|
|
SJEVEROISTOČNI POJAS DINARSKOG GORJA > PLANINE SLOVENSKE DOLENJSKE I SREDIŠNJE HRVATSKE > Gorsko-brdski okvir Ogulinsko-plaščanske zavale
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Trovrh, 940 m
Koordinate najvišeg vrha: 44.9527, 15.5841
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Trovrh, 940 m
Koordinate najvišeg vrha: 44.9527, 15.5841
|
|
UvodGorsko-brdski okvir Ogulinsko-plaščanske zavale
VAH – Veliki atlas Hrvatske, Mozaik knjiga, Zagreb, 2002. S – Turistička karta Saborsko ENGLISH SUMMARY:
- 
|
-
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:  Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove planine Search directly for accommodation in the vicinity of this mountain Oglašavajte ovdje:
|
|
Pogled s padina Litorića na vrh Veliki Gložac, kroz čiji je greben probijen istoimeni tunel (dug 1.126 m) na auto-cesti Zagreb-Rijeka.
|
SJEVEROZAPADNI DIO GORSKO - BRDSKOG OKVIRA OGULINSKO-PLAŠČANSKE ZAVALE
Lipov vrh (606 m)
Pogled s padina Lovnika |
Tunel Veliki Gložac
Tunel Veliki Gložac je jedan od 13 tunela koji se nalaze na trasi hrvatske autoceste A6. Dug je 1126 metara i sastoji se od dvije tunelske cijevi. Nalazi se između čvorova Vrbovsko i Bosiljevo 2. Tunel se naplaćuje unutar zatvorenog sustava naplate autoceste A6. Ne postoje druge naplatne postaje povezane s korištenjem tunela. Izgradnju tunela dovršili su Viadukt i Hidroelektra. European Tunnel Assessment Programme (EuroTAP), program procjene sigurnosti tunela podržan od strane Europske komisije, koordiniran od strane FIA-e i vođen od njemačkog automobilističkog kluba ADAC, testirao je tunel Veliki Gložac 2008. godine, kada je postigao vrlo dobre rezultate – svrstao se među četiri najsigurnija cestovna tunela u Europi. Izgradnja druge tunelske cijevi bila je posebno složena zbog blizine prve tunelske cijevi iskopane pet godina ranije. Budući da su osi njih dvije udaljene samo 25 metara, a u blizini prolazi naftovod, miniranje je zahtijevalo posebne mjere opreza. Budući da je prva tunelska cijev već bila u uporabi, promet je morao biti obustavljen tri puta dnevno kako bi se omogućio napredak radova. Početni učinak eksplozije bio je manji, a zatim se postupno povećavao kako bi se postigli optimalni rezultati uz očuvanje sigurnosti. Konačno, buka i oscilacije prve tunelske cijevi i naftovoda stalno su praćeni kako bi se otkrili bilo kakvi znakovi oštećenja. Miniranje je započelo 9.6.2005. i trajalo do 15.8.2005. s više od 220 ispaljenih punjenja. U svakom od tih trenutaka promet kroz prvu cijev tunela bio je obustavljen iz sigurnosnih razloga. Prva cijev tunela, kojom se sada odvija promet prema jugu, dodatno je karakteristična po tome što se sastoji od tri prometna traka umjesto standardna dva prometna traka. IZVOR Veliki Gložac Tunnel. Wikipedija (en) 
Tunel Veliki Gložac
By Roberta F., CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=5714001 |
Veliki Jadrč
|
Veliki Jadrč, Jadrč Veli, lok. kajkavski Veliki Jedrč, naselje je u Gorskomu kotaru, u Primorsko-goranskoj županiji. Veliki je Jadrč i sjedište mjesnoga odbora Jadrč-Osojnik.
Veliki Jadrč se nalazi u sjeveroistočnom djelu Gorskoga kotara na području grada Vrbovskog, 5 km južno od Severina na Kupi, na nadmorskoj visini od 340 do 400 metara. Smješten je na županijskoj prometnici, 4,5 km udaljen od stare Lujzijanske ceste. Nedaleko od sela prolazi autocesta A6 Rijeka-Zagreb. Zemljopis. Veliki Jadrč je pokupsko naselje. Smješten je na dva brda, Kasunovom (383 m) i Vrbanskom (402 m). U daljnoj okolini ističu se vrhovi Poljanak (419 m), Veliki Gložac (699 m), Jelenčev vrh (514 m), Jelovac (554 m) i Lipov vrh (606 m). Dva okolna sela su Osojnik i Mali Jadrč. Povijest. Godine 1608. Vlahe koji su tu zimu boravili između Severina i Bosiljeva, a najviše oko Jadrča, knez Nikola Frankapan prima u Ponikve i Dubrave. Tijekom Drugoga svjetskoga rata (1942.) selo su opljačkali četnici. Gospodarstvo. Osnovu gospodarstva čini poljodjelstvo, prerada drveta te šumarstvo. Očuvana priroda i ljepota krajolika, blizina rijeke Kupe, šumske staze, velike šumske površine i mnogobrojni izvori pitke vode dobri su preduvjeti za razvoj turizma. Stanovništvo. Po popisu stanovništva iz 2001. godine u Velikom Jadrču živjelo je 104 stanovnika, s okolnim selima 272. Od toga je 26 mlađih od 30 godina, 42 je stanovnika u dobi između 30 i 60 