B.2.1. Velebit, masiv

DINARSKO GORJE

SREDIŠNJI POJAS > PLANINE LIKE > Velebit

Velebit

Država: Hrvatska

Najviši vrh: Vaganski vrh (1757 m)

Opis planinske grupe

Velebit je najduža planina u Dinarskom gorju. Zapravo radi se o golemom masivu koji se lučno proteže (ujedno svojim protezanjem formirajući i obalnu jadransku liniju) 120 do 145 km (ovisno o autorima), od prijevoja Vratnik (između mjesta Senja i Brinja) do izvorišnog područja rijeke Zrmanje na jugu, koji se već nalazi u Dalmaciji. Velebitski grebeni i vrhovi vrlo oštro razdvajaju dvije zemljopisne cjeline, Jadransku obalu (Kvarner i sjevernu Dalmaciju, tj Velebitski kanal) od Ličkog bazena (visoravni). S unutarnje kopnene strane ga okružuju Gacko i Ličko polje s rijekama Gacka, Lika i Otuča. Poprečna širina Velebitskog gorja je od 30 km na sjeveru do desetak kilometara na jugoistoku.

Iako je Velebit tradicionalno nazivan planinom, zapravo radi se o kompleksnoj i golemoj strukturi koja se sastoji od više dijelova, većih i manjih planinskih skupina i područja različitih karakteristika.

Jugozapadna primorska padina Velebita uglavnom je kameni goli kras, a nutarnje ličke padine su većinom pošumljene.

Velebit nije najviša planina u Hrvatskoj. Od njega su više u Dalmaciji Dinara (1831 m) i Biokovo (1762 m). Najviši vrh Velebita je Vaganski vrh (1757 m). U hrvatskoj narodnoj tradiciji je planina Velebit prirodni nacionalni simbol, sličan kao što je Olimp Grcima, Lovćen i Durmitor Crnogorcima, itd.

Planina predstavlja značajnu prepreku u komunikaciji sjeverne i južne Hrvatske. Uz Vratnik (698 m), najvažniji prijevoji preko kojih su sagrađene ceste su Oštarijska vrata (928 m) između Gospića i Karlobaga i Prezid (766 m) između Gračaca i Obrovca. Suvremena cestovna veza kroz Velebit ostvarena je tek 2003. otvaranjem tunela Sveti Rok na autocesti A1. Uz obalu podno Velebita prolazi Jadranska magistrala koja je na tom dijelu poznata po velikom broju zavoja i čestom zatvaranju zbog bure tijekom zime.

Ime

Stariji, povijesni nazivi za Velebit su:

latinski: Mons Baebius,
grčki: Koulikos Oros,
talijanski: Montagna della Morlacca,
njemački: Velebitgebirge,
čakavski: Belevyć.

U SURADNJI S: VIA DINARICA

BOOKING
Klikom na logo direktno pronađi smještaj na području
Velebita (zona Krasnog)

BOOKING
Klikom na logo direktno pronađi smještaj na području
Velebita (zona Gospića)

BOOKING
Klikom na logo direktno pronađi smještaj na području
Velebita (zona Starigrada Paklenice)

Oglašavajte ovdje:

lokalnu ponudu,
usluge i servise
smještaj
gastronomsku ponudu
lokalne proizvode
turističku ponudu
aktivnosti na otvorenom i dr.

Pogled s Vučjaka
U moru, podno zavižanskih vrhova, od Velebita odvojeni Velebitskim kanalom, nalaze se Goli otok (u sredini) i otok Sveti Grgur (desno). Iza njih, odvojen, Rapskim kanalom vidi se sjeverni, loparski dio otoka Raba.

ZEMLJOPIS

Reljef

Vijenci, planine i vrhovi

Područja Velebita

U literaturi je uobičajeno da se Velebit dijeli na četiri ili pet velika planinska područja. Takva podjela se zasniva na zemljopisnim, morfološkim, reljefnim i biološkim posebnostima pojedinih velebitskih dijelova. Crte podjele idu duž prijevoja, preko kojih ceste spajaju unutrašnjost s primorjem.

Sjeverni Velebit
Prostire se od prijevoja (sedla) Vratnik (689 m, između Žute Lokve s ličke i Senja s jadranske strane) i prijevoja Veliki Alan (1414 m, iznad primorskog mjesta Jablanac). Dužine je oko 30 km, i najveće širine do 30 kilometara (ovdje je Velebit i apsolutno najširi). Najviši vrh na sjevenom Velebitu je Mali Rajinac (1699 m).

Dio autora, geologa, geomorfologa, najsjeverniji dio sjevernog Velebita, onaj između Vratnika i prijevoja Oltari, koji se zove Senjsko bilo, smatraju posebnom planinskom grupom (tako ga npr. navode i služb. stranice Parka prirode Velebit), dok ostali izvori (poput Planinarskog saveza Hrvatske i dr.) navode kako "iako pripada Velebitu, područje Senjskoga bila možemo smatrati tek predgorjem Velebita zbog manje visine i siromašnije morfologije (niži i zaobljen)", što ga čini različitim od drugih dijelova Velebita.
Senjsko bilo se pruža u zaleđu Senja, koso izmedju Velike Kapele (prijevoja Vratnik) i prijevoja Oltari (950 m) te od Senja do Kutereva i Gackog polja gdje se dalje nastavlja u Ličko Sredogorje.

Najviši vrhovi Senjskog bila su Kečina greda (1491 m; Hrvatska metapedija navodi ga pod imenom Konačišta i navodi njegovu visinu od 1494 m) i Jadićeva plan odn. Jadičev plan (1416 m). Hrvatska metapedija navodi kako je Konačište najviši vrh Senjskog bila. Hrvatski planinarski savez navodi pak, kako je najviši vrh Senjskog bila Bijeli vrh (1492 m) koji je orijentiran prema Lici, ali nije planinarski obrađen.

Srednji Velebit
Pruža se od prijevoja Veliki Alan na sjeveru, na jug sve do Starih vrata (927 m) kod Baških Oštarija - naselja i prijevoja preko kojih vodi cesta Karlobag - Gospić. Srednji Velebit dug je oko 24 kilometara. Visoki planinski dio srednjeg Velebita na najširem dijelu ima oko 20-ak kilometara, a dalje na istok, prema Ličkom i Perušićkom polju nastavlja se kao niže prijelazno pobrđe. Najiši vrh na srednjem Velebitu je Šatorina (1622 m).

Južni Velebit
Počinje od Baških Oštarija na sjeveru i završava na prijevoju Mali Halan, na staroj cesti koja spaja Obrovac u Dalmaciji i Lovinac u Lici. Dugačak je oko 45 kilometara, a na najužem dijelu širok je samo 10 kilometara. Ovdje se nalaze najviši velebitski vrhovi, od kojih je najviši Vaganski vrh (1757 m), a po visini ga sljedi Sveto brdo (1751 m).

Jugoistočni Velebit
Započinje od prijevoja Veliki Halan, a završava na izvorišnom dijelu rijeke Zrmanje (vrelo Zrmanje). Dužine je oko 40 km. Najviši vrh ovoga dijela Velebita je Crnopac (1402 m).

Nekada se Velebit dijelio samo na sjeverni i južni, a granica dvaju područja bio je tada vrlo važan oštarijski prijevoj (Baške Oštarije).

Satelitski snimak Velebita
Izvor: NASA

Planinska grupa	Najviši vrh (ime planine)	Glavne planine (vrhovi) u planinskoj grupi
Planine Like
Velebit	Vaganski vrh, 1757 mJužni Velebit	Sjeverni Velebit Senjsko bilo: Jadićeva Plan (1416 m) - Konačište (1404 m) - Kečina Greda (1492 m) Područje Zavižan - Rajinac: Podgrupa Zavižan: Veliki Zavižan (1676 m) - Zavižanski Pivčevac (1676 m) - Plješivica (1653 m) - Vučjak (1644 m) - Zalovačka kosa (1642 m) - Balinovac (1601 m) - Debela Kosa (Gornji Zavižan) (1637 m); Područje Rajinac: Mali Rajinac (1699 m) - Veliki Rajinac (1667 m) - Kitovac (1562 m) Područje Rožanski i Hajdučki kukovi; Rožanski kukovi: Gromovačca (1676 m) - Vratarski kuk (1676 m) - Krajačev Kuk (1659 m) - Krajačev Kuk II (1648 m) - Crikvena (zapadna) (1641 m) - Hirčev Kuk (1636 m) - Crikvena (istočna) (1635 m) - Varnjača (1634 m) - Pasarićev kuk (1630 m) - Premužićev Toranj (1620 m) - Novotnijev Kuk (1620 m) - bezimeni kuk (1618 m, sjeverno od Gromovače i južno od Čepuraša) - Rossijev Kuk (1615 m) - Vratarski Kuk (1609 m); Hajdučki kukovi: Golubić (1651 m) - Kuk (1649 m) Područje Veliki Kozjak - Goljak: Veliki Kozjak (1629 m) - Goljak (1605 m) Područje Alančić - Rožanski kuk: Goli Vrh (1669 m) - Seravski Vrh (1661 m) - Rožanski Vrh (1638 m) - Alančić (1611 m) Visovi velebitskog Podgorja; 2. terasa: Markov Kuk (1386 m) - Visibaba (1396 m) - Budim (1204 m) - Pećine (1228 m); 3. terasa: Opaljenik (1473 m) - Beli Kuk (1474 m) - Klanac (1476 m) - Lisac (1541 m) Srednji Velebit: Središnji vijenac: Zečjak (1623 m) - Šatorina (1624 m) - Ograđenik (1610 m) - Malovan (1611 m) - Matijević Brijeg (1611 m) - Lisac (1449 m) - Budakovo Brdo (1315 m) - Soline (1264 m) - Dabarski kukovi; Dabarski kukovi: Bačić kuk (1304 m) - Zasječeni kuk (1102 m) - Kukaline (1102 m) - Agin kuk - Kuk od Visibabe (1160 m) - Rujičin kuk (946 m) - Kuk Čelina - Kuk Vranjković (940 m) - Butinovača (1127 m) - Široki kuk (1081 m) - Vranji kuk (1121 m) - Žuti kuk (1180 m) - Kiza (1274 m) - Kuk od Pećica - Kuk Grabar (1270 m) - Kuk od Špiljić plane (1232 m) - Vršeljci (1212 m) - Medvjeđi kuk - Kuk od Karline plane (1334 m) - Božin kuk - Ljubičko brdo (1320 mtrs) - Filipov kuk Visovi primorske padine: Buljma (kod prijevoja V. Alan, 1451m) - Pleševica (1448 m) - Kozja Vrata (Kosa) (1399 m) - Luksanovac (1472 m) - Visibaba (1264 m) - Ljuljačka (iznad Radlovca, 1278 m) - Kurozeb (1167 m) - Razvršje (1127 m) - Velinac (965 m) - Oštarijski Badanj (1164 m) - Basača (1089 m) Unutrašnji vijenac: Veliki Golić (iznad doline Bakovca, 1550 m) - Zalinac (1449 m) - Debeljak (1506 m) - Laktin vrh (1504 m) - Javorovo Bilo (1367 m) - Rusovo (1332 m) - Metla (1288 m) Južni Velebit: Lička padina: Badanj (1638 m) Primorska padina; 1. terasa: Saljev kuk (1200 m) - Visovača (1018 m) - Područje Stapa (Simonovića Stapina odn. Stapina, 1125m) - Široki kuk (966 m) - Jovin kuk (954 m) - Zvirjak (929 m) - Bojinac (Bojin kuk, 1110 m - Krilati kuk, 941 m - Žlibati kuk, 810 m - Katića kuk, 1010 m - Jagin kuk) - Veliki Golić (1268 m) - Grabar (1198 m) - Crni Vrh (1110 m) - Jerkovac (1250 m) - Vršina (1241 m) - Jelovac (1098 m) - Bukovo Pleće (1170 m) Područje Paklenice: Vidakov kuk (3 vrha: sjeverni 866 m, istočni 843 m, zapadni 835) - Anića kuk (712 m) - Visoka glava (718 m) - Crni vrh (1110 m) - Orlov kuk (862 m) - Krivi kuk (640 m) - Jurasova glava (754 m) Središni dio južnog Velebita: Područje Sadikovac – Stolac a) Unutarnji visovi: Sadikovac (1286 m) - Konjevača (1381 m) - Goli vrh (1451 m) - Siljevača (1450 m) - greben Samari (1207-1386 m) b) Obalni visovi: Šuplji kuk (1149 m) - Milković kuk (1270 m) - Krug (1342 m) - Siljevo brdo (1452 m) - Veliki Stolac (1401 m) - Mali Stolac (1262 m) - Panos vrh (1261 m) Područje Visočica – Badanj a) Unutarnji visovi: Trošeljev vrh (1445 m) - Visočica (1619 m) - Počiteljski vrh (1551 m) - Golovrhe (1584 m) - Visibaba (1640 m) - Badanjski vrh (1627 m) - Badanj (1639 m) b) Središnji visovi: Siljak (1491 m) - Jelovac (1601 m) - Kozjak (1572 m) c) Obalni visovi: Debeli kuk (iznad Stapa, 1269 m) - Veliki Pločeviti (Veliko Ploče) (1352 m) - Golić (1424 m) - Bobički kuk (1439 m) - Vilinski kuk (1401 m) - Višerujna (1632 m) - Debelo brdo (1602 m) - Tadina glavica (1500 m) Područje Vaganski Vrh – Sveto Brdo: a) Unutarnji visovi: Štirovac (1596 m) - Babin Vrh (trostruki vrh: 1738 m, sjeverni vrh 1725 m, SI vrh 1723 m) - Vaganski vrh (1757 m) - Golić (1723 m) - Segestin (1715 m) - Malovan (1709 m) b) Visovi prema obalnoj strani: Rapavac (1617 m) - Crljeni kuk (1661 m) - Babin dolac (1450 m) - Zoranićev vrh (1712 m) - Kota 1660 m - Kota 1634 m - Brundo (1716 m) - Liburnija (1710 m) - Babin kuk (1435 m) - Kota 1707 m - Kota 1670 m - Kota 1654 m - Bili vrh (1657m) c) Zajednički južni vijenac: Solilo (1675 m) - Kota 1689 m (iznad Ledene drage) - Kota 1710 m (iznad Ledene drage) - Babin Vrh (1744 m) - Kota 1726 m - Kota 1710 m - Sveto brdo (1751 m) - Sijaset (1558 m) - Vlaški grad (1375 m) Područje Debelo Brdo - Golić: a) Visovi na primorskoj padini: Debelo brdo (1440 m) - Biljevina (1340 m) - Kruh (1311 m) - Božića vršina (1240 m) - Mali Golić (1197 m) b) Unutarnji visovi: Veliko Bilo (1500 m) - Malo Bilo (1425 m) - Veliki Golić (1371 m) - Bliznaci (1254 m) Jugoistočni Velebit Grupa Tulove grede – Ćelavac: a) Visovi dalmatinske padine: Tulove grede (1120 m) - Golo brdo (957 m) - Vilenski vrh (1058m) - Prolog (1008 m) - Ošćenica (1183m ) b) Unutarnji visovi: Četinarica (1180 m) - Ćelavac (1198 m) Grupa Crnopac – Tremzina Crnopac (Veliki Bat, 1385 m - Crnopac, 1404 m - Kita Gaćešina, 1227 m - Munižabin vrh, 1098 m) - Tremzina (1187m) - Gostuša (1058 m) - Kom (1003m)

Vaganski vrh
KOORDINATE: N 44° 22' 4.0'' E 15° 30' 16.5''
Vaganski vrh (1757 m) je najviši vrh Velebita. Tjeme mu je široko ravno bilo pokriveno gustom travom pa ne pruža dojam najvišeg vrha. Do primorskog ruba ima oko 20 minuta laka hoda, a vrijedi ga poduzeti zbog vidika niz okomite stijene u Veliku Paklenicu. Vidik s vrha je orijentiran prema Lici, a posebno se lijepo vidi Sveto brdo.

