|
|
|
|
UvodSa Bloške visoravni (slo. Bloška planota) srednje nadmorske visine 700-800 m, izdiže se više brežuljaka i brda (Bloški hrib, Lisec i dr.) male relativne visine. Najviša točka toga pobrđa (slo. Bloško hribovje) je Blošček, čija apsolutna nadmorska visina iznosi 1061 m.
Navedena i ostala bloška brda su više ili manje obrasla šumom, koja je nastala prirodnim putem (sukcesijskim razvojem šume), dok su ostala umjetno zasađena. ENGLISH SUMMARY: Bloke plateau and Heights
From the Bloke plateau od Bloke highland (in Slovenian: Bloška planota) with an average altitude of 700-800 m above sea level, rise several hills and heights (Bloški hrib, Lisec, etc.) of low relative height. The highest point of this Bloke hilly area (in Slovenian: Bloško hribovje) is Blošček, whose absolute altitude is 1061 m. The aforementioned and other Bloke hills are more or less overgrown with forest, which was created naturally (successive development of the forest), while the rest were artificially planted. |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:
 Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove planine Search directly for accommodation in the vicinity of this mountain Oglašavajte ovdje:
|
|
Janez Vajkard Valvasor (kranjski plemić, geograf, polihistor, povjesničar, topograf, etnograf, kartograf, crtač i član Londonskoga kraljevskoga društva za unaprjeđenje prirodnih znanosti, pionir proučavanja krša) je u svojem najpoznatijem djelu Slava Vojvodine Kranjske opisao "neobične radnje" upravo Bločana dok su se borili s dubokim snijegom i mećavom po snijegom prekrivenim planinama. To je prvi opis tradicijskog "skijanja" u Sloveniji, a prvi majstori skijanja bili su ljudi iz Bloka.
|
Janez Vajkard Valvasor
|
|
na slovenščini
XXVIII. ČUDNA HOJA PO ZASNEŽENIH GORAH
(iz knjige Slava vojvodine Kranjske) KADAR ZAPADE V ZIMSKIH časih v visokem planinskem svetu debel sneg in pota tako zamete, da ne moreš nikamor, ker se vse udira pa človek globoko ugreza: tedaj vzamejo ljudje majhne procke, pletene iz tankega šibja, nekatere pač tudi iz motvoza, ter si jih privežejo na noge. Tako hodijo varno po snegu in se jim ni bati, da bi popustil; bodi sneg še tako mehak in mlad, té široke procke te drže, da ne ugrezneš. To je znamenita iznajdba. Če pa je sneg zamrzel in trd, si privežejo železne dereze, ki jim pravijo krampeži; ti imajo po šest ostrih konic. Uporabljajo jih tudi poleti, kadar morajo na strme skalnate planine, zakaj brez njih marsikje ni mogoče dalje. Poleg tega poznajo kmetje ponekod na Kranjskem, zlasti pri Turjaku in tam okoli, neki redek izum, kakršnega nisem videl še nikoli v nobeni deželi, namreč, da se spuščajo pozimi, ko leži sneg, po visokem hribovju z neverjetno naglico v dolino. V ta namen vzamejo po dve leseni deščici, četrt palca debeli, pol čevlja široki in približno pet čevljev dolgi. Spredaj sta deščici ukrivljeni in navzgor zavihnjeni. Na sredi je usnjat jermen, da se vtikajo noge vanj; na vsako nogo se pritrjuje po ena taka deščica. K temu ima kmet še čvrsto gorjačo v rokah; to si nastavi pod pazduho pa se drži ob nji močno nazaj, da mu je za oporo in krmilo, in tako se driča, lahko bi zapisal tudi smuka ali leti po najbolj strmem pobočju. Zakaj vtem ko stoji na deščicah in se prav trdno, da, z vso močjo naslanja na gorjačo, jo reže tako urno navzdol, da presega skoraj vsako domišljijo in v hitrosti nič ne zaostaja za tistimi, ki se na Holandskem z drsalkami vozijo po ledu. Vsak trenutek se utegne izogniti vsemu, kar mu je na poti, bodi že drevo ali skala, bodi kaj drugega takega. Noben hrib mu ni prestrm, nobeden z drevjem tako gosto porasel, da se ne bi mogel na ta način drkati po njem. Zakaj kjerkoli mu stoji kaka ovira na poti, povsod je kos svoj smuk po kačje kljukati in vijugati. Če pa je pot povsem prosta, nezarasla in brez opotike, se drevi lepo naravnost, in sicer venomer tako stoje in navzad oprt ob gorjačo: te se drži možak s tolikšno silo in močjo, tako čvrsto in trdo, ko da bi ne imel nobenega uda in nobenega sklepa. |
