|
|
PRIMORSKI POJAS > PLANINE PRIMORSKE I SREDIŠNJE CRNE GORE > PRIMORSKE PLANINE CRNE GORE > Rumija
Države: Crna Gora, Albanija
Najviši vrh: Vrh Rumije, 1593 m
Koordinate najvišeg vrha: 42.1032, 19.1886
Države: Crna Gora, Albanija
Najviši vrh: Vrh Rumije, 1593 m
Koordinate najvišeg vrha: 42.1032, 19.1886
O planini ...
Uvod
|
|
Rumija (ćir., Румија) je planina u Crnogorskom primorju, između Skadarskog jezera i Barskog polja. Građena je od sedimenata mlađeg paleozoika, mezozoika, tercijara i kvartara. Greben Rumije ponešto skreće od dinarskog pravca i odlikuje se navlačnom/kraljušastom strukturom (navlaka, kraljušt - vrsta rasjeda kod koje dolazi do preklapanja različitih geoloških slojeva). Spušta se strmo prema jadranskoj obali, a stupnjevito prema sjeveru, prema Skadarskom jezeru.
Najvši vrh Rumije visok je 1593 m. Od planine Sutorman na sjeverozapadu dijeli je prijevoj Sutorman (844 m), kojim prolazi cesta Bar - Virpazar. Po sredini izraženog glavnog grebena je duboki prijevoj Bijela skala (903 m), preko kojeg vodi put od Bara za Gornje Šestane. Sjeveroistočna strana Rumije je oskudna vodom, dok na jugozapadu ima više izvora i tri riječice: Željeznica, Bunar i Međurječ. Nekada je Rumija bila pod gustom šumom, a danas se samo ponegdje vide dijelovi listopadnih i borovih šuma. Na njoj ima i prostranih pašnjaka. Na padinama Rumije ima manjih sela i privremenih naselja. Masiv Rumije u širem smislu obuhvaća planinu Rumiju i planine Lisinj, Taraboš (Tarabosh), Sutorman (Vrsuta i Sozina). IZVORI Rumija. Wikipedija; Rumija. Encikopedija Jugoslavije, Zagreb, 1968. ENGLISH SUMMARY: RumijaRumija is a mountain in southern Montenegro, situated between the Adriatic sea and Lake Skadar. The highest point is Rumija, which is 1,594 m (5,230 ft) high. Rumija rises above the town of Bar, and is a natural barrier, separating the Adriatic from the Skadar basin. It is the southernmost mountain of Montenegro. The Rumija Mountain is a site of great religious significance. The Cross of Jovan Vladimir is carried every year on the Feast of Pentecost from the village of Velji Mikulići to the summit of Rumija. Traditionally, in addition to Orthodox Christians of the Bar area, Catholics and Muslims also take part in the procession and ascent to Rumija summit. In 2005, Serbian Orthodox Church mounted a metal church building to the summit. This was a highly controversial issue, as building of the church was not approved by Montenegrin authorities. SOURCE WIKIPEDIA 
Pogled s Vranjine na Rumiju
|
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:
 Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove planine Search directly for accommodation in the vicinity of this mountain Oglašavajte ovdje:
|
|
Na grebenu Rumije
Pogled s vrha Rumije u smjeru jugoistoka, na vrhove rumijskog grebena: Brisan (1435 m), Kozjak (1427 m), Debelin (1205 m), Malji i Đan (1253 m), i dr. Lijevo u pozadini nazire se greben Taraboša, Skadarsko jezero i grad Skadar. Desno u pozadini je Ulcinjsko polje i Jadransko more. |
Ime
|
Na mletačkoj karti iz 1571. godine, posljednjoj poznatoj karti prije osmanskog osvajanja, Rumija je prikazana pod imenom Mont Malicha. Ime je moguće izvedeno od albanskog naziva za goru (mali).
Prema svemu sudeći, sam naziv Rumija potječe iz osmanskih vremena. Na turskom riječ Rum upućuje na Rim i Rimljane, Međutim, tako su nazivani i Bizantinci, a i Bizantinci su sami sebe nazivali Romejima, tako da je moramo shvaćati u širem smislu kao naziv za Grke, a nekad i "grčku“ vjeru – pravoslavlje. Prema nekim mišljenjima i sam naziv Rumija odraz je postojećeg običaja uznošenja (litija) pravoslavnog krsta (križa) na vrh planine. (Šistek, 2017.) Dio Rumije, iznad sela Suma/Sume domaće stanovništvo naziva Sumska planina. *Rumelija *Rumelija ili Vilajet Rumelija (turski: Rumeli) je ime koje se od 15. st. koristilo u Otomanskom Carstvu za njegov zapadni (europski - balkanski) dio, u odnosu na istočni (anatolski maloazijski) dio. To je zapravo značilo Rimska zemlja od staroturski Rūm = "Rimljanin", i el - ili= "zemlja". Građani Bizanta su sami sebe zvali Romejima ("Rimljanima"), a svoje carstvo su zvali Romanija (grčki: Ρωμανία) a ne Bizant, a Osmanlije su to ime uzeli kao oznaku za njih. Tokom 11. st. i 12. stoljeća, termin Rumelija se koristio kao naziv za Anatoliju zapravo za sve krajeve koje su Otomani netom zauzeli od Bizanta. Budući da, od oko 1350. godine, Bizantinci (Grci, Romeji) nisu više vladali Anadolijom, Turci su ostatak Bizanta u Europi nazivali "Rum ili". U europskim jezicima je ovaj termin postao Rumelija. Turska uprava je do 1864., pod Rumelijom smatrala sve svoje europske posjede, izuzev Bosne, Mađarske i Moreje. |
Mletačka karta iz 1571. godine, posljednja poznata karta barskog područja prije osmanskog osvajanja
Na ovu kartu se pozivaju oni koji smatraju kako crkve na Rumiji nije bilo, već da se samo radi o narodnoj predaji, ili čak krivotvorini. |
Detalj stare topografske karte, mjerila 1:100.000: sekcija 677 Podgorica
|
Pogled na sjeverozapad
Pogled s vrha Rumije u smjeru sjeverozapada, prema prijevoju Sutorman (lijevo). Desno od Sutormana dižu se Lonac (1183 m), Široka strana (1185 m), i niži greben Kunora, kod prijevoja Bijela skala (903 m). Na horizontu su prepoznatljive siluete dva lovćenska vrha Štirovnik i Jezerski vrh. |
PRIRODA
Biljni svijet
Vegetacija
Na nižim padinama Rumije, uz jezersku i morsku obalu dominira makija, koju najviše čine hrast crnika, lovor, žukva, oleander, glog, trnjina, drača, kostrika i asparagus. Poviše njih prevladavaju hrastovo-bukove šume.
U poljima i priobalnim nizinama uzgajaju se citrusi (mandarina, naranča, limun), mogranj/nar, maslina, smokva i vinova loza.
U poljima i priobalnim nizinama uzgajaju se citrusi (mandarina, naranča, limun), mogranj/nar, maslina, smokva i vinova loza.
Biljne vrste
|
Šumarci i nasadi kestena
Na području Rumije, posebice pored lokalne ceste Virpazar - Ostros, u selu Koštanjica i njegovoj okolici, uspijeva kvalitetan pitomi kesten. Tako se, zbog bogatstva šumom kestena Koštanjica može pohvaliti manifestacijom Kestenijada, koja se održava svake godine u doba zrijevanja ,,koštanja“, kako ih zove autohtono stanovništvo. Tokom ove jedinstvene manifestacije, posjetioci mogu uživati u brojnim kreacijama od kestena i degustirati rijetke specijalitete od pečenog i kuvanog kestena. IZV: TURISTIČKA OGRANIZACIJA BAR |
Stabla kestena uz cestu Virpazar-Ostrog, kod sela Gornja Briska
|
|
Natalijina ramonda Na obroncima planine Rumije raste biljka Ramonda nathaliae (Natalijina ramonda, kolačić ili cvijet feniks), endemska biljka središnjeg Balkana iz porodice Gesneriaceae. Ostatak je suptropske flore Europe i Mediterana, najverojatnije afričkog porijekla. Vrlo je slična biljci Ramonda serbica za koju se smatra da se od vrste Ramonda nathaliae odvojila u samostalnu vrstu poliploidijom tijekom tercijara. Biljku je 1884. godine u okolici Niša otkrio doktor Sava Petrović, dvorski ljekar kralja Milana Obrenovća. Zajedno s Pančićem opisao je ovu vrstu i dao joj ime po kraljici Nataliji. OPIS BILJKE Ramonda nathaliae je višegodišnja, zimzelena, zeljasta biljka. Cvjeta od druge polovine 4. do prve polovine 5. mjeseca. Biljka ima snažan rizom. Listovi su joj skupljeni u prizemnu rozetu, eliptično-jajastog do jajastog oblika, s izraženom lisnom drškom. Po obodu su pravilno i sitno nazubljeni. Na gornjoj strani listova se nalaze razrijeđene smeđkaste dlačice, dok se na ivici listova, donjoj strani duž nerava i lisnoj dršci nalaze dugačke smeđkaste dlačice. Cvjetna drška izlazi iz središta rozete i visoka je do 10 cm s 1-3, rijeđe 4-5 cvijeta. Krunica je uglavnom tamno ljubičasta, rijeđe bijele boje; tanjurastog oblika s narandžastom bazom. Najčešće je sastavljena od 4, a rijeđe od 5-6 kruničnih listića. Plod je čahura s velikim brojem sitnih sjemena. Biljka se naziva i cvijet feniks, jer je za ovu biljku karakteristična i pojava da i ukoliko se potpuno osuši, npr. u vrijeme sušnog razdoblja, može ponovo oživjeti ukoliko se zalije. Kada tijekom suše uđe u stanje mirovanja, povija lišće u svojevrsne gužve koje su toliko suhe da se drobe pod prstima. Ipak, kada padne kiša, već nakon 12 sati vraćaju joj se sve fiziološke funkcije, a ubrzo se listovi potpuno otvaraju. Ovu mogućnost da se iz stanja anabioze ponovo vrate u život posjeduje vrlo mali broj biljaka cvijetnica. U Europi osim vrsta roda Ramonda samo se još dvije cvijetnice mogu povratiti iz anabioze (Haberlea rhodopensis i Jankaea heldreichii). STANIŠTE I RASPROSTRANJENOST Stanište ove biljke su pukotine vapnenačkih stijena na nadmorskoj visini od 350-2150 m. Naseljava uglavnom sjeverno eksponirane stijene, ali se sreće i na stijenama u odgovarajućoj šumskoj reliktnoj zajednici kao što je npr. Fago-Colurnetum Inače je Ramonda nathaliae endem središnjeg dijela Balkanskog poluotoka, najviše je rasprostranjena u sjevernoj Makedoniji, Grčkoj i Srbiji. Ramonda nathaliae se nalazi na popiu rijetkih, ugroženih i endemičnih biljaka Europe, a u Srbiji je zaštićena zakonom kao prirodna rijetkost i zakonski je zaštićena u pojedinačnim državama. IZVORI Zakonom zaštićena cvjetnica - Na obroncima planine Rumije raste Feniks-biljka. Kodex.me, 9.8.2016. Ramonda nathalie. Wikipedija |
Ramonda nathaliae
Autor fotografije: Francine Riez Vrijedni primjerci flore na području su:
|
Ljekovito bilje
|
Crna Gora je dobro poznata po svojoj ljepoti, ekološkom sustavu i prirodi, a Bar je dobro poznat po velikom broju sunčanih dana – više od 270 sunčanih dana godišnje, tako da je njegova okolica bogata raznovrsnim ljekovitim biljem. Obučeni i certificirani berači sakupljaju ih uz obalu mora i jezera i na padinama svih barskih planina: Rumije, Sutormana, Lisinja, Sozine i dr. Najpoznatije i najčešće korišteno ljekovito biljke su: hajdučka trava, majčina dušica, pelin, kopriva, zova/bazga i dr. Sve bilje se bere na vrhovima i na planinskim padinama gdje je priroda netaknuta i udaljena od svih oblika zagađenja i prometa.
Pelin, koji raste na području od Skadra do Stona, smatra se najboljim po ljekovitim svojstvima na svijetu. IZVOR: TO BAR  Onosma visianii (Dalmatien-Lotwurz)Autor fotografije: HermannSchachner "Trava od Rumije"
Trava sa Rumije ili Onosma visianii Clem. (1924. god.) je rijetki endem južnog Jadrana. Raste na obroncima Rumije u arealu od samo nekoliko kilometara. Njen korijen je već 1000 godina poznat kao ljekovit, koristili su ga ljudi za liječenje i zarašćivanje rana, žutice, ali i liječenje domaćih životinja. U korijenu su farmakolozi otkrili oko 20-ak alkaloida, koji se rastvaraju u maslinovom ulju, bojeći ga u tamno-crvenu boju. Čudotvorni korijen ili tzv. „trava od Rumije“ se spominje još u spisima vladara Duklje - Jovana Vladimira (990.-1016. godine). Posljednjih godina biljka je jako ugrožena jer sakupljači beru cijelu bilju, uključivo s korijenom, i na taj način se nepovratno smanjuje njezina populacija. |
Peliin (lat. Artemisia afra)
Pelin (komunika; lat. Artemisia), Rod jedgodišnjih, često aromatičnih biljaka, trajnica, polugrmova i grmova iz porodice glavočika (Compositae). Rodu pripada preko 480 vrsta, obično na sjevernoj polutki, od čega npr. u Hrvatskoj 15 vrsta, a podvrsta Artemisia campestris ssp. campestris, nije priznata nego je sinonim za A. campestris. Nijedna od ovih vrsta u Hrvatskoj nije endem. Pelin je poznat po neugodnom gorkom okusu i karakterističnom mirisu, a kao ljekovitoga biljka (probava) poznata je još od starih Rimljana. Prema savjetima fitoterapeuta nikada ga se ne smije kuhati, nego preliti kipućom vodom. Autor fotografije: Consultaplantas; Wikipedija |
Životinjski svijet
Od divljih životinja, na planini Rumiji ponajviše se mogu sresti slijedeće vrste: zec, jazavac, lisica, vuk i divlja svinja.
U vodenim staništima žive razne, rijetke i autohtone, životinjske vrste riba, gmizavaca, ptica, sisara i beskičmenjaka. Najznačajniji po bogatstvu vrsta, posebno po ornitofauni je bazen Skadarskog jezera, koji naseljava oko 280 vrsta ptica. Zbog bogatog i jedinstvenog staništa vodenih ptica, Skadarsko jezero upisano je u svjetsku listu močvara od međunarodnog značaja (prema Ramsarskoj konvenciji).
U vodenim staništima žive razne, rijetke i autohtone, životinjske vrste riba, gmizavaca, ptica, sisara i beskičmenjaka. Najznačajniji po bogatstvu vrsta, posebno po ornitofauni je bazen Skadarskog jezera, koji naseljava oko 280 vrsta ptica. Zbog bogatog i jedinstvenog staništa vodenih ptica, Skadarsko jezero upisano je u svjetsku listu močvara od međunarodnog značaja (prema Ramsarskoj konvenciji).
|
Ornitološki značaj Rumije Značaj zemljopisnog položaja Planina Rumija nalazi se između dva najznačajnija močvarna staništa u Crnoj Gori, IBA Skadarsko jezero i IBA Delta rijeke Bojane. Pravac pružanja je istok – zapad. Sjeverne padine iznad 500 m n.v. su uglavnom nenaseljene, s Ostrosom kao mjesnim centrom. Južne padine su također slabo naseljene. Ornitološki značaj Obzirom da se nalazi u "sendviču" između dva najznačajnija staništa za močvarne ptice u Crnoj Gori, Rumija predstavlja koridor njihove migracije, te stanište brojnim vrstama koje opredjeljuju IBA Crne Gore. To su u prvom redu značajne (možda i najznačajnije) populacije brgljeza lončara, Sitta neumayer; bjeloguze, Oenanthe hispanica; baljinog kokota, Upupa epops; ćuka, Otus scops; više vrsta sokolova, orla zmijara, Circaetus gallicus; kosa kamenjara, Monticola saxatilis; te populacija jarebice kamenjarke, Alectoris graeca. Staništa Osim kamenitih, otvorenih i strmih pašnjaka, na Rumiji se u granicama IBA nalazi pojas mediteranske makije, šume koštanja i bukove šume. Kameniti pašnjaci pokriveni su livadama pelina, Salvia officinalis koja je predmet intenzivnog sakupljanja u ljetnim mjesecima. Značajan utjecaj u degradaciji makije ima stočarstvo, u prvom redu gajenje koza. Mjere zaštite - ugroženost staništa i vrsta S obzirom na kamenite pašnjake, bezvodnost i vlagom bogat zrak, Rumija je kao planina prilično negostoprimljiva, te s toga i očuvana. Velike površine pod ljekovitim biljem tokom ljetnih mjeseci privlače sakupljače, ali je njihov utjecaj neznatan. Glavna opasnost za ovo IBA stanište je eventualni pokušaj postavljanja sustava vjetroelektrana na njenim padinama, što bi se najdrastičnije odrazilo na ptice. IZVOR IBA Crne Gore |
Brgljez lončar (lat. Sitta neumayer Michahellis, 1830)
Opis vrste: D.t. 14-15,5 cm. Rasprostranjen je u mediteranskim dijelovima Balkanskog poluotoka, u Maloj Aziji i dijelovima Bliskog Istoka. Stanarica je. Naseljava mediteranske kamenjare i litice (najčešće sa žbunjem i drvećem) u klisurama, kanjonima, ravničarskim, brdskim i planinskim predjelima, povremeno ruševine i stare građevine. Gnijezda gradi u šupljinama u stijenama, koje zagrađuje blatom. Hrani se insektima i drugim beskičmenjacima, kao i plodovima i sjemenjem biljaka. Izvor fotografije: European Environment Agency (EEA) |
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Povijesni pregled
1. do 10. stoljeće
6. stoljeće
Izgrađen je Barski trikonhos, crkvena građevina iz vremena bizantskog cara Justinijana I. Ostaci ove crkve (zid u dužini od oko 1 m, s pronađenom dekorativnom plastikom i nekropolom) se nalaze u današnjem naselju Topolica, u centru Bara.
599.
Prvi spomen Dukljanske biskupije (u istoimenom gradu). Nasljednica Dukljanske je Barska biskupija, za vrijeme vladavine bizantskog cara lava Mudrog, krajem 9. stoljeća.
8. stoljeće
Grad Bar ima episkopiju potčinjenu Dračkoj arhiepiskopiji.
Izgrađen je Barski trikonhos, crkvena građevina iz vremena bizantskog cara Justinijana I. Ostaci ove crkve (zid u dužini od oko 1 m, s pronađenom dekorativnom plastikom i nekropolom) se nalaze u današnjem naselju Topolica, u centru Bara.
599.
Prvi spomen Dukljanske biskupije (u istoimenom gradu). Nasljednica Dukljanske je Barska biskupija, za vrijeme vladavine bizantskog cara lava Mudrog, krajem 9. stoljeća.
8. stoljeće
Grad Bar ima episkopiju potčinjenu Dračkoj arhiepiskopiji.
11. stoljeće
1042. Bitka kod Bara i neovisnost Duklje.
Bitka kod Bara (Bitka na Tuđemilskom polju ili bitka kod Sutormana) najvjerojatnije se odigrala 7.10.1042. godine (datum uzet za dan vojske Crne Gore) između Bizanta (trupe iz Drača i susjednih tema, pomognute raškim županom, bosanskim banom i humskim knezom) i Duklje kneza Stefana Vojislava. Okončana je porazom bizantskih snaga (poginulo sedam bizantskih stratega - vojskovođa). Prema podacima Ivana Skilice (11. st.) bizantskog kronicara, od ukupno 60.000 Bizantinaca, poginulo ih je 40.000. Kneževina Duklja stječe neovisnost od Bizanta i širi vlast na Travuniju i Zahumlje. I bizantski kroničar Jovan Zonara (12. st.) opisuje ovu bitku kao "strahotnu pogibelj bizantske vojske". Tom bitkom je okončana i stalna borba oko nadmoćnosti, izmedju Travunije i Duklje.
