|
|
PRIMORSKI POJAS > PLANINE NISKE HERCEGOVINE > Bjelasnica
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Motka, 1395 m
Koordinate najvišeg vrha: 42.8331, 18.1307
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Motka, 1395 m
Koordinate najvišeg vrha: 42.8331, 18.1307
|
|
UvodBjelasnica je planinski masiv u niskoj Hercegovini (jadranskoj, odn. mediteranskoj Hercegovini između grada Trebinja i mjesta Ljubinja. Uzdiže se nad Popovim poljem, s desne strane rijeke Trebišnjice. Proteže se od sela Do do Starog Slanog. Najveći vrhovi su Motka (1395 m; može se pronaći i podatak 1396 m n.v.), Ilija (1338 m) i Siljevac (1297 m).
Austrijska vlast je 1903. godine obroncima ove planine probila cestu koja je rekonstruirana 1981. kada je pretvorena u magistralnu cestu koja povezuje Trebinje s dolinom rijeke Neretve. Neposredno pod Bjelasnicom se nalaze sela Staro Slano, Lug, Žulja, Kovačina, Mesari, Dobromani, Žakovo, Tulje, Mrkonjići, Drijenjani, Dračevo, Dubljani, Veličani, Galičići, Strujići, Do, Dodanovići i u samoj planini napušteno selo Korlati. IZVOR Bjelasnica. Wikipedija ENGLISH SUMMARY: Bjelasnica
Bjelasnica is a mountain massif in the Low Herzegovina area (also Mediterranean or Adriatic Herzegovina) between the towns of Trebinje and Ljubinje. It rises above large karstic Popovo field, on the right side of the river Trebišnjica. It extends from village Do to Staro Slano. The highest peaks are Motka (1395 m, can be found also the data 1396 m above sea level), Ilija (1338 m) and Siljevac (1297 m). In 1903, the Austrian authorities built the road over the slopes of the mountain. When it was reconstructed in 1981, it was transformed into a main road linking Trebinje with the Neretva river valley. Directly below Bjelasnica are the villages of Staro Slano, Lug, Žulja, Kovačina, Mesari, Dobromani, Žakovo, Tulje, Mrkonjići, Driženani, Dračevo, Dubljani, Veličani, Galičići, Strujići, Do, Dodanovici and in the mountain the abandoned village of Korlati. 
Pogled na planinu Bjelasnicu iz Popova polja
Autor fotografije: Rade Stojaković, Panoramio.com |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:
 BOOKING Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove planine Oglašavajte ovdje:
|
|
Bjelasnica
Pogled s vrha Neprobić u Dubrovačkom primorju, preko Zavale i Popova polja, na planinu Bjelasnicu u Hercegovini. Ustupljeno ljubaznošću autora: Ivan Ivanović - Fjaka |
GEOGRAFIJA / ZEMLJOPIS PLANINE
Stara topografska karta šireg područja planine
Reljef i geološka građa
Trodimenzionalni prikaz sjeverozapadnog dijela Bjelasnice
Najviši vrh ovoga dijela Bjelasnice je Siljevac, treći po visini vrh Bjelasnice. U prednjem planu (dolje) nalazi se Popovo polje s reguliranim tokom rijeke Trebišnjice. Izvor: GoogleMaps |
Pogled od Leotara prema trebinjskoj Zagori i Bjelasnici
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Povijesni pregled
|
|
Srednji vijek
Popovo je bila župa u Hercegovini tijekom srednjeg vijeka. Pripadala je Humskoj zemlji. U sastav Bosanske banovine ulazi 1326. godine u doba bana Stjepana II Kotromanića.
Župa Popovo obuhvaćaka je Popovo polje u toku rijeke ponornice Trebišnjice, sjeverni dio područje Ljubinja i južni dio područje Bobana. Graniči na jugu s područjem Dubrovačke republike, (ranija župa Primorje), na istoku područjem Trebinja, na sjeveru sa župama Dabar i Dubrave i na zapadu župom Žaba. U 15. stoljeću sjeverno područje župe Popovo imalo je na području Ljubinja zasebnu, izdvojenu cjelinu, tako da se samo Popovo polje ubrajalo u župu Popovo. Na području župe Popovo najvažnija vlastela bili su Nikolići i njihovi vazali Brlići, Ivanovići i Krasomirići. Nije lociran lokalitet na kojem se nalazila glavna utvrda koju izvori navode pod imenom Popovski. Kultni centar župe je bio u Zavali. Najvažnija naselja u župi Popovo bila su Dračevo, Žakovo, Čvaljina, Velja Međa, Ravno, Orahov Do, Sedlari, Poljice, Golubinac, Drijenjani, Grepci, Vršće, Dubljani, Površ, Kotezi i Veličani. Osnovna zanimanja stanovništva bila su zemljoradnja i stočarstvo. Blizina Dubrovnika omogućavala je razvoj trgovine i trajniju orijentaciju domaće radne snage u primorju. IZVORI I ITERATURA ANĐELIĆ, Pavao Anđelić, Srednjovjekovna župa Popovo, Tribunia 7, Trebinje 1983, 61-79. DINIĆ, Mihailo, Humsko-trebinjska vlastela, SANU, Posebna izdanja 397, Odelenje društvenih nauka 54, Beograd 1967. FILIPOVIĆ, Milenko S., MIĆEVIĆ, Ljubo; Popovo u Hercegovini, Naučno društvo NR Bosne i Hercegovine, Djela 15, Odjeljenje istorisko-filoloških nauka 11, Sarajevo 1959. MIŠIĆ, Siniša; Humska zemlja u srednjem veku, Beograd, 1996. WIKIPEDIJA: Popovo |
Karta Župe Popovo
Karta srednjovjekovnih humskih župa
|
Tradicionalne aktivnosti i narodna baština
Katun Staje Glačice, iznad Žakova
Autor fotografije: Mišo Kovačević, Panoramio.com |
Božićni obicaji u Popovom polju i selu Mrkonjicima.mpg
Autor: ebojša Vukanović Datum objave: 9.1.2012. Opis. Običaji za badnji dan i Božić u selu Mrkonjićima u Popovom polju, rodnom selu Svetog Vasilije Ostroškog i Tvrdoškog |
PO VRŠNOM PODRUČJU
Motka (1395 m)
|
Motka je najviši vrh Bjelasnice. Na vrhu nema visoke vegetacije pa je, također i zbog svojega položaja, odličan vidikovac - s pogledom na: Popovo polje, Jadransko more s otocima, crnogorske masive Orjen, Prokletije, Prekoricu, Maganik, Komove, Moračke planine, Durmitor, Bioč; bh planine Volujak, Lebršnik, Bjelašnicu kod Gackog, Crvanj, Velež, Čvrsnicu, Čabulju te Biokovo u Hrvatskoj.
U izvorima je moguće pronaći dva različita podatka o visini Motke: 1395 m (topografske karte JNA, lokalno planinarsko društvo "Vučji zub" iz Trebinja); 1396 m (Wikipedija). 
Područje vrha Motka
Detalj stare topografske karte |
Pogled na Popovo polje s vrha Motka
U podnožju brda nalazi se selo Tulje. Autor fotografije: Rade Stojaković, Panoramio.com |
Siljevac (1297 m)
|
Najviši vrh na sjeverozapadnom dijelu Bjelasnice, inače treći po visini na cijeloj planini.