na hrvatskom
XXVIII. NEOBIČNO KRETANJE PO SNJEŽNIM PLANINAMA
(iz knjige Slava Vojvodine Kranjske) Kad padne veliki snijeg u visokom planinskom svijetu i put je tako zatrpan da se ne može nikud jer sve se ruši i čovjek duboko tone: onda ljudi uzmu male košarice (mrežice), ispletene od tankog šiblja, i privežu ih za noge. Tako hodaju sigurno po snijegu i ne boje se da će popustiti; koliko god snijeg bio mekan i mlad, ove široke mrežice će vas držati da ne potonete. To je poznat izum. Ali ako je snijeg smrznut i tvrd, privežu si željezne dereze, koje zovu krampeži; svaki ima po šest oštrih vrhova. Koriste se i ljeti kada se moraju popeti na strme stjenovite planine, jer se bez njih ne može dalje. Osim toga, težaci u nekim krajevima Kranjske, osobito kod Turjaka i tamo okolo, poznaju neku rijetku izmišljotinu, kakvu ni u jednoj zemlji nisam vidio, naime, da se zimi, kad je snijeg, spuštaju s visokog brda s nevjerojatnom žurbom u dolinu. U tu svrhu uzimaju po dvije drvene daske, debele četvrtinu palca, široke pola stope i dugačke oko pet stopa. Sprijeda su daske zakrivljene i presavijene prema gore. U sredini je kožni remen za stavljanje stopala; na svaku nogu pričvršćena je po jedna takva daska. Osim toga, seljak ima čvrst štap u rukama; stavi ga ispod pazuha i uhvati ga jako pozadi, tako da mu je oslonac i kormilo, i tako gazi, mogao bi napisati i klizi ili leti niz najstrmiju padinu. Zašto, dok stoji na daskama i drži se čvrsto, da, svom snagom naslanja se na štap, njome nadolje siječe tako hitro, da nadilazi gotovo svaku maštu i u brzini ne zaostaje za onima koji voze na klizaljkama u Holandiji. U svakom trenutku može izbjeći sve što mu se nađe na putu, bilo drvo ili stijena, bilo nešto drugo slično. Nijedno brdo nije bilo prestrmo za njega, nijedno tako gusto obraslo drvećem da se ne bi mogao po njemu kliziti na ovaj način. Jer gdje god mu je prepreka na putu, svugdje ima sklonost kliziti i izvijati se kao zmija. Ali ako je staza posve slobodna, nezarasla i bez nanosa, stabla su ravna, a ponekad stoje ovako i naslonjena na planinu: čovjek se drži za nju s takvom snagom i moći, tako čvrsto i kruto, kao da je nema udova ni zglobova. |
|
Križna jama je krški spiljski sustav dug 8.273 metra, koji se nalazi pod Križnom gorom (856 m), na području između Cerkniškog polja, Bloške Police i Loža u Loškoj dolini (Loško polje). Visinska razlika između najviše točke špilje i razine jezera u Kittlovim ponorima iznosi 32 metra.
Pristup špilji. Iz Cerknice ili Ribnice i Kočevja se vozi prema Blokama. U Bloškoj Polici skrenuti prema Ložu odn. Starom Trgu. Prilazni put do špilje odvaja se manje od kilometra južno od Bloške Police, Cesta se nalazi u šumi, a ubrzo putokaz usmjerava desno na šumski put čija lijeva strana završava u slijepoj dolinici. Informacije o špilji možete dobiti na adresi Bloška Polica 7, 1384 Grahovo i na web-stranici Križna jama. Ime. Nekada su Križnu jami nazivali Mrzla jama pri Ložu. Današnji naziv dobila je po obližnjoj hodočasničkoj crkvi sv. Križa na vrhu Križne gore. Temeljna obilježja. Spada u otvorene špilje s kontroliranim ulazom, prilagođenim za turističku funkciju. Glavno obilježje špilje je lanac podzemnih jezera sa smaragdno-zelenom vodom. Stalna temperatura u špilji je 8 Celzijevih stupnjeva. Voda u špilju dotječe s Bloške visoravni i otječe u Cerkničko jezero, a u podzemnim tunelima tvori 45 smaragdnozelena jezera, međusobno odvojenih sedrenim barijerama. Po biološkoj raznolikosti, Križna špilja je četvrti najveći poznati špiljski ekosustav u svijetu. U Križnoj jami nalazi se i bogato nalazište kostiju špiljskih medvjeda koji su tu zimovali prije više od 10.000 godina. Kažu kako je jedna od najljepših i najbolje očuvanih špilja na svijetu. Špilja se može podijeliti na dva dijela: suhi i vodeni ("mokri").