11. stoljeće
Župa Prapratna župa (današnji Mrkojevići, između Ulcinja i Bara) je primorska župa, a spominje se u opisu događaja nakon Barske bitke i povlačenja bizantskog namjesnika Teofila Erotika preko potoka u tome kraju. Bila je župa u državi Duklji u kojoj se spominje dvor Vojislavljevića. Prema episkopu Mihajlu Davolskom (dodaci Skilicine hronike) pored kotorskog, dukljanski kralj Mihailo je imao dvor i u ovoj župi. U njoj je i sahranjen, u dvorskoj kapeli sv. Andrije.
1089.
(1.1.1089.) potvrda Dukljansko-barske nadbiskupije i mitropolije od strane antipape Klementa III, kome se priklonio kralj Bodin. Antipapa Klement III naziva kralja Bodina "veleslavnim" ("gloriosissimus“) a nadbiskupu barskome poručuje, 8.1.1089.: "Krst također neka nose pred tobom cijelom Dioklićanskom kraljevinom“ ("per omnem regnum Dioclic“). Barska nadbiskupija dobija sufraganstvo nad episkopijama: dukljanskom (barskom), kotorskom, ulcinjskom, svačkom, skadarskom, drivaskom, polatskom, srpskom, bosanskom i travunskom.
1089. Petar, prvi barski nadbiskup
Petar (1064.-1094.) je prvi barski nadbiskup, ustoličen 1089. godine, za vrijeme dukljanskog kralja Bodina. Posrednik je u sporu između kralja Bodina i njegovih rođaka.
1089.
Pvi spomen katedrale Svetog Đorđa, u Baru (prvi spomen: vezano za bulu pape Klementa III, od 8.1.1089.). Kasnija, turska vlast, pretvara je u Sultan Ahmedovu Džamiju, a Crnogorci, nakon osvajanja grada u njoj skladište municiju. Godine 1881 (21/22.1.) grom udara u zdanje i izazvavši eksploziju, ruši ga do temelja.
Bitka kod Bara (Bitka na Tuđemilskom polju ili bitka kod Sutormana) najvjerojatnije se odigrala 7.10.1042. godine (datum uzet za dan vojske Crne Gore) između Bizanta (trupe iz Drača i susjednih tema, pomognute raškim županom, bosanskim banom i humskim knezom) i Duklje kneza Stefana Vojislava. Okončana je porazom bizantskih snaga (poginulo sedam bizantskih stratega - vojskovođa). Prema podacima Ivana Skilice (11. st.) bizantskog kronicara, od ukupno 60.000 Bizantinaca, poginulo ih je 40.000. Kneževina Duklja stječe neovisnost od Bizanta i širi vlast na Travuniju i Zahumlje. I bizantski kroničar Jovan Zonara (12. st.) opisuje ovu bitku kao "strahotnu pogibelj bizantske vojske". Tom bitkom je okončana i stalna borba oko nadmoćnosti, izmedju Travunije i Duklje.
11. stoljeće
Župa Prapratna župa (današnji Mrkojevići, između Ulcinja i Bara) je primorska župa, a spominje se u opisu događaja nakon Barske bitke i povlačenja bizantskog namjesnika Teofila Erotika preko potoka u tome kraju. Bila je župa u državi Duklji u kojoj se spominje dvor Vojislavljevića. Prema episkopu Mihajlu Davolskom (dodaci Skilicine hronike) pored kotorskog, dukljanski kralj Mihailo je imao dvor i u ovoj župi. U njoj je i sahranjen, u dvorskoj kapeli sv. Andrije.
1089.
(1.1.1089.) potvrda Dukljansko-barske nadbiskupije i mitropolije od strane antipape Klementa III, kome se priklonio kralj Bodin. Antipapa Klement III naziva kralja Bodina "veleslavnim" ("gloriosissimus“) a nadbiskupu barskome poručuje, 8.1.1089.: "Krst također neka nose pred tobom cijelom Dioklićanskom kraljevinom“ ("per omnem regnum Dioclic“). Barska nadbiskupija dobija sufraganstvo nad episkopijama: dukljanskom (barskom), kotorskom, ulcinjskom, svačkom, skadarskom, drivaskom, polatskom, srpskom, bosanskom i travunskom.
1089. Petar, prvi barski nadbiskup
Petar (1064.-1094.) je prvi barski nadbiskup, ustoličen 1089. godine, za vrijeme dukljanskog kralja Bodina. Posrednik je u sporu između kralja Bodina i njegovih rođaka.
1089.
Pvi spomen katedrale Svetog Đorđa, u Baru (prvi spomen: vezano za bulu pape Klementa III, od 8.1.1089.). Kasnija, turska vlast, pretvara je u Sultan Ahmedovu Džamiju, a Crnogorci, nakon osvajanja grada u njoj skladište municiju. Godine 1881 (21/22.1.) grom udara u zdanje i izazvavši eksploziju, ruši ga do temelja.
12. stoljeće
1125. Bitka kod Bara.
Od Bizanta zbačeni kralj Đorđe Vojislavljević,uz pomoc Raške (župana Uroša I) porazio je u bitci kod Bara novog kralja Duklje, Grubešu Vojislavljevića (vladao od 1118-1125) i povratio vlast u državi.
Smrt kralja Duklje, Grubeše Vojislavljevića, u Bici kod Bara (ili je umro ubrzo nakon bitke).
Druga vladavina kralja Ðorda Vojislavljevića, 1125. do 1131. Povratio je vlast u Duklji, uz pomoc Raške, u bitci kod grada Bara. U početku je vlast dijelio s braćom poraženog kralja Grubeše Vojislavljevića: Draghinom i Dragilom.
1172.
Barski nadbiskup je zadranin Grgur Grizogono, od 1172.do 1196. godine. Nadbiskupski plašt je dobio od pape Aleksandra III. Tijekom 1194. bio je svjedok u parnici između templara i manastira sv. Kozme i Damjana. Smatra se autorom "Ljetopisa popa Dukljanina" ("Sclavorum Regnum", odnosno "Barskog rodoslova"). Po osvajanju Zete (Duklje) od strane Raške, papi se tužio na namete novog vladara, Stefana Nemanje. Umro je u Zadru.
1177.
1177. do 1189. (pretpostavka) pisana je kronika "Sclavorum Regnum", poznata kao "Barski rodoslov" i "Ljetopis popa Dukljanina". Glavni predmet djela je Duklja i njeno kraljevstvo, kao i odnosi sa susjedima. Pisana je u vrijeme Radoslava (Gradihne) Vojislavljevića, kneza Duklje i Trebinja i njegovih suvladara, braće Jovana i Vladimira, u razdoblju kada je dubrovačka nadbiskupija i mitropolija obnovila supermaciju nad dukljansko-barskom (od vremena Bodina sa sjedištem u Baru) s čim se u Baru i Zeti nisu mirili. Stoga se u djelu ukazuje na kraljevsku dukljansku tradiciju od starine, i na postojanje autonomne crkvene organizacije (s centrom u Duklji) još u doba pokrštenja pristiglih Slavena. Pretpostavka je da je kroniku napisao barski biskup, Zadranin Grgur Grizogono.
1183. (ili 1184)
Osvajanje Bara od strane velikog srpskog župana, Stefana Nemanje. Protjerivanje bizantske vojne posade iz utvrđenog grada.
Od Bizanta zbačeni kralj Đorđe Vojislavljević,uz pomoc Raške (župana Uroša I) porazio je u bitci kod Bara novog kralja Duklje, Grubešu Vojislavljevića (vladao od 1118-1125) i povratio vlast u državi.
Smrt kralja Duklje, Grubeše Vojislavljevića, u Bici kod Bara (ili je umro ubrzo nakon bitke).
Druga vladavina kralja Ðorda Vojislavljevića, 1125. do 1131. Povratio je vlast u Duklji, uz pomoc Raške, u bitci kod grada Bara. U početku je vlast dijelio s braćom poraženog kralja Grubeše Vojislavljevića: Draghinom i Dragilom.
1172.
Barski nadbiskup je zadranin Grgur Grizogono, od 1172.do 1196. godine. Nadbiskupski plašt je dobio od pape Aleksandra III. Tijekom 1194. bio je svjedok u parnici između templara i manastira sv. Kozme i Damjana. Smatra se autorom "Ljetopisa popa Dukljanina" ("Sclavorum Regnum", odnosno "Barskog rodoslova"). Po osvajanju Zete (Duklje) od strane Raške, papi se tužio na namete novog vladara, Stefana Nemanje. Umro je u Zadru.
1177.
1177. do 1189. (pretpostavka) pisana je kronika "Sclavorum Regnum", poznata kao "Barski rodoslov" i "Ljetopis popa Dukljanina". Glavni predmet djela je Duklja i njeno kraljevstvo, kao i odnosi sa susjedima. Pisana je u vrijeme Radoslava (Gradihne) Vojislavljevića, kneza Duklje i Trebinja i njegovih suvladara, braće Jovana i Vladimira, u razdoblju kada je dubrovačka nadbiskupija i mitropolija obnovila supermaciju nad dukljansko-barskom (od vremena Bodina sa sjedištem u Baru) s čim se u Baru i Zeti nisu mirili. Stoga se u djelu ukazuje na kraljevsku dukljansku tradiciju od starine, i na postojanje autonomne crkvene organizacije (s centrom u Duklji) još u doba pokrštenja pristiglih Slavena. Pretpostavka je da je kroniku napisao barski biskup, Zadranin Grgur Grizogono.
1183. (ili 1184)
Osvajanje Bara od strane velikog srpskog župana, Stefana Nemanje. Protjerivanje bizantske vojne posade iz utvrđenog grada.
13. stoljeće
1248. (oko 1248.)
Srpski vladar, kralj Stefan Uroš I Nemanjić, staje na stranu katoličke nadbiskupije u Baru (čiji je opstanak doveden u pitanje) u njenom sukobu s nadbiskupijom u Dubrovniku. Izbija oružani sukob između srpskog kralja i Dubrovnika (koji je pretrpio velike štete).
1254.
Potpisan je mir između srpskog kralja Stefana Uroša I i Dubrovačke Republike i postepeno se gasi spor između dubrovačke i barske nadbiskupije. Opstanak nadbiskupije u Baru se više ne dovodi u pitanje.
Srpski vladar, kralj Stefan Uroš I Nemanjić, staje na stranu katoličke nadbiskupije u Baru (čiji je opstanak doveden u pitanje) u njenom sukobu s nadbiskupijom u Dubrovniku. Izbija oružani sukob između srpskog kralja i Dubrovnika (koji je pretrpio velike štete).
1254.
Potpisan je mir između srpskog kralja Stefana Uroša I i Dubrovačke Republike i postepeno se gasi spor između dubrovačke i barske nadbiskupije. Opstanak nadbiskupije u Baru se više ne dovodi u pitanje.
14. stoljeće
|
1330.
Prvi spomen Statuta grada Bara. Tekst nije sačuvan. 1360. (nakon 1360.) Nakon Skadra, Bar je u rukama Balšića. 14. stoljeće (krajem stoljeća) Sagrađena kula Tophala, na istoimenom otoku (jugozapadna obala Skadarskog jezera, nasuprot Ostrosa). 15. stoljeće1403.
Veliki vojvoda, Balša III Balšić, gospodar je Zete, od 1403.-1421. godine. Prvo mu je sjedište u Ulcinju, a potom u Baru. Sin je Đurađa II Stracimirovića Balšića i Jelene Balšić (kćeri kneza Lazara Hrebeljanovića). 1405. Ulcinj, Bar i Budva svojevoljno prihvaćaju mletačku vlast. Vojska Balše III za odmazdu pustoši okolicu ovih gradova. 1409. Pri put se spominju Mrkovići (Mrkojevići), kao katun s ratničkom družinom najamnika. 1412. Opsada grada Bara, od strane Balše III. Sklapanje primirja i predaja mletačkog Bara, Ulcinja i Budve - Zeti, od strane Mletačke Republike. 1412. Bar je prijestonica Zete, od 1412. do 1421. godine. 1421. Pad Drivasta, Bara i Ulcinja pod Mlečane, nakon smrti Balše III. 1421. Srpska despotovina osvaja od Mlečana Drivast, Bar, Svetomiholjsku prevlaku i Grbalj. 1423 (15.4.) Na položaj stupa mletački dužd Francesco Foscari. Godine 1426. potvrdit će ugovor s Paštrovićima, iz 1423. godine, kojime ovi prilaze Mletačkoj Republici, kao i Ugovor u Vučitrnu, a kasnije i Smederevski sporazum sa Srpskom despotovinom. U njegovo se vrijeme dogodilo više buna u Grblju, Mlečani su 1443. godine od bosanskog velikog vojvode S. V. Kosače, preoteli grad Bar (držeći ga do 1571. godine), a Crnojevići zavladali Zetom (1451). Abdicirati će pod pritiskom Savjeta desetorice, 1457. godine. 1425. (15.7.) Patricijat grada Bara, na vijeću u crkvi sv. Đorđa, odbija zahtjev namjesnika despota Stefana Lazarevića Masaraka, da se u gradu provode despotovi zakoni. Ističući u prvi plan stari Statut grada Bara, odlučili su da se i dalje ravnaju po njemu, kao i ranije. Bar, Luštica i Drivast su pripali Stefanu Lazareviću. Posjedi obitelji Crnojević su ostali u sastavu Despotovine Srbije. 1427.-1452. Vojvoda Altoman upravlja Zetom iz Bara (od 1427. do 1437.) u ime despota Đurađa Brankovića. Stolovao je i u Drivastu (u vrijeme prodora bosanskog vojvode S. V. Kosače) a zatim u Podgorici (od 1445.-1452. godine). Kotorani mu se 1436. obraćaju kao: "magnifico viro domino Altomano vaivoda in Genta pro illustrissimo domino despoto Rassie". Kasnije, 1454. godine, od strane Kotorana je okarakteriziran kao "vrlo lukav vojvoda sa velikim iskustvom u zetskim prilikama". 1439. Vojvoda Altoman ponovno je postavljen za namjesnika Đurađa Brankovića u Zeti,sa sjedištem u Baru. Zetski vojvoda Altoman nije imao direktnu vlast nad vlastelinskom obitelji Crnojević, koja je, sa širokim ovlastima, bila odgovorna samo srpskom despotu. 1440. Povlačenje srpskog despota Đurađa Brankovića u Zetu (Bar), a zatim u Mletke. Đurađ Branković predlaže mletačkom Senatu da mu ustupi Ulcinj. Jula iste godine se iz Italije preko Dubrovnika vraća u grad Bar, gdje će boraviti devet mjeseci. 1441. (1.8.) Predaja Budve despota Đurađa Brankovića u ruke Mlečana. Njima je predato i paštrovsko utvrđenje, Lastva, a također i Bogdašići, Lješevići, Luštica i sve zemlje Svetomiholjske eparhije. Mlečanima prilaze ratničke družine Mrkojevića i Gradojevića (između Bara i Ulcinja). Pod vlast Kosača u Gornjoj Zeti padaju: trg Podgorica, Medun i Soko (štitarski) kao i za kratko vrijeme, Bar u Donjoj Zeti (20.9.). Raznim poklonima i ustupcima , bosanski vojvoda je nastojao na svojoj strani zadržati zetsku vlastelu (Vukca Nikolića, Nikolu Lješevića, Kalođurđa Đuraševića, Hota Junka) kao i najznačajnije katunske ratničke družine (Bjelopavliće, Mataguže i dr.). 1442. Bar po drugi put, do 1443. pada u ruke velikog bosanskog vojvode Stefana Vukčića Kosače. 1442. (9. mjesec) Opsada grada i bitka za Bar (u rukama bosanskog vojvode Stefana Vukčića Kosače). Od strane Mlečana (snage skadarskog kneza Franceska Kvirina) grad je držan pod opsadom, a u bitci pod njim, odbijene su pridošle snage bosanskog vojvode. Mlečani ne uspijevaju zauzeti sam grad. Stefan Vukčić Kosača ce prije sklapanja mira pred mletačkim Skadrom, opustošiti njegovu okolinu. 1443.(4.6.) Nova bitka za Bar i predaja grada Mlečanima. Oko 80 ljudi bosanskog vojvode Stefana Vukčića Kosače (pod zapovjedništvom Marka Borisa) dva dana se uporno suprostavljalo mletačkim napadima (flota i kopnene snage) i izginulo je dvije trećine boraca. Na kraju se njih 23 predalo u citadeli gradske tvrđave. Uz mletačke propusnice, pušteni su prema Dubrovniku. Bar će biti pod Mlečanima - do pada pod osmansku vlast, 1571. godine. 1447. Sukob patricija i pučana, u mletačkom Baru. 1448. (sredina 7. mjeseca) Bitka za Bar U 6. mjesecu je vojvoda Altoman na čelu vojske Srpske despotovine, u pohodu na Donju Zetu. U sudjelovanju sa snagama despotovog vojvode Stefana Crnojevića, iz Gornje Zete, zauzeti su mletački: Luštica, Bogdašići, Lješevići i solane. Grbalj je priznao despotovu vlast. Bezuspješno opsjedan grad Bar (sredinom 7. mj.) zajedno s Paštrovićima i Crnojevićima. Pobjedi Mlečana (mletački zapovjednik, Danilo Đurić, sa Hvara) najviše doprinijela ratnička družina obližnjeg katuna Mrkojevića (Mrkovića). 1482. Zahtjev Turaka katunu (i nahiji u Skadarskom sandžaku) Mrkojevića za naplatu danka; odmetanje katuna od osmanske vlasti, ali i odbijanje mletačkog Bara da im pruži pomoć. Zbog toga će biti česti sukobi izmedju Mrkojevića i Barana (patricijata). Tek padom mletačkog Bara, 1571. godine, Mrkojevići su bili prinudjeni da redovno isplaćuju danak. 15. stoljeće (kraj 15.stoljeća) Skenderija je naziv za formiranu osmansku skadarsku oblast. Sjedište joj je bilo u Skadru, a obuhvaćala je: Crnojevića Zetu (Crna Gora) oblast Sedmoro brda, trg Podgoricu, gradove Bar i Ulcinj i njihovu okolicu u Donjoj Zeti. Kasnije su pojedini crnogorski mitropoliti u svojim titulama imali naziv "skenderijski" (Rufim II Boljević, vladika Danilo, Petar I Petrović Njegoš). |
Karta Donje (narančasta) i Gornje Zete (zelena)
Autor: Bratislav Tabaš; Wikipedja Donja Zeta
Donja i Gornja Zeta se u suvremenim izvorima počinju razlikovati pred kraj 14. stoljeća, kao posljedica širenja imena Zete. Kao ni Gornja, ni Donja Zeta nije bila isključivo planinska ili ravničarska. Donja je zauzimala predje između Skadarskog jezera i Jadranskog mora , sa današnjom Krajinom (južna obala jezera) i planinama Sutorman i Rumija. Granica je bila i duž toka rijeke Bojane, od Skadarskog jezera do mora. Donjoj Zeti pripada primorje od ušća Bojane do Bokokotorskog zaliva (ne računajući grad Kotor i bližu okolinu) a samim tim i predjeli dukljanskih župa na jadranskoj obali (Oblik, Kukova i Grbalj). U nju su, od značajnijih mjesta, spadali i utvrđeni gradovi: Bar, Ulcinj i Budva. Granica između dvije Zete ne može se precizno povući, ali se mogu odrediti planinska područja gdje su se susretale. LITERATURA Grupa autora: Istorija Crne Gore — II knjiga (I tom). Redakcija za istoriju Crne Gore. Titograd, 1970. 
