|
|
SJEVEROISTOČNI POJAS DINARSKOG GORJA > PLANINE SLOVENSKE DOLENJSKE I SREDIŠNJE HRVATSKE > Gorsko-brdski okvir Ogulinsko-plaščanske zavale
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Trovrh, 940 m
Koordinate najvišeg vrha: 44.9527, 15.5841
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Trovrh, 940 m
Koordinate najvišeg vrha: 44.9527, 15.5841
|
|
UvodGorsko-brdski okvir Ogulinsko-plaščanske zavale
VAH – Veliki atlas Hrvatske, Mozaik knjiga, Zagreb, 2002. S – Turistička karta Saborsko ENGLISH SUMMARY:
- 
|
-
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:  Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove planine Search directly for accommodation in the vicinity of this mountain Oglašavajte ovdje:
|
PROSTOR OGULINSKO-PLAŠČANSKE ZAVALE
Nazivi koji se koriste: Ogulinsko–plaščanska zavala, Ogulinsko-plaščanska udolina, odn. Potkapelska udolina.
|
Ogulinsko-plaščanska udolina
Ogulinsko-plaščanska udolina, područje između Gorske i Panonske Hrvatske, točnije između Gorskoga kotara na zapadu, Male Kapele i Like na jugozapadu i jugu te peripanonskoga krša i Korduna na istoku i sjeveroistoku. Površine oko 1100 km2. Ističu se dva krška polja: Ogulinsko i Plaščinsko, oba nastala na jurskoj i krednoj vapnenačkoj i dolomitnoj podlozi. U dnu polja i na njihovim stranama brojne su diluvijalne naplavine, uz tokove aluvijalne. Na rubovima polja u kršu nema očekivanih podova, a uz riječne tokove terasa. Udolinu sačinjavaju široki uravnjeni djelovi i dublja tla koja ju čine pogodnom za poljoprivredu. Na prisojnim padinama humova (Sv. Katarina, Treskavac) u srednjem vijeku uzgajala se vinova loza. Za ovo izrazito agrarno područje tipičan je agrarni pejzaž koji karakteriziraju mali posjedi u često raštrkanim naseljima (zaseocima).Udolina prima vodu s višega kapelskog zaleđa i njome hrani vodene tokove u sjevernom i sjeveroistočnom nižem peripanonskom krškom prostoru. Dio hidrografskih kretanja na ovom prostoru promijenila je hidroelektrana kod vrela Gojak, nedaleko Ogulina. Na prostoru udoline nalazi se Metulum, jedna od najvažnijih japodskih tvrđava. Na strmim izdvojenim humovima, u kanjonskim dolinama i ponorskim zonama tijekom prošlosti nastaju srednjovjekovni burgovi Vitunj, Ogulin i Modruš. Modruš se kao burg spominje već u XIII. st. (vlasništvo Frankapana do XVI. st.). Na prostor je često prodirala osmanska vojska. Dio je Hrvatske vojne krajine (od XVI. st.) i Modruško-riječke županije (od 1881). Unatoč jačem gospodarskom razvitku (od 1881) zbog izbijanja kolere, bolesti stoke te viška agrarnoga stanovništva dolazi do iseljavanja u druge krajeve Hrvatske i u prekooceanske zemlje. Demografsko pražnjenje prostora nastavlja se i tijekom Prvoga svjetskoga rata i velike gospodarske krize (početak 1930-ih). Udolina ima važnu prometno-križišnu funkciju. Njome prolaze dva prometna pravca: longitudinalni (Slovenija)–Vrbovsko–Ogulin–Plitvička Jezera–Bihać i tranzverzalni Karlovac–Josipdol–Senj. Unatoč važnoj tranzitnoj i prometno-križišnoj funkciji ovoga kraja on nema jače gravitacijsko središte. Samo je Ogulin grad. Veći gravitacijski centri, Ogulin i Plaški, smješteni su na suprotnim stranama udoline. Preostali prostor slabo je naseljen. Manja naselja su Josipdol (879 st.), Drežnica (516 st.) i Tounj (346 st.) (2011). Prostor je danas još uvijek nedovoljno gospodarski razvijen. Turistički potencijali ovoga kraja njegove su prirodne osobitosti: ponor Dobre (ribolov na Dobri), masiv Kleka, umjetna jezera Bukovnik i Sabljaci, modruška tvrđava, dvokatni most u Tounju te vidikovci vitunjska i plaška Gradina te Modruška Glavica. IZVOR Proleksis enciklopedija, članak. Pristupljeno 25.1.2021. 