Tekst o Velebitu na stranici Summitpost
(na engleskom jeziku)

Na Velebitu ima oko 70 vrhova viših od 1600 m.

Naslovna fotografija
U Kukalinama, srednji Velebit

AMAZING CROATIA from the sky in 4K // VELEBIT
Autor: Sound&Vision Croatia

Vrhovi - VELEBIT
Datum objave: 29.9.2019. Autor: Mario Jurina
Opis: Najveći, ali ne i najviši. Velebit je planinski masiv u Hrvatskoj do kojeg vodi drevna cesta Josephina, nazvana po caru Josipu II koji je naručio njezinu izgradnju kako bi povezao Senj i Zagoru. Po njemu i obližnji Josipdol nosi svoje ime. Velebit je oduvijek odredište brojnih istraživača zbog svoje faune i flore, možda najpoznatije po Velebitskoj degeniji, biljci koja ne raste nigdje drugdje u svijetu. Razlog njegove popularnosti je i Premužićeva staza čija je izgradnja omogućila pristup dijelovima planine koji su teško prohodni. Osmišljena je na način da ima što manji nagib kako bi uspon bio lakši. Tijekom izgradnje nije korišten beton već tradicionalna tehnika suhozida kako bi se staza što više uklopila u okoliš, a put kroz nju traje oko 3 dana. Velebit je i dom brojnih jama, među kojima su najpoznatije Lukina i Slovačka jama, koje sežu do dubina nešto manjih od 1500m. Najviši vrh je Vaganski vrh (1757m) na južnoj strani čija okolica čini travom bogatu, prekrasnu visoravan. Otkrijte još vrhova s nama

Velebit trailer by Nenad Šestić
Datum objave: 5.3.2016. Autor: nenad šestić
Opis: Čarolija Velebita, autor Nenad Šestić, trailer za projekt "Velebit"

Klima

Izvor: http://earthobservatory.nasa.gov/

Opis fotografije:

Dinarsko gorje slijedi dugu jadransku obalu Hrvatske povijajući se poput kralježnice. Ono također dijeli dvije klimatske zone. Na obali, zapadno i južno od Velebita vlada mediteranska klima s blagim zimama i suhim ljetima, a na suprotnoj strani oštre zime i mnogo vlažniji krajevi.

Fotografija od 27.10.2013. prikazuje sjeverozapadnu obalu Dalmacije i masiv Velebita. Na njoj se vide gusti oblaci zarobljeni Velebitom, koji prekrivaju unutrašnjost, odn. područje Like. Lika prima u prosjeku više od 1600 mm padalina godišnje, što omogućuje rast gustih jelovo-bukovih šuma.

Dinarske planine također utječu na pojavu karakterističnih vjetrova, od kojih je najpoznatija bura, koja snažno puše na namahe (refule) od planinskih masiva prema obalnim područjima, i koja može dosegnuti snagu uragana (brzina veća od 70 metara u sekundi - 200 km/sat) te na nekoliko dana poremetiti redovni život stanovnika obalnih područja.

Meteorolozi su ranije vjerovali kako buru pokreće razlika u temeperaturi između različitih visinskih područja. No istraživanja rađena posljednjih 30 godina su otkrila kako je većina snažnih vjetrova stvorena tzv. val-turbulencijama - rotacijskim turbulencijama koje se stvaraju kada zražna masa naiđe na planinske vrhove.

Još 1889. godine, hrvatski je meteorolog i seizmolog Andrija Mohorovičić prvi put objavio zapažanja o ovoj vrsti turbulencije ("rotirajući burni oblak"). Oblaci se samo ponekad pojavljuju s burom, to je tzv "tamna bura", koja je ipak mnogo rjeđa od burnog vremena bez oblaka, tzv. "vedre bure."
Govoreći o izazovima promatranja oblaka, Mohorovičić je jednom izjavio: "Oblaci su čudni momci, a vi ih morate uhvatiti kad se pojave, a ne kada bi htjeli." Srećom, zračna i satelitska motrenja u visokim rezolucijama, uz pomoć računalnih modela doprinjeli su pojavi brojnih studija o buri posljednjih godina.

Bura

Bura (sjever-sjeveroistok do istok-sjeveroistok)
Bura je najpoznatiji vjetar na jadranskom obalnom području. Puše s kopna na more, uglavnom sa sjeveroistoka, a po naravi je mahovit vjetar (mahovit – puše na udare ili „refule“). Puše po nekoliko dana, a nastaje prelijevanjem hladnog zraka iz Panonske zavale preko Dinarida na obalu. Po snazi i brzini bure posebno se ističu Rijeka, Senj, Maslenica, Split, Vrulja i Makarska, a njena učestalost opada od sjevernog prema južnom Jadranu. Najjača bura nastaju pri prijelazu kroz planinske prijevoje, kroz koje se hladni zrak kanalizira. Jačina bure znatno ovisi i o lokalnoj topografiji, a udaljavanjem od obale slabi.

Postoje dvije vrste bure:

Anticiklonalna ili vedra bura koja puše za stabilna vremena, odnosno kad se nad srednjom Europom nalazi anticiklona, a istovremeno je nad Sredozemlje jedna ili više ciklona. Donosi lijepo i sunčano vrijeme, a na grebenima obalnih planina, npr Velebita ili Biokova, može stvarati oblačne kape. Za vrijeme anticiklonalne bure nebo je kristalno vedro, zrak čist i proziran, a vidljivost odlična. Zimi donosi vrlo hladan zrak, a ljeti ugodno osvježenje. Rado ga se dočekuje kao vjetar koji donosi dobro raspoloženje i ugodu, naročito poslije juga.

Ciklonalna ili tamna, škura bura. U slučaju kada Jadranom prolazi ciklona od sjeverozapada prema jugoistoku, tada na prednjoj (jugoistočnoj ) strani ciklone puše jugo, a na stražnjoj (sjeverozapadnoj) bura, koja puše uz oblačno nebo te kišu i snijeg. Taj tip bure zove se ciklonalna, tamna, mračna ili škura bura. Ciklona se razmjerno brzo kreće duž Jadrana te mračna bura kratko traje i prelazi u vedru buru. Neugodnija je od vedre. Oblačni sloj iz kojeg pada kiša ili snijeg tijekom mračne bure ne nastaje u zraku bure koja se spušta niz primorske planine kao što je slučaj kod vedre bure, već u toplom zraku koji se pred njim uzdiže i na visini kreće prema kopnu.

IZVOR: Meteo.hr

LEGENDE: Kako je vjetar bura dobio ime
Bila jednom jedna jako lijepa djevojka po imenu Bura. Ali je zbog silne ljepote postala bahata. Zamjerala je ponešto svakom mladiću koji joj se približio. Jednog dana naljutile su se na nju vile i odlučile je kazniti. Zatočile su je i bacile u Pakleni ponor (Paklenica). I danas kad se neka djevojka uzoholi, ona ista zatočena djevojka duboko uzdahne, a od tog se uzdaha razvija vjetar koji se obrušuje po padinama Velebita i dalje nastavljajući kopnom svojom rušilačkom snagom. Taj vjetar naziva se Bura.
Petar Zoranić Ninjanin, Planine

Zima na Velebitu
Autor: Ivan Čorić; Fotografije s Velebita tijekom zime

Vode

Rijeke Hrvatske, Zrmanja
Poizvodnja: HRT

Bajkovita Hrvatska: Zrmanja
Proizvodnja: HRT

Ostali reljefni oblici

Prijevoji

Brdski masiv Velebita poprečno je raščlanjen prirodnim prijevojima koji kopneno područje Velebita spajaju s primorjem. Njima od davnine prolaze putovi i ceste, a najvažiji su: Vratnik (698 m), Oltari odn. Oltare (950 m), Alan (1412 m) Stara vrata (927 m) kod Baških Oštarija, Mali Halan (1045 m) i Prezid (778 m).

Najznačajniji je među njima oštarijski prijevoj, koji brdski masiv Velebita približno na sredini dijeli na dva dijela, pa se tako Velebit nekada i dijelio na sjeverni i južni Velebit.

Prema cestovnim prijelazima koji danas postoje, Velebit se može podijeliti na četiri do pet dijelova: - Senjsko bilo (od Vratnika do Oltara) - Sjeverni Velebit (od Oltara do Alana ) - srednji Velebit (od Velikog Alana do Baških Oštarija ) - južni Velebit (od oštarijskog prijevoja do Malog Halana) - jugoistočni Velebit (od Malog Alana, preko Prezida do Zrmanje).

Pregled prijevoja:

Vratnik (698 m); između Žute Lokve s ličke strane i Senja s Jadranske strane.

Veliki Alan (Park prirode Velebit navodi nadm. visinu 1412 m; Wikipedija 1414 m) je prijevoj u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit. Nalazi se na najvišoj točci ceste od lučkog mjesta Jablanca na Jadranu do područja Štirovače u unutrašnjosti. Na zapadnoj strani prijevoja se nalazi zapuštena žičara za prijevoz trupaca s Velebita koja vodi od Alana do uvale Stinica na jadranskoj obali. Gradili su je politički zatočenici kaznionice na Golom otoku. Bila je gospodarski neiskorištena i ekonomski neisplativa, te je radila svega nekoliko godina.
Planinarska kuća Alan (1340 m) nalazi se u blizini prevoja Veliki Alan, a nedaleko gornje stanice bivše industrijske žičare.

Oštarijska vrata (Wikipedia.hr: 927 m; Leksik. zavod M. Krleža: 928 m), povezuju Gospić s ličke strane i Karlobag s Jadranske strane. Njima prolazi cesta Karlobag–Gospić (36 km). Dijele Velebit na srednji, niži i južni viši dio. Trideset osam kamenih stepenica vodi do kote 927 m ("Kubus") s koje se za vedra i lijepa vremena vide Apenini i tal. obala.

Mali Halan odn. Mali Alan (1045 m), cesta preko ovog prijevoja bila je prvi suvremeni cestovni spoj Dalmacije i kopnene Hrvatske. Svečano je otvorena 4. listopada 1832. godine

Pročitaj članak o velebitskom povijesnim cestama - OTVORI

Speleološki objekti

Na Velebitu je otkriveno više stotina špilja i krških jama. Od vodoravnih špiljskih galerija najpoznatije su i najviše posjećene Cerovačke špilje (Cerovačke pećine) kod Gračaca. Tu je i najdublja jama u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi, trodjelna "Lukina jama" duboka 1431 m (od visine 1438 m do dubine od 7 m n/m), koja je jedna od najdubljih krških jama u svijetu.
U jami Nedam, tijekom istraživanja u lipnju 2022. godine, dosegnuta je dubina od 1335 metara, čime je nakon Jamskog sustava Lukina jama, postala druga jama po dubini u Hrvatskoj i dinarskom kršu uopće.
Na dubokom dnu tih jama su pod vodom još dalji kanali ili uži sifoni još uvijek neistraženi.

Velebitske jame dublje od 500 m su:
- Lukina Jama, 1431 m: Hajdučki kukovi, sj. Velebit
- Jama Nedam, 1335 m
- Slovačka jama, 1320 m: Rožanski kukovi, sj. Velebit
- Velebitka, 941 m: Rožanski kukovi, sj. Velebit
- Meduza, 679 m: Rožanski kukovi, sj. Velebit
- Patkova, 553 m: Hajdučki kukovi, sj. Velebit
- Ledena Jama, 536 m: Lomska duliba, sj. Velebit
- Ponor na Bunovcu, 534 m: Bunovac, juž. Velebit
- Jama Olimp, 531 m: Hajdučki kukovi, sj. Velebit
- Lubuška Jama, 521 m: Hajdučki kukovi, sj. Velebit, ..i dr. (2)

Lukina jama
Špiljski sustav Lukina jama – Trojama. Prikaz geografskog položaja i 3D presjek špilje. U potonjem je naznačeno područje sakupljenih školjaka (1) i mjesto sakupljanja živog primjerka Zospeum tholussum (2). 3D presjek objavio je D. Bakšić i dr. (2010.), Hrvatski speleološki server, http://www.speleologija.hr/lukinajama. Fotografije snimio J. Bedek.

Velebitski botanički vrt
Ovaj planinski botanički vrt, osnovan 1967. g. smješten je u Modrić dolcu na sjevernom Velebitu, na padinama Velikoga Zavižana (lijevo, 1677 m) i Balinovca (1601 m, u pozadini), prosječne nadmorske visine oko 1480 m. Zauzima oko 30 ha površine, uključujući više od 40 m duboku Balinovačku ponikvu.

PRIRODA

Prirodna baština

Velebit - surova ljepota
Autor: Goran Šafranek

Divlji Velebit - mitska hrvatska planina / the mythic Croatian mountain
Objavio: Explore Croatia; Datum objave: 11.3.2018.

Biljni svijet

Botanička posebnost Velebita

Velebit je po raznolikoj flori najbogatija planina jugoistočne Europe s preko 2600 samoniklih biljnih vrsta (A. Degen, 1934-1936). Osim burnog Biokova, posebna je eolska vegetacija burišta duž obalnih Dinarida izrazito najprostranija i najraznovrsnija u svim visinskim pojasima na velebitskoj primorskoj padini, a nadasve pod sjevernim Velebitom. Tu je fitocenološka raznolikost posebno izrazita na visinsko-primorskim profilima draga Biluća-Rajinci (1699 m) i Starigrad-Gromovača (1675 m), što su najbogatiji vegetacijski profili u Hrvatskoj (osim još graničnog profila Orjen-Konavli). Na nutarnjoj su strani Velebita olujne krške zajednice uglavnom ograničene samo na najgornje izložene pojase i tu je vegetacija izgledom bujnija i zelenija, ali je po flori jednoličnija s manje vrsta. Inače zbog nepovoljne kombinacije hladne i suhe bure, bjelograbov pojas zajedno s pripadnim travnjacima pod sjevernim Velebitom uglavnom izostaje duž ciele obale Klada-Klenovica i tu ga zamjenjuje crni grab i crnika koji su ovdje izravno povezani, tj. slično kao i na drugim burnim obalama npr. pod zapadnim Biokovom, kod Baške, Prvić, Hvar i ini otoci.

Karakteristična zonacija burnih vegetacijskih pejsaža na primorskim profilima sjevernog Velebita pripada posebnom velebitskom geosustavu Sorbo-Piceetum X Ostryo-Quercetum ilicis: podmorska zonacija je siromašnija ali u osnovi slična kao u susjednom Senjskom arhipelagu, zatim slijedi fragment obalnog aluvija Rubo dalmatini-Viticetum / Vitici-Aceretum marsici, pa zasoljeni priobalni Euphorbio-Glaucietum / Plantagini-Limonietum, tvrdolisni eumediteran Oleo-Pistacietum / Ostryo-Quercetum ilicis (izrazit uz obalu Jurjevo-Klada), niži submediteran Frangulo-Cerasetum / Seslerio-Ostryetum (uz obalu Jurjevo-Klenovica silazi do mora), pa olujni supramediteranski Cotoneastro-Pinetum / Oreoherzogio-Aceretum obtusati, oromediteranski pejsaž Seslerio-Fagetum / Oreoherzogio-Abietetum, olujni subalpinski pejsaž Sorbo-Fagetum / Sorbo-Piceetum alpestris (koji izostaje na srednjem i južnom Velebitu), te vršni pejsaž Oreoherzogio-Berberidetum / Lonicero-Pinetum mughi. (2)

Najpoznatija biljna endemska vrsta je velebitska degenija (Degenia velebitica) iz porodice krstašica (prikazana na naličju kovanice od 50 lipa), a prvi ju je opisao magjarski botaničar Arpad Degen pa je po njemu dobila ime.

Za zaštitu UNESCO-a nominirane bukove šume u nacionalnim parkovima Sjeverni Velebit i Paklenica,
13.1.2016.

