---

​STRANICA JE U IZRADI
​Hvala Vam na razumijevanju!

Narodna usmena književnost

• Poslovice
• Narodne priče i predaje - legende
• Molitve
• Mitologija
• Lirske pjesme
• Epske pjesme

---

​Запис / Zapis / The Testimony tree
Datum objave: 16.7.2021. Autor: Запис / Zapis / The Testimony tree
Opis: Po staroj srpskoj tradiciji, svako selo je imalo svoje drvo zvano ZAPIS. Ono se nalazilo u centru sela i bilo je glavno mesto okupljanja. 

Opis videa:
Nekada je u gotovo svakom selu postojalo jedno drvo –svetilište. Takvo drvo se zvalo "zapis", zbog toga što je na njemu bio urezan ili zapisan krst i bilo je osveštano. Drvo-zapis nalazilo se u centru sela i bilo je glavno kultno mesto. Njegova uloga posebno je istaknuta u vreme obeležavanja seoske slave –zavetine, kada su se na tom mestu okupljali seljani kao u crkvi. Zavetina ili proslava u čast sveca- zaštitnika sela imala je za zajednicu veliki značaj. Ime joj potiče iz vremena kada se selo zavetovalo da će proslavljati sveca koji im je pomogao da se spasu od velikih nevolja. Slavlje je počinjalo okupljanjem kod "zapisa", gde je sveštenik zajedno sa seljanima čitao molitvu.Tada se najpre ponovo urezivao krst na mestu gde je od davnina stajao, a zatim se posle obilaska tri puta oko drveta, to mesto polivalo vinom. Urezani krst je stajao na zapadnoj strani "zapisa", tako da onaj, koji stoji ispred njega, može da gleda prema istoku, kao prema oltarskom prostoru u crkvi.Tek pošto se drvo- zapis darivalo cvećem i plodovima, kretala je slavska litija oko sela, a isti ritual se ponavljao i kod drugog drveća za koje se verovalo da je sveto. U toku litije izgovarale su se molitve za zaštitu sela od bolesti i nesreće, da padne kiša ili da se zaustavi grad i druge nepogode koje su u tom trenutku pogađale selo. Nakon litije seljani su se vraćali u selo, gde se slavlje nastavljalo gozbom i veseljem.
Često su se pored drveta-zapisa nalazili tzv. trpezari napravljeni od nekog većeg kamena ili drveta, gde su se ostavljali darovi. Ponekad je prostor oko drveta ograđivan drvenom ogradom, ili je na tom mestu samo postavljen kamen. Taj prostor u Šumadiji se zvao porta. Pored trpezara podizane su i jednostavne građevine, sobrašice, naročito karakteristične za istočnu Srbiju. One su stajale pored drveta -zapisa, nisu imale zidove, već samo mali krov, koji se nalazio iznad klupa i stola.Tu se obedovalo u vreme seoske slave.
Posle Drugog svetskog rata proslavljanje seoske slave pored "zapisa" u nekim selima je bilo zabranjeno, tako da se ceo ritual premeštao u dvorište crkve. Međutim, verovanje da će svako ko oskrnavi drvo-zapis biti kažnjen i da ga čeka veliko zlo i dalje je veoma prisutno u Srbiji. Istraživanja etnologa na terenu su pokazala, da seljani i danas znaju koje je drvo obeleženo kao "zapis" i gotovo svi se pridržavaju pravila da ono ne sme da se ošteti. Koliko je prisutno poštovanje svetog drveta pokazuju i istraživanja u istočnoj Srbiji, gde se ne dira čak ni otpala kora sa drveta. U jednom selu kod Zaječara zabeležen je slučaj da drvo koje se srušilo i palo na put nije pomerano zato što je "zapis". Seljani iz tog mesta su čak izgradili novi put, da sveto drvo ne bi pomerali.
Iako se proslava seoske zavetine pored "zapisa" više ne uobičajava, proučavanja tog lepog običaja pokazuju koliko je zajedništvo među ljudima nekada bilo važno. Sveto drvo je imalo značajnu ulogu kako u religijskom životu ljudi, tako i na društvenom planu. Tu su se nekada obavljala suđenja, jer se smatralo da na svetom mestu čovek nije smeo da laže, a tako je imao priliku i da se ispovedi. Pored "zapisa" su se održavali zborovi meštana i odlučivalo se o važnim stvarima za zajednicu. Tako je, po verovanju koje se još pamti u Srbiji, Drugi srpski ustanak 1815. godine podignut pored jednog hrasta – zapisa, poznatog pod imenom "takovski grm".

Na rubu znanosti: Mit u prostoru i sveti vrhovi
Datum objave: 28.2.2022. Autor: Hrvatska radiotelevizija
Opis: Koncept svetosti središnja je točka skoro svake kulture. Svete su bile životinje, svete su bile biljke, ali su sveti bili i krajolici. Pogotovo planinski vrhovi, koji su se uzdizali u nedokučive visine, u koje su udarale munje i gromovi, a na kojima, smatralo se, žive bogovi. Brojne hrvatske planine obiluju vrhovima čije je ime povezano sa svecima. Ako se zaroni dublje u prošlost, ti se sveci pretvaraju u staroslavenske bogove. A mnoge od tih lokacija koje predstavljaju drevne bogove geometrijski su povezani u takozvane svete trokute, ostatke vjerovanja naših drevnih staroslavenskih prethodnika...