Područje vrha Siljevac
Detalj stare topografske karte |
Pogled na Siljevac od sela Zavala
Autor fotografije: Rofa, Panoramio.com |
2. DUŽ POPOVOG POLJA
Pogled na Bjelasnicu iz Zavale u Popovom polju
Popovo polje i planina Bjelasnica u Hercegovini
Fotografija Popovog polja s planinom Bjelasnicom (u pozadini). Autor fotografije: Igor Trklja, Wikipedija |
Regulirani tok Trebišnjice u Popovom polju
Autor fotografije: Martin Brož, Wikipedija |
Od Koteza do Mrkonjića
Kotezi
KOORDINATE: 42.9109, 18.0081; NADMORSKA VISINA: - ; BROJ STANOVNIKA: 20 (2013.); WIKIPEDIJA: Kotezi
KOORDINATE: 42.9109, 18.0081; NADMORSKA VISINA: - ; BROJ STANOVNIKA: 20 (2013.); WIKIPEDIJA: Kotezi
|
Kotezi su naselje u općini Trebinje, koje se smjestilo na 423 metara nadmorske visine na strmom obronku brda Lipnica (1067 m), oko 2 km sjeveroistočno od Popova polja, zapadno od ceste Ljubinje-Trebinje. Sa zapada područje sela omeđuje brdo Repinac, a s istoka gora Vranjak (1074 m), te s juga Popovo polje.
Kotezi su bili naseljeni u pretpovijesti. Na lokalitetu Gradina nalazi se utvrda iz brončanoga ili željeznoga doba (Lučić 2009: 215). Ilirsku nazočnost potvrđuju gradine i grobišta razasuti po selu i okolici. O bogatome srednjovjekovnom životu u tome dijelu Popova svjedoči velika nekropola stećaka na koteškome groblju. Kotezi su, naime, smješteni na srednjovjekovnome putu koji je iz ljubinja vodio prema Popovu i dalje na jug prema slanome, a na jugoistok prema Dubrovniku i Cavtatu. U vrijeme osmanlijske vladavine, Kotezi su se nalazili u sastavu Ljubinjskog i Trebinjskog kadiluka. Tada su sagrađeni: džamija, mekteb, dvije čatrnje, tri kule i više čardaka i stambenih zgrada. Zbog položaja uz prometnicu Kotezima su veću važnost u odnosu na ostala popovska sela davali i osmanlije te su Kotezi jedino veće popovsko selo u kojemu su tijekom čitave osmanlijske vlasti sve do 1980ih godina u znatnijoj mjeri bili nastanjeni muslimani.1 Po službenim popisima koji se provode od konca 19. st. u selu su katolici uvijek bili većina uz određen udio muslimana i pravoslavaca. Kotezi su jedino popovsko selo u kojemu je sačuvana džamija2. nije poznata godina njezine gradnje, ali se drži najstarijom u jugoistočnoj Hercegovini. Katolička crkva Duha Svetog u Kotezima je iz 17. st. Kretanje broja stanovnika Koteza u prošlosti: 1961. god. - 178 stanovnika; 1971. - 110; 1981. - 50; 1991. - 22 (Hrvati: 16 - 72,73%; Srbi: 6 - 27,27%); 2013. - 20 stanovnika. Općenito gledano, u Popovu polju, Srbi većinom žive s desne strane Trebišnjice a Hrvati s lijeve. Bošnjaci su živjeli samo u dva sela, Trnčini i Kotezima. Izvori: KUKRIKA, Ivan; Toponimija sela Kotezi u Popovu; Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 38/1 (2012); Zagreb 2012. (PDF) Poskok.info / Bljesak.info; 19.9.2013. - Na crkvi u Kotezima zvono zvoni i za katolike i za pravoslavce 
Katolička crkva sv. Duha u Kotezima
Autor fotografije: Igor Trklja; Izvor: Panoramio |
Kotezi
Crkvica sv. Duha i ruševna kuća. Autor fotografije: Igor Trklja; Izvor: Panoramio |
|
Džamija u Kotezima (Džamija Muje Kotezlije u Kotezima)
Smatra se da je ovo najstarija džamija u južnoj Hercegovini. Prema usmenom predanju, ovu džamiju je podigao Mujo Kotezlija, koji je, nakon što su osmanske vlasti osvojile Hercegovinu, u ime sultana dijelio Popovo polje kao erazi-emiriju stanovnicima, te od taksi, tarifa (poreza) sagradio džamiju u Kotezima. U vrijeme osmanske vladavine, od osnivanja Ljubinjskog kadiluka krajem 16. stoljeća, Kotezi su se stalno nalazili u sastavu ovog i Trebinjskog kadiluka. Džamija u Kotezima ima središnji molitveni prostor, ulazni prostor sa sofama, bila je natkrivena četverovodnim krovom i ima kamenu valjkastu munaru. Ovakav oblik munare rijetko je zastupljen u Bosni i Hercegovini. Prvobitno, džamija je bila pokrivena kamenim pločama. Džamija ima nekoliko mezara u svojem haremu. Iza džamije, blizu mihrabskog zida, nalazi se mezar ograđen kamenim pločama. Sastavni dio kompleksa džamije su dvije čatrnje-cisterne za vodu koje su sagrađene izravno uz džamiju sa njezine sjeveroistočne strane. Godine 1942. devastirana je džamija, s koje je skinut krov, a mektebska zgrada, pozicionirana od džamije jugozapadno , u kojoj se nalazio i stan za mualima, srušen je. Nakon 1942. godine ovi objekti nisu nikada obnovljeni. U čitavome Popovu nalazile su se samo dvije džamije: u Dračevu (uništena 1890.) i Kotezima. Koteška džamija je i dalje (stanje 2016. godine, op.) u ruševnom stanju. IZVOR: Bošnjaci Dubrovnik - Džamija Muje Kotezlije 
Džamija u Kotezima (Džamija Muje Kotezlije u Kotezima), graditeljska cjelina
Autor fotografije: Igor Trklja; Izvor: Panoramio O selu su napisali na drugim portalima: Poskok.info / Bljesak.info; 19.9.2013. Na crkvi u Kotezima zvono zvoni i za katolike i za pravoslavce Kako pravoslavne crkve u Kotezima nije bilo (najbliža je u selu Strujićima), do rata u BiH 1992-95. isto zvono crkve u Kotezima je oglašavalo smrt i sahranu i pravoslavnih i katolika u tome mjestu - Stariji ljudi bi znali reći da je zvono jedno, i od jednih i od drugih. Jednako tako u selu stoje ruševine džamije, koja nije u funkciji još od Drugog svjetskog rata. ”U Kotezima 2013. trenutno živi sedam ljudi, sve drugo su vikendaši. Živalj je većinski katolički, ima nešto muslimana i jedna kuća pravoslavnih. Jedini stalni stanovnici je tih sedmoro katolika, svi u poodmakloj dobi. Čim se moglo doći godinu, dvije nakon rata, obnovili smo što se moglo svojim sredstvima. Negdje je nešto pomogla i Republika Srpska, ali većina nije imala uvjete, prije rata nije tu živjela. Tijekom rata u selu je ostalo dvanaestoro ljudi, nisu htjeli ići od kuće, rekli ‘nikome ništa nismo napravili, tu ćemo ostat’. Stvarno, ne može se reći da je netko stradao. Kao i u svakoj vojsci imate nekih problem, netko se napije, nešto napravi na svoju ruku, ali planski ih se nije ugrožavalo. Tamo negdje mislim ’94-te, Crveni križ došao i odveo ih sve u Dubrovnik, ostali godinu dvije i ponovo se počeli vraćati. Svi koji su se vratili još su živi, a što su dole ostali oni su umrli“, zaključuje Stojan svoju zanimljivu storiju. Nakon rata priča se nastavlja, počeli katolici obnavljati oronulu crkvicu u središtu sela, priskočili susjedi muslimani koji navrate vikendom. ”Kad smo obnavljali crkvu, svi muslimani iz sela, gdje god da se nalaze dali su neku donaciju. Svaki!“, govori nam gospar Vide. Rado bi se katolici sada revanširali susjedima muslimanske vjeroispovijesti, samo da se krenu u obnovu džamije koja je ruševna još od Drugog svjetskog rata. Vide naglašava: ”Mi smo im još tada rekli – krenite s obnovom džamije, mi ćemo vam pomoći, i u radu i u novcu. Samo krenite“, Koteška džamija ili Džamija Muje Kotezlije kako je mještani zovu, nije bilo kakva džamija, nego najstarija na jugu Hercegovine, a možda i šire. Od strane Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika 2003. je uvrštena na popis nacionalnih spomenika BiH. Mještani u obnovi džamije vide i praktičnu stranu, pošto zauzima središnji dio sela njezinom obnovom živnulo bi cijelo naselje, a bila bi zanimljiva i turistima. |
Džamija u Kotezima (Džamija Muje Kotezlije u Kotezima), graditeljska cjelina
Autor fotografije: Igor Trklja; Izvor: Panoramio |
Zavala
|
Selo Zavala nalazi se u istočnom dijelu Popova polja, u općini Ravno, šest kilometara od državne granice s Republikom Hrvatskom. Mjesto je oko 50 km udaljeno od Trebinja, a oko 15 km od Slanoga u Hrvatskoj. Istočno od Zavale teče rijeka Trebišnjica. U naselju se nalazi istoimeni pravoslavni manastir, a na lokalitetu Petkovica ostaci crkve svetog Petra, koja potječe iz prednemanjićkog doba. Na rubu naselja nalazi se špilja Vjetrenica.
