---

Nepokretna kulturna i prirodna dobra
upisana na UNESCO-ovu listu svjetske baštine

UNESCO-ova Svjetska baština sastoji se od Svjetske kulturne baštine i Svjetske prirodne baštine. Popis sadrži brojne spomenike kulture, i spomenike prirode, te spomenike koji su istovremeno obuhvaćeni u oba popisa.
Podorganizacija UNESCO-a, Odbor za svjetsku baštinu, potpomaže zaštitu i/ili obnovu objekata s popisa pružanjem stručne i materijalne pomoći. Osim toga, Odbor vodi još i listu Svjetske dokumentacijske baštine, koja se sastoji od određenih knjiga, rukopisa, partitura, unikata, te slikovnih, zvučnih i filmskih dokumenata.

2008. godine stupila je na snagu odredba prema kojoj je svjetska baština UNESCO-a postala i nematerijalna baština o čijemu popisu i upravljanju vodi računa Međudržavni odbor za očuvanje nematerijalne svjetske baštine. 

KRITERIJ ZA UPIS

Kako bi bio upisan na UNESCO-v popis svjetske baštine, lokalitet mora imati jedinstvenu vrijednost i ispunjavati barem jedan od kriterija za upis. Ovi kriteriji su opisani u "Operativnim smjernicama za provedbu Konvencije o svjetskoj baštini", koja je vodeći instrument za upravljanje svjetskom baštinom. Reviziju kriterija redovito obavlja Odbor kako bi odražavao evoluciju samog koncepta svjetske baštine.
Država prvo mora sastaviti popis značajnih kulturnih i prirodnih mjesta. Ovo je popis kandidata (eng. Tentative List). Ne smije se predlagati mjesta odnosno objekte koji prije toga nisu bili na kandidatskom popisu. Tek kad sastavi kandidatski popis, država može izabrati mjesto odnosno objekt s ovog popisa da bi ih mogla nominirati za svjetsku baštinu (eng. Nomination File).
Danas postoji deset kriterija za upis:

• Kulturni kriterij
  • I. remek-djelo ljudskog kreativnog genija;
  • II. predstavlja važnu promjenu ljudskih vrijednosti kroz određeno vremensko razdoblje u jednom kulturnom području svijeta, na području razvoja arhitekture ili tehnologije, monumentalnih umjetnosti, urbanizma ili dizajna krajolika;
  • III. posjed jedinstvena ili barem izvanrednog svjedočanstva kulturne tradicije jedne postojeće ili nestale civilizacije;
  • IV. izvanredan primjer gradnje, arhitektonskog ili tehnološkog kompleksa ili krajolik koji predstavlja važne etape (ili važnu etapu) ljudske povijesti;
  • V. izvanredan primjer tradicionalnog ljudskog naselja, uporabe tla ili mora, koji je reprezentativan za cijelu kulturu (ili kulture), ili ljudsku interakciju s okolišem, osobito ako je postao osjetljiv zbog utjecaja nepovratnih promjena;
  • VI. izravno ili očito povezan s pojavama ili živom tradicijom, s idejama ili vjerovanjima, s umjetničkim i književnim radovima izvanrednog jedinstvenog značaja. (Komitet smatra da ovaj kriterij treba rabiti samo uz neki drugi kriterij);
• Prirodni kriterij
  • VII. neusporediv prirodni fenomen ili područje izvanredne prirodne ljepote i estetske vrijednosti (tzv. kulturni krajolik);
  • VIII. izvanredan primjer važnih etapa povijesti zemlje, uključujući zabilješke života, značajan neprekinut geološki proces u oblikovanju zemlje, ili značajna geomorfička ili fiziografska odlika;
  • IX. izvanredan primjer koji predstavlja značajan neprekinut ekološki i biološki proces u evoluciji i razvoju kopnenih, slatkovodnih, obalnih i morskih eko-sustava, te biljnih i životinjskih skupina;
  • X. najvažnije i značajno prirodno stanište za očuvanje prirodne raznolikosti na lokalitetu (in situ), uključujući ugrožene vrste izvanredne vrijednosti za znanost ili očuvanje života.

---

ŠKOCJANSKE JAME

​Škocjanske jame su sustav krških špilja u Sloveniji koje su jedan od najvećih svjetskih prirodnih fenomena kao jedan od najvećih podzemnih  kanjona u svijetu, iznimne ljepote s jedinstvenim ekosustavom, te velike povijesne vrijednosti jer su bile naseljene od prapovijesti. Zbog toga su 1986. godine upisane na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine.
​VIŠE

PLITVIČKA JEZERA

Nacionalni park Plitvička jezera osobita  je geološka i hidrogeološka krška  pojava. Kompleks Plitvičkih jezera proglašen je nacionalnim parkom  8.4.1949. godine. To je najveći, najstariji i najposjećeniji hrvatski nacionalni park. Predstavlja šumovit planinski kraj u kojem se nalazi 16 jezera različite veličine. Jezera dobivaju vodu od brojnih rječica i potoka, a međusobno su spojena kaskadama i slapovima. Sedrene barijere, koje su nastale u razdoblju od desetak tisuća godina, jedna su od temeljnih osobitosti Parka. Prostrani šumski kompleksi, iznimne prirodne ljepote jezera i slapova, bogatstvo flore i faune, planinski zrak, kontrasti jesenjih boja, šumske staze i drveni mostići i još mnogo toga dio su neponovljive cjeline koju je i UNESCO proglasio svjetskom prirodnom baštinom, 1979. godine, među prvima u svijetu. Park je podijeljen na užu i širu zonu prema stupnju zaštite. Nalazi se na području dvije županije, 91 % parka je u Ličko-senjskoj županiji, a 9 % u Karlovačkoj županiji.
​VIŠE

DURMITOR I KANJON TARE

Durmitor je planina i nacionalni park u Crnoj Gori, proglašen 1952. godine.  Smješten na sjeverozapadu Crne Gore, park obuhvaća osnovni masiv Durmitora s kanjonima Tare, Drage i Sušice i gornji dio kanjonske doline Komarnice. Durmitorski nacionalni park obiluje značajnim brojem spomenika kulture od antičkog razdoblja do najnovijeg doba. Najkarakterističniji su srednjovekovni spomenici: razvaline gradova i utvrđenja, mostovi i karaule, nekropole i manastirski kompleksi u dolini reke Tare.
Raskoš prirodnih ljepota, ambijentalnih i kulturnih vrijednosti Durmitora i rijeke Tare, presudili su da se nacionalni park Durmitor uvrsti u popis Svjetske kulturne i prirodne baštine 1980. godine. Rijeka Tara i njena kanjonska dolina, UNESCO-vim programom Čovjek i biosfera 1977. godine uvrštena u svjetske ekološke rezervate biosfere.

PRIRODNO I KULTURNO-POVIJESNO PODUČJE KOTORA

Iste godine 1979. kada je jak potres razorio ili opasno oštetio brojne kulturne spomenike, prirodno i kulturno-povijesno područje Kotora je upisano u UNESCO-v popis mjesta Svjetske baštine 1979. godine. Obuhvaća stari grad Kotor, utvrde mletačkog Kotora i okolno područje Kotorskog zaljeva.
Inače su, izuzetna kvaliteta graditeljstva starih gradova i cjelina, brojnih palaća i crkava, te vrijednosti arheoloških lokaliteta, na priobalnom prostoru Kotorsko-risanskog zaljeva, bili su temelj da su srednjevjekovni gradovi Stari grad Kotor i Perast, već 1948. godine, zakonom Jugoslavije zaštićeni kao povijesne cjeline. U razdoblju od 1948-1991. godine mnogi pojedinačni objekti, palaće i crkve, dobili su status spomenika kulture, odnosno kulturnog dobra. 

SREDNJOVJEKOVNI SPOMENICI NA KOSOVU

Četiri zaštićena lokaliteta odražavaju vrhunske točke bizantsko-romaničke crkvene kulture, sa svojim izrazitim stilom zidnog slikarstva, koji se razvio na Balkanu između 13. i 17. stoljeća.
U njega su uključena četiri srednjovjekovna manastira Srpske pravoslavne crkve. Dva su od tih lokaliteta na dinarskom prostoru:

• Manastir Dečani sagrađen je sredinom 14. stoljeća za srpskog kralja Stefana Dečanskog i ujedno je njegov mauzolej.
• Pećki patrijaršijski manastir je skupina od četiri crkve s kupolom sa nizom zidnih slika. Freske Crkve Svetih Apostola iz 13. stoljeća oslikane su u jedinstvenom, monumentalnom stilu.

Ostali su lokaliteti Crkva Gospe Ljeviške i Manastir Gračanica.
Godine 2004, Unesko je na listi Svjetske baštine imao samo Visoke Dečane, da bi dvije godine kasnije tu uvrstio i ostala tri manastira.

Manastir Pećka patrijaršija (na Popisu UNESCO-a od 2006.)
Na samom ulazu u Rugovsku klisuru nedaleko od Peći smešten je manastir Pećka patrijaršija. Skupina pećkih crkava vekovima je duhovno sedište i mauzolej srpskih arhiepiskopa i patrijaraha. Hram Sv. apostola podigao je u trećoj deceniji XIII veka arhiepiskop Arsenije I. NJegovom zaslugom crkva je oslikana oko 1260. Arhiepiskop Nikodim (1321–1324) podigao je uz severnu stranu Sv. apostola hram Sv. Dimitrija, a arhiepiskop Danilo II (1324–1337) je sa južne strane izgradio crkve posvećene Bogorodici Odigitriji i Sv. Nikoli. Ispred zapadnih fasada Sv. Dimitrija, Sv. apostola i Sv. Bogorodice Odigitrije podigao je i monumentalnu pripratu u vidu velelepnog otvorenog trema. U vreme patrijarha Makarija Sokolovića elegantni otvori sa dvojnim arkadama su zazidani. Čitava istorija stilova srednjovekovnog zidnog slikarstva može da se sagleda na zidovima pećkih crkava. Sv. apostoli su ukrašavani i oko 1300, zatim oko 1350, potom oko 1375. i u dva navrata u XVII veku. Crkva Sv. Dimitrija živopisana je prvi put u vreme patrijarha Joanikija, oko 1345, a novi sloj fresaka oslikao je oko 1619–1620. Georgije Mitrofanović. Bogorodičina crkva dobila je freske pre 1337, a priprata je oslikavana u XIV i XVI veku, dok je Sv. Nikolu 1673/4. živopisao slikar Radul. Manastir se permanentno konzervatorski štiti.
IZVOR  MINISTARSTVO KULTURE REPUBLIKE SRBIJE

Manastir Visoki Dečani 
Manastir je kao svoju zadužbinu i mauzolej osnovao kralj Stefan Dečanski, nakon čije smrti je radove nastavio njegov sin Dušan. Katolikon posvećen Hristu Pantokratoru sagradio je između 1327. i 1335. fra Vita iz Kotora, pri čemu je plan i strukturu pravoslavnog hrama zaodenuo romaničkom obradom fasada sa obiljem skulptoralnog ukrasa. Fresko živopis je gotovo u celini sačuvan i broji preko 1000 pojedinačnih figura i scena razvrstanih u više od 20 ciklusa, tako da predstavlja najveći očuvani izvor podataka o vizantijskoj ikonografiji. Posebno je zanimljiv niz istorijskih portreta i kompozicija vladarske ikonografije. Ikonostas sa prestonim ikonama je originalan kao i veći deo crkvenog mobilijara. Dečanska riznica je najbogatija u Srbiji, sa oko 60 ikona iz XIV–XVII veka, starim rukopisima i ostalim bogoslužbenim predmetima. Za razliku od crkve, skoro sve ostale manastirske građevine su izgubile svoj prvobitni izgled. Konzervatorski radovi se preduzimaju na čitavom kompleksu još od tridesetih godina našeg veka i kontinuirano traju sve do naših dana, pre svega u cilju čišćenja živopisa i saniranja dosta ugroženih kamenih fasada i kamene plastike.
IZVOR  MINISTARSTVO KULTURE REPUBLIKE SRBIJE

MLETAČKE UTVRDE

God. 2017. 15 lokaliteta mletačkih utvrda u Italiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori  upisano je na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi.

Mletačke utvrde, odn. Obrambeni sustavi Republike Venecije u 16. i 17. stoljeću, zajednički je naziv za fortifikacijske građevine koje je izgradila  Republika Venecija od 15 do 17. stoljeća, a koje se rasprostiru na više od 1000 kilometara od Lombardije u Italiji do istočne obale Jadranskog mora. Kopnene fortifikacije koje su štitile Republiku Veneciju od europskih sila na sjeverozapadu poznate su kao Stato da Terra, dok su fortifikacije  Stato da Mar štitile mletačke pomorske putove i luke od Jadranskog Mora prema  Levantu. Utvrde su bile nužne kao podrška teritorijalnom širenju i nadležnosti Serenissime (naziv za Mletačku republiku koji doslovno znači "najmirnija"). Uvođenje baruta dovelo je do značajne promjene u vojnim tehnikama i arhitekturi koje se prepoznaju u dizajnu tzv. alla moderna  fortifikacija s bastionima koji su se proširile diljem Europe.
Ovaj izvanredan poduhvat Mletačke republike na velikom teritorijalnom području bio je moguć samo zahvaljujući dojmljivoj suradnji profesionalaca, koliko samih fortifikacijskih arhitekata, tako i uredbama, društvenim modelima i novoj vrsti uprave kojom se mletačka kultura spajala s drugim kulturama istočne obale Jadrana. O tomu svjedoče razni materijalni, ali i nematerijalni dokazi stoljetnog prisustva mletačke kulture.

