazak iz države i nastavak putovanja. Hrvatski alpinist Stipe Božić je snimio dokumentarni film Mate Svjetski o putovanju svjetskog putnika Mate Šimunovića koji se prikazivao na HRT-u. Godine 2013. objavljena je i knjiga njegovih zapisa Ja, Mate Svjetski. Mate je po dolasku u Jugoslaviju stalno bio sumnjiv i zatvaran. Imao je san o snimanju dokumentarnog igranog filma, no to se nije ostvarilo. Do kraja života je radio u Vjesnikovoj trafici u Vrgorcu gdje je znatiželjnicima pričao uspomene s putovanja i pokazivao svoju putničku knjigu. Nazvali su ga zato Mate Svjetski. Pedesetih godina nekoliko je tadašnjih novina objavilo članke o njegovim putovanjima. A onda je zaboravljen. Umro je 1969. godine i pokopan u rodnom selu Stilja. IZVORI WIKIPEDIJA: Mate Šimunović FOTOGARD: Mate Svjetski Stipe Božić je zapisao o Mati Šimunoviću: |
MATE SVJETSKI - First and Best World GLOBE-TROTTER from Vrgorac, Croatia
Datum objavljivanja: 26.4.2017. Izvorni opis: 19 years on the Road 360 000 km walking, sailing, on bike, on horse, alone with a dog visit 70 countries on 5 continents Become a friend with many leaders and important people of the World - this is Mate Šimunović, born in Vrgorac , Croatia. Director - Stipe Božić Hrvatska Televizija 2012 Ja, Mate Svjetski
MATE ŠIMUNOVIĆ Nakladnik: V.B.Z.: 236 str., meki uvez Ova knjiga spomenik je možda i najvećem, ne samo hrvatskom nego i svjetskom, globtroteru. Pogotovo ako se uzme u obzir da je naš junak u svom devetnaestogodišnjem putovanju prešao 360.000 kilometara posve sam, bez logistike kakvu danas poznajemo. Zato se danas, svi mi koji se nazivamo svjetskim putnicima, moramo pokloniti Mati Svjetskome, najvećem od svih globtrotera, pravom pustolovu, koji je do jučer bio nepravedno zaboravljen. Stipe Božić, alpinist koji se popeo na najviše vrhove svih kontinenata Stigli ste do mene u Indiju i dokazali da udaljenost ne postoji. Rabindranath Tagore, 1937., dobitnik Nobelove nagrade za književnost I predsjednik SAD-a Hoover potpisao se u putničku knjigu Mate Šimunovića, jugoslavenskog svjetskog putnika koji je pješice i na biciklu prešao 35.000 milja. The New York Times, 1931. Svijet je kao selo za Matu Šimunovića, jugoslavenskog globtrotera koji je od 1929. posjetio 64 zemlje na pet kontinenata. The Shanghai Times, 1946. |
Sveti Mihovil i Veliki Šibenik
Pogled iz sela Kljenak, na cesti Makarska - Ravča, na zapadni dio Vrgorskog gorja. Lijevi vrh je Sveti Mihovil, a pozadi njega Veliki Šibenik. Podno Mihovia vide se kuće sela Zavojane. |
VELIKI ŠIBENIKPlanine Mihovil i Šibenik zanimljivi su planinarski predjeli s izazovnim stazama i vidikovcima s čijih se vrhova otvara pogled na more, obalu i kontinent. Raščanska dolina dijeli ih od biokovskog masiva. Planinar, alpinist i putopisac, Stipe Božić rođen u podnožju ovih planina i svoje prve planinarske korake započeo je u svom rodnom kraju. Pješačke staze Mihovila imenovane su u pješačke staze Stipe Božića. Atraktivnost ovih staza upotpunjavaju slikovita sela i zaselci, biseri pučke arhitekture, mnogobrojna arheološka nalazišta, autentična flora i fauna te lovišta koja uz razvoj ruralnog turizma imaju veliki potencijal.
IZV: TZ VRGORAC PLANINARSKE NOVOSTI
Planinarska kuća "Studenka" (u izgradnji)
2018. godine Studenka Kreher Pivac, rođena Zavojančakna koja živi u Njemačkoj, i formalno je na 25 godina planinarima Vrgorca besplatno ustupila kuću u Podašibeniku (stari brdski zaselak Pivci). Planinarska kuća "Studenka" (to je buduće ime kuće) biti će prvi planinarski objekt na području Vrgorskog gorja i okolice Vrgorca. Kuća se nalazi na idealnom mjestu iza Svetog Mihovila (Mijovila), na obroncima Velikog Šibenika (1314 m) najvišeg vrha Vrgorskog gorja, a sama kuća je na 850 m n.v. IZVOR 2021. godine Markiranje staza
19.12.2020. članovi HPD "Vrgorac" i prijatelji dovršili su markiranje planinarske staze Lukovi - Bestrine - grebenom na Veliki Šibenik te spoj od Bestrina prema Podašibeniku (planinarska kuća "Studenka"). Ovime su uređene i markirane staze prema "Studenki" i Šibeniku iz tri pravca - iz Podastina, iz Bokšića i iz Lukova. Planinarska karta
2019. godine tiskana je planinarska karta koja obuhvaća Vrgorsko Gorje i Rilić (Južni dio Biokova). Na tom projektu zajedno su radili HGSS, HPD "Vrgorac", HPD "Adrion" Gradac, te turističke zajednice Vrgorca, Gradca i Drvenika. Informativni putokazi 2019. Priprema se postavljanje informativnih putokaza za planinarske staze po Sv. Mihovilu-Mijovilu i Velikom Šibeniku (Vrgorsko gorje). Putokazi će biti postavljeni u Ravči, Dragljanima i u Zavojanima kod skretanja prema Podastinama, a jedan će biti postavljen na prijevoju Pola na Mijovilu kod raskrižju staza za vrh Sv. Mihovil i Veliki Šibenik. |
Veliki Šibenik (Vrgorsko gorje)
Autor: Planinarstvo; Datum objavljivanja: 25.11.2009. Opis. Uspon na Veliki Šibenik (1314 m), najviši vrh Vrgorskog gorja, 22. studenoga 2009. Veliki Šibenik (1314 m) - Vrgorsko gorje
Autor: Planinarstvo; Datum objavljivanja: 1.10.2008. Opis: Uspon "Didinom stazom" iz Poljica Kozičkih na najviši vrh Vrgorskog gorja. Ekipa: Sandra, Marijana i Vinci |
Stožac Svetog Mihovila
Ovaj se vrh strmo uzdiže nad Zabiokovskom udolinom i iznad sela Kozica, Vlaka i Zavojane.. |
SVETI MIHOVILSveti Mihovil, odnosno kako ga lokalni stanovnici zovu Mijovil ili Miovil, visok je 1247 m.
Na vrh je moguće uspesti se iz sela Podastina, prema prijevoju, potom uz hrbat Mihovila, te do vrha. Ovaj je dio dosta izgorio 2017. godine nakon požara koji je izazvao udar groma. S vrha planine se vidi i Jadransko more (otok Hvar). Fotografije s uspona: POGLEDAJ Staza - Zavojane (Podastinje) - Sveti Mihovil - planinarenje.hr Uspon na Mijoviju |
Sv. Mihovil (1247 m) - Vrgorsko gorje
Autor: Planinarstvo Opis: Sv. Mihovil je svojom piramidalnim oblikom jedan od najprepoznatljivijih vrhova Zabiokovlja, manjeg planinskog lanca istočno od Biokova. Iako ima visinu od 1247 metra, i time se ne može poređivati s vrhovima Biokova, uspon na ovaj vrh je također zahtjevan, posebno u drugog polovici uspona - potrebno je oko 2 sata kako bi se na vrh uspelo od sela Zavojane. Vidici s vrha su na Biokovo, otoke Korčulu i Hvar, poluotok Pelješac, hercegovačke planine i dr. |
Kozica
Jugoistočno od Rašćana, u širem i složenijem jugoistočnom dijelu župsko-rašćanske udoline, smješteno je naselje Kozica sa svojim zaselcima Rotni Dolac, Bušelići, Štulići, G. Ravlići, D. Ravlići, Rudeži, G. Antunovići, Pucari i Vuletići. Područje gdje se nalazi većina zaselaka, prostor je podnožja brdskog prostora Vrgorskog gorja (sjeveroistočna strana udoline), čije se padine na ovoj lokaciji nazivaju Kobilja, te podnožje i zapadne padine planinskih predjela. S obzirom na zastupljenost prisojnih padina, ovi zaselci intenzivno agrarno iskorišćuju taj čimbenik pa su padine agrarno valorizirane sve do nadmorske visine od 710 m i najvišeg zaselka Rudeži. Na području Kozice pojavljuje se i nekoliko slabijih izvora koji se koriste u vodoopskrbi (Vrutak, Kupinovice i jedno vrelo u G. Antunovićima), a u podnožju postoje i izvori uređeni u česme (u Katićima i D. Ravlićima). (Vukosav, 2006.)