Tijekom Rata u BiH 1990-ih godina, mjesto je skroz uništeno. Prema podacima iz 2012. godine, Zavala je gotovo pusta (petoro povratnika i četiri samostanska kaluđera), a nekadašnji stanovnici naseljeni su u Trebinju. Osim manastira stalno su naseljene dvije kuće, kuća Mladena Turanjanina i Milana Vukanovića. (IZV: www.virtualnahercegovina.com, "Pusta Zavala", objavljeno 3.10.2012.) Godine 1629. godine posjetio je Donju Hercegovinu biskup fra Dominik Andrijašević. Tada je bila sva Donja Hercegovina gusto načičkana župama i crkvama. Prigodom posjeta Donjoj Hercegovini, zabilježio je župe u Popovu polju i među njima župu Zavalu i Čvaljinu u kojoj se spominju 2 crkve i 40 katoličkih obitelji. Bskup je također zapisao da je vidio crkvu sv. Petra u Zavali za koju je zabilježio da se vide grobovi mnogih knezova, a među njima čak jednog dalmatinskog kralja imenom Pavlimira (»Polimir«), ali čini se da je biskup tu ik zabilježio samo narodnu predaju. U Zavali je Vejsil Ćurčić našao brojne ostatke starohrvatske crkvene umjetnosti (IZV: Napredak«, br. 1., 1933.). Prema popisu stanovništva 1991. godine, u Zavali su živjela 105 stanovnika, većinom srpske nacionalnosti (njih 89). |
|
Manastir Zavala
Manastir Zavala pripada Eparhiji zahumsko-hercegovačke i primorske Srpske pravoslavne crkve. Nalazi se u podnožju brda Ostrog. Posvećen je Vavedenju Presvete Bogorodice. Crkva je sjevernom stranom uvučena u pećinu. Uz manastire Žitomislić i Tvrdoš, spada u najznačajnije središte kulturnog života Hercegovine. Prošlost manastira Pouzdanih podataka o vremenu njegovog nastanka za sada nema. Prema narodnoj predaji postanak crkve Vavedenja Presvete Bogorodice vezuje se za prvog krišćanskog cara Konstantina, koji je nakon izgradnje velike crkve u Slanom stigao u Zavalu, pa vidjevši da je stanovništvo pobožno odlučio da i tu sagradi hram. Crkva datira iz 13. stoljeća sudeći po pečatu iz 1271. godine. Prvi pisani trag o manastiru, potvrda o prodaji vinograda u Orahovom Dolu manastirskom igumanu Serafijonu, datira iz 1514. godine. Manastirska crkva Arhitektura crkve Vavedenja Presvete Bogorodice određena je njenim položajem. Unutrašnjost crkve je oslikana (živopisana) 1619. godine freskama, koje su rad hilandarskog monaha Georgija Mitrofanovića, velikog srpskog zografa 17. stoljeća.U ovom manastiru je stupio u monaštvo Vasilije Ostroški, koji je rođen u obližnom selu Mrkonjići. Tijekom Drugog svjetskog rata manastir je pretrpio veliku štetu. Velika šteta je nanijeta i u posljednjem ratu u BiH, kada je oštećen i napušten, isto kao i selo Zavala. Nakon rata crkva i konak su obnovljeni, izvršena je restauracija fresaka, a bratstvo se vratilo. WIKIPEDIJA Manastir Zavala |
Manastir Zavala - Манастир Завала
Autor: RTRS, emisija "Pravoslavlje" |
|
Vjetrenica
Vjetrenica je najveća i najpoznatija špilja u Bosni i Hercegovini, zaštićeni spomenik prirode i turističko odredište u jugoistočnom dijelu Hercegovine. Zemljopisni položaj i speleološke osobine Smještena je 300-400 m istočno od Zavale, na zapadnom rubu Popova polja, ispod brda Brekovac. Ukupno je otkriveno oko 6.300 metara podzemnih kanala. Speleološke posebnosti ove jedinstvene spilje su magična ljepota, prostrani hodnici i dvorane, brojne nakupine siga, te bogat hidrografski svijet s brojnim jezerima, nekoliko vodopada, više stalnih potoka i na desetke manjih periodičnih tokova koji teku raznim smjerovima, a ne treba zaboraviti ni pojavu snažnog vjetra na ulazu kao i osjetno strujanje zraka na nekoliko mjesta u unutrašnjosti, čestu pojavu magle u dijelovima Absolonova kanala, kao i davna urušavanja stropova divovskih razmjera. Vjetrenica je podjednako zanimljiva u ekološkom, geomorfološkom i ekonomskom smislu, a istovremeno ona je i jedan od najsnažnijih izvora identiteta širega područja Bosne i Hercegovine. Unutarnja temperatura zraka je 11,4 °C, a vode 11,3 °C. Zaštićeni je spomenik prirode od 1950. godine, a 1981. prolašena je geomorfološkim rezervatom prirode. Biološke karakteristike
Vjetrenicu karakterizira iznimno bogat špiljski svijet, u kojem je zabilježeno gotovo 200 različitih životinjskih vrsta, od kojih 91 troglobionata, što je čini prvom u svijetu po bioraznolikosti, a 37 njih je prvi put pronađeno i opisano upravo na ovom mjestu (locus typicus). U fauni Vjeternice veliki je broj uskih endema, tzv. stenoendema. WIKIPEDIJA: Vjetrenica |
VJETRENICA – NAJVEĆA I NAJPOZNATIJA PEĆINA U BIH
Autor: Muski Portal Pećina Vjetrenica, Ravno
Autor: Udruzenje Mi |
Dubljani
|
Dubljani su selo u općini Trebinje, uz magistralnu cestu M6 na dionici između Ljubinja i Trebinja. Smjestili su se na sjeveroistočnome obodu Popova polja. Sa sjeverne ga strane zatvara visoki brdski vapnenački masiv (u kojemu je najviši vrh Kičin, 980 m), a s juga rijeka Trebišnjica. Selo je na gotovo idealnome položaju: zaštićeno je od sjevernih vjetrova, zbog svojega je prisojnoga položaja izloženo suncu tijekom čitave godine, a šljunkovita tla idealna su za vinogradarstvo. K tome je okružje sela, zahvaljujući siparima, pogodno za ispašu. Naziv sela Dubljani je nastao od riječi dub (hrast)