Ministarstvo zaštite okoliša i prirode Republike Hrvatske
Priopćenje za javnost

'Bukove šume u našim nacionalnim parkovima Sjeverni Velebit i Paklenica nominirali smo za upis na popis svjetske baštine UNESCO-a. Time želimo omogućiti još veću razinu zaštite prirodnih ljepota Hrvatske i održivi razvoj područja koja okružuju naše parkove. Zaštita UNESCO-a donosi veću prepoznatljivost na svjetskoj razini što znači i dolazak većeg broja gostiju od čega će najveću korist imati lokalno stanovništvo. Pod zaštitom UNESCO-a trenutno su Nacionalni park Plitvička jezera i Park prirode Papuk, a uvjeren sam da će se na toj listi uskoro naći još dva naša nacionalna parka' – izjavio je pomoćnik ministra zaštite okoliša i prirode Nenad Strizrep nakon sastanka predstavnika 13 europskih zemalja koje pripremaju zajedničku nominaciju 'Iskonskih bukovih šuma Karpata i drugih regija Europe' za upis na popis svjetske baštine UNESCO-a. Na sastanku koji je održan u Beču Hrvatska je u prijedlog nominacije uključila posebno prirodno vrijedna područja bukovih šuma u nacionalnim parkovima Sjeverni Velebit i Paklenica. Riječ je o 1.220 hektara bukove šume koja se u NP Sjeverni Velebit nalazi u Strogom rezervatu 'Hajdučki i Rožanski kukovi', te 2.013 hektara šume na lokacijama Suva draga-Klimenta i Oglavinovac-Javornik u NP Paklenica. Predstavnici zemalja na sastanku su usvojili Zajedničku deklaraciju o namjeri serijske nominacije koja će se dostaviti u UNESCO-ov Ured u Parizu na razmatranje. Time će započeti proces valorizacije nominacije za upis na popis svjetske baštine UNESCO-a.
Iznimnost predloženih iskonskih bukovih šuma u parkovima Sjeverni Velebit i Paklenica temelji se na njihovoj izvornosti, geografskom položaju i veličini.
Nominacija je potvrda da se prirodnim ljepotama Hrvatske upravlja na najbolji mogući način s ciljem da se zaštite za buduće naraštaje, a da se istovremeno omogući održivi razvoj područja u kojima se parkovi nalaze. Povećanjem broja gostiju bez da se ugroze prirodne ljepote stanovnicima tih krajeva omogućuje se stvaranje novih poslovnih prilika razvijanjem turističke i poljoprivredne ponude.

ENDEMSKE VRSTE

Velebitska degenija u grbu Ličko-senjske županije

Velebitska degenija (Degenia velebitica)

Endemska biljka iz porodice Brassicaceae. Strogo zaštićena vrsta, simbol Velebita i Hrvatske, nalazi se na kovanici od 50 lipa. Najrjeđa biljka u Hrvatskoj.

Rasprostranjenost - Izuzetno rijetka, endemska biljka, koja se pojavljuje na velebitskim planinskim točilima, ali i u pukotinama stijena. Dosad je pronađena samo na tri mjesta. Dva su na južnom Velebitu: Krug i Kuka plana ili Pavelić plana nad Šugarskom dulibom. Treće je nalazište na srednjem Velebitu, obronak Solin, kod Budakova brda. To su prirodna nalazišta, odakle je presađena i na neka druga mjesta poput Meterološke postaje Zavižan.

Izgled - Velebitska degenija je nježna i skromna biljka, niska trajnica. Stabljika joj je visoka do 10 cm. Listovi su uski, kopljasti, ušiljena vrha, skupljeni u rozete i srebrnasto bijeli. Cvat je gronja (vrst grozda s cvjetnim drškama različitih dužina). Cvjeta u mjesecu svibnju (maju) i lipnju (junu). Ima lijepe žute cvjetove. Plodovi su sivkasti. Korijen je dug, uvlači se u pukotine stijena i pod kamenje točila. Uzgajana u kulturi, na krškoj kamenjari, nije dugoživuća i stalno se mora obnavljati.

Simbol - Velebitska degenija, hrvatski je simbol, nalazi se na kovanici od 50 lipa hrvatske nacionalne valute kao grafičko rješenje naličja kovanice. Na popisu je zaštićenih biljnih vrsta. Zaštitni je znak izuzetno bogate velebitske flore. Na Dan planeta Zemlje, 22.4., dodijeljuje se novinarska nagrada "Velebitska degenija" za najbolji autorski rad o zaštiti okoliša objavljen u protekloj godini u bilo kojem od medija to jest u tisku, na televiziji ili radiju.

Prirodoslovci i velebitska degenija - Ime je dobila po mađarskom prirodoslovcu Árpádu von Degenu (1866. - 30.3.1934.), koji je otkrio degeniju 17.7.1907. Brzopleto je svrstao degeniju u rod Lesquerella, u kojem su američke rijetke biljne vrste, a konačno je August Edler von Hayek (14.12.1871. - 11.6.1928.), jedan od najboljih botaničara tog doba, degeniju svrstao u rod Degenia, u kojem je jedina vrsta.

IZVORI:
WIKIPEDIJA, Velebitska degenija
Velebitska degenija - najpoznatija endemična biljna vrsta Hrvatske, Botanički vrt, Zagreb, 2008.
FOTOGRAFIJA U POZADINI: Velebitska degenija (Degenia velebitica), autorice Roberte F., Wikipedija

Životinjski svijet

Bear came close to check me, I used my"magic word"as a sign ...(MEDVJED) Velebit Mountain
Autor: Pavle Balenović

Medvjedica s mladuncima, proljetno hranjenje
Autor: Josip Tomaić, Park prirode Velebit, 2017. godina

Puštanje risa na Velebitu!
Datum objave: 31.5.2020. Autor: Avanture Gorana Šafareka
Opis: Šumska ljepotica Štirovača u srcu Velebita bogatija je za novog stanovnika! U subotu ujutro ris Pino ispušten je na graničnom području između Nacionalnog parka Sjeverni Velebit i Parka prirode Velebit te se pridružio u misiji spašavanja dinarske populacije od izumiranja. Iza imena Pino, protkana je podrška i suosjećanje prema Italiji, koja je pretrpjela ogromne gubitke tijekom epidemije virusa Covid-19. Italija je ujedno partner na LIFE lynx projektu, čiji cilj je i povezati populacije risa u Alpama i Dinaridima kako bi se osigurala dugoročna održivost tih ugroženih populacija. Čast za imenovanje risa pripala je talijanki Michelle Pozzini, volonterki koja se prošle jeseni pridružila LIFE Lynx timu u svrhu izrade magisterskog rada. No osim iskustva na ovom važnom projektu, Michelle je doživjela i epidemiju i potres. Pinov dolazak u bogati krajobraz Velebita, važan je korak za očuvanje ravnoteže zdravog ekosustava, osobito u mjesecu kada se obilježava Međunarodni dan biološke raznolikosti i Dan zaštite prirode u Hrvatskoj. Posebno su radosni u NP Sjeverni Velebit jer je Pino stigao kao najljepši poklon za 21 rođendan. Pino, želimo ti dobrodošlicu! Budi baš poput zelenog bora (Pino) po kojem si dobio ime, prilagodljiv na ekološke uvjete, izdržljiv i dugovječan.

ŽIVOTINJSKI SVIJET

Velebitsko utočište za mlade medvjede Kuterevo

Velebitska udruga Kuterevo osnovana je 1995. godine s ciljem očuvanja divljine gorske Hrvatske. 2002. godine, u suradnji s Hrvatskim centrom Znanje za okoliš i Veterinarskim fakultetom iz Zagreba, pokrenut je jedinstveni projekt – Utočište za mlade medvjede, čija je misija pružiti utočište za medvjeđe siročiće, odnosno zaštitita medvjeđeg staništa i promicanja održivog življenja i tradicije lokalne planinske zajednice. Sastavni dio programa je edukacija posjetitelja odnosno njihovo zbližavanje s divljinom i medvjeđom karizmom.
2005. godine uspostavljena je i Volonterska postaja s ciljem potpore projektu i razvoju lokalne zajednice. U posljednjih nekoliko godina Utočište za mlade medvjede Kuterevo ugosti u prosjeku 15 volonterskih grupa, više od 50 individualnih volontera te više od 20 tisuća posjetitelja godišnje.
IZVOR: http://www.kuterevo-medvjedi.org

Zaštita prirode

Cijelo područje planine zaštićeno je kao park prirode, a unutar kjega su dva nacionalna parka Sjeverni Velebit i Paklenica. Unutar NP Sjeverni Velebit nalazi se i posebno zaštićeni strogi rezervat Hajdučki i Rožanski kukovi, u najstrožem režimu zaštite - zabranjen je lov i korištenje šume, a dozvoljena su samo znanstvena istraživanja.

Na Velebitu se nalazi još nekoliko predjela i karegorija zaštićenih zakonom: mirila, Premužićeva staza, posebni rezervat šumske vegetacije Štirovača, a predložene su za zaštitu i prašumske površine: Senjska draga, Nadžak bilo, Mali Rajinac, Veliki Kozjak, Štirovača II, Devčića tavani, Ramino korito, Dobri-bačića kuk, Budakovo brdo, Velinac i stablo obične jele.

Park prirode Velebit
Park prirode Velebit je najbogatije endemsko čvorište flore i kopnene faune u Hrvatskoj: npr. velebitska degenija (Degenia velebitica), hrvatska gušarka (Cardaminopsis croatica), hrvatsko zvonce (Edraianthus graminofolius ssp. croaticus) i dr., pa u fauni riba oštrulja (Aulopyge hugeli), dugonogi šišmiš (Myotis capaccinii) i vuk (Canis lupus) samo su neke od najpoznatijih endemskih ili rijetkih vrsta parka prepunog različith krških pojava.

Nacionalni park Sjeverni Velebit
Nacionalni park Sjeverni Velebit proglašen je 9.6.1999. Raznolikost krških oblika te biljnoga i životinjskoga svijeta samo su glavni dio ove prirodne cjeline. Unutar parka nalaze se još i strogi rezervat Hajdučki i Rožanski Kukovi, pa Lukina jama - jedna od najdubljih krških jama na svijetu (otkrivena 1999.), botanički rezervat "Visibaba" s nalazištem endemske hrvatske maceloze (Sibiraea croatica), nadalje botanički rezervat Zavižan - Balinovac - Velika kosa i Velebitski botanički vrt. Park je ispresjecan brojnim planinarskim stazama, od kojih je najpoznatija Premužićeva staza.

Nacionalni park Paklenica
NP Paklenica je po proglašenju drugi nacionalni park u Hrvatskoj, proglašen još 19.10.1949. godine, tek nekoliko mjeseci nakon NP Plitvice. Treba napomenuti da je Paklenica prvi put već bila tek formalno proglašena Nacionalnim parkom još 1929. godine, ali zakonom kojeg je trebalo revidirati svake godine, što se nije činilo.
Temeljni fenomeni NP Paklenica su šume i geomorfološke osobitosti parka. U Paklenici se nalazi izrazito bogatstvo šumskih zajednica, a posebno mjesto zauzimaju šume crnog bora po čijoj je smoli (Paklini) koja se je iz njih u prošlosti vadila Paklenica i dobila ime, te bukve i bora krivulja. Stanište je endemske biljčice hrvatskog naziva pljeskarica (Arenaria orbicularis) i drugih biljnih i životinjskih rariteta, prepun krških oblika.
Od geomorfoloških osobina najzanimljiviji i najimpresivniji su kanjoni Mala Paklenica i Velika Paklenica, koji se usjecaju duboko u utrobu Velebita. Paklenicu godišnje posjeti preko 100.000 posjetitelja, a najvjerniji posjetitelji su penjači koje se od proljeće do jeseni može vidjeti na stjenama Paklenice, posebice na najvećoj hrvatskoj stjeni Anića kuku (712 m). NP Paklenica zauzima površinu od 96 km2. Najviši vrhovi su Veli Golić (1758 m) i Sveto brdo (1753 m).

Zaštićena prirodna područja na sjevernom i srednjem Velebitu
Izvadak iz Prostornog plana Grada Senja

Velebit - a Test of Conscience
Autor: velebit1959's channel

Bukove šume u nacionalnim parkovima Sjeverni Velebit i Paklenica na Popisu svjetske baštine UNESCO-a
7.7.2017.

Visočica
Pogled na vrh Visočice (1619 m) iz smjera Rizvanuše (566 m), jugozapadno od Gospića. Od Rizvanuše do vrha ima oko 4 sata hoda.

STANOVNIŠTVO I NASELJA

Naselja

Većina naselja leže rubno oko podnožja Velebita, a manje je stalnih brdskih naselja u samoj planini, npr. Krasno, Brušane, Baške Oštarije i dr., te niz uglavnom napuštenih ili sezonskih pastirskih zaselaka, poneki s modernim vikendicama.

Kuterevo

Velebit tvori značajnu prepreku u prometu izmedju sjeverne i južne Hrvatske. Uz Vratnik (698 m), najvažnija sedla preko kojih su sagrađene ceste su Oštarijska vrata, između Gospića i Karlobaga i Prezid, između Gračaca i Obrovca. Suvremena cestovna veza kroz Velebit ostvarena je tek 2003, probijanjem tunela Sveti Rok. Uz obalu podno Velebita prolazi Jadranska magistrala koja je na tom dijelu poznata po velikom broju zavoja i čestom zatvaranju zbog bure tijekom zime. Slično je i s novim Masleničkim mostom koji je izložen baš na vrlo burnom mjestu pod Velebitom.

Narodna baština

Tradicionalne aktivnosti

Tragom bukovičkih stočara (1970.)
Svake godine u Kruševu na proljeće ovce su se skupljale i gonile u Velebit na ispašu. Glavni i odgovorni primatelji ovaca na čuvanje i vodiči bili su Mijat i Stipan Jurjević sada već pokojni, koji su imali stanove na Dušicama ispod Svetog Brda. Na filmu se vidi kako se živjelo nekad od stoke. Uz njih su gonili Breulji i Vrkići.

Krajačev san - HRT dokumentarni film
Proizvodnja: HRT, 2016.
"Krajačev san" je priča o pastirskim stanovima na Velebitu. Tisućama godina ljudi su naseljavali Velebit. Zbog jake zime i snijega, sa stokom, sijenom i plodinama selili su se u niže predjele gdje je bilo toplije. Značajnije naseljavanje i gradnja stanova započinje dolaskom Bunjevaca u te krajeve u drugoj polovici 17. stoljeća. Oko tih nastambi, stanova, uređuju vrtove i njive. Kad čovjek zastane u gradnji, priroda nastavlja razgrađivati. Velebitski stanovi samuju prepušteni zaboravu. Hoće li ih iz tog zaborava vratiti Krajačev san o povratku Velebitu? , koji bi mogao probuditi novi život u njegovom dvorištu, na Lubenovcu? Ili možda na Alanu? Ispod Krajačevog kuka ponovo je zasjeo otkotrljani kamen urušenih suhozida iz napuštenih lubenovačkih stanova. Je li ovo ostvarenje Krajačeva sna i njegova dobrodošlica svima kojima Velebit znači danas ono što je značio njemu onda, kada je štitio, grijao i podučavao one kojih više nema? (HTV)

Jasenička djeca sa stanova ispod Tulovih Greda - Kapljuv 1970
Opis videa: Nekad 1970.god. Sudjeluju djeca iz osnovne škole Petar Zoranić u Jasenicama. Jesenice su dio Velebita.Tamo ljudi tradicijalno gone stoku na ispašu koju obično djeca čuvaju..

BAŠTINA

Mirila

Mirila su pogrebna spomen obilježja koja se nalaze na Velebitu.

Nastajala su u vremenu od 17. do 20. stoljeća. Stanovnici Velebita nakon smrti pokojnika nosili bi pokojnika do groblja koja su bila udaljena i preko nekoliko kilometara od kuće pokojnika bez stajanja za odmor nosača pokojnika. Odprilike na pola puta od kuće pokojnika i groblja su se nosači smjeli odmoriti i na tom mjestu su nastajala mirila.

Mirila su nastajala na način da nosači pokojnika spuste pokojnika na tlo i sa dva kamena označe njegovo tijelo s time da se jedan kamen postavlja uz glavu pokojnika a jedan uz noge pokojnika (mjera pokojnika od tud i naziv za mirila). Nakon odmora nastavljalo se dalje prema groblju gdje je vršen ukop pokojnika.