Dragljane
Oko tri i pol kilometra jugoistočno od Kozice, također duž prometnice Split – Vrgorac, smješteno je naselje Dragljane (94 stanovnika prema popisu iz 2001.) sa svojim zaselcima Majstorovići, Vujčići i Jelaši. Župsko-rašćanska udolina se kod Dragljana spušta do 290 m n.v., te gubi morfološku homogenost koja je specifična u sjeverozapadnom dijelu udoline. (Vukosav, 2006.)
Jasena polje
Na području između Dubrave i Ravče zona je plodnog i agrarno valoriziranog tla koju lokalno stanovništvo naziva Jasena polje, te je za lokalno stanovništvo vrlo značajna kao važna poljoprivredna zona. Prostor Jasene u stvari pripada raštrkanomu planinskom naselju Zavojane. Ovdašnji zaselci su Jasena-Majići i Jurilji. Problem s kojim se suočava Jasena identičan je problemu većih krških polja na jugu, a to je nesrazmjer između količine oborina i mogućnosti terena da propusti viškove vode, tako da je u vrijeme obilnih oborina i ovaj prostor povremeno poplavljen. Voda se odvodi kroz jamu Ponor, te se pretpostavlja da se odatle cijedi prema uvali Bunina. (Vukosav, 2006.)
Rašćane |
WIKIPEDIJA: Rašćane
|
Rašćane je naselje u sastavu grada Vrgorca u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Ime je dobilo po hrastu, tj. hrastovim šumama kojima je taj kraj ranije obilovao (Hraštane -> Hrašćane -> Rašćane).
ZEMLJOPISNI POLOŽAJ Rašćane je smješteno dijelom (nekadašnje Donje Rašćane) u zabiokovskoj udolini - djelu Župsko-rašćanske udoline koji pripada Gradu Vrgorcu, a koja se pruža pravcem sjeverozapad – jugoistok i nalazi se na oko 300 m nadmorske visine, a drugim dijelom na obroncima planine Strana između 500 i 600 m nadmorske visine. Graniči sa naseljima Kozicom na jugoistoku, Poljicima Kozičkim na istoku, selima Župom, na zapadu, Rašćanima Gornjim na sjeverozapadu, Slivnom na sjeveru, a na jugu i jugozapadu je planina Biokovo. Jugozapadna strana Rašćana nalazi se većim dijelom na području Parka prirode Biokovo, čija je sjeveroistočna granica državna cesta D62. Rašćanska (raška) udolina je još u vrijeme Rimskog Carstva bila dobro prometno povezana u smjeru sjeveroistok – jugozapad povezujući Epetion (Stobreč) i Epidaurus (Cavtat). Na njenom se sjeveroistočnom dijelu nalazi relativno malo (usko i dugačko) krško polje (ilovača pomiješana sa šljunkom) koje je najvećim dijelom zasađeno vinovom lozom, dijelom manjim voćnjacima, a dijelom je zapušteno. Obradive vrtače (lokalni naziv „dolac“) na sjeveroistočnim padinama Biokova te na brdu Strani se uglavnom ne obrađuju. Osim državne ceste D62 kroz Rašćane, točnije njegovim sjevernim dijelom, prolazi autocesta A1 s koje se do Rašćana može doći izlaskom na čvoru Zagvozd ili Ravča. RAŠĆANSKI (RAŠKI) ZASEOCI Zaselci, koji se lokalno nazivaju košiluci (inačica turcizma komšiluk), razbacani su po rašćanskoj (raškoj) udolini između sela Župa i Kozica, te oko plodnih vrtača na Strani. Rašćane tradicionalno ima 26 manjih i većih zaselaka, i to: Ljubeć, Rotni Dolac, Lužine, Rupa, Vodenjak, Gomila, Družijanići, Zelići, Grkljani, Boduli, Mali Godinj, Ožići, Veliki Godinj, Pejkovići, Njivice i Čelj koji su smješteni u i oko rašćanske (raške) udoline te Belaići, Knezovići, Bebeci, Panžići (Pandžići), Polizi, Sokoli, Moruklje, Gradina, Bašići i Nuići (Lauci) na Strani. Neki zaselci su danas napušteni i u njih samo povremeno zalaze potomci nekadašnjih žitelja, kao što su Ljubeć, Belaići (taj je zaselak potpuno uništen gradnjom autoceste A1), Knezovići, Bebeci, Panžići, Polizi, Bašići, Nuići i Gradina. Dio tog stanovništva je izumro ili odselio u veće gradove poput Splita, Makarske i Vrgorca, a dio živi na drugim lokacijama (novim zaselcima) u Rašćanima, kao što su Knezovića Selo, Bašića selo, Bebekovo Selo, Panžića Selo i Zavodac. To su najčešće bile tzv. vinice, tj. manje zgrade s podrumom za vino u blizini vinograda koji se prostiru na polju u rašćanskoj (raškoj) udolini te na ogranku toga polja koji "zadire“ u obronke Strane, a koji se zove Zavodac. STANOVNIŠTVO Po popisu iz 2011. godine imalo je 130 stanovnika hrvatske nacionalnosti, u 85 kućanstava (2001. bila su 204 stanovnika). Stanovništvo Rašćana je stalno raslo sve do Prvog svjetskog rata. Vrhunac po broju stanovnika Rašćane doživljavaju 1925. godine kada su ukupno Gornje i Donje Rašćane imale 2078 stanovnika, No tada je taj broj počeo opadati zbog rata i prvog većeg zabilježenog iseljavanja u primorska sela i gradove te u Australiju, Argentinu, SAD, Kanadu i u druge prekomorske zemlje. Nakon Drugog svjetskog rata, a prema popisu iz 1948. godine, broj stanovnika je gotovo dosegao onaj iz popisa 1921. godine što je bio očiti znak "oporavka“ stanovništva Rašćana. Međutim, statistički podaci Državnog zavoda za statistiku bilježe veliki pad broja stanovnika već pri popisu iz 1953. godine. To je stoga što je, do tada jedinstveno selo, 1952. godine podijeljeno na dva dijela, i to: Rašćane Gornje i Rašćane (R. Donje). Pedesete i šezdesete godine 20. stoljeća i razvoj industrije u većim gradovima doveo je do preseljenja čitavih obitelji u primorske gradove, najčešće u Split i Makarsku, ali i do ponovnog značajnog odlaska "u svit“, kako su lokalni stanovnici nazivali iseljavanje u prekomorske zemlje. Takva depopulacija nastavljena je sve do današnjih dana i prijeti skorim potpunim nestankom stanovništva sa stalnim boravkom u Rašćanima. U Rašćanima se mogu naći slijedeća prezimena: Bašić, Bebek, Belaić, Bušelić, Družijanić, Erceg, Grepo, Kovačević, Lendić, Nuić, Ožić, Ožić-Bašić, Ožić-Bebek, Panžić, Pavlinović, Pejković, Prgomet, Selak, Sokol i Vranješ. Stanovnici Rašćana su pretežito katolici, a u selu postoje dvije katoličke crkve: Sveti Mihovil i Sveti Stjepan. Uz ostatke nekadašnje stočarske djelatnosti na okolnim padinama Biokova i visoravnima oko visova Vrgorskog gorja na suprotnoj strani, u ovom je naselju izražena ratarska komponenta, poglavito zahvaljujući plodnom tlu u zaravni, odnosno u pojedinim ponikvama (poput ponikve Čelj u istoimenom zaselku). POVIJEST Na području Rašćana za sada nema nikakvih nalaza i dokaza o životu iz prapovijesnog doba, ali o naseljenosti područja Rašćana još u doba od nekoliko stoljeća prije Krista svjedoče mnogobrojne gomile u kojima su pronađeni grobovi s kosturima za koje se zna da pripadaju Ilirima, odnosno ilirskim odličnicima (poglavarima naselja, obitelji i sl.). Na predjelu Grebine nalazi se skupina stećaka na kojima se mogu vidjeti neki karakteristični simboli s istoka, poput kukastog križa i polumjeseca. Kada su Hrvati naseljavali područje Dalmacije naselili su i područje Rašćana koje je bilo u sastavu župe Gorske koja se prvi put spominje Ljetopisu popa Dukljanina u 12. stoljeću. Različiti povijesni izvori Rašćane najčešće navode kao sastavni dio Vrdola, koji se u pisanim dokumentima prvi put spominje u Kreševskoj povelji 12.8.1434. godine. Međutim, ta ista povelja navodi i „... u Gorskoi župi: selo Draglan s pravimi, mejami i kotari i selo Kozicu s pravimi, mejami i kotari i selo Hraštane s pravimi, mejami i kotari i selo Vrh Doo s pravimi, ...