godina, dok su 34 stanovnika starija od 60 godina. Po popisu stanovništva iz 2011. godine u Velikom Jadrču živi 73 stanovnika. Veliki Jadrč, kao i čitav Gorski kotar, već je 100 godina izrazito depopulacijsko područje. Do toga dovodi veliko iseljavanje u velike gradove kao što su Rijeka, Karlovac, Zagreb, ali i u strane države. U Velikom Jadrču 1857. živjelo je 456 stanovnika, a s Malim Jadrčom i Osojnikom više od 1000 stanovnika, dok danas na tom podrućju živi nešto više od 270 stanovnika. Kajkavski govor. Žitelji Jadrča govore kajkavskim narječjem koje katkada ima prizvuk štokavštine, ali ima i mnogo odlika čakavskog narječja. Neke riječi koje se govore u Jadrču su: orej-orah vanjkuš-jastuk čerešnja-trešnja lojtre-ljestve miza-ladica pot-put cerkva-crkva p`s-pas hiša-kuća glibok-dubok okno-prozor. Najveće promjene u govoru dogodile su se u suvremeno doba jer ovaj govor usred globalizacije nestaje. IZVOR Veliki Jadrč. Wikipedija (hr) Objekti u selu
Crkva Svih Svetih. Na brdu gdje se je smjestilo groblje u Velikom Jadrču na uzvisini od 370 metara nalazi se Crkva Svih Svetih. To je jednobrodna crkva s trostranim svetištem malim zvonikom. Sagradio ju je sam narod oko 1663. godine. Crkva ima jedan glavni oltar te jedan mali s desne strane. Glavni oltar izgrađen je negdje oko 1890. godine. Crkva je posljednji put obnavljana oko 1925. godine. Dan crkve je 1.11. na blagdan Svih Svetih. Crkva pripada župi Lukovdol.
DVD Veliki Jadrč. Dobrovoljno vatrogasno društvo Veliki jadrč osnovano je 1951. godine u Velikom Jadrču. Šest godina kasnije, odnosno, 1957. započeta je izgradnja vatrogasnog doma u Velikom Jadrču. Radovi su trajali sve do 1965. godine kada je dom predan trgovačkom poduzeću "Promet", Vrbovsko. Već tih godina počelo je opadanje članstava u DVD-u zbog velikog odlaska ljudi u prekomorske zemlje. To je sve trajalo do 1972. godine kada je nekolicina mlađih vatrogasaca odlučila da se obnovi DVD Veliki Jadrč. Tih godina radilo na obnavljanju društva da bi se 1978. nadalje počelo masovno pristupanje u DVD Veliki Jadrč iz mjesta Osojnik. Godine 1980. bile su značajne zato što se je pristupalo izgradnji novog vatrogasnog doma te prikupljanje financijskih sredstava za kupnju vatrogasnog vozila i opreme. Izbijanjem Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj 1990-ih godina velik je broj članova pristupio u Hrvatsku vojsku te obranu Republike Hrvatske. Već prema kraju 1991. poginuo je Marijan Vučić koji je svega nekoliko mjeseci obnašao dužnost predsjednika DVD-a. Pri završetku rata došlo je do obnavljanja društva i školovanja za vatrogasce i vatrogasce 1. klase te dočasnike. Danas DVD ima oko 70 članova. Prilikom intervencija djeluje u tri sela Velikom i Malom Jadrču te Osojniku. Vatrogasni dom se nalazi u središtu sela. Škola. Škola u Velikom Jadrču sagrađena je 1904. godine, a rekonstruirana školske godine 1973./1974. godine. Nosi naziv prema pjesniku Ivanu Goranu Kovačiću. To je područna škola, nastava se odvija u prva tri razreda, a ostale razrede učenici pohađaju u Severinu na Kupi. Škola se nalazi na početku sela. Poznate osobe
|
Pruga Črnomelj/Kočevje — Vrbovsko Pokraj Velikoga i Malog Jadrča trebala je biti sagrađena pruga koja bi povezivala Črnomelj i Vrbovsko, te dalje ići prema Sušaku, odnosno, pruga Kočevje — Jadrč — Vrbovsko. Priključak na sušačku prugu je bio predviđen 3 km sjeverno od Vrbovskoga. Godine 1939. počeli su radovi, ali je počeo Drugi svjetski rat pa pruga nikad nije završena (planirano krajem 1941.). Čak i danas su vidljivi ostatci radova. Dva tunela su i probijena, jedan je trebao ići ispod brda Lovnik, a drugi kod Malog Jadrča. Nažalost, kad je rat završio više nije bilo interesa za gradnju pruge. Na pruzi su planirane postaje: Kočevje, Mozelj, Rajndol, Knežja lipa, Čeplje, Stari trg, Radenci, Špeharija, Močile, Jadrč i Nadvučnik, u okviru širega rješenja za prijevoznu povezanost Kočevja s jedne strane i Črnomlja s druge strane prema Jadrču, kao i rješenje povezanosti Sevnice sa Šentjanžom. IZVORI Izlaz Dravske banovine na more : potreba izgradnje željezničke veze Kočevje — Sušačka pruga, Sušak: Akcioni odbor za izgradnju željezničke veze Dravske banovine s morem. 1935., str. 5., 6., 16., 17. LAVRIČ, Jože i dr.: Spominski zbornik Slovenije : ob dvajsetletnici kraljevine Jugoslavije. Založba "Jubilej". Ljubljana, 1939., str. 408.