Za vrijeme dok je pokojnik na mirilima ili nedugo zatim prostor između dva kamena mirila pokojnika se popločavao plosnatim kamenjem i na uzlgavnom kamenu su se isklesavali plitki reljefi.

Prema pučkim vjerovanjima na mirilima je ostajala duša pokojnika, a u grobu je zakopano samo tijelo pokojnika. I iz tog razloga su mirila posjećivana, ostavljano je cvijeće na njima, molitve za pokojnika su upućivane sa mirila, za razliku od groba pokojnika čije bi se kosti nakon nekog vremena izvadile da naprave mjesto za drugog pokojnika iz te obitelji (jer grobovi za njih nisu imali neku veću važnost).

Rješenjem Ministarstva kulture RH od 27.12.2007. posmrtni običaji vezani uz mirila imaju svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra u smislu Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.

FOTOGRAFIJA U POZADINI: Mirila iznad Tribanj Kurušćice. Autor: Joadl, Wikipedija

Mirila iznad Tribanj Kruščice
Autor fotografije: Joadl, Wikipedija

Mirila
Datum objave: 13.8.2017.Autor: vladoz
Dokumentarni film

Mirila kod Ljubotića
Autor fotografije: Joadl, Wikipedija

Mirila
Materijalna kult. baština (Velebit)
KATALOG
Zagreb, 2013.
Preuzmi klikom na fotografiju

Turizam

Najpoznatiji izletničko-planinarski ciljevi na Velebitu su planinarski dom Zavižan s vrhom Vučjak i susjedni botanički vrt na Zavižanu, pa Rožanski kukovi, prijevoj Alan, vrh Štirovača, Baške Oštarije i Nacionalni park Paklenica.

PRIČE IZ PLANINE

Pjesma Vila Velebita

Pjesma Vila Velebita je stara hrvatska domoljubna popjevka iz 19. stoljeća. Ova pjesma je najvjerojatnije spjevana krajem ilirskog preporoda u drugoj polovici 19. stoljeća. Prvi puta je javno izvedena 1882. godine u Zagrebu, na proslavi 20-obljetnice Hrvatskoga pjevačkog društva "Kolo". Tekst i glazba su po prvi puta objavljeni u "Hrvatskoj pjesmarici" Vjekoslava Klaića iz god. 1893, a Klaić je dobio prvu strofu i melodiju od senjskog književnika Vjenceslava Novaka koji ih je zapisao onako kako su se tada pjevali u gradu Senju. Izvorni autor je do danas nepoznat, ali je kroz povijest bilo raznih domišljanja, pa i da je to starija pučka popjevka. Stihovi su se npr. pripisivali ličkim pjesnicima Lavoslavu Vukeliću ili Danilu Mediću, dok neki spominju kako je glazbu dodao postilirski skladatelj Mijo Majer. U socijalističkoj Jugoslaviji je kroz pola stoljeća "Vila Velebita" zbog domoljubnog sadržaja bila zabranjena i kažnjiva, pa se sve do jugo-raspada 1991. nije smjela izvoditi ni tiskati i zbog nje su mnogi nepodobni Hrvati završili u zatvoru i bili maltretirani od Udbe. Ipak se često pjevala potajno i najviše u diaspori, poput inih sličnih starih pjesama kao "Ustani bane", "Oj hrvatska mati" i sl. Danas najmanje 130 godina nakon objave je "Vila Velebita" i dalje jedna od najpopularnijih hrvatskih domoljubnih pjesama i konačno se sad može javno i slobodno izvoditi u Hrvatskoj. Postoji više povijesnih inačica s manjim razlikama, a najčešća od tih glasi (2):

Vila Velebita

Oj ti vilo, vilo Velebita,
Ti našeg roda diko,
Tvoja slava je nama sveta,
Tebi Hrvat kliko:

Ti vilo Velebita,
Ti našeg roda diko!
Živila, premila,
Živila, oj premila,
Ti vilo svih Hrvata!

Velebite, vilovito stijenje,
Ja ljubim tvoje smilje.
Ljubim tvoga u gorici vuka,
I onoga Ličkoga hajduka.

Ti vilo Velebita
Ti našeg roda diko!
Živila, premila,
Živila, oj premila,
Ti vilo svih Hrvata!

Toponimija - nazivlje u planini

Prema podacima hr.metapedije (1), na Velebitu su u novije doba Jugoslavije masovno izmjenjena starija ikavska imena brojnih vrhova (oronimi), na način da su im nametnuti drugi štokavski nazivi, ili su im umjetno "ukinuta" izvorna domaća imena (niže kurzivom), pa su im prema navedenom portalu nametnuti novosmišljeni planinarski nazivi. Tako su prema navedenom izvoru slijedeći stari i novi nazivi pojedinih velebitskih vrhova:

Senjsko Bilo: Konačišta ("Kečina greda"), Bijeli vrh, Jadićeva Plana i dr. niži.
Sjeverni Velebit: Mići Rainac (izvorno-ikavski) ("Mali Rajinac"), Štirovac (tzv. planinarski "Novotnijev vrh"), Gromovača i Vratarski Kuk, Goli vrh, Veliki Kozjak , Plišivica ("Plješevica"), Lubenski Kuk ( "Krajačev vrh"), Cipalski Kuk ("Hirčev vrh"), Legčev Kuk ("Pasarićev vrh"), Zeleni Kuk ("Rossijev vrh"), itd.
Južni Velebit: Visočica, Višerujna, Veli Golić - najviši vrh Velebita ("Vaganski vrh"), Sveto brdo i Babin vrh, pa Kukina (novosmišljena planinarska "Liburnija"), Šegestin ("Kitajbelov vrh"), Zeleni vrh (novosmišljeni planinarski "Brundo"), Babin Kuk (novi planinarski "Zoranićev vrh"), Malovan, itd.

Vrhovi Balkana: Velebit - 2. epizoda
Datum objave: 25.4.2014. Proizvodnja: Al Jazeera Balkans274 tis. pretplatnika

Mountain Wilderness (U sedlu kroz Velebit)
Autor: Pavle Balenović; Snimljeno 1987. koristeći opremu koja se mogla ponijeti, Pavle Balenović uputio se na Velebit sa psom i na konju.

Serijal ´Kad već postoji planina´ (Hrvatska radio-televizija, 2003.)

Velebit, naša najveća planina, svojom ljepotom oduševljava mnoge posjetitelje, pustolove, znanstvenike, planinare. Bogatstvo flore, faune, krša, blizina mora čine ovu planinu jednom od najatraktivnijih turističkih odredišta. Mnogi ovdje nalaze duhovni mir i spokoj o čemu svjedoče mnoge male crkvice na planinskim visovima. Drugi osvajaju goleti i vrleti stijena, pa nije čudno što se Paklenica ubraja u jedno od najatraktivnijih alpinističkih središta u međunarodnim razmjerima. Znanstvenici ovdje nalaze nadahnuće za svoj rad, bilo da se radi o istraživanju geološke prošlosti stijena ili proučavanju biljnog svijeta. Velebit je bogat endemima, čak njih osamdesetak, od kojih je najpoznatija velebitska degenija. Ovdje se također mogu naći mnoge ljekovite samonikle biljke koje mnogi stanovnici još uvijek koriste za liječenje.
Ekipa HTV-a proputovala je gotovo cijeli Velebit kako bi vas upoznala s njegovim predjelima, klimom, ljudima, običajima i ljepotama od kojih zastaje dah. U samo tri epizode - "Velebitski aromatarij", "Velebitski koloplet" i "Velebitski znamen" - upoznat ćemo endeme i ljekovito bilje Velebita, ali i druge fenomene. Velebit nikoga ne ostavlja ravnodušnim. U njega se mnogi zaljube i uvijek mu se ponovno vraćaju.

Kad već postoji planina - Velebitski aromatarij
Proizvodnja HRT
Opis: 1. epizoda - Velebitski aromatarij
U prvoj epizodi serije govorimo o bogatstvu biljnoga svijeta. Ovdje je zastupljeno više od 2600 vrsta biljaka, od čega je čak osamdesetak endema. Nekoć je aromatarij predstavljao posebno uređenu prostoriju za držanje mirisnih i ljekovitih trava i začina. U našem slučaju on predstavlja prirodnu, mirisnu ljekarnu. Da je Velebit raj za nekadašnjeg aromatariusa, možete se uvjeriti u ovoj epizodi u kojoj smo posjetili neke od najvažnijih lokaliteta: Botanički vrt "Fran Kušan", Štirovaču, Lubenovac, Zavižan. Kroz geološku povijest Velebita, povijest stanovnika ovoga kraja, nacionalne parkove Sjeverni Velebit i Paklenicu doznat ćemo više ne samo o biljkama nego i o drugim važnim i zanimljivim činjenicama i lokalitetima.

Kad već postoji planina - Velebitski aromatarij
Proizvodnja HRT
2. epizoda - Velebitski koloplet
Klima Velebita jednako je osebujna kao i njezina ljepota. Ovdje vladaju sasvim drugi prirodni zakoni. Snijeg i magla usred ljeta nisu ništa neobično, pa je uvijek preporučljivo ponijeti kišnu kabanicu, bez obzira na godišnje doba. U sklopu aeromikoloških i aerobioloških istraživanja zraka uzeti su uzorci s nekoliko lokaliteta čiji su rezultati važni za sve koji pate od problema dišnih puteva ili alergija. Preko Premužićeve staze spustili smo se na morsku stranu gdje smo zatekli Dragu Vukušića, poznatog ljubitelja bilja, čiji su pripravci, čajevi i rakija, nadaleko poznati. O ljekovitim svojstvima pojedinih biljaka svjedoče i znanstvena istraživanja koja su posljednih godina u porastu. Posjet Paklenici jednako je uzbudljiv kao i njezin biljni svijet. Mnogobrojni alpinisti, poput cvijeća, krase oštre i strme stijene. Posljednih godina broj posjetilaca stalno raste, jer ovo veliko područje, osim širokog polja istraživačkog rada, pruža i široke mogućnosti razvoja turizma.
Stručni suradnici: prof. dr. Stjepan Pepeljnjak, dr. sc. Ivo Velić, mr. sc. Ana-Marija Patrl

Kad već postoji planina - Velebitski aromatarij
Proizvodnja HRT
3. epizoda - Velebitski znamen
Iako je Velebit naša najveća planina, prije nekoliko desetaka milijuna godina ovo je područje bilo plitkomorsko tlo prekriveno oceanom Tetys. Za geologe je Velebit "locus tipicus" krške morfologije, pa je ova planina omiljena geološka destinacija u međunarodnim razmjerima. Kamen na Velebitu nije tek mrtva tvar, nego trag i izraz čovjeka. Kamena znamenja govore o obitavalištima mrtvih. Mirila - kako ih ovdje nazivaju, prastari je običaj koji ima kultno značenje za stanovnike ovoga kraja. Kako je izgledao život na Velikom i Malom rujnu, ispričao nam je umirovljeni nadzornik Nacionalnog parka Paklenica. O duhovnom životu svjedoče brojne crkvice na planinskim visovima. U znamenitom svetištu Majke Božje u Krasnom mnogi pronalaze duševni mir. Gurmani će ovdje uživati u bogatoj ponudi sireva: velebitskom, krasnarskom i škripavcu, planinari će šetati po očuvanim prirodnim šumama koje su bez sumnje najveće prirodno bogatstvo Velebita. U ovome je kraju poznata puhova mast, koja je, navodno, vrlo ljekovita i tražena.

Rijeka Zrmanja
Na zavoju Zrmanje istočno od Obrovca, s Tulovim gredama u pozadini.

Po planini i po kraju

Planinari
Kretanje kroz šumsku uvalu Škrbina draga, stazom koja povezuje Veliki Lubenovac i Lomsku dulibu preko prijevoja Lubenovačka vrata, koji spaja, odn. dijeli Rožanske od Hajdučkih kukova.

Praktično

AKTIVNOSTI

Pješačenje i planinarenje

Za planinare je na Velebitu uređeno mnogo markiranih staza i puteva, koji uzdužno i poprečno povezuju okolna mjesta i planinarske domove. Po svojoj posebnosti, uređenosti i posjećenosti nužno je spomenuti Premužićevu stazu koja je građena između dva svjetska rata (1930. - 1933.), a povezuje Planinarski dom Zavižan, preko Velikog Alana s Oštarijskim vratima; tj. prolazi uzdužno Sjevernim i Srednjim Velebitom. Staza je dugačka 57 kilometara.

Premužićeva staza

Premužićeva staza je pješački planinarski put izgrađen kroz kamene vrleti sjevernog i srednjeg Velebita. Od sjevera počinje blizu Planinarskog doma Zavižan, dolazi do sedla Veliki Alan i nastavlja se do Oštarijskih vrata kod doma Velebno. Ta je staza građena u samo 4 godine od 1930.- 1933. i tvori vrhunac graditeljstva pješačkih planinarskih putova u Hrvatskoj. Nazvana je po šumarskom inžinjeru Anti Premužiću (1889.- 1979.) koji je u tada bio građevinski referent u Direkciji šuma Sušak, pa ju je projektirao, organizirao izgradnju i sudjelovao u njoj.

Ta staza prolazi pokraj velebitskih vrhova: Veliki Zavižan, Gromovača, Vratarski kuk, Crikvena, Goli vrh, Zečjak, Visibaba, Šatorina, Budakovo brdo, Bačić kuk, Kiza i njome se na najbolji način upoznaju ljepote i osobitosti Velebita. Trasirana je tako da nema velikih uspona, pa je ugodna za pješačenje. Ipak treba uvažiti da je to planinarska staza po kamenom kršu, pa na njezin obilazak treba ići uz prikladnu opremu i obskrbu jer pojedine dionice traju i do šest sati hoda. Ciela staza se obično prolazi u tri dana. Kod prolaska stazom mogu se rabiti sliedeći planinarski objekti: Planinarski dom Zavižan, Rossijevo sklonište, Planinarska kuća Alan, Planinarsko sklonište na Ograđenici, Kugina kuća, Planinarski dom Ravni Dabar i Planinarski dom Vila Velebita u Baškim Oštarijama.

Na sjeveru staza počinje tako da prvih 8-9 sati prolazi Nacionalnim parkom Sjeverni Velebit (do odvojka za Štokić Dulibu). Odmah na početku iza Rosijeva skloništa, ulazi i u Strogi rezervat prirode Hajdučki kukovi i Rožanski kukovi (tu nije dopušteno skretanje sa staze!), koji osim brojnih botaničkih i geoloških fenomena obuhvaća i najpoznatije speleološke objekte u Velebitu: Lukina jama i Slovačka jama.

Preuzmi brošuru o Premužićevoj stazi

Premužićeva staza 2016 (Premužić path, Velebit, Croatia)
Datum objave: 16.9.2016. Autor: Daglas
Opis: 4 friends embark on an epic 50+ km journey following the most famous Croatian hiking path - Premužić trail. Starting from Zavižan mountain house (00:40) in Velebit national park, visiting Gromovača peak (05:46) Rossi’s shelter (08:24) Crikvena peak (09:51) Alan mountain house (12:46) Ograđenica shelter (overnight) (14:49) Korita spring (17:29) Škorpovac shelter (21:48) And finishing at Prpa mountain house (23:35), it took us two full days and a lot of internal mental combat to get this done.

Avanture Gorana Šafareka: Premužićeva staza na Velebitu
Datum objave: 26.5.2020. Autor: Avanture Gorana Šafareka
Opis: Velebit nije najviša, ali je gotovo mitska hrvatska planina. Pojam je za divljinu, krš i surovu prirodu, a ima i golemu prirodnu važnost. Njegovim liticama, gudurama, livadama i gustim šumama prolaze medvjedi i čopori vukova, dok suri orao iz visine nadgleda svoj teritorij. Brojnim stazama naraštaji planinara iznova otkrivaju draži planine koje se ni cijeli životni vijek ne mogu zasititi. Divljinu Velebita moguće je, međutim, upoznati prolazeći brojnim planinarskim stazama, od kojih je najpoznatija Premužićeva staza.