“ Dakle, pored sela Vrh Doo (Vrdol) u Kreševskoj povelji se posebno spominje selo Hraštane (i to ne u sastavu sela Vrh Doo), koje mora biti današnje selo Rašćane u Zabiokovlju jer se nabrajaju redom: Draglan, Kozica, Hraštani, Vrh Doo, ... Iz toga se može zaključiti da Rašćane nije bilo u sastavu Vrdola. Međutim, moguće je da je dio Rašćana nekada bio u sastavu Vrdola i to onaj koji naseljavaju mještani čiji se umrli ukopavaju kod crkve Sveti Mihovil. Naime, ta crkva se spominje kao „... crkva matica za selo Vrdol, a to je crkva Svetog Mihovila u Rašćanima, koja se započela graditi koncem 16. stoljeća, i dovršena je 1601. ...“[1] Krajem 15. stoljeća tim su prostorom zavladali Turci. Usprkos toga, stanovnici toga i okolnih područja su zadržali katoličanstvo, zahvaljujući prvenstveno stalnom i neumornom djelovanju franjevačkog reda iz Makarske. Turci su sa toga područja protjerani tek 2.8.1717. godine. To je 1718. godine potvrđeno Požarevačkim mirom kojim područje Rašćana i cijele tadašnje Imotske krajine potpada pod vlast Mlečana. Nakon Napoleonovog pobjedonosnog pohoda u Italiju, Kampoformijski mir iz 1797. godine dovodi do podjele nekadašnjeg teritorija Mletačke Republike, pri čemu je područje Mletačke Dalmacije, a time i Rašćana, pripalo Austro-Ugarskoj. Nakon Napoleonove pobjede nad Austro-Ugarskom u bitci kod Austerlitza i Požunskog mira u prosincu 1805. godine, Francuska je, pored Venecije, Istre i Boke Kotorske, u svoj posjed dobila i Dalmaciju, koju su Francuzi zauzeli u veljači 1806. godine. Dalmacija je teritorijalno podijeljena na okruge i kotare, a selo Rašćane je pripalo kotaru Imotski. U vrijeme vladavine Francuske, tj. u razdoblju od 1806. do 1809. godine, izgrađena je poznata Napoleonova cesta koja je djelomično još u funkciji i koja je, prolazeći kroz Župu, Rašćane, Kozicu, prema Vrgorcu dio sanašnje državne ceste D62. Nakon Napoleonovog poraza u bitci kod Leipziga Dalmacija je ujesen 1813. godine došla pod vlast Austrijskog Carstva koje 1867. godine mijenja naziv u Austro-Ugarska. Završetkom Prvog svjetskog rata 1918. godine i raspadom Austro-Ugarske monarhije selo Rašćane je od 1. prosinca 1918. godine u sastavu novostvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Ta kraljevina 3. 10.1929. godine mijenja naziv u Kraljevina Jugoslavija. Početkom Drugog svjetskog rata i raspadom Kraljevine Jugoslavije Rašćane ulazi u sastav Nezavisne Države Hrvatske (NDH) koja je osnovana 10.4.1941. godine. Iako je tadašnji kotar Imotski bio u sastavu NDH, i to u sklopu Velike župe Cetina, stvarnu vlast su imali Talijani. U stvari, s obzirom na to da je Rašćane bilo daleko od većih upravnih i vojnih središta, na tom području nije bilo gotovo nikakvih vojnih djelovanja, a različite vojske (Talijani, ustaše, partizani) su samo prolazile i nikada se nisu dugo zadržavale. Ipak, hercegovački četnici, koji su s Talijanima sudjelovali u operaciji „Albia“ protiv partizana na Biokovu, zadržali su se dovoljno dugo da 29.8.1942. godine izvrše pokolj u Zabiokovlju, ubivši pritom 37 muškaraca iz Rašćana i još 104 stanovnika sela Kozica i Dragljane. Tim žrtvama treba pridodati i tri svećenika: kozičkog fra Ladislava Ivankovića, rašćanskog don Ivana Čondića i župskog don Josipa Braeonovića. Administrativno uređenje područja Zabiokovlja iz doba Francuske vladavine na tim prostorima, barem u dijelu koji se odnosi na selo Rašćane, vrijedila je sve do 1952. godine. Tada je, na zahtjev nekih utjecajnijih mještana, provedeno izjašnjavanje (referendum) sa željom da se Rašćane pripoji kotaru Makarska, opravdavajući to ekonomskim razlozima (bolja prometna povezanost i sl.). S obzirom na to da su rezultati izjašnjavanja po pojedinim zaselcima bili takvi da ih nije bilo moguće "silom“ odcijepiti od kotara Imotski, dotadašnje jedinstveno selo Rašćane je podijeljeno na dva nova sela: Rašćane (sa zaselcima Ljubeć, Rotni Dolac, Lužine, Rupa, Vodenjak, Gomila, Družijanići, Zelići, Boduli, Mali Godinj, Ožići, Veliki Godinj, Pejkovići, Njivice, Čelj, Belaići, Knezovići, Bebeci, Panžići, Polizi, Sokoli, Moruklje, Gradina, Bašići i Nuići) i Rašćane Gornje (sa zaselcima Ercezi, Šimići, Prgometi, Selaci, Lendići i Karlušići). Novijom administrativnom podjelom, još u vrijeme Jugoslavije (SFRJ), Rašćane je pripalo općini Vrgorac, a raspadom Jugoslavije (SFRJ) 1991. godine cijela ta općina (pa tako i Rašćane) je u sastavu Republike Hrvatske. Nakon što je 2006. godine Vrgorac dobio status grada, Rašćane postaje naselje grada Vrgorca. IZVORI JURIŠIĆ, Karlo: Crkve Biokovsko-neretvanskog područja u doba turske vladavine (16.–17.) stoljeće, Kačić, II, Split, 1969. str. 137. GLIBOTA, Milan: Prvi povijesni spomen sela Vrdol u Kreševskoj povelji iz 1434. Godine. list Slivno župe Presvetoga Trojstva – Slivno, Godina XXIV., broj 2 (41), prosinac 2009. GLIBOTA, Milan: Turski progoni u Vrdolu 1599. godine. list “Slivno“ župe Presvetoga Trojstva – Slivno, Godina XXV., broj 1 (42), svibanj 2010. ČLANCI KOHAREVIĆ, Ojdana: MRTVA NOĆ Više od stoljeća brecaju zvona sa starog zvonika u Rašćanima uoči Dušnog dana. Sobodna Dalmacija, 30.10.2015. VANJSKE POVEZNICE Rašćane |
Na području Rašćana javlja se niz lokvi duž sjeveroistočne strane Župsko-rašćanske udoline (Lokva, Žukovac, Jasenje, itd.). Ovdje se pojavljuje i povremeni površinski vodotok koji protječe prostorom Župe Biokovske i Rašćana, a ponire nedaleko od Ožića.
Veliki Godinj (Rašćane)Zaselak sela i župe Rašćane ističe se tradicijskom arhitekturom te je proglašen etno-selom. Veliki Godinj je očuvani biser i muzejski primjer pučke arhitekture i graditeljstva Vrgorske krajine i Dalmatinske zagore. Smješten na sjeverozapadnim obroncima Parka prirode Biokovo, skriven od pogleda u njedrima krša, Veliki Godinj i do današnjeg dana zadivljuje svojom arhitekturom i očuvanom tradicijom. Urbana gradnja kamenih kuća, popločane kamene ulice, kanali za odvod vode, izdvojeni stambeni smještaj od staja i prostora za vršidbu žita svjedoče o bogatom nasljeđu kulture življenja i sklada čovjeka s prirodom. Ruralna povijesno-kulturna cjelina Rašćane koja potječe od 18. stoljeća i ranije, obuhvaća zaseoke Veliki Godinj – Pavlinovići, Babulji – Bašići, Mali Godinj – Kovačevići od 2008. godine uvrštena je u registar kulturnih dobara RH, čime ovo mjesto odaje počast i divljenje njegovim graditeljima, njegujući stare tradicije i običaje i predstavlja očuvani primjerak autohtonog krajobraza karakterističnog za život u krškim područjima.