Selo se prvi puta spominje u zapisima iz godine 1422., u vrijeme kada pripada župi Popovo. Prema jednom tadašnjem zapisu, koji se čuva u Držvnom arhivu u Dubrovniku, 29.3.1422. izvjesni Stipko Gerljutović iz Dubljana (Stipchus Gerglutouich de Dubglane) obavezao se na višegodišnju službu kod dubrovačkog suknara Petra Pantele (pogledaj citat). Citat: „Stipchus Gerglutouich de Dubglane locauit se et opera sua pro annis quatuor in mediate ad standum cum Petro Pantella magistro artis lane ad dictam artem, ibidem presenti, stipulanti et recipienti, promittens idem Stipchus stare toto et continuato dicto tempore annorum quatuor cum dicto Petro et ab eo non recedere nec sibi furari nec furari volenti consentire, scilicet, res et bona eiusdem bene et diligenter custodire et sibi obedire tanquam bonus et legalis famulus. Et hoc quia dictus Petrus promisit idem Stipchum tenere secum per dictum tempus sanum et egrum et eundem alere, calciare et vestire et in fine dicti temporis dare ipsi Stipcho pro suo salario et mercede pro toto tempore yperperos duodecim, promittentes partes predicte omnia et singula supradicta attendere et obseruare. Renuntiando. Hoc autem etc. Ser Marinus Sy. de Restis judex et Ruschus magistri Christofori testis” (29. mart 1422. godine), Državni arhiv u Dubrovniku, Serija: Diversa Notariae, Svezak: XIII, Folija: 258. Nakon pada pod Osmansku vlast, islamizacija nikad nije oživjela u ovome selu. Tu su i dalje ostali većinski Hrvati katolici, te mali broj Srba pravoslavaca. Godine 1867. godine pod vlašću je Austro-Ugarske. Od godine 1918. godine u sastavu je Kraljevine SHS. Početkom Drugog svjetskog rata u ovim krajevima, godine 1941. Dubljani ulaze u sastav tzv. NDH. Već na samome početku ovoga rata započinje ciklus događaja koji će dovesti gotovo do nestanka ovoga sela i njegovih stanovnika. Tako je već samo dva mjeseca od početa Drugog svjetskog rata 24. i 24.6.1941. kod jame Ržani dol (Veličani) počinjen ratni zločin nad muškim stanovništvom sela u Popovom polju srpskoga, pravoslavnog porijekla (Veličani, Dubljani, Dračevo, Drijenjani, Mrkonjić, Tulje). Ubojstvo su organizirali ljubinjski ustaše na čelu s Vidom Žutcem i Leonom Togonalom. Od ukupno 168 stanovnika ovih sela sela, koji su 23.6. pohvatani i dotjerani na jamu u Ržani do, uspjela su pobjeći samo trojica. Ostali su pobijeni ili su živi bačeni u jamu gdje su skončali. Poznati su poimenični podaci o stradalima. Sutradan je ista grupa ustaša izvršila hvatanje stanovnika ostalih sela iz Popova (Zavala, Grmljani, Sedlari i Poljice) - ukupno 47 (ili 32 po drugim izvorima) poimenice poznata stradala stanovnika. U rujnu/septembru 1941. godine, selo napadaju četnici i Hrvati su izbjegli u obližnje mjesto Ravno, pa onda uglavnom u okolicu Dubrovnika. Na kraju krata, 3.5.1945. godine šestorica uglednih Hrvata iz Dubljana i jedan iz Prhinja javno su obješeni, radi zastrašivanja stanovnika, kako se ne bi pokušali vratiti. Prema prvom poslijeratnom popisu stanovništva u Jugoslaviji, u Dubljanima je 1948. živjelo samo 80 stanovnika (samo jedan se izjasnio kao Hrvat). Nakon rata 1946. i 1947 prognani ovdašnji Hrvati su počeli obnavljati svoja u ratu spaljena i opljačkana imanja, no već početkom 1948. "nepoznati počinitelji" ih pljačkaju i ruše. Umjesto istrage i kažnjavanja počinitelja, u roku od samo tri mjeseca, travnja/aprila 1948., nova vlast je proglasila uništena imanja "napuštenim" te bez ikakve naknade mjesnim Hrvatima oduzela (eksproprijacija na temelju tadašnjeg Zakona o agrarnoj reformi) sve zemljište, kuće i gospodarske zgrade a u korist državnog zemljišnog fonda agrarne reforme. Oteta imovina knjižena je u korist Seljačke radne zadruge ‘Prvoborac’ iz Veličana, pa u korist Poljoprivredne stanice ‘Dubljani’, pa RO ‘Popovo polje’ Trebinje, pa DP ‘Popovo polje’ Trebinje, te konačno u korist AD ‘Popovo polje’ Trebinje, u većinskom vlasništvu Manastira Tvrdoš iz Trebinja, odnosno Srpske pravoslavne crkve u Trebinju. Do 1958. sve su kuće Hrvata porušene do temelja. Ostale su gustjerne koje koriste njihovi bivši susjedi Srbi. S porušenih kuća u Dubljanima fasadni kamen poslužio je za izgradnju zgrade zadružnog doma i osnovne škole u susjednom selu Veličanima. Stotinjak dubrovačkih obiteji potomaka Dubljana i dalje potražuje ove nekretnine. Navodno je zagubljena imovinsko-pravna, katastarska i druga dokumentacija općine, katastra, suda, javnog pravobraniteljstva, tužilaštva i arhiva u Trebinju, o tome da su do 1948. godine u Dubljanima, Popovo polje, Općina Trebinje, živjeli i imali svoja imanja i Hrvati katolici. Evidencije postoje samo još u katastarskim evidencijama i arhivima Austrijskog državnog arhiva za razdoblje do 1918.g., te u crkvenim evidencijama i arhivima Biskupije Trebinjsko-mrkanske. Selo je također oštećeno i u Ratu u BiH 1992.-1995. godine. Godine 1995. godine Daytonskim sporazumom Dubljani pripadaju entitetu R. Srpska. Prema podacima popisa 2013. godine u selu živi 14 stanovnika srpske narodnosti. Stanovnici se nazivaju Dubljani. Kretanje broja stanovnika u prošlosti: Godina 1961 - 69 stanovnika; 1971. - 86; 1981. - 41; 1991. - 29 stanovnika (28 Srba, 1 Hrvat). IZVORI Wikipedija - Dubljani Dubrovčanin traži pomoć od gradonačelnika Trebinja i episkopa Grigorija. Dubrovnik.net.hr, 21.2.2017. |
Katolička crkva Gospe od Karmela u Dubljanima
Crkva je sagrađena 1897. Porušena je u rujnu/septembru 1941., a temeljito je obnovljena 2006. godine. Autor fotografije: Ante Tomić, Panoramio.com 
Katolička crkva Sv Jurja u Dubljanima u Popovu polju
Autor fotografije: Ante Tomić, Panoramio.com Popovo polje, panorama Dubljani
Autor videa: Goran Tijosavljevic Razno
Stanovništvo se u prošlosti bavilo građevinskim poslovima. U vrijeme poplava u Popovom polju lovljena je riba gaovica. Dubljani su poznati po sušenim smokvama. |
Dračevo
|
Zapis o selu Dračevo
Izvor: RTRS Dračevo, Ognjišta
Autor: RTRS |
Drijenjani
Crkva Uspenija presvete Bogorodice, Drijenjani
Autor fotografije: Mišo Kovačević; Panoramio.com
Autor fotografije: Mišo Kovačević; Panoramio.com
Mrkonjići
|
Selo Mrkonjići nalazi se u Popovom polju, na obroncima planine Bjelasnice, u općini Trebinje, dvadesetak kilometara udaljeno od Trebinja.