Zadarski obrambeni sustav, Zadarska županija
Venecija je najnovijim vojnom gradnjom odvojila povijesno središte Zadra od kopna 1472. god. Zidine su ojačane s tri bastiona na luci (Moro, sv. Roko i sv. Demetrije), jednim na ulazu u luku i jednim na mjestu stare citadele, te dva prema otvorenom moru (sv. Franjo i sv. Jure) koja su niža ali zato imaju porporele (kamene pregrade u moru). Na jugu su izgrađena dva uska bastiona s krunom (mezza luna), a tržnica je zaštićena Grimani bastionom ispod kojega su zidine otvorene vratima prema kopnu (Porta Terraferma), remek djelom Sanmichelija, koja su služila kao glavni ulaz u grad preko pokretnog mosta iznad jarka (fossa). Nasuprot vratima, na kopnu, Sforza Pallavicino je izgradio modernu utvrdu (Forte).

Utvrda sv. Nikole u Šibeniku, Šibensko-kninska županija​
Gian Girolamo Sanmicheli je dizajnirao ovu utvrdu koja je od 1540.-1547. izgrađena na istoimenom otoku kanala sv. Antuna kao obrambena barijera grada Šibenika s mora.

Utvrđeni grad Kotor, Boka Kotorska, Crna Gora
Od 1420. godine Venecija je dominirala Kotorom (Cattaro) kojega je dodatno utvrdila zbog čestih osmanskih opsada. Izgrađeni su zidine duljine 4,5 km s velikim Kampana tornjem i citadelom na mjestu ušća, obližnja Morska vrata (1555.), te Riječna sjeverna vrata s Bembo bastionom (1540.) i Gurdski bastion južnih vrata (1470.), Spiljarska vrata prema Cetinju i na vrhu 280 m visokog brda sv. Ive utvrda San Giovanni koja dominira istočnim zaljevom.

Karta mletačkih posjeda Stato da mar
Autor: Maximilian Dörrbecker (Chumwa); Wikipedija

ISKONSKE ​BUKOVE ŠUME U KARPATIMA I DRUGIM PODRUČJIMA EUROPE

Bukove prašume u Karpatima izvanredan su primjer nedirnutog šumskog  kompleksa u umjerenom klimatskom pojasu, koji se sastoji od 10 zaštićenih područja u sjevernim Karpatima (6 u Ukrajini i 4 u Slovačkoj). Te su karpatske prašume od 2007. godine upisane na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi. God. 2011. godine pridruženo im je 5 sličnih šumskih kompleksa u Njemačkoj. Od 2017. godine na UNESCO-vu se popisu vode pod službenim nazivom Bukove prašume u Karpatima i drugim područjima Europe, jer su im tada pridružene 63 bukove šume u još 9 europskih zemalja (Albanija, Austrija, Belgija, Bugarska, Hrvatska, Italija, Rumunjska, Slovenija i Španjolska). Uključivanjem 63 nova područja na Popis svjetske baštine dobivena je cjelovitost područja koje ima iznimnu univerzalnu vrijednost i dokaz je postglacijalnog širenja te prirodnoga i neometanog razvoja ekosustava bukovih šuma Europe. Sve države uključene u nominaciju pokazale su iznimnu posvećenost zajedničkoj suradnji i izražena je zajednička namjera za očuvanje i održivo upravljanje bukovim šumama.

Slovenski lokaliteti su: šumski rezervati Krokar (Općina Kočevje) i Snežnik – Ždrocle (Općina Ilirska Bistrica i Loška dolina, općina).
​
​Hrvatski lokaliteti su: Nacionalni park Paklenica, Hajdučki i Rožanski kukovi i Nacionalni park Sjeverni Velebit (Ličko-senjska i Zadarska županija).

Albanski lokalitet na dinarskom području je Lumi i Gashit (Kukeski okrug).

Crna Gora od 2018. godine priprema nominaciju bukovih šuma Biogradske gore (stanje 2021. godine).

Bukove šume Svjetske baštine Nacionalni park Paklenica
Datum objave: 5.1.2022. Autor: Nacionalni park Paklenica
Opis. Stoljetne Europske bukove šume, koje su opstale gotovo neizmijenjene do danas nalaze se i unutar granica Nacionalnog parka Paklenica na lokalitetima Suva draga-Klimenta i Oglavinovac-Javornik. Razvojem civilizacije i kultiviranjem šumskih površina, diljem Europe nestale su značajne šumske površine pa tako i bukove šume. Procjenjuje se da su bukove prašume, prije ljudske intervencije u Europi zauzimale 91.000.000 hektara. Danas izvorne bukove šume zauzimaju površinu od svega 90.000 hektara. Jedini primjeri izvornih bukovih šuma koji se još mogu istraživati zbog svoje netaknutosti i iskonske očuvanosti, ograničeni su na relativno mala područja pa se nametnula potreba objedinjavanja tih ostataka diljem Europe pod jedno prirodno dobro i s jednim ciljem, a to je zajednička briga o njima. UNESCO-ovo Serijsko Dobro Svjetske baštine “Bukove prašume i izvorne bukove šume Karpata i ostalih regija Europe”trenutno je najveće serijsko dobro UNESCO-ove Svjetske baštine. S 94 lokaliteta u 18 država, jedino je dobro Svjetske baštine koje povezuje toliko mnogo komponenti. Obična bukva je iznimno prilagodljiva na različite klimatske, geografske i fizičke uvjete. Vrlo je kompetetivna vrsta i nametne se kao glavna gotovo svugdje gdje raste: od bogatih karbonatnih tala do hranjivima siromašnih pjeskovitih tala, od planinskih područja do nizina te od vlažnih do suhih klimatskih uvjeta. Bukove šume Nacionalnog parka Paklenica predstavljaju iznimno očuvan, nenarušen šumski ekosustav kojima je dugogodišnja zaštita osigurala izvornost i cjelovitost. Vrijedan su dio izvornih bukovih šuma Europe i važno su utočište brojnim vrstama, od kojih su neke, poput medvjeda, risa, vuka, djetlovki, jelenka, strizibuba, te božikovine, božura ili šumskih orhideja, ugrožene na svjetskoj razini. Globalno jedinstvena je i povijest širenja bukve. Priča o njenom uspješnom putu počinje prije više od 12 000 godina na kraju posljednjeg glacijala. U to je vrijeme velike površine Europskog kontinenta pokrivao debeli led, a bukove šume preživjele su kao male enklave u pribježištima na jugu Europe. Nakon otapanja ledenog pokrova, bukva se, potaknuta povoljnim uvjetima, počela širiti prema sjeveru iz svojih izoliranih pribježišta na jugu Europe. Proces koji je počeo prije više od 12 000 godina, nastavlja se i danas, iako je doba glacijala davno završilo. Ovaj prirodni fenomen u kojem jedna drvenasta vrsta ponovno osvaja velike površine kontinenta, a osvajanje prostora se nastavlja i danas, jedinstveno je na svjetskoj razini. Bukove šume su i ekonomski značajne, a za održivo korištenje resursa iz prirode potrebno je osigurati i dovoljne površine zaštićene od utjecaja civilizacije kako bi se šumski ekosustav mogao prirodno obnavljati i ostati povezan kroz čitavi kontinent. Upravo to je svrha uvrštavanja bukovih prašuma i izvornih bukovih šuma Karpata i ostalih regija Europe na UNESCO-ov Popis Svjetske baštine. Cijelo Dobro Svjetske baštine sadrži svega nekoliko preostalih Europskih prašuma i stoljetne Europske bukove šume, koje su opstale gotovo neizmijenjene do danas. Naše Dobro Svjetske baštine odražava gotovo cijeli spektar tipova bukovih šuma, od planinskih do onih na morskoj razini. Budućnost opstanka bukovih šuma leži u educiranju i zajedničkoj brizi o ovoj Svjetskoj baštini kako bi i dalje vrijedno održavale raznolikost šumskih ekosustava i pružale jedinstven spomen na snagu prirode budućim generacijama. Ovaj video je dio BEECH POWER projekta financiranog iz Interreg Central Europe programa. https://beechpower.eu/

STAROGRADSKO POLJE

Kulturni krajolik plodnoga Starogradskog polja na otoku Hvaru, u gotovo neizmijenjenoj upotrebi od vremena grčke kolonizacije, predstavlja najbolje očuvani grčki sistem podjele poljoprivrednoga zemljišta (katastar) na Mediteranu, zbog čega je od 2008. godine upisan na UNESCO-v Popisu  svjetske baštine.
Grci s otoka Pharosa kolonizirali su 384. godine prije Krista jadranski otok Hvar i na njemu utemeljili naselje Pharos, koje i danas traje kao Stari Grad. Na pripadajućem prostranom polju sačuvana je antička podjela poljoprivrednog zemljišta u 75 parcela (tzv. hora).
Unutar njih, ždrijebom su se dobivale i suhozidima omeđivale manje čestice, na kojima se i danas uzgajaju povijesne, izvorne, mediteranske kulture vinove loze, maslina i lavanda.
IZVOR  MINISTARSTVO KULTURE REPUBLIKE HRVATSKE
VIŠE

Stari Grad Plain (UNESCO/NHK)
Datum objave: 20.9.2013. Postavio: UNESCO
Opis: Stari Grad Plain on the Adriatic island of Hvar is a cultural landscape that has remained practically intact since it was first colonized by Ionian Greeks from Paros in the 4th century BC. The original agricultural activity of this fertile plain, mainly centring on grapes and olives, has been maintained since Greek times to the present. The site is also a natural reserve. The landscape features ancient stone walls and trims, or small stone ... Source: UNESCO TV / © NHK Nippon Hoso Kyokai URL: http://whc.unesco.org/en/list/1240/

IDRIJA

Idrija je grad i središte istoimene općine u zapadnoj Sloveniji. Grad Idrija već stoljećima svoje postojanje duguje rudnicima žive, nekad najbogatijim na svijetu, koji su danas pred zatvaranjem zbog finacijske neisplativosti. Kako su upravo u Idriji Europljani ponovno otkrili živu 1490. godine, te su sačuvani dijelovi nekada najvećeg kompleksa za vađenje žive na svijetu, Idrija je 2012. godine upisana na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi pod nazivom "Baština žive", zajedno sa španjolskim rudarskim gradom Almadénom.

LJUBLJANSKO BARJE

Prapovijesne kolibe Ljubljanskog Barja

Ig leži udaljen desetak kilometara od centra Ljubljane u pravcu juga, na rubu prostora znanog kao Ljubljansko barje. 
Prostor na kom se nalazi današnje naselje bio je naseljen već za prapovijesti, to su otkrila iskapanja provedena krajem 19. stoljeća, kad su iskopani ostatci sojenica. To arheološko nalazište prapovijesnih koliba (sojenia) uvršteno je 2011. (zajedno s ostalih 111 lokacija) na UNESCO-ovu Listu mjesta svjetske baštine u Europi kao Prapovijesna naselja sojenica oko Alpa. Isto tako ima dosta nalaza iz rimskih vremena. Životne prilike u tom kraju (močvare), nisu išle u prilog većem naseljavanju, pa je taj kraj bio uvijek relativno pust. 

DUBROVNIK

Dubrovnik je grad na jugu Hrvatske, administrativno središte Dubrovačko-neretvanske županije i jedno od najvažnijih povijesno-turističkih središta Hrvatske. 
Stari grad Dubrovnik (stara gradska jezgra) nalazi se od 1979. godine na UNESCO-vom popisu svjetske baštine.
Prosperitet grada Dubrovnika od najranijih vremena se temeljio na pomorskoj trgovini. U srednjem vijeku je kao Dubrovačka Republika bio jedini grad-država na istočnoj obali Jadrana koji je konkurirao Mletačkoj Republici. Uz svoje bogatstvo i diplomaciju, grad je postigao izvanredan stupanj razvoja, posebno tijekom 15. i 16. stoljeća. 

STEĆCI

​​BOSNA I HERCEGOVINA, CRNA GORA, HRVATSKA, SRBIJA

Stećak (sinonimi: bilig, kâm, mramor, zlamen, kuća, poznati i kao  mramorje, mašeti, grčko groblje, kaursko groblje i divovsko kamenje) je vrsta kamenog srednjovjekovnog nadgrobnog  spomenika. Naziv mu potječe od prezenta participa glagola stajati, tj. stojeći. Stećci su nastali u srednjem vijeku i oslikavaju tadašnji život, a većinom se nalaze u Bosni i Hercegovini, ali ima ih i u jugoistočnoj Hrvatskoj, jugozapadnoj Srbiji i sjeverozapadnoj Crnoj Gori.
Stećci su se pojavili u drugoj polovici 12. stoljeća, doživjeli vrhunac u 14. i 15. stoljeću, te su se postupno prestali proizvoditi do sredine 16. stoljeća.  Prvi put stećci se spominju u putopisu Slovenca Benedikta Kuprešića  1530. godine. No, upravo u to vrijeme je došlo do prekida običaja sahranjivanja ispod stećaka, nakon kratkotrajnog razdoblja konfesijskog razlikovanja stećaka, pa čak i pojave hibridnih muslimanskih stećaka-nišana, po osmanskom osvajanju Kraljevine Bosne te Hercegovine (1463. i 1488.).  U proučavanju stećaka ističu se brojni povjesničari i arheolozi kao što su: Ćiro Truhelka, Marko Vego, Alojz Benac, Šefik Bešlagić, Dubravko Lovrenović, Nada Miletić i Krešimir Kužić.
Dana 2.11.2009. godine, ministarstva kulture zemalja Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore su zajednički nominirala stećke za uspis na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine, kao svoju zajedničku baštinu. Stećci, jedinstven primjer srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika, poslije sedam godina rada na tom projektu, upisani su na Listu svjetske baštine UNESCO-a (Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu). Tako je 15.7.2016. odlučio odbor UNESCO-a na zasjedanju u Istanbulu. 
WIKIPEDIJA

Nekropola stećaka Radimlja pored Stoca, 13.-15. st.