IZVORI: Foto Ksenija Protrka Parkovi Hrvatske/Parks of Croatia Turistička Zajednica Vrgorac |
KRUŠEVICA, planina
Istočno se masiv Vrgorskog gorja u području Kruševice pruža preko državne granice u Bosnu i Hercegovinu i prelazi u područje Niske Hercegovine. Kruševica je tako grebenski (preko gorske kose Ober, 1098 m) povezana s masom Velikog Šibenika.
Medveđa ploča, 1076 m
Najviši vrh Kruševice. Nalazi se na hrvatskom državnom teritoriju u blizini bosansko-hercegovačke granice.
Vrlosinj (Vrlosin), 956 m
Vrlosinj (na kartama i Vrlosin) je sa 956 m n.v. najveći vrh općine Ljubuški. Nalazi se na bh teritoriju, uz samu granicu Bosne i Hercegovine s Hrvatskom. Prema jugu s njega se pružaju pogledi ka dalmatinskim vrhovima Rilića i Sv. Iliji na poluotoku Pelješcu, a prema zapadu se vide obronci Biokova. Prema sjeveru se vide masivi Čvrsnice, Čabulje, Prenja i Veleža, dok se na istoku smjestilo plodno Ljubuško polje i visoravan Brotnja. U podnožju se nalaze malena sela: Greda i Jabuka u BiH, te Mijaca u Hrvatskoj.
Uspon ide iz sela Greda - laganim hodom 1,5 h do vrha. Staza ili tzv. Popov put, vodi s uske asfaltne prometnice između sela Greda i Jabuka do vrha Vrlosina, pa do sela Kašča u podnožju. Prema jednoj od tvrdnji Vrlosin ili Vrlosinj je kovanica od riječi vrlo sine, ugleda se i slično. IZVORI I POVEZNICE https://www.hpdljubuski.com/ ; FOTO ALBUM 1; FOTO ALBUM 2; GPX download: https://goo.gl/tuP8Wc |
Ljubuski - Vrh Vrlosinj 954 mnm
Autor: Markić Datum objave: 28.2.2019. Opis. Hrvatsko planinarsko društvo Ljubuški (HPD Ljubuški), uspon na Vrh Vrlosinj 954 mnm, Ljubuški. GPX download https://goo.gl/vvw7RW Posjetite našu web stranicu: https://www.hpdljubuski.com/ |
ORAH, brdo
Brdo Orah nalazi se sjeveroistočno od Vrgorca, na samoj granici Hrvatske i BiH.
Jedna od mogućnosti uspona je iz sela Miletići (zaselak Prapatnice), odaklese nastavlja do sela Čulavi. Od Čulava vodi uspon na najviši vrh brda Orah, Veliku glavicu (683 m n.v.). Slijedi šetnja od oko 3, 5 do 4 km hrbatom brda uređenim putom kroz uglavnom napuštene zaseoke Dragičevići, Buljani, Katavići do crkve sv. Marka (Gornji Orah) i špilje Ružovače. Cijelim putom s hrpta se pružaju pogledi na polje Rastok, Vrgorac i Matokit, kao i prekogranična sela sve do Ljubuškog. Povratak je moguć tzv. Popovim putom do zaseoka Bubni.
Jedna od mogućnosti uspona je iz sela Miletići (zaselak Prapatnice), odaklese nastavlja do sela Čulavi. Od Čulava vodi uspon na najviši vrh brda Orah, Veliku glavicu (683 m n.v.). Slijedi šetnja od oko 3, 5 do 4 km hrbatom brda uređenim putom kroz uglavnom napuštene zaseoke Dragičevići, Buljani, Katavići do crkve sv. Marka (Gornji Orah) i špilje Ružovače. Cijelim putom s hrpta se pružaju pogledi na polje Rastok, Vrgorac i Matokit, kao i prekogranična sela sve do Ljubuškog. Povratak je moguć tzv. Popovim putom do zaseoka Bubni.
Orah
Orah je naselje s najvećom nadmorskom visinom od sva tri sela (Orah, Prapatnice i Bubnji), koja su činila istoimenu župu smještenu uz samu granicu s Hercegovinom. Orah je smješten istočno od Prapatnica, sjeverno od hrvatskog dijela Ratočkog poja, na vršnome dijelu istoimenog gorskog hrpta, čija je najviša točka Debelo brdo sa 635 m nadmorske visine. Na istome hrptu, s njegove južne strane, na 146 m nadmorske visine nalazi se naselje Bubnji, koje više nema samostalan status, već je danas zaselak Oraha. Osim njega, zaseoci Oraha su i sljedeći: Bilići, Brljevići, Buljani, Granići, Jakičevići, Jelavići, Katavići, Pavlaci, Polići, Rudnik, Vrilo-Čovića (Ćorića) zidine, Vujčići, te na sjevernim padinama brda Orah, prema Šipovači, Kućetine i Pekuša. Otali zaseoci su Dragičevići i Čulavi. U svim ovim zaseocima život je nekada bujao, ali je s vremenom većina njih potpuno opustjela, što odseljavanjem na razne strane svijeta, što u dodirno područje brda Orah i polja Rastok, prema cesti Vrgorac-Vitina-Ljubuški koja njime prolazi, gdje su formirani novi zaseoci: Potkrajnica, Maovac i Luka. (Pavičić, 2017.). Prema popisu 2001. godine ovdje je živjelo 367 stanovnika.
Za razliku od većine vrgoračkih naselja koja pripadaju cjelini brdsko-planinskog prostora Zagore, naselja Prapatnice i Orah u mnogo su manjoj mjeri zadržali tradicionalne sociogeografske odlike naselja u kršu. Razlog je tome bolja prometna povezanost i blizina samog Vrgorca, odnosno veći utjecaj urbanizacije, koja je uzrokom slabljenja i nestajanja tradicionalnih sociogeografskih obilježja krškog prostora. (Vukosav, 2006.)
IZVOR
KORENČIĆ, Marko: Naselja i stanovništvo SR Hrvatske 1857-1971. JAZU. Zagreb, 1979. str. 737, 743
PAVIČIĆ, Vlado: Župa Orah kod Vrgorca: Ritam rađanja na imperijalnoj granici u drugoj polovici 18. stoljeća. Izvorni znanstveni rad. Anali Dubrovnik 55/2 (2017): str. 407-454 407 (PDF)
VRČIĆ, Vjeko: Vrgorska krajina. Župni ured Vrgorac, 1972: 64. U današnjoj nomenklaturi tog sela postoji samo Gornje i Donje Selo, odnosno Gornji (gotovo potpuno napušten) i Donji Orah, koji zapravo predstavljaju ova tri potonja zaseoka. Budući da su smješteni na obodu polja Rastoka, to je njihova nadmorska visina oko 65 m, kolika je nadmorska visina spomenutoga polja. Među spomenutim zaseocima, koje u raznim popisima stanovništva pronalazi Korenčić, vidimo da se nalaze i neki nazvani po bubanjskim rodovima (primjerice, Granići i Jakičevići).
Za razliku od većine vrgoračkih naselja koja pripadaju cjelini brdsko-planinskog prostora Zagore, naselja Prapatnice i Orah u mnogo su manjoj mjeri zadržali tradicionalne sociogeografske odlike naselja u kršu. Razlog je tome bolja prometna povezanost i blizina samog Vrgorca, odnosno veći utjecaj urbanizacije, koja je uzrokom slabljenja i nestajanja tradicionalnih sociogeografskih obilježja krškog prostora. (Vukosav, 2006.)
IZVOR
KORENČIĆ, Marko: Naselja i stanovništvo SR Hrvatske 1857-1971. JAZU. Zagreb, 1979. str. 737, 743
PAVIČIĆ, Vlado: Župa Orah kod Vrgorca: Ritam rađanja na imperijalnoj granici u drugoj polovici 18. stoljeća. Izvorni znanstveni rad. Anali Dubrovnik 55/2 (2017): str. 407-454 407 (PDF)
VRČIĆ, Vjeko: Vrgorska krajina. Župni ured Vrgorac, 1972: 64. U današnjoj nomenklaturi tog sela postoji samo Gornje i Donje Selo, odnosno Gornji (gotovo potpuno napušten) i Donji Orah, koji zapravo predstavljaju ova tri potonja zaseoka. Budući da su smješteni na obodu polja Rastoka, to je njihova nadmorska visina oko 65 m, kolika je nadmorska visina spomenutoga polja. Među spomenutim zaseocima, koje u raznim popisima stanovništva pronalazi Korenčić, vidimo da se nalaze i neki nazvani po bubanjskim rodovima (primjerice, Granići i Jakičevići).