Veliki
Jadrč, crkva Svih Sveti
https://hr.wikipedia.org/w/index.php?curid=298833 |
Mali Jadrč
NADMORSKA VISINA 310 m
Mali Jadrč lok. kajkavski Mali Jedrč, je naselje u Gorskomu kotaru, Primorsko-goranska županija.
Smještaj. Mali Jadrč se nalazi u sjeveroistočnom djelu Gorskoga kotara na području grada Vrbovskog, 4.5 km južno od Severina na Kupi, na nadmorskoj visini od 310 m. Smješten je na lokalnoj prometnici, 4 km udaljen od stare Lujzijanske ceste.
Zemljopis. Mali Jadrč je pokupsko naselje. Smješten je između dva brda, Velike Kapele (362 m) i Poljanka (419 m). U daljnoj okolini ističu se vrhovi, Veliki Gložac (699 m), Jelenčev vrh (514 m), Jelovac (554 m) i Lipov vrh (606 m).
Stanovništvo. Prema popisu stanovništva iz 2001. godine u Malom Jadrču je živjelo 38 stanovnika. U Malom je Jadrču kao i u cijeloj Gorskoj Hrvatskoj izražena depopulacija stanovništva.
IZVOR Mali Jadrč. Wikipedija (hr)
NADMORSKA VISINA 310 m
Mali Jadrč lok. kajkavski Mali Jedrč, je naselje u Gorskomu kotaru, Primorsko-goranska županija.
Smještaj. Mali Jadrč se nalazi u sjeveroistočnom djelu Gorskoga kotara na području grada Vrbovskog, 4.5 km južno od Severina na Kupi, na nadmorskoj visini od 310 m. Smješten je na lokalnoj prometnici, 4 km udaljen od stare Lujzijanske ceste.
Zemljopis. Mali Jadrč je pokupsko naselje. Smješten je između dva brda, Velike Kapele (362 m) i Poljanka (419 m). U daljnoj okolini ističu se vrhovi, Veliki Gložac (699 m), Jelenčev vrh (514 m), Jelovac (554 m) i Lipov vrh (606 m).
Stanovništvo. Prema popisu stanovništva iz 2001. godine u Malom Jadrču je živjelo 38 stanovnika. U Malom je Jadrču kao i u cijeloj Gorskoj Hrvatskoj izražena depopulacija stanovništva.
IZVOR Mali Jadrč. Wikipedija (hr)
PROSTOR OGULINSKO-PLAŠČANSKE ZAVALE
Nazivi koji se koriste: Ogulinsko–plaščanska zavala, Ogulinsko-plaščanska udolina, odn. Potkapelska udolina.
|
Ogulinsko-plaščanska udolina
Ogulinsko-plaščanska udolina, područje između Gorske i Panonske Hrvatske, točnije između Gorskoga kotara na zapadu, Male Kapele i Like na jugozapadu i jugu te peripanonskoga krša i Korduna na istoku i sjeveroistoku. Površine oko 1100 km2. Ističu se dva krška polja: Ogulinsko i Plaščinsko, oba nastala na jurskoj i krednoj vapnenačkoj i dolomitnoj podlozi. U dnu polja i na njihovim stranama brojne su diluvijalne naplavine, uz tokove aluvijalne. Na rubovima polja u kršu nema očekivanih podova, a uz riječne tokove terasa. Udolinu sačinjavaju široki uravnjeni djelovi i dublja tla koja ju čine pogodnom za poljoprivredu. Na prisojnim padinama humova (Sv. Katarina, Treskavac) u srednjem vijeku uzgajala se vinova loza. Za ovo izrazito agrarno područje tipičan je agrarni pejzaž koji karakteriziraju mali posjedi u često raštrkanim naseljima (zaseocima).Udolina prima vodu s višega kapelskog zaleđa i njome hrani vodene tokove u sjevernom i sjeveroistočnom nižem peripanonskom krškom prostoru. Dio hidrografskih kretanja na ovom prostoru promijenila je hidroelektrana kod vrela Gojak, nedaleko Ogulina. Na prostoru udoline nalazi se Metulum, jedna od najvažnijih japodskih tvrđava. Na strmim izdvojenim humovima, u kanjonskim dolinama i ponorskim zonama tijekom prošlosti nastaju srednjovjekovni burgovi Vitunj, Ogulin i Modruš. Modruš se kao burg spominje već u XIII. st. (vlasništvo Frankapana do XVI. st.). Na prostor je često prodirala osmanska vojska. Dio je Hrvatske vojne krajine (od XVI. st.) i Modruško-riječke županije (od 1881). Unatoč jačem gospodarskom razvitku (od 1881) zbog izbijanja kolere, bolesti stoke te viška agrarnoga stanovništva dolazi do iseljavanja u druge krajeve Hrvatske i u prekooceanske zemlje. Demografsko pražnjenje prostora nastavlja se i tijekom Prvoga svjetskoga rata i velike gospodarske krize (početak 1930-ih). Udolina ima važnu prometno-križišnu funkciju. Njome prolaze dva prometna pravca: longitudinalni (Slovenija)–Vrbovsko–Ogulin–Plitvička Jezera–Bihać i tranzverzalni Karlovac–Josipdol–Senj. Unatoč važnoj tranzitnoj i prometno-križišnoj funkciji ovoga kraja on nema jače gravitacijsko središte. Samo je Ogulin grad. Veći gravitacijski centri, Ogulin i Plaški, smješteni su na suprotnim stranama udoline. Preostali prostor slabo je naseljen. Manja naselja su Josipdol (879 st.), Drežnica (516 st.) i Tounj (346 st.) (2011). Prostor je danas još uvijek nedovoljno gospodarski razvijen. Turistički potencijali ovoga kraja njegove su prirodne osobitosti: ponor Dobre (ribolov na Dobri), masiv Kleka, umjetna jezera Bukovnik i Sabljaci, modruška tvrđava, dvokatni most u Tounju te vidikovci vitunjska i plaška Gradina te Modruška Glavica. IZVOR Proleksis enciklopedija, članak. Pristupljeno 25.1.2021. 