|
Ogulinsko–plaščanska zavala s okolnim pobrđem Ogulinsko–plaščanska zavala je izdužena krška zavala duljine oko 36 km koja se pruža u pravcu – jugoistok, a nalazi se između Središnje zaravni (Unsko-koranske zaravni) i gorskog područja Velike i Male Kapele. Najniži se dijelovi zavale nalaze na visinama od 320 m do 360 m, dok je zavala nizom brdskih uzvišenja prema sjeveroistoku odvojena od Središnje zaravni. Veći dio dna zavala izgrađen je od nepropustnih i polupropustnih dolomitnih naslaga dok su okolna uzvišenja izgrađena od propustnih vapnenačkih stijena. Stoga je u većem dijelu zavale relativno dobro razvijena hidrografska mreža, a uz rub zavale nalazi se čitav niz izvora i ponora. Takva građa terena pogodovala je i razvoju dugačkih speleoloških objekata. BOČIĆ, Neven; PAHERNIK, Mladen; MARADIN, Mladen: Temeljna geomorfološka obilježja Karlovačke županije. Prirodoslovlje, 16 (1-2), 2016. str. 153-172. (PDF) |
Ogulin
|
|
OŠTARIJSKO - TOUNJSKO PODRUČJE
|
Geomorfološko-geološki okvir područja
Oštarijsko-tounjsko područje nalazi se na dodiru dviju mezogeomorfoloških regija (Bognar, 1999): Ogulinsko-plaščanske zavale (2.1.5) i Unsko-koranske zaravni (2.1.6). Ogulinsko-plaščanska zavala zatvorena je krška depresija složene geološke građe i geomorfoloških obilježja. Površine je oko 170 km2 . Izdužena je dinarskim pravcem u duljini od oko 30 km. Ovdje teku površinske tekućice koje poniru uglavnom uz sjeveroistočni rub zavale (Ogulinska Dobra, Zagorska Mrežnica, Munjava i Dretulja) (Bahun, 1970). Unsko-koranska krška zaravan odlikuje se manjom raščlanjenošću i vrlo malim nagibima padina. Mikromorfološko obilježje zaravni je pojava brojnih, i do 50 m duboko usječenih, dolina i kanjona (suhih i aktivnih) te velika gustoća pojave ponikava (i preko 100 ponikava/km2 ) (Bočić i dr., 2010; 2015; Pahernik, 2012). Ove dvije cjeline međusobno su orografski odvojene gorskim nizom (Krpleski prag) dinarskoga pravca pružanja . Najniži dio Krpelskoga praga nalazi se između naselja Oštarije i Tounj, tj. između ponorske zone Zagorske Mrežnice i izvorišta Tounjčice i Kukače (sl. 1C). Taj se prostor prema Prelogović i dr. (2001) nalazi između dvaju regionalno značajnih aktivnih rasjeda. Rasjed Čabar-Vrbovsko-Ogulin-Bihać, nastavak je Idrijskoga rasjeda u Sloveniji, pruža se upravo Ogulinsko-plaščanskom zavalom. Na njegovoj trasi se kod Ogulina i Plaškog pojavljuju lokalne ekstenzijske strukture. Rasjed Stari trg-Tounj-Bihać pruža IZVOR Neven Bočić, Geomorfologija krša na području Oštarije–Tounj i njezin značaj u geomorfološkoj evoluciji šireg područja |
IZVOD IZ IZVORNOG ZNANSTVENOG ČLANKA
Geomorfologija krša na području Oštarije–Tounj i njezin značaj u geomorfološkoj evoluciji šireg područja
Neven Bočić Hrvatski geografski glasnik, Vol. 82 No. 2, 2020. (PDF) Područje Oštarije–Tounj nalazi se na kontaktu dviju velikih geomorfoloških cjelina: Ogulinsko-plaščanske zavale i Unsko-koranske zaravni, uz sjevernu granicu dinarskoga krša u Hrvatskoj. Radi se o izrazito okršenom terenu s brojnim površinskim i podzemnim krškim oblicima. Cilj je ovoga istraživanja utvrditi značajke krškoga reljefa te uvjete i procese njegova oblikovanja u svrhu sagledavanja interakcije dviju velikih cjelina prilikom njihova