Slaveni su na vrhovima planina imali troglavog boga. Svećenici tog idola tvrdili su da Troglav ili Triglav ima tri glave jer vlada trima kraljevstvima - nebom, zemljom i paklom. Ime troglavog boga sačuvano je u nazivlju najviših planina i planinskih vrhova kao što su Troglav na Dinari ili Triglav u Sloveniji.
Dolaskom kršćanstva na svetim se vrhovima grade križevi, kapelice ili crkve, a u mnoge kršćanske obrede uvode se i neki zatečeni rituali.

IZVORI I LITERATURA

---

BOTICA, Stipe: Hrvatska usmenoknjiževna čitanka. Školska knjiga, Zagreb, 1995.
SEKULOVIĆ, Iva: Hrvatska tradicijska kultura i književnost u Sinjskoj krajini. Diplomski rad, Sveučilište u Splitu, Filozofski fakultet. Split, 2014. (PDF)

• Uvod. Duboko motivirana tematikom o hrvatskoj usmenoj književnosti, ovaj rad će prvenstveno proučavati književnost kao umjetnost u kojima se sažimaju iskustva i spoznaje pojedinog naroda i čovječanstva koja su tako oblikovana da izazivaju umjetnički doživljaj u kojima se povezuju osjećaji s razotkrivanjem anegdota o svijetu i idealima specifičnog naroda. Književnost je kao umjetnost usporediva i s ostalim umjetnostima, primjerice slikarstvom, kiparstvom, plesom, pa čak i glazbom. Duhovna moć oblikovanja i izražavanja koju nam pruža književnost od posebne je važnosti za svaku kulturu. Prije svega vrlo je važno uočiti razliku između pisane i usmene književnosti, jer književnost ne čine samo napisani tekstovi književnih djela, nego se ona može prenositi i usmenom predajom, što je u dalekoj povijesti bio čest, a ponekad i jedini način stvaranja umjetnosti. Upravo ta činjenica ima veliko značenje za razumijevanje cjelokupne književne tradicije, jer su početci te tradicije u mitovima, legendama i usmenom pjesništvu koje nema strogo utvrđene tekstove, nego se čuva u pamćenju i prenosi u ponavljanjima. Danas usmena književnost, u našoj kulturi, ( koja je većinom utemeljena na pismenosti ) i nema neko posebno mjesto. Međutim zbog podrijetla cjelokupne književnosti takve tvorevine su posebno važne za poznavanje i razumijevanje kulturne tradicije. Ta djela obično se svrstavaju u narodnu književnost, a ona je važno svjedočanstvo o načinu na koji su se oblikovale najranije književne tvorevine svakog naroda. Svaka nacionalna književnost, pa tako i hrvatska, uklapa se u opću kulturnu tradiciju svih naroda europskog kulturnog kruga. Svi se oni zajedno temelje na klasičnoj, grčkoj i rimskoj književnosti, te neizostavnim motivima iz Biblije stoga je vrlo važno poznavati pojedine književne epohe. U tome posebno značenje imaju epoha klasične, antičke i epoha srednjovjekovne književnosti. U prvoj je utemeljeno i naše suvremeno shvaćanje književnosti kao umjetnosti, a zasnovani su i razvijeni neki književni oblici i književne vrste. U drugoj epohi je ostvareno svojevrsno stapanje antičke i biblijske književnosti koja je dovela do onakve kršćanske kulture kakva je u temelju razvoja književnosti sve do današnjih dana. Problemi daljnjeg razvoja književnosti, koji su posebni za povijest svake nacionalne književnosti i posebni za opću povijest književnosti, razrađuju se danas u znanosti o književnosti u sklopu periodizacije. Određivanje pojedinih perioda ili književnih razdoblja važno je za razumijevanje i tumačenje onih osobitosti koje razlikuju suvremenu književnost od književnosti prošlih vremena. Jasno je da se književnost kao takva mijenja i da se njezina sredstva oblikovanja i izražavanja modeliraju prema vremenu u kojem živimo. Međutim određujući što je književnost i razvrstavajući je na epohe i razdoblja, znanost o književnosti tako pomaže razumijevanju pojedinih književnih dijela te objašnjava pojavu književnosti i njezino značenje u kulturi svakog naroda i čovječanstva. Ovaj rad će se osvrtati na tematiku hrvatske usmene književnosti kao i same tradicijske kulture njezinog stanovništva, te će pokazati kako je književnost neizostavan dio ljudskih života, i da nas uči o nečem što možda nikada nećemo proživjeti, ali možemo zamisliti bez ikakvih zahtjeva, naredba i propisa.

TROŠELJ, Mirjana: Mitske predaje i legende južnovelebitskog Podgorja. Matica hrvatska. Zadarska smotra. god. 60, (2011), br. 2/3. Zadar, 2011.
TROŠELJ, Mirjana: Mitske predaje i legende južnovelebitskog Podgorja. Studia Mythologica Slavica XIV - 2011, 345 - 370. (PDF)

Hrvatska usmenoknjiževna čitanka
Autor: Stipe Botica
Godina izdanja: 1995.
U zapisima je usmene književnosti pohranjeno veliko književno, kulturno, etnološko i antropološko blago hrvatskoga naroda, dostojan spomenik tisućgodišnjoj svijesti ovoga naroda. Čitanka sadržava reprezentativan korpus tekstova hrvatske usmene književnosti od 15. stoljeća do našeg vremena/font>.