|
Ogulinsko–plaščanska zavala s okolnim pobrđem Ogulinsko–plaščanska zavala je izdužena krška zavala duljine oko 36 km koja se pruža u pravcu – jugoistok, a nalazi se između Središnje zaravni (Unsko-koranske zaravni) i gorskog područja Velike i Male Kapele. Najniži se dijelovi zavale nalaze na visinama od 320 m do 360 m, dok je zavala nizom brdskih uzvišenja prema sjeveroistoku odvojena od Središnje zaravni. Veći dio dna zavala izgrađen je od nepropustnih i polupropustnih dolomitnih naslaga dok su okolna uzvišenja izgrađena od propustnih vapnenačkih stijena. Stoga je u većem dijelu zavale relativno dobro razvijena hidrografska mreža, a uz rub zavale nalazi se čitav niz izvora i ponora. Takva građa terena pogodovala je i razvoju dugačkih speleoloških objekata. BOČIĆ, Neven; PAHERNIK, Mladen; MARADIN, Mladen: Temeljna geomorfološka obilježja Karlovačke županije. Prirodoslovlje, 16 (1-2), 2016. str. 153-172. (PDF) |
Ogulin
|
|
OŠTARIJSKO - TOUNJSKO PODRUČJE
|
Geomorfološko-geološki okvir područja
Oštarijsko-tounjsko područje nalazi se na dodiru dviju mezogeomorfoloških regija (Bognar, 1999): Ogulinsko-plaščanske zavale (2.1.5) i Unsko-koranske zaravni (2.1.6). Ogulinsko-plaščanska zavala zatvorena je krška depresija složene geološke građe i geomorfoloških obilježja. Površine je oko 170 km2 . Izdužena je dinarskim pravcem u duljini od oko 30 km. Ovdje teku površinske tekućice koje poniru uglavnom uz sjeveroistočni rub zavale (Ogulinska Dobra, Zagorska Mrežnica, Munjava i Dretulja) (Bahun, 1970). Unsko-koranska krška zaravan odlikuje se manjom raščlanjenošću i vrlo malim nagibima padina. Mikromorfološko obilježje zaravni je pojava brojnih, i do 50 m duboko usječenih, dolina i kanjona (suhih i aktivnih) te velika gustoća pojave ponikava (i preko 100 ponikava/km2 ) (Bočić i dr., 2010; 2015; Pahernik, 2012). Ove dvije cjeline međusobno su orografski odvojene gorskim nizom (Krpleski prag) dinarskoga pravca pružanja . Najniži dio Krpelskoga praga nalazi se između naselja Oštarije i Tounj, tj. između ponorske zone Zagorske Mrežnice i izvorišta Tounjčice i Kukače (sl. 1C). Taj se prostor prema Prelogović i dr. (2001) nalazi između dvaju regionalno značajnih aktivnih rasjeda. Rasjed Čabar-Vrbovsko-Ogulin-Bihać, nastavak je Idrijskoga rasjeda u Sloveniji, pruža se upravo Ogulinsko-plaščanskom zavalom. Na njegovoj trasi se kod Ogulina i Plaškog pojavljuju lokalne ekstenzijske strukture. Rasjed Stari trg-Tounj-Bihać pruža IZVOR Neven Bočić, Geomorfologija krša na području Oštarije–Tounj i njezin značaj u geomorfološkoj evoluciji šireg područja |
IZVOD IZ IZVORNOG ZNANSTVENOG ČLANKA
Geomorfologija krša na području Oštarije–Tounj i njezin značaj u geomorfološkoj evoluciji šireg područja
Neven Bočić Hrvatski geografski glasnik, Vol. 82 No. 2, 2020. (PDF) Područje Oštarije–Tounj nalazi se na kontaktu dviju velikih geomorfoloških cjelina: Ogulinsko-plaščanske zavale i Unsko-koranske zaravni, uz sjevernu granicu dinarskoga krša u Hrvatskoj. Radi se o izrazito okršenom terenu s brojnim površinskim i podzemnim krškim oblicima. Cilj je ovoga istraživanja utvrditi značajke krškoga reljefa te uvjete i procese njegova oblikovanja u svrhu sagledavanja interakcije dviju velikih cjelina prilikom njihova geomorfološkoga razvoja. Korištene su metode opće i specifične digitalne morfometrijske analize reljefa te geomorfološko kartiranje. U okviru morfogentskoga pristupa analizirani su morfostrukturni uvjeti okršavanja te prostorni raspored i značajke krških i fluviokrških reljefnih oblika. Utvrđeno je nekoliko suhih dolina koje upućuju na to da je ovaj prostor bio važan koridor površinskoga otjecanja iz područja Ogulinsko-plaščanske zavale prema Unsko-koranskoj zaravni. Tektonskim izdizanjem uske zone između ovih dviju cjelina nastao je orografski prag koji je onemogućio daljnje površinsko otjecanje te stvorio uvjete za razvoj podzemnih krških provodnika. U radu se daje i prijedlog modela morfogeneze Ogulinskoplaščanske zavale sažetoga naziva „zaravnjavanje i zatvaranje”. Područje između naselja Oštarije i Tounj najniži je dio orografskog