Prapatnice
Prapatnice su se smjestile u udolini između zapadnih rubova brda Orah i sjevernih obronaka Matokita, jugoistočno od Stilje, na nadmorskoj visini od 292 m. Ovo je naselje na nešto nižoj nadmorskoj razini od obižnje Stilje i dijelom je smješteno na padinama koje se spuštaju prema Rastočkom polju. Njezini zaseoci, razmješteni po krškim obodima nevelikih, ali vrlo dragocjenih obradivih površina, antroponimnog su postanja, odnosno imenovani su uglavnom prema rodu koji nastanjuje dotični dio sela: Ćulavi, Donji i Gornji Kapovići, Donji i Gornji Ujduri, Dragičevići, Đugumi, Glamuzine, Grljušići, Jelavići, Katavići, Maršići, Miletići, Oblik, Oblog, Tolji, Vegari, Vukojevići, Vukovići. Ovakva disperzna naseljenost, obilježena zaseocima s patronimičkim nazivima, tipičan je element dinarskoga kulturnog krajolika.
IZVORI
KORENČIĆ, M.: Naselja i stanovništvo SR Hrvatske 1857-1971: str. 738, 743. Iako se u popisu od 1953. kao dio Prapatnica spominju Dragičevići, treba istaći da taj rod pripada susjednom selu Banja.
PAVIČIĆ, Vlado: Župa Orah kod Vrgorca: Ritam rađanja na imperijalnoj granici u drugoj polovici 18. stoljeća. Izvorni znanstveni rad. Anali Dubrovnik 55/2 (2017): str. 407-454 407 (PDF)
ROGIĆ, Veljko: Socio-geografski aspekt dinarskog krša, dinarskog kulturnog areala i dinarskog brdsko-planinskog prostora. Geografski glasnik 38 (1976): 264.
IZVORI
KORENČIĆ, M.: Naselja i stanovništvo SR Hrvatske 1857-1971: str. 738, 743. Iako se u popisu od 1953. kao dio Prapatnica spominju Dragičevići, treba istaći da taj rod pripada susjednom selu Banja.
PAVIČIĆ, Vlado: Župa Orah kod Vrgorca: Ritam rađanja na imperijalnoj granici u drugoj polovici 18. stoljeća. Izvorni znanstveni rad. Anali Dubrovnik 55/2 (2017): str. 407-454 407 (PDF)
ROGIĆ, Veljko: Socio-geografski aspekt dinarskog krša, dinarskog kulturnog areala i dinarskog brdsko-planinskog prostora. Geografski glasnik 38 (1976): 264.
Buninsko polje (polje Bunina)
Bunina se prostire jugozapadno od grada Vrgorca, u podnožju Matokita, Rilića i brda Radović. Sastavni dio ove krške depresije zatvorene uzvišenjima sa svih strana, je istoimeno polje u kršu. Polje se satoji od nekoliko zasebnih cjelina, tj. obradivih poljoprivrednih površina (Sriduša, Kokorići, Radonići, Ravna Bunina i Bunina). Drugi nazivi za ovu uvalu manjih dimenzija su Uvala Kokorića, i Gornje Polje. Bunina je smještena pretežito na kotama od 80 do 110 m n.v. uz izuzetak dijela smještenog neposredno uz naselje Kotezi koje se pretežito nalazi na koti 150 m n.v. Bunina je prekrivena obradivim površinama na kojima se uzgajaju vinova loza i masline, te voće i povrće. Na rubnom djelovima depresije smještena su sela Plana, Kotezi i Kokorići sa svojim zaseocima. Područje nema stalne površinske izvore vode. U sjeverozapadnom dijelu postoji nekoliko estavela od kojih je najznačajnija Betina Gigantea. Jugoistočni dio područja karakterizira ponorska zona, koja ujedno predstavlja i jedini evakuacijski put, pomoću kojeg se prirodnim procesom vrši pražnjenje kako poplavnih, tako i voda nižeg reda pojavljivanja ka nižim horizontima, pretežito prema Vrgorskom polju. Betina Pola kilometra sjeverno od zaseoka Pervani nalazi se vrlo zanimljiv krški oblik, jama-estavela Betina, odn. Betina Gigantea, u čijoj se utrobi nalazi podzemno jezero na dubini od oko 60 m (u sušnim mjesecima). Za vrijeme kišnih mjeseci estavela Betina izvire na površinu - aktivira se njezin površinski tok: U početku teče svojim koritom a zatim se pretvara u veliko jezero čija dubina na mjestima naraste i do 10 m (do kote 85 m n.v., u maksimalnom trajanju do 10 dana) te voda ispuni cijelu kotlinu podno Vrgorca. Ova poplava svake godine ostavi plodan mulj na njivama. Rudnik asfalta Paklina Polje Bunina poznato je po značajnim ležištima bituminoznih škriljevaca, asfaltne breče i čistog bitumen. Tako se na rubu polja Bunina, u sjevernom podnožju Radovića, nalazi rudnik asfalta Paklina, kojega su otkrili Mlečani 1698. godine. Lokalitet je dobio naziv po bitumenoznoj mineralnoj tvari – paklini (katranu), koja je služila za asfaltiranje ulica i sl. Tu su tvar konjima prenosili do Kule Norinske na rijeci Neretvi, i odavdje dalje do Venecije. Zbog njezine visoke kvalitete ovaj je asfalt korišten za pokrivanje ulica Beča, New Yorka i dr. gradova. U rudniku se rudarilo na tri revira: Paulina, Marija i Aleksand(er)rija. Do 1961. g. rudarilo se podzemno, kombinacijama okana i/ili niskopa te hodnika. Pretežno se rudarilo do 50 m dubine, gdje je lociran najdublji IV horizont. Niskopom (II) usmjerenim iz II horizonta na 25 m do dubine 75 m-80 m, dosegnuta je najveća dubina u rudniku. Najdublje vertikalno okno nalazi se u reviru Paulina, duboko je 55 m., dok dubina „vjetrenog“ okna na rudnom polju Aleksandrija iznosi 40 m. Zatvoren je 1986. g. pošto su stručnjaci ocijenili da je posve iscrpljen. Rudnik Paklina jedno je od najranijih eksploatiranih nalazišta bitumena u Dalmaciji, a ujedno i najdugotrajniji aktivni rudnik uz onoga u Vinišću. Upravo zbog dugotrajnog rudarenja, rudnik Paklina ostao je očuvan gotovo netaknut te kao takav predstavlja vrijedan primjer industrijske baštine Vrgoračkog kraja i zaštićeno nepokretno kulturno dobro. |
Polje Bunina rasprostire se na oko 130 ha od čega je 101 ha obradivo, a ostalo su ili napuštena poljoprivredna zemljišta ili šumsko zemljište gariga.