geomorfološkoga razvoja. Korištene su metode opće i specifične digitalne morfometrijske analize reljefa te geomorfološko kartiranje. U okviru morfogentskoga pristupa analizirani su morfostrukturni uvjeti okršavanja te prostorni raspored i značajke krških i fluviokrških reljefnih oblika. Utvrđeno je nekoliko suhih dolina koje upućuju na to da je ovaj prostor bio važan koridor površinskoga otjecanja iz područja Ogulinsko-plaščanske zavale prema Unsko-koranskoj zaravni. Tektonskim izdizanjem uske zone između ovih dviju cjelina nastao je orografski prag koji je onemogućio daljnje površinsko otjecanje te stvorio uvjete za razvoj podzemnih krških provodnika. U radu se daje i prijedlog modela morfogeneze Ogulinskoplaščanske zavale sažetoga naziva „zaravnjavanje i zatvaranje”. Područje između naselja Oštarije i Tounj najniži je dio orografskog praga između Ogulinsko-plaščanske zavale i prostrane Unsko-koranske zaravni. Obje cjeline imaju svoja specifična geomorfološka obilježja i recentnu kršku hidrografiju, ali je njihov razvoj međusobno povezan. To se posebno ističe u geomorfologiji i hidrografiji krša na širem području Oštarija i Tounja. Među najstarijim poznatim geomorfološkim istraživanjima u širem području su ona Hranilovića (1901), Gorjanović-Krambergera (1914) i Poljaka (1925/1926). Sustavna geološka istraživanja ovog područja koja obuhvaćaju i geomorfološku problematiku proveo je Bahun (1968; 1970). O geološkim i hidrogeološkim obilježjima šireg prostora od Vrbovskog do Slunja Bahun piše 1968. (Bahun, 1968). Među najvažnijim je rezultatima tog rada podjela ovog područja na četiri hidrogeološke zone. Zatim, 1970. Bahun objavljuje rad o geološkoj osnovi i razvoju Ogulinsko-plaščanske zavale (Bahun, 1970). Kao model morfogeneze zavale pretpostavlja pojačanu mehaničku eroziju u tjemenu prostrane antiklinale, sve do dolomitne jezgre. Samo zaravnavanje vapnenačkog dijela dna zavale Bahun povezuje s korozijom u razdoblju čestih inundacija. Ovdje posebno valja istaknuti da već Bahun naglašava da je sjeverni dio Ogulinsko–plaščanske zavale najvjerojatnije nakon pliocena bio površinski odvodnjavan koridorom od ponora Zagorske Mrežnice, preko Skradnika do izvora Kukače (Bahun, 1970). Geološku građu ovog područja za potrebe OGK lista Ogulin detaljno istražuju Velić i Sokač (1981) te Velić i dr. (1982). Geomorfološka istraživanja ovog i okolnih područja obavljaju Pahernik (1998; 2000) na području Velike Kapele i cijelog Gorskog kotara (Pahernik, 2005), Pejić (2013) na širem prostoru Ogulinsko-plaščanske zavale, Bočić i dr. (2015) na području Unsko-koranske zaravni, Pavlić (2017) u dolini Ogulinske Dobre te Kovač Konrad (2018) na području drenažnog bazena izvora Zagorske Mrežnice. O georaznolikosti i krajobrazima Ogulinsko-plaščanske zavale pišu Butorac i Buzjak (2020). Prvi detaljni pregled dotad poznatih speleoloških objekata objavio je Josip Poljak (Poljak, 1935). U tom radu, među ostalima, opisuje špilje Tounjčicu i Ambararac (koju naziva Krpeljača ili Mrežnički ponor). O istraživanjima špilje Tounjčice nakon Drugoga svjetskog rata piše Posarić (1961). Špilja u kamenolomu Tounj (ŠKT) otkrivena je 1983. godine zbog urušavanja stropa uslijed rada kamenoloma. Špilju su istraživali članovi SO PDS