praga između Ogulinsko-plaščanske zavale i prostrane Unsko-koranske zaravni. Obje cjeline imaju svoja specifična geomorfološka obilježja i recentnu kršku hidrografiju, ali je njihov razvoj međusobno povezan. To se posebno ističe u geomorfologiji i hidrografiji krša na širem području Oštarija i Tounja. Među najstarijim poznatim geomorfološkim istraživanjima u širem području su ona Hranilovića (1901), Gorjanović-Krambergera (1914) i Poljaka (1925/1926). Sustavna geološka istraživanja ovog područja koja obuhvaćaju i geomorfološku problematiku proveo je Bahun (1968; 1970). O geološkim i hidrogeološkim obilježjima šireg prostora od Vrbovskog do Slunja Bahun piše 1968. (Bahun, 1968). Među najvažnijim je rezultatima tog rada podjela ovog područja na četiri hidrogeološke zone. Zatim, 1970. Bahun objavljuje rad o geološkoj osnovi i razvoju Ogulinsko-plaščanske zavale (Bahun, 1970). Kao model morfogeneze zavale pretpostavlja pojačanu mehaničku eroziju u tjemenu prostrane antiklinale, sve do dolomitne jezgre. Samo zaravnavanje vapnenačkog dijela dna zavale Bahun povezuje s korozijom u razdoblju čestih inundacija. Ovdje posebno valja istaknuti da već Bahun naglašava da je sjeverni dio Ogulinsko–plaščanske zavale najvjerojatnije nakon pliocena bio površinski odvodnjavan koridorom od ponora Zagorske Mrežnice, preko Skradnika do izvora Kukače (Bahun, 1970). Geološku građu ovog područja za potrebe OGK lista Ogulin detaljno istražuju Velić i Sokač (1981) te Velić i dr. (1982). Geomorfološka istraživanja ovog i okolnih područja obavljaju Pahernik (1998; 2000) na području Velike Kapele i cijelog Gorskog kotara (Pahernik, 2005), Pejić (2013) na širem prostoru Ogulinsko-plaščanske zavale, Bočić i dr. (2015) na području Unsko-koranske zaravni, Pavlić (2017) u dolini Ogulinske Dobre te Kovač Konrad (2018) na području drenažnog bazena izvora Zagorske Mrežnice. O georaznolikosti i krajobrazima Ogulinsko-plaščanske zavale pišu Butorac i Buzjak (2020). Prvi detaljni pregled dotad poznatih speleoloških objekata objavio je Josip Poljak (Poljak, 1935). U tom radu, među ostalima, opisuje špilje Tounjčicu i Ambararac (koju naziva Krpeljača ili Mrežnički ponor). O istraživanjima špilje Tounjčice nakon Drugoga svjetskog rata piše Posarić (1961). Špilja u kamenolomu Tounj (ŠKT) otkrivena je 1983. godine zbog urušavanja stropa uslijed rada kamenoloma. Špilju su istraživali članovi SO PDS Velebit i to najintenzivnije u razdoblju od 1986. do 1991. (Barišić, 1989; 1990a; 1990b; Lacković, 1987). Tijekom tih istraživanja članovi SO HPD Željezničar nastavili su istraživanja u špilji Tounjčici ( Jalžić, 1989b). Na jugozapadnoj strani brda Krpel poznata speleološka istraživanja traju od 1955. Prikaz speleoloških istraživanja jame Mandelaje daju Božičević (1955), Lukić (1983; 1987), Jalžić (1989a; 2004) i Novak (2013). O istraživanjima drugih speleoloških objekata u okolici Oštarija piše Bočić (1997). Geospeleološka istraživanja ŠKT provode Lacković (1993) koji piše o geološkim uvjetima njezina nastanka, Babić i dr. (1996) istražuju freatičke speleotheme unutar špilje, a Vračar (2000) prikazuje osnovna geomorfološka obilježja špilje. Bočić (2011) istražuje geomorfologiju špilje i njezine okolice u svrhu njezina vrednovanja i zaštite. Cilj je ovoga istraživanja utvrditi prevladavajuće oblike krškoga reljefa te uvjete i procese razvoja krša na površini i u podzemlju na području Krpelskoga praga između naselja Oštarije i Tounj, a u svrhu jasnijega sagledavanja interakcije Ogulinsko-plaščanske zavale i Unsko-koranske zaravni u njihovu geomorfološkom razvoju. |
LJUPČA GORA / LJUPČA PLANINA / LJUBČAGORA
|
Ljubčagora, 940 m