U ovom selu se 28.12., u obitelji Jovanovića, rodio svetac (svetitelj) Vasilije Ostroški. Godine 1998. (12.5.) na blagdan Svetog Vasilija Tvrdoškog i Ostroškog Čudotvorca, u selu je blagoslovljen (osvećen) novosagrađeni hram posvećen Svetom Vasiliju. Hram je podignut na temeljima pretpostavljene (jer se ne zna sa sigurnošću gdje je kuća bila) Vasilijeve rodne kuće i nalazi se na desnoj strani magistralne ceste kada se dolazi iz pravca Trebinja u smjeru Ljubinja. Na lijevoj strani iste ceste nalazi se hram Sv. Nikolaja (Sv. Nikole) u kome je svetitelj kršten. Pored hrama je groblje u kome počiva i Sveta Ana, majka Svetog Vasilija. U vrijeme rođenja Vasilija Otroškog selo je dva puta iseljavano. Prvi puta bilo je to u Kandijskom ratu – kada je dio stanovništva izbjegao na područje Zadra i Ravnih Kotara, a drugi dio u okolicu Herceg Novog. U drugoj selidbi, Mrkonjićani su, bježeći prd Turcima otišli u zaleđe Ravnog i tamo su (sve do Gabele), bili su pod vlašću Mletaka. Kretanje broja stanovnika Mrkonjića u prošlosti: 1948. godine - 138 stanovnika; 1953. - 141; 1961. - 142; 1971. - 105; 1981. - 89; 1991.- 51; 2013. godine - 14 stanovnika. Svi stanovnici su po narodnosti Srbi. Izvor: Wikipedija - Mrkonjići Sveti Vasilije Ostroški
(Mrkonjići, Popovo polje 1610 - Ostrog 1671), poznat i kao Sveti Vasilije Ostroški Čudotvorac, je episkop zahumski i općepravoslavni svetac 
Rođen je kao Stojan Jovanović u selu Mrkonjići, od majke Ane-Anastasije i oca Petra Jovanovića, po predaji 28.12.1610. godine, u obitelji hercegovačkih težaka. U strahu od danka u krvi, roditelji su Stojana već u dvanaestoj godini poslali u skroviti manastir Zavalu, u kojem je već tada igumanovao njegov stric, iguman Serafim. Tamo se učio crkvenoj pismenosti. Poslije nekoliko godina, Stojan prelazi u trebinjski manastir Tvrdoš, gdje nakon pohađanja manastirske škole, naposlijetku prima i monaški postrig i svećenički čin, postavši paroh popovopoljski. Pogoršanje situacije u manastiru, naročito zbog unijatskih pritisaka iz Dubrovačke nadbiskupije, samovolje turskih vlasti i želje za dubljim podvigom odvode ga kao arhimandrita u Pećku Patrijaršiju i, po blagoslovu patrijarha Pajsija Janjevca, dalje na Svetu Goru, a zatim u Vlašku i Rusiju. Otuda se vraća s darovima tamošnjih vladara stradalnom narodu u Hercegovini. Godine 1638. arhimandrit Vasilije je rukopoložen u Peći odlukom Svetog sinoda za mitropolita hercegovačkog, s obnovljenom svetosavskom titulom - mitropolit Zahumski. Kasnije će dodati i titulu i Skenderijski. Njegov život bio je u stalnoj opasnosti od Turaka. Bio je proganjan i klevetan i od militantnih rimokatoličkih misionara i prelata. Bio je svrgavan s mitropolitskog prijestolja u Trebinju od strane lažnog episkopa unijate Savatija 1641. godine. Izlagan je bahatostima plemenskih knezova i neposlušnih uskočkih četovođa. Ipak, stizao je gdje god su ga vodili zadaće njegove arhiepiskopske službe, od Mostara, Trebinja, Bileće i Herceg Novog do Pljevalja, Morače, Onogošta i Bjelopavlića.
Kao arhijerej živio je u manastiru Tvrdoš i odatle utvrđivao u pravoslavlju svoje vjernike, čuvajući ih od turskih svireposti i latinskog lukavstva. Kada su Turci razorili Tvrdoš, Vasilije se preselio u manastir Ostrog (u blizini današnjeg Danilovgrada u Crnoj Gori) gde je nastavio svoj strogi podvižnički život. Umro je 1671. godine. Njegove mošti (relikvije) i njegov grob čuvaju se u manastiru u Ostrogu do današnjeg dana. Pred najezdom Turaka, dva puta su Crnogorci relikvije Svetoga Vasilija Ostroškog sklanjali na Cetinje. U njihovu moć iscjeljenja i utjehe vjeruju podjednako i kršćani i muslimani. U Ostrogu se svake godine na Trojičine dane održava veliki Narodni sabor. Manastir Svetog Vasilija Ostroškog je upravo njemu posvećen. Srpska pravoslavna crkva slavi Svetog Vasilija Ostroškog 12.5., po gregorijanskom kalendaru (29.4. po julijanskom). O njemu je Željko Pržulj napisao povijesni roman „Vladika - slava mu i milost“ 2016. godine. IZVORI Wikipedija - Vasilije Ostroški Feljton Večernjih novosti o Vasiiju Ostroškom - „Свети Василије Острошки, чудотворац и исцелитељ“ (Вечерње новости, фељтон, 2-9. мај 2009) 
Crkva sv. Nikole Mrkonjići (Popovo Polje)
U prednjem planu se vidi spomenik Ani Jovanović, majci sv. Vasilija Ostroškog i Tvrdoškog. Autor fotografije: Milovan Bokić; Izvor: Wikipedija
|
U Mrkonjićima, u kojima se nalaze dvije crkve, živi samo 14 stalnih stanovnika! Pored sveca Vasilija Ostroškog, u selu su rođena i tri hercegovačka mitropolita.
Zapis o selu Mrkonjići
Produkcija: RTRS Манастир Острог (Цео филм)
Sveti Vasilije još uvijek živi u ovom narodu
Autor: Trebinje Jadran Datum objave: 1.4.2022. Opis. U februaru 2019. godine počela je izgradnja "Duhovnog centra Mrkonjići". Duhovni centar, čiju izgradnju zajednički finansiraju Vlade Srbije i Republike Srpske, doprinijeće ne samo razvoju vjerskog turizma, nego i drugih oblasti. Iskra duhovnosti: Mrkonjići- sveta zemlja i rodno mjesto Svetog Vasilija
Autor: Herceg Televizija Datum objave: 2.6.2024. Opis. Selo Mrkonjići sa svega nekoliko stanovnika i dvadesetak kamenih kuća smještenih u vrletima Popovog polja nadomak Trebinja posljednjih godina opravdano stiče epitet hercegovačke "svete zemlje". Mrkonjići su rijetko mjesto gde su u razmaku od nekoliko stotina metara dvije crkve. Litija sa moštima Svetoga Vasilija Ostroškog 10. i 11. maja 1996. godine kroz Crnu Goru u Hercegovinu, od Ostroga do rodnom mjesta Mrkonjića i nazad pratila je čudesne događaje. |
Od Tulja do Grbića
|
Tulje
Tulje je istočnohercegovačko selo u Popovu polju, na samoj granici Trebinjske šume.
U Tulju žive obitelji Masleša, Kolak, Cice, Crnogorac, Matić, Kovačević, Radulović, Salata. U ovom selu je 1835. rođen mitropolit hercegovačko-zahumski Leontije Radulović (1835-1888). Kretanje broja stanovnika Tulja u prošlosti: 103 (1971.); 94 (1981.); 55 (1991.); 37 (2013.). Svi stanovnici su po narodnosti Srbi. IZVOR: Wikipedija - Tulje 
Pogled na Tulje s vrha Motka
Autor fotografije: Mišo Kovačević, Panoramio.com |
Leontije Radulović
Tulje, 1835 - 12.10.1888. Mitropolit hercegovačko-zahumski 1888. godine. 
Leonitije Radulović rođen je u selu Tulje u Popovu polju u 1835. godine, kršten je pod imenom Luka. Školu je učio kod svog ujaka Joanikija Pamučine u Mostaru 1844-49, a potom u manastiru Dužima. Započeo je bogosloviju u Beogradu, ali ju je morao zbog bolesti napustiti.