Bitka za Bar, 1488. godine
Pokušaj osvajanja grada Bara: : 1. Altoman i 2. Stefanica Crnojević (vojvode Đurađa Brankovića); 3. Paštovići (većina) na strani srpskog despota Đurađa; 4. Plaćena ratnička družina Mrkojevići (najviše su doprinjeli pobjedi Mlečana, sredinom jula 1448.); 5. Mletačka teritorija. Autor: Bratislav Tabaš; Wikipedija |
19. stoljeće
|
Opis Primorske nahije iz 1895. godine Kako je opisana u djelu: ZEMLjOPIS KNjAŽEVINE CRNE GORE - Đuro Popović i Jovan Roganović. Cetinje, 1895. Primorska nahija stare Crne Gore se zvala Primorska oblast Granica Ova nahija zauzima najjužniji dio Crne Gore i graniči: sa sjevera Crmničkom nahijom, sa istoka Skadarskim Blatom; sa juga rijekom Bojanom, koja je razdvaja od Albanije, a sa zapada Jadranskijem morem. Plemena Ova se nahija ne dijeli na plemena, kao ostale nahije, već na dva okruga: Ulcinjski okrug od rijeke Bojane do planine Možure i Barski okrug, od Možure do Sutormana. Planine Najveće su planine u ovoj nahiji: Rumija, koja je visoka 1594 metra, Lisin,[*] Sutorman i Možura; a brda su Brivska gora i Bijela gora. Ravnice U ovoj nahiji najveće su ravnice: Ulcinjsko polje, koje se nalazi uz rijeku Bojanu; Barsko i Mrkojevićsko. Vode Ovu nahiju obuhvata sa zapadne strane Jadransko more a sa istočne Skadarsko jezero. Rijeke su joj: Bojana, koja izvire iz Skadarskoga jezera, a uvire u Jadransko more; Međureč, izvire ispod Lisina, protiče kroz jezero Šas i uvire u rijeku Bojanu; Bunar izvire ispod Rumije a teče ispod Bara i Željeznica izvire ispod Sutormana a obije utiču u Jadransko more. Jezera su Zogaj i Šas. Kako je Ulcinjsko polje podvodno, to je od Ulcinjskoga blata do mora načinjen kanal kojim voda otiče, te se polje unekoliko isušuje. Pristaništa Ova nahija ima na moru četiri pristaništa: Bar, Ulcinj, Valdinos i Sveti Nikola. Putevi Ovu nahiju veže sa Crmničkom kolski put od Bara do Vira, a vodom se preko mora može ploviti od Bara do Ulcinja. Jadransko more spaja Crnu Goru sa ostalim svijetom. Poznata mjesta Najveća varoš u ovoj nahiji jest Ulcinj u Ulcinjskom okrugu, nalazi se na obali Jadranskoga mora i ima oko pet hiljada stanovnika. U njemu su stanovali najstariji srpski vladari župani, a poslije njih Nemanjići i Balšići. U Ulcinju se nalazi Knjažev dvorac Ratislava, dvije pravoslavne crkve, jedna je zadužbina knjaza Nikole I, podignuta za spomen poginulim Srbima u ratu 1876. godine; jedna rimokatolička, devet džamija; ovdje je uprava cijele nahije, okružni sud, varoški sud, opština, pomorska uprava, osnovna škola, mejtep vjerska muhamedanska škola, pošta i telegraf i najzgodnije na obali Jadranskoga mora kupatilo. Druga je varoš u ovoj nahiji Bar, koji se nalazi u barskome okrugu, blizu mora na rijeci Bunaru ispod planine Rumije sa tvrđavom. Ima oko četiri hiljade stanovnika. Na samoj morskoj obali nalazi se knjažev dvorac Topolica i to blizu rijeke Željeznice. U Baru ima nekoliko pravoslavnijeh crkava, džamija i rimokatolički manastir sa nadbiskupom, osnovna škola muška i ženska, mejtep, okružni sud, varoška uprava, opština, pomorska uprava, pošta i telegraf. Nedaleko od Bara, u selu Zupcima nalazi se muška osnovna škola. U ovoj nahiji znatna su još mjesta: Volujica blizu Bara, sa koje je naša vojska, predvođena Knjazom Nikolom I, odbila tursko ratno brodovlje sa Jadranskoga mora prilikom osvojenja Bara 1877. godine. Salč ima svoju osnovnu školu, nalazi se blizu Ulcinja, znatan je, što je u njemu ljetovao ponekad veliki i slavni srpski vladar car Dušan, Mrkojevići, u kojima su Srbi muhamedanske vjere sačuvali od starog doba krst koga, zajedno sa pravoslavnom i rimokatoličkom braćom Srbima, nose svake godine na Rumiju o Trojičinu danu. Ovdje postoji i osnovna škola.[**] Podneblje U ovoj je nahiji podneblje sasvim blago i toplo, snijega malo kad pada, samo što ponekad duvaju sa zapada jaki vjetrovi s mora. Gaje se sve domaće životinje, ima: goveda, ovce, koze, konjčad, svinje i dr. U planinama od divljači ima: vukova, zečeva, kunica i drugijeh, a od pernate životinje: grlica, divljijeh kokošaka, pataka i prepelica. Gore su obrasle raznim šumskim drvećem, kao: dubom, jasenom, cerom, lovorikom, zelenikom i dr., a od usjeva se većinom siju: pšenica i kukuruz, a sadi se krtola i razno povrće. Voća se svakovrsnog može naći a najviše ima maslina, od kojih se dobija mnogo ulja; a to i jest glavni predmet ove nahije u trgovini. Stanovništvo U ovoj se nahiji narod zanima zemljoradnjom, trgovinom, stočarstvom, ribolovom, moreplovstvom, a u nekoliko i zanatima. Stanovništvu bi bilo sasvim olakšano življenje, pošto imaju sve dobre pogodbe podneblja i zemljišta, da se time umije koristiti kako treba, i više truda da polažu. Stanovnici ove nahije po narodnosti su Srbi od tri vjere: neki su pravoslavne, neki rimokatoličke, a neki muhamedanske. |
Tradicionalna gastronomija
Crmnica je postojbina vranca i najpoznatiji vinogradarski kraj, s najdužom tradicijom u proizvodnji vina u Crnoj Gori. Brojni su zasadi vinograda u selima uz Skadarsko jezero i na padinama Sutormana, Sozine, Rumije i drugih barskih planina. Lokalne vinarije imaju dugu porodičnu tradiciju u proizvodnji vranca - autohtone crnogorske sorte vina. Čokoti vranca se sade na specifičnim terenima stepenastih terasa i protežu se od 270 m do 700 m N.V.
U selima na području Skadarskog jezera tradicija proizvodnje vina stara je preko 500 godina. U autentičnom ambijentu nalaze se vinarije u kojima posjetitelji mogu degustirati vrhunska vina i specijalitete lokalne kuhinje, upoznati običaje, uživati u prirodnim ljepotama i kulturno-povijesnim spomenicima.
IZV: TO BAR
U selima na području Skadarskog jezera tradicija proizvodnje vina stara je preko 500 godina. U autentičnom ambijentu nalaze se vinarije u kojima posjetitelji mogu degustirati vrhunska vina i specijalitete lokalne kuhinje, upoznati običaje, uživati u prirodnim ljepotama i kulturno-povijesnim spomenicima.
IZV: TO BAR
PRIČE IZ PLANINE
Legende o Vladimirovom krstu i ljubavi Vladimira i Kosare
|
Prema predaji, na vrhu Rumije postojala je crkva Svete Trojice, koju je bio izgradio prvi dukljanski knez Vladimir, a srušili su je Turci. Od tada je ostao običaj da vjernici sve tri glavne vjeroispovijesti svake godine, na dan Sv. Trojice, iznose Vladimirov krst (križ) na vrh Rumije, na mjesto gdje se, po predaji, nalazila crkva. U narodu postoji običaj da sudionici procesije (litije) ponesu sa sobom po jedan kamen, jer po predaji - crkva će se sama obnoviti kada bude dovoljno kamenja.
Sveti Vladimir (ćir. Свети Владимир; alb. Shën Jon Vlladimirit), poznat i kao Sveti Jovan Vladimir i Sveti Vladimir Dukljanski, je dukljanski i srpski knez, svetac kanoniziran u okviru Srpske pravoslavne crkve, poštivan među pravoslavnima širom Balkana, ali i muslimanima i katolicima u Crnoj Gori. Uz to, Sv. Vladimir je još prije konca 12. vijeka u katoličkoj Dukljanskoj crkvi (Barska nadbiskupija) bio smatran blaženim. Relikvije (moći/mošti) Sv. Vladimira se sada nalaze u Tirani pod zaštitom autokefalne Albanske pravoslavne crkve.
ŽIVOT
Pretpostavlja se da je Vladimir rođen oko 970. godine. Na samom koncu 10. stoljeća Vladimir je bio de jure vladar Duklje, koja se tada prostirala od Boke kotorske do rijeke Bojane, s prijestolnicom u Skadarskoj krajini (Ostros). U složenim vanjskopolitičkim uvjetima, tadašnjeg dugotrajnog sukoba između Bizanta i makedonskog Samuilovog carstva, Vladimir je bezuspješno pokušao napraviti sporazum s Bizantom protiv cara Samuila, što je izazvalo Samouilov bijes, pa je 997. poslao vojsku na Duklju. Do sukoba je došlo na rijeci Bojani i dukljanska je vojska bila poražena. Vladimir je zarobljen i odveden u Samuilov dvor na Prespi (Makedonija). Samuilova kćer, lijepa princeza Kosara, obratila se ocu za milost. Ona se zaljubila u dukljanskoga kneza i uz Samuilovu suglasnost su se Vladimir i Kosara ubrzo vjenčali, a Samuil je svog novopečenog zeta vratio na dukljanski prijestol. Vladimir se vratio u Duklju kao Samuilov vazal. No, nakon Samuilove smrti 1014. godine, novi makedonski vladar Jovan Vladislav, koji je 1015. nasilno oteo vlast direktnom Samuilovu nasljedniku caru Gavrilu Radomiru, odlučio je ukloniti Vladimira, bojeći se za svoj vladavinu. "Vladislav je hitno poslao glasnike za Vladimira. Ali, Kosara ga nije pustila, već se spremala da sama ode k Vladislavu, govoreći: "Ako hoće, neka pogubi mene, samo da se tebi što ne desi“. Odlično su je primili, ali u tome je i bilo lukavstvo. Vladislav je pozvao Vladimira u Prespu, a kao garanciju da mu se neće ništa desiti poslao je Vladimiru križ nad kojim se zakleo u svoju miroljubivost.
Tada je Vladislav pozvao dvojicu episkopa i jednog pustinjaka i, pretvaravši se pred njima, kao da ništa loše ne zamišlja, predao im je krst od drveta. I poslao ih k Vladimiru, kako bi ga ubijedili da dođe k njemu. Oni su se, stigavši kod Vladimira, pozdravili s njime i pozivajući ga da ide s njima, zakleli se da mu neće ništa biti učinjeno. Primivši krst od njih, Vladimir je pao pred krst na koljena, pomolio se, poljubio ga i, stavivši krst pod pazuho, krenuo je k imperatoru uzevši u pratnju nekoliko ljudi. I Vladimir je došao u Prespu. No, car Vladislav je pogazio obećanje i dao je pogubiti Vladimira 22.5.1016., sječom glave. Na dukljanskom prijestolju ga je zamijenio Vojislav, utemeljitelj crnogorske dinastije Vojislavljevića. Vladimir je bio stric ili brat od strica Vojislavu.
Car mu je, međutim, pripremio zasjedu, s namjerom da ga na putu ubiju i da niko ne sazna da je to urađeno po njegovoj zapovijedi. Ali ljudi kojima je to bilo naručeno nisu ispunili naređenje. Vidjevši Vladimira živa, car se razgnjevio. Vladimir je, čim je stigao, pošao u crkvu da se pomoli. Za njim su upućene ubojice. Još dok se molio Bogu, opkolili su ga vojnici, a on – dosjetivši se o čemu se radi, pozvao je onu dvojicu episkopa i pustinjaka, koji su se nalazili tu i upitao ih: "Što je ovo, gospodo? Što ste uradili? Zašto ste me tako obmanuli? Zbog čega moram umrijeti nevin? Zar nisam ovamo došao na vaš zahtjev, na vaše riječi i zakletvu?“ Uskoro je grob mučenika počeo da stvarati čuda. Prepavši ih se, makedonski car je dozvolio pokojnikovoj ženi, Kosari, da uzme njegovo tijelo i sahrani ga gdje želi. Ona ga je uzela, zajedno s krstom, i prenijela u mjesto koje se naziva Krajina, gdje je bio njegov dvorac, i tu ga položila u crkvu Sv. Marije. Nedugo nakon svoje smrti knez Vladimir je proglašen svecem.
Vladislav je na prijevaru ubio kneza Vladimira, Odsječena mu je glava ispred jedne makedonske crkve u Prespi. Pavle Rovinski je to zabilježio ovako: Ljetopis popa Dukljanina (glava XXXVI.) izvješćuje što se zbilo nakon Vladimirove pogibije KANONIZACIJA
Godine 1019. prenijete su Vladimirove mošti u samostan Sv.Marije Krajinske (Prečista Krajinska), na sjevernim padinama planine Rumije, iznad Skadarskoga jezera. Pop Dukljanin opisuje Vladimira na mrtvačkom odru: Vladimirove mošti bijahu čudotvorne i on biva proglašen za sveca. Kanonizirao ga je Carigradski patrijarhat, no, povijesni izvori svjedoče i da je u katoličkoj Dukljanskoj crkvi, za vrijeme prvotne dinastije Vojislavljevića, također bio smatran blaženim. Crkveni životopis, Žitje Sv.Vladimira, napisano je u 12. stojeću. Mošti Sv.Vladimira su 1215. prenijete iz samostana Sv.Marije Krajinske u Elbasan (Albanija).
Albanski je plemić Karlo Topija 1381. godine obnovio crkvu Svetog Jovana (Svetog Ivana Krstitelja) u Elbasanu kamo su pohranjene svečeve mošti. Od toga se razdoblja Sv.Vladimir spominje i kao Sv. Jovan Vladimir - obojici svetaca su odrubljene glave. Sv. Vladimir se na ikonama, ikonostasima i freskama uvijek prikazuje kako u lijevoj ruci drži odrubljenu glavu a u desnoj križ. Ktitorski zapisi na crkvi Sv. Jovana u Elbasanu su na tri jezika - slavenskom, grčkom i latinskom. Arhiepiskop Kozma iz Drača (Albanija) prvi je tiskao 1690. u Veneciji žitje Sv. Vladimira na crkvenoslavenskom i grčkom jeziku. Mošti Sv.Vladimira su do 1995. bile u crkvi u Elbasanu a od tada u Sabornoj crkvi u Tirani, gdje je sjedište autokefalne Albanske pravoslavne crkve. KRST (KRIŽ) SV. VLADIMIRA
Takozvani Krst svetog Vladinira, križ je od tisova drveta, dužine 45 cm, širine 38 cm i debljine 2,5 cm, okovan u srebro, vjerojatno u 16. stoljeću u Veneciji. Čuva se u pravoslavnoj obitelji Androvića, u selu Velji Mikulići, u općini Bar. Vjeruje se kako je to križ nad kojim se makedonski car Vladislav vjerolomno zakleo da dukljanskom knezu Vladimiru neće napraviti nikakva zla ako dođe u njegov dvor na Prespi. |
Sveti Vladimir i njegov krst
RTCG, TV Arhiv: Emisija TV Titograd iz 1990. godine. Autor teksta i urednik emisije Milovan Radojević. Istoričar Dragana Janković. Arheolog Omer Peročević. Tekst čitali Duško Danilović i Branislav Vuković. Lik Kosare Vjera Mujović. Producent Rukija Dedivanović. Snimatelj Savo Jovanović. Reditelj Smail Divanović Slado. Legenda o ljubavi Vladimira i Kosare
Nakon što je u ratu s makedonskim carem Samuilom 997. god, knez Vladimir bio zarobljen i odveden u tamnicu u Prespi, u lijepog dukljanskog kneza zaljubila se kćer cara Samuila, Teodora (Kosara): on joj se učini slađi od meda i saća i kaza ocu da će skočiti u jezero ako je ne da za Vladimira. Ubrzo su se vjenčali i živjeli u dvorcu, nedaleko od manastira Prečista krajinska na Skadarskom jezeru. Cara Samuila nakon smrti naslijeđuje Vladislav, koji ubrzo poziva kneza Vladimira da ga posjeti u Prespu, a kao znak da mu se ništa neće dogoditi, šalje mu zlatni križ. Znajući da je Vladislav prevrtljiv, knez Vladimir zatraži da mu pošalje drveni križ, jer na njemu je Spasitelj razapet. Vladislav uputi tri monaha s drvenim križem, ali čim je Vladimir došao u Prespu, bio je ubijen na vratima crkve. U trenutku pogubljenja imao je drveni križ u rukama i s njim je i sahranjen u Prespi. Vladimirova žena Kosara je njegovo tijelo prenijela u manastir Prečista krajinska, zamonašila se i, po njenoj želji, sahranjena je pokraj kneza. 
Knjiga poezije
Ljubomir Mudreša: Vladimir i kosara i Pjesme iz Bara. JP Kulturni centar Bar. Bar, 2016. PDF Legenda o Vladimiru i Kosari (Ljetopis sveštenika Dukljanskog)
Proizvodnja: RTCG; Datum objavljivanja: 4.1.2018. Opis videa: Prica o tragicnoj ljubavi izmedu kneza Vladimira i princeze Kosare, isprepletana istinitim I mitskim dogadjajima,nastala je mnogo vjekova prije cuvene Šekspirove drame. U ratu sa makedonskim carem Samuilom 997. godine knez Vladimir je zarobljen i odveden u tamnicu u grad Prespu. Po obicaju careva cerka Kosara je prala noge tamnicarima I tom prilikom je ugledala kneza koji joj se ucini “sladi od meda I saca”I kaza ocu da ce skociti u jezero ako je ne uda za Vladimira. Ubrzo se i vjencavaju i žive u dvorcu u blizini manstira Precista krajinska na Skadarskom jezeru. Nakon smrti cara Samuila na presto dolazi njegov bratanic Vladislav. Novi car poziva kneza Vladimira da ga posjeti u Prespu. Znajuci da je Vladislav prevrtljiv knez zatraži da mu pošalje drveni krst jer je “na njmu Spasitelj razapet” kao znak da mu se ništa nece dogoditi. Vladislav uputi tri monaha sa drvenim krstom ali cim je knez docao u Prespu bio je ubijen na vratima crkve.U trenutku pogubljenja imao je drveni krst u rukama I sa njim je sahranjen.Vladimirova žena Kosara je prenijela njegovo tijelo u manastir Precista Krajinska I zamonašila se.Posle smrti je po svojoj želji sahranjena pokraj nogu kneza.Knez Vladimir zbog svog bogougodnog I hrišcanskog života je proglacen za sveca. Zanimljivosti
Nakon rušenja Crkve Sv. Marije u Krajini pronađen je krst, koji se već stoljećima nalazi u posjedu bratstva Andrović iz Velikih Mikića, a mjesto gdje se čuva znaju samo dva najstarija člana obitelji. Osim na barsko-ulcinjsko-skadarsko-rumijskom području, štovanje svetitelja, Sv.Vladimira, bilo je prisutno i u dijelovima suvremene Hrvatske, u Dubrovniku i Dalmaciji. Hrvatski književnik Andrija Kačić Miošić u svome je poznatom djelu "Razgovori ugodni naroda slovinskog" iz 1756. unio "Pismu od Kralja Vladimira". |
Rumija (1593 m)
POVIJESNI ČLANAK
Stjepan Urban, Zagreb
Hrvatski planinar, Glasilo HPD-a. Broj 6, 1935. godina
Rumija je najviši vrh u planinskom lancu, koji se diže kao pregrada između Barskoga Zaljeva i Skadarskoga Jezera. Vrlo nepovoljne prometne veze učinile su, da je ova zaista lijepa planina još udaljenija i teže pristupačna planinarima. Sresko mjesto Bar ne može za sada pružiti posjetiocu one udobnosti, koju savremeni turista traži. Zato i ostaju tolike zanimljivosti, koje se ovdje nalaze, širim turističkim krugovima sasvim nepoznate. Stari i historijski Bar, okružen šumama masline i gajevima naranče, daje posjetiocu dojam mjesta, koje propada. Tu je sjedište historijske katoličke biskupije i srpske primasije, koja danas broji samo nekoliko desetakaka tisuća vjernika. Stara razrušena gradina, a nekada ogromna turska tvrđava, diže se iznad mjesta. Tamo pak porušena džamija upotpunjuje sliku prošlih vremena. Stanovništvo je podijeljeno na tri vjeroispovijesti: katoličku, pravoslavnu i muslimansku. Kraj obale morske razvija se novi Bar. Talijanski kapital, koji je još prije rata pokušao s ekspanzijom na Balkan, podigao je ovdje naselje, koje čini utisak još neuređene radničke kolonije. Ali ta čitava ekspanzija završila je s otprilike 40 km željezničke pruge od Bara do Virpazara na Skadarskome Jezeru.