Ljubčagora (Ljubića kosa-Trovura): Ljubčagora je lanac osrednjih gorskih vrhova visine 700-900 m na jugozapadnoj granici Kordunskog krša, paralelan s Malom Kapelom. Taj gorski greben odvaja spram Like južniji niz udolina Ogulin-Josipdol-Plaški-Saborsko što tvore granicu Like i Korduna. Duž toga grebena Ljubčagore su važniji viši vrhunci smjerom jugoistok-sjeverozapad: najviši Trovrh / Trojvrh / Trovura (940 m) između Rakovice i Saborskog, pa zapadnije Velobilo (927 m), Stožer (899 m) i Plaseni Hum (863 m), Medarica (805 m), te još desetak nižih ispod 800 m. Ljubčagora je i povijesno poznata po borbama hajduka protiv Turaka, a osobito iz 19.st. kada je tu austrougarska vojska ugušila kordunski ustanak (Rakovička buna) za samostalnu Hrvatsku pod pravaškim vodstvom Eugena Kvaternika, koji je poginuo na Ljubčagori 11.10.1871. Za razliku od niske i silikatne Petrove gore, Ljubčagora je tipični dinarski greben karbonatnog krasa s bijelo-kamenim piramidalnim vrhovima, klancima, brojnim špiljama i ponikvama, itd. Greben Kordunskog humlja ima izraženu gorsku klimu s obiljem oborina i dosta zimskog snijega, dok su niže padine umjereno-toplije, a najtopliji dio cijeloga Korduna je istočno kraško podnožje Ljubčagore spram Drežnika i Rakovice gdje zbog fenskog učinka južnih vjetrova postoji čak submediteranska klima s primorskom vegetacijom: južne šume crnograba (Ostrya), pa rjeđi bjelograb (Carpinus orientalis), šestila (Acer marsicum), merala (Sorbus meridionalis), uz niz primorskih zeljanica kao Stachys italica, Marrubium incanum, Sesleria autumnalis, Satureia karstiana, Scolymus hispanicus, Arum italicum, Ceterach itd. Na višim padinama većinom rastu bukove šume i u njima značajno kraško drveće: Acer obtusatum, Tilia argentea, Quercus dalechampii, Oreoherzogia fallax i dr. Na vršnom grebenu su snježne crnogorične šume gorske jele (Abies) i smreke (Picea). Od faune se na Lubčagori ističe dinarska zvjerad i grabljivice kojih nema na Kordunu: medvjedi, vukovi, orlovi i sl. 
Sjeverno podnožje Lisine
Na horizontu su Trovrh (940 m) i Veliki Stožer (900 m) u Ljupča-gori. |
U prikazima Korduna se često ponavlja podatak kako je najviša "planina" na Kordunu Petrova gora (Petrovac, 512 m). Na Kordunu postoje čak 4 viša vrhunca, a najveći od njih je čak dvostruko viši od Petrovca: Trojvrh na Ljubčagori iznad Rakovice je visok 938 m. Također i iznad Tounja je više brdo Krpel od 630 m. |
Janja Gora
Latasi (Janja Gora)
U zaselku Latasi u Janjoj Gori u Lici, 1806. godine rođen je Omer-paša Latas, mušir (maršal) osmanske vojske srpskog podrijetla.
 Omer-paša Latas (1806. – 1871.)Autor: Eduard Kaiser (1820-1895) - Eigenes Foto einer Originallithographie der ÖNB (Wien) Omer-paša Latas
Omer-paša Latas (zaselak Latasi u Janjoj Gori u Lici, 24.9.1806. - Istanbul, 18.4.1871.), mušir (maršal) osmanske vojske srpskog podrijetla. Životopis. Rodio se u ličkoj graničarskoj obitelji kao Mihajlo (Mićo) Latas. Kao službeno mjesto rođenja mu se navodi obiteljska kuća, čiji temelji i danas postoje u Janjoj Gori u općini Plaški. Rođen je u starom gradu Iesenica, a to je frankopanska tvrđava u Ličkoj Jesenici, gdje mu je otac Sofronije u to vrijeme službovao. Kao časničko dijete pohađao je kadetsku austro-ugarsku školu u Gospiću i stupio u austro-ugarsku vojsku kao kadet-narednik. Navodi se da mu je otac zbog problema s kockanjem optužen za pronevjeru novca iz lokalne vojne blagajne. Navodno je, da se ne otkrije obiteljska sramota i da se spase ostali članovi obitelji, Mihajlo preuzeo sramotu na sebe i pobjegao u Bosnu 1827. godine od austrijskih vojnih vlasti zbog pronevjere novca. U Banja Luci je iste godine prešao na islam u Ferhat-pašinoj džamiji te odlazi u Vidin gdje boravi neko vrijeme kao sluga (tur. hizmećar) među turskim vojnicima. Inteligentnog mladića primjećuje zapovjednik tvrđave Ibrahim-paša, koji ga kasnije zapošljava kao učitelja tehničkog crtanja svoje djece. Uvidjevši kako se radi o neobično sposobnom mladom čovjeku, Ibrahim-paša šalje preporuke u Carigrad, gdje će se uskoro preseliti i sam Latas. U početku radi kao učitelj tehničkog crtanja u Visokoj vojnoj školi, a poslije postaje i osobni učitelj samog Abdulmedžida, koji će ga, kada postane sultan, imenovati za pukovnika, 1838. godine, a potom i pašom. Bio je odličan zapovjednik i vojnik, ugušio pobune u Siriji, Albaniji i Kurdistanu. Vrlo mlad imenovan je za maršala, tj. tur. mušira. Godine 1848./1849. s Rusima je okupirao Dunavske Kneževine. Muslimanski čelnici u Bosni pobunili su se protiv