Velebit i to najintenzivnije u razdoblju od 1986. do 1991. (Barišić, 1989; 1990a; 1990b; Lacković, 1987). Tijekom tih istraživanja članovi SO HPD Željezničar nastavili su istraživanja u špilji Tounjčici ( Jalžić, 1989b). Na jugozapadnoj strani brda Krpel poznata speleološka istraživanja traju od 1955. Prikaz speleoloških istraživanja jame Mandelaje daju Božičević (1955), Lukić (1983; 1987), Jalžić (1989a; 2004) i Novak (2013). O istraživanjima drugih speleoloških objekata u okolici Oštarija piše Bočić (1997). Geospeleološka istraživanja ŠKT provode Lacković (1993) koji piše o geološkim uvjetima njezina nastanka, Babić i dr. (1996) istražuju freatičke speleotheme unutar špilje, a Vračar (2000) prikazuje osnovna geomorfološka obilježja špilje. Bočić (2011) istražuje geomorfologiju špilje i njezine okolice u svrhu njezina vrednovanja i zaštite. Cilj je ovoga istraživanja utvrditi prevladavajuće oblike krškoga reljefa te uvjete i procese razvoja krša na površini i u podzemlju na području Krpelskoga praga između naselja Oštarije i Tounj, a u svrhu jasnijega sagledavanja interakcije Ogulinsko-plaščanske zavale i Unsko-koranske zaravni u njihovu geomorfološkom razvoju. |
LJUPČA GORA / LJUPČA PLANINA / LJUBČAGORA
|
Ljubčagora, 940 m
Ljubčagora (Ljubića kosa-Trovura): Ljubčagora je lanac osrednjih gorskih vrhova visine 700-900 m na jugozapadnoj granici Kordunskog krša, paralelan s Malom Kapelom. Taj gorski greben odvaja spram Like južniji niz udolina Ogulin-Josipdol-Plaški-Saborsko što tvore granicu Like i Korduna. Duž toga grebena Ljubčagore su važniji viši vrhunci smjerom jugoistok-sjeverozapad: najviši Trovrh / Trojvrh / Trovura (940 m) između Rakovice i Saborskog, pa zapadnije Velobilo (927 m), Stožer (899 m) i Plaseni Hum (863 m), Medarica (805 m), te još desetak nižih ispod 800 m. Ljubčagora je i povijesno poznata po borbama hajduka protiv Turaka, a osobito iz 19.st. kada je tu austrougarska vojska ugušila kordunski ustanak (Rakovička buna) za samostalnu Hrvatsku pod pravaškim vodstvom Eugena Kvaternika, koji je poginuo na Ljubčagori 11.10.1871. Za razliku od niske i silikatne Petrove gore, Ljubčagora je tipični dinarski greben karbonatnog krasa s bijelo-kamenim piramidalnim vrhovima, klancima, brojnim špiljama i ponikvama, itd. Greben Kordunskog humlja ima izraženu gorsku klimu s obiljem oborina i dosta zimskog snijega, dok su niže padine umjereno-toplije, a najtopliji dio cijeloga Korduna je istočno kraško podnožje Ljubčagore spram Drežnika i Rakovice gdje zbog fenskog učinka južnih vjetrova postoji čak submediteranska klima s primorskom vegetacijom: južne šume crnograba (Ostrya), pa rjeđi bjelograb (Carpinus orientalis), šestila (Acer marsicum), merala (Sorbus meridionalis), uz niz primorskih zeljanica kao Stachys italica, Marrubium incanum, Sesleria autumnalis, Satureia karstiana, Scolymus hispanicus, Arum italicum, Ceterach itd. Na višim padinama većinom rastu bukove šume i u njima značajno kraško drveće: Acer obtusatum, Tilia argentea, Quercus dalechampii, Oreoherzogia fallax i dr. Na vršnom grebenu su snježne crnogorične šume gorske jele (Abies) i smreke (Picea). Od faune se na Lubčagori ističe dinarska zvjerad i grabljivice kojih nema na Kordunu: medvjedi, vukovi, orlovi i sl. 