Prirodni uvjeti za razvitak Bara kao turističkog mjesta nijesu naročito povoljni uza sve historijske i prirodne znamenitosti. Stari je Bar odviše udaljen od mora, a novi se Bar nalazi na pjeskovitom naplavnom polju, na kome se ne može razvijati viša vegetacija. Čitavo je Barsko Polje postalo nanosom gorskih potoka i bujica, koje utječu sa Rumije u Barski Zaljev. Zato je u Barskom Zaljevu more redovito mutno. Bolje uvjete od Bara — da postane posjećivano kupalište — ima Sutomore, malo primorsko selo, 8 km sjevernije od novoga Bara. Tu je šuma sa gustom hladovinom, izvor voda, kilometar dugačka plaža sa prekrasnim finim šljunkom, čisto i bistro more, potok, koji ne presušuje. Blizu je Bar i Rumija, kamo mogu posjetioci na izlete.
Od Bara do Virpazara
Rumija se uzdiže impozantno nad Barom i daje čitavom kraju veličanstvenu pozadinu. Kraj glavice Rumije stoji kao njezin brat Lisin ili Lesinj. iako je taj vrh 213 m niži od Rumije, iz Bara se čini, da je čak i viši, jer stoji bliže. Redovito se na Rumiju polazi preko sela Mikulića, koje se stisnulo pod samom glavicom Rumije u visokoj dugodolini između Rumije i Lisina. Ja sam odlučio, da se popnem na Rumiju od strane Skadarskoga Jezera. Vicinalna željeznica od Bara do Virpazara trebala je da me prebaci na Skadarske Jezero. Vožnju ovom željeznicom shvatio sam kao interesantni turistički doživljaj. Domaći se svijet vozi vrlo malo ovom željeznicom (radi visoke vozne cijene). Ona saobraća samo jedanput dnevno: u jutro polazi iz Bara, a po podne se vraća. Samo jedan putnički vagon i poštanska kola sa lokomotivom čine cijelu kompoziciju vlaka. Putnički vagon ima dva odjela: Odio I. i odio II. razreda. Jedini putnici bili smo moj brat, ja i dva zabludjela zagrebačka sveučilištarca. Taj dan je vlak imao neobično mnogo putnika, jer kojiput vozi sasvim prazan. Čim vlak prođe kroz Barsko Polje, počinje se pruga naglo uspinjati brzim zavojima. Slike se pred našim očima mijenjaju filmskom brzinom. Krš je ovdje vanredno bogat u stvaranju oblika. Već kod mjesta Zube i, poviše Barskog Polja, počinje šuma hrasta medunca (Quercus lanuginosa). Ta šuma, karakteristična inače za ove krajeve, vrlo je lijepo razvita na cijeloj Rumiji, osim najviših vrhova. Ali ta šuma ima dva štetnika, koji je strahovito uništavaju: jedno je parazitska gljivica nazvana pepel- nica (Microsphaera alphitoides), a drugo su gusjenice leptira gubara hrastovog (Liparis dispar). Nikada još nijesam vidio hra- stove šume tako strahovito napadnute od pepelnice, kao ovdje. Kao da je mraz posuo hrastovo lišće, tako se je bijelilo. Doznao sam, da su u proljeće gubarove gusjenice do kraja uništile mlado lišće. Kad su hrastovi potjerali novo lišće, napala ih je pepelnica. Ako to potraje još koju godinu, dogodit će se, da će jednoga proljeća prestati ove šume da listaju, pa će i u ovom kraju prevladati goli krš.
Stjepan Urban, Zagreb
Hrvatski planinar, Glasilo HPD-a. Broj 6, 1935. godina
Rumija je najviši vrh u planinskom lancu, koji se diže kao pregrada između Barskoga Zaljeva i Skadarskoga Jezera. Vrlo nepovoljne prometne veze učinile su, da je ova zaista lijepa planina još udaljenija i teže pristupačna planinarima. Sresko mjesto Bar ne može za sada pružiti posjetiocu one udobnosti, koju savremeni turista traži. Zato i ostaju tolike zanimljivosti, koje se ovdje nalaze, širim turističkim krugovima sasvim nepoznate. Stari i historijski Bar, okružen šumama masline i gajevima naranče, daje posjetiocu dojam mjesta, koje propada. Tu je sjedište historijske katoličke biskupije i srpske primasije, koja danas broji samo nekoliko desetakaka tisuća vjernika. Stara razrušena gradina, a nekada ogromna turska tvrđava, diže se iznad mjesta. Tamo pak porušena džamija upotpunjuje sliku prošlih vremena. Stanovništvo je podijeljeno na tri vjeroispovijesti: katoličku, pravoslavnu i muslimansku. Kraj obale morske razvija se novi Bar. Talijanski kapital, koji je još prije rata pokušao s ekspanzijom na Balkan, podigao je ovdje naselje, koje čini utisak još neuređene radničke kolonije. Ali ta čitava ekspanzija završila je s otprilike 40 km željezničke pruge od Bara do Virpazara na Skadarskome Jezeru.
Prirodni uvjeti za razvitak Bara kao turističkog mjesta nijesu naročito povoljni uza sve historijske i prirodne znamenitosti. Stari je Bar odviše udaljen od mora, a novi se Bar nalazi na pjeskovitom naplavnom polju, na kome se ne može razvijati viša vegetacija. Čitavo je Barsko Polje postalo nanosom gorskih potoka i bujica, koje utječu sa Rumije u Barski Zaljev. Zato je u Barskom Zaljevu more redovito mutno. Bolje uvjete od Bara — da postane posjećivano kupalište — ima Sutomore, malo primorsko selo, 8 km sjevernije od novoga Bara. Tu je šuma sa gustom hladovinom, izvor voda, kilometar dugačka plaža sa prekrasnim finim šljunkom, čisto i bistro more, potok, koji ne presušuje. Blizu je Bar i Rumija, kamo mogu posjetioci na izlete.
Od Bara do Virpazara
Rumija se uzdiže impozantno nad Barom i daje čitavom kraju veličanstvenu pozadinu. Kraj glavice Rumije stoji kao njezin brat Lisin ili Lesinj. iako je taj vrh 213 m niži od Rumije, iz Bara se čini, da je čak i viši, jer stoji bliže. Redovito se na Rumiju polazi preko sela Mikulića, koje se stisnulo pod samom glavicom Rumije u visokoj dugodolini između Rumije i Lisina. Ja sam odlučio, da se popnem na Rumiju od strane Skadarskoga Jezera. Vicinalna željeznica od Bara do Virpazara trebala je da me prebaci na Skadarske Jezero. Vožnju ovom željeznicom shvatio sam kao interesantni turistički doživljaj. Domaći se svijet vozi vrlo malo ovom željeznicom (radi visoke vozne cijene). Ona saobraća samo jedanput dnevno: u jutro polazi iz Bara, a po podne se vraća. Samo jedan putnički vagon i poštanska kola sa lokomotivom čine cijelu kompoziciju vlaka. Putnički vagon ima dva odjela: Odio I. i odio II. razreda. Jedini putnici bili smo moj brat, ja i dva zabludjela zagrebačka sveučilištarca. Taj dan je vlak imao neobično mnogo putnika, jer kojiput vozi sasvim prazan. Čim vlak prođe kroz Barsko Polje, počinje se pruga naglo uspinjati brzim zavojima. Slike se pred našim očima mijenjaju filmskom brzinom. Krš je ovdje vanredno bogat u stvaranju oblika. Već kod mjesta Zube i, poviše Barskog Polja, počinje šuma hrasta medunca (Quercus lanuginosa). Ta šuma, karakteristična inače za ove krajeve, vrlo je lijepo razvita na cijeloj Rumiji, osim najviših vrhova. Ali ta šuma ima dva štetnika, koji je strahovito uništavaju: jedno je parazitska gljivica nazvana pepel- nica (Microsphaera alphitoides), a drugo su gusjenice leptira gubara hrastovog (Liparis dispar). Nikada još nijesam vidio hra- stove šume tako strahovito napadnute od pepelnice, kao ovdje. Kao da je mraz posuo hrastovo lišće, tako se je bijelilo. Doznao sam, da su u proljeće gubarove gusjenice do kraja uništile mlado lišće. Kad su hrastovi potjerali novo lišće, napala ih je pepelnica. Ako to potraje još koju godinu, dogodit će se, da će jednoga proljeća prestati ove šume da listaju, pa će i u ovom kraju prevladati goli krš.
Pogled na Bar i Rumiju
Foto: Lj. Urban |
Na uzvisinama i strmim stijenama dižu se razrušene turske stra- žarnice (karaule). Pruga vijuga kao zmija, a vlak neprestano nadvisuje stražarnice, koje su bile nad nama. Zaustavljamo se na stanicama Tuđemile i Sutorman. Vidici prema moru su sve širi i ljepši, a okomite stijene Rumije, koja se uzdiže na jugoistoku, zaokuplja sve više moju pažnju. Nigdje na stanici ne dospijem da fotografiram Rumiju, jer vlak brzo polazi. Sutorman je najviša stanica na cijeloj pruzi. Tu uzima lokomotiva vodu, ali i to traje kratko, pa nas odmah poveze u tunel. Izašavši iz tunela badava čekamo, da će nam puknuti vidik na Skadarsko Jezero. Pred nama je samo krško polje, a mi lagano silazimo. Vožnja postaje dosadna. Pruga se sve više oteže. Tako smo jedva dočekali Virpazar.
Virpazar mi je izazvao dojam uređenog mjestanca: sve je prilično čisto, ali nekako mrtvo. Na prostranom trgu prodaju djeca lubenice, oko trga se smjestilo nekoliko kuća. Tu je odmah željeznička stanica i pristanište parobroda. Uski rukav Skadarskog Jezera dolazi u samo mjesto pa izgleda kao blatna močvara. Nekoliko vrbi u tom rukavu raširilo je svoje korijenje poput kalifornijskih mangrova. |
Vožnja Skadarskim Jezerom
Bilo je vrijeme polaska parobroda, pa smo požurili s ručkom, da ne zakasnimo. Na pristaništu je stajala poput korita plitka i široka parna lađa Skenderbeg. Momčad je tek počela da u košarama unosi ugljen u lađu. Bila je vrućina, pa im se nije dalo raditi. Meni se na svu sreću nije nikuda žurilo, ali sam ih ipak jedva gledao kako se muče noseći napola prazne košare ugljena u lađu. Plitki i blatni rukav Skadarskog Jezera, na kome je pristanište parobroda, obrašten je vodenim biljem. Konačno smo smjeli ući u lađu. Jedva dočekasmo da je krenula. Lađa je vozila oprezno i lagano, obilazeći pličine. Skadarsko Jezero je vrlo plitko i zato je gotovo cijelo obrašteno vodenim biljem, naročito vodenim orahom (Trapa na- tans). Voda mu je vrlo topla. Putnika je bilo vrlo malo. Nekoliko Albanaca se vozilo u Skadar. Stali smo usred jezera, daleko od obale. Pristupio je čamac i iskrcao nekoliko putnika. Po tom sam znao, da je tu neka stanica. Daleko na obali stajali su neki ljudi. Kore od lubenica plivale su po mutnoj vodi, pa smo brat i ja smatrali, da ne ćemo nagrditi ljepotu prirode, ako i mi bacimo kore od naše lubenice u vodu. Kad smo prešli najplići dio jezera, lađa se je stala primicati južnoj obali. Vožnja je bivala interesantnija. Kod Šestana je obala donekle razvedena: otočići i zaljevi. Na obali šume i gore, a iza svih njih i iznad svih njih moj cilj — Rumija. Kad smo došli do pristaništa za L i v a r e, iskrcali smo se brat i ja u truli čamac napunjen vodom. Vozari su čudno gledali, što tu ima osim poštara još i putnika. Na obali sam se oprostio sa svojim bratom, koji je morao po svojoj službi obaći neka sela, u kojima se pojavila svinjska kuga, a ja sam s poštarom pošao u Livare.
Krajina
Čim sam ostavio Skadarsko Jezero i počeo se uspinjati strmom krškom stazom uz brdo, osjetio sam odmah više života u sebi. Iza nekih sto metara uspona, kad me znoj već dobro promočio, zastao sam. S visine je Skadarsko Jezero mnogo simpatičnije. Boja jezera je akvamarinska, na njemu čitave livade vodenoga bilja. Razvedena obala i otočići oživljuju sve to još i više. U daljini, na istoku, u maglici se razabiru obrisi Skadra. Rumeni sjaj sunca daje razvedenom kršu osobitu ljepotu; ,prema istoku (padaju dugačke sjene, tako da je u vidicima osobita plastika. Uspevši se nekih 300 metara dolazimo na prostrano i plodno polje. Tu počinje i šuma
hrasta medunca. Na kraju polja smjestilo se gorsko selo Livari. Livari su sijelo krajinske općine, tu je rimokatolička župna crkva.
Dobra večer! pozdravim staricu, koja nam je dolazila u susret.
i»Mirë se jeni«, odgovori mi ona u svome jeziku. Kad je vidjela, da je ne razumijem, potapša me prijazno po leđima. Da mi poštar i nije protumačio, da mi je rekla »dobra ti sreća«, ja bih to po njezinom vladanju razumio.
Predsjednik općine zauzeo se vrlo brižljivo za mene i ishodio mi je, da sam smio prenoćiti u najciviliziranijoj kući u selu, u kojoj ne stanuju civili, nego oružnici. U razgovoru su mi gg. oružnici priznali, da sam izabrao najbolji put za uspon na Rumiju. Istim pute- vima idu i oni kad patroliraju u planini.
Livari su zabačeno i teško pristupačno mjesto. Tek se ljetos počeo graditi put, koji će ovo gorsko selo spajati sa Virpazarom. Inače je jedina blagodat, da ih visina štiti od malarije, koja vlada oko Skadarskog Jezera.
Uspon na Rumiju
Rano ujutro pošao sam iz Livara do Briska. Tu sam bio na visini od 400 m. Putem sam se začudio, da sam na kršu nalazio mnoge kestenove, dok je poznato, da kesten ne voli vapnenačku podlogu, nego silikatnu. Od Briska sam se počeo uspinjati direktno na Rumiju, U karti, koju sam sobom uzeo, nije bio označen nikakav put, ali sam znao, da mora neki put biti, jer su u ovom pravcu na visini od 800 m označeni pastirski stanovi i voda. Iza malo traženja našao sam usku stazicu. Uspon je bio isprva lagan. Tu i tamo kamenjem ograđena polja, šume nigdje. Iza uspona od sat i po, počeo sam osjećati i glad i žeđu. Izgubio sam i usku stazicu, kojom sam pošao. Izvadim kartu austrijskog vojno-geografskog instituta, ne bih li se snašao gdje sam. Opazio sam, da mnogi detalji u kartu nisu unešeni, ali ono što je unešeno, unešeno je točno. Uspjelo mi je vizirajući preko karte na pojedine predmete pronaći svoj položaj i za kratko sam vrijeme znao, gdje moram da tražim pastirsku kolibu i vodu. Strmim obronkom popeo sam se iz plitke i široke vrtače, pretvorene u polje, do pastirske kolibe. Tu su ogromni hrastovi prostrli gustu sjenu. U kolibi ni žive duše. Počnem naokolo tražiti vodu. Od kolibe su putevi vodili na sve strane. Pođem malo jednim, pa se vratim. Napokon sam našao cisternu dvadesetak koraka istočno od kolibe. Sad sam mogao mirno jesti. Još u Livarima sam računao, da ću ovdje naći vodu, pa nisam tamo htio da napunim bocu, da mi bude lakše.
Od kolibe se uspinjao strmi put pravcem prema jugu. Iza kratkog odmora pošao sam tim putem. Sunce se već bilo dosta uz- diglo, a želio sam, da prije podnevne žege stignem do vrha. Pogled na Krajinu i Skadarsko Jezero bio je zanosan. Zrak je bio osobito čist: na sjeveru sam mogao razabrati svaku kosu na planinskom lancu Prokletija. Deset dana prije toga promatrao sam Prokletije sa Ljubotena i gledao ih na jugu, a sad ih gledam na sjeveru. Čim sam se više uspinjao, postajala je hrastova šuma sve manja i kržljavija, a put, kojim sam išao pretvorio se u običnu vododerinu. Među kamenjem plavili su se tu i tamo veliki cvjetovi mrazovca. Konačno sam sasvim izgubio put. Iza ponovnog orijentiranja pomoću karte i kompasa pogodio sam po planinarskom instinktu put na sedlo između kote 1298 i 1272 m istočno od Rumije. Tu sam osjetio najveću blagodat, koju sam mogao zaželjeti: hladovinu bukove šume. Na Rumiji dopire šuma hrasta medunca sve do visine od 1100 m. I alko je iznad 900 m hrastova šuma već sasvim slaba, tek kod visine od 1000 m počinje da se miješa sa bukvom.
Na samom sedlu sam našao put, koji je išao zapadnim pravcem. Takav sam put baš i trebao. Tako sam od važno pošao. Bukova me šuma zagrlila svojom hladovinom, hodao sam kao preporođen. Put se na dva tri mjesta razdvajao. Uvijek sam odabirao lijevi, t. j. onaj koji je išao u pravcu Rumije. U šumi sam čuo glas čobanina, koji je dozivao svoja goveda. Kad sam hodao od prilike 1 sat, uspinjući se kod toga dosta lagano, došao sam na teren, pokriven velikim blokovima, među kojima se je moj put izgubio. Bukve su postajale sve tanje, pri dnu savijene od teškoga snijega, koji ih zimi pritište. Bio sam prisiljen, da se počnem uspinjati kamenitim blokovima, koji su bili vrlo strmo naslagani. Iza uspona od nekih 30 metara opazim, da dolazim na čistinu, na kojoj su samo još pojedini grmovi bukve. Poveselim se, da sam na vrhu. Stanem se življe uspinjati hvatajući se za stabljike jedne velike biljke štitarke, koja je tamo rasla u velikom mnoštvu. Opazim nad sobom greben, kako se ocrtava na nebu. Moje veselje se na grebenu stišalo, jer je vrh Rumije stajao još 150 m iznad mene. Bio sam na nekom nižem vrhu, koji nije označen u karti, a koji leži sjeverno od Rumije, odijeljen od nje strmom provalijom. Poklopljen legnem na travu osjećajući poraz u svim dijelovima svoga proznojenoga tijela. Brzo sam se oporavio i stvorio jedini mogući plan. Potrebno je da se spustim u strmu provaliju dvadesetak metara i da se uspnem na vrh. Potrebno je pola sata. Uprtnjaču sam morao spustiti na jednom mjestu naprijed, a ja sam oprezno sašao preko stijene. Na dnu provalije su bukve davale pravu sliku Horacijeve poredbe: »silvae laborantes«. Tu mora zimi da su strahoviti nanosi snijega. Izašavši iz provalije doskora sam u šumi našao put, koji me je konačno doveo u klekovinu bukve. Sad sam znao, da sam na granici šume i na vrhu. Tu sam sreo čopor žutih koza, koje su me jako začuđeno pogledale, a kad su vidjele, da idem k njima, pobjegle su. Malo dalje sam sreo čobanina. Odmah sam vidio, da imam posla sa seoskim mudrijašem. Primio me je s velikim nepovjerenjem, a kad se uvjerio, da nijesam sumnjiv, bio mi je uslužan više, nego što sam želio. Pošao je sa mnom na vrh Rumije.
Vrh Rumije
Običaj je, da svake godine na Trojčin dan izlazi narod iz okolice sa pravoslavnim svećenikom na vrh Rumije. Svećenik nosi raspelo, a svaki učesnik ponese jedan kamen, koji slažu na vrhu u gomilu, tako da na vrhu postoji ogromna gomila kamenja. Na taj način vrh Rumije neprestano raste. Kod toga sudjeluju i katolici i muslimani. Kad sam čobanina pitao, zašto to čine, objasnio mi je, da je to ili ostatak poganskog žrtvovanja, ili je to uspomena na kakav stari zavjet, da će se gore graditi crkva. Po prvom dijelu odgovora uvjerio sam se pogotovo, da imam posla s »mudrijašem«. Drugi dio odgovora bit će ispravan.