STARI MOST U MOSTARU

Stari most u Mostaru preko rijeke Neretve i stara gradska jezgra Mostara upisana je u Popis UNESCO-ve svjetske baštine od 2005. godine.
Most, kada je izgrađen, bio je najveća lučna konstrukcija na svijetu. Dao ga je sagraditi 1566. godine Sulejman Veličanstveni, a graditelj je bio Mimar Hajrudin. Srušen je tijekom Rata u Bosni i Hercegovini 1993. godine, a obnovljen nakon rata i ponovno otvoren za javnost 23.7.2004. godine.

VIŠEGRADSKI MOST

Most Mehmed-paše Sokolovića ili Stari most u Višegradu se nalazi u gradu Višegradu blizu granice između Bosne i Hercegovine i Srbije i predstavlja jedno od najmonumentalnijih djela arhitekture koja je nastala u razdoblju od 15. do 19. stoljeća u Bosni i Hercegovini. Most Mehmed-paše Sokolovića je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine te se od 24.8.2008. nalazi na UNESCO-ovom popisu svjetske baštine.

SPLIT I DIOKLECIJANOVA PALAČA

Dioklecijanova palača je antička palača cara Dioklecijana u Splitu. Oko 300. godine podigao ju je rimski car Dioklecijan i u njoj je boravio nakon povlačenja s prijestolja (305.g.) do smrti (316.g.). Sagrađena je u uvali poluotoka 5 km jugozapadno od Salone, glavnoga grada provincije Dalmacije. Ostatci palače danas su dio povijesne jezgre grada Splita koja je upisana na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi još 1979.  godine.

MANASTIR STUDENICA

Manastir Studenica je godine 1986. upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi.
Studenica kao najznačajniji manastirski kompleks srednjovjekovne Srbije i danas predstavlja veliki umjetnički i duhovni centar srpskog naroda. Od XII stoljeća, kada je osnovana, ova monaška zajednica ni u jednom trenutku nije prekidala svoj viševjekovni život, čiji se kulturni slojevi prepoznaju u nizu graditeljskih i slikarskih ostvarenja. Zadužbina i grobnica rodonačelnika dinastije Nemanjića služila je kao uzor mnogim vladarima ove loze, ne samo kao podsticaj za podizanjem mauzoleja koji bi nalikovali Bogorodičinoj crkvi, već i kao mjesto gdje bi mogli dati svoj osobni doprinos. Tako je, nakon izgradnje manastirskih bedema i katolikona, tu vremenom nastajao niz objekata koji je trebalo zadovoljiti potrebe studeničkog bratstva: trpezarija, Radosavljeva priprata, crkve Sv. Nikole i Sv. Jovana, Kraljeva crkva, konaci, itd. Usporedo s neimarima, radili su u Studenici i brojni slikari, od onih koji su remek-djelima bizantskog živopisa XIII stoljeća obilježili put srpskog srednjovjekovnog slikarstva, preko dvorske radionice kralja Milutina i vodećih umjetnika obnovljene Pećke patrijaršije, do zografa XIX stoljeća. U riznici se čuvaju neki od kapitalnih primjeraka srpske primjenjene umetnosti. Manastir Studenica je spomenik kulture na kojemu se neprekidno izvode zaštitni radovi.
IZVOR  MINISTARSTVO KULTURE REPUBLIKE SRBIJE

STARI RAS I SOPOĆANI

Spomenički kompleks Starog Rasa se zajedno s manastirom Sopoćani od 1979. godine nalazi na UNESCO-voj listi Svjetske baštine kao objedinjena zaštićena cjelina pod nazivom Stari Ras i Sopoćani.
​
Stari Ras sa Sopoćanima - Petrova crkva 
Crkva Sv. apostola Petra i Pavla pripada najstarijim srednjovekovnim sakralnim spomenicima na tlu Srbije. Istorijski izvori ne daju podatke o vremenu njenog nastanka, ali je pominju kao episkopsko sedište još u X veku. Za srpsku istoriju ovaj hram ima poseban značaj, jer se za njega vezuju ključni događaji iz života Stefana Nemanje: njegovo krštenje, sabor protiv bogumila i predaja vlasti sinu Stefanu. Da je Petrova crkva kontinuirano živela kao hrišćanska bogomolja više od deset vekova, dokazuju brojne intervencije vršene kako na arhitekturi tako i na živopisanoj dekoraciji. Osnovna koncepcija građevine, zasnovana na kružnoj osnovi sa kupolom, ostala je do danas dominantna, ali je u prepravkama izvođenim u nepoznato vreme dopunjena novim elementima (galerija, prstenasti brod kasnije prekinut aneksom nepravilnog četvrtastog oblika). Tri sloja fragmentarno sačuvanog živopisa datuju se prema stilskim karakteristikama u period IX / X veka, kraj XII kao i poslednje decenije XIII veka. Postojanost poštovanja ovog drevnog kultnog mesta u prethodna dva stoleća pokazuje nekropola sa velikim brojem monumentalnih nadgrobnih spomenika. Spomenik je 1979. upisan u Listu Svetske baštine kao deo celine Stari Ras sa Sopoćanima. Istraživački i konzervatorski radovi vršeni su krajem 50-ih i početkom 60-ih godina našeg stoleća, arheološka iskopavanja 1984–1986. a nastavljena su i poslednjih nekoliko godina.
​
Stari Ras sa Sopoćanima - Manastir Đurđevi Stupovi
Na vrhu šumovitog uzvišenja što dominira panoramom Novog Pazara, nalaze se ruševine manastira Đurđevi Stupovi, zadužbine velikog župana Stefana Nemanje. Kompleks – koji čine crkva Sv. Đorđa, trpezarija, konaci, cisterne i zidine sa ulaznom kulom – podignut je u osmoj deceniji XII veka. Jednobrodni hram sa trodelnim oltarskim prostorom, naosom sa bočnim vestibilima i pripratom flankiranom dvema kulama, u svom spoljnom izgledu odaje duh zapadnog, romanskog graditeljstva. Freske, danas najvećim delom oštećene, a delom prenete u Narodni muzej u Beogradu, izvedene su u najboljim tradicijama komninskog stila i vešto prilagođene arhitekturi hrama, što je posebno došlo do izražaja u jedinstvenoj kupoli elipsaste osnove. Ulazna kula je dogradnjom apside na istočnoj strani 1282/83. pretvorena u kapelu i grobno mesto kralja Dragutina. Osim što je unutrašnjost kapele oslikana freskama istorijske sadržine, radovi izvedeni u manastiru krajem XIII veka obuhvatili su i izgradnju nove trpezarije, konaka kao i živopisanje priprate katolikona. Propadanje kompleksa započeto je u tursko vreme, a kulminaciju doživelo u ratovima XX veka. Arheološki i restauratorski radovi izvođeni su 1960–1982, a manastirski život je obnovljen krajem prošlog veka.

Stari Ras sa Sopoćanima - Ostaci srednjovekovnog grada Rasa
​Srednjovekovni grad Ras nalazi se 11 km zapadno od Novog Pazara, kraj ušća Sebečevske reke u Rašku na brdu zvanom Gradina. Bedemi utvrđenja imaju nepravilnu izduženu osnovu, dužine 180 m i širine 20–60 m. Zidani su od lomljenog kamena i krečnog maltera, debljine od 1,60 do 2,10 m i visine do 7 m (na pristupačnim delovima). Bedemi su imali šetnu stazu sa zupcima. Glavna kula, polukružne osnove,bila je na jugu na najpristupačnijem delu utvrđenja. Glavna gradska kapija je postavljena u okviru zapadnog bedema i branjena sa dve kule nejednakih dimenzija. Po nalazima vizantijskog novca grad je mogao nastati u vreme vladavine Jovana II Komnina (1118–1143). U prvoj polovini XII veka postao je glavno uporište srpske države i od tada nastaje potreba za izgradnjom novih objekata kao i za ojačanjem utvrđenja. Zazidana je zapadna kapija i otvorena nova pored glavne kule. Sve kule su ojačane. U severnom delu grada izgrađene su dve nove prostrane građevine, najverovatnije kao rezidencijalni blok. Uz ove prostorije bila je dozidana polukružna kula. U ovom delu grada dozidana je još jedna građevina kvadratne osnove (5,60x5,80 m) sa ukupanim podrumskim prostorom. Ostali objekti su građeni od drveta, najčešće pravougaonih osnova. Posle sistematskih arheoloških iskopavanja izvršena je konzervacija celog utvrđenja.
IZVOR  MINISTARSTVO KULTURE REPUBLIKE SRBIJE

STARI DIO TROGIRA

Trogir je grad u Hrvatskoj koji administrativno pripada Splitsko-dalmatinskoj županiji. Stari dio grada Trogira uvršten je 1997. godine na UNESCO-v  popis Spomenika svjetske kulturne baštine.
Grad Trogir osnovali su grčki kolonisti s otoka Visa u III. st. pr. Krista. U srednjoj Europi smatran je najbolje sačuvanim romaničko-gotičkim gradom. Dvorac i kula okruženi zidinama sačinjavaju jezgru Trogira. Najznačajniji kulturni spomenik je trogirska katedrala, čiji je portal zapadnih vrata izradio majstor Radovan. Povijesna jezgra Trogira smještena je na obali Kaštelanskog zaljeva, na otočiću Trogiru između Čiova i kopna, spojena kamenim mostom s kopnom.

SV. JAKOV U ŠIBENIKU

Katedrala sv. Jakova u Šibeniku najznačajnije je graditeljsko ostvarenje 15. i 16. st. na tlu Hrvatske. Zbog svojih iznimnih vrijednosti katedrala je 2000.  godine uvrštena u UNESCO-ov popis svjetskog kulturnog nasljeđa.
VIŠE

Pristupni popis (tentativna ili privremena lista) 

---

Tentativna ili privremena lista (lista potencijalnih dobara) predstavlja inventar dobara koja se nalaze na teritoriji države, a ona ih smatra pogodnim za upis na Listu svjetske baštine UNESCO-a. Države članice u svoje Tentativne liste uključuju ona dobra koja smatraju kulturnom i/ili prirodnom baštinom od izuzetne univerzalne vrijednosti i koja namjeravaju nominirati tijekom narednih godina. Nominacije za Listu svjetske baštine se ne razmatraju ukoliko se nominirano dobro već ne nalazi na Tentativnoj listi države. 

Pristupni popis za Listu svjetske kulturne baštine UNESCO (tentativna lista) - baština na području Dinarskog gorja (pregled po državama):

SLOVENIJA

• Klasični kras / Classical Karst (in Slovene language: Klasicni kras) (25/11/2015)
• The Walk of Peace from the Alps to the Adriatic – Heritage of the First World War (29/01/2016)

HRVATSKA

• ​​Grad Motovun / City of Motovun (29/01/2007)
• Proširenje Dioklecijanove palače i povijesne jezgre Splita / Diocletian's Palace and the Historical Nucleus of Split (extension) (01/02/2005)
• ​Pustinja blaca / Hermitage Blaca (29/01/2007)
• Povijesno urbanistička cjelina Stona s Malim Stonom / Historical-town planning ensemble of Ston with Mali Ston, connecting walls, the Mali Ston Bay nature reserve, Stonsko Polje and the salt pans (01/02/2005)
• ​Nacionalni park Kornati s Parkom prirode Telašćica / Kornati National Park and Telašćica Nature Park (29/01/2007)
• ​Lubenice na otoku Cresu / Lubenice (01/02/2005)
• Primoštenski vinogradi / Primošten Vineyards (29/01/2007)
• Stara jezgra Korčule / The historic town of Korčula (29/01/2007)
• Masiv Velebita / Velebit Mountain (01/02/2005)
• Rimski urbanizam na zadarskom poluotoku s monumentalnim kompleksom na Forumu / Zadar - Episcopal complex (01/02/2005)

BOSNA I HERCEGOVINA

• Prirodno graditeljska cjelina Jajca / The natural and architectural ensemble of Jajce (10/03/2006)
• Sarajevo - jedinstveni simbol univerzalne multikulturalnosti - trajno otvoreni grad (1.9.1997) / Sarajevo - unique symbol of universal multiculture - continual open city (N.I.) (01/09/1997)
• Istorijsko urbano područje Počitelj / The historic urban site of Počitelj (02/01/2007)
• Prirodno i urbano područje Blagaj / The natural and architectural ensemble of Blagaj (11/12/2007)
• Prirodno i istorijsko područje Blidinje / The natural and architectural ensemble of Blidinje (11/12/2007)
• Prirodno i istorijsko područje Stolac / The natural and architectural ensemble of Stolac (11/12/2007)
• Pećina Vjetrenica / Vjetrenica cave (22/11/2004)
• Prašuma Perućica / Strict Nature Reserve - Primeval forest “Perućica” (23/05/2017)
• Jevrejsko groblje u Sarajevu / Jewish Cemetery in Sarajevo (03/04/2018)

• Kompleks sedrenih slapova u Martin Brodu / Complex of travertine waterfalls in Martin Brod - Una National Park (10/04/2019)

CRNA GORA

• Nacionalni park Biogradska gora / ’Biogradska gora’ National Park (09/11/2010)
• Iskonske ​bukove šume u Karpatima i drugim područjima Europe / Ancient and Primeval Beech Forests of the Carpathians and Other Regions of Europe (28/02/2018)
• Istorijska jezgra Cetinja / Cetinje Historic Core (06/07/2010)
• Duklja / Doclea (06/07/2010)
• Stari Bar / Old Town of Bar (06/07/2010)
• Stari grad Ulcinj / Ulcinj Old town (28/02/2018)

SRBIJA

• Nacionalni park Tara s kanjonom rijeke Drine / The Tara National Park with the Drina River Canyon (18/03/2002)​

ALBANIJA -
ITALIJA -

NEMATERIJALNA KULTURNA BAŠTINA
Intangible cultural heritage​

Logo UNESCO Nematerijalne kulturne baštine

Od 1990-ih UNESCO-v odbor za zaštitu svjetske baštine počeo je oblikovati pojam nematerijalna svjetska baština kao dijela svjetske baštine koja će se koncentrirati na nematerijalnu baštinu. God. 2001. UNESCO je napravio analizu među zemljama članicama kako bi uobličio definiciju, a od rujna 2003. godine konvencijom u Abu Dhabiju, svjetska baština UNESCO-a postala je i nematerijalna svjetska baština o čijemu pišu i upravljanju vodi računa "Međudržavni odbor za očuvanje nematerijalne svjetske baštine".