sultana i reforma. Pobunu je u tuzlanskom kraju predvodio Mahmud-paša Tuzlić. Latas je 1851. godine skršio ustanak bosanskoga begovata koji je vodio Husein-kapetan Gradaščević. Pobunu je ugušio, vođe pobio ili uhitio. U lance je dao staviti Mahmud-pašu Tuzlića, Mahmud-pašinu rodbinu i istomišljenike te ih sproveo do Sarajeva, pa do Carigrada i konačno na otok Rodos, a imetak im je zaplijenio. Oko tisuću najuglednijih aga i begova je pozatvarao, a oko 400 poslao okovane u Carigrad. Napravio je sveopću smjenu u upravnom i političkom vrhu. Na čelo gradskih i vjerskih ustanova imenovao je nove ljude kojima je dao zadaće. Stvorio je novo političko okruženje. Kršćanima je dao više slobode te im dopustio graditi bogomolje i vjerske škole. I katolici i pravoslavci dobili su pravo kupiti zemljišta, graditi kuće i baviti se obrtom i trgovinom. Godine 1853. osvojio bi Crnu Goru, da to nisu spriječile Austrija i Rusija, a neki povjesničari tvrde da tu nije imao čvrstu ruku kao u Bosni, jer korijeni Srba naseljenih u plaščansku dolinu potječu upravo iz Crne Gore, kao i on sam, kako piše Ivo Andrić u romanu (Omerpaša Latas). Neki izvori navode da nikada nije zaboravio svoje srpsko podrijetlo. U Krimskom ratu 1853. bio je zapovjednik turske vojske na dunavskoj liniji i dobio titulu serdari ekrema (veliki vojskovođa). U Krimskom ratu je s engleskim i francuskim saveznicima sudjelovao u opsadi Sevastopolja, te u borbama na Kavkazu. Ugušio je ustanke u Mezopotamiji. Godine 1861., kada je bio na pomolu rat s Crnom Gorom, ponovno je bio spreman na gušenje ustanka i ratovanje, ali do rata nije došlo zauzimanjem Velikih sila. Gušio je i grčki ustanak na Kreti 1867. godine. Budući da zbog loše turske flote i nedostatka sredstava nije mogao do kraja provesti blokadu otoka, sam se povukao 1868. godine. U Parizu je bio 1865. godine kao glavni vrhovni zapovjednik turske vojske. Umro je u Istanbulu 1871., u šezdeset petoj godini. Imao je nekoliko žena i ostavio brojno potomstvo. Latasi od kojih potječe Omer-paša danas žive u srijemskim Šašincima. Roman. Nobelovac Ivo Andrić napisao je roman "Omerpaša Latas" (1977.) u kojem dobrim dijelom obrađuje njegov lik i djelo, fokusirajući se većinom na Omer-pašino ratovanje u Bosni. IZVOR Omer-paša Latas. Wikpedija (hr) PROČITAJ VIŠE Rašid Kadić: Paša Latas; Galib Šljivo: Omer-paša Latas u Bosni i Hercegovini 1850.—1852. Sarajevo, 1977. |
IZVORI I LITERATURA
BOČIĆ, Neven: Geomorfologija krša na području Oštarije–Tounj i njezin značaj u geomorfološkoj evoluciji šireg područja. Izvorni znanstveni članak. Hrvatski geografski glasnik, Vol. 82 No. 2, 2020. (PDF)
- Sažetak; Područje Oštarije–Tounj nalazi se na kontaktu dviju velikih geomorfoloških cjelina: Ogulinsko-plaščanske zavale i Unsko-koranske zaravni, uz sjevernu granicu dinarskoga krša u Hrvatskoj. Radi se o izrazito okršenom terenu s brojnim površinskim i podzemnim krškim oblicima. Cilj je ovoga istraživanja utvrditi značajke krškoga reljefa te uvjete i procese njegova oblikovanja u svrhu sagledavanja interakcije dviju velikih cjelina prilikom njihova geomorfološkoga razvoja. Korištene su metode opće i specifične digitalne morfometrijske analize reljefa te geomorfološko kartiranje. U okviru morfogentskoga pristupa analizirani su morfostrukturni uvjeti okršavanja te prostorni raspored i značajke krških i fluviokrških reljefnih oblika. Utvrđeno je nekoliko suhih dolina koje upućuju na to da je ovaj prostor bio važan koridor površinskoga otjecanja iz područja Ogulinsko-plaščanske zavale prema Unsko-koranskoj zaravni. Tektonskim izdizanjem uske zone između ovih dviju cjelina nastao je orografski prag koji je onemogućio daljnje površinsko otjecanje te stvorio uvjete za razvoj podzemnih krških provodnika. U radu se daje i prijedlog modela morfogeneze Ogulinsko-plaščanske zavale sažetoga naziva „zaravnjavanje i zatvaranje”.
|
BABIĆ, Lj., LACKOVIĆ, D., HORVATINČIĆ, N.: Meteoric phreatic speleothems and the development of cave stratigraphy: an example from Tounj Cave, Dinarides, Croatia. Quaternary science reviews 15 (10), 1996. 1013-1022.