Od ukupno 127 ha u ravnijem dijelu polja Bunina sada se obrađuje 101 ha ili 79 %, a preostalih 26 ha koje se trenutno ne koristi je u blizini obrađenih površina pa je tendencija da se i te površine uključe u sustav korištenja, odnosno navodnjavanja. Na oraničnim površinama najzastupljeniji je krumpir, a na polju Bunina siju se gotovo sve povrtne kulture. Na području polja Bunina dominira vinova loza koja podnosi kratkotrajno plavljenje pa se uzgaja u području kratkotrajnog plavljenja. Prema Planu navodnjavanja Splitsko-dalmatinske županije, upravo je vrgoračko područje najpogodnije za uzgoj jabuka, a jabuka je i danas najzastupljenija voćka na tom području. Nakon jabuke to je šljiva, te breskva i nektarina, a u novije vrijeme marelica i trešnja. Jagoda te smokva i maslina izuzete su od ostalog voća jer imaju drugačije potrebe za vodom. |
Kokorići
Crkva Sv. Jure u Kokorićima
Nalazi se u blizini Betine jame. Crkva sv. Jure u Kokorićima (zaštićeno kulturno dobro – sakralna graditeljska baština) jednobrodna je građevina, pravokutnog tlocrta s pravokutnom apsidom, orijentirana istok-zapad. U crkvi se nalaze tri oltara te slika Filippa Naldia koja prikazuje svetog Juru i dva svetačka lika. Oko crkve je groblje koje je vjerojatno nastalo tijekom 17. i 18. stoljeća s tim da su neki ukopi možda i raniji. Sagrađena je krajem 17. stoljeća ili početkom 18. stoljeća. Ostali objekti kulturne baštine na području Bunine su: Most Kokorići - nalazi se u jugozapadnom dijelu polja Bunina Ruralne cjeline - ruralna cjelina Zaselak Pervan, Kokorići, sklop kuća Rakič (zaselak Curavica, selo Kotezi) Gomila Opletje u Kotezima. |
RADOVIĆ, brdo
Kutac
Pećina
Na južnim padinama brda Radovići iznad istočnog ulaza u selo Kutac nalazi se lokalitet Pećina, gdje je u skloništu ispod stijene po terasama pronađena veća količina prapovijesne keramike. Iako nisu provođena nikakva arheološka istraživanja, s obzirom na materijal pronađen po površinama terasa, nalazište je moguće datirati u željezno doba. Nedaleko od Pećine na samom zapadnom ulazu u selo Kutac nalazi se djelomično devastirana prapovijesna gomila (tumul). Na površini gomile vidi se grob od kamenih ploča, orijentiran istok-zapad. Po površinskim nalazima keramike gomilu je također moguće datirati u željezno doba.
Na južnim padinama brda Radovići iznad istočnog ulaza u selo Kutac nalazi se lokalitet Pećina, gdje je u skloništu ispod stijene po terasama pronađena veća količina prapovijesne keramike. Iako nisu provođena nikakva arheološka istraživanja, s obzirom na materijal pronađen po površinama terasa, nalazište je moguće datirati u željezno doba. Nedaleko od Pećine na samom zapadnom ulazu u selo Kutac nalazi se djelomično devastirana prapovijesna gomila (tumul). Na površini gomile vidi se grob od kamenih ploča, orijentiran istok-zapad. Po površinskim nalazima keramike gomilu je također moguće datirati u željezno doba.
GRADINA, brdo
Veliki Prolog
Veliki Prolog je naselje u blizini Vrgorca. Nalazi se na samoj granici između Splitsko-dalmatinske i Dubrovačko-neretvanske županije. Također samo mjesto leži i na granici s Bosnom i Hercegovinom. Ima sličan geografski položaj, poput obižnjeg Vrgorca - na razmeđi krških polja Naselje je smješteno u usjeku između Gradine i Zveča, a sa sjeverne i južne strane od njega padine se strmo spuštaju u Rastok i Jezero.
Veliki Prolog ima oko 500 stanovnika i među najveći je naseljima u vrgoračkom kraju. Za razliku od brojnih ostalih naselja, stanovništvo Velikog Prologa se povećava. 99% stanovništva je rimokatoličke vjere i hrvatske nacionalnosti. Veliki Prolog je i središte župe Dusina-Veliki Prolog. U Velikom Prologu nalazi se crkva Blažene Djevice Marije.. Većina stanovništva Velikog Prologa bavi se poljoprivredom a najpriznatije su kulture rajčice, jagode i vinova loza. Kulturne i vjerske manifestacije Veliki Prolog jako je bogat vjerskim manifestacijama. Naširoko je poznata procesija Velikog petka, što je ujedno i najveći skup u ovom kraju. Također je poznata i proslava blagdana Velike Gospe, na koju je organiziran veliki sajam, a navečer i koncert. Od ostalih manifestacija poznata je ona o Saboru Šalinovića koja se održava od 2007. sa ciljem da se na jednom mjestu okupe svi sa prezimenom Šalinović, koje je ujedno i najzastupljenije prezime u ovom kraju. Zanimljivosti - Iako je Veliki Prolog službeno u Hrvatskoj, mali dio mjesta se nalazi u Bosni i Hecegovini što je jasno označeno granicom. - Veliki Prolog je površinom najveće naselje u Vrgorskoj krajini jer obuhvaća naselja od polja Jezera, pa sve do Rastoka na drugoj strani. WIKIPEDIJA: Veliki Prolog Župna crkva Velike Gospe
Sagrađena je 1896. godine na mjestu stare Gospine crkve. Nova crkva je jednobrodna građevina s polukružnom apsidom, orijentirana sjever-jug. Na prilazu crkvi sa zapadne strane nalazi se nekoliko stećaka s obližnjeg davno devastiranog lokaliteta. |
Vrgorsko polje (polje Jezero)
Vrgorsko polje je jedno od manjih u dinarskom kršu, ai najveće u vrgorskom kraju. Dugo je 15-20 kilometara i široko između 0,5 i 4 km, površine 2.963 ha. Proteže se od Kutca i Lučaka na sjeveru do Crnog Vira na jugu. Najšire je između sela Otrići i Staševice. Pruža se u dinarskom smjeru sjeverozapad-jugoistok. Prosječna nadmorska visina polja je 26 metara i ono je pretposljednja morfološka stepenica u nizu stupnjevito poredanih krških polja koja se od Duvanjskog polja u Hercegovini spuštaju prema dolini Neretve (Štambuk-Giljanović, 1998). Polje obilježavaju i brojni humovi ili vapnenački izdanci koji su naplavinama odvijeni od Rilića. Gradu Vrgorcu administrativno pripada sjeverozapadna polovica polja, dok je ostatak podijeljen između općine Pojezerje i Grada Ploče.
Kroz polje vijuga rijeka Matica nastala od nekoliko vrela i estavela na rubovima polja. Kako se radi o ravničarskoj rijeci vrlo spora toka koja vijugavo teče kroz polje, Matica Vrgorska poprima obilježja vode stajaćice. Najzapadniji krak Vrgoračkog polja prostor je gdje u doba obilnijih padalina izbiju povremeni izvori koji u tom razdoblju hrane Vrgorsku Maticu dodatnim količinama vode. Ovi izvori donose dio podzemnih voda koje dotječu iz pravca Bunine. Riječ je o izvorima Nuga, Vlaška, Mrtva i Studena, a svi su povremeni. Istočno od njih još su dva povremena izvora, Kruška i Vučija. Zbog specifične hidrološke situacije Vrgorsko se polje tradicionalno naziva još i Jezero. Naime, tijekom obilnih oborina događa se da ponori Crni Vir, Staševica i Krtinovac te kanal Prigon nisu uvijek u stanju primiti viškove oborinskih voda koji se cijede u ovo polje putem brojnih povremenih izvora na sjeverozapadu. Zato se događa redovito plavljenje polja na području između Krotuše i Baćinskih jezera. U prošlosti je ovaj problem bio i mnogo izrazitiji, te se znalo događati da u velikom dijelu godine polje u cijelosti postaje jezero. Kako bi se odveo periodični višak vode, ovaj se problem pokušalo riješiti 1938., probijanjem tunela dugog 2120 m, a dodatni zahvati u tom pravcu učinjeni su 1975. Prvi projekt za probijanje tunela Krotuša (odn. Vrgorski tunel) do Baćinskih jezera izradila je austrijska vlada 1910-te godine, 1914. godine otpočeli su radovi, 1938. tunel je završen, čemu je uvelike doprinio fra Ante Gnjeć. Prirodnim tokovima rijeka Matica istječe iz polja preko ponora Crni Vir i grupe ponora u području Staševice, Krotuše i Krtinovca, a u razdoblju velikih voda ponorima kod Staševice i tunelom Krotuša u pravcu Baćinskih jezera. Na koncu je, ovim zahvatima, poplavna