Nematerijalnu svjetsku baštinu čini nematerijalna kulturna baština. ​Nematerijalna kulturna baština ​kao pojam obuhvaća usmenu tradiciju, umjetničke izvedbe, društvene  običaje,  rituale,  festivale, predstave, prakse, izraze, znanja i umijeća tradicionalnih obrta, rukotvorine, vještine, kao i instrumente, predmete ii kulturne prostore koji su povezani s tim, koje zajednice, skupine i, u nekim slučajevima pojedinci, prihvaćaju kao dio svoje kulturne baštine. Nematerijalnu kulturnu baštinu, koja se prenosi iz generacije u generaciju, zajednice i skupine stalno iznova stvaraju kao reakciju na svoje okruženje, svoje uzajamno djelovanje s prirodom i svoju povijest. Ona im pruža osjećaj identiteta i kontinuiteta te tako promiče poštovanje za kulturnu raznolikost i ljudsku kreativnost.

Za upis na popis nematerijalne svjetske baštine, nematerijalna baština mora biti:

• tradicionalna, ali još uvijek živa. Ne samo naslijeđeni običaji, nego suvremena ruralna ili urbana praksa u kojoj su uključene različite kulturne skupine;
• inkluzivna, tako da povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost, te doprinosi društvenom jedinstvu, ohrabruje osjećaj identiteta i pripadnosti različitim društvima i društva općenito;
• reprezentativna tako da predstavlja znanja, tradiciju, običaje i vještine koje se prenose u jednoj zajednici s koljena na koljeno, ili drugim zajednicama;
• temeljena na zajednici koja se s njom identificira, koja ju stvara, održava i prenosi.

---

Sukladno članku 9. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, u Republici Hrvatskoj nematerijalno kulturno dobro mogu biti razni oblici i pojave duhovnog stvaralaštva što se prenose predajom ili na drugi način, a osobito: jezik, dijalekti, govori i toponimika, te usmena književnost svih vrsta, - folklorno stvaralaštvo u području glazbe, plesa, predaje, igara, obreda, običaja, kao i druge  tradicionalne pučke vrednote, tradicijska umijeća i obrti.

Nematerijalna dobra dinarskog područja
upisana na UNESCO Listu nematerijalne kulturne baštine 

---

POPIS

Nematerijalna svjetska baština u Hrvatskoj

• Upisani 2009. godine:
  • Zvončari Kastavštine
  • Hrvatsko čipkarstvo
  • ​Hvarska procesija križa
  • Festa Svetog Vlaha u Dubrovniku
  • Istarsko dvoglasno pjevanje i sviranje na istarskoj ljestvici
• Upisani 2010. godine:
  • Sinjska alka
  • Ojkanje - upisano pod nematerijalna kulturna baština s potrebom za hitnom zaštitom
  • Tradicija pravljenja licitara
• Upisani 2011. godine:
  • Nijemo kolo, plesno kolo Zagore
• Upisani 2012. godine:
  • Klapsko pjevanje
• Upisani 2013. godine:
  • Mediteranska prehrana (zajednička nominacija više zemalja)
• Upisani 2018. godine:
  • Umijeće suhodine gradnje (zajednička nominacija više zemalja)
• Upisan 2021. godine:
  • ​Sokolarstvo (zajednička nominacija više zemalja)

 Bosna i Hercegovina

• 2014. – Tradicionalni vez iz Zmijanja
• 2017. - Drvorezbarstvo iz Konjica
• 2018. - Berba trave na Ozrenu
• 2020. - Strljanica

 Albanija 

• 2008. – Albansko polifonijsko pjevanje

 Slovenija 

• 2018.
  • Klekljanje, čipkarstvo na kleklji
  • Suhozid (zajednička nominacija više zemalja)

 Srbija 

• 2014. – Krsna slava, proslave dana obiteljskih svetaca zaštitnika
• 2017. - Kolo, tradicionalni narodni ples
• 2018. - Guslanje, pjevanje uz pratnju gusli
• 2020. - Zlakuska lončarija

Italija

• 2018. - Suhozid (zajednička nominacija više zemalja)

---

OPIS

Čipkarstvo u Hrvatskoj

Hrvatsko čipkarstvo hrvatska je kulturna baština čipkarstva, vještina izrade čipke šivanjem iglom i preplitanjem pomoću batića. Razlika između čipkarstva europskih zemalja i onog na prostoru Hrvatske njezini su stvaratelji. U Europi je izrada čipke bila u rukama ženskih crkvenih redova, građanstva i plemstva, dok se u Hrvatskoj njihovim posredstvom prenosi u ruke seoskih žena u manjim ruralnim sredinama. One čipku izrađuju za potrebe tradicijske odjeće i posoblja. Kao nematerijalna svjetska baština upisano je na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske baštine u Europi 2009. godine.
VIŠE

Paška čipka
Autor SpeedyGonsales - Vlastito djelo postavljača, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=3711389

​Lacemaking in Croatia
Datum objave: 26.9.2009. Postavio: UNESCO
Opis: UNESCO: Representative List of the Intangible Cultural Heritage of Humanity - 2009 URL: http://www.unesco.org/culture/ich/RL/... Description: At least three distinct traditions of Lacemaking in Croatia persist today, centred on the towns of Pag on the Adriatic, Lepoglava in northern Croatia and Hvar on the Dalmatian island of the same name. Pag needle-point lace was originally used to make ecclesiastical garments, tablecloths and ornaments for clothing. The process involves embellishing a spider web pattern with geometrical motifs and is transmitted today by older women who offer year-long courses. Lepoglava bobbin lace is made by braiding thread wound on spindles, or bobbins; it is often used to make lace ribbons for folk costumes or is sold at village fairs. An International Lace Festival in Lepoglava celebrates the art every year. Aloe lace is made in Croatia only by Benedictine nuns in the town of Hvar. Thin, white threads are obtained from the core of fresh aloe leaves and woven into a net or other pattern on a cardboard background. The resulting pieces are a symbol of Hvar. Each variety of lace has long been created by rural women as a source of additional income and has left a permanent mark on the culture of its region. The craft both produces an important component of traditional clothes and is itself testimony to a living cultural tradition. Country(ies): Croatia © 2008 by Ministry of Culture

Istarsko dvoglasno pjevanje i sviranje na istarskoj ljestvici

Dvoglasje tijesnih intervala Istre i Hrvatskog primorja kompleksan je stil folklorne glazbe koja se temelji na dvoglasju netemperiranih tonskih odnosa te karakterističnoj boji tona koji se kod vokalne glazbe postiže snažnim pjevanjem dijelomice kroz nos. Neobični intervalski razmaci unutar ljestvice rezultiraju neobičnim intervalima u dvoglasju, bliskima terci ili seksti. Osnovni oblik ljestvice ima okvir čistoga intervala kvinte, a oblik ljestvice koji se koristi u Puli i okolici ima okvir male sekste.
Često tijekom izvođenja u obje dionice dolazi do improvizacije i varijacije, no, unisono završeci ili završeci u oktavi ostaju strogo pravilo (ovu karakteristiku možemo svakako uočiti i kod stila bugarenje bez obzira na to što se donja dionica dodatno spusti za sekundu ili malu tercu). Metroritamska, formalna struktura i struktura teksta kreću se od jednostavnih do vrlo složenih obrazaca, a specifičan je odnos glazbe i teksta.
Tipični instrumenti koji prate ovo pjevanje su sopile (koje se sviraju u paru), gajde, flauta i frula tambura. Nastalo je nekoliko stilova pjevanja u različitim krajevima, tako npr. u kanatu drugi glas je zamijenjen malim sopilama, a u tarankanju riječi su zamijenjene slogovima (najčešće ta-na-na, ta-ra-ran, i sl.) koji imitiraju zvuk frule.
Dugo su bili neuspješni pokušaji Ministarstva kulture RH da se dvoglasje zaštiti pri UNESCO-u kao nematerijalna kulturna baština jer se štite oblici korištenja ljestvice, a ne sama ljestvica čija je osnovna znamenitost odmak od uobičajene temperacije. Akustički je neistražena i brzo nestaje pod utjecajem talijanske glazbe i masovnih medija.
God. 2009. Istarsko dvoglasno pjevanje i sviranje na istarskoj ljestvici je upisano na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Europi. Ova tradicija je još uvijek živa i dio svakodnevnog života Istre i Hrvatskog primorja, te se često izvodi na svadbama, javnim i obiteljskim okupljanima i vjerskim službama. Tako postoji oko stotinjak izvrsnih pjevača i desetine izrađivača instrumenata koji su ovu tradiciju baštinili od svojih predaka. Danas su većinom povezani u amaterska folklorna društva, raširena u cijelom području gdje se izvodi.
IZVOR

Two-part singing and playing in the Istrian scale
Datum objave: 26.9.2009. Objavio: UNESCO
Opis: UNESCO: Representative List of the Intangible Cultural Heritage of Humanity - 2009 URL: http://www.unesco.org/culture/ich/RL/... Description: On the Istrian peninsula in western Croatia, several varieties of two-part singing and playing in the Istrian scale are preserved by Croatian, Istro-Romanian and Italian communities. The style is characterized by vigorous, partly nasal singing. It involves a degree of variation and improvisation in both vocal parts but always ends with two performers singing in unison or an octave apart. Typical musical instruments are the ''sopele'' shawms, always played in a pair, bagpipes, flutes and the ''tambura'' lute. Several local sub-styles have developed their own characteristics. For example, in ''kanat,'' performed primarily by the Croatian population, the second voice is often exchanged for or doubled with a small sopele; in the widespread variant known as ''tarankanje,'' words are sometimes replaced with characteristic syllables (ta-na-na, ta-ra-ran, etc.) designed to imitate the sound of the flute. This tradition is still a part of everyday life and festive occasions, including wedding ceremonies, community and family gatherings and religious services. Its bearers, about a hundred outstanding singers and players and some ten craftspeople, have acquired their skills and knowledge from their elders. Nowadays they are often associated with organized amateur folklore groups, spread throughout the region. Country(ies): Croatia © 2008 by Ministry of Culture

Sopile
Autor Croq - Vlastito djelo postavljača, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=11074843

Festa sv. Vlaha u Dubrovniku

Festa svetoga Vlaha, zaštitnika Dubrovnika, UNESCO-va je nematerijalna svjetska baština u Hrvatskoj koja, prigodom proslave njegova blagdana  3.2., neprekidno traje od 972. godine do danas. Temelji se na legendi o pojavljivanju svetoga Vlaha koji je pomogao Dubrovčanima u obrani od Mlečana. U Festu se masovno uključuju stanovnici grada, okolice, ali i nekih drugih krajeva Hrvatske i obližnjih zemalja, predstavnici državnih i mjesnih vlasti te predstavnici Katoličke crkve.
Osim duhovnog značaja Festa naročito oblikuje društvene odnose i pravila kao i kvalitetu vlasti. Festa kao izraz štovanja sveca obilježila je čitav kulturni, a dijelom i prirodni prostor Grada i okolice, te kroz sudjelovanje pojedinaca i grupa iz drugih mjesta u zemlji kao i onih iz okolnih zemalja potiče međukulturni dijalog.
Festa sv. Vlaha je bio blagdan svih stanovnika Dubrovačke Republike. Kako bi se omogućilo sudjelovanje svima, uvedena je tzv. 'Sloboština Sv. Vlaha', razdoblje kad je svaki prekršitelj, kažnjenik i prognanik mogao dva dana prije i dva dana poslije blagdana slobodno doći u grad, a da ga nitko nije smio pozvati na odgovornost (ta se sloboština kasnije proširila na 7 dana prije i 7 dana poslije blagdana).
Za blagdan je cijela Republika hrlila u grad - tko nije mogao ići, slavio je kod kuće, sa svojim crkvenim barjacima i u narodnoj nošnji, da se svome svecu pokloni i pomoli, da mu zahvali za zaštitu u prošlosti i preporuči sebe i svoje za ubuduće. U procesiji biskup i svećenici nose moći sv. Vlaha dok vjernici sa štovanjem ljube dlan i dodiruju relikvije u molitvama za sebe i svoj grad. Festa uključuje mnoge oblike ljudske kreativnosti, od narodnih običaja i pjesama do tradicionalnog oružja, trombuna, koje se pravi posebno za festu i kojim se puca tijekom feste i drugih važnijih događaja. Po završetku procesije odlaze barjaktari sa svojim barjacima u svoja sela prenijeti blagoslov parca svima koji na taj dan nisu mogli u Grad. Festa se tijekom stoljeća mijenjala pa ju je svaka generacija blago prilagodila kako bi unijela svoje ideje i učinila je suvremenom.
​VIŠE