Na vrhu su se okupili oko mene svi čobani. Dvije temperamentne i lijepe žene i tri dječaka ostavili su svoje koze, pa su došli da me vide. Htio sam s njima da razgovaram, ali stari je priječio njima svojim autoritetom, da se one neuke upuste sa mnom u razgovor, a mene je svojom rječitošću toliko obasipao, da sam se ja, čim sam dobio potrebne podatke sa karte i od njega, dao u bijeg s vrha.
Podne je bilo već prošlo, pa je u daljini pogledu smetala plavkasta maglica. Na sjeverozapadu vidio se Lovćen, dalje od njega na sjever sasvim blijedi obrici Durmitora i Komova. Prokletije su izgubile plastiku, koju su imale u jutro. Skadarsko Jezero je bilo sivo-zelenkaste boje u poredbi sa plavim morem, koje se je u daljini sasvim sljubilo sa sivim nebom na horizontu. Na jugoistoku se ljeskala Bojana, kao ogromna zmija, počam.od Skadra pa do mora.
Na samoj Rumiji i preko, na susjednom Lisinu, ima mnogo pu- teva, koji su vodili do vidikovaca, koji su bili ovdje podignuti za vrijeme rata, da se pazi na kretanje neprijateljskih lađa. Po pričanju se ove straže nijesu mogle na Rumiji dugo držati, jer je od gromova mnogo vojnika stradalo. To je vrlo vjerojatno, jer svaka stijena svjedoči, da je ova planina vrlo omiljeli cilj nebeskih strijela.
Silazak s Rumije
Za silazak sam imao dvije mogućnosti. Ili da se spustim prema jugo-istoku na Mikulić ili da pođem sjevero-zapadno, lagano sila- zeći planinskim bilom do 4 km od vrha udaljene Bijele Skale, previje, kojom ide put iz Krajine i Šestana na skadarskoj strani u Bar. Ovo posljednje mi se činilo mnogo privlačivije, jer sam se mogao dulje zadržati na planinskom bilu. Krasan put, izveden za vrijeme rata, vodio je samim bilom. Iza spuštanja od 100 m opet sam došao u područje bukove šume. Tako sam išao neka 3 km lagano se spuštajući, kad je najedamput moj put skrenuo oštro lijevo, strmo se spuštajući jugozapadno prema Baru. Stao sam se spuštati. Put je isprva vrlo lijep, dok je usječen u stijenu. S jedne i s druge strane impozantne okomite pećine. Ali doskora sam došao na gibivi obronak. Tu je voda sasvim izderala put. Nije mi preostalo drugo, nego da se spustim ravno 300 m po točilima. Na mirnijim mjestima već se razvija hrastova šuma. Spustivši se na visoku dolinu koja se stere podno samog bila Rumije ogledam se na svoju planinu. Impozantna glava na širokim bijelim plećima. Penjači mogu ovdje postaviti sebi mnogo zadataka, čijim bi se rješenjem mogli ponositi. Ovom dolinom ide put od Mikulića sjeverozapadno do T u đ e m i l a. Pođem tim putem prema Tuđemilu, da sađem na put, koji silazi sa Bijele Skale u Bar. Silazeći do raskršća puteva mijenjaju se naslage pod nogama. Mjesto bijeloga vapnenca najedamput crveni i zeleni škriljevci i svagdje mnoštvo izvora. Brzo su se izvori slili u potok, koji je stvorio između brda Tora (901 m) i J e r i n c a (836 m) duboku klisuru, kojom se spušta put sa Bijele Skale preko sela Turčine u Bar. Tim putem sam pošao i ja. Prošavši selo Turčine, dotrča za mnom neka djevojčica. S velikim povjerenjem pristupi k meni i upita me idem li u Bar. Pridružila mi se. Pošli smo zajedno. Spomenuti potok probio je ispod sela Turčine silan kanjon sa veličanstvenim stijenama, kroz koji je izveden put u Bar. Na jednom mjestu stanem zadivljen. Moja drugarica me upita: »Što stojiš? Zar ne ideš? Vidiš, da se smrkava«. »Gledam ovu ljepotu«, odgovorim joj. — »Zar je to tebi lijepo?«, upita me mala i produži: »Strašno je to, mene je strah«. Jadna mala Fatima, moja drugarica, od straha pred planinom nije se bojala mene, stranog čovjeka. Ovo se dijete prirode boji planine. A ja, u onom, što je najgroznije tome čedu planine, tražim smirenje svojoj duši.
Bilo je vrijeme polaska parobroda, pa smo požurili s ručkom, da ne zakasnimo. Na pristaništu je stajala poput korita plitka i široka parna lađa Skenderbeg. Momčad je tek počela da u košarama unosi ugljen u lađu. Bila je vrućina, pa im se nije dalo raditi. Meni se na svu sreću nije nikuda žurilo, ali sam ih ipak jedva gledao kako se muče noseći napola prazne košare ugljena u lađu. Plitki i blatni rukav Skadarskog Jezera, na kome je pristanište parobroda, obrašten je vodenim biljem. Konačno smo smjeli ući u lađu. Jedva dočekasmo da je krenula. Lađa je vozila oprezno i lagano, obilazeći pličine. Skadarsko Jezero je vrlo plitko i zato je gotovo cijelo obrašteno vodenim biljem, naročito vodenim orahom (Trapa na- tans). Voda mu je vrlo topla. Putnika je bilo vrlo malo. Nekoliko Albanaca se vozilo u Skadar. Stali smo usred jezera, daleko od obale. Pristupio je čamac i iskrcao nekoliko putnika. Po tom sam znao, da je tu neka stanica. Daleko na obali stajali su neki ljudi. Kore od lubenica plivale su po mutnoj vodi, pa smo brat i ja smatrali, da ne ćemo nagrditi ljepotu prirode, ako i mi bacimo kore od naše lubenice u vodu. Kad smo prešli najplići dio jezera, lađa se je stala primicati južnoj obali. Vožnja je bivala interesantnija. Kod Šestana je obala donekle razvedena: otočići i zaljevi. Na obali šume i gore, a iza svih njih i iznad svih njih moj cilj — Rumija. Kad smo došli do pristaništa za L i v a r e, iskrcali smo se brat i ja u truli čamac napunjen vodom. Vozari su čudno gledali, što tu ima osim poštara još i putnika. Na obali sam se oprostio sa svojim bratom, koji je morao po svojoj službi obaći neka sela, u kojima se pojavila svinjska kuga, a ja sam s poštarom pošao u Livare.
Krajina
Čim sam ostavio Skadarsko Jezero i počeo se uspinjati strmom krškom stazom uz brdo, osjetio sam odmah više života u sebi. Iza nekih sto metara uspona, kad me znoj već dobro promočio, zastao sam. S visine je Skadarsko Jezero mnogo simpatičnije. Boja jezera je akvamarinska, na njemu čitave livade vodenoga bilja. Razvedena obala i otočići oživljuju sve to još i više. U daljini, na istoku, u maglici se razabiru obrisi Skadra. Rumeni sjaj sunca daje razvedenom kršu osobitu ljepotu; ,prema istoku (padaju dugačke sjene, tako da je u vidicima osobita plastika. Uspevši se nekih 300 metara dolazimo na prostrano i plodno polje. Tu počinje i šuma
hrasta medunca. Na kraju polja smjestilo se gorsko selo Livari. Livari su sijelo krajinske općine, tu je rimokatolička župna crkva.
Dobra večer! pozdravim staricu, koja nam je dolazila u susret.
i»Mirë se jeni«, odgovori mi ona u svome jeziku. Kad je vidjela, da je ne razumijem, potapša me prijazno po leđima. Da mi poštar i nije protumačio, da mi je rekla »dobra ti sreća«, ja bih to po njezinom vladanju razumio.
Predsjednik općine zauzeo se vrlo brižljivo za mene i ishodio mi je, da sam smio prenoćiti u najciviliziranijoj kući u selu, u kojoj ne stanuju civili, nego oružnici. U razgovoru su mi gg. oružnici priznali, da sam izabrao najbolji put za uspon na Rumiju. Istim pute- vima idu i oni kad patroliraju u planini.
Livari su zabačeno i teško pristupačno mjesto. Tek se ljetos počeo graditi put, koji će ovo gorsko selo spajati sa Virpazarom. Inače je jedina blagodat, da ih visina štiti od malarije, koja vlada oko Skadarskog Jezera.
Uspon na Rumiju
Rano ujutro pošao sam iz Livara do Briska. Tu sam bio na visini od 400 m. Putem sam se začudio, da sam na kršu nalazio mnoge kestenove, dok je poznato, da kesten ne voli vapnenačku podlogu, nego silikatnu. Od Briska sam se počeo uspinjati direktno na Rumiju, U karti, koju sam sobom uzeo, nije bio označen nikakav put, ali sam znao, da mora neki put biti, jer su u ovom pravcu na visini od 800 m označeni pastirski stanovi i voda. Iza malo traženja našao sam usku stazicu. Uspon je bio isprva lagan. Tu i tamo kamenjem ograđena polja, šume nigdje. Iza uspona od sat i po, počeo sam osjećati i glad i žeđu. Izgubio sam i usku stazicu, kojom sam pošao. Izvadim kartu austrijskog vojno-geografskog instituta, ne bih li se snašao gdje sam. Opazio sam, da mnogi detalji u kartu nisu unešeni, ali ono što je unešeno, unešeno je točno. Uspjelo mi je vizirajući preko karte na pojedine predmete pronaći svoj položaj i za kratko sam vrijeme znao, gdje moram da tražim pastirsku kolibu i vodu. Strmim obronkom popeo sam se iz plitke i široke vrtače, pretvorene u polje, do pastirske kolibe. Tu su ogromni hrastovi prostrli gustu sjenu. U kolibi ni žive duše. Počnem naokolo tražiti vodu. Od kolibe su putevi vodili na sve strane. Pođem malo jednim, pa se vratim. Napokon sam našao cisternu dvadesetak koraka istočno od kolibe. Sad sam mogao mirno jesti. Još u Livarima sam računao, da ću ovdje naći vodu, pa nisam tamo htio da napunim bocu, da mi bude lakše.
Od kolibe se uspinjao strmi put pravcem prema jugu. Iza kratkog odmora pošao sam tim putem. Sunce se već bilo dosta uz- diglo, a želio sam, da prije podnevne žege stignem do vrha. Pogled na Krajinu i Skadarsko Jezero bio je zanosan. Zrak je bio osobito čist: na sjeveru sam mogao razabrati svaku kosu na planinskom lancu Prokletija. Deset dana prije toga promatrao sam Prokletije sa Ljubotena i gledao ih na jugu, a sad ih gledam na sjeveru. Čim sam se više uspinjao, postajala je hrastova šuma sve manja i kržljavija, a put, kojim sam išao pretvorio se u običnu vododerinu. Među kamenjem plavili su se tu i tamo veliki cvjetovi mrazovca. Konačno sam sasvim izgubio put. Iza ponovnog orijentiranja pomoću karte i kompasa pogodio sam po planinarskom instinktu put na sedlo između kote 1298 i 1272 m istočno od Rumije. Tu sam osjetio najveću blagodat, koju sam mogao zaželjeti: hladovinu bukove šume. Na Rumiji dopire šuma hrasta medunca sve do visine od 1100 m. I alko je iznad 900 m hrastova šuma već sasvim slaba, tek kod visine od 1000 m počinje da se miješa sa bukvom.
Na samom sedlu sam našao put, koji je išao zapadnim pravcem. Takav sam put baš i trebao. Tako sam od važno pošao. Bukova me šuma zagrlila svojom hladovinom, hodao sam kao preporođen. Put se na dva tri mjesta razdvajao. Uvijek sam odabirao lijevi, t. j. onaj koji je išao u pravcu Rumije. U šumi sam čuo glas čobanina, koji je dozivao svoja goveda. Kad sam hodao od prilike 1 sat, uspinjući se kod toga dosta lagano, došao sam na teren, pokriven velikim blokovima, među kojima se je moj put izgubio. Bukve su postajale sve tanje, pri dnu savijene od teškoga snijega, koji ih zimi pritište. Bio sam prisiljen, da se počnem uspinjati kamenitim blokovima, koji su bili vrlo strmo naslagani. Iza uspona od nekih 30 metara opazim, da dolazim na čistinu, na kojoj su samo još pojedini grmovi bukve. Poveselim se, da sam na vrhu. Stanem se življe uspinjati hvatajući se za stabljike jedne velike biljke štitarke, koja je tamo rasla u velikom mnoštvu. Opazim nad sobom greben, kako se ocrtava na nebu. Moje veselje se na grebenu stišalo, jer je vrh Rumije stajao još 150 m iznad mene. Bio sam na nekom nižem vrhu, koji nije označen u karti, a koji leži sjeverno od Rumije, odijeljen od nje strmom provalijom. Poklopljen legnem na travu osjećajući poraz u svim dijelovima svoga proznojenoga tijela. Brzo sam se oporavio i stvorio jedini mogući plan. Potrebno je da se spustim u strmu provaliju dvadesetak metara i da se uspnem na vrh. Potrebno je pola sata. Uprtnjaču sam morao spustiti na jednom mjestu naprijed, a ja sam oprezno sašao preko stijene. Na dnu provalije su bukve davale pravu sliku Horacijeve poredbe: »silvae laborantes«. Tu mora zimi da su strahoviti nanosi snijega. Izašavši iz provalije doskora sam u šumi našao put, koji me je konačno doveo u klekovinu bukve. Sad sam znao, da sam na granici šume i na vrhu. Tu sam sreo čopor žutih koza, koje su me jako začuđeno pogledale, a kad su vidjele, da idem k njima, pobjegle su. Malo dalje sam sreo čobanina. Odmah sam vidio, da imam posla sa seoskim mudrijašem. Primio me je s velikim nepovjerenjem, a kad se uvjerio, da nijesam sumnjiv, bio mi je uslužan više, nego što sam želio. Pošao je sa mnom na vrh Rumije.
Vrh Rumije
Običaj je, da svake godine na Trojčin dan izlazi narod iz okolice sa pravoslavnim svećenikom na vrh Rumije. Svećenik nosi raspelo, a svaki učesnik ponese jedan kamen, koji slažu na vrhu u gomilu, tako da na vrhu postoji ogromna gomila kamenja. Na taj način vrh Rumije neprestano raste. Kod toga sudjeluju i katolici i muslimani. Kad sam čobanina pitao, zašto to čine, objasnio mi je, da je to ili ostatak poganskog žrtvovanja, ili je to uspomena na kakav stari zavjet, da će se gore graditi crkva. Po prvom dijelu odgovora uvjerio sam se pogotovo, da imam posla s »mudrijašem«. Drugi dio odgovora bit će ispravan.
Na vrhu su se okupili oko mene svi čobani. Dvije temperamentne i lijepe žene i tri dječaka ostavili su svoje koze, pa su došli da me vide. Htio sam s njima da razgovaram, ali stari je priječio njima svojim autoritetom, da se one neuke upuste sa mnom u razgovor, a mene je svojom rječitošću toliko obasipao, da sam se ja, čim sam dobio potrebne podatke sa karte i od njega, dao u bijeg s vrha.
Podne je bilo već prošlo, pa je u daljini pogledu smetala plavkasta maglica. Na sjeverozapadu vidio se Lovćen, dalje od njega na sjever sasvim blijedi obrici Durmitora i Komova. Prokletije su izgubile plastiku, koju su imale u jutro. Skadarsko Jezero je bilo sivo-zelenkaste boje u poredbi sa plavim morem, koje se je u daljini sasvim sljubilo sa sivim nebom na horizontu. Na jugoistoku se ljeskala Bojana, kao ogromna zmija, počam.od Skadra pa do mora.
Na samoj Rumiji i preko, na susjednom Lisinu, ima mnogo pu- teva, koji su vodili do vidikovaca, koji su bili ovdje podignuti za vrijeme rata, da se pazi na kretanje neprijateljskih lađa. Po pričanju se ove straže nijesu mogle na Rumiji dugo držati, jer je od gromova mnogo vojnika stradalo. To je vrlo vjerojatno, jer svaka stijena svjedoči, da je ova planina vrlo omiljeli cilj nebeskih strijela.
Silazak s Rumije
Za silazak sam imao dvije mogućnosti. Ili da se spustim prema jugo-istoku na Mikulić ili da pođem sjevero-zapadno, lagano sila- zeći planinskim bilom do 4 km od vrha udaljene Bijele Skale, previje, kojom ide put iz Krajine i Šestana na skadarskoj strani u Bar. Ovo posljednje mi se činilo mnogo privlačivije, jer sam se mogao dulje zadržati na planinskom bilu. Krasan put, izveden za vrijeme rata, vodio je samim bilom. Iza spuštanja od 100 m opet sam došao u područje bukove šume. Tako sam išao neka 3 km lagano se spuštajući, kad je najedamput moj put skrenuo oštro lijevo, strmo se spuštajući jugozapadno prema Baru. Stao sam se spuštati. Put je isprva vrlo lijep, dok je usječen u stijenu. S jedne i s druge strane impozantne okomite pećine. Ali doskora sam došao na gibivi obronak. Tu je voda sasvim izderala put. Nije mi preostalo drugo, nego da se spustim ravno 300 m po točilima. Na mirnijim mjestima već se razvija hrastova šuma. Spustivši se na visoku dolinu koja se stere podno samog bila Rumije ogledam se na svoju planinu. Impozantna glava na širokim bijelim plećima. Penjači mogu ovdje postaviti sebi mnogo zadataka, čijim bi se rješenjem mogli ponositi. Ovom dolinom ide put od Mikulića sjeverozapadno do T u đ e m i l a. Pođem tim putem prema Tuđemilu, da sađem na put, koji silazi sa Bijele Skale u Bar. Silazeći do raskršća puteva mijenjaju se naslage pod nogama. Mjesto bijeloga vapnenca najedamput crveni i zeleni škriljevci i svagdje mnoštvo izvora. Brzo su se izvori slili u potok, koji je stvorio između brda Tora (901 m) i J e r i n c a (836 m) duboku klisuru, kojom se spušta put sa Bijele Skale preko sela Turčine u Bar. Tim putem sam pošao i ja. Prošavši selo Turčine, dotrča za mnom neka djevojčica. S velikim povjerenjem pristupi k meni i upita me idem li u Bar. Pridružila mi se. Pošli smo zajedno. Spomenuti potok probio je ispod sela Turčine silan kanjon sa veličanstvenim stijenama, kroz koji je izveden put u Bar. Na jednom mjestu stanem zadivljen. Moja drugarica me upita: »Što stojiš? Zar ne ideš? Vidiš, da se smrkava«. »Gledam ovu ljepotu«, odgovorim joj. — »Zar je to tebi lijepo?«, upita me mala i produži: »Strašno je to, mene je strah«. Jadna mala Fatima, moja drugarica, od straha pred planinom nije se bojala mene, stranog čovjeka. Ovo se dijete prirode boji planine. A ja, u onom, što je najgroznije tome čedu planine, tražim smirenje svojoj duši.
Jahta "Rumija"
|
Abdul Hamid II (1842 - 1918) sultan Osmanskog carstva do 1909. godine, susreo se s crnogorskim knjazom Nikolom dva puta u Istanbulu, 1883. i 1899. godine. Prilikom prvog susreta, poklonio je crnogorskom vladaru dvorac Emirgijan i jahtu Timzah (kojoj je u Crnoj Gori promijenjeno ime u Zmaj). Godine 1899. knjazu Nikoli poklonio je jahtu Mirmara, a 1905. jahtu Zuzu, koja je kasnije preimenovana u Rumiju.
Inače, otomanska država je za vrijeme vladavine ovoga sultana pretrpjela velike poraze i teritorijalne gubitke, a nosio je i nadimak krvavi sultan. Protiv njegove despotske vladavine (1908. godine) izbio je Mladoturski ustanak. Zbačen je s prijestola 1909. godine. Stotinu i jedna godina od potapanja jahre Rumija
Postavio: Dragan Gačević; Datum objavljivanja: 19.2.2016. |
"Rumija" je bila ponos i najljepši brod crnogorske flote, jahta na paru, na vijak, sa dva jarbola, duga 47,78 metara, a široka 6,10 metara. Kupio ju je sultan Abdul Hamid II u Engleskoj i darovao kralju Nikoli. Pod imenom “Zaza”, jahta je s turskom posadom stigla pod barski Pristan za Novu 1905. godinu.