površina umanjena za prosječno 50% uz veće ili manje oscilacije, ovisno o količini oborina. Kod krških je polja uobičajen obodan smještaj naselja, jer je u krškim područjima važno u cijelosti iskoristiti dostupne plodne površine, ali i zbog povremenih poplavljivanja polja. S obzirom da u Vrgoračkom polju postoji stalan vodotok (Matica Vrgorska), hidrološka situacija od presudne je važnosti za poljoprivredne djelatnosti i, općenito, društveno-geografski aspekt ovog područja. Otvoreno je prema jugoistoku, dolini Neretve i mediteranskoj klimi, a zatvoreno je sa sjeveroistočne strane, čime se smanjuje kontinentalni utjecaj, te vlada povoljna mikroklima za uzgoj raznih kultura. Plodna površina polja najvećim je dijelom poljoprivredno iskorištena, a uz sam tok Matice Vrgorske karakteristična je hidrofilna vegetacija. Uz rubove polja razvijeno je povrtlarstvo i maslinarstvo te voćarstvo, smokva, breskva, šljive i jagode. Ratarstvo i stočarstvo znatno se smanjuje dok vinogradarstvo i voćarstvo prevladava. U polju se danas nalazi oko 13-14 milijuna čokota vinove loze. Uzgajaju se tradicionalne sorte bijelog grožđa; medna, zlatarica maraština i okatac te plavina, vranac, i u zadnje vrijeme merlot, cabernet sauvignon. Danas se u čast fra Ante Gnječa, biciklističke i pješačke staze "Fra Ante Gnječa“ prolaze Poljem Jezero uz izvore i tok rijeke Matice, dok uz rubno područje polja kroz slikovita mjesta prolazi cesta idealna za obilazak vozilom i biciklizam. |
"Otoci" Specifične zone u Vrgorskom polju su tzv. otoci. Riječ je o malenim uzvišenim grebenima u zaravnjenom prostoru polja. Kada je u prošlosti ovo polje bilo poplavljeno veći dio godine, ovi su grebeni predstavljali otoke u jezeru. Čak i nakon izgrađenih odvodnih kanala i smanjene poplavne površine zadržali su karakterističan "otočni" izgled jer se ističu u ravnom krajoliku Vrgoračkog polja. Tipična zona otoka Smrdlikovac nalazi se u polju istočno od Draževitića. Fra Ante Gnječ
Vrgorsko polje, jedno od najvećih obrađivanih područja u Dalmaciji bilo je u u prošlosti periodično plavljeno i tom se prilikom formiralo veliko jezero sve dok, na inicijativu franjevca fra Ante Gnječa, nije probijen probijen tunel za bržu odvodnju poplavnih voda, nakon čega je za potrebe poljodjelstva oslobođena velika obradiva površina od preko 30-ak km2. Matica Vrgorska Ovaj vodotok, duljine 11,65 km, predstavlja glavni recipijent voda Vrgorskog polja koje sprovodi do prirodnih ponora i Vrgorskog tunela. Kapaciteti ponora su poznati i kreću se u granicama od 30-35 m 3 /s, a Vrgorskog tunela oko 49 m3 /s. Regulacijom Matice u duljini od 24,0 km, u periodu od 1978. do 1981. godine, povećana je propusna moć korita na kapacitet evakuacijskih organa (oko 80 m3/s) čime se omogućila brža odvodnja polja i spriječila lokalna izljevanja i plavljenja na potezima niskih obala, a izvršena je i rekonstrukcija Vrgorskog tunela. Svi su ovi radovi značajno smanjili veličinu i trajanje plavljenja polja, ali ga nisu u potpunosti riješili. Matica u Vrgorskom jezeru sabire oborinske i izvorske vode te ih sprovodi u više ponora u jugoistočnom dijelu polja (Kratuša, Krtinovac, Crni Vir). Glavni izvori u Vrgorskom polju su Kutac, Kruška, Butina, Stinjevac, Lukavac i Vir. Problem plavljenja rješava se odvodom vode s polja, kroz tunele, prema moru kod Ploča. Polje Jezero / Baćinska jezera - kajakom kroz tunel Maričevac
Autor: Life and Ventures Datum objave: 26.1.2022. Opis. Kao što je spomenuto par puta u videu, spust kajakom kroz tunel Maričevac je potencijalno opasnija aktivnost, a ovom prilikom smo koristili svu potrebnu zaštitnu opremu te spust odradili tijekom minimalnog vodostaja. Sigurnost na prvom mjestu. O tunelu Maričevac smo već pričali, i to u 2 zasebne epizode. Riječ je o tunelu prokopanom prije malo manje od 100 godina, a čija je primarna namjena bila odvesti vodu iz polja Jezero (Vrgorsko polje) dalje u Baćinska jezera, a nakon njih u more. Tunel Maričevac dug je nešto više od 2 kilometra i vodostaj u njemu varira kroz godinu. Za kišnih razdoblja tunel je u potpunosti pod vodom dok je tijekom ljetnih mjeseci uglavnom suh. Ovaj spust započeli smo u predjelu zvanom Krotuša, gdje se nalazi ulazni portal tunela, a završili smo ga u mjestu Peračko blato na Baćinskim jezerima. Baćinska jezera / Polje Jezero - priča o tunelu Maričevac - 1.dio
Autor: Life and Ventures Datum objave: 17.12.2020. Opis. Veliko hvala Branki Radoniću iz Društva prijatelja vrgorske starine na ustupljenim arhivskim materijalima za ovaj video! Priča o tunelu Maričevac počinje prije skoro 100 godina, iako problem plavljenja polja Jezero koji je ovim tunelom donekle olakšan postoji dosta duže. Naime, nakon svake obilne kiše, ovo polje bi se pretvaralo u pravo jezero i voda bi u njemu ostajala dobar dio godine. Time je bilo onemogućeno uzgajanje poljoprivrednih kultura na ovom području te se narod borio s glađu i neimaštinom. Najzaslužniji za izgradnju tunela je fra Ante Gnječ, koji je nakon godina lobiranja kod kralja Aleksandra uspio dobiti sredstva za njegovu izgradnju. Tunel je dug 2 kilometra i spaja dio koji se zove Krotuša s Baćinskim jezerima u koja otiče sva voda iz poplavljenog polja Jezero. Polje i danas plavi, međutim, ovaj tunel je uvelike pomagao da poplave traju kraće. Iz Baćinskih jezera je prokopan i drugi, kraći tunel, koji vodu odvodi dalje u Jadransko more, a ulijeva se u mjestu Baćina pored Ploča. Dan kad je otvoren tunel (21.11.1938.) bio je jedan od najsvečanijih dana i brojni stanovnici lokalnih mjesta, doline Neretve i Makarskog primorja svjedočili su ovom povijesnom događaju. Tunel je u ljetnim mjesecima suh i prohodan i prolazak kroz njega bit će prikazan u drugoj dijelu ove epizode koji ćemo snimati na ljeto. Ulazak u tunel moguć je s obje strane, međutim, lakši je prilaz s Baćinskih jezera, iz mjesta Peračko blato. Link za dodatne informacije: https://slobodnadalmacija.hr/dalmacij... |
Naselja na obodu Vrgoračkog polja tipičan su primjer naseljavanja područja krških polja. Vrgorcu pripadaju naselja Umčani i Draževitići na južnom, te Dusina na sjevernom obodu polja. Najjužnija naselja Grada Vrgorca su Umčani i Draževitići, smješteni u podnožju Rilića, na padinama koje se spuštaju prema polju. Umčani su uglavnom iznad 50 m n.v. i imaju 240 stanovnika (2001.), a Draževitići (uz iznimku zaselka Barbiri) sa 187 žitelja (2001.) većinom su iznad 100 m. U tu prostornu zonu može se ubrojiti i naselje Vina (184 stanovnika) u prostoru Radovića oko 2 km južno od Vrgorca i na koje u gospodarskom, odnosno društveno-geografskom smislu tradicionalno najveći utjecaj ima blizina Vrgoračkog polja. Na sjevernom rubu polja smješteno je naselje Dusina sa svojim zaselcima Ilići, Mihaljevići, Lučka, Kalajđići, Barbiri, Vukosavi, Butina i Stinjevac. S ukupno 540 stanovnika prema posljednjem popisu, Dusina je drugo najveće naselje u vrgoračkom kraju.
Dusina
Upravo na prostoru vrgoračkog naselja Dusina nalaze se stalni izvori koji vodom hrane vodotok Maticu. Riječ je o izvorima Butina i Stinjevac, koji nose nazive kao i zaselci u kojima izviru, te nešto istočniji izvor Lukavac na području zaselka Milošići. Za razliku od povremenih izvora na zapadu, ovi izvori vodu dobivaju iz područja Rastočkog polja, s kojim su povezani sustavom podzemnih šupljina. Najvažniji je izvor Butina, koji je do 1987. bio uključen u sustav glavnoga vrgoračkog vodovoda. Lukavac i Stinjevac u tom smislu imaju manju važnost jer ljetnih mjeseci ponekad presuše.