The festivity of Saint Blaise, the patron of Dubrovnik
Datum objave: 26.9.2009. Postavio: UNESCO
Opis: UNESCO: Representative List of the Intangible Cultural Heritage of Humanity - 2009 URL: http://www.unesco.org/culture/ich/RL/... Description: The evening before the festivity of Saint Blaise in Dubrovnik, Croatia, as all the church bells in the city ring and white doves are released as symbols of peace, worshippers gather for a ritual healing of the throat to preserve them against illness. On the third of February, the official day of both saint and city, parish banner bearers flow into the city in folk costume for the centrepiece of the festival, a procession attended by bishops, ambassadors, civic leaders, visiting notables and the people of Dubrovnik. The festivity embodies many aspects of human creativity, from rituals to folk songs, from performance to traditional crafts (including the making of the historical weapons fired in celebration). The ritual dates back in some form to at least 1190 and has reinforced a close identification of Dubrovniks residents with the citys patron, Saint Blaise. Over time, the festivity has evolved as Dubrovnik and the world have changed. Each generation adapts it slightly, inspired by its own ideas and needs to make the ritual its own. On Saint Blaises day, Dubrovnik gathers not only its residents, but all those who pay respect to tradition and the right to ones freedom and peace. Country(ies): Croatia © 2008 by Ministry of Culture

Festa Svetog Vlaha
Izvor: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

Dubrovnik i sv. Vlaho (Festa sv. Vlaha od 3.2.972.) - TV kalendar 2019.
Datum objave: 4.2.2019. Postavio: Povijest filozofije TV kalendar

Konjičko drvorezbarstvo

Konjičko drvorezbarstvo je kulturna baština  drvorezbarstva, umjetnički zanat s dugom tradicijom u bosanskohercegovačkoj općini Konjic. Drvene rezbarije, koje uključuju namještaj, sofisticirane interijere i male dekorativne predmete, ističu se svojim prepoznatljivim ručno izrezbarenim motivima i ukupnim vizualnim identitetom. Rezbarenje je sastavni dio kulture lokalne zajednice, mjera ljepote i ugodnosti kućnog interijera i tradicija koja stvara osjećaj zajednice i pripadnosti. Ono igra važnu ulogu na razini lokalne zajednice u Konjicu, ali i diljem zemlje, pa i u zajednicama dijaspore.
To je također ekonomski održiv, društveno uključujući i ekološki održiv zanat kojim se bave različite etničke skupine i koji služi i kao instrument dijaloga i suradnje. Zanat je široko rasprostranjen među stanovnicima Konjica, a vlasnici obiteljskih radionica za rezbarenje drveta su najodgovorniji za očuvanje elementa, obučavanje učenika drvoprerađivača i popularizaciju zanata. Znanja i vještine prenose se prvenstveno kroz osposobljavanje novaka u radionicama, kao i kroz međugeneracijski prijenos unutar obitelji.
Zbog toga je konjičko drvorezbarstvo kao nematerijalna svjetska baština upisano na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Europi 2017. godine, kao drugi element iz Bosne i Hercegovine upisan na UNESCO-v Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
Prije austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini, vještinu drvorezbarstva  u konjički kraj, odnosno gornji tok rijeke Neretve (od Bijele do Grušče) donijeli su doseljeni zemljoradnici, drvorezbari iz Hercegovine. Njihov centar bila su sela Grušča, Ribari, Čičevo i Bijela. Konjički drvorezbari su susjelovali i na međunarodnim izložbama.
VIŠE

​Konjic woodcarving
Datum objave: 6.12.2017. Postavio: UNESCO
Opois: UNESCO: Representative List of the Intangible Cultural Heritage of Humanity - 2017 URL: https://ich.unesco.org/en/RL/01288 Description: Konjic woodcarving is an artistic craft with a long tradition in the Konjic municipality. The woodcarvings – which include furniture, sophisticated interiors and small decorative objects – stand out for their recognizable hand-carved motifs and overall visual identity. The craft is a key part of the local community’s culture that forges a sense of community and belonging. It is primarily transmitted inter-generationally within the family and through on-the-job training in family-run woodcarving workshops, which train apprentice woodcarvers and help popularize the craft. Country(ies): Bosnia and Herzegovina © 2014, Federal Ministry of Culture and Sport of Bosnia and Herzegovina Duration: 00:10:20 - Support: CD (0128800003)

Zmijanjski vez

Tradicionalni vez iz Zmijanja je kulturna baština veza žena iz sela u kraju Zmijanje u Bosni i Hercegovini. Tradicionalno, Zmijanjski vez se koristi za ukrašavanje ženskih kostima i kućanskih predmeta, uključujući i vjenčanice, šalove, odjeću i posteljinu. Glavna karakteristika je uporaba duboke plave niti, ručni rad biljnim bojama i improvizirani geometrijski oblici. Bogatstvo i varijacije izvezenih dizajna određuju društveni status seoskih žena.
Zmijanjski vez se odlikuje skladom i stilskom savršenosti geometrijskih ornamenata koji se prepliću isključivo u tamnoplavoj ili crnoj boji; za razliku od drugih dijelova Bosne i Hercegovine, gdje se vez na kostima radi u četiri ili dvije boje. Zmijanjski vez se izvodi u četiri tehnike vezenja: prorlak, podvlakno, prutalacka i dominantna križna tehnika. Jelica Belovic Bernadzikovska, najugledniji stručnjak za istraživanje veza na Balkanu, smatra ovaj vez jednom od najstarijih tehnika veza. Glavna značajka ove tehnike je da se izvodi straga, računajući na žicu. Također, primarni geometrijski ukrasi (poput kotača i raznih rombova) su najstariji i vuku podrijetlo iz neolitičke umjetnosti.
Vez se obično obavlja među skupinom žena, uz pjesmu i razgovor. Svaki vezilac prilagođava i improvizira potrebna znanja i vještine, kao dio procesa prijenosa znanja koje se prenosi usmeno i kroz praktični rad, uglavnom u formalnim obrazovnim okruženjima. Učenice uče gledajući iskusne čipkarice koje kombiniraju prethodno utvrđene elemente u brojnim varijacijama, kroz redovitu i kontinuiranu praksu.
Zmijanjski vez uključuje poštovanje različitosti, kreativnosti i neverbalnu komunikaciju. On također ima i sentimentalnu i emocionalnu vrijednost, posebno za raseljeno stanovništvo koje koristi šarene, vezene haljine kao izraz nacionalnog i lokalnog identiteta i ponosa. Vez povezuje zajedno mnogo elemenata kulturne baštine, kao što su glazba, rituali, usmena tradicija, rukotvorine i simbolika. Zbog toga je tradicionalni vez iz Zmijanja je kao nematerijalna svjetska baština upisan na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Europi 26.11.2014. godine u Parizu na Devetoj sjednici Međunarodnog odbora za nematerijalnu kulturnu baštinu, kao prvi element iz Bosne i Hercegovine upisan na UNESCO-v Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
IZVOR 

Zmijanje embroidery
Datum objave: 26.11.2014. Postavio: UNESCO
Opis: UNESCO: Representative List of the Intangible Cultural Heritage of Humanity - 2014 URL: http://www.unesco.org/culture/ich/RL/... Description: Zmijanje embroidery is a specific technique practised by the women of Zmijanje villages in Bosnia and Herzegovina. Traditionally, Zmijanje embroidery is used to decorate female costumes and household items, including wedding dresses, scarves, garments and bed linen. A deep blue thread is used to embroider improvised rich, geometrical designs; the variations of the embroidered designs determine the social status of the village women. Embroidery is usually performed among groups of women, who engage in needlework while singing and chatting. Country(ies): Bosnia and Herzegovina © 2013 by Museum of Republic of Srpska Duration: 00:09:55 - Support: - (0099000004)

Nijemo kolo iz Dalmatinske zagore

Nijemo kolo je narodni ples koji se najčešće izvodi u Zagori. U studenom  2011. UNESCO je uvrstio nijemo kolo u svoj popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
To je zatvoreni (ne nužno) kružni ples i izvodi se bez glazbe, iako mu vokalne ili instrumentalne izvedbe mogu prethoditi ili ga slijediti. Danas se najčešće izvodi prije crkvenih svetkovina ili na festivalima.
Nijemo kolo pleše dva ili više plesača. Broj plesača nije ograničen, premda brojka do nekih dvadesetak plesača čini ples kola skladnim i obično do tog broja plesača se ne javlja nesklad u naglašenim koracima, iako je moguće uskladiti i veći broj plesača, gotovo neograničeno velik broj, naravno ovisno o iskustvu plesača.
Sam ples karakterizira kružno kretanje plesača koji svojim usklađenim udarcima stopalima o plesnu površinu daju ritam plesu. Ubrzavajući i usporavajući ritam udaranja stopalima ubrzava se i smanjuje brzina kružnog kretanje samih plesača u kolu. Izmjenjujući različit ritam brzih i sporih koraka to jest udaraca, ples kola postupno i naizmjenično ubrzava i smanjuje brzinu udaraca i okretanja samog kola u više navrata ili samo jednom ovisno o plesnom turnusu. Ponekad plesači plešu kolo da više puta naizmjenice izmjenjuju faze brzog i sporog koraka s prikladnim ubrzanjima i usporavanjima plesnog koraka, a ponekad plešu postupno ubrzavajući do najveće brzine izvođenja koje kolo može dostići te završe kolo naglim usporenjem do samog zaustavljanja i rastanka plesača u kolu. Plesači u kolu pri plesu ponekada poskakuju, i premeću korak, ne naglašavajući udarcima svaki plesni korak, udarajući ponekad korak samo desnom ili samo lijevom nogom, ili pak naizmjenice naglašavajući svako treći korak udarcima o plesnu površinu.
Nijemo kolo ne poznaje plesni par, muškarca i ženu kao plesače pojedine dionice plesa, nerijetko se zna dogoditi da kolo plešu samo žene ili samo muškarci, ili pak da u nerazmjeru u broju muških i ženskih plesača se isto pleše s većim brojem muškaraca naspram žena ili većim brojem žena naspram muškaraca u samom kolu. Iako nijemo kolo ne poznaje plesni par, muškarca i ženu, ako je to moguće plesači se raspoređuju u pri plesu redoslijedom »jedan muškarac potom jedna žena« sve dok broj muškaraca i žena zadovoljava to pravilo a potom se niz nastavlja samo muškarcima ili samo ženama ovisno o tome kojih sudionika ima više u kolu kao takvom.
Nijemo kolo je sastavni dio onoga što stanovnici Dalmatinske Zagore nazivaju dernekom to jest pučkom proslavom u čast svetaca zaštitnika pojedinih mjesta. Plesanje nijemog kola usko je povezano s igrama zavođenja između muškaraca i žena, prema tome uvijek se znalo koji muškarac pridaje na važnosti kojoj ženi plešući do nje u kolu i uvodeći je u samo kolo na ples.
Često pri izvedbi nijemog kola kao pozadinu plesu u pučkim proslavama Dalmatinske Zagore može se čuti ojkavica, rera, ganga, treskavica ili neka druga varijacija narodnog pjevanja.
Nijemo kolo u posljednje vrijeme sve je rjeđe dio pučkih proslava, ali se zato jako dobro uklopilo u izvedbe folklornih skupina koje za potrebe različitih manifestacija, izvode nijemo kolo kao predstavu za njihove posjetitelje.
U opernom djelu Ero s onoga svijeta, skladatelja Jakova Gotovca primijenjen je dio nijemog kola, oglazbljen, prilagođen glazbenom djelu kojeg je dio. U samoj operi je po ritmu glazbe i pjevnih glasova pjevača popraćen ritam jedne od varijacija plesača nijemog kola.
​IZVOR

​Nijemo Kolo, silent circle dance of the Dalmatian hinterland
Datum objave: 21.11.2011. Postavio: UNESCO
Opis: UNESCO: Representative List of the Intangible Cultural Heritage of Humanity - 2011 URL: http://www.unesco.org/culture/ich/RL/... Description: Nijemo Kolo is a Dalmatian closed circle dance performed by communities in southern Croatia exclusively without music, although vocal or instrumental performances may precede or follow it. Male dancers lead female partners in energetic, spontaneous steps, seemingly without defined rules, that publicly test the female's skills. Today, Nijemo Kolo is mostly danced by village performing groups at local shows, carnivals and churches on saint days or at regional and international festivals. It is transmitted from generation to generation, although increasingly this occurs through cultural clubs. Country: Croatia © 2008 by Ministry of culture