Suhi dio. Početni, suhi dio obilježavaju velike i prostrane dvorane koje, međutim, ne nude veliko bogatstvo špiljskog nakita. Nakon samo nekoliko stotina metara, kada se gubi svaki trag svjetla, čuje se žubor pećinskog potoka, uz koji staza vodi do prvog jezera. Vodeni dio. U drugom, vodenom dijelu, nalaze se mnoga jezera, koja se nižu jedno za drugim. Barijere između njih gradi sedra koja se izlučuje iz vode, pa barijere i dalje rastu. Jezera su u početku kraća, ali u zadnjem dijelu vodenog tunela dostižu duljinu od gotovo pola kilometra. U dvorani Kalvarija, koja je bogata stalaktitima i stalagmitima i jedna je od najljepših u špilji, Jezerski rov ("Jezerski kanal") se razdvaja na dva kraka. Prema sjeveru vodi tunel Blata, dok se prema sjeveroistoku proteže Pisani rov koji završava Kristalnom gorom, najvišom prostorijom u špilji. Strop iznad tamošnjih stalaktita uzdiže se čak 75 metara. U Kristalnoj gori nalazi se stalaktit u obliku križa, koji predstavlja simbol špilje, iako ne nosi ime po njemu, već po Križnoj gori, koja se nalazi samo nekoliko kilometara od ulaza u špilju. U Jezerskom i Pisanom kanalu Križne jame nastala su 22 jezera, a zajedno s jezerima u Blatima ima ih ukupno 45.
Tlocrt Križne jame
Najznačajnije točke u Križnoj jami
Vode i jezera Križne jame. Vode u Križnoj jami potječu od kišnice koja prodire u špilju, probijajući se kroz vapnenac okolnih krških brda, i od vode ponornice koja pristiže s Bloške visoravni, a koja se stvara samo nakon obilnih kiša.
Posebnost i atraktivnost vodenih tunela Križne jame su njezina jezera. Oborinska voda koja se procjeđuje kroz krški teren otapa vapnence i dolomite koji se zatim oslobađaju iz vode kao troska u dodiru sa zrakom u špilji. U brzacima potoka, bogatima zrakom, sedra se izlučuje znatno brže nego u stajaćoj vodi, pa u vodenim tunelima rastu barijere koje ujezeruju vodu. Na taj su način nastala 22 jezera u Jezerskom i Pisanom kanalu u Križnoj jami, a s jezerima u Blatima ima ih ukupno 45. Prosječna stopa taloženja mulja je 0,256 milimetara godišnje, što znači da su barijere vrlo mlade s geološkog gledišta, stare manje od 10.000 godina. Kontinuiranim porastom barijera rastu, raste i razina jezera, tako da je na mnogim mjestima voda preplavila stalaktite i oni sada izgledaju kao da izrastaju iz nje. 
Prvo jezero sa smaragdnozelenom vodom ima niske obale koje su zasute glinom.
Povijesni pregled i povijest istraživanja špilje. Točna godina otkrića špilje nije poznata, no vrlo je vjerojatno da su plemena koja su naseljavala to područje već poznavala početne špiljske kanale i posjećivali ulazne dijelove špilje barem prije 2,000 godina, o čemu svjedoče nalazi ulomaka keramičkih posuda iz brončanog doba.
Istraživanja Križne špilje mogu se podijeliti u tri razdoblja: ulazni suhi dijelovi poznati su već u srednjem vijeku i izmjereni su 1879. godine, između 1926. i 1935. istraženi su vodeni dijelovi (Jezerski rov i dva pritočna rukavca, Pisani rov i Blata), a posljednja istraživanja obavljana su nakon otkrića Nove Križne jame, otkrivene 4.8.1991. - koja je istraživana i kartirana do 1995. 
Potpisi na zidu u Medvedjem rovu. Potpis J. Szombathyja iz 1881. lijevo i stariji potpis iz 1571. desno (Bavdek i dr., 2009.)
Najstariji potpis u špilji je iz 1557. godine. Najstariji poznati tiskani izvor koji spominje špilju je izvještaj Engleza J. J. Tobina iz 1832. godine, u kojemu on spominje posjet špilji. Špilju je prvi opisao Jožef Zörer (Jože Cerar), koji je također nacrtao prve skice 1838. godine.