Sjeverno podnožje Lisine
Na horizontu su Trovrh (940 m) i Veliki Stožer (900 m) u Ljupča-gori. |
U prikazima Korduna se često ponavlja podatak kako je najviša "planina" na Kordunu Petrova gora (Petrovac, 512 m). Na Kordunu postoje čak 4 viša vrhunca, a najveći od njih je čak dvostruko viši od Petrovca: Trojvrh na Ljubčagori iznad Rakovice je visok 938 m. Također i iznad Tounja je više brdo Krpel od 630 m. |
IZVORI I LITERATURA
BOČIĆ, Neven: Geomorfologija krša na području Oštarije–Tounj i njezin značaj u geomorfološkoj evoluciji šireg područja. Izvorni znanstveni članak. Hrvatski geografski glasnik, Vol. 82 No. 2, 2020. (PDF)
- Sažetak; Područje Oštarije–Tounj nalazi se na kontaktu dviju velikih geomorfoloških cjelina: Ogulinsko-plaščanske zavale i Unsko-koranske zaravni, uz sjevernu granicu dinarskoga krša u Hrvatskoj. Radi se o izrazito okršenom terenu s brojnim površinskim i podzemnim krškim oblicima. Cilj je ovoga istraživanja utvrditi značajke krškoga reljefa te uvjete i procese njegova oblikovanja u svrhu sagledavanja interakcije dviju velikih cjelina prilikom njihova geomorfološkoga razvoja. Korištene su metode opće i specifične digitalne morfometrijske analize reljefa te geomorfološko kartiranje. U okviru morfogentskoga pristupa analizirani su morfostrukturni uvjeti okršavanja te prostorni raspored i značajke krških i fluviokrških reljefnih oblika. Utvrđeno je nekoliko suhih dolina koje upućuju na to da je ovaj prostor bio važan koridor površinskoga otjecanja iz područja Ogulinsko-plaščanske zavale prema Unsko-koranskoj zaravni. Tektonskim izdizanjem uske zone između ovih dviju cjelina nastao je orografski prag koji je onemogućio daljnje površinsko otjecanje te stvorio uvjete za razvoj podzemnih krških provodnika. U radu se daje i prijedlog modela morfogeneze Ogulinsko-plaščanske zavale sažetoga naziva „zaravnjavanje i zatvaranje”.
|
BABIĆ, Lj., LACKOVIĆ, D., HORVATINČIĆ, N.: Meteoric phreatic speleothems and the development of cave stratigraphy: an example from Tounj Cave, Dinarides, Croatia. Quaternary science reviews 15 (10), 1996. 1013-1022.
BAHUN, Stjepan.: Geološka osnova hidrogeoloških odnosa krškog područja između Slunja i Vrbovskog. Geološki vjesnik 21, 19-82. 1968. (PDF) BAHUN, Stjepan: Geološka osnova krške zavale Ogulin – Plaški. Krš Jugoslavije 7 (1), 1-20. 1970. BARIŠIĆ, T.: Nastavak istraživanja Spilje u kamenolomu Tounj i spilje Tounjčice. Speleolog 36/37, 75. 1989. BARIŠIĆ, T.: Nastavak istraživanja u Špilji u kamenolomu Tounj i špilji Tounjčici. Velebiten 1/90, 15-20. 1990. BARIŠIĆ, T.: Osam kilometara. Velebiten 4/90, 13-19. 1990. BARIŠIĆ, T. (ur.): Špilja u kamenlomu – Tounj i špilje Tounjčice i Mala Tounjčica. Speleolološki nacrti, KSHPS, SO Velebit, Zagreb, 2011. BARUDŽIJA, U.; KORAČ, N.: Geološka podloga špilje u kamenolomu Tounj. Speleološki klub "Ozren Lukić", Elaborat. str. 1-29. Zagreb, 2011. BOČIĆ, Neven: Neke nove jame u okolici Oštarija kraj Ogulina. Speleo'zin 6, str. 13-16. 1997. BOČIĆ, Neven: Geomorfološka obilježja Špilje u kamenolomu Tounj i špilje Tounjčice s okolnim područjem. Javna ustanova za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima Karlovačke županije, Elaborat, str. 1-48. Karlovac, 2011. BOČIĆ, Neven: Geomorfologija krša na području Oštarije–Tounj i njezin značaj u geomorfološkoj evoluciji šireg područja. Hrvatski geografski glasnik, Vol. 82 No. 2, 2020. (PDF)
BOČIĆ, Neven: Geomorfologija krša na području Oštarije–Tounj i njezin značaj u geomorfološkoj evoluciji šireg područja. Hrvatski geografski glasnik, Vol. 82 No. 2, 2020. (PDF) BOŽIČEVIĆ, Srećko: Ponor Mandelaja kod Oštarija. Speleolog 1-2, str. 24-27. 1955. BROZOVIĆ, Marijan: Demogeografska obilježja Ogulinsko-plaščanske zavale. Diplomski rad. Prirodoslovno-matematički fakultet. Zagreb, 2016.