Klapsko pjevanje

Klapsko pjevanje je tradicionalna hrvatska vokalna glazba podrijetlom s juga Hrvatske (Dalmacija), najviše iz primorskih i otočkih krajeva. Izvodi se i u urbanim, ali i ruralnim sredinama. U prosincu 2012. god. UNESCO je uvrstio klapsko pjevanje na popis nematerijalne svjetske baštine u Europi.
Pjeva se višeglasno, bez pratnje glazbalima. Izvorno se pjeva "na uho", što znači da nema voditelja. Pjesmu povede najviši glas, a zatim se uključuju i ostali pjevači, pjevajući istovremeno s vodećim glasom. Bitno je naglasiti "najviši glas", jer su se prijatelji udružili, formirali klapu zato što su prijatelji, što su se povezali u društvo kao skladne naravi, a ne zato što su tražili ljude po njihovim glasovnim sposobnostima.
Izvodi je skupina pjevača kojih je obično od 5 do 8, veličine jedne klape (družine), skupa prijateljâ.
Kasnije se uvelo i ženske klape i mješovite klape. Seobama Hrvata iz krajeva gdje je izvorište klapske pjesme u druge krajeve Hrvatske (Zagreb) i svijeta (hrvatska dijaspora) te upoznavanjem inozemnih turista s ovom hrvatskom autohtnom glazbom, rodbinskim i prijateljskim svezama s inim Hrvatima i s inozemcima, popularizirala se i klapska pjesma. Vremenom je klapska pjesma stekla popularnost i među Hrvatima koji nisu rodom iz klapskih krajeva, kako u Hrvatskoj i susjednim državama s autohtonom hrvatskom zajednicom, tako i u iseljenoj Hrvatskoj. Razlog je taj što je klapska pjesma jednim od najprepoznatljivih autohtonih hrvatskih glazbenih izričaja, pa se tako klapska pjesma njeguje i u tim sredinama.
Natjecateljskim klapskim pjevanjem se uvelo i voditelje te još neke glazbene egzibicije koje izvorno klapsko pjevanje ne poznaje, nagrđujući izvornost klapske pjesme. To je osobito došlo do izražaja uvođenjem glazbala i izvođenjem na neizvornim narječjima radi komercijalizacije, pa se danas događa da se izvode pjesme koje uopće nisu na čakavštini niti na autohtonim hrvatskim štokavskim narječjima.
Klapsko pjevanje je iznimno medijski popularizirao omiški klapski festival. Kasnije se broj klapskih festivala i susretâ povećao, tako da danas imamo susrete klapa u Zadru, Buzetu, Dubravi, Kaštelima, Murteru, Splitu,  Strožancu, Srinjinama, Poličniku, Senju, Stobreču, Vinjercu, Voloskom, Zagrebu, Skradinu, Mariji Bistrici, Sisku, Svetoj Nedelji itd.
Klape danas izvode tradicionalne i nove skladbe.
IZVOR

Klapa multipart singing of Dalmatia, southern Croatia
Datum objave: 5.12.2012. Autor: UNESCO
Opis: UNESCO: Representative List of the Intangible Cultural Heritage of Humanity - 2012 URL: http://www.unesco.org/culture/ich/RL/... Description: Klapa singing is a multipart singing tradition of Dalmatia. Multipart singing, a capella homophonic singing, oral tradition and simple music making are its main features. The leader of each singing group is the first tenor, followed by several tenori, baritoni and basi voices. During performances, the singers stand in a tight semicircle, and the first tenor starts the singing, followed by the others. The aim is to achieve the best possible blend of voices. Klapa songs deal with love, life situations, and the local environment. [85 words] Country(ies): Croatia © Euroval d.o.o.

KLAPSKA PJESMA - OD KONOBE DO SVJETSKE KULTURNE BAŠTINE, dokumentarna serija -1. epizoda​ (od 7 epizoda)
Datum objave: 30.4.2018. Postavio: Tomislav Poljančić
Opis: Sedam nastavaka serije Klapska pjesma - od konobe do svjetske kulturne baštine intrigantna je priča o malom i skromnom festivalu koji je upravo čudesno zadužio hrvatsku glazbu, a gradić Omiš učinio "središtem klapskog kruga". Iz početne ideje ravnatelja FDK Omiš Mije Stanića i umjetničkog ravnatelja Dušana Šarca da HTV napravi dokumentarac o 50. obljetnici Festivala dalmatinske klape u Omišu, nakon pregleda bogatog arhivskog materijala te snimanja na terenu autor Zvonko Varošanec napravio je seriju u kojoj su zastupljeni gotovo svi značajniji autori i interpreti klapske pjesme, gotovo sve velike klape. Serija je i slika vremena te autora i interpreta koju su bili suvremenici klapske pjesme od pedesetih godina prošlog stoljeća do danas. Pravi podvig tijekom pripreme serije bio je rekonstruirati prvih dvadeset godina FDK Omiš jer su televizijski prijenosi išli uglavnom uživo te je malo toga ostalo sačuvano na vrpcama. Tu je pomogla direkcija FDK koja raspolaže sjajnom fotoarhivom, kao i obilje podataka što ih je skupila Herci Ganza Čaljkušić, autorica monografije u povodu 50. obljetnice festivala. Iznimno vrijedne su emisije pučke i predajne kulture HTV-a od ranih 1960-ih do danas, kao i snimke iz informativnih emisija HTV-a te one iz arhive Hrvatskog radija i nakladnika Croatia Records. U rekonstruiranju klapskog pjevanja od njegovih početaka do danas pomogli su i arhivski primjerci tjednika Arena te radovi i publikacije brojnih znanstvenika među kojima su Jerko Bezić, Jakša Primorac, Vedrana Milin Ćurin, Eni Buljubašić, Maja Povrzanović, Jurica Bošković te stručni suradnici serije Joško Ćaleta i Bojan Pogrmilović. Montažerka Davorka Feller, asistentica režije Antonina Ćuk te urednik, redatelj, istraživač i scenarist Zvonimir Varošanec nastojali su da svaki od nastavaka serije otvori i barem u osnovnim crtama razradi i poneko od stručnih pitanja kao što su primjerice uloga različitih glasova u klapskoj pjesmi, pitanje fuzije, glasnog i tihog pjevanja, obrada i aranžmana, komercijalizacije i estradizacije klapske pjesme, ne bježeći pritom od polemike i suprotstavljenih mišljenja.

1.epizoda Sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća bilo je tek nekoliko klapa koje su pjevale cijele godine. Danas ih je gotovo 500. Bi li klapsko pjevanje opstalo da se nije često i značajno mijenjalo? Tko su prvi melografi? Što su to dalmoidi? Koji su najuspješniji klapski voditelji, izvođači, skladatelji? Je li klapska pjesma najprepoznatljiviji dio našeg dalmatinskog i hrvatskog glazbenog i ne samo glazbenog identiteta? Što se dogodilo kad je u klapski svijet na velika vrata ušao novac? Je li Omiš još uvijek središte klapskog kruga?
2. epizoda Šezdesete godine prošlog stoljeća u znaku su borbe za ljudska prava, pri čemu prednjače studentski pokreti. To je vrijeme televizije, pop kulture, Beatlesa, ali i Pink Floyda. Zagrebački festival 1953., samo četiri godine poslije Sanrema, Opatija 1958. te Melodije Jadrana u Splitu od 1960. ali i Muzički biennale Zagreb 1961. govore o širokom otvaranju prema Zapadu. Refreni poput "Tata, kupi mi auto" i "Kad si kupim mali motorin" govore o rastućem konzumerizmu. Istodobno, jača nacionalna samosvijest, afirmiraju se zagrebačka i dalmatinska šansona. Krajem 60-ih rodio se i jedan bitno drugačiji festival - Festival dalmatinskih klapa u Omišu bez kojeg bi zauvijek bilo zaboravljeno tisućljetno pjevanje naših predaka.

Slava

Slava, poznata još i kao krsna slava, porodična slava, krsno ime, sveti, srpski je narodno-crkveni običaj i poslije Vaskrsa (Uskrsa) i Božića, treći najvažniji obiteljski praznik, uvek povezan sa danom određenog krišćanskog sveca (svetitelja). Ona je toliko karakteristična za Srbe da predstavlja znak njihovog prepoznavanja i identifikacije. Ovaj jedinstveni oblik obiteljske tradicije kod Srba je prisutan iz razdoblja prije kristijanizacije kada je bila vezana za kult obiteljskih predaka.
Slava se nalazi u Nacionalnom registru nematerijalnog kulturnog nasleđa Srbije, a 2014. godine je upisana i na UNESCO-vu Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog nasljeđa čovječanstva.
Najčešće slave su Sveti Nikola — Nikoljdan (19. decembar), Arhangel Mihail — Aranđelovdan (21. novembar), Sveti Georgije — Đurđevdan  (6. maj), Sveti Jovan Krstitelj — Jovanjdan (20. januar), Sveti Dimitrije Solunski — Mitrovdan (8. novembar) i Sveti Sava  — Savindan (27. januar).
Slavu slave prije svega obitelji, ali i razne zajednice i institucije (sela, gradovi, organizacije, političke stranke, kompanije itd.) takođe proslavljaju svog sveca zaštitnika. U pojedinim mjestima, seoska slava se proslavlja na otvorenom, najčešće na nekom bitnom mjestu za naselje (pored crkve, kapelice, groblja, zborišta) i naziva se masla, litije ili zavetine. Srpske škole slave Svetog Savu kao školsku slavu.
Slavu takođe praznuju Makedonci i Crnogorci, ali se sreće i kod katolika u  Boki kotorskoj, Konavlima, južnoj Hercegovini, Dalmaciji, kod Albanaca  katolika u sjevernoj Albaniji, nekih muslimana u Bosni i Sandžaku,  Goranaca, Janjevaca i dr.
VIŠE

​Srpska slava - nematerijalna baština čovečanstva
Datum objave: 22.5.2018. Autor: RTS Obrazovno-naučni program - Zvanični kanal
Opis: Krsna porodična slava prvi je naš element nematerijalnog nasleđa koji je upisan na Uneskovu listu svetske nematerijalne baštine čovečanstva. Ovome je prethodilo ozbiljno i temeljno pripremanje obimne dokumentacije s obzirom na zahtevne propise Uneska. Krsna slava je apsolutno jedinstven običaj karakterističan za Srbe i kao takav jedinstven je u svetu. Njega karakterišu religijsko društvene komponente koje se prožimaju i samo zajedno čine suštinu praznovanja krsne slave. Prema Uneskovim propozicijama svaki element nematerijalne baštine mora da bude održiv, da bude živ, da se praktikuje i da mu je osiguran opstanak u budućnosti. Srpska krsna slava je svakako veoma vitalan običaj koji je preživeo, prema mnogim istraživačima, hiljadu godina, još od vremena kada su Srbi primili hrišćanstvo, mada koreni ovog običaja dosežu još u prethrišćansko vreme. O poreklu krsne slave, o njenom opstanku kroz istoriju, o njenoj suštini i mnogim zanimljivostima praznovanja govoriće eminentni stručnjaci iz oblasti religije, etnologije, istorije, antropologije i drugi. Urednik i autor je Milica Bajić Đogo, snimatelji Dimitrije Hadži Nikolić i Milan Stanić, montažer je Milan Radičević, a režiju potpisuju Lela Janić i Milica Bajić Đogo Label and copyright: Radio televizija Srbije

Slava, celebration of family saint patron’s day
Datum objave: 27.11.2014. Postavio: UNESCO
Opis: UNESCO: Representative List of the Intangible Cultural Heritage of Humanity - 2014 URL: http://www.unesco.org/culture/ich/RL/... Description: In Serbia, families, neighbours and friends celebrate a holiday in honour of the Orthodox Christian patron saint, Slava. A specially designed candle is lit in the family home, then wine is poured over a Slava cake, which is then cut crosswise, rotated and broken into four parts and lifted up. Women play an important role in transmitting knowledge within families concerning the performance of rituals, their meaning and purpose. The Slava feast reinforces social relations and encourages dialogue in multi-confessional areas. Country(ies): Serbia © Ethographic museum in Belgrade, 2013

Kolo

Kolo je vrsta kolektivnog narodnog plesa (igre). Kao dio izvođačkih aktivnosti (scenska umjetnost) prisutno je na teritoriju cijele Srbije, a pored srpskog pravoslavnog stanovništva, koje ga smatra obilježjem nacionalnog identiteta, izvode ga i druge etničke i konfesionalne zajednice*.
Kolo, kolo u tri, kolo u šest je vrlo rasprostranjen narodni ples u aktuelnoj plesnoj praksi Srbije i vitalan oblik tradicionalne kulture. Izvode ga međusobno povezani plesači (igrači), u kojoj prvi i posljednji imaju posebno ulogu u određivanju kretanja, koje je obično po polukružnoj, a rjeđe po spiralnoj ili zmijastoj liniji. Kolo se uvijek izvodi uz muzičku pratnju, koju plesači prate izvodeći različite vrste koraka. Osnovni obrazac koraka se izvodi kroz kretanje udesno, plesanje na mjestu, a potom, kretanje ulijevo i plesanje na mjestu, uz kontinuirano pocupkivanje koljenima. Plesanje u kolu je neizostavni dio svih okupljanja, privatnih i javnih proslava, a izvode ga pripadnici svih društvenih, profesionalnih i starosnih grupa, u seoskim i gradskim sredinama.
Kolo se nalazi na listi nematerijalnog kulturnog nasljeđa Srbije. Godine 2017. UNESCO je uvrstio kolo na svjetsku listu nematerijalnog kulturnog nasljeđa.
*Inače, kolo kao oblik narodnog plesa je široko rasprostranjen u mnogim  narodima. Naročito je karakteristično za južnoslavenske narode, a pod nazivom kolo javlja se i u dinarskim krajevima u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji. 
VIŠE

Kolo, traditional folk dance
Datum objave: 7.12.2017. Postavio: UNESCO371 tis. pretplatnika
PRETPLATI ME
Opis: UNESCO: Representative List of the Intangible Cultural Heritage of Humanity - 2017 URL: https://ich.unesco.org/en/RL/01270 Description: Kolo is a traditional, collective folk dance performed by dancers interlinked to form a chain, usually moving in a circle holding hands. It is performed to the accompaniment of music during private and public gatherings and plays an integrative social role, involving all members of the local community. Performances at key events for the lives of individuals and communities make this element very present and sustainable, and bearers and local communities ensure its visibility through fairs, festivals and competitions. Country(ies): Serbia © Ensemnble 'Kolo', 2016