Istraživanja špilje su se zahuktala najviše u drugoj polovici 19. stoljeća, a tada je došlo do najvećeg znanstvenog iskopavanja kostiju špiljskog medvjeda, vrste koja je još u pleistocenu bila rasprostranjena u većem dijelu Europe, a potom je izumrla početkom vrhunca ledenog doba, prije oko 26 000 godina. Godine 1878. Ferdinand von Hochstetter, član Bečke akademije znanosti, sa šest ljudi i u pratnji preparatora ljubljanskog muzeja Ferdinanda Schulza, u četiri dana iskopao je više od 2000 kostiju, za koje je vjerovao da su ostaci na najmanje 100 medvjeda. Od iskopanih kostiju sastavio je dva cjelovita kostura koji i danas krase zbirku Prirodoslovnog muzeja u Beču. 
|
Ulaz u Križnu jamu
Ulaz ispod kose stijene zatvoren je rešetkastim vratima (ključ od vrata čuva špiljski vodič i čuvar Križnih jama). Biospeleologija
Od 36 vodenih životinjskih vrsta koje se nalaze u špilji, čak 32 su prave (troglobiotske) špiljske vrste koje žive samo pod zemljom. Dodamo li još 18 kopnenih troglobiotičkih vrsta, Križna jama jedna je od najbogatijih na svijetu s dosad pronađenih 50 vrsta. Vode koje teku špiljom protječu kroz slojeve vapnenca okolnog krškog terena, stoga su siromašne organskim tvarima i u nju ne donose površinske vodene životinje. 
|
|
Turistički posjet. Posjeti špilji mogući su svaki dan uz prethodnu najavu. Po špilji vode iskusni špiljski vodiči nudeći obično dvije verzije obilaska (iako ima više opcija, njih posjetitelji rjeđe izabiru zbog cijene i vremenskog trajanja). Većina posjetitelja odlučuje se za jednosatni posjet suhom dijelu, koji je pogodan i za veće grupe (do 40 posjetitelja). Vodiči vas opremaju čizmama i prijenosnim električnim svjetlima i voze vas čamcem oko prvog jezera. Duži, četverosatni obilazak vodenog dijela moguć je za maksimalno 4 osobe. Broj posjeta dubljim dijelovima jame je ograničen zbog osjetljivosti sedrenih barijera.
Plan Križne jame s prikazanim standardnim posjetiteljskim rutama.
Za pristup rasporedu posjeta klikni na fotografiju. Opis rute. U špilju se ulazi kroz ulaz na dnu vertikalne stijene koji je ograđen rešetkama. Godine 1940. vojska je izgradila cestu do špilje i proširila ulaz, ali su ga speleolozi kasnije zatvorili rešetkama.
Spuštamo se stepenicama u golemu dvoranu, do koje još dopire danje svjetlo, a zatim postaje sve mračnije. Kako špilje nisu osvijetljene koriste se ručne lampe. Među obilježjima koja prva privlače pažnju je sigasta masa, nazvana Chimborazo zbog sličnosti s južnoameričkim vulkanom. Ubrzo zatim čuje se žuborenje vode koja ponire u lijepo oblikovanim ponorima.
|
Križna jama. Tlocrt ulaznih dijelova špilje s označenim područjima nalaza: 1. plato 1, 2. plato 2, 3. stjenovita padina, 4. položaj ljudskog kostura.
(Dopunjeni presjek tlocrta Križne jame, DZRJS 1961. i IZRK 1971.). (Bavdek i dr., 2009.)
Sljedeće desno skretanje vodi do slijepog i dobro zatrpanog Medvjeđeg kanala (slo. Medvedji rov). Kanal je ime dobio po izuzetno bogatom nalazištu kostiju špiljskog medvjeda, na što podsjećaju postavljeni eksponati. Do otkrića vodenih dijelova Križna jama bila je poznata uglavnom kao nalazište kostiju špiljskog medvjeda (slo. jamski medved) koji su u suhom dijelu špilje, upravo u Medvjeđem kanalu, imali svoju jazbinu mnogo generacija, tako da su njihovi ostaci brojni. Tako je godine 1878. bečki geolog Ferdinand von Hochstetter (1829.–1884.) sa šest ljudi, iz sedimenata u Medvedjem rovu (njem. Bären Grotte) iskopao oko 4600 kostiju stotinjak jedinki špiljskog medvjeda, od kojih je sastavio dva cjelovita kostura za dvorski muzej u Beču. Križna špilja bila je utočište vrste Ursus ingressus, koja je došla iz Azije prije otprilike 50.000 godina - jedne od četiri vrste špiljskih medvjeda u Europi. Prilikom drugog Hochstetterova posjeta godinu dana kasnije, arheolog Josef Szombáthy (1853.–1943.) napravio je detaljan plan špilje.