Zamonašio se 1856. godine pod imenom Leontije i iste godine rukopoložen je za jerođakona i jeromonaha. Tijekom ustanka Srba u Hercegovini pod vodstvom Luke Vukalovića bio mu je pisar, a kad je Luka došao u sukob s Cetinjskim dvorom, Leontije je tada otišao u Dubrovnik, a zatim je u Zadru dopunio svoje školovanje. Poslije smirivanja Hercegovačkog ustanka postao je paroh u Mostaru, ali su ga 1870. uhitile turske vlasti i poslale u zatočeništvo u Afriku. U zarobljeništvu dugom šest godina bio je zajedno s arhimandritom Serafimom Perovićem, kasnijim mitropolitom. Kada se vratio iz zatočeništva 1876. godine, prebjegao je u Dubrovnik i ostao tamo tri godine. U Mostar se vratio 1879. i postao arhimandrit i sekretar mitropolita Ignjatija, ali je 1882. godine ponovo uhižen, ovoga puta od austrijskih vlasti. Za mitropolita hercegovačko-zahumskog izabran je 16.2.1888. i posvećen 1.5.1888. godine u Mostaru. Posvetili su ga mitropolit dabrobosanski Georgije Nikolajević, zvornički Dionisije i umirovljeni bivši mitropolit hercegovački Ignjatije. Prethodni mitropolit Ignjatije bio je porijeklom Grk, umirovljen je 15.2.1888. i otputovao iz Mostara za Carigrad 2.5.1888. O mitropolitu Leontiju biograf je zapisao „Ceo život mu je bio pun borbe, nemira i napora, koji su mu, vrlo rano, skršili zdravlje, koje posle nikada nije mogao oporaviti“ (Izv; Đoko Slijepčević; Humsko-hercegovačka eparhija i episkopi (mitropoliti) od 1219 do kraja XIX veka, Beograd, 1940. godine, pp. 41.). Umro je od tuberkuloze 12.10.1888. i sahranjen u Sabornoj crkvi u Mostaru. Opelo je izvršio mitropolit dabrobosanski Georgije Nikolajević. Prilikom postavljenja novog mitropolita, „Dabro-bosanski glasnik“ je na naslovnoj strani napisao „Nakon toliko tuge i žalosti za preminulim, opšteljubljenim i neprežaljenim našim pastirom Leontijem Radulovićem, dočekasmo...“ Saborna crkva u Mostaru je minirana 1992. godine. Njezina obnova počela 2009. godine, prilikom priprema eshumiran je grob mitropolita Leontija u petak 13.11.2009. Tada je utvrđeno da je tIJelo mitropolita Leontija u potpunosti sačuvano kao netruležno i s počastima je prenijeto u staru crkvu Rođenja presvete Bogorodice gde se čuvalo do obnove Sabornog hrama. Izvor: Wikipedija - Leontije Radulović 
Mošti (relikvije) mitropolita Leontija
U Sabornoj crkvi u Mostaru nad njegovim grobom je stajao spomenik s natpisom: „Stopama mučenika za vjeru i slobodu Stupaše hrabrom dušom pregorev zemna blaga Spasenje i blaženstvo iskaše Srpskom rodu Golgotu za se primi, ona mu bješe draga. Patničkom prahu spomen, a vječnost svojoj duši Sljedbenik Spasa steče i ovo hladno stijenje Strošiće ljuto vrijeme, al' Srpstvo dok ustraje Njegovo ime svijetlo slaviće Vaskrsenje BLAGODARNA HERCEGOVINA“ |
Žakovo
|
Žakovo je naseljeno mjesto u u općini Trebinje. U srednjem vijeku je pripadalo župi Popovo. Spominje se u jednog bilješci iz kolovoza/augusta 1415. godine: izvjesni Gojak Stipojević iz Žakova u Popovu primio je veći broj svinja na čuvanje i uzgoj od dubrovačkog vlastelina Mihaila Menčetića. Svinje će držati prema običaju u Popovu uz dobijanje polovice prihoda od uzgoja životinja.
Kretanje broja stanovnika Žakova u prošlosti: 1971. godina - 138 stanovnika; 1981. - 113; 1991 - 84; 2013. - 57 stanovnika. Svi stanovnici su po narodnosti Srbi. IZVOR: Wikipedija - Žakovo (Trebinje) 
Pravoslavna crkva s. Jovana u Žakovu
Autor fotografije: Milovan Bokic, Wikipedija |
Pogled na Žakovo s Bjelasnice
Autor fotografije: Mišo Kovačević, Panoramio.com |
Od Grbića do Donjeg Slanog
Lug
KOORDINATE: 42.7758, 18.2178; NADMORSKA VISINA: - ; BROJ STANOVNIKA: 27 (2013.); WIKIPEDIJA: Lug (Trebinje)
KOORDINATE: 42.7758, 18.2178; NADMORSKA VISINA: - ; BROJ STANOVNIKA: 27 (2013.); WIKIPEDIJA: Lug (Trebinje)
|
Selo u Hercegovini, u općini Trebinje. Nalazi se na desnoj obali Trebišnjice, pored ceste Trebinje - Ljubinje.
Pravoslavna Crkva Uspenja Bogorodice u selu Lugu, po broju pisanih povijesnih podataka koji se na nju odnose, spada među najznačajnije male grobljanske hramove sagrađene u srednjem vijeku. Crkva se nalazi u seoskom groblju sa stećcima i većim brojem starih kamenih krstača. Proglašena je nacionalnin spomenikom kulture. Na području stare Hercegovine, u 15., 16. i 17. stoljeću, grade se jednobrodne crkve, za čiju gradnju se angažiraju dubrovački majstori. Tip jednobrodne crkve se u primorskoj arhitekturi javlja dosta rano, još u razdoblju preromanike i njegov razvoj se može pratiti kroz čitav srednji vijek. Dubrovački majstori su od davnina bili graditelji na tlu Bosne i Hercegovine. Dva graditeljska ugovora iz Dubrovačkog arhiva iz tog perioda imaju poseban značaj jer su sačuvane i crkve na teritoriji stare Hercegovine koje su prema njima bile izgrađene. Prvi ugovor je iz 1499. godine i odnosi se na izgradnju crkve svetog Nikole u Grahovu, a drugi je sačinjen u veljači/februaru 1503. godine i odnosi se na izgradnju crkve u Lugu u blizini Trebinja. Ktitor crkve u Lugu je bio monah Roman, koji je bio iz trebinjskog manastira Tvrdoš. Graditelj crkve je bio poznati dubrovački zidar Mihoč Radojević porijeklom iz Trebinja. Povijesne osobe iz s. Lug:
|
Nićifor Dučić
Lug, Trebinje, 21.11.1832 - Beograd, 21.2/5.3.1900.  Nićifor DučićSlikar: Steva Todorović, ulje na platnu, 1874. g. Srpski povjesničar, zapovjednik dragovoljaca, kaluđer i arhimandrit Srpske pravoslavne crkve. Bio je dobrotvor i redovan član Srpske kraljevske akademije, te predsjednik Srpskog učenog društva.