Velebit - od Svetog Brda do Zavižana
Pogledajte ovaj zapis na Yotubeu - vlasnik videa je onemogućio reprodukciju na drugim web-lokacijama - OTVORI

Velebitski planinarski put - VPP

VPP ili Velebitski planinarski put, je planinarska obilaznica koja vodi kroz najzanimljivije predjele uzduž Velebita. Trasa puta dugačka je oko 100 km. Ima 22 kontrolne točke (KT).

Hrvatska planinarska obilaznica

Vrhovi na Velebitu koji su kontrolne točke Hrvatske planinarske obilaznice

11. SJEVERNI VELEBIT – 3 kontrolne točke

Senjsko bilo – vrh Jadičeva plan (1416 m)
Veliki Zavižan – vrh (1676 m)
Balinovac – vrh (1602 m)
Veliki (Zavižanski) Pivčevac – vrh (1676 m)
Mali Rajinac – vrh (1699 m)
Gromovača – vrh (1676 m)
Krajačev kuk – vrh (1659 m)
Vratarski kuk – vrh (1676 m), KT HPO je ukinuta
Hajdučki kukovi – vrh Golubić (1650 m), KT HPO je ukinuta
Veliki Kozjak – vrh (1629 m)
Kosinjski vrh (raniji neispravni naziv Korenski vrh) (1101 m), kod Kutereva

12. SREDNJI VELEBIT – 2 kontrolne točke

13. JUŽNI VELEBIT – 3 kontrolne točke

Velebitski planinarski put
PLANINARSKI VODIČ
Autor: Alan Čaplar
Hrvatski planinarski savez, 2012.
72 stranice, 11 × 17 cm, u boji
Posjetiteljima Velebita, a posebno obilaznicima VPP-a, ovaj će mali vodič pomoći u snalaženju i upoznavanju najveće hrvatske planine. Osim trase VPP-a, naznačene su i druge planinarske staze na Velebitu.
Za narudžbu, klikni na fotografiju

Velebitski planinarski put
DNEVNIK OBILAZNICE
Hrvatski planinarski savez, 2004.
20 stranica, 10,5 × 15 cm, c/b
Velebitski planinarski put (VPP) uzdužni je put koji vodi najljepšim predjelima Velebita od Zavižana do Paklenice. Na 20 mjesta nalaze se pečati koji se utiskuju u ovaj dnevnik i tako stječe pravo na dodjelu značke VPP-a.
Za narudžbu, klikni na fotografiju

Velebitski planinarski put
Autor: dsccybershotsony

Highlander Velebit
Highlander Velebit je pohod, odn. avantura koja se organizira posljednjih godina na Velebitu. Sudionici pohoda kreću sa Zavižana, a njihov je cilj nakon 104 kilometara u Starigradu Paklenici. Godine 2020. Prvi put je organizirana i ruta od 55 km - Highlander55 na Dionici od Zavižana do Baških Oštarija (puna trasa Prenužićeve staze).

BORAVAK

Opasnosti u planini

Minska situacija - vijesti

Na Velebitu do sada pronađeno 2177 mina
Na području Parka prirode Velebit još je preostalo za pregled 540 ha minsko sumnjivih površina koje inače nisu niti predviđene u planu razminiranja u ovome projektu, pojasnio je Mario Stilinović.
Marin Smolčić, Novi list, 10.3.2021.

Na Velebitu je sve manje mina, ali to ne znači da nema opasnostiDo sada je u akcijama razminiranja terena na Velebitu pronađeno čak 2 177 minsko-eksplozivnih sredstava i neeksplodiranih mina.
Marin Smolčić, Novi list, 22.2.2021.

Smještaj

Područje Krasnog

Apartmani Manjan
Krasno 109, 53274 Krasno Polje, Hrvatska
Apartmani Manjan smješteni su u naselju Krasno Polje. Dostupan je besplatni WiFi. Jedinice obuhvaćaju vlastitu kupaonicu opremljenu tušem, besplatnim toaletnim priborom i ručnicima. Također sadrže radni stol i posteljinu. U sklopu apartmana Manjan na raspolaganju su vrt, bar i besplatno parkiralište.

Područje Gospića

Eco Camp Rizvan City
Rizvanuša 1, 53000 Brušane, Hrvatska
Centar Eco Camp Rizvan City smješten je u mirnom okružju pustolovnog parka Rizvan City, 10 km od Gospića, a gostima nudi brojne aktivnosti u netaknutoj prirodi. Besplatno su na raspolaganju bežični pristup internetu i oprema za roštilj.
Centar Eco Camp Rizvan City organizira razne aktivnosti kao što su paintball, streličarstvo, safari-izlet na vozilima tipa quad, safari-izlet u terencima i prelazak kanjona na užetu (ziplining). Također su dostupni adrenalinski park, sadržaji za stolni tenis i golema ljuljačka. U okviru objekta nalazi se besplatno privatno parkiralište.
Najbliža plaža udaljena je 30 km, dok se Nacionalni park Plitvice nalazi na oko 70 km od centra Rizvan City Eco Camp.

IZVORI I LITERATURA

Reference

[1] WIKIPEDIJA, Velebit
[2] HR.METAPEDIJA, Velebit
[3] WIKIPEDIJA, Veliki Alan
[4] HRVATSKI PLANINARSKI SAVEZ, Jadičeva plan
[5] WIKIPEDIJA, Mirila
[6] WIKIPEDIJA, Velebitska degenija

Ostali izvori

Literatura

BAHUN, S.: Tektogeneza Velebita i postanak Jelar-naslaga, Geološki glasnik, 27, 1974. str. 35-51.
BALEN, Šime: Velebit se nadvio nad more - - - : putopisni zapisi s planine. Planinarsko ekološko društvo Duga. Zagreb, 1999.

Sažetak; Inspiriran susretima s očaravajućim pejsažima za beskonačnih lutanja golemim prostranstvima u društvu svog prijatelja Dane Vukušića (kojemu je napisao i nekrolog u "Novom listu", a na izričit zahtjev autora objavljen je i na kraju knjige) Balen kroz ove svoje putopise kao da je spjevao odu čudesnoj ljepoti Velebita i čovjekovoj sljubljenosti s prirodom. Većina ovih tekstova već je objavljivana po raznim časopisima ("Naše planine", "Zadarska revija", "Forum"), a sabrani u jednoj knjizi prvi put su se pojavili 1985. Na kraju knjige nalazi se i rječnik lokalizama i manje poznatih riječi.

BELAJ, Vladimir: Tradicijsko planinsko stočarstvo na Velebitu i bunjevačka etnogeneza. Stud. ethnol. Croat., Vol. 16, str. 5-31, Zagreb, 2004. (PDF)

Sažetak; Polazeći od dosad slabo poznatoga posebnoga tipa stočarstva prakticiranoga do sredine 20. stoljeća na Velebitu, autor ukazuje na mogućnost da su u zapadnim dinarskim planinama očuvani, uz transhumantne, i tragovi planinskoga stočarstva koje tipološki odgovara alpskome. Sučeljavajući ga s tipičnim transhumantnim stočarstvom koje do najnovijega doba prevladava na planinama balkanskoga poluotoka, pokazuje na mogućnost otkrivanja kulturnopovijesnih procesa u kojima je neko staro, po podrijetlu predindoeuropsko, stanovništvo sa svojim speciÞčnim načinom života sudjelovalo u nastajanju etničke skupine poznate pod imenom Bunjevci.

BOČIĆ, Neven; PAHERNIK, Mladen; FAIVRE, Sanja: Geomorfološka obilježja sjevenog Velebita. Pregledni rad. Senjski zbornik : prilozi za geografiju, etnologiju, gospodarstvo, povijest i kulturu, Vol. 46 No. 1, 2019. str. 5-36. (PDF)

Sažetak; U članku se prikazuju geomorfološka obilježja područja sjevernog Velebita s posebnim naglaskom na Nacionalni park Sjeverni Velebit. Temeljne morfometrijske i morfogenetske analize nekad rađene analogno, načinjene su korištenjem digitalnih tehnologija te nadopunjene novim analizama i terenskim radom. Od općih morfometrijskih metoda korištene su hipsometrija, analiza nagiba padina, analiza vertikalne raščlanjenosti te ekspozicije padina. Morfogenetska analiza temelji se na specifičnim morfometrijskim te terenskim istraživanjima. U okviru morfogeneze analiziran je morfostrukturni reljef, a od egzogenih utjecaja najveća je pažnja posvećena krškim, glaciokrškim i fluviokrškim reljefnim oblicima. Analiza krškog reljefa na području Nacionalnog parka Sjeverni Velebit, jednog od temeljnog fenomena Parka, pokazala je da je više od polovice njegove površine (50,66%) predstavljeno krškim depresijama (ponikve i uvale), što govori o izuzetno jakoj i dugotrajnoj denudaciji. Uz krške procese, pojačanoj denudaciji značajno su pridonijeli glacijalni procesi koji su u vrijeme posljednjeg glacijalnog maksimuma znatno preoblikovali krške reljefne oblike i generalno utjecali na geomorfološku evoluciju Sjevernog Velebita. Oledba Sjevernog Velebita, osim na krške reljefne oblike, utjecala je povremeno na intenziviranje fluvijalnih te postojanje limničkih procesa, stoga je poznavanje geomorfoloških obilježja Sjevernog Velebita i Nacionalnog parka Sjeverni Velebit od iznimnog značenja, kako za očuvanje georaznolikosti, tako i za njegovu daljnju turističku valorizaciju i promociju.

BOČIĆ, Neven; BUZJAK, Nenad; FAIVRE, Sanja; PAHERNIK, Mladen; VIDOVIĆ, Valentina; KOVAČ, Marko: Temeljna geomorfološka obilježja i geoekološko vrednovanje reljefa sjevernog Velebita. u: Znanstveno-stručni skup "Posebne vrijednosti dubokog krša", zbornik sažetaka / Buzjak, Nenad ; Paar, Dalibor (ur.). Krasno, 2012.

Sažetak; Prostor sjevernog Velebita geomorfološki je vrlo raznolik. To je područje zaštićeno u okviru NP Sjeverni Velebit i PP Velebit među ostalim i zbog svojih izraženih geomorfoloških značajki. Cilj ovog rada je istraživanje i prikaz temeljnih morfometrijskih, morfografskih i morfogenetskih obilježja te osnovnih čimbenika oblikovanja reljefa prostora sjevernog Velebita. U morfogenetskom smislu prikazan je utjecaj strukturno-tektonskih obilježja na nastanak i razvoj reljefa te utjecaj glavnih egzogenih tipova reljefa: krškog, padinskog, glacijalnog i periglacijalnog. Recentno, krški procesi imaju najznačajniju ulogu u oblikovanju reljefa. Najzastupljeniji površinski krški oblici su grižine različitih tipova, ponikve, kukovi i krške uvale. Među podzemnim krškim oblicima dominiraju jame prvenstveno nastale korozijskim i erozijski radom vode u vadoznoj zoni koja je izrazite dubine. Pleistocenska glacijacija imala je značajnu ulogu u oblikovanju reljefa ovog prostora. Zabilježeni su glacijalni denudacijski (egzarazijski) i akumulacijski reljefni oblici, ali i utjecaj glacijacije na ostale morfogenetske tipove. Njen najznačajniji utjecaj vidljiv je na razvoj površinskih, ali i podzemnih krških oblika. Zbog izuzetne geomorfološke raznolikosti istraživanog područja provedeno je geoekološko vrednovanje reljefa za rekreativno-edukacijske potrebe i potrebe zaštite prirode na primjeru odabranih morfografskih kategorija (ponikve, uvale, vrhovi).

BOČIĆ, Neven; FAIVRE, Sanja, KOVAČIĆ, Marijan; HORVATINČIĆ, Nada: Uloga pleistocenske oledbe na razvoj krša na području sjevernog Velebita. u: 3. znanstveni skup Geologija kvartara u Hrvatskoj, Knjiga sažetaka. Zagreb, Hrvatska, 2013.

Sažetak; Oledba naših prostora, a posebno Velebita, odavno je privlačila znanstvenike (npr. Hranilović 1901, Gavazzi 1903). Istraživanja su pokazala da je veliki dio prostora Velebita bio zahvaćen pleistocenskom oledbom. Detaljnije su se provodila na području južnog Velebita (npr. Nikler, 1973). Oledbu sjevernog Velebita prvi detaljnije istražuje Bauer (1935), dok se o oledbi srednjeg Velebita manje znalo. Istraživanja oledbe sjevernog i srednjeg Velebita su se posebno intenzivirala u posljednjih 20-ak godina (Bognar et al. 1991, Bognar & Faivre 2006, Velić et al. 2011). Pri tom su diferencirani različiti tipovi ledenjaka te su pronađeni površinski morfološki (denudacijski i akumulacijski) dokazi o njihovom rasprostiranju i njihovim značajkama. Navedeni rezultati potakli su i pitanja o utjecaju glacijacije na razvoj podzemnih krških oblika – špilja i jama na području Velebita. Ovo pitanje dosada je istraživano na područjima van Dinarida (npr. Glover, 1977, Kunaver 1983, Mylroie 1984, Audra 2000). U okviru ovog rada istražuje se utjecaj pleistocenske glacijacije na razvoj krša na području sjevernog i dijela srednjeg Velebita. Poseban naglasak u istraživanju daje se na utjecaj oledbe na razvoj i morfologiju speleoloških objekata na području Velebita koji je analiziran i prikazan na nekoliko primjera.

BOGNAR, Andrija; FAIVRE, Sanja; PAVELIĆ, Josip: Glacijacija sjevernog Velebita. Izvorni znanstveni članak. Senjski zbornik : prilozi za geografiju, etnologiju, gospodarstvo, povijest i kulturu, Vol. 18 No. 1, 1991. str. 181-196. (PDF)

Sažetak; Prvi put su utvrđeni tragovi pleistocenske oledbe područja Sjevernog Velebita. Oni se odnose i na egzaracijske morfološke oblike i na odgovarajuće korelativne sedimente i morenske oblike.

BOGNAR, Andrija: Temeljna skica geoekoloških osobina Velebita. Izvorni znanstveni članak. Senjski zbornik: prilozi za geografiju, etnologiju, gospodarstvo, povijest i kulturu, Vol. 21 No. 1, 1994. str. 1-8 (PDF)

Sažetak; Gorski hrbat-masiv Velebita dio je gorske zone Vanjskih Dinarida. Karakteriziranje konformnom blokovsko-boranom strukturno-genetskom građom. Na pretežito karbonatnoj osnovi (vapnenci, dolomiti) oblikovani su linearno i lučno izduženi hrbtovi JI, J i Središnjeg Velebita. Sjeverni Velebit naprotiv ima osobine gorskog masiva. Izražen je stepeničast poprečni profil Velebita. Velika reljefna energija i izraziti nagibi stimuliraju intenzivne padinske procese i oblikovanje odgovarajućih reljefnih oblika (pedimenti). Karbonatni sastav uvjetuje dominaciju krškog reljefa obilježenog nedostatkom površinskog otjecanja, dakle, sušnošću. U vršnim dijelovima gorske strukture iznad 1350 otkriveni su regionalno rasprostranjeni tragovi pleistocenske oledbe (ledenjačke doline i morenski oblici). Periglacijalni procesi danas su aktivni samo u najvišim dijelovima gore, iznad 1500 m. Velebitska gorska struktura predstavlja važnu klimatsku barijeru prema kontinentalnim dijelovima Hrvatske. Izražene su klimatske razlike između primorske i ličke padine Velebita. Prosječna godišnja količina oborina u primorju je oko 1000 mm, a u vršnom dijelu oko 3000 mm. Slični kontrasti bilježe se i kod temperatura; dok su u primorju temperature ispod 0°C rijetke, vršne dijelove planine obilježavaju ekstremno niske temperature koje se ponekad spuste ispod -30°C pa i -40°C. Izraz toga su i vegetacijske specifičnosti. Razvijeni su različiti tipovi šuma od onih suptropskog obilježja južnoj obalnoj zoni do crnogoričnih karakterističnih za tajgu, u vršnoj zoni planine. Dugotrajni utjecaji čovjeka i njegova rada (šumarstvo, stočarstvo) uzrokovali su obešumljavanje velikih dijelova gorskog hrpta, posebno njegova primorskog obronka. Obešumljavanje je praćeno istodobno i s intenzivnom erozijom tla. U skladu s pretežito karbonatnim sastavom prevladavaju smeđa šumska tla na vapnencu, vapnenačko-dolomitne šumske crnice, rendzine, kisela smeđa tla i kamenjari.