Opis. Ursus ingressus bio je veliki špiljski medvjed s masivnim, glomaznim udovima. Bio je veći od vrste Ursus spelaeus, za koji se procjenjuje da teži prosječno 350 do 600 kg (muški primjerak). Ponašanje. Neka su istraživanja sugerirala da je špiljski medvjed Gamssulzen bio biljojed, da je živio od vegetacije s malim doprinosom trave. Druge studije su sugeriraju da je Ursus ingressus bio svejed, s udjelom proteina kopnenih i vjerojatnije vodenih životinja, koji premašuje udio životinjskih proteina u prehrani modernog smeđeg medvjeda (Ursus arctos). Međutim, također je sugerirano da se prehrambene navike špiljskih medvjeda mogu uvelike razlikovati ovisno o okolišu. Rasprostranjenost i stanište. Pretpostavlja se da je Gamssulzen špiljski medvjed dominirao nad Ursus spelaeus u srednjoj i istočnoj Europi, dok ga je u zapadnoj Europi nadmašila ova vrsta. Prije otprilike 50.000 godina, špiljski medvjed Gamssulzen migrirao je u Alpe i zamijenio dvije bivše populacije Ursue spelaeus: Ursus spelaeus eremus i Ursus spelaeus ladinicus. Ursus ingressus pronađen je na istoku do planine Ural u Rusiji i na zapadu do švapske Jure u Njemačkoj. Uglavnom je pronađena u srednje i visoko uzdignutim regijama i vjerojatno je bila prilagođena kontinentalnim sredinama s hladnom i sušnom klimom. Evolucija i izumiranje. Ursus ingressus i Ursus spelaeus razvili su se iz Ursus deningeri i vjerojatno su se razišli između 173.000 i 414.000, ili moguće prije čak 600.000 godina. Neke studije još uvijek postavljaju pitanje jesu li U. ingressus i U. spelaeus zasebne vrste, umjesto da ih tretiraju kao podvrste jedne vrste. Gamssulzen špiljski medvjed preživio je U. spelaeus oko 1000 do 2000 godina, lokalno zamijenivši ovu vrstu, ali je također izumro prije otprilike 30 000 godina, neposredno prije posljednjeg glacijalnog maksimuma. Još uvijek se raspravlja o razlozima njihovog izumiranja, a kao mogući razlozi spominju se klimatske promjene i ljudski lov. Nekadašnja medvjeđa jazbina Medvjeđi kanal je u geološkoj prošlosti bio spojen s ulazom u Cerarovu dvoranu (slo. Cerarjeva dvorana) u glavnom kanalu, no s vremenom je taj ulaz zapriječila masivna siga koja je ovdje nastala klasičnim krškim procesima. Nakon izvršenih iskapanja i prezentiranih rezultata istraživanja znatno je porastao interes za špilju, pa time i njezina posjećenost. Međutim, došlo je i do negativnih pojava kao što je bila pljačka kostiju i razbijenih dijelova špiljskog nakita, koji su se potom prodavali na štandovima ispred Postojnske jame. Dugo vremena se nije znalo da se iza jezera na ulazu u Medvedji rov nalazi još atraktivniji vodeni dio špilje. Tek je u 20. stoljeću, točnije 1926. Maks Prezelj (1894–1980), profesor na ljubljanskoj Akademiji prirodnih znanosti, sa svojim studentima ušao u špilju i tijekom višednevnih istraživanja prodrli su kroz Jezerski rov do Kalvarije, podzemnog ušća potoka koji teku iz Blata i Pisané rova, a preko potonjeg do podzemne dvorane Križne gore. Istraživanja vodenih kanala nastavili su u razdoblju između 1927. i 1934. godine speleolozi iz društva za istraživanje špilja Ljubljana (orig. Društvo za raziskovanje jam Ljubljana). U istraživanju su im povremeno pomagali i vojnici, jer je špilja bila udaljena samo 7 kilometara od tadašnje rapalske granice Kraljevine Jugoslavije s Italijom te je stoga ovo područje bilo od značaja za vojsku. U nastavku ture ide se glavnim tunelom uzvodno prema Prvom jezeru. Ovaj dio špilje bio je poznat od prvih opisa Jožeta Cerara (Josef Zörer) 1838. pa sve do 1933. Tek tada su istraživači prevladali prvo jezero i pronašli nastavak špilje ispod kamenog luka. Zbog dubokih kotlova ispunjenih vodom napredovanje je moguće samo čamcem, a sedreni brzaci tjeraju na stalno "prebacivanje" iz jednog jezera u drugo. Prolaskom moćnog prirodnog mosta dolazi se do stalaktitne skupine Beneški pristan (Venecijanski pristan).