Prvo obrazovanje je stekao u manastiru Duži, kod svog strica arhimandrita Jestatija Dučića. Zakaluđerio se sa sedamnaest godina 1849. Sarajevski mitropolit Georgije Nikolajević ga preporučuje u Beograd gdje pohađa Seminariju i predavanja Đure Daničića iz slovenske filologije u Velikoj školi. Nakon Beograda se vraća u manastir Duži gdje 1857. sa Serafimom Perovićem otvara manastirsku školu, a 1858. duhovnu školu za svećenike u manastiru Žitomislić, gdje je bio upravitelj. Godine 1861. u dogovoru sa Lukom Vukalovićem zapovijeda jednim od srpskih ustaničkih odreda u Istočnoj Hercegovini. Godinu dana kasnije kada je Knjaževina Crna Gora objavila rat Turskoj, sudjeluje u borbama protiv Turaka zajedno s vojvodom Petrom S. Vukotićem po Staroj Hercegovini. Ovaj srpski ustanak je ugušen na Petrovdan 1862. godine, a Nićifor Dučić se uz dozvolu knjaza Nikole Petrovića premješta na Cetinje gdje je proglašen za arhimandrita 1863. godine. U kneževini Crnoj Gori je otvorio 10 škola i Bogosloviju na Cetinju 1864. godine. Za knjaza Nikolu obavljao je važne diplomatske poslove u Beogradu i Beču. S knezom Mihajlom Obrenovićem se 1866. sastaje u Beogradu, nakon čega dva kneza potpisuju ugovor o zajedničkoj akciji i ujedinjenju srpskog naroda. Nakon atentata na kneza Mihajla 1868, Nićifor Dučić na poziv Ilije Garašanina dolazi u Beograd. U Beogradu je počeo pisati povijesna djela gdje je opisivao vlastit iskustva i događaje iz prve ruke. Tiskao je i je zbirke narodnih pripovjteki, zagonetki, poskočica i umotvorina iz Istočne Hercegovine. U razdoblju između 1868. i 1876. je bio predsjednik Odbora za škole u srpskim oblastima izvan Srbije, predsjednik Odbora za Narodnu biblioteku i muzej, te predsjednik Komisije za zidanje crkava u bizantskom stilu u Srbiji. Godine 1876. odlazi u Srpsko-turski rat, a knez Milan Obrenović ga postavlja za komandanta svih dobrovoljačkih divizija Ibarske armije. 25.6.-7.7.1876. sudjeluje u borbama oko Nove Varoši, a 12.7. zauzimaju tursku kulu i šanac na Vasiljevićima. U borbama s Turcima je bio ranjen, pa se povukao u Ivanjicu na liječenje. Knez Milan Obrenović ga je unaprijedio u čin pukovnika za sudjelovanje u ratu 1876,. ali je Nićifor Dučić odbio čin. Godinu dana kasnije u srpsko-turskom ratu 1877-1878. je bio komandant dobrovoljaca i ustanika Javorske armije, a u operaciji oslobađanja Starog Vlaha na pravcu Uvac - Nova Varoš je zapovjedao trima dobrovoljačkim bataljunima. U ovoj akciji su oslobođena četiri okruga: niški, pirotski, vranjski i toplički. Bio je zastupnik Narodne skupštine u sazivu 1877-1880. godine. Početkom 1886. gubi državnu službu jer je u Skupštini, poslije Slivničke bitke, glasao za prijedlog opozicije, ali se ubrzo ponovo vraća u službu, a potom odlazi u penziju radi lošeg zdravlja. Bio je upravnik Narodne biblioteke Srbije od 1880. do 1886. godine. Godine 1886. odlazi na Sorbonu u Pariz, gdje boravi godinu dana i sluša predavanja o istoriji, geografiji, filozofiji i književnosti. U Parizu osniva Srpsku čitaonicu i postaje član Société d'histoire diplomatique. Nakon Pariza obilazi južnu Francusku, Španjolsku i posjećuje London. Po povratku u Beograd je bio profesor povijesti Srpske pravoslavne crkve tadašnjem kralju Aleksandru Obrenoviću. Kratko je upravljao Žičkom eparhijom kada je u manastiru Žiča miropomazan kralj Srbije Aleksandar Obrenović. Godinama je bio potpredsednik Velikog duhovnog suda. Arhijerejski sabor mu je 1886. godine dozvolio da nosi episkopsku mitru pri bogosluženju. Za redovnog člana Srpske kraljevske akademije je izabran 15.11.1891. godine. Osnivač je dvije zadužbine pri Srpskoj kraljevskoj akademiji, današnjoj Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, a to su Fond arhimandrita Nićifora Dučića i Fond za održavanje grobnice arhimandrita Nićifora Dučića. Bio je u više navrata predsednik Srpskog učenog društva i inicijator spajanja Srpskog učenog društva sa Srpskom kraljevskom akademijom 15.11.1892. Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu uz vojne, crkvene i počasti. Svoju imovinu je ostavio Srpskoj kraljevskoj akademiji, knjige Bogosloviji u Beogradu, ordenje i privatne predmete Srpskom Narodnom Muzeju u Beogradu, ikone crkvi Sv. Save na Savincu, zatim 500 dinara u zlatu manastiru Duži, te po 100 dinara u zlatu srpskom pjevačkom društvu Gusle u Mostaru, pjevačkom društvu Srpska sloga u Dubrovniku, srpskom pjevačkom društvu Sloga u Sarajevu, manastiru Žitomislić, crkvi Male Gospođe u Lugu na Trebišnjici itd. Jedno od njegovih djela je:
Wikipedija: Nićifor Dučić |
TREBINJSKA BRDA (ZAGORA TREBINJSKA)
BRDSKO PODRUČJE IZMEĐU LEOTARA I BJELASNICE
Janjač
|
Janjač – selo iz kojeg korijene „vuku“ braća Aleksandar i Dražen Petrović
Autor: Rajko Tanasijević Izvor: TrebinjeLive, 25.2.2015. Janjač, selo na Zagori trebinjskoj, udaljeno je 19 kilometara sjeverozapadno od Trebinja, a nalazi se u zapadnom podnožju Velike Stražnice, na 730 – 740 m n.v. Seoski atar od 2,5 km2 prostire se većinom na bezvodnoj, krševitoj i pošumljenoj površi sa manjim komadićima obradive zemlje. Pored Janjča prolazi djelimično asfaltirani uzani put koji povezuje Trebinje sa Ljubinjem, a od Zagore do Janjača nedavno je probijen makadamski put. U selu nije uvedena struja. Nema tačnih dokumenata kada je selo nastalo. A naziv je dobilo iz zoonima, tj. naziva životinjske vrste janje. Najvjerovatnije je nastalo kada su stanovnici iz obližnjih sela izgonili stoku na ispašu. U pisanim dokumentima selo se pominje iz popisa iz 1885. godine. Selo koristi vodu iz lokvi i čatrnja u kojima je voda kišnica. Na Vladin dolu se nalazi čatrnja koja je napravljena za vrijeme Turske. Mještani kazuju da je tu čatrnju pravila Aska Šaran. Čatrnja je držala preko 100 kubika vode, a danas su od ove čatrnje ostale samo omeđine. U selu se nalaze i dvije velike kamenice: Grljeva i Kravlja. Obje zajedno drže oko 1.000 litara vode. Iz ovih kamenica ljudi nisu vodu koristili za piće. Svaka porodica u Janjču je imala staje izvan sela, gdje su izgonili stoku u ljeto i jesen. Od tih staja ili torina danas su ostale samo omeđine. Od podzemnih oblika reljefa u selu se nalaze jame i pećine. Selo okružuju brda: Ilijino osoje (876 mnv), Velika i mala Stražnica, Dubovac, Javorak (936 m), Ilijino osoje, Vladino brdo, Vosnik, radoš, Petkova glavica i druga. U Janjaču su živjele srpske porodice: Kovač, Mumalo i Petrović. Janjču pripadaju mjesta: Brijeg, Zaboj, Javorov do i Košeni Do. Na Brijegu ima 4-5 