Jahta "Rumija" je u Balkanskom ratu surađivala s kopnenom vojskom u Medovi i prevozila potrebni ratni materijal s grčkih brodova na obalu. U Prvom svjetskom ratu njome su prevoženi vojska, hrana, municija i ratni materijal iz Bara za Medovu, a nakon opsade Pristana prijevoz je obavljan iz Medove i Drača. U noći sa 1.3. na 2.3.1915. austro-ugarski razarači “Čikoš”, “Strajter” i “Ulan” i torpiljarke Tb 57, Tb 66 i Tb 67 ušli su u barsku luku oko 2:30. Torpiljarke su prekinule konop kojim je jahta bila vezana za lukobran. Željeli su je odvesti za Boku, ali su zbog jakih valova odustali od te namjere. Jedna od torpiljarki je s oko 200 metara ispalila torpedo, od čega je “Rumija” prepolovljena i potonula na ulazu u Barski zaljev u 2:45. Olupina jahte “Rumija” danas se nalazi orijentirana u smjeru istok-zapad, 80 metara od glavnog lučkog lukobrana, na dubini od samo 18 metara. Danas od "Rumije" gotovo nema ništa, samo metalno korito, tri metra visine, uz lanac od sidra, elisa i brodski motor. Pet metara od pramca, i na dva mjesta na sredini, čak je i metalno korito presječeno odozgo nadolje. Potpalublje i mašinsko odjeljenje toliko su uništeni da se teško može utvrditi što je gdje. Jedini vrijedan eksponat brodsko je zvono s natpisom “Rumija”, izvađeno prilikom sondaže prije početka radova na proširenju luke, i ono se nalazilo u privatnoj kolekciji pokojnog inženjera Miodraga Mikovića, čuvenog Mike Munje. IZVOR: FACEBOOK - Barske legende 
Jahta "Rumija"
|
|
Skadar | Biciklom u Albaniju duž Skadarskog jezera, pa na Rozafu
Autor: Zoran Gajic - Offroad Gastro Cyclist Datum objave: 5.11.2022. Opis. Biciklom u Albaniju, duž Skadarskoj jezera. Od Virpazara u Crnoj Gori, starim panoramskim putem po planini koja se prostire s južne strane jezera, do stare srpske prestonice, tvrđave Rozafa (Skadar na Bojani) u Albaniji. S pravom mu je dat naziv "panoramski put", s obzirom na sve što se može vidjeti usput, pojesti, popiti i ljude koje možete sresti i popričati. Staro selo Godinje i zaseok Lekovići, Donja i Gornja Briska, Muriči, vidikovac iznad Skadarskog jezera, ulazak u Albaniju, vožnja kroz romsko naselje, penjanje na Rozafu, pa biciklom kroz grad. Pa onda nazad preko visoke Crne Gore... |
PO PLANINSKOM PODRUČJU
Područje Briska - vrh Rumije
Detalj stare topografske karte; Mjerilo: 25.000; Sekcija Stari Bar 160-3-4
Detalj stare topografske karte; Mjerilo: 25.000; Sekcija Stari Bar 160-3-4
Sjeverni obronci Rumije, kako se vide s planinarske staze koja od sela Gornja Briska vodi na vrh Rumije.
Zidani ubao
Voda u ovome ublu nije za piće. Pored ovoga ubla prolazi pješačka staza od sela Gornja Briska (Livari) prema vrhu Rumije. Ubao se nalazi na 1012 m n.v., otprilike vremenski na pola uspona tom stazom (dva sata od G. Briske). Nakon što se prođe ubao staza ulazi u bukovu šumu i postaje vrlo strma. |
RUMIJA Gornja Briska - vrh Rumija
Autor: Slobo Stefanovic Datum objave: 7.11.2022. Opis. Zahtevan i vrlo zanimljiv planinarski uspon na najviši vrh planine Rumije u Crnoj Gori iz pravca Skadarskog jezera. |
Vrh Rumije (1593 m)
Vrh Rumije je zaobljena kamena glavica, bez visoke vegetacije, zbog čega pruža odličan pogled na sve strane. Pogled je neometan također i zbog izdvojenog položaja Rumije od ostalih planinskih područja, prije svega zahvaljujući Jadranskom moru i Skadarskom jezeru u prostranom skadarskom bazenu. S Rumije se tako vidi velik crnogorskih (od Orjena, Lovćena, Maganika, do Kučkih planina) i sjevernoalbanskih planina - a izuzetan je pogled na Prokletije.
Na grebenu, jugoistočno od vrha Rumije
Crkva na vrhu RumijeVrh Rumije je kultno mjesto Jovana Vladimira i ovdje je iznošen krst (križ) svetog Vladimira prema drevnoj tradiciji koja datira iz vremena prije Velikog kršćanskog raskola (Velika šizma), kada kršćanstvo još nije bilo podijeljeno na istočno i zapadno. Iako na tom prostoru živi pravoslavno i katolici stanovništvo, a kasnije također i muslimani, svi su oni nastavili zajednički nositi taj križ. Ovo je primjer ekumenizma koji traje tisuću godina, značajan s kulturološkog i povijesnog aspekta.
U ljeto 2005. (31.7.) godine mitropolit SPC Amfilohije organizirao je akciju kojom je postavljena metalna crkva na vrh planine Rumije, upravo gdje se tradicionalno jednom godišnje okupljaju pripadnici svih vjeroispovijesti. Nakon toga je Islamska zajednica u Crnoj Gori rekla da njeni pripadnici više ne mogu sudjelovati u iznošenju krsta jer je postupcima Amfilohija Radovića povrijeđen taj kultni običaj, a crnogorske vlasti su najavile njezino uklanjanje. 
Kontroverzna metalna crkva Svete Trojice na vrhu Rumije
Metalna crkva, malih dimenzija na vrhu Rumije, oko čijeg se postavljanja postoje prijepori, posvećena je Svetoj Trojici. Mitropolija Crnogorsko-primorska je 31.7.2005. godine postavila na Rumiji crkvu izgrađenu od metalne konstrukcije, posvećena Svetoj Trojici, pozivajući se između ostalog, na narodnu predaju kako se na ovom mjestu, još od vremena bizantske vlasti nalazila crkva, koju su porušili Turci, prilikom turske okupacije Bara 1571. godine.
Metalna crkvica visoka je 4 m, dugačka 3 m i široka 2 m, težine 3 tone. Postavljena je a vrh Rumije pomoću dva helikoptera tadašnje Vojske Srbije i Crne Gore, i uz asistenciju MUP-a Crne Gore. Crkva je napravljena u rekordnom roku od samo 10 dana, dok je križ napravljen u Srbiji, a tri zvona su stigla iz Rusije. Zbog težine, cijelu crkvu nije bilo moguće prenijeti na Rumiju, pa je presiječena na dva dijela. Drugi dio spušten je nekoliko metara od mjesta gdje je čitava crkva naknadno montirana. Zbog vremenskih uvjeta koji vladaju na toj nadmorskoj visini crkva nema prozora, a zvona su fiksirana. Krajem 2018. godine, crkvica je obložena kamenjem koje je narod vjekovima donosio, da bi se hram, sukladno predaji, ovdje obnovio. Legenda o podizanju crkve na vrhu Rumije Predaja o crkvi na vrhu Rumije REAKCIJE
Nakon postavljanja crkve na Rumiju crnogorske vlasti su smatrale da ista treba da se ukloni, a to opravdavaju činjenicom da Crkva nije tražila građevinsku dozvolu, kao i da ta obnovljena crkva ruši međuvjerski i međuetnički sklad. Pojedini publicisti iz Crne Gore negiraju postojanje nekadašnje crkve na vrhu Rumije, jer se crkva ne nalazi ni na jednoj mletačkoj karti. Nasuprot njima, rugi navode brojna svjedočanstva o postojanju te crkve u pisanoj i usmenoj predaji (narodnoj tradiciji). Nakon poziva u javnosti da se crkva sa Rumije sruši, mitropolit Amfilohije je uputio kletvu onima koji bi to uradili: „Ko sruši taj hram Bog ga srušio i njega i njegovo potomstvo i Časni krst mu sudio.“ |
Glavno pročelje crkve na Rumiji
Postavljanje metalne crkve na planinu Rumiju
Izvor: Wikipedija IZVORI I LITERATURA
KOPRIVICA, Veseljko: Nova sporenja u vezi 'limene' crkve na Rumiji. Al Jazeera Balkans. 1.1.2017. MARKUŠ, Jovan: Novi podaci o hramu Svete Trojice na Rumiji. Portal IN4S, 8.6.2014. POPOVIĆ, Vuk: Crkve na Rumiji nikad nije bilo. Portal Montenegrina UREDNIČKI članak: Markuš: Brojni su dokazi da je crkva na Rumiji postojala. Barski portal. 27.10.2018. ŠISTEK, František: Čija je Rumija?. Matica, časopis Matice crnogorske, br. 70, ljeto 2017. (PDF) Wikipedija: Crkva na Rumiji Rumija
Autor: Mladen Tabakovic Datum objave: 19.2.2024. Opis. Sveta planina Rumija iznad Bara u Crnoj Gori jednog iznenadjujuce prijatnog februarskog dana. Uspon izvrsili clanovi kluba Planinarski Vukovi iz Kragujevca. |
Prijepori oko postojanja crkve u prošlosti
|
Mišljenja i dokazi o postojanju crkve
Kako je izgledao hram Svete Trojice, crkva na vrhu Rumije koju su Turci srušili u 16. stoljeću, nije poznato. Rumija je planina velikog vjerskog značenja, posebno zbog svetog Jovana Vladimira, kome se podjednako mole i kršćani i muslimani. O crkvi na Rumiji je tijekom 19. i 20. stoljeća pisalo više znanstvenika, književnika i publicista. Jovan Markuš je u svome članku (2014.) naveo slijedeće dokaze o postojanju crkve iz ove legende: Rimokatolički sveštenik Donato Fabijanić 1863. godine, u trećem poglavlju svoje knjige, koja opisuje period od 1288. do 1297. godine (Padre Donato Fabianich, Storia del fratri minori dai primorde della loro istituzione in Dalmazia e Bossina, Zadar, 1863, str. 60) , piše da su neki pustinjaci iz Palestine podigli manastir na vrhu brda Rumija: "...il celebre monastero eretto da alcuni romiti della Palestina sul culmine del monte Rumia“. Ivan Jastrebov, ruski konzul u Skadru, Prizrenu i Solunu i poznati naučnik, 1880. godine, u Glasniku srpskog učenog društva (knjiga XLVIII) u svojoj studiji "O pravoslavnim srpskim starim i novim crkvama u Staroj Zeti – sadašnjem Skadarskom okrugu" pišući o crkvi Prečiste Krajinske kaže: "U ovoj crkvi čuvan je bio znameniti krst, koji Mrkovići nose na goru Rumiju, gdje je crkva sv. Trojice"(str.378), a pišući o predjelu Mrkovića kod Bara kaže: "Blizu sela Mikulića nalazi se crkva sv. Aleksandra i sv. Jovana, i sv. Trojice na vrhu Rumije" (str.380). Pjetro Balan 1885. godine, u knjizi koja je štampana u Vatikanskoj štampariji (Pietro Balan, Delle relazioni fra cattolica e gli slavi dela Bulgaria, Bosnia, Serbia, Erzegovina sagio del Pietro Balan, Vatikan, 1885, str 60), piše da je kraljica Jelena, žena Stefana Uroša, restaurirala manastir na brdu Rumija: "Essa ristoro il monastero del monte Rumia". Nikola J. Vučinić, 1889. godine, u književnom mjesečnom listu "Nova Zeta" u prilogu "Zavjet Mrkojevićki-izlet na Rumiju" piše: "Treba svako da odozdo sobom po jedan kami na vrhu iznese, i to što viši "to zadušnije", da se tu crkva gradi koja je nekad davno zavjetovana. To svak u ruke iznosi bez razlike vjeroispovijesti" (str.241). Pavle Rovinski, etnolog i geograf svjetskog glasa, 1897. godine u knjizi "Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti" (tom 1) pišući o porijeklu naziva planine Rumije u Crnoj Gori kaže: "O kojoj Arnauti pričaju da je na njenom vrhu izgrađena crkva urum-kraljica, tj. grčka. Izgleda, međutim, da je to ista ona crkva koju Srbi nazivaju Sveta kraljica, podrazumijevajući pod tim imenom Jelenu, ženu Uroševu i majku Milutinovu i Dragutinovu" (str.278) ). Pop Jovan Vujanović, paroh u Ulcinju, piše 6. marta 1897. godine u prilogu "Bilješka o pravoslavnoj crkvi u Ulcinju“, između ostalog, i sljedeće: "Mrkojevići (pleme), to danas najače muhamedansko pleme, jednako zadržali su mnogo što od pravoslavlja i od srpskoga, i ako se danas najvećma trude neke hodže, da zatru te prađedovske uspomene, ulijevajući takovima muhamedanski fanatizam, zaklanjajući se za leđima Bogu i njihovom negamberu Muhamedu, koji kako oni vele, hoće tako. Prethodno, nek bude rečeno, da to pleme nema nijednoga još iz svoje sredine za hodžu, već strance, koji im sakate i običaj i jezik srpski, te ovo izgleda, kao da ih danas turče: propovijedaju protivu ženske slobode, koja je još među njima otvorena, vrlo uljudna i nesrodna onome, što bi oni otuda htjeli. No svakako još oni, ako i krijući pripituju za svece starog kalendara, koje su im predci nedavno slavili: idu o Trojičinu – dne za svojim krstom na Rujiju, kojega su im preci oteli od Krajinjana: poštuju prah – groblje svojih đedova, pa tu i na ruševinama nekadašnjih svojih crkava, ostavljaju zavjete u vuni, svijećama i novcu: i najposlje, sve do posljednjeg rata 1876., ložili su badnjake i prelivali vinom". Tomo P. Oraovac, književnik i publicista, 1913. godine, u studiji "Arbanaško pitanje i Srpsko pravo" pišući o krstu sv.Jovana Vladimira kaže:"Barani su za ovim istorijskim krstom išli svake godine o Trojičinu –dne na Rumiju, gdje je bila crkva posvećena sv. Trojici, koju su Turci porušili, da se nebi narod prikupljao" (str.60). Andrija P. Jovićević, poznati etnolog, 1922. godine, u monografiji "Crnogorsko primorje i Krajina" pišući o nošenju krsta sv. Jovana Vladimira na Rumiju o Trojičinu-dne kaže: "Mnogi su pobožni poklonici, pri nošenju krsta na Rumiju, nosili na ramenu po jedan poveći kamen i iznosili ga na Rumiju, te danas postoji na vrhu Rumije poveća gomila kamenja" a o želji da se ovaj običaj spriječi navodi sledeći primjer: "Negdje oko 1885. g., kada su Mrkovići, pod pritiskom vjerskih i muslimanskih političkih starješina, stali napuštati običaj, da uz krst izlaze na na Rumiju, zbog čega je i ovaj običaj imao prestati, crnogorski mitropolit Mitrofan naredi Seočanima, Krnjičanima i Šestanima, da na Trojičin-dan u masi izađu na Rumiju, da tako uveličaju ovu svečanost; i kada su Mrkovići dočuli za ovo, pobojaše se krstu, pa njih stotina momaka pođe pod oružjem uz krst na Rumiju, da ga brani, ako bude potrebno" (str. 150). |
Mišljenja o nepostojanju crkve
Na mletačkoj karti iz 1571. godine, detaljno su ucrtane sve crkve u okolici Bara, no nema crkve na Rumiji. (Vuk Popović: Crkve na Rumiji nikad nije bilo, Vijesti, 12.0.2010.). Legenda o crkvi koja se uznijela na nebesa prvi put je zabilježena krajem 19. stoljeća. 
Detalj mletačke karte, na kojem se vidi vrh Rumije, naznačen kao "Monte malicha"
|
Na grebenu Rumije, pogled na vrh Brisan (1435 m)
|
Pogled s vrha Rumije na luku Bar
|
Bijela skala
|
Bijela skala - Najniži prijevoj – prelaz preko planinskog vijenca Rumije, iznad Tuđemila, na koti 910 m. Nazvana je tako jer je uspon stupnjevit, a stepenica je talijanski skala. Put je od stijena, odnosno kamenja, vjekovima izlizanog stopama ljudi i stoke. (Stojović, 2011.)
|
|
|
Zaljev Lučica
Pogled s brda Rajca prema Virpazaru. U prvom planu je zaljev Lučica za niskoga vodostaja. U sredini fotografije brdo Vranjina, na Skadarskom jezeru, s dva vrha Velji vrh (303 m) i Kosmača (273 m). |
|
Cesta uz skadarsku obalu
Prolaz cestom od Virpazara do Ostrosa, kroz skadarsku Krajinu, obiluje izvanrednim pogledima na obronke Rumije i obalu Skadarskog jezera, s otočićima na kojima se nalaze brojni kulturno-povijesni spomenici. Horizontom na suprotnoj strani jezera dominiraju prokletijski visovi. |
UZ SKADARSKO JEZERO
|
|
Šumarak kestenova uz cestu Virpazar-Ostrog, kod sela Gornja Briska
Naslovna fotografija
Zalazak sunca iza grebena Rumije |
TV Arhiv: Ostros
Autor emisije Milorad Radetić.Proizvodnja TV Titograd 1978. godine. Škola u selu Vladimir
Proizvodnja Lovćen film. Kamera Slavko Vukčević. Tekst Ratko Đurović. Montaža Mira Mitić, Scenario i režija Branislav Bastać. |
PO BARSKOM PRIMORJU
Pristup prijevoju Sutorman iz smjera Bara
Lijevo uz cestu vidi se spomenik (obelisk) posvećen bitvi kod Tuđemila. Desno gore vrh je Široka strana (1185 m) na Rumiji. |
Na serpentinama podno Sutormana; prilaz iz smjera Bara
|
Panoramska ruta "Između dvije čarobne obale"
|
Turistička organizacija Bara inicirala je obilježavanje i opremanje infrastrukturom panoramske rute nazvane "Između dvije čarobne obale", sa sedam vidikovaca-odmorišta u zaleđu barske općine. Vidikovci su izgrađeni duž rute na atraktivnim lokacijama (Virpazar, Sutorman, Ostros, i dr.), odakle se pruža impresivan pogled na prirodne ljepote, te ukazuje na turističke atrakcije barske općine (Godinje, Donji Murići, Livari, Stegvaš, Tuđemili, Sutorman i Limljani, i dr.). Turistička organizacija ovom rutom nastoji promovirati turističke atrakcije na području općine Bar koja se pruža od obala Jadranskog mora do Skadarskog jezera.
Kada se kreće iz smjera Virpazara, prvi vidikovac je u selu Godinje, zatim Murićima, Livarima i Ostrosu, 4 vidikovca okrenuta su prema Skadarskom jezeru. Pogled obuhvaća skadarske otočiće s manastirima iz 14. stoljeća, Skadar, i albansku stranu. Zatim se spušta prema Dobroj Vodi, obilazi Stari Bar i Staru maslinu i dolazi do 3 sljedeća vidikovca, u planinskom dijelu - u Tuđemilima, na Sutormanu i u crmničkom selu Limljani. Pored uživanja u pogledima turistima mogu obići manastire na otocima, crmničke konobe i probati crmničko vino, šarana i ukljevu, a na ruti se nalaze i slikovita sela u Krajini, gdje domaćini rade kozji i kravlji sir, med i druge organske proizvode. Panoramska ruta uključuje i turističku signalizaciju, kojom su obilježeni kulturno-povijesni spomenici, prirodne atrakcije, restorani, vinske konobe, i druge lokacije gdje je moguće vidjeti i okusiti proizvode lokalne gastronomije. U ponudi su i malo poznati ledeni bunari u Ostrosu, mjesto gdje se mogu upoznati s legendom i pričom vezanom za ostroške bunare (prvi je još daleke 1001. godine sagradio knez Vladimir svojoj Kosari). Sagrađeni vidikovci uklopljeni su u prirodni ambijent i okolinu. Izgrađeni su od kamena, imaju jednu ili dvije klupe i sadržaje prilagođene mjestu gdje se nalaze i uređeni za zaustavljanje i parkiranje vozila. Na vidikovcu na Stegvašu (Rumija-Taraboš), primjerice, izgrađena je imitacija bunara po kojima je Ostros poznat. Tako su vidikovci u Skadarskoj krajini s bunarima, a u Crmnici su u obliku guvna. Na području barske općine ima trideset i šest kulturno-povijesnih spomenika i najveći dio njih se dotiče ove panoramske rute. 