BOGNAR, Andrija; FAIVRE, Sanja; PAVELIĆ, Josip: Tragovi oledbe na srednjem Velebitu. Izvorni znanstveni članak. Senjski zbornik : prilozi za geografiju, etnologiju, gospodarstvo, povijest i kulturu, Vol. 24 No. 1, 1997. str. 1-16. (PDF)

Sažetak; Autori članka bave se problemom oledbe i njezinih tragova na srednjem Velebitu. Oni se osvrću na niz radova koji govore o ledenjacima i o koncepciji ledenoga doba, i uz analizu misli koje su u njima iznesene daju i svoja zapažanja i svoje zaključke. U članku su se usredotočili na pitanje reljefne predispozicije za razvoj oledbe i raspravljaju o klimatskim obilježjima na području Velebita u razdoblju kvartara i o morfološkim tragovima oledbe. Oni zaključuju da su reljefni odnosi na srednjem Velebitu uz uvjete niskih temperatura i bogatstvo snježnih padalina tijekom pleistocena bili vrlo povoljna predispozicija za razvoj oledbe na tom području.

BOŽIČEVIĆ, Srećko: Geomorfologija, hidrogeologija i speleologija Parka prirode Velebit. Javna ustanova Parka prirode Velebit. Gospić, 1988.
BRALIĆ, I., RUKAVINA, M.: Park prirode Velebit . Polazne osnove za prostorni plan parka prirode. Javna ustanova Parka prirode Velebit. Gospić, 1999.
DEGEN, Arpad, Flora Velebitica, vol. I - IV. Magyar Tudomanyos Akademia, Budapest, 1934-1938.FABER, Aleksandra: Život velebitskog stočara i njegov odnos prema smrti (Razmatranja uz mirila). Izvorni znanstveni članak. Senjski zbornik : prilozi za geografiju, etnologiju, gospodarstvo, povijest i kulturu, Vol. 22 No. 1, 1995. str. 157-169 (PDF)

Sažetak; Uz kratak geografski opis velebitskog područja, vezan uz antičke izvore, te osvrt na stanovništvo Velebita kroz arheološka razdoblja, prikazane su okolnosti pod kojima su se u tom izoliranom brdskom području uščuvale i razvijale pojedine kultne manifestacije i običaji, prije svega običaji pokapanja pokojnih. Mirila, osebujni grobni spomenici koji se nalaze uz planinske putove u Velebitu, istaknuta su mjesta posmrtnih obreda planinskog stanovništva. Na temelju dosadašnjih istraživanja I. Krajača, M. Gavazzija, A. Glavičica, a napose M. Trošelj, autorica je upozorila na neke pogrebne običaje kod Vlaha u planinama sjeverne Grčke, uključivši obred ekshumacije uz naricanja (miraloja) koji se u nekim detaljima podudara s pogrebnim obredom na velebitskim mirilima. Te podudarnosti mogle bi se vezati uz utjecaj transhumantnih stočara iz istočnih planinskih regija Balkana, s kojima je autohtono stanovništvo Velebita dijelilo ispašu, a izmjenjivalo ili obogaćivalo, vjerojatno i rodbinskom vezom, svoje običaje i vjerovanja.

FABER, Aleksandra: Život velebitskog stočara i njegov odnos prema smrti (Razmatranja uz mirila). Izvorni znanstveni članak. Senjski zbornik : prilozi za geografiju, etnologiju, gospodarstvo, povijest i kulturu, Vol. 22 No. 1, 1995. (PDF)

Sažetak; Uz kratak geografski opis velebitskog područja, vezan uz antičke izvore, te osvrt na stanovništvo Velebita kroz arheološka razdoblja, prikazane su okolnosti pod kojima su se u tom izoliranom brdskom području uščuvale i razvijale pojedine kultne manifestacije i običaji, prije svega običaji pokapanja pokojnih. Mirila, osebujni grobni spomenici koji se nalaze uz planinske putove u Velebitu, istaknuta su mjesta posmrtnih obreda planinskog stanovništva. Na temelju dosadašnjih istraživanja I. Krajača, M. Gavazzija, A. Glavičica, a napose M. Trošelj, autorica je upozorila na neke pogrebne običaje kod Vlaha u planinama sjeverne Grčke, uključivši obred ekshumacije uz naricanja (miraloja) koji se u nekim detaljima podudara s pogrebnim obredom na velebitskim mirilima. Te podudarnosti mogle bi se vezati uz utjecaj transhumantnih stočara iz istočnih planinskih regija Balkana, s kojima je autohtono stanovništvo Velebita dijelilo ispašu, a izmjenjivalo ili obogaćivalo, vjerojatno i rodbinskom vezom, svoje običaje i vjerovanja.

FORENBACHER, Sergej: Velebit i njegov biljni svijet. Školska knjiga. Zagreb, 1990.
GLAVAŠ, Vedrana, Prometno i strateško značenje prijevoja Vratnik u antici, Senjski zbornik, 37,5-18(2010) (PDF)
GLAVIČIĆ, Ante: Mirila i počivala na Velebitu (I). Senjski zbornik : prilozi za geografiju, etnologiju, gospodarstvo, povijest i kulturu, Vol. 8 No. 1, 1981. (PDF)
GRUPA AUTORA: Park prirode Velebit, Plan upravljanja. Gospić, 2017. (PDF)
GRUPA AUTORA: Prostorni plan nacionalnog parka Sjeverni Velebit, odredbe za provođenje, obrazloženje i grafički dio plana. Knjiga 1. Zagreb-Gospić, 2011. (PDF)
GUŠIĆ, Branimir: Dabri (antropogeografski prikaz). Zagreb, 1959.
GUŠIĆ, Branimir: Naseljavanje Velebita do Turaka. U: Poljak, Velebit, 1969.
HIRTZ Miroslav: Život stanara na Velebitu. Lički kalendar za 1936 g. Zagreb, 1935.
JELASKA, V.: Geološki vodič po Velebitu. 2011.
KLEIN, Vilko: Morfografsko-morfostrukturno proučavanje Velebita na osnovi orbitalne snimke u boji m 1:200.000 s posebnim osvrtom na tragove paleotekućica. Izvorni znanstveni članak, Senjski zbornik : prilozi za geografiju, etnologiju, gospodarstvo, povijest i kulturu, Vol. 23 No. 1, 1996. str. 1-17 (PDF)

Sažetak; U ovom radu provedena je morfografsko-morfostruktuma podjela planine Velebita pomoću orbitalne snimke u boji M 1:200.000. Ističe se dvodijelna, kao i četverodijelna poprečna podjela, te pojava klinaste morfografske građe. Uočeni su brojni tragovi lučno povinutih elemenata stare dolinske mreže, odnosno korita paleotekućica. Sve to ide u prilog mišljenju da su današnjom visokogorskom rezidualnom zaravni Velebita u geološkoj prošlosti pretjecale brojne tekućice kada je ona bila dio niže položene i prostranije ličko-velebitske paleozaravni. Izdvojena lučna obilježja reljefa ponovno potvrđuju nazočnost brojnih prstenastih struktura kružnih do jajolikih ocrta. One čine daljnju posebnost morfostruktume građe Velebita. Također je istaknuta mogućnost fraktalne analize kaotično raspoređenih elemenata reljefa Velebita.

KNIFIĆ SCHAPS, Helena: Pučka gradnja kao evolucijska sinteza idejne, emotivne i materijalne kompozicijske komponente. Izvorni znanstveni članak. Senjski zbornik : prilozi za geografiju, etnologiju, gospodarstvo, povijest i kulturu, Vol. 44 No. 1, 2017. str. 253-274 (PDF)

Sažetak; Vjekovni život čovjeka u Podgorju, u podnožju Velebita, oduvijek je bio esencijalno vezan uz planinu, sa stalnim sezonskim selidbama i izlascima radi ispaše i vode. Za pučku se gradnju Podgoraca, i onu uz more i onu u višim predjelima, može reći da predstavlja "arhitekturu koju je proizvela svrha", čvrsto utemeljenu u potrebi, krajoliku, klimi, funkciji i lokalnom materijalu. S aspekta arhitektonske struke nedostatno je evidentirana i nije valorizirana, što radi marginalnosti teme, pomanjkanja interesa, veličine područja na kome se prostire i odselidbe stalnog stanovništva, a to i radi dijelom teškog i nepristupačnog terena. U novije doba cijelo područje potpada pod nekoliko razina zaštite prirode (od UNESCO-ve do nacionalne), gdje se za život autohtonog življa i njegova graditeljskog fonda teško nađe razumijevanja. Spoznaje i istraživanja intenziviraju se u posljednjih 20-ak godina, konstatirajući uglavnom napuštenost i propadanje najvećeg dijela zaselaka, ambijenata i pojedinačnih građevina. Kuće, gospodarski objekti, poljoprivredne površine, crkvice i drugo – u ruševnom su stanju, tek su rijetka naselja nastanjena. Rad daje uvid u rezultate terenskih istraživanja gradnje za stanovanje objavljenih u knjizi "Velebit arhitektonski, Pučka gradnja u dijelovima Sjevernog i Srednjeg Velebita", kao i razmišljanja o mogućnostima i pravcima prostornog razvoja te njihovoj utemeljenosti u važećim zakonima i prostorno-planskoj regulativi. Autorica propituje ulogu politike i stručne javnosti u održivom razvoju zaštićenih, a depopuliranih područja, opstanak i značaj autohtonog stanovništva u zaštiti prirode, te graditeljsku baštinu pučkog graditeljstva kao sastavnicu nacionalnog identiteta.

KNIFIĆ SCHAPS, Helena: Pučka arhitektura na obroncima Velebita, Senjskog bila i Podgorja. Znanstveni skup "Velebit II", Senj, 28.9.2001. Senjski zbornik, God.28 (2001), str. 315-328 (PDF)

Sažetak; Proučavajući obilježja pučke stambene gradnje velebitskog i podvelebitskog kraja, autorica ističe potrebu očuvanja baštine, kao i mogućnost održavanja oblikovnih karakteristika i mjerila u gradnji novih kuća. Trenutak je posebno važan u kontekstu početka rada Javne ustanove Park prirode "Velebit" i Nacionalnog parka "Sjeverni Velebit", će zahtijevati valorizaciju objekata narodnoga graditeljstva te poticati izgradnju objekata drugih namjena i većih gabarita. Materijal bi trebao poslužiti kao polazište za analizu standarda gradnje, te sredstvo senzibilizacije na mjerilo, materijale i kompoziciju, a nikako kao uporište za restriktivnu katalogizaciju zadanih i obveznih elemenata. Autorski pristup projektiranju i primjena suvremenih materijala i tehničkih dostignuća na tradicijsku matricu trebali bi se prepoznati oružje u borbi s uznapredovalim graditeljskim populističkim kičem, u cilju kvalitetne obnove i izgradnje ovoga kraja. Cjeloviti tekst ilustriran dijapozitivima predstavljen je na Znanstvenom skupu Velebit II", održanom u Senju 28. rujna 2001.

KNIFIĆ SCHAPS, Helena: Tradicijska arhitektura Velebita: gradnja koju je proizvela svrha. Članak. Prema knjizi: Velebit arhitektonski – Pučka gradnja u dijelovima Sjevernog i Srednjeg Velebita. Hrvatska revija 1, 2014. (HTML)
KNIFIĆ, Helena. Gradnja unutar Parka prirode "Velebit" i Nacionalnog parka "Sjeverni Velebit". Senjski zbornik 29, br. 1 (2002) (PDF)

Sažetak. Nastavljajući prikupljati podatke o obilježjima pučke stambene arhitekture velebitskog i podvelebitskog kraja, te proširujući teme na ostale tipove gradnje u granicama sjevernog dijela Parka prirode "Velebit" i Nacionalnog parka "Sjeverni Velebit", autorica bilježi autentične objekte i ambijente, one u kojima se događa obnova, novogradnje. Posebno upućuje na potrebu očuvanja graditeljske baštine kroz vidove konzervatorske i drugih tipova zaštite, vječno pitanje mjerila nove izgradnje, tehnička unapređenja, adekvatnost primjene materijala, te posebno apostrofira problem oblikovanja, osobito kod objekata javne namjene.

KNIFIĆ SCHAPS, Helena: Velebit arhitektonski – Pučka gradnja u dijelovima Sjevernog i Srednjeg Velebita. Zagreb, 2013.

Sažetak; Knjiga Velebit arhitektonski predstavlja izvorno znanstveno djelo temeljeno na autoričinom dugogodišnjem istraživačkom radu. Prikupljeni podaci - autentični objekti i ambijenti, posebno zgrade za stanovanje te zaselci i sklopovi obiteljskih zajednica, vrijedno su obilježje pučke arhitekture od neprocjenjivog značaja za cjelovitost znanja o hrvatskom pučkom graditeljstvu kao značajnom segmentu nacionalne samobitnosti (očuvanje baštine). Arhitektonske snimke i autentična svjedočanstva prezentirana su brojnim opisima, fotografijama, skicama i nacrtima.
Takav autoričin pristup otvorit će jednu novu dimenziju ljepote Velebita, ili pak potaknuti mnoge da mu se priklone. Zasigurno će pomoći rasvijetliti neke karakteristike i primjere pučkog graditeljstva na području Sjevernog Velebita, Podbila, Senjskog bila i Podgorja te usmjeriti istraživače, arhitekte i prostorne planere... Knjiga daje izuzetan doprinos znanju o uvjetima i načinu života na Velebitu, a time i perspektivama, što može biti osobito značajno s motrišta promocije i revitalizacije zaleđa. Namijenjena je znanstvenoj i stručnoj javnosti čiji je interes tradicijska gradnja – zaštitarima spomenika kulture, arhitektima i prostornim planerima ali i svima koji se bave tradicijom i običajima ljudi – etnolozima, sociolozima. Primjenu će naći i u prostornom planiranju, zaštiti okoliša i danas nezaobilaznoj održivoj gradnji, kao i u planiranju i osmišljavanju do sada neiskorištenih turističkih potencijala.

LEGAC, Ivan; PILKO, Hrvoje: Revalorizacija sekundarnih prometnica u velebitskom Podgorju. Senjski zbornik : prilozi za geografiju, etnologiju, gospodarstvo, povijest i kulturu, Vol. 44 No. 1, 2017. str. 231-251 (PDF)

Sažetak; Predočeno je opće stanje prometne infrastrukture i prometa u prostoru Velebitskog podgorja, s osvrtom na vremena nastanka povijesnih cesta, putova i staza. Ukazano je na važnije potencijale sekundarnih prometnica, koje bi trebalo vrjednovati u smislu opće ponude Velebita (turizam, sport, edukacijska komponenta…), ali isto tako u pogledu oživljavanja tradicionalnih vidova stvarnog života "in situ". Na tragu ovakvih postavki moglo bi se provesti modeliranje projekata za slučajeve zapuštenih povijesnih cesta

(npr. cesta Jablanac – V. Alan – Štirovača, Majstorska cesta Obrovac – M. Alan – Sv. Rok) te projekata sezonsko-migracijskih staza od primorskih naselja do ljetnih stanova na plodnijim velebitskim lokalitetima (npr. staza Klada – Babrovača – Zavižan, Prizna – Mliništa – Šatorina, Cesarica – Radlovac – Dabrovi i sl.). Uz podsustav sekundarnih prometnica problematizirano je također stanje služnosti i sigurnosti prometa na Jadranskoj magistrali (turističkoj cesti) D-8 kao osnovnoj dužobalnoj poveznici Podgorja. Upozoreno
je na loše stanje i potrebu što hitnije modernizacije cijele ceste od Senja do Maslenice, te na izvedbu obilaznice oko Sv. Jurja i Karlobaga. Isto tako je potrebno modernizirati poveznice do manjih naselja na obali (Lukovo, D. Klada, Starigrad itd.).
LEMIĆ, Ana: Sela i stanovi na Velebitu – Svjedočanstva života od nastanka do nestanka. Hrvatska geološka ljetna škola, Laser plus d.o.o. Zagreb, Ogranak Matice hrvatske u Gospiću. Zagreb, 2013.