BAHUN, Stjepan.: Geološka osnova hidrogeoloških odnosa krškog područja između Slunja i Vrbovskog. Geološki vjesnik 21, 19-82. 1968. (PDF) BAHUN, Stjepan: Geološka osnova krške zavale Ogulin – Plaški. Krš Jugoslavije 7 (1), 1-20. 1970. BARIŠIĆ, T.: Nastavak istraživanja Spilje u kamenolomu Tounj i spilje Tounjčice. Speleolog 36/37, 75. 1989. BARIŠIĆ, T.: Nastavak istraživanja u Špilji u kamenolomu Tounj i špilji Tounjčici. Velebiten 1/90, 15-20. 1990. BARIŠIĆ, T.: Osam kilometara. Velebiten 4/90, 13-19. 1990. BARIŠIĆ, T. (ur.): Špilja u kamenlomu – Tounj i špilje Tounjčice i Mala Tounjčica. Speleolološki nacrti, KSHPS, SO Velebit, Zagreb, 2011. BARUDŽIJA, U.; KORAČ, N.: Geološka podloga špilje u kamenolomu Tounj. Speleološki klub "Ozren Lukić", Elaborat. str. 1-29. Zagreb, 2011. BOČIĆ, Neven: Neke nove jame u okolici Oštarija kraj Ogulina. Speleo'zin 6, str. 13-16. 1997. BOČIĆ, Neven: Geomorfološka obilježja Špilje u kamenolomu Tounj i špilje Tounjčice s okolnim područjem. Javna ustanova za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima Karlovačke županije, Elaborat, str. 1-48. Karlovac, 2011. BOČIĆ, Neven: Geomorfologija krša na području Oštarije–Tounj i njezin značaj u geomorfološkoj evoluciji šireg područja. Hrvatski geografski glasnik, Vol. 82 No. 2, 2020. (PDF)
BOČIĆ, Neven: Geomorfologija krša na području Oštarije–Tounj i njezin značaj u geomorfološkoj evoluciji šireg područja. Hrvatski geografski glasnik, Vol. 82 No. 2, 2020. (PDF) BOŽIČEVIĆ, Srećko: Ponor Mandelaja kod Oštarija. Speleolog 1-2, str. 24-27. 1955. BROZOVIĆ, Marijan: Demogeografska obilježja Ogulinsko-plaščanske zavale. Diplomski rad. Prirodoslovno-matematički fakultet. Zagreb, 2016.
BUTORAC, Valerija., BUZJAK, Nenad: Geomorfološke značajke u primarnoj strukturi krajobraza Ogulinsko-plaščanske zavale. U: 7. H G G K G Čakovec, 9.-11. listopada 2019. - sažetaka. 2019. (PDF) GORJANOVIĆ-KRAMBERGER, Dragutin: Nekadanji otvoreni tok Dobre i Krški ravnjak u Ogulinu. Vijesti geološkog povjerenstva 3-4, str. 101-106. 1914. JALŽIĆ, B.: Nova istraživanja kanala "Aquatorium" u jami Mandelaji kod Oštarija. Naše planine 3-4, 1989. JALŽIĆ, B.: Nova otkrića u špilji Tounjčici. Naše planine 3-4, 1989. JALŽIĆ, B.: Aquatorium – novi kanal u jami Mandelaja kod Oštarija. Subterranea Croatica 3, str. 40-43. 2004. KNEŽEVIĆ, R.: Režim tekućica Ogulinsko-plaščanske zavale, u: PEPEONIK, Z. (ur.): Zbornik 1. Hrvatskog geografskog kongresa, str. 170-180. Zagreb, 1995. KOVAČ KONRAD, P.: Speleogentic factors and processes in karst conduits of Zagorska Mrežnica spring cave (Croatia). Dissertation, University of Nova Gorica. 2018. (PDF)
LACKOVIĆ, D.: Geološki uvjeti postanka Špilje u kamenolomu Tounj. Diplomski rad, PMF i RGNF Sveučilišta u Zagrebu, str. 1-42. 1993. LINDIĆ, M., LINDIĆ, J.: Špilja Mala Tounjčica. Speleolog 42/43, 1995., str. 35-36. LUKIĆ, O.: Istraživanje Mandelaje. Naše planine 7-8, 1983., str. 181-182. LUKIĆ, O.: Iza sifona u Mandelaji. Naše planine 3-4, 1987., str. 93. NOVAK, R.: Mandelaja u Oštarijama. Speleolog 61, 2013. str. 47-50. PAVLIĆ, T.: Geomorfološka obilježja doline Ogulinske Dobre. Diplomski rad. Geografski odsjek PMF-a, str. 1-46. Zagreb, 2017.
POLJAK, Josip, 1935: Pećine okolice Ogulina, Velike Paklenice i Zameta. Rasprave geološkog instituta Kraljevine Jugoslavije 5, 1935. str. 2-94. POSARIĆ, I.: Pećina Tounjčica, Speleolog 9, 1961. str. 10-13. VELIĆ, I., SOKAČ, B.: Osnovna geološka karta 1:100000, list Ogulin, SGZ Beograd i GZ Zagreb. 1981. VELIĆ, I., SOKAČ, B., ŠČAVNIĆAR, B.: Osnovna geološka karta 1:100000, tumač za list Ogulin, SGZ Beograd i GZ Zagreb. 1982. VRAČAR, V., 2000: Geomorfološke karakteristike Špilje u kamenolomu Tounj. Diplomski rad PMF Sveučilišta u Zagrebu, 200. str. 1-42. PRPIĆ, M., 2019: Tounjčica speleoronjenjem spojena sa Špiljom u kamenolomu Tounj, Speleološki odsjek PDS Velebit, 1.4.2019. Kapelsko gorje. Wikinfo NEPOZNAT AUTOR: Speleološka istraživanja u NP Plitvička jezera. Osmica, 17.11.2020. dopunjeno 18.11.2020. |
| ||