Informativna ploča panoramskoj ruti: Između dvije čarobne obale
|
Karta panoramska rute: Između dvije čarobne obale
Turistička organizacija Bar 
Vidikovac Tuđemili
Turisti mogu obuhvatiti okom cijelu gradsku panoramu Bara i planinske vrhove Rumije, Lisinja i Sutormana. |
Zupci
|
Selo na jugozapadnim padinama Vrsute, pod vrhom Sto. Ime je dobilo po zupčasto-kamenitom predjelu u prvobitnom staništu. U selu se nalaze crkva sv. Ivana Krstitelja i manastir Ribnjak i gornja crkva na brdu Gradac, posvećena je Časnom krstu.
Manastir Ribnjak Na mjestu današnjeg manastira Ribnjak postojali su ostaci crkve koju je, prema predaji, podigla Jelena Anžujska Nemanjić. Manastir čine crkva posvećena Sv. Vasiliju Ostroškom, krstionica i konak. Manastir se tradicionalno obilazi na dan Sv. Vasilija Ostroškog, 12. maja. Prema narodnoj predaji, prilikom borbi za oslobođenje Bara od turske vlasti, na ovome mjestu knjazu Nikoli ukazao se sv. Vasilije Ostroški, pa je tu podigao, tj. obnovio crkvu 1886. godine. Gornja ckva Gornja crkva iznad manastira Ribnjak, na brdu Gradac, posvećena je Časnom krstu, a podignuta je nakon borbi za Bar u crnogorsko-turskom ratu 1877-78. Po predaji, crnogorski kralj Nikola je ovdje dolazio kako bi pratio operacije za oslobađenje Bara od Turaka. Crkvu koja se nalazi na brdu podigli su dva serdara i jedan senator Knjaževine Crne Gore krajem 19. i početkom 20. stoljeća kao zavjet, poslije oslobodilačkih ratova. Benediktinski samostan U narodnoj memoriji sačuvana je uspomena o benediktinskom samostanu sv. Ivana Krstitelja na brdu Ribnjak iznad sela Zupci, kod današnjeg manastira Ribnjak. Benediktinski monaški red, koji je, vjerojatno, sredinom 7. stoljeća, stigao i na istočnu obalu Jadrana, odigrao je u razdoblju od 10. do 12. stojeća važnu ulogu u kraljevini Duklji. Kao vjerski misionari i kulturni poslanici, oni su, u brojnim crkvama i manastirima dukljanskog primorja, širili pismenost i razvijali one vještine i znanja kojima se, u prvom redu, podupiru kršćanka vjera i njene institucije. (Jovović, 2004.) Ovdje na Ribnjaku postoje temelji crkve, koja je po kazivanju mještana služila i pravoslavnim, kao crkva Sv. Vasilija, i katolicima pod imenom Sv. Ivana (Krstitelja). Lokalno stanovništvo naziva ovo mjesto još i Benediktinski dom. (Jovović, 2013.) Crkva sv. Nikole u Zupcima O vjerskoj toleranciji u vrijeme kada je Crna Gora preuzimala dotadašnje krajeve pod turskom vlašću, svjedoči primjer zapisan u Memoarima vojvode Gavra Vukovića, a koji se odnosi na selo Zupce. Kao istaknuti sudionik u borbama za oslobođenje Bara, vojvoda Gavro, na dan 30.11.1877. godine (po starom, julijanskom kalendaru) bilježi nesvakidašnji događaj: Kako nije bilo nigđe u barskoj okolini pravoslavne crkve, Knjaz je zakazao da se održi blagodarenje u katoličkoj crkvi Svetoga Nikole u Zupce. Katolici su s radošću predusreli tu ponudu, koja im je svjedočila čistu volju Knjaževu za ravnopravnost obadvije crkve. Sve sveštenstvo, svi komandiri i barjaktari sviju bataljona skupili su se pred crkvom da blagodare Bogu za uspjeh ruski. Kiša bi strahovita, a crkva dosta daleko, te se blagodarenje svrši bez prisustva Knjaževa. Nedugo potom, na imendan crnogorskog knjaza - 6.12.1877. godine katolički svećenici su održali mise po svim crkvama u barskoj dijecezi za zdravlje knjaza i njegove vojske. (G. Vuković: Memoari. Podgorica, 2000., str. 326 – 327.) No, u izvješćima barskih nadbiskupa možemo naići i na povremene konfrontacije i tenzije između ove dvije crkvene organizacije kroz povijest. Bilo je nepopularnih poteza na obije strane. Tako s jedne strane, o ovome imamo saznanja iz sačuvanih akata dijecezalnog sabora održanog 1750. godine pred crkvom sv. Nikole u Zupcima. 
Pogled niz tok rijeke Željeznice koja teče od rumijskih padina prema Barskom polju
Pod brdom Gradac (desno; 346 m) nalazi se selo Zupci. 
Brdo Gradac (lijevo) i Crni krš (desno)
Vrsuta u pozadini |
Crni kršSjeverno od sela Zupci, nalazi se područje Crni krš koje je svoje ime vjerojatno dobilo po boji tamošnjih stijena. Naime, Crni krš je područje na kojem se nalaze ležišta keratofira, magmatske stijene koja se može višestruko koristiti u građevinskoj industriji.
Eruptivne andezitne stijene (andezit je neutralna vulkanska eruptivna stijena; sastoji se od natrijevih i kalcijskih plagioklasa i bojenih minerala; nastaje miješanjem magma; to se javlja u nižim razinama Zemljine kore) javljaju se povremeno od Gornjeg Šušnja do Željeznice i Crnog Krša, a tek kao male mrlje duž doline rijeke Velje. Sjeverne padine Đerinca i južne padine Sutormana, od Tuđemila i Zupaca, do stjenovitih grebena planine Rumije pokrivene su šumskim pokrovom i šikarama. Zbog toga su podložne samo mjestimičnoj (sporadičnoj) eroziji. Na zapadnoj strani brda Kneževo nalaze se brojni jarci. Brdo Gradac i Crni Krš su skoro potpuno goli; ista je situacija i na najvišim vapnenačkim grebenima; Rumija, Plat, Mala i Velika Vrsuta. Nalazište keratofira Crni krš je utvrđeno u izvorišnom dijelu rijeke Željeznice, s obje njezine strane, te je 2001. godine ocijenjeno kako je ono povoljno za istraživanje i eksploataciju. Desetljeće kasnije, crnogorsko Ministarstvo ekonomije planiralo dodijeliti koncesiju za detaljna geološka istraživanja i eksploataciju mineralnih sirovina za 2011. godinu, radi otvaranja rudnika keratofira,, no zbog te su se odluke 2011. godine pobunili žitelji sela Zupci. Osim ekoloških razloga - ugrožavanje ekološkog sustava rijeke Željeznice, te jedinog izvora koji opskrbljuje vodom seoski vodovod - stanovnici su se pobunili i iz razloga što je prostornim planom na tome području predviđena izgradnja regionalne bolnice i sportskih terena. Na Crnom kršu nalaze se i ostaci fortifikacijskog objekta (utvrda) i trasa najstarije željezničke pruge u Crnoj Gori, s pratećim objektima. 
keratofir, neutralna magmatska stijena bogata natrijevim feldspatom, bliska trahitu, uz albit i oligoklas sadrži klorit, epidot i kalcit. PROLEKSIS ENCIKLOPEDIJA keratofir (kerato- + grč. φύρεıν: prskati; miješati), trahitni i riolitni tip stijene spilita koji sadrži natrijsko-kalijske feldšpate i katkad kremen. HRVATSKA ENCIKLOPEDIJA IZVORi Bar: Vlada hoće rudnik gdje je planirana bolnica - Vijesti.me 
Nekadašnja željeznička stanica Zupci na uskotračnoj željeznici Virpazar-Bar
ŽeljeznicaRijeka bujičnog toka, prihvaća pritoke s Male Rumije i Vrsute, pod Zupcima i utječe u more na Mađarici. Ime je novijeg postanka, dato po sastavu zemljišta, koje svojom crvenkasto-mrkom bojom podsjeća na željezo (mangan i dr). Druga petpostavka: naziv je dobila po prvoj crnogorskoj željeznici koja je prolazila kraj izvorišta i drugih pritoka rijeke. VIŠE O PORJEČJU RIJEKE ŽELJEZNICE ... V. Spalević, M. Čurović, D. Borora and B. Fuštić: Soil erosion in the river basin Željeznica, area of Bar, Montenegro. Agriculture & Forestry, Vol. 54. (08) (1-4): 5-24, 2012, Podgorica (PDF) |
Tuđemili
Selo Tuđemili pod padinama Rumije
|
Selo na uzvišenijim padinama Rumije.
Dvije su priče o nastanku imena ovoga naselja: a) prema legendi iz Ljetopisa popa Dukljanina o mogućem oceubici u bitci 1042. na ovom lokalitetu, zbog pomrčine da nije bilo njegovog uzvika "Bože, pomiluj!“ i b) po starom slavenskom imenu Togemil, koje spomnje Dukljanin. |
Bitka kod Tuđemila
|
Bitka kod Bara, Barska bitka ili Tuđemilska bitka se odigrala 6. na 7.10.1042. na lokalitetu današnjega sela Tuđemil kod Bara između dukljanske vojske, koju je predvodio knez Vojislav, te bizantske vojske pod zapovjedništvom Kursilija iz Drača (Albanija), pomognute vojskama podvlašćenih vazala (raškog župana, bosanskog bana i zahumskog kneza).
DOGAĐAJI KOJI SU PRETHODILI BITCI Naslijedivši dukljansko prijestolje od Svetoga Vladimira, knez Vojislav je dugo vremena bio bizantski vazal. No, 1036. zakratko je zbacio bizantski jaram, da bi bio uhvaćen i odveden Carigrad. Uspio je pobjeći iz zatočeništva i zagospodariti Dukljom, pa je s Dukljanima napadao bizantske vazale Srbe i Tribale. Kroničar Ivan Skilica (Ιωάννης Σκυλίτζης) o tome izvješćuje: Pošto je Stefan Vojislav bio pobjegao, kao što je ranije rečeno, iz Carigrada i zauzeo ilirske planine i Tribale i Srbe, okolna plemena podložna Romejima, napadao i pljačkao, Monomah nije mogao da podnosi njegove upade i pismeno naredi arhontu Drača - bio je to patrikije Mihailo, sin logoteta Anastasija - da prikupi stratiotsku vojsku Drača koja je bila pod njime, kao i vojske iz susjednim tema koje su bile njemu podređene. IZV: Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, tom III., urednici Georgije Ostrogorski i Franjo Barišić, Vizantološki instutut, Beograd, 1966., str. 159 K tomu, bizantski brod s blagom, koji je vjerojatno plovio iz južne Italije za Solun, zahvaćen burom, more je bacilo na dukljansku obalu. To zlato - spominje se u izvorima 15 kentenara - Vojislav je uzeo za sebe, unatoč tome što je pripadalo caru Bizanta osobno. Uslijedio je bizantski vojni odgovor, no Vojislav je 1040. potukao bizantsku vojsku u Crmnici koju je predvodio Evnuh Georgije Provat. Poraz je još više razljutio Carigrad, pa je poslana mnogo veća vojska, pod vodstvom Kursilija. U ranu jesen 1042. Bizantinci su u svoju ekspediciju uključili vazale, iz Zahumlja Srbina Ljutovida, koji je imao titulu stratega Srbije, te župane Raške i Bosne i njihove postrojbe. RASPOREĐIVANJE SNAGA i TIJEK BITKE Kursilije je forsirao rijeku Bojanu, te se ulogorio kod Bara, gdje se nalazio i Vojislavov dvor Prapratna, na obroncima planine Rumije. Prema bizantskom operacijskom planu, on je tu trebao sačekati raško-bosansko-humsku vojsku koja je trebala prodrijeti u Duklju dolinama rijeka Zete i Morače, kako bi zajedno napali glavninu dukljanske vojske koja se koncentrirala na prostoru Crmnice, odnosno, obroncima planine Rumije, između Bara i Skadarskoga jezera. Bizantski izvori govore da je Kursilije prema Crmnici koncentrirao "40.000 vojnika", a njihov nepouzdani kroničar Ivan Skilica navodi čak "60.000 bojovnika", što je vjerojatno pretjerivanje. No, u svakom slučaju, nema sumnje da je bizantska vojska bila iznimno jaka. Dukljani su bili malobrojniji. Kneza Vojislava bizantski kroničari opisuju kao Vojislava Dukljanina i vele "iako je ovaj bio varvarin, ali po prirodi i iskustvu bješe mudar". Vojislav je, skupa sa svojim sinovima, organizirao posjedanje bojišnice 6.10.1042. tijekom kojeg je nebom protutnjao komet, što se kao loš signal dojmilo na bizantsku vojsku. U ponoć 6./7.10.1042. Dukljani su napali logore bizantske vojske. Svi bizantski izvori opisuju da su Dukljani napadali uz strahovitu vrisku i uz zvukove truba i rogova, što je paraliziralo Bizantice. Bez obzira na malo vjerojatne cifre o desetinama tisuća pobijenih Bizantinaca, nema sumnje da je, kod Bara, bizantska vojska bila masakrirana. Istodobno je Gojislav, sin kneza Vojislava, kod Klobuka (blizu suvremenog Nikšića) predvodio dukljanske postrojbe i pobijedio kombiniranu raško-bosansko-humsku vojsku koja se kod Bara trebala spojiti s bizantskom. Bizantski zapovjednik Kursilije je teško ranjen, no uspio je pobijeći. Dukljani su nastavili goniti bizantske postrojbe sve do rijeke Drima (u suvremenoj Albaniji). Duklja je Bitkom kod Bara 1042. izvojevala državnu nezavisnost. Knez Vojislav je postao utemeljiteljem dinastije Vojislavljevića, a njegov nasljednik, Mihailo, postat će najkasnije 1077. kralj a Duklja kraljevina. Pobjeda Dukaljna kod Bara slavi se danas kao službeni Dan Vojske Crne Gore.
|
Knez Vojislav s Dukljanima nakon pobjede nad Bizanticima kod Bara 1042. godine
Litografija; novinska ilustracija iz 19. st.; Autor: K.Mandorović, Beč
Tuđemilska bitka 7. oktobra 1042 (prema Ljetopisu popa Dukljanina)
Proizvodnja: RTCG |
Stari Bar
Stablo "Stare maline" u Baru
Zaštita Starte masline. Odlukom Skupštine općine Bar od 28.12.2020. godine, proglašeno je zaštićenim prirodnim dobrom – spomenik prirode "Stablo Stare masline (OLEA europaea L.) na Mirovici u Baru". Osnovni cilj zaštite je očuvanje starog stabla prvenstveno sprječavanjem procesa degradacije, unapređivanjem njenog statusa kroz stručni pristup koji podrazumijeva proučavanje i praćenje stanja tokom vremena.
Godine 2006. je uređen "plato - amfiteatar" oko masline. Početkom svibnja/maja 2023. godine JU "Kulturni centar" Bar evidentirao je određene promjene na stablu Stare masline (u njenom najstarijem dijelu listovi su počeli žutjeti, a kasnije i opadati) i iskazao potrebu da stručne osobe Biotehničkog fakulteta iz Podgorice obiđu Staru maslinu radi utvrđivanja zdravstvenog stanja i davanja smjernica za njeno očuvanje. Stručni tim Biotehničkog fakulteta (nakon provedenih analiza) je dana 2023. godine dostavio Izvještaj o zemljišnim uslovima i agrohemijskoj analizi i Izvještaj o zdravstvenom i kondicionom stanju Stare masline. U njima je zaključeno da simptomi ukazuju na problem s viškom vode u zemljištu, koja zagušuje biljku i onemogućava obavljanje normalnih funkcija. Definifano je kao najbolje rješenje izrada drenažnog rova prosječne dubine 3,5 metara sa sjeverne strane Stare masline, jer je utvrđeno da podzemna voda dolazi iz te visinske kote. Cilj je da se ona prekine i odvede u sustav atmosferske kanalizacije koja se nalazi na prometnici koja se graniči s platoom na kojem je maslina. U sijenju/januaru 2024. godine počela je izgradnja drenažnog rova za spas Stare masline. 
Bregovi Rumije iznad Starog Bara i planina Lisinj u daljini
Autor fotografije: Greenwich Photography - Stari Bar; Wikipedija |
Mali voz (relacija Virpazar - Bar)
RTCG, TV Arhiv Napravio Lovćen film 1959. godine. Režiser Branislav Bastać. Vodocrpilište Kajnak
U sjeveroistočnom podnožju Staroga Bara nalazi se vodoizvorište Kajnak, s kojega se osigurava voda za centar grada Bara, veći dio naselja Polje, Rena, Gornja Čeluga, najveći dio naselja Popovići-Marovići, Bjeliši, Ahmetov brijeg, Ronkula, Podgrad i Stari Bar. |
Turčini
|
Stari Bar - vodopad Vrteljak, 26.12.2023.
Autor; PPK "Plan B" Datum objave: 27.12.2023. |
Veliki Mikulići
KOORDINATE 42.0791/19.1893 NADMORSKA VISINA 700-900 m BROJ STANOVNIKA 0 (2003.) WIKIPEDIJA Veliki Mikulići
|
Veliki Mikulići je naselje u općini Bar. Selo je smješteno u jednoj kotlini između planine Rumije i brda Veli vrh (807 m) - Majelika/Mrjlika. (644 m) i planine Lisinj (1353 m), koji ga dijele od mora Pored sela se između 2 brda vidi luka u Baru s morem. U selu se nalazi džamija s mulimanskim groblje, a u blizini sela je nedavno sagrađen manastir svetog Sergija Radonješkog.
Prema popisu iz 2003. u njemu nije živio niti jedan stalni stanovnik. Od Drugog svjetskog rata broj stanovnika je kontinuirano padao, jer se stanovništvo uglavnom iseljavalo u Bar i Ameriku. Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 230 (1948.); 212 (1953.); 192 (1961.); 172 (1971); 86 (1981.); 28 (1991.); 0 (2003.) Ivan Jastrebov, ruski konzul u Skadru, Prizrenu i Solunu i poznati znanstvenik, 1880. godine, u Glasniku srpskog učenog društva (knjiga XLVIII) u svojoj studiji "O pravoslavnim srpskim starim i novim crkvama u Staroj Zeti – sadašnjem Skadarskom okrugu" pišući o crkvi Prečiste Krajinske kaže: "U ovoj crkvi čuvan je bio znameniti krst, koji Mrkovići nose na goru Rumiju, gdje je crkva sv. Trojice"(str.378), a pišući o predjelu Mrkovića kod Bara kaže: "Blizu sela Mikulića nalazi se crkva sv. Aleksandra i sv. Jovana, i sv. Trojice na vrhu Rumije" (str.380). Džamija s muslimanskm grobljem U selu se nalazi džamija s muslimanskim grobljem, na kojem su stariji epitafi na ćirilici (Perazići umrli 1927., 1939., 1944., 1945., 1951., 1961., 1963., Suljejman Osman Niljić umro 1939., Peročević - umro 1950., Adem Zagora - umro 1954., Peković - umro 1964. i dr.), a noviji na latiničnom pismu (Zagora 1956., Nilić 2006., Šabović 2009., Peković 2010. i dr.). Tu su i 3 spomen ploče koje govore o gradnji objekata. Na zgradi pored džamije, ćirilicom piše "MEJTEP I ŠADRVAN SAGRAĐENI SU 1887. GOD. U NJEMU JE, 1945. GOD. POČELA SA RADOM OSNOVNA ŠKOLA.". Na samoj džamiji su 2 spomen ploče na latiničnom pismu: "OVO MINARE SAGRAĐENO JE SA PLEMENITOM ŽELjOM ZEKA O. ŠABOVIĆA ...0" (malim slovima su ovdje napisana slova koja su na ploči nedostajala u julu 2018.g., a ispod imena Šabovića je samo 0 što bi mogla biti godina nastanka minareta, ali su po svemu sudeći ostali brojevi otpali). Na drugoj spomen ploči stoji natpis latiničnim pismom: "U SPOMEN NA SVOJE PRETKE I STARI ZAVIČAJ OVU DŽAMIJU IZ TEMELJA OBNOVIŠE MIKULIĆI IZ AMERIKE I PRIJATELJI OVOG SELA 1998. G". Izvor Na makadamskom putu od novoizgrađenog manastira svetog Sergija, ka selu Veliki Mikulići, s desne strane je i jedan izvor (s tekućom vodom slabog mlaza) sa spomen pločom na ćiriličnom pismu: "RAĐENO 1906.G. ZA DUŠU MITRA MARKINIĆA. OBNOVIO NIKO MARKINIĆ 1958. G.". Ime Niko je teže čitljivo (jul 2018.) zbog "zuba vremena", koji je oštetio ovu spomen ploču.