Sažetak; Monografija obuhvaća detaljan popis i opis mjesta na primorskoj padini Velebita, od sjevernog dijela prema jugoistočnom, na kojima su ljudi živjeli ili još uvijek žive. Osim samih sela i zaseoka, autorica u knjizi također opisuje način života, privredu i borbu za opstanak. Knjiga je bogato opremljena fotografijama mjesta i ljudi te detalja iz prirode, postojećih i napuštenih naselja i kućanstava. Sadrži kazalo imena i osoba.

LEMIĆ, Ana: Velebit i trag čovjeka. Hrvatska revija 1, 2014. (HTML)
LONČAR, Sanja: Recenzija - Knifić Schaps, Helena: Velebit arhitektonski. Pučka gradnja u dijelovima Sjevernog i Srednjeg Velebita. Zagreb, UPI-2M plus, 2013. Senjski zbornik : prilozi za geografiju, etnologiju, gospodarstvo, povijest i kulturu, Vol. 42-43 No. 1, 2015. (PDF)

Sažetak; Rad donosi prikaz knjige Helene Knifić Schaps „Velebit arhitektonski. Pučka gradnja Sjevernog i Srednjeg Velebita“ objavljene 2013. godine u Zagrebu, u izdanju UPI-2M plus. U radu je prikazana osnovna struktura knjige, opisan je sadržaj pojedinih poglavlja te je dan osvrt na značaj knjige i predstavljenih tema. Knjiga donosi uvid u karakteristike, međuovisnosti i suvremeno stanje prirodnog i izgrađenog okoliša te život stanovništva Sjevernog i Srednjeg Velebita. Predmet autoričinog istraživanja je velebitska graditeljska baština koju promatra u kontekstu (povijesnog) razvoja prostora, suvremenih potreba i mogućnosti očuvanja. Pritom cilj autorice nije uspostaviti sustavni pregled i inventarizaciju graditeljske baštine svih lokaliteta na velebitskom području, već utvrditi osnovna obilježja i vrijednosti kao temelj njenoj budućoj interpretaciji i revitalizaciji. Knjiga se manjim dijelom temelji na prikazu i interpretaciji postojeće interdisciplinarne literature o Velebitu, a većim dijelom na građi prikupljenoj terenskim istraživanjima provedenim u razdoblju od 2000. do 2005 godine. Autorica je u knjizi sistematizirala tekstualnu i bogatu fotografsku građu te manji broj arhitektonskih snimaka i crteža. Prikazala je povijesno-društvene okolnosti i resurse za razvoj graditeljstva; formiranje, tipologiju i karakter naselja na različitim nadmorskim visinama, tipologiju kućišta i kuća, narodnu terminologiju, te isječke životne svakodnevice. Helena Knifić Schaps je na nizu primjera kritički ukazala na suvremeno nerazumijevanje i nepoštivanje prostornih i prirodnih vrijednosti nastalih uzajamnim djelovanjem čovjeka i prirode, te na dosadašnju neučinkovitost u očuvanju ključnih elemenata prostornog identiteta, propitujući time smjer budućeg prostornog razvoja Hrvatske i sudbinu ruralnih područja.

MARKOVIĆ, Mirko: Narodni život i običaji sezonskih stočara na Velebitu. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, Knj. 48. (1980), str. 5 – 139. Zagreb, 1980. (PDF)

Uvod; Proučavajući posljednjih dvadesetak godina problematiku stočarskih kretanja na Dinarskim planinama, zapazio sam kako velebitsko područje u tome pogledu čini zasebnu cjelinu. Slično sam mogao utvrditi i za sezonska stočarska naselja. To me je potaklo da sam se počeo baviti proučavanjem tradicionalnog stočarstva na Velebitu. Takva proučavanja bila su otežana iz više razloga, a najviše zato što je velebitsko stočarstvo upravo nedavno sasvim odu-mrlo. Zbog toga sam se radeći na ovoj problematici morao oslanjati pretežno na pisanu arhivsku građu, na još postojeće kazivače ili objavljene radove, a manje na terenski dio istraživanja. Dakako da sam i pored toga temeljito prošao i proučio danas već posve puste velebitske terene...

MIKAŠINOVIĆ, Matko: Reljefna izoliranost vrhova na primjeru gorskog masiva Velebita. Diplomski rad. Sveučilište u Zagrebu, Prirodoslovno-matematički fakultet. Zagreb, 2018. (PDF)

Sažetak; Izvadak: Predmet istraživanja rada je reljefna izoliranost, morfometrijska funkcija određena razlikom u nadmorskoj visini vrha i sedla koje taj vrh odvaja od drugoga, višega vrha. Temeljem neparametrijskih testova izrađena je (geo)statistička analiza reljefne izoliranosti, a osim deskriptivnih opisa odrađene su korelacijske analize. Problem statističke analize topografskog elementa sa prostornim podatcima ispravljen je zonalnom statistikom. Morfometrijskim analizama odredio se prostor relativnog izdizanja, a korelacijama reljefne izoliranosti sa morfometrijskim funkcijama definirao primarni utjecaj strukturnih značajki. Strukturno-geomorfološkim analizama uspoređivala se reljefna izoliranost i strukturni blokovi, a prostorno se reljefna izoliranost smjestila u blizini granica strukturnih blokova.. Time rečeno, strukturno-tektonske značajke glavni su uzrok većoj izoliranosti vrha, a nelinearnom korelacijom reljefne izoliranost s vrijednostima vertikalne raščlanjenost te njenog 1. i 2. trenda reljefna izoliranost postaje dobar pokazatelj strukturne razmrvljenosti reljefa. U geomorfološkom kartiranju izoliranost je kvantificirala velike i male vrhove čime se zaključuje njezina važnost u intepretaciji morfoevolucije.

PAVIČIĆ, Stjepan: Seobe i naselja u Lici. Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena 41. Zagreb, 1962. (PDF)
PEJNOVIĆ, D., VUJASINOVIĆ, B.: Prometna valorizacija Velebita – povijesno-geografski prikaz. Geografski horizont, 44/1, 1998. str. 29-49.

Sažetak; U radu se razmatra prometno vrednovanje reljefne barijere Velebita tijekom povijesno-geografskog razvoja, s posebnim osvrtom na izgradnju makadamskih cesta u 18. i 19. stoljeću.

PELIVAN, Ante: Po putovima i stazama Velebita. Donja Lomnica, 1999.
PERICA, D., OREŠIĆ, D.: Klimatska obilježja Velebita i njihov utjecaj na oblikovanje reljefa. Senjski zbornik, 26, 1999. str. 1-50. (PDF)

Sažetak; U članku se razmatraju osunčanost, temperatura zraka, relativna vlaga, oborine, isparavanje i vjetar na Velebitu s osvrtom na njihovo značenje u oblikovanju reljefa. Dan je i kratak osvrt na paleoklimu, posebno u doba posljednje glacijacije, koja je utjecala na oblikovanje reljefa istraživanog područja. Zahvaljujući visini i pružanju Velebita uz obalu, njegove se strane klimatski značajno razlikuju. Jedna je podvrgnuta utjecaju mora, a druga kopnenoj unutrašnjosti. Na klimatske prilike na Velebitu utječe raspodjela kopna i mora i reljef šireg područja. Klimatske raznolikosti na razmjerno malom prostoru, uvjetovane geografskim položajem i promjenom visine, odrazile su se i na distribuciju prevladavajućih geomorfoloških procesa i oblika.

POLJAK, Josip: Planinarski vodič po Velebitu. Hrvatsko planinarsko društvo u Zagrebu; pretisak 2007. (izvornik 1929.) Matica hrvatska, ogranak Gospić; Hrvatsko planinarsko društvo Visočica Gospić. Gospić, 2007.
POLJAK, Željko, Velebit. Planinarski savez Hrvatske, 300 str. Zagreb, 1969.
POLJAK, Željko: PREMUŽIĆEVA STAZA NA VELEBITU u povodu njezine 80. obljetnice. Crtice. Senjski zbornik : prilozi za geografiju, etnologiju, gospodarstvo, povijest i kulturu, Vol. 40 No. 1, 2013. str. 715-729. (PDF)

Sažetak; Osamdeseta godišnjica dovršenja uzdužne visinske turističke staze na sjevernom Velebitu, nazvane po svom graditelju Premužićeva staza, prilika je da se podsjetimo na vrijeme kada je i kako građena te da uz zaboravljene podatke dodamo i namjerno prešućivane.

RAJKOVIĆ IVETA, Marijeta: Primorski Bunjevci: migracije (1919. – 1939.), translokalizam, akulturacija, identitet. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet. Zagreb, 2010.
ROGIĆ, Ivan: Šest općih označitelja velebitske primorske padine i pitanje o revitalizaciji. Izvorni znanstveni članak. Senjski zbornik : prilozi za geografiju, etnologiju, gospodarstvo, povijest i kulturu, Vol. 44 No. 1, 2017. (PDF)

Sažetak; Rad se dijeli na dva osnovna dijela. U prvom dijelu analizira se šest osnovnih označitelja s pomoću kojih se oblikuje postojeći značenjski okvir identifikacije Velebitske primorske padine u javnom znanju i imaginaciji suvremena hrvatskog društva. To su: nadmoć prirodnih sila; dubinsko siromaštvo; ekstremni ergonomijski (radni) tlak; tehnička konzervativnost mjesnog društva; slaba socijalna gustoća; rasutost razvojnog subjekta područja. Kada se ta obilježja promatraju međusobno svezano, dobiva se semiotični "portret" područja ne samo bez valjane razvojne budućnosti nego i područja za razvoj funkcionalno nesposobna. Stoga se u drugom dijelu rada aktualizira pitanje o uporištima revitalizacije područja. Koristi se pojam: revitalizacija, jer se njome teži naznačiti kako je mjesno društvo, odgovarajućim praksama revitalizacije potrebno tek pripremiti za aktivni/autonomni razvitak. Na tom se tragu analizira šest osnovnih uporišta (moguće) revitalizacije. To su: promjena javne predodžbe o subjektu mjesnog razvitka; nova kulturna strategija u odnosu na područje; definicija nove funkcionalne vrijednosti područja na nacionalnoj razini; (re)valorizacija prometne cjelovitosti područja; oblikovanje gospodarske strukture relativno neovisne o prirodnoj osnovi područja; izgradnja mreže razvojnih institucija. Svako spomenuto uporište počiva na svojevrsnim "snopovima" posebnih praksa koje ga sadržajno diferenciraju. No bitno je, pri tomu, podsjetiti kako se skiciranim revitalizacijskim pristupom sugerira međusobna povezanost socio/kulturnih promjena, promjena u gospodarskoj politici i politici. infrastrukture te u izgrađivanju specifične mreže razvojnih ustanova. Ili, drugačije rečeno, po srijedi je područje gdje se klasičnim "sektorskim" pristupom mjesnom razvitku ne će postići očekivani rezultati.

ROGIĆ, Pavle: Naseljenost velebitske primorske padine kroz historiju. U: Senjski zbornik, godina I, str. 35–68, Gradski muzej Senj. Senj, 1965. (PDF)
ROGIĆ, Veljko: Velebitska primorska padina, I-II. Geografski glasnik 18-20, str. 8-119 Zagreb, 1956-1958. (PDF)

Sažetak; Ovaj rad istražuje područje velebitske primorske padine kroz analizu i opis prirodne osnove ovog kraja (reljefa, klime te vegatcijskog pokrova) te društvenih utjecaja (stanovništvo, naseljenost) kako bi se ustvrdio njihov prostorni odraz na ovo područje od 1850. do 1955. Na kraju je dodan osvrt na utjecaje iz prošlosti te na tadašnje mogućnosti razvoja sredinom 20. st.

RUKAVINA, Ante: Privreda ličke i primorske strane Velebita. Senjski zbornik: prilozi za geografiju, etnologiju, gospodarstvo, povijest i kulturu, Vol. 4 No. 1, 1970. str. 99-124. (PDF)
RUKAVINA, Tereza: Mogućnosti unapređenja upravljanja parkom prirode Velebit. Diplomski rad. Sveučilište u Zagrebu, Šumarski fakultet. Zagreb, 2018. (PDF)
SREMAC, J.: Inventarizacija geoloških osobitosti "Parka prirode Velebit". Sveučilište u Zagrebu, Prirodoslovno-matematički fakultet, Zagreb, 2003.
ŠEKARIĆ, Bogdan: Fotografije dr Radivoja Simonovića: Velebit. Knjiga druga. Muzej Vojvodine, 2019. (PDF)
ŠIKIĆ, Zoran; GURLICA, Denis; ŠARIĆ, Tomislav: Velebit i zaštita prirode. Senjski zbornik. 44. 2017. str. 17-34. (PDF)

Sažetak; Velebit je kultna i mitska hrvatska planina, "sveta gora", simbol nacionalnog identiteta. On je i perjanica hrvatskih zaštićenih područja prirode, UNESCO-ov (Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu) rezervat biosfere od 1978., Park prirode od 1981., a dio pripada nacionalnom parku Paklenica od 1949. i nacionalnom parku Sjeverni Velebit od 1999. U cijelosti je dio ekološke mreže EU Natura 2000, što jasno upućuje na širi globalni značaj. Za dobra vremena cijeli se Velebit vidi iz zraka s visine od 8.000 m te ima oblik bedema koji se u luku izbočio u more. Viša je primorska padina koja se od mora pruža u visini od 700 m do najnižeg prijevoja, pa do 1.757 m najvišeg vrha. Sa sjeverne kopnene strane padina se od 150 m do 1.150 m uzdiže iznad ličke visoravni koja leži na 500 do 600 m nadmorske visine. Velebit je centar bioraznolikosti te najznačajnije endemsko čvorište flore i kopnene faune u Republici Hrvatskoj. Prema posljednjem izdanju Liste zaštićenih područja Ujedinjenih Naroda – UN – iz 2003. u svijetu je zaštićeno 102.102 područja s ukupno zaštitom od 11,5% kopnene i 0,5% morske površine Zemlje. U RH prema Upisniku zaštićenih područja Ministarstva zaštite okoliša i prirode sa stanjem od 9. rujna 2015.,ukupno je zaštićeno 408 područja koja obuhvaćaju 8,56% ukupne površine RH, odnosno 12,23% kopnenog teritorija i 1,94% teritorijalnog mora što je iznad svjetskog prosjeka. Najveći dio zaštićenih površina je u kategoriji parkova prirode na koje otpada 4,56% ukupne površine RH, a najveći doprinos tome daje upravo Velebit. Važeći Zakon o zaštiti prirode utvrđuje devet kategorija zaštićenih područja, a koje u najvećoj mjeri odgovaraju jednoj od međunarodno priznatih kategorija zaštićenih područja IUCN – Međunarodne unije za zaštitu prirode. Šire područje Paklenice s površinom od 9.500 ha je zbog svoje prirodne osnove, geomorfoloških oblika i očuvanih šuma proglašeno među prvima nacionalnim parkom (iste godine kad i Plitvička jezera). U sjevernom dijelu Velebita 1999. s površinom od 10.900 ha proglašen je nacionalni park Sjeverni Velebit, prepoznatljiv po bioraznolikosti i iskonskoj divljini. U viziji nacionalnog parka Sjeverni Velebit upravo to je istaknuto kao oslonac održivog razvoja lokalne zajednice temeljen na tradiciji, ali i kao prostor stjecanja novih spoznaja. Osim dva nacionalna parka preostali dio Velebita u površini od 200.000 ha zaštićen je u kategoriji parka prirode. Sve navedeno upućuje na iznimno visok doprinos Velebita zaštiti prirode. Da li je i na koji način zaštita prirode doprinos opstanku i održivom razvoju velebitske regije i posebno lokalne zajednice tog područja još uvijek je aktualno pitanje te također, je li na ovome prostoru moguće povezati opće i globalne izazove današnjice s onim lokalnim.