​Dejan Petrović Big Band & Ansambl KOLO - Užičko, Kolubarac, Vlaško kolo
Datum objave: 6.1.2020. Autor: RTS Najlepše narodne pesme - Zvanični kanal

Albansko višeglasno pjevanje

Albansko višeglasno pjevanje (albansko polifonijsko pjedanje; alb. iso-polifonia shqiptare)  je tradicijski oblik albanske narodne glazbe koji je ostatak prapovijesnog  balkanskog višeglasnog pjevanja. Kao bitna kulturna odlika mnogih područja Albanije upisano je na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Europi 2008. godine.
Prisutno je kao bitan dio lokalne kulture u četiri južne albanske regije:  Myzeqeja, Toskëri, Čamerija i Labëria, ali se može naći i u sjevernoj Albaniji (Peškopija i Malesija),  Kačaniku na Kosovu, te u nekim područjima Makedonije (Polog, Tetovo, Kičevo i Gostivar). Može se podijeliti na dvije glavne stilske skupine koje izvode Gegi u sjevernoj Albaniji, te Toski i Labi na jugu države.
Ovo polifonijsko pjevanje je također povezano s ison-polifonijskim pjevanjem bizantske crkvene glazbe koja se odlikuje zujanjem koje prati višeglasno pjevanje. Zujanje se izvodi na dva načina: Toski uvijek pjevajući razvlače glas »e« prigušenim disanjem, dok Labi ponekad koriste ritmične tonove uz tekst pjesme.
Albansko narodno višeglasno pjevanje uglavnom izvode muškarci obilježavajući raznolike događaje kao što su vjenčanja, sahrane, festivali žetve, vjerska slavlja, ili slavne folklorne festivale kao što je onaj svake pete godine u Gjirokastru (albanski: Festivali Folklorik Kombëtar).
Ovo pjevanje se odlikuje pjesmama koje imaju dvije solo dionice,  melodijom i kontramelodijom sa zujanjem zbora. Oblik solo dionica varira prema različitim načinima izvođenja zujanja koje ima veliku raznolikost oblika, posebice u popularnom stilu koji su usvojile sve skupine koje izvode ovo pjevanje.
Tijekom posljednjih desetljeća, zahvaljujući skromnom uzletu kulturnog turizma i pojačanim zanimanjem istraživača pridonijeli su njegovom oživljavanju. No, ono je još uvijek jako ugroženo siromaštvom, nedostatkom zakonske zaštite i financijske potpore njegovim izvođačima, što ugrožava prijenos širokog repertoara pjesama i tehnika. Seoski egzodus mladih koji odlaze u gradove i inozemstvo u potrazi za poslom još više potpiruje ovu opasnost. Stoga je, nažalost, prijenos ovog načina pjevanja na na nove generacije prešao s obiteljskog obrazovanja na profesionalne narodne umjetnike i kulturno umjetnička društva.
IZVOR

Albanian Folk Iso-polyphony
Datum objave: 26.9.2009. Autor: UNESCO
Opis: UNESCO: Representative List of the Intangible Cultural Heritage of Humanity - 2008 URL: https://ich.unesco.org/en/RL/albanian... Description: Traditional Albanian polyphonic music can be divided into two major stylistic groups as performed by the Ghegs of northern Albania and the Tosks and Labs living in the southern part of the country. The term iso is related to the ison of Byzantine church music and refers to the drone accompanying polyphonic singing. The drone is performed in two ways: among the Tosks, it is always continuous and sung on the syllable e, using staggered breathing, while among the Labs, the drone is sometimes sung as a rhythmic tone, performed to the text of the song. Rendered mainly by male singers, the music traditionally accompanies a wide range of social events, such as weddings, funerals, harvest feasts, religious celebrations and festivals such as the well-known Albanian folk festival in Gjirokastra. Albanian iso-polyphony is characterized by songs consisting of two solo parts, a melody and a countermelody with a choral drone. The structure of the solo parts varies according to the different ways of performing the drone, which has a great variety of structures, especially in the popular style adopted by all groups performing this music. Over the last few decades, the modest rise of cultural tourism and the growing interest of the research community in this unique folk tradition have contributed to the revival of Albanian iso-polyphony. However, the tradition is adversely affected by poverty, the absence of legal protection and the lack of financial support for practitioners, threatening the transmission of the vast repertoire of songs and techniques. The rural exodus of young people to the bigger cities and abroad in search of jobs compounds this danger. Given these conditions, at the present time, the transmission of this tradition is maintained through professional folk artists, rather than within the family structure.

Sokolarstvo

Sokolarstvo je jedan od načina lova pomoću posebno uvježbanih ptica grabljivica poput sokola, jastreba ili orlova. Koristi se za lov primjerice  zečeva i ptica. Sokolarstvo se obično može naći na prostorima velikih seoba ptica i njime se bave ljudi svakog godišta, spola, amaterski ili profesionalno.  Osoba koji se bavi sokolarstvom naziva se sokolar.
Nije točno poznato gdje je nastalo sokolarstvo, ali se pretpostavlja da je nastalo negdje u stepama južne Azije. U Europi je sokolarstvo stoljećima bilo privilegija plemstva, a u Hrvatskoj se pojavljuje već od 9. stoljeća.
Iako svjetski sokolari potječu iz različitih sredina oni svi dijele zajedničke vrijednosti poput tradicija i navika, te metoda treninga i skrbi za ptice, ali i opreme koju koriste i veza koje ostvaruju sa svojim pticama. Zbog toga je ova djelatnost upisana na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine počevši od 2010. godine kao zajednička nematerijalna baština više zemalja: Ujedinjeni Arapski Emirati, Austrija, Belgija, Hrvatska (od 2021.), Češka, Francuska, Njemačka, Mađarska, Irska, Italija, Kazahstan, Republika Koreja, Kirgistan, Mongolija, Maroko, Nizozemska, Pakistan, Poljska, Portugal, Katar, Saudijska Arabija, Slovačka, Španjolska, Sirijska Arapska Republika.

Kupreška kosidba

Kupreška kosidba, tradicionalno natjecanje i manifestacija koja njeguje običaje uz nekadašnje ručno košenje trave u općini Kupresu u jugozapadnome dijelu BiH, postala je u prosincu/decembru 2020. dio UNESCO-ove nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
 'Dan kosidbe ili Strljanica' tako je na 15. sjednici Odbora UNESCO-a upisana na Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
Prema nekim izvorima, održava se od 1687. godine. Strljanica je bilo masovno narodno okupljanje. Na njemu su se "zgledale" djevojke, a obrtnici su pripremali oruđa potrebna za košenje da bi ih mogli prodati. Stolari, kovači i trgovci prodavali su kose, kosišta, klepce, bavke, brusove, grablje, vile i ostalo. Izložena oruđa kupci su htjeli iskušati. Isprobavanje je preraslo u natjecanje. Cijenila se brzina, širina i urednost otkosa. Najbolji je kosac proglašavan je "kosbašom". Na Kupresu je biti kosbaša bila najveća čast i ugled, sve do polovine 20. stoljeća, pa i još neko vrijeme. Sijeno je bilo neophodno za prehranu stoke u dugim i surovim kupreškim zimama, pa je koševina i spremanje sijena bila najznačajnija i za opstanak presudna aktivnost. Zato su najbolji kosci i imali ugled, a posebno se slavilo rođenje muškog djeteta jer je rođen budući kosac. Od davnih vremena se na ovim livadama uz kosidbu natjecalo u tradicijskim športovima: pješačke trke, bacanje kamena s ramena, konjske trke, skok udalj ‘s mista’, a potom je pridodano i povlačenje konopa.
Danas privlači na tisuće posjetitelja, a zbog masovnosti, atraktivnosti i raznovrsnosti sadržaja, manifestacija je pečat početka ljetne turističke sezone u Kupresu i širem okruženju. Posebno je jedinstveno Viteško natjecanje kosaca. Natjecanje u u košnji trave ručno izrađenom kosom, kao jedinstvenom izrazu nematerijalne kulturne baštine na ovim prostorima, ali i u drugim tradicijskim umjetnostima, zanatima i športskim vještinama, u svezi s etnografijom kupreškoga kraja. 2000-ih manifestacija je proširena velikim Međunarodnim festivalom, s certifikatom i znakom CIOFF.  
IZVOR

Kupreška kosidba 1970-ih godina

Grass mowing competition custom in Kupres
Datum objave: 16.12.2020. Postavio: UNESCO
Opis: UNESCO: Representative List of the Intangible Cultural Heritage of Humanity - 2020 URL: https://ich.unesco.org/en/RL/01512 Description: The annual mowing competition that takes place in July at a specific meadow called Strljanica is the most important social event in the Kupres municipality. The contest involves the manual mowing of grass using a scythe and is judged by the time, effort, and amount mown as cutting grass at that altitude requires strength and a special technique. Men starting from the age of eighteen are traditionally the competitors with the element transmitted within families from father to son. Country(ies): Bosnia and Herzegovina © Federal Ministry of Culture and Sport, 2018

Branje trave ive na Ozrenu

Branje trave ive na Ozrenu jedno je od nekoliko tradicijskih elemenata u izvornoj formi stanovništva sela na Ozrenu kod Doboja, Bosna i Hercegovina. Predstavlja jedan od oblika narodne medicine zasnovanog na vjerovanju je da je iva lijek za sve bolesti. Otud i poslovica "trava iva od mrtva pravi živa". Tradicija je upisana na UNESCO-ovu listu nematerijalne kulturne baštine 2018. godine.
Svake godine 11.9., na dan odsijecanja glave sv. Ivana Krstitelja prema pravoslavnom kalendaru, stanovnici sela oko planine Ozren odlaze na Gostilij (dio Ozrena s nadmorskom visinom 773 metra) u branje ive trave. To je vjekovna tradiacija gdje ozrensko stanovništvo vjeruje da, ukoliko je ubrana na ovaj dan, iva ima skoro neograničenu ljekovitu moć. Nakon uspona na Gostilij, mještani svih društvenih, spolnih i dobnih skupina beru ivu travu, pojedinačno i u skupinama. Ivu treba pažljivo brati i berači je trebaju pronaći među višom travom. Preporučuje se da se prilikom branja koriste škare ili nož kako bi se iva sačuvala i za buduće generacije. Zbog toga berba obično traje nekoliko sati. Po završetku berbe penju se na vrh Gostilija i okupljaju se u manje grupe, od kojih su mnogi u ozrenskim narodnim nošnjama, da sviraju, plešu i pjevaju tradicionalnu muziku. Poslijepodne se pravoslavni svećenici penju na vrh gdje posvećuju ivu.
Trava iva (teucrium montanum) vrlo je ljekovita biljka koja raste u planinskim krajevima širom svijeta. Gdje god da se bere ta trava, barem trećinu vidljivih cvjetova treba ostaviti netaknute, jer osim što je ljekovita, korisna je i zato što izvrsno vezuje ono malo zemlje na golom kamenjaru. U Bosni i Hercegovini je malo staništa na kojim ta biljka raste, zbog čega Gostilj na planini Ozren važi za zanimljivo turističko mjesto.
Ubrana iva se suši i čuva tokom godine. Konzumira se na različite načine (kao čaj, natopljena rakijom, pomiješana s medom) kako zbog ljekovitog djelovanja, tako i preventivno. Dok se u prošlosti ova praksa odnosila isključivo na narodnu medicinu, danas su njezine prvenstvene funkcije ugostiteljstvo i društvena integracija, kao i pomoć u očuvanju ozrenskih nošnji, pjesama i plesova koji postupno nestaju. Praksa se prenosi spontano unutar obitelji, ali i u osnovnim školama. Nekoliko lokalnih udruženja također poziva slične organizacije iz različitih regija da sudjeluju u branju, što je dovelo do uključivanja mnogih i izvan Ozrena.
VIŠE

Tradicionalno branje trave ive na Ozrenu
By Inga Cvijanovic - Vlastito djelo, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=94628281

Picking of iva grass on Ozren mountain
Datum objave: 28.11.2018. Postavio: UNESCO
Opis: UNESCO: Representative List of the Intangible Cultural Heritage of Humanity - 2018 URL: https://ich.unesco.org/en/RL/01289 Description: On 11 September each year, the day of the beheading of St. John the Baptist, inhabitants of villages around Ozren Mountain go up to Gostilij to pick Iva grass before assembling into smaller groups to play, dance and sing traditional music. In the afternoon, Orthodox priests consecrate the Iva. Iva is consumed in different ways, both to cure diseases and preventively, and the practice also helps preserve traditional costumes, songs and dances. Several local associations also invite similar organizations from other regions to partake in the tradition. Country(ies): Bosnia and Herzegovina © Museum in Doboj, 2016

Pjevanje uz gusle

Pjevanje uz gusle je izvođačka umjetnosit koja obuhvaća solističko pjevanje narodnih epskih pjjesama u desetercu koje pjevač izvodi prateći se na guslama, jednožičnom gudačkom instrumentu. Prisutno je na teritoriju cijele Srbije, ali je njegova praksa izraženija u zapadnim i centralnim predjelima Srbije i u Vojvodini.
Pjevanje uz gusle se nalazi na listi nematerijalnog kulturnog nasljeđa Srbije, a od 2018. našlo se i na UNESCO-voj Reprezentativnoj listi nematerijalnog kulturnog nasljeđa čovječanstva. Po upisu pjevanja uz gusle na ovu listu došlo je do polemike oko toga da li je ova umjetnost zaista samo srpsko kulturno nasljeđe, ili je zapravo kulturno nasljeđe cijelog Balkana, obzirom da se ova vrsta pjesme njeguje stoljećima i u Bosni i Hercegovini,  Hrvatskoj, Albaniji, a posebno u Crnoj Gori. Ove zemlje povele su inicijativu da nematerijalno nasljeđe vezano za ovaj tradicionalni instrument bude predmet daljih aktivnosti na pokretanju jedne multinacionalne nominacije prema UNESCO-u.