Dalje počinje mirno putovanje zaobljenim vodenim tunelom. Posebno je fascinantan sklop Piratska ladja (hrv. Gusarska lađa), stalaktiti koji "rastu" iz vode, što je dokaz da je tunel nekada bio suh, a kasnije ispunjen vodom. Razlog potopljenih stalaktita su muljevite sedrene barijere koje stalno rastu, pa time povisuju i razinu jezera koja tako preplavljuje stalaktite. Najljepše i najpoznatije skupine potopljenih stalaktita upravo su Venecijanski pristan i Gusarska lađa. Najpoznatiji motiv iz Križne jame svakako je područje s mnoštvom stalagmita, stalaktita i stalaktita. Njega su nazvali Kalvarija i također je važno raskrižje putova. Tu se špilja račva u dva tunela - zapadni, Blata, i istočni Pisani rov (Pisani kanal). Prvi je posebno zanimljiv s biološke strane zbog brojnih podzemnih životinjskih posebnosti, dok je drugi nevjerojatno lijepo ispunjen sigama. Većina voda u Križnoj jami pristiže iz Bloka, odnosno Križna jama pripada krškom sustavu Ljubljanice i jedna je od njegovih najvažnijih atrakcija, uz Cerkniško i Planinsko polje te Rakov Škocjan. Zadnjih godina primjećuje se da je voda sve više zagađena, što donekle umanjuje užitak posjeta špilji. Posebna čar doživljaja špilje je njezina iskonska neopremljenost. |
Zarobljeni u Križnoj jami (2024.)
Tročlana obitelj s odraslim sinom i dvoje vodiča krenula je 6.1.2024. u 8 sati u komercijalni obilazak Križne jame u sklopu Udruge ljubitelja Križne jame, do lokacije do koje je moguće doći samo čamcem. U međuvremenu je zbog povećane količine oborina rijeka Bloščica, koja protječe kroz špilju, počela bujati i poplavila dio špilje, zbog čega su posjetitelji su ostali zarobljeni u špilji. Prema riječima svjedoka, voda koja je uzrokovala visok vodostaj došla je iz smjera Hrvatske, što je iznenadilo inače iskusnog špiljskog vodiča. Kada su se vraćali iz špilje, uvidjeli su da je ona djelomično poplavljena, zbog čega su se povukli nazad na sigurno i tamo ostali. Budući da nisu izašli iz špilje u predviđenih 15 sati, dežurni iz udruge se spustio u špilju i uvidio da je voda narasla, pa je u 17 sati pokrenuo akciju spašavanja, za koju su aktivirani: speleospasilačka služba (Regionalni centar za speleospašavanje), spasilačka služba Postojnske jame, Civilna zaštita, dobrovoljna vatrogasna društva i dr. Tijekom iste noći podvodni spasilački tim je ušao u špilju i stigao do zarobljenih posjetitelja, koji su se nalazili nepuna dva kilometra od ulaza u špilju pod Križnom gorom. Svi su se posjetitelji nalazili na sigurnom, nisu bili životno ugroženi i bez zdravstvenih problema. Tada su i opskrbljeni hranom i pitkom vodom. Put ronilaca do njih i natrag je trajao četiri sata. Za potpuno spašavanje valjalo je čekati povoljan trenutak da se razina vode toliko spusti da bude sigurno vratiti se iz spilje. Prema prognozama hidrologa, očekivalo se povlačenje vode u popodnevnim satima narednog dana, no budući da rukavci podzemnog vodotoka dolaze i iz susjedne Hrvatske, gdje je još uvijek padala kiša, nije bilo sasvim jasno kada će se voda doista dovoljno povući da se zarobljeni mogu spasiti. Završna evakuacija je započela je 8.1. oko 14 sati i uspješno završila. Spašavanje zarobljenih u špilji izveli su pripadnici Speleospasilačke službe i Jedinice tehničkog ronjenja u sastavu Jedinice za brze intervencije. 
Spašavanje iz Križne jame u siječnju 2024. godine
Izvor fotografije: Facebook, Jamarska reševalna služba IZVOR Križna jama. Loška dolina.si (Pristupljeno 9.1,2024.)