TOMLJENOVIĆ, Bruno; MATOŠ, Bojan; VLAHOVIĆ, Igor; KLJAJO, Dubravka; ŠAJATOVIĆ, Branimir: Analiza sustava pukotina i rasjeda na području NP Sjeveni Velebit: Prilog rekonstrukciji tektogeneze Velebita. U: Znanstveno-stručni skup "Od istraživanja k dobrom upravljanju Nacionalnim parkom Sjeverni Velebit". Krasno, Hrvatska, 2017.

Sažetak; Strukturno-geološkim istraživanjima načinjenim tijekom 2013.–2015. godine prikupljeni su i u GIS bazu podataka arhivirani podaci o orijentaciji i prostornom rasporedu pukotina i rasjeda s 276 lokacija raspoređenih u 11 istraživačkih poligona u NP Sjeverni Velebit i okolnom području. Istraživanja su provedena u cilju odredbe glavnih pukotinskih i rasjednih setova, njihove relativne starosti i proračuna režima paleonaprezanja u kojima su nastali, kao doprinos rekonstrukciji tektogeneze i morfogeneze Velebita. Među pukotinama bez vidljivih pokazatelja pomaka izdvojena su četiri dominantna seta. Najdominantniji set je pružanja SZ–JI, odnosno paralelno s pružanjem slojeva u krilima Apatišanske i Štirovačke antiklinale. S obzirom na pružanje i prostorni raspored, taj set pukotina odgovara onom koji očekivano nastaje u zonama maksimalne zakrivljenosti antiklinala te dijelom i u njihovim krilima u završnom stadiju boranja zbog lokalne koncentracije vlačnih naprezanja u konveksnim dijelovima bora. Ovaj set pukotina je u pravilu otvoren i zjapeći pa doprinosi izraženijoj koroziji i dubokom okršavanju karbonatnih stijena. Izdvojena su i dva dijagonalna i jedan poprečan pukotinski set u odnosu na pružanje Apatišanske i Štirovačke antiklinale za koje se pretpostavlja da su nastali već u početnom stadiju boranja naslaga i to dijagonalno, odnosno paralelno pružanju najvećeg vektora regionalnog režima kompresijskog naprezanja. Po kriteriju kinematske kompatibilnosti, među pukotinama s vidljivim pokazateljima pomaka izdvojene su smične pukotine nastale u kompresijskom, ekstenzijskom i transpresijsko–transtenzijskom režimu paleonaprezanja. Postanak smičnih pukotina u kompresijskom režimu naprezanja s najvećim vektorom poprečnim na pružanje Apatišanske antiklinale pretpostavljen je tijekom glavne tektonske faze u ovom dijelu Dinarida krajem eocena, dok za smične pukotine nastale u režimu paleonaprezanja koji obilježava radijalna ekstenzija nije pouzdano utvrđeno jesu li nastale kao posljedica sinorogenetske ekstenzije, gravitacije ili postorogenetske ekstenzije koja je moguće uslijedila nakon glavne kompresijske faze u ovom dijelu Dinarida. Podaci o sustavu pukotina i rasjeda prikupljeni u suradnji s djelatnicima i uz financijsku potporu NP Sjeverni Velebit također su korišteni i u analizi i rekonstrukciji paleonaprezanja za cjelokupno područje Velebita, u kombinaciji s podacima prikupljenim terenskim istraživanjima koja je financirala Hrvatska zaklada za znanost.

TRENCHOVSKA A., STOJILKOVIĆ B.: Kartiranje i evaluacija georaznolikosti u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit. U: Znanstveno-stručni skup "Od istraživanja k dobrom upravljanju Nacionalnim parkom Sjeverni Velebit". Krasno, Hrvatska, 2017.
VELIĆ, Ivo; VELIĆ, Josipa: Od morskih plićaka do planine: Geološki vodič kroz Nacionalni park Sjeverni Velebit, Krasno: Nacionalni park Sjeverni Velebit, 2009 (monografija). Krasno, 2009.

Sažetak; U uvodnome dijelu knjige prikazani su temeljni pojmovi potrebni za razumijevanje geoloških procesa, a zatim su prikazana dosadašnja geološka istraživanja u NP Sjeverni Velebit. Poglavlje o geološkim značajkama područja opisuje sve stratigrafske jedinice zastupljene u NP, te tektonske značajke i geološki položaj istraživanoga područja u Velebitu. Slijedi geološka povijest koja opisuje najznačajnije događaje koji su se dogodili od primarnoga taloženja stijena pa sve do današnjega dana, te detaljan opis sedam odabranih staza u NP Sjeverni Velebit. Knjiga sadrži i popis korištene literature i pojmovnik s objašnjenjima više od 250 stručnih izraza korištenih u knjizi.

VELIĆ, Josipa; VELIĆ, Ivo; KLJAJO, Dubravka; PROTRKA, Ksenija; ŠKRABIĆ, Hrvoje; ŠPOLJAR, Zlatko Špoljar: Geološki pregled glacijalnih naslaga i erozijskih pojava na planinama Velebitu i Biokovu, Hrvatska. Pregledni rad. Rudarsko-geološko-naftni zbornik, Vol. 32 No. 4, 2017. str. 77-96. (PDF)

Sažetak; Brojne su pojave naslaga i erozije podrijetlom iz aktivnosti u malim ledenjačkim dolinama ili cirkovima, a koje su postojale na najvišim hrvatskim planinama – Velebitu (1757 m) i Biokovu (1762 m). Takve pojave nastale su tijekom gornjega pleistocena, u virmu (dobu prema alpskoj klasifikaciji). Akumulacijski oblici obuhvaćaju površinske, terminalne i recesijske morene, drumline, eskere, glacijalne prekide te glacijalno-riječne i glacijalno-jezerske taložine. Pojedinačni ledenjački talozi, grebeni tipa eskera, često su udruženi s topografskim oblicima, tj. područjima kama (brežuljaka) i kotlića (udubina). Također se pojavljuju i oblici roche moutonnée, tj. oblici stijena nastali prolaskom ledenjaka, te doline U-oblika koje variraju od mezoveličina do makroveličina. Zatim su opažene arête, uski grebeni koji dijele dvije doline, urezane doline, mezocirkovi, ledenjačke udubine te pojave strija. Unutar hrvatskih Dinarida takve pojave opažene su na visinama od 900 do 1400 metara. Tijekom ranoga do srednjega virma, u vrijeme ledenjačkoga maksimuma, snježna granica nalazila se iznad 900, a možda i 1000 metara, dok je morska razina bila 120 metara niža od današnje. Promatrajući današnji reljef, zaključeno je kako je ledeni pokrivač bio vjerojatne debljine 200 – 300 metara. Pojave poput drumlina, eskera i kotlića upućuju na ledenjake iznad ili blizu točke topljenja leda uz podlogu (engl. warm-based). Drumlini su mali, dimenzija do 100 m dužine i 50 m širine, dok im duža os uglavnom ima orijentaciju 130°– 310°. Gotovo potpuno nedostaju ravni klasti što, uz njihovu stratigrafsku pripadnost, upućuje na svojstva ishodišnih stijena.

VINŠĆAK, Tomo: Kuda idu "horvatski nomadi". Izvorni znanstveni članak. Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Studia ethnologica Croatica, Vol. 1 No. 1, 1989. (PDF)

Sažetak; Rad je nastao na temelju građe koju je autor sakupio u višekratnim terenskim istraživanjima na području Velebita, Like, sjeverne Dalmacije i Bukovice, od 1980. god. do danas. Korištena je dostupna literatura kao i autorova magistarska radnja pod naslovom "Transhumantni stočari između primorja i Velebita", obranjena na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1984. god. Prikazane su etnološke karakteristike dva temeljna tipa stočarstva: alpskog i transhumantnog. Na temelju recentnog stanja dane su moguće perspektive opstanka takvog načina života.

VELIĆ, Ivo; VELIĆ, Josipa: Od morskih plićaka do planine: Geološki vodič kroz Nacionalni park Sjeverni Velebit. Monografija. Nacionalni park Sjeverni Velebit, Krasno, 2009.

Vijesti, članci

Ubrzano se topi led u podzemlju Velebita. Index.hr, 10.8.2022.
Anto Ravlić, Stavite 3D naočale i poletite poput orlova nad Sjevernim Velebitom; Novi list, 15.11.2017.
Ide Tito ispod Paklenice: bunkeri iskopani zbog straha od Staljinove odmazde postaju atrakcija za ruske turiste, Slodobna Dalmacija, 11.2.2017.
VELEBIT - SJEVERNI
SVOJ POSAO ČESTO OBAVLJA I PO CIJENU VLASTITOG ŽIVOTA "Tu sam već 43 zime. Ljeta brzo prođu", Dnevno.hr, 22.11.2016.
Podzemni grad u Nacionalnom parku Paklenica – Bivši vojni tuneli uređeni u posjetiteljski centar, 21.8.2016.
Zrmanja - dvije rijeke s vodom čišćom od one u flašicama, 17.8.2016.
Mladića iz Karlovca priklještila stijena na Velebitu, HGSS ga spašavao 12 sati, 14.8.2016.
Obnova skloništa u Šugarskoj dulibi na Velebitu,12.7.2016.
Otvorena planinarska kuća "Visočica" na južnom Velebitu, 2.7.2016.
Novi posjetiteljski sadržaji u NP Sjeverni Velebit – otvoreno 10 obnovljenih pastirskih stanova, 24.5.2016.
SMOLČIĆ, Marin: MARIO ŠABAN, Bitka za najljepšu planinu: "Ne, Velebit ne smije postati masovno izletište, on je puno važniji…". Novi list, 7.8.2022.
115 godina od pronalaska velebitske degenije. Hrvatski planinarski savez, 17.7.2022.

Starim cestama preko Velebita
Autori: Lara Černicki i Stašo Forenbaher
Izdavač: Libricon
Jezik: Hrvatski
Broj stranica: 228
Format: 15,5 x 23,5 cm
Uvez: Tvrdi uvez

O knjizi: Knjiga Starim cestama preko Velebita svojevrsni je nastavak knjige Starim cestama do mora koja se od objavljivanja do danas prodala u gotovo tri tisuće primjeraka. Koncept uspješno primijenjen u prvoj knjizi zadržan je i u ovoj – popularno napisan tekst o povijesnim cestama oko i preko Velebita, obogaćen kvalitetnim fotografijama i preglednim kartama, a sve u formi bedekera koji čitatelju otkriva znanu ali i onu skrivenu kulturnu, povijesnu i prirodnu baštinu velebitskih i podvelebitskih krajeva.
Opisane ceste sagrađene su u razdoblju od jednog i pol stoljeća, od sredine 18. stoljeća do kraja habsburške vladavine, i bile su ponajprije namijenjene planskom iskorištavanju velebitskih šuma. Radi se o sedam planinskih prometnica koje vode preko glavnih velebitskih prijevoja – Vratnika, Oltara, Alana, Baških Oštarija, Malog Halana i Prezida te uz gornji tok rijeke Zrmanje. Solidno napravljene ceste omogućile su promet i zaprežnim kolima te time olakšale putovanje, prenošenje pošte i transport robe između Like i podgorskih luka. Osim poprečnih, sagrađene su i tri važne prometnice koje uzdužno prate Velebit: Dalmatinska cesta kroz Liku, obalna cesta od Senja do Karlobaga i cesta koja vodi hrptom planine od Krasna do Štirovače.
Nakon izgradnje, ceste su mnogo puta prilagođavane novonastalim potrebama prometa, a njihove trase prelagane su kako bi se izbjegli najteži i najnepovoljniji odsječci. Neke od napuštenih dionica sačuvale su se do danas u gotovo izvornom obliku kao dragocjeni spomenici već zaboravljenog, premda ne tako davno minulog vremena.
Izgradnja i brojne rekonstrukcije velebitskih cesta ugrubo se mogu pratiti na starim zemljovidima, no podaci o njihovoj povijesti šturi su i nepotpuni. Stoga su se autori zaputili na teren i sustavno obišli preko sedamsto kilometara tih starih prometnica. Od prikupljene građe satkali su mozaik koji čitaocima dočarava ovaj jedinstveni dio naše kulturne, povijesne i graditeljske baštine. Prolazeći raznolikim i neobično lijepim krajolicima, velebitske ceste odvesti će vas do našeg najvećeg parka prirode, dva nacionalna parka, nekoliko posebno zaštićenih prirodnih rezervata i mnogih nedovoljno poznatih tragova ljudske prisutnosti koja na tim prostorima seže duboko u prošlost.

U Velebitu
Autor: Edo Popović
Izdavač: Libricon, 2013.
144 stranice, 20 x 13 cm, crno-bijelo
U Velebitu je transžanrovski hommage istraživačima Velebita, mješavina putopisa, dnevnika i eseja, u kojoj su sakupljena iskustva i viđenje planine, kako Popovića samog tako i autora na koje se Popović poziva i koje citira. Hodajući istim onim stazama kojima su dvadesetih godina prošlog stoljeća hodali Hirtz, Simonović i Poljak, autor bilježi vlastita iskustva i zapažanja uspoređujući ih s iskustvima i zapažanjima Miroslava Hirtza, ali i dvojice velikih poznavatelja Velebita iz druge polovice 20. stoljeća, Sergeja Forenbachera i Ante Rukavine.
Za narudžbu, klikni na fotografiju.

Lika i velebitsko primorje u hrvatskoj književnosti
Autorice: Ana Lemić, Jasminka Brala-Mudrovčić
Godina izdanja: 2017.

Korisne poveznice i adrese

Park prirode Velebit - Službena stranica
Nacionalni park Sjeverni Velebit
Nacionalni park Paklenica
Mirila, pošivala duše, Virtualni muzej

Kontaktirajte administratora stranice - Contact the Website administrator

Imate li bilo kakve komentare, ispravke, mišljenja ili priloge o ovoj stranici?
Molimo pošajite ih putem slijedećeg obrasca ili direktno na adresu elektroničke pošte: E-MAIL
Navedite o kojoj se planini ili temi radi. Ovisno o Vašoj želji, Vaš identitet u objavljenom tekstu (prilogu) može biti prikazan ili neobjavljen.
ODGOVARAM NA SVAKI UPIT!
Ukoliko ne dobijete odgovor, molim Vas pišite direktno na slijedeću adresu: papaczg@hotmail.com

INDIVIDUAL VISITORS SINCE JANUARY 14TH, 2019

Ova web-stranica se financira samo vlastitim sredstvima. Ako želite malim prilogom financijski pomoći njezin rad i opstanak, molim Vas da to učinite putem usluge Pay Pal. Puno Vam hvala!

This web-page is financed only by my own personal sources. If you would like to help its functioning with a small donation please be kind to do it over Pay Pal. Thank you a lot!

Svi materijali (tekstualni, kartografski, fotografski, audio i video) kojih je isključivi autor DINARSKO GORJE mogu se slobodno preuzimati, bez ikakvih dodatnih uvjeta. Radi se o materijalima na stranici uz koje nije posebno navedeno tko je njihov izvor ili se iz samog sadržaja to ne vidi. Ukoliko želite koristiti pojedine sadržaje sa stranice, a u dvojbi ste o njihovu porijeklu, molimo da kontaktirate DINARSKO GORJE.

All materials (textual, cartographic, photographic, audio and video) of which the sole author is DINARSKO GORJE WEBPAGE (Dinaric mountains) can be freely downloaded and used without any additional conditions. These are materials on the site where their source or author is not specifically stated. If you want to use some content from the site, and you are in doubt about its origin, please contact the Website administrator.

PLEASE, KEEP OUR ENVIRONMENT CLEAN!

Velebit (masiv Velebita)