Svake godine se taj krst na Trojčin dan ili Duhove (pedeseti dan po Vaskrsu) iznosi na vrh Rumije. To je, dakle, isti onaj krst na kome se makedonski car Vladislav lažno zakleo, kao i isti onaj na kojem je naš knez Vladimir pogubljen. 
Pogled s vrha Rumije na Velike Mikuliće u podnožju vrha
Selo se smjestilo u kotlini između padina Lisinja (dominira u pozadini) i nižih visova, na rumijskim ograncima, kao što su pr. Srednji vrh (lijevo, 1292 m) i Kunteljat (u sredini, desno, prekriven vegetacijom; 1021 m). |
Toponimi
Mikulići - Selo u uvali pod strmim vrhovima Rumije. Ime je dobilo po Svetom Mikuli = Sv. Nikoli, čija je crkva u selu. (Stojović, 2011.) Rađen - Planinski vrh 1200 m,na istočnoj strani Mikulića. Nazvan je po imenu kneza Jovana Rađena, kome je bilo povjereno, od krajinskog popa, čuvanje Vladimirovog krsta. U podnožju ovog vrha je zaravan Rađenovica, nazvana po istom imenu. (Stojović, 2011.) 
Veliki Mikulići
Detalj stare topografske karte; Mjerilo: 25.000; Sekcija Stari Bar 160-3-4 Manastir svetog Sergija Radonješkog (M. Mikulići)
Manastir Mikulići nalazi se u podnožju Rumije. Radi se o manastiru Srpske pravoslavne crkve, sagrađenom početkom 21. stoljeća, i posvećenom svetom Sergiju Radonješkom, svetitelju u Pravoslavnoj Crkvi i poniklom u ruskom narodu. Sveti Sergije Radonješki je prvo sagradio lavru posvećenu Presvetoj Životvornoj Trojici – Sergijevski posad. Kasnije, ispod svete planine Rumije, na kojoj je postavljena mala crkvica, također posvećena Sv. Trojici, podignut je i manastir posvećen Sv. Sergiju Radonješkom. Manastir je izgrađen prilozima pravoslavnih Rusa i vjernika iz Bara i okolice. Arhitekturom, manastir ne nije izgrađen tipično za lokalno podneblje, niti tradiciji, jer je njegov uzor očito bila ruska sakralna arhitektura. Poseban doprinos dali su: Vitalij Ivančikov iz Novosibirska kao najveći priložnik i Velimir – Milo Dragović iz Bara koji je pokazao izuzetan trud u izgradnji manastira. Hram novosagrađenom manastiru je posvećen 19.7. 2009. godine novosagrađeni manastir i u njemu služio Sv. Arhijerejsku Liturgiju. Od posvećenja na Ilindan 2015. godine hram Svetog Proroka Ilije na brdu Volujica kod Bara, pripojen je kao skit novosagrađenom manastiru Svetog Sergija Radonješkog. WIKIPEDIJA: Manastir Mikulići |
Kanjoni u zaleđu Bara
U zaleđu Bara nalazi se pet kanjona, nepunih 10 kilometara udaljenih od obale mora:
- kanjon rijeke Bunar/ Rikavac
- kanjon Međureč
- kanjon Vruća Rijeka
- kanjon Nikezića potok
- kanjon Perin potok
Kanjon rijeke Bunar / Rikavac
|
Nalazi se u podnožju planine Rumije. Tijekom svibnja/maja kanjon Bunar/Rikavac obično je još "ljut" (ima još dosta vode). Bunar/Rikavac je idealan za prvi kanjoning jer nije jako zahtjevan, pa je pogodan za pripreme i za početnike i mogu ga mogu proći i djeca i stariji.
Dolazak do kanjona je jednostavan. 15-tak minuta od barske rive prema Starom Baru, pored glavnog ulaza u Stari grad, uskom lokalnom cestom stiže se do mosta Menke. S lijeve strane mosta se ulazi u rijeku. Pri kanjoningu, prije ulaska u kanjon, oblači se specijalizirana oprema na obali ove planinske rijeke. Od starta, trasa je duga nešto više od 700 metara, do Brbota. Da bi se savladalo pet atraktivnih vodopada visine do 12 metara i litice u kanjonu Bunar, uz silaske niz vertikale (tzv. absajle), spuštanja kanjonskim "toboganima", plivanje u bazenima koje je priroda stvarala, skokove sa stijena, neophodna je asistencija iskusnih vodiča. Uz opuštanja tijekom kupanja u prirodnim bazenima između litica, u bujnoj prirodi, ova adrenalinska tura u organizaciji komercijalnih agencija traje oko tri sata. Jedno od obilježja kanjona su velike površine modrozelene mahovine na određenim mjestima što dodatno utječe na izgled kanjona, a vodi daje plavo-zelene nijanse. 
Kanjon rijeke Bunar/Rikavac
|
STARI BAR Bunar
Autor: Slobo Stefanovic Datum objave: 7.11.2022. Kanjon Rikavac - www.xcanyoning.com from xcanyoning on Vimeo. |
Kanjon Međureč (Međurečki kanjon)
Prva litica kanjona visoka oko 30 metara, zahtjevniji je za prolazak kanjoningom od kanjona Rikavac.
|
Živi avanturu: Epizoda 03 - Kanjon Međureč (Bar) - Attraction Montenegro 2021 FHD
Autor: Attraction Montenegro Datum objave: 14.6.2021. Opis. Ako imate jedan dan u godini želju da osjetite adrenalin i doživite i vidite nešto nesvakidašnje onda je to definitivno ovo mjesto. Toliko je ekstremno i naizgled opasno, ali definitivno bezbjedno i super zanimljivo. Kanjon Međureč definitivno atrakcija koja pruža najviše uzbuđenja u Crnoj Gori i mjesto koje morate posjetiti. Svi primorje doživljavaju kao mjesto za sunčanje i kupanje u moru, a naše primorje je toliko ekstremno da je grijeh koliko nije ispromovisano. Tu smo za vas da vam približimo najljepše kadrove, a možda i da vas povedemo sa nama. Zapratite instagram profil @fitcouple.me @attractionmontenegro Zapratite facebook stranicu Attraction Montenegro |
Međurečki kanjon (Međureč) jedan od reklamnih za seznu kanjoninga 2021
Autor: rajko popovic Datum objave: 3.6.2021. Opis. Jedna od komercijalnih kanjoning tura s početka sezone 2021god Alpinistički klub "Slobodni penjači Cetinje" Za sve informacije vezane za kanjoning u 7 crnogorskih kanjona, možete nas kontaktirati na Facebook stranici, Instagramu ili na brojeve telefona 067 432 409 Dejan 067 396 957 Vuk. |
Vruća rijeka
|
Kanjon Vruće rijeke nalazi se u okolici Bara. Polazište za prolazak kanjonom (kanjoning) je kod džamije u selu Gornji Mikulići (parking), a kraj kanjona i izlazak je u maslinicima u blizini zidina Starog Bara (kod uljare). Prolazak kroz kanjon je izuzetno zahtjevan i traje čak 6 do 8 sati.
|
|
Vruca Rijeka 2019
Autor: Dusan Vukomanovic Datum objave: 21.2.2020. Opis. Rano proleće, malo viši vodostaj i loše vreme pa sva lepota vode i okruženja nije dočarana videom. Svakako prelep kanjon.. |
Vruća rijeka Kanjoning 25.04.2021. Komercijalna tura AK Slobodni penjaci Cetinje
Datum objave: 2.5.2021. Autor: rajko popovic Opis: Ovom Kanjoning turom započinjemo kanjoning sezonu 2021 god. Učesnici ture bili su iz Bara i Cetinja. Veoma ekstremni uslovi u kanjonu Vruće rijeke, zbog obilnih kiša u ranom proljeću i poslije veoma snjegovite zime u planinama. Alpinistički klub "Slobodni penjači Cetinje" |
Vruća rijeka 09 06 2019 AK Slobodni penjaci Cetinje
Datum objave: 17.6.2019. Autor: rajko popovic |
|
Živi avanturu. Epizoda 20 - Vruća Rijeka - (Bar) - Attraction Montenegro 2023 FHD
Autor: Attraction Montenegro Datum objave: 14.5.2023. Opis. Pozicija kampa Bartula na google maps odakle počinje tura https://goo.gl/maps/tRvT7An5nAEGMfbZ9... Ovo je najizazovniji kanjon u Baru i jedan od najzahtjevnijih u Crnoj Gori. Zapratite instagram profil @fitcouple.me @attractionmontenegro Zapratite facebook stranicu Attraction Montenegro Milija Čabarkapa Ivana Krivokapić |
PO MRKOJEVIĆIMA
|
Oblast Mrkojevići (Mrkovići), odn. srednovjekovni Katun Mrkojevići (Mrkovići) je obuhvaćao područje između primorskih planina Lisinj, na sjeveru i Možure, na jugu. Najraniji spomeni Mrkovića javljaju se u mletačkim izvorima, 1409 (Li Marchoe), 1449 (de Marchois) i 1559 (Marcovichi) kod Bara. Spominju se u Donjoj Zeti, 1409. godine, pod imenom Mrkovići, kao katun s ratničkom družinom najamnika. Kako je tada navedeno: katun je nastanjen narodom žestoke naravi, na padinama planine Lisinj, na području od 12 milja u dužini i 8 u širini.
MRKOJEVIĆI KAO RATNIČKA DRUŽBA Pema podacima iz 15. stoljeća, u Mrkojevićima je bilo 130 kuća, s poznatom ratničkom družinom najamnika. Kako je u katunu bilo pravoslavnih i katoličkih obitelji, kao ratnička držina su često nastupali u odvojenim grupama, sa svojim predvodnicima. Kao predvodnik pravoslavnog dijela družine, spominje se pop Đinak, kome su Mlečani, kao nagradu, ustupili katoličku opatiju (blizu ušća rijeke Bojane) koju je držao do 1450. godine. BORBA KOD BARA U borbama kod Bara, 1448. godine, spominje se samo jedna ratnička družina Mrkojevića (Dominik, Nikša, Vasko i Andrija, sa 130 boraca). Unajmljeni od strane Mletačke republike (čiji su podanici i bili, plaćajući perper po ognjištu) u čijem je posjedu bio grad Bar, pomogli su u odbijanju napada vojske Đurađa Brankovića (vojvoda: Stefanice Crnojevića i Altomana) kao i dijela Paštrovića. OSMANSKA VLAST Nakon što je Skadar pao pod osmansku vlast, 1479. godine, katun Mrkojevića (Mrkovića) priznaje tursku vlast (računaju se kao nahija u Skadarskom sandžaku) sve do trenutka kada ovi od njih zahtijevaju naplatu danka, 1482. godine. Nakon pobune, Mrkojevići traže pomoć od obližnjeg, mletačkog utvrđenog grada, Bara. Pošto su ih Barani odbili, katun (sada već i turska nahija) s njima započinje neprijateljstvo i česte sukobe, sve do pada Bara pod osmansku vlast, 1571. godine. Mrkojevići definitivno postaju podanici Osmanskog carstva. Poslije pada Skadra (1479.) i Bara (1571.) za vrijeme osmanske dominacije, masovno će se iz ovog plemena početi iseljavanja pravoslavnih obitelji u Istru i primorske gradove pod mletačkom vlašću, posebno od početka 17. stoljeća. U Poreč iseljava deset obitelji 1611. godine, zatim njih 185, pa još 20 obitelji (1622.). U Istru se 1633. godine iseljava još 6 obitelji s 22 člana. Islamizacija plemena Mrkojevića je otpočela početkom 17. stoljeća, a najviše u razdoblju od 1693. do 1697. godine. Manji dio pravoslavnih suplemenika, ostao je živjeti s njima do danas. Prva džamija (uz sudjelovanje pravoslavaca) izgrađena je u Veljem Selu, 1752. godine. Nadbiskup barski i Primas Srbije (1671.-1694.) Andrija Zmajević u svom izvješću iz 1671. godine, piše o Mrkojevićima da su jedan narod u 20 sela, od Bara do Ulcinja i da su svi pravoslavci. Pravoslavne naziva Srbima a katolike Latinima. Nasljednik Andrije Zmajevića, Marko III Đorga (1696.-1700.) o Mrkojevićima piše da broje preko 1300 duša i da su svi od davnina pravoslavci, ali da su tada većinom Turci (muslimani). Nadbiskup barski (1701.-1712.) Vicko Zmajević je ostavio zapis da u Mrkojevićima ima 140 kuća muslimana sa 1000 članova i 30 kuća pravoslavaca sa 250 članova. VLAST KNJAŽEVINE CRNE GORE Crnogorska vojska istjeruje osmansku vlast iz oblasti Mrkojevića, 1877. godine, ali se stanovništvo pred njom povuklo u turski Skadar. Svi su se vratili, tek na poziv knjaza Nikole I. Brzo su se, u okviru Primorske nahije (Barski okrug), uklopili u crnogorsko društvo i državu. Prema popisu, dvije godine kasnije, u Mrkojevićima je živjelo 413 obitelji, sa 2190 stanovnika. Prvu građansku školu dobijaju 1886. godine. Godine 1901. raspolagali su sa 4590 rala zemlje, 58 kosa livade i 13 mlinova za proizvodnju maslinovog ulja. Gradnjom kolskog puta Bar-Ulcinj, još su 1906. godine bolje su povezani sa gradskim naseljima. 
Mrkovsko polje
Pogled iz polja na južne dijelove Rumije. Iznad polja (skroz desno na fotogafiji) diže se vrh Osoj (569 m) na brdu Gora krućanska odn. Vranje gnijezdo (631 m). Iza njega je brdo Rasovac (789 m) Liponjak (1209 m) - dio glavnog rumijskog grebena. |
Krst svetog Vladimira i Mrkojevići Krst svetog Vladimira vladara s početka 11. stoljeća čuvan je, prvo u manastiru Prečista Krajinska, a po njegovom rušenju u 18. stoljeću, čuvao ga je narod Krajine (mada su bili prešli na Islam). Križ su od njih oteli pripadnici susjednog plemena, Mrkojevića. Kada su i ovi većinom prešli na Islam, predali su križ na čuvanje svojim pravoslavnim susjedima Androvićima, iz Veljih Mikulića (kod Bara,) koji su danas isto muslimani. Križ je iznošen u procesijama na planinu Rumiju, na Trojičin dan – uz sudjelovanje predstavnika svih vjera sa barskog područja. Nekada je uz križ išao barjaktar Mrkojevića, musliman, s isukanim nožem, čuvajući ga, prije svega od Krajinjana (bojeći se da bi ga ovi mogli povratiti). Ivan Jastrebov, ruski konzul u Skadru, Prizrenu i Solunu i poznati znanstvenik, 1880. godine, u Glasniku srpskog učenog društva (knjiga XLVIII) u svojoj studiji "O pravoslavnim srpskim starim i novim crkvama u Staroj Zeti – sadašnjem Skadarskom okrugu" pišući o crkvi Prečiste Krajinske kaže: "U ovoj crkvi čuvan je bio znameniti krst, koji Mrkovići nose na goru Rumiju, gdje je crkva sv. Trojice"(str.378), a pišući o predjelu Mrkovića kod Bara kaže: "Blizu sela Mikulića nalazi se crkva sv. Aleksandra i sv. Jovana, i sv. Trojice na vrhu Rumije" (str.380). IZVORI I LITERATURA
DABOVIĆ, Đoko: Pleme Šestani. Bar: Udruženje građana Šestani. Bar, 2006. str. 97,104, 110. METANOVIĆ, Mahmut Metanović: MRKO/JE/VIĆI Istorijski razvoj. (PDF) WIKIPEDIJA: Mrkojevići (katun) VIDI JOŠ: Ratničke družine u Zeti XV vijeka Donja Zeta (oblast) Prapratna (župa)
Prapratna je bila srednjovjekovna oblast između Ulcinja i Bara (Antivarum, Antibarum), u današnjim Mrkojevićima. Kroz župu je prolazio put koji je povezivao ove utvrđene gradove i ona im je podjednako gravitirala. Uvala Kunja i rt Komine Prapratna se spominje u glavi XXXVIII Barskog rodoslova , u opisu bojišta između dukljanskog kneza Vojislava i Bizantinaca. U proljeće 1040. godine, tjekom Barske bitke, napadnut je bizantski logor u Barskom polju. Ostatak trupa bizantskog namjesnika Teofila Erotika, bio je izložen potjeri kneza Stefana Vojislava, a navodi se da je progon trajao: dok nije prešao potok koji teče Prapratnom i prispjeo u šumu. Gorane je današnji naziv spomenute šume, jugoistočno od Prapratne, a navedeni potok utječe u more kod rta Komine, u uvali Kunja. Ne zna se da li je i zaljev Kruči pripadao ovoj župi. Postoji i uvala Prapratna kod Stona u blizini crkve Mihaila Vojislavljevića. Prema episkopu Mihajlu Devolskom (dodaci Skiličine hronike) pored kotorskog, dukljanski kralj Mihajlo imao je dvor i župi Prapratna. WIKIPEDIJA: Prapratna (župa) 
Prapratna župa i Jezerske župe u 11. stoljeću
Autor: Bratislav, Wikipedija |
IZVORI I LITERATURA
|
ĐUROVIĆ, Danica: Prvi put na Rumiji. Članak. Naše planine, 1983, br. 7-8, str. 170 (PDF)
PEROVIĆ, M.: Bar i Ulcinj, Savremene privredno-geografske funkcije. NIO „ UNIVERZITETSKA RIJEČ“, Nikšić, 1988. POLJAK, Željko: Primorska planinarska transverzala Orjen - Lovečen - Rumija. Članak. Planinarski putovi. Hrvatski planinar, 2007, br. 4, str. 155 (PDF) STOJOVIĆ, Borislav, Toponimi u barskoj opštini. Matica, časopis Matice crnogorske. Proljeće 2011. str. 105.-120. (PDF) ŠĆEDROV, Oleg: Rumija (1593m). Članak. Naše planine, 1953, br. 3-5, str. 117 (PDF) URBAN Stjepan: Rumija (1593 m). Članak. Hrvatski planinar, 1935, br. 6, str. 171 (PDF) VIDAKOVIĆ, Predrag: Biogeografske karakteristike Rumije. Portal Geografija za sve, 25.2.2018. VIDAKOVIĆ, Predrag: Pedološke odlike Rumije. Portal Geografija za sve, 25.2.2018. VIDAKOVIĆ, Predrag: Geomorfološke karakteristike Rumije. Portal Geografija za sve, 26.2.2018. |
|
Turistička karta Rumije i okolnih planina
Planinarska karta barskog područja
1.7.2022.
|
Turistička organizacija grada Bara izradila je kartu, na engleskom jeziku, sa svim potrebnim informacijama i pojašnjenjima, oznakama i preporukama za boravak i korištenje pješačkih i planinarskih staza na području ove crnogorske primorske općine.
Radi se o logičnom potezu, nakon što se u organizaciji iste TO markirano 160 km planinarskih staza, čime je ova karta upotpunila ponudu ove vrste aktivnog odmora na ovome prostoru. Svi zainteresirani mogu dobiti kartu u informativnim uredima TO Bar, i to u: Šušanju, Sutomoru, Čanju, Virpazaru, Dobroj Vodi, Utjehi, Starom Baru kao i u predstavništvu na Topolici Mapu je moguće preuzeti i u PDF formatu na web-stranici: www.bar.travel. Turistička organizacija Bar je najavila izradu nove brošure aktivnog odmora, koja će se uskoro naći na njihovim info točkama. |
Turistička organizacija Bar
|