PROČITAJ VIšE Marko Simič: Križna jama. National Geographic - Slovenija. September, 2018. LITERATURA BAVDEK, Alma; MIHEVC, Andrej; TOŠKAN, Borut; VELUŠČEK, Anton: Arheološke najdbe iz Križne jame. Arheološki vestnik 60, 2009, str. 17-31 (PDF)
|
|
Na Križnoj gori se nalazi crkva posvećena svetom Križu i arheološko nalazište. S njezina vrha se pruža odličan pogled na Lošku dolinu.
|
|
Bloška planota (hrv. Bloška visoravan), koju lokalni ljudi jednostavno nazivaju Bloke, smjestila se između Krimskog pobrđa (slo. Krimsko hribovje) na sjeveru, Ribničke kotline (slo. Ribniška kotlina ili Ribniška dolina) na istoku, Cerkničke krške depresije (slo. Cerkniška globel ili Cerkniško polje) s poznatim jezerom na zapadu, gore Slivnice (1114 m) na sjeveroistoku, te šumovitog Bloškog pobrđa (slo. Bloško hribovje) i Racne gore na jugu. Ravnica na južnom dijelu visoravni, između naselja Fare i Metulja zove se Resje.
Vrhovi koji okružuju Blošku visoravan nadmorskih visina su od oko 800 do 1061 metara i oni se ne ističu značajno na rubovima Bloške visoravni zbog nadmorske visine same visoravni (700-800 m). Tek se na njezinom južnom rubu izdvajaju dva najviša visa Blošček i Veliki Županšček – samo oko 300-tinjak metara izdignuti (relativna visina) nad visoravni. Zime na Bloškoj visoravni bogate su snijegom, hladne i vjetrovite. Proljeće, ljeto i jesen su prohladni, no ipak bogati planinskim cvijećem i šumskim plodovima. Na visoravni se nalazi više prostorno raštrkanih sela, koja su zbijenog tipa. Smještena su na zaravnjenim terenima, dok su brdsko-planinske padine nenaseljene i obrasle gustom šumom. IZVOR Mitja Košir: Blošček in Županšček. Dnevnik.si, serijal: Kjer tišina šepeta (objavljeno u digitalnom obliku 21.2.2008. na Gore-ljudje.si) |
|
NADMORSKA VISINA 828 m
Bloški hrib (Bloško brdo) Bloke su se prvobitno zvale Obloke, po okruglim brežuljcima koji okružuju visoravan (slo. planota). Nekada su na brdima bile suhe livade koje su se kosile, a njive su bile raštrkane po ravnicama. Danas su brda obrasla šumom, što je umnogome promijenilo izgled bloškog krajolika. Zapadna strana Bloškog hriba, kojom prolazi pješačko-planinarski Krpanov put, sredinom 20. stoljeća bila je potpuno gola. Danas su padine obrasle crvenim borom koji je vrlo uspješna pionirska vrsta jer uspijeva i na lošijim staništima. IZVOR Bloke.si (pristupljeno 24.2.2023.) 
|
|
Jezero je sanirano 2003. godine. Ponovo su izgradili branu, uklonili mulj i krhotine koji su smanjivali njezinu dubinu. Uredili su okolicu jezera. Oko jezera postoji pješačka staza tako da se ono možete vidjeti iz više kutova. Sada kada je dubina odgovarajuća, jezero se vratilo u prijašnji život. Jezero je dom pijora / zelenca (slo. pisanec; lat. Phoxinus phoxinus), krkuše (slo. globoček; lat. Gobio gobio), školjki i potočnih rakova (slo. potočni rak; lat. Austropotamobius torrentium), najmanje autohtone europske vrste raka. No, možemo pronaći i šarane koji su umjetno naseljeni, uglavnom za ribolov.
U Sloveniji su plitke bare (slo. nisko barovje) prava rijetkost. Najveće takve površine plitkog zabilježene su uz rječicu Bloščicu. Plitke bare zanimljive su tijekom cijele godine, krase ih rascvjetale vlažne livade. Očuvane su ljudskim radom, ali danas su ugrožene odustajanjem od povremene košnje zbog čega su počele zarastati. Vlažne livade i tresetišta uz Bloščicu važna su staništa brojnih leptira i vretenaca. Ali možemo naći strane žabe vodenjake (slo. pupek), daždevnjake (slo. urh). Na tom se području također gnijezde poljske ševe, smeđoglavi batići (slo. repaljščica; sr., obična travarka) i prepelice, koje je teško naći drugdje u Sloveniji. 