BUTORAC, Valerija., BUZJAK, Nenad: Geomorfološke značajke u primarnoj strukturi krajobraza Ogulinsko-plaščanske zavale. U: 7. H G G K G Čakovec, 9.-11. listopada 2019. - sažetaka. 2019. (PDF) GORJANOVIĆ-KRAMBERGER, Dragutin: Nekadanji otvoreni tok Dobre i Krški ravnjak u Ogulinu. Vijesti geološkog povjerenstva 3-4, str. 101-106. 1914. JALŽIĆ, B.: Nova istraživanja kanala "Aquatorium" u jami Mandelaji kod Oštarija. Naše planine 3-4, 1989. JALŽIĆ, B.: Nova otkrića u špilji Tounjčici. Naše planine 3-4, 1989. JALŽIĆ, B.: Aquatorium – novi kanal u jami Mandelaja kod Oštarija. Subterranea Croatica 3, str. 40-43. 2004. KNEŽEVIĆ, R.: Režim tekućica Ogulinsko-plaščanske zavale, u: PEPEONIK, Z. (ur.): Zbornik 1. Hrvatskog geografskog kongresa, str. 170-180. Zagreb, 1995. KOVAČ KONRAD, P.: Speleogentic factors and processes in karst conduits of Zagorska Mrežnica spring cave (Croatia). Dissertation, University of Nova Gorica. 2018. (PDF)
LACKOVIĆ, D.: Geološki uvjeti postanka Špilje u kamenolomu Tounj. Diplomski rad, PMF i RGNF Sveučilišta u Zagrebu, str. 1-42. 1993. LINDIĆ, M., LINDIĆ, J.: Špilja Mala Tounjčica. Speleolog 42/43, 1995., str. 35-36. LUKIĆ, O.: Istraživanje Mandelaje. Naše planine 7-8, 1983., str. 181-182. LUKIĆ, O.: Iza sifona u Mandelaji. Naše planine 3-4, 1987., str. 93. NOVAK, R.: Mandelaja u Oštarijama. Speleolog 61, 2013. str. 47-50. PAVLIĆ, T.: Geomorfološka obilježja doline Ogulinske Dobre. Diplomski rad. Geografski odsjek PMF-a, str. 1-46. Zagreb, 2017.
POLJAK, Josip, 1935: Pećine okolice Ogulina, Velike Paklenice i Zameta. Rasprave geološkog instituta Kraljevine Jugoslavije 5, 1935. str. 2-94. POSARIĆ, I.: Pećina Tounjčica, Speleolog 9, 1961. str. 10-13. VELIĆ, I., SOKAČ, B.: Osnovna geološka karta 1:100000, list Ogulin, SGZ Beograd i GZ Zagreb. 1981. VELIĆ, I., SOKAČ, B., ŠČAVNIĆAR, B.: Osnovna geološka karta 1:100000, tumač za list Ogulin, SGZ Beograd i GZ Zagreb. 1982. VRAČAR, V., 2000: Geomorfološke karakteristike Špilje u kamenolomu Tounj. Diplomski rad PMF Sveučilišta u Zagrebu, 200. str. 1-42. PRPIĆ, M., 2019: Tounjčica speleoronjenjem spojena sa Špiljom u kamenolomu Tounj, Speleološki odsjek PDS Velebit, 1.4.2019. Kapelsko gorje. Wikinfo NEPOZNAT AUTOR: Speleološka istraživanja u NP Plitvička jezera. Osmica, 17.11.2020. dopunjeno 18.11.2020. |
| ||