kuća. Tu je nekada živjela porodica Tanasijević. U Zaboju i Javorovom dolu je živjela porodica Petrović, dok u Košenom Dolu ima jedna kuća u kojoj je nekada živjela, takođe, porodica Petrović koja danas samo povremeno dolazi i održava imanje. Broj stanovnika u selu po godinama je iznosio: 1885. godine – 15; 1926. godine – 83; 1948. godine – 46; 1971. godine – 25; 1991. godine –7; 2015. godine – 2. Iz Janjča korijene „vuku“ poznati i slavni košarkaši braća Aleksandar i Dražen Petrović i Dejan Bodiroga. Jovo (Niko) Petrović rođen je u selu Janjač. Žena Jovova se zvala Cvijeta rodom iz sela Trebijovi. Cvijeta se djevojački prezivala Jokanović. Sa njom je Jovo dobio tri sina – Rista, Milana i Jola, i dvije kćerke – Vuku i Bojanu. Jovo se sa svojom porodicom iz Janjča preselio u selo Zagora (Donje selo), gdje mu je otac Niko dao dio imanja. Godine 1946. Jovo se sa svojom porodicom kao kolonista seli u Zemun, gdje kao dobrovoljac dobija gardista imanje. I danas Petrovića ima u Zemunu. Jole se iz Zemuna preselio u Šibenik gdje je oženio Biserku i sa njom dobio dva sina – Aleksandra i Dražena, koji su se bavili košarkom. Nažalost, Dražen je poginuo u saobraćajnoj nesreći u Njemačkom gradu Denkendorf 7. juna 1993. godine. Nekoliko kilometara istočno od područja Zagore nalazi se područje Bodiroge iz kojeg korijene „vuče“ poznati i slavni srpski košarkaš Dejan Bodiroga. Dejanova baba koja se zvala Gospava je rođena u Košenom dolu, Janjač. Djevojački se prezivala Petrović. Gospava i Niko Petrović su rođeni brat i sestra. Ona je rođena tetka Jole Petrovića, oca Aleksandra i Dražena. Gospava se udala za Mića Bodirogu koji je rođen u Bodirogama. Oni su 1945. godine kao kolonisti odselili u Klek – Zrenjanin i danas im potomci tamo žive. Sa gospavom Mićo je imao četiri sina: Čeda, Toma, Vasa i Gojka i tri ćerke: Bosu, Cvijetu i Ljubu. |
Dražen Petrović
Dejan Bodiroga
|
|
|
Ljubomirsko polje, pogled s obronaka Leotara
AKTIVNOSTI
Pješačenje i planinarenje
|
Usponi (oni uobičajeni, južni) na Bjelasnicu izloženi su suncu i preporučuje se poduzimati ih što ranije tijekom dana. Planina je atraktivna (zbog bistrih vidika, posebno nakon bure) i u ostala godišnja doba: jesen, proljeće i zimi.
Iz sela Žakovo vodi obilježena staza ka najvišem vrhu Motki, Visinska razlika iznosi 1075 metra i za uspon je potrebno oko 3 sata.
Dio staze prema vrhu Motka
Autor fotografije: Rade Stojaković, Panoramio.com
Powered by Wikiloc |
BJELASNICA Uspon na vrh Motka
Autor: Slobodan Stefanović Opis videa: U nedelju 03. maja 2015. , Planinarsko društvo ,,Vučji zub,, iz Trebinja je organizovao uspon na vrh Motka (1395 m.n.v.), najviši vrh planine Bjelasnice. Uspon je izveden od sela Žakovo. Na vrhu su domaćini postavili kutiju sa upisnom sveskom. Nakon uspona je posećeno selo Mrkonjić, rodno mesto Svetog Vasilija Ostroškog. 
Powered by Wikiloc |
Aktivnosti na vodi
|
Kajakom po Trebišnjici - donji tok / Kayaking Trebišnjica - Lower Course
Autor: Via Dinarica Blue Trail Datum objavljivanja: 28.11.2016. Opis videa: Ova kajak tura kreće od manastira Tvrdoš i vesla se sve do Hutova. U svom donjem toku Trebišnjica ovdje teče vještačkim betonskim koritom pa nije toliko atraktivna, bar što se tiče prirode, kao u gornjem i srednjem toku. I pored toga usput ima dosta zanimljivosti: stari kameni mlinovi na jamama kod kojih voda koja okreće vodenički točak otiče u podzemlje, živopisna sela uz obalu i nešto dalje od rijeke, stare žičare za prevoz drveta preko rijeke, bezbroj mostova različitih konstrukcija, zanimljivi brzaci, pećina Vjetrenica u neposrednoj blizini itd. Inače ovo je najduži dio toka Trebišnjice i prolazi kroz ogromna područja Trebinjske šume i Popovog polja koja su sama za sebe vrlo interesantna. Pri kraju ture, riječno korito se znatno širi i rijeka usporava i poprima velike razmjere. Avantura se završava u Hutovu, gdje rijeka najprije kratko ponire i potom puni vještačku akumulaciju - jezero Vrutak. U ekspediciji tokom koje je je pređen cijeli nekadašnji tok Trebišnjice u dužini 100 km učestvovali su: Isidor Stankov, Miloš Vlatković, Miloš Milošević i Slavenko Vukasović. |
BORAVAK
Smještaj
|
|
Ugostiteljski objekti i usluge
Dobromani
Restoran Zlatni volan - Restoran se nalazi na Magistralnoj cesti 6, između Ljubinja i Trebinja u selu Dobromani, Facebook
Restoran Zlatni volan - Restoran se nalazi na Magistralnoj cesti 6, između Ljubinja i Trebinja u selu Dobromani, Facebook
|
Dračevo
Poodrum obitelji Anđušić - Nalazi se na sredini Popovog Polja, 30 kilometara od Trebinja na putu za Mostar, i 12 kilometara od manastira Zavala i pećine Vjetrenica. U ambijentu tipičnog hercegovačkog sela Dračeva ovaj podrum istog imena nudi vrhunska vina Žilavku i Vranac proizvedenu od grožđa iz vinograda u koje gledate dok uživate u ovim vinima. Kako biste na pravi način osjetili tradiciju uzgoja vinove loze u ovom dijelu Hercegovine i doživljeli ruralnu Hercegovinu ovaj podrum nudi i sir i pršut iz vlastite proizvodnje.Prenoseći i usavršavajući znanje o grožđu i vinu sa koljena na koljeno obitelj Anđušić došla je do zavidnog znanja i kvaliteta u proizvodnji vina tako da danas iz ovog podruma izlaze vrhunske hercegovačke sorte vina. (Izvor: Vinska cesta Hercegovine) Ime vinara: Davor i Mladen Anđušić; Površina vinograda: 30 000 m2; Restoran: Kapaciteta 50 osoba; Kušaonica: Kapacitet 30 osoba. Ulica i broj: Dračevo bb; Grad: Trebinje; Telefon: +387 (0)65 597 925; Email: [email protected] |
|
Vremenska situacija / Vremenske prilike
IZVORI I LITERATURA
VIDOVIĆ, Domagoj; Pregled toponimije jugozapadnog dijela Popova; Folia Onomastica Croatica 19, Zagreb, 2010. (PDF)
VIDOVIĆ, Domagoj. Toponimija sela Dubljani u Popovu. Rasprave: Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 34, br. 1 (2008): 431-448. (PDF)
VIDOVIĆ, Domagoj. Toponimija sela Dubljani u Popovu. Rasprave: Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 34, br. 1 (2008): 431-448. (PDF)
- Sažetak. U ovome se radu na temelju terenskog istraživanja obrađuje toponimija danas gotovo posve napuštenoga sela Dubljani u Popovu u istočnoj Hercegovini. U mjesnoj su toponimiji najzastupljeniji toponimi antroponimnoga postanja s pomoću kojih se upoznajemo s negdašnjim i današnjim imovinsko- -pravnim ustrojem srednjovjekovnog Huma, toponim Satùlija (‘Sanctus Elias’) spomen je na davne romansko-hrvatske dodire, a na primjeru toponima Sačìvišće upoznajemo se s veoma složenom dijalektnom slikom istočne Hercegovine.