Bloško jezero
Uz Bloščicu žive neke rijetke i ugrožene vrste biljaka i životinja: sitne orhideje, sitne mesožderke (slo. mesojedke), mala mješinka (slo. mala mešinka: lat. Utricularia minor), alpska tustica (slo. Alpska mastnica; lat. Pinguicula alpina), dugolisna rosika (lat. Drosera anglica).
|
Močvarni svijet oko Bloškog jezera zaštićen je programom Natura 2000. Razlozi za zaštitu su:
MALI POJMOVNIK Tresetišta (slo. jedn. barje) su mokri životni okoliši. Stalni višak vode iz oborina ili iz podzemnih voda znači manjak kisika što dovodi do nepotpune razgradnje biljnih ostataka, koji se talože kao treset. Gomilanjem treseta, živo tresetište "raste", uzdiže se. Biljne zajednice koje uspijevaju u takvim uvjetima nazivaju se cretovi (slo. jedn. šota). |
|
Belovka je brdo visoko 848 metara koje se nalazi na Bloškoj visoravni. Njegov se greben proteže dinarskim smjerom SZ-JI, između naselja Studenec na Blokah, Ravne na Bloke, Topol i Runarsko. Vrh je dijelom pod šumom i dijelom pod livadama. Pogled s vrha pruža se na bloška naselja, notranjske planine Snežnik, Javornike i Slivnicu, sve do Triglava.
|
|
Bočkova žaga i mlin
Na sjeverozapadnom dijelu Bloška visoravan prelazi u brežuljke, gdje se u brojnim škrapama zbog dolomitne podloge pojavljuju izvori vode koji se spajaju u potok Cerkniščicu. Ovo je važan dotok vode za Cerkničko jezero. Kako su ovi izvori imali stalnu i veliku količinu vode, uz njih su stajali mnogi mlinovi i pilane. Krpanova staza vodi pokraj Bočkovog mlina i pilane (slo. žaga). Pilana je stara nešto više od sto godina i još uvijek je u uporabnom stanju, ali nažalost više nije u funkciji. U mlinu, koji je još stariji, još uvijek radi "bijeli kamen". Svojevrstan je spomenik tehničke kulture jer je zadržao izgled od prije najmanje sto godina. Samo je mlinsko kolo zamijenjeno turbinom. IZVOR Bloke.si (pristupljeno 24.2.2023.) |
Blošček i Županšček, karta
Izvor: Geopedia.si, 2024. |
Šumoviti Blošček najviše se izdiže iznad Bloka, iznad jugoistočnog ruba bloške zaravni. Visok je 1061 m (visina prema Geopedia.si) ili 1060 m, prema drugim izvorima. Vrhom Bloščeka prolazi granica općina Ribnice i Cerknice.
Na Blošček i Veliki Županšček ne vodi niti jedna markirana staza. Između njih prolazi Europski pješački put E-6 - na dionici između Nove vasi i Metulja - i preko prijevoja Vrh gozda (879 m) spušta se dalje prema Racnoj gori i granici s Hrvatskom. Sedlo Vrh gozda, koje se nalazi izmežu Bloščeka i Velikog Županščeka, najpogodnije je polazište za uspon oba brda, jer je na njemu raskrižje šumskih putova, a do njega vodi i šumska cesta te je pristup, osim pješačkim putem moguć i vozilom ili biciklom. Od prijevoja Vrh gozda prema vrhu Blošček treba krenuti šumskom vlakom prema istoku, cijelo vrijeme držeći se najjasnije staze, do zaraslog proplanka na kojemu se nalazi mala drvena koliba, od koje do šumom prekrivenog vrha još ima nekoliko stotina metara. |
|
Imate li bilo kakve komentare, ispravke, mišljenja ili priloge o ovoj stranici?
Molimo pošajite ih putem slijedećeg obrasca ili direktno na adresu elektroničke pošte: E-MAIL Navedite o kojoj se planini ili temi radi. Ovisno o Vašoj želji, Vaš identitet u objavljenom tekstu (prilogu) može biti prikazan ili neobjavljen. ODGOVARAM NA SVAKI UPIT! Ukoliko ne dobijete odgovor, molim Vas pišite direktno na slijedeću adresu: [email protected] INDIVIDUAL VISITORS SINCE JANUARY 14TH, 2019
|
DONATE TO DINARSKO GORJE WEB-PAGE (Paypal) 
Svi materijali (tekstualni, kartografski, fotografski, audio i video) kojih je isključivi autor DINARSKO GORJE mogu se slobodno preuzimati, bez ikakvih dodatnih uvjeta. Radi se o materijalima na stranici uz koje nije posebno navedeno tko je njihov izvor ili se iz samog sadržaja to ne vidi. Ukoliko želite koristiti pojedine sadržaje sa stranice, a u dvojbi ste o njihovu porijeklu, molimo da kontaktirate DINARSKO GORJE.
All materials (textual, cartographic, photographic, audio and video) of which the sole author is DINARSKO GORJE WEBPAGE (Dinaric mountains) can be freely downloaded and used without any additional conditions. These are materials on the site where their source or author is not specifically stated. If you want to use some content from the site, and you are in doubt about its origin, please contact the Website administrator. 
PLEASE, KEEP OUR ENVIRONMENT CLEAN!
|