Polje Rastok (Rastoka)
Polje Rastok (Rastočko polje, Rastoka) zatvoreno je krško polje duljine oko 12 km, prosječne širine 1,5 km i nadmorske visine od 60 - 65 m (prema Hrvatskoj enciklopediji 57-71 m n.v.). Ima melioracijsku površinu od 17,7 km2. Drugo je po veličini u Vrgorskom kraju i među poljima zapadno od najdonjeg toka rijeke Neretve. Pruža se od sjeverozapada prema jugoistoku paralelno s rijekom Tihaljina-Mlade-Trebižat. Zapadni dio polja smješten je između brda Gradine, s jugozapadne strane i brda Oraha sa sjeveroistočne strane. Brdske padine Oraha predstavljaju produžetak brdsko-planinskog prostora Zagore. Istočni dio polja nalazi se između Zveča - Šubira (501 m), i niskog krša sa sjeverne strane (75-107 m n.v.) Grab - Vašarovići. Granicu prema jugu čini niz uzvisina Škulja, Gradina i Zveč koje čine prirodnu granicu između Rastoka i Vrgoračkog polja.
Državna granica dijeli Rastočko polje na dva dijela: manji, sjeverozapadni dio površine 8 km2 (tzv. Hrvatski ili Dalmatinski Rastok) koji pripada Gradu Vrgorcu, i veći, jugoistočni dio površine 9,7 km2, koji pripada području Ljubuškog u susjednoj BiH. Hrvatski dio Rastočkoga polja proteže se od usjeka između istočnih padina Matokita i naselja Banja do državne granice s Bosnom i Hercegovinom, koja ovo polje crtom Orah – Podprolog dijeli na dva dijela. Rastočko polje se razlikuje od Vrgorskog jezera i Bunine (Jezerac) po tome što su ova potpuno zatvorena brdima, a Rastok je otvoren dotjecaju, a zatvoren otjecaju voda Glavni vodotok u polju Rastok je Matica Rastočka. Ime Rastok dobilo je zbog grananja tekućica u dva porječja: rijeka Mlade se rastače prema Trebižatu i Rastoku. Sa sjeveroistočne strane, između Orahovlja i Graba polje je hidrološki povezano rijekom Mlade. Ova je veza uvijek postojala, osobito prije uređenja rijeke Mlade 1898. godine - danas je Matica Rastoka spojena s rijekom Mladom kanalom Parilo-Brza, radi navodnjavanja Rastočkoga polja. Pored toga, za kišnih razdoblja u tome se kanalu i odvodnom tunelu skupljaju oborinske vode iz okolice i zajedno s izvorskim vodama, koritom Matice, otječu k ponorima u jugoistočnom nizinskom dijelu polja. Voda se iz Rastoka pojavljuje na brojnim izvorima u Vrgoračkom polju. Radi navodnjavanja okolnih rastočkih naselja i uvale Bunina zahvaćena je estavela Velika Banja koja se nalazi na sjeverozapadnom dijelu Rastoka oko 1,5 km sjeverno od Vrgorca (Štambuk-Giljanović, 1998.). Na krajnjem zapadnom obodu Rastoka, između zaselaka Cikoji i Jelavići, izvire nekoliko povremenih izvora. Ti su izvori aktivni u dijelu godine kada su oborine obilne, a količinom vode posebno se ističe Dijavica. Izvori su spojeni mrežom kanala s vodotokom Maticom Rastoka. Rastok je specifičan po neuobičajeno velikom broju ponora u kojima se gubi površinska voda i vodotok Matice Rastoka. U hrvatskom dijelu Rastoka, uz njegov jugozapadni rub, javlja se niz ponora kao što su Tolića vir, Virine, Ponor i Klačina. Istočnije, uz državnu granicu, također se javlja niz ponora poput Sestrinica i Bezdana. Najveći broj ponora nalazi se u hercegovačkom dijelu Rastoka. Ti ponori mrežom podzemnih tunela i prolaza odvode viškove vode i glavni vodotok u Vrgoračko polje, gdje izviru u vidu rubnih povremenih i stalnih izvora. Ranije spomenuti zaselci Cikoji i Jelavići u zapadnom dijelu Rastoka pripadaju vrgoračkom naselju Banja (242 stanovnika prema popisu iz 2001.), koje osim njih uključuje i Vukoviće, Krenicu, Toliće, Poliće i Potkrajnicu. Na južnome rubu Rastočkoga polja smješteno je još jedno naselje vrgoračke općine. Riječ je o naselju Podprolog, odnosno njegovim zaselcima Dropulići, Jelavići, Govorci i Ercezi, koji ukupno broje 419 stanovnika (2001.). Kao i u Vrgoračkom polju, i ovdje su naselja smještena obodno. Stoga je i glavna sociogeografska odlika i ovdje iskorištavanje plodnih površina krškoga polja. IZVORI I LITERATURA JELAVIĆ, A.: Pedološke značajke polja Rastoka. Agronomski glasnik : Glasilo Hrvatskog agronomskog društva, Vol.45 No.5-6 Prosinac 1983. (PDF); Turistička zajednica Vrgorac, Vrgorac - vodič (PDF) |
Rastok Matica odvodi vode vlastitog sliva, izvora Banje, te vode koje pritječu iz Mlade u Hercegovini. Uz jugozapadni rub polja i u samom polju nalaze se mnogi ponori, koji odvode vode u Vrgorsko jezero. Toponim Rastok ukazuje na prirodu voda u ovome polju. Naime, u krškoj nomenklaturi rastokom se naziva grananje tekućice u dva porječja ili sljeva. Vode Mlade u zapadnoj Hercegovini "rastaču se" u nizvodni Trebižat i prema ponorima Rastoka. Prema toj pojavi je i polje nazvano Rastok |
IZVORI
Reference[1] WIKIPEDIA: Vrgorsko gorje
[2] Blog od Vrgorca grada [3] WIKINFO: Brda dalmatinske Zagore [4] Vrgorac - Turistička ponuda. Turistička zajednica Vrgorac (PDF) Ostali izvoriBAJTO M., BUKLIJAŠ M.: Vrgoračko zabiokovlje. Hrvatski književni krug, Zagreb, 2005.
BOJANIĆ, L., BOŽIČEVIĆ, S., IVIČIĆ, P., CAPAR, A.: Hidrološki značaj velikih jama na području Vrgorca. Zbornik referata 7. jugoslavenskog simpozija o hidrogeologiji i inžinjerskoj geologiji. Novi Sad, 1982. ČAPLAR, Alan: Planinarski vodič po Hrvatskoj. Meridijani, Zagreb, 2008., str. 646-648 GRUPA AUTORA: Provedbeni plan obrane od poplava branjenog područja 30, Područje maloga sliva MATICA. Hrvatske vode, ožujak 2014. (PDF) GRUPA AUTORA: Elaborat zaštite okoliša sustava navodnjavanja Bunina kod Vrgorca. Split, 2016. (PDF) GRUPA AUTORA: Zagora između stočarsko-ratarske tradicije te procesa litoralizacije i globalizacije: poglavlje Polja u kršu Vrgorske krajine - opće značajke, problemi i mogućnosti vrjednovanja. Sveučilište u Zadru, Kulturni sabor Zagore Split, Ogranak Matice Hrvatske Split. Urednici: Mate Matas, Josip Faričić, str. 223-248 (PDF) GRUPA AUTORA: Prostorni plan uređenja grada Vrgorca. Split / Vrgorac, 2006. (PDF) Prostorna diferencijacija vrgoračkog područja na temelju krških prirodno-geografskih i društveno-geografskih obilježja. Geoadria 18/2 (2013) 147-180 (PDF) MADŽAR, I., PAVIČIĆ, V.: Prirodni i kulturni krajolik vrgoračko-ljubuškog područja na izabranim kartografskim prikazima iz 18. stoljeća. Geoadria 18/2. Prosinac 2013. str. 147-180. (PDF) VUKOSAV, Branimir: Prostorna diferencijacija vrgoračkog područja na temelju krških prirodno-geografskih i društveno-geografskih obilježja, Geoadria 11/2. 2006. str. 241-281. (PDF) VUKOSAV, Branimir: Polja u kršu Vrgorske krajine – opće značajke, problemi i mogućnosti vrjednovanja. Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa Zagora između stočarsko-ratarske tradicije te procesa litoralizacije i globalizacije, Zadar – Dugopolje, 19. – 21. listopada 2010., Zadar, Split, 2011. (PDF) TISKANI I ELEKTRONSKI ČLANCI NEJAMŠIĆ, Mladen: Državna prometnica u Zabiokovlju jedina je alternativa Dalmatini: 'Napoleonovu cestu krpaju ka stare gaće, u rupama moš sadit kumpire'. Slobodna Dalmacija, 18.11.2018. |