Gusle su narodni instrument južnog Balkana s jednom, ili eventualno dvije žice. Najčešće su napravljene od javorovog drveta. Kao jednožičani instrument, gusle se sreću u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj. Gusle iz Like i Bosanske krajine uglavnom imaju dvije žice.
Žice su napravljene od trideset upredenih konjskih dlaka, kao što je slučaj i sa strunom gudala. Gudalo se koristi tako što se povlači po zategnutim žicama, proizvodeći oštar i dramatičan zvuk, koji je izuzetno ekspresivan. Gusle spadaju u instrumente za koje je potrebno veliko umeće sviranja.
Same gusle sastoje se od muzičke kutije koja je presvučena životinjskom kožom na koju se nadovezuje dugačak vrat na čijem završetku je izrezbarena životinjska (najčešće konjska) ili ptičija (najčešće orao ili soko) glava.
Pri sviranju, tijelo gusala se polaže na kolena (u krilo), dok dugačak vrat pridržava dlan jedne ruke.

Gusle su igrale važnu ulogu u povijesti srpske epske poezije budući su guslari — narodni pjevači, vjekovima opjevali događaje iz nacionalne povijesti, sve dok ti tekstovi nisu konačno zapisani. Većina pjesama govori o vremenima otomanske vladavine i nacionalne borbe za nezavisnost. Naporima Vuka Karadžića mnoge srpske epske pesme zapisane su i sačuvane već u ranom 19. stoljeću.
VIŠE

​Singing to the accompaniment of the Gusle
Datum objave: 29.11.2018. Postavio: UNESCO
Opis: UNESCO: Representative List of the Intangible Cultural Heritage of Humanity - 2018 URL: https://ich.unesco.org/en/RL/01377 Description: Singing to the accompaniment of the Gusle – a simple string instrument – is an ancient art of performing primarily heroic epics. Performances are carried out by soloist artists (guslars) and involve a complex form of interaction between the audience and performer. Covering a wide range of topics, from archetypal motifs to historical themes and modern life, the songs reflect the community’s value system. Local organizations are assembled around the Union of Guslars of Serbia, which has established the Festival of Young Guslars and the Assembly of the Young Guslars of Serbia. Country(ies): Serbia © Ethnographic Museum in Belgrade, 2017

Pokladi ophod zvončara Kastavštine

Godišnji pokladni ophod Zvončari s područja Kastavštine

Zvončari su najpoznatiji ophodnici stočarske pokladne magije u Hrvatskoj, a najbogatije zvončarskim skupinama je područje Kastavštine. Uz Halubajske zvončare (Marčelji i Viškovo), djeluje još nekoliko skupina iz Brega,  Brguda, Mučića, Muna, Rukavca, Zameta, Zvoneća, Lipe, Žejana, Korenska, Vlahovega Brega i Marčejski stari iz Marčelji.
Prvi zapisi o organiziranim zvončarima datiraju iz 19. stoljeća, no korijeni sežu duboku u prošlost s obzirom na sve elemente obreda i specifičnu kostimografiju koja upućuje na obrede kulta plodnosti. Tijekom 20. stoljeća upravo su se po tim obilježjima izdvojili zvončari iz zapadne Kastavštine, koji ne skrivaju lice i na glavi nose klobuk sa zelenilom i papirnatim raznobojnim  cvijećem (krabujosnica), imaju više manjih zvona oko pojasa, dok zvončari s predjela istočne Kastavštine nose velike (teriomorfne) unikatno izrađene maske s rogovima i velikim zvonom na leđima. A kad zvončari dođu u središte sela predvođeni komandantom, počinju se zbijati u zvončarsko kolo i plesati, da bi naposljetku potpuno utihnuli i razišli se na zvižduk komandanta, kako bi ih, zajedno s muzičarima, mještani ugostili i počastili. Međutim, kod ovog pokladnog ophoda nije samo stvar u zvonjavi, jer godišnji pokladni ophod prati i cijeli niz običaja, plesova i posebno pripremljenih jela i pića. Sami zvončari posebno su birani članovi kastavskih zajednica, jer nema svatko snage, hrabrosti ili, bolje rečeno, ludosti da sudjeluje u kilometarskim povorkama lupajući teškim zvonima u kostimu od ovčje kože. Ali oni koji mogu zato neprestano zvone sve do pepelnice, odnosno pusta, kada se u velikoj pokladnoj vatri pali lutka (pokladna luka) ili Pust i završavaju pokladne svečanosti, a zvona utihnu do idućih poklada, kada zvončari opet izlaze iz zimske tame da otjeraju duhove i nagovijeste bolje dane, ali najviše da uvesele sve prisutne. Nakon paljenja pusta  slijedi pusna večera za zvončare i njihove žene.
VIŠE

Na prostoru Viškova (kod Rijeke) ponikle su dvije vrednote upisane u UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne baštine:

• pokladni ophod Halubajskih zvončara, kojima su korijeni u Marčeljima 
• dvoglasje tijesnih intervala, koje je zapisao Ivan Matetić iz Ronjgi

​

Annual carnival bell ringers pageant from the Kastav area
Datum objave: 26.9.2009. Postavio: UNESCO
Opis: UNESCO: Representative List of the Intangible Cultural Heritage of Humanity - 2009 URL: http://www.unesco.org/culture/ich/RL/... Description: During the January carnival period, bell ringers march through the villages that dot the Kastav region in north-west Croatia. Clothed in sheepskin throws with bells around their waists and sporting distinctive hats embellished with sprigs of evergreen, two to more than thirty ringers swagger in groups behind a guide carrying a small evergreen tree. They enliven their gait by bumping each others hips rhythmically and leaping into the air as they walk. Groups may also include theatrical characters such as a prankster bear who regularly escapes the control of his two guards. When they reach a village, the bell ringers form concentric circles in the town square, ringing fiercely until the residents offer them food and a chance to rest before they continue their journey. At the end of the carnival, the ringers proceed through their own village, collecting rubbish at each house and burning it out front, involving everyone present in the ceremony. With variations distinctive to each village, the annual carnival bell ringers pageant is a way to strengthen bonds within the community and a valuable means of renewing friendships among the towns in the region while integrating newcomers into its traditional culture. Country(ies): Croatia © 2008 by Ministry of Culture

Procesija Za križen na otoku Hvaru

Za križen je naziv za tradicionalnu noćnu procesiju koja se već nekoliko stoljeća svaki Veliki četvrtak organizira na otoku Hvaru.
Procesija je jedinstveni obred osobite pobožnosti te izraz vjerskog i kulturnog identiteta stanovnika središnjeg dijela otoka Hvara, koji se u neprekinutom nizu odvija pet stoljeća. Iznimna je i po svom trajanju (tijekom 8 sati prođe se 25 kilometara) i po naglašenom pasionskom sadržaju, pripremaju je i provode bratovštine, odnosno zajednice hvarskih rimokatolika u čiju je povijest i život križ duboko upisan. Okosnica procesije je Gospin plač, osmerački pasionski tekst iz 15. stoljeća kojeg u formi glazbenog dijaloga pjevaju izabrani pjevači, kantaduri.
Prvi pismeni zapis o procesiji datira od 16.2.1658. godine.
Godine 2009. tradicija procesije Za križen je upisana na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Europi, a sastoji se od šest istovremenih procesija iz Jelse, Pitvi, Vrisnika, Vrbnika, Svirča, Vrbnja i Vrboske.
VIŠE

Hvarska procesija
Autor E.mil.mil - Vlastito djelo postavljača, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=23301516

Procession Za Krizen (following the cross) on the island of Hvar
Datum objave: 26.9.2009. Postavio: UNESCO
Opis: UNESCO: Representative List of the Intangible Cultural Heritage of Humanity - 2009 URL: http://www.unesco.org/culture/ich/RL/... Description: After mass on Maundy Thursday before the Christian holiday of Easter, each of six villages on the Dalmatian island of Hvar in southern Croatia sends out a group that will proceed through the other villages in a circle, covering twenty-five kilometres in eight hours before returning home. Each party in this community-organized Za Krizen (following the cross) procession is led by a cross-bearer who walks barefoot or in socks, never resting. The cross-bearer, formerly selected from among religious brotherhoods and today chosen by registration up to twenty years in advance, has a much-desired and respected position, reflecting the devotion of the individual bearer and his family. He is followed by two friends with candelabra and others carrying candles and lanterns, five choral singers who sing the Lamentation of the Virgin Mary at several points along the way, and many worshippers of all ages from Croatia and abroad wearing the tunics of religious brotherhoods. The procession is greeted by the priests of each of the other five villages and returns home; the cross-bearer runs the last hundred metres to receive the blessing of his home priest. A long-established and inalienable part of Hvar religious and cultural identity, the procession connects the communities of the island to each other and to the world Catholic community. Country(ies): Croatia © 2008 by Ministry of Culture

Sinjska alka

Alka je pojedinačno viteško nadmetanje u kome može sudjelovati najmanje 11 i najviše 17 alkara. Alkar, jahač na konju, u punom trku mora proći trkalištem dužine 160 m, (tolerira se vrijeme do 12 sekundi) te pokušava  kopljem pogoditi središte malog željeznog kruga koji se zove alka. Visina alke je 3,32 m, mjerena od njezinog središta do zemlje. O postavljanju i točnoj visini brinu "namještač alke" i njegov pomoćnik: namještač alke štapom dužine 3,22 m umiruje alku i istovremeno kontolira njezinu visinu, dok pomoćnik zateže uže o koje je alka obješena.
Alka je kolut od kovanog željeza i napravljena je od dva obruča: manjeg  promjera 3,51 cm, i većega promjera 13,1 cm. Obruči su međusobno spojeni s tri kraka koji vanjsku kružnicu dijele na tri jednaka polja. Obruči i krakovi alke su debeli 6,6 mm te imaju oštar rub s one strane s koje se gađa u alku. Petlja za vješanje alke nalazi se na polovici jednog od tri jednaka luka većeg kruga alke. Cilj igre je skupiti što više bodova u tri pokušaja. Za vrijeme trka alkara na konju do alke, na konju i alkaru se nalazi sva oprema i niti jedan komad opreme ne smije otpasti. Ako se to ipak dogodi, a sam alkar to ne primijeti, uz dozvolu alkarskog vojvode može (a i ne mora) dobiti ponovno pravo trkati trku. Ako alkar primijeti da mu je otpao dio opreme dužan je protrkati trkalištem bez gađanja alke, to jest sa "spuštenim kopljem".
Vrijednost pojedinih polja je različita te gornje polje iznad malog kruga vrijedi 2 boda, dok donja polja lijevo i desno donose po 1 bod. Pogodak u mali krug donosi tri boda. Kako su polja različite vrijednosti iz lokalnog narječja proizašli su i posebni nazivi za njih. Pogodak u donja dva polja velikog kruga naziva se "u jedan", pogodak u gornje polje velikog kruga naziva se "u dva", dok se pogodak u mali krug naziva "u sridu". No ako se i ne pogodi alka, ako je alkar kopljem dodirnuo alku, kaže se "u ništa", a ako alka ostane netaknuta, kaže se "promašio". Postoji i presedan za slučaj da alkar kopljem odbije alku s držača i uhvati je u letu i nabije na koplje pripisuje mu se broj pogođenih bodova plus još tri boda. Ako je alkar kopljem nabio alku na kariku držača alke smatra se da je pogodio "u ništa".
Svaki pogodak "u sridu" uz samog alkara koji je pogodio slavi i cjelokupno gledateljstvo, jer smisao samog nadmetanja nije samo pobijediti ostale takmace, već zbog same težine zadatka, pogoditi što veći broj srida uopće, što iziskuje veliku vještinu i umijeće alkara u rukovanju kopljem, upravljanju konjem i oštrom oku. Svaki pogodak "u sridu" slavi se oglašavanjem   limene glazbe, te pucnjima iz "mačkula" - starinskog topa. Trče se tri trke i bodovi se zbrajaju. Alkar s naviše osvojenih bodova postaje  slavodobitnik. Ako nakon tri utrke dva ili više natjecatelja postignu isti broj bodova, oni međusobno nastavljaju natjecanje u dijelu koji se naziva "pripetavanje" dok jedan od njih ne postane pobjednik.
VIŠE

​Alka - dokumentarno-igrani film
Datum objave: 8.8.2018. Postavio: Dvorci Stari Gradovi
Opis: Dokumentarno-igrani film Alka prikaz je osmanske opsade Sinja i pobjede njegovih branitelja, osnovnih značajki viteške igre, kao i njezina značaja u lokalnom, hrvatskom, europskom i svjetskom okviru. www.hrt.hr

The Sinjska Alka, a knights' tournament in Sinj
Datum objave: 18.10.2013. Postavio: UNESCO
Opis: UNESCO: Representative List of the Intangible Cultural Heritage of Humanity - 2010 URL: http://www.unesco.org/culture/ich/RL/... Description: The Sinjska Alka is a chivalric tournament that takes place annually, as it has since 1717, in the town of Sinj, in the Cetinska krajina region. During the contest, knights ride horses at full gallop along a main street, aiming lances at an iron ring hanging on a rope. The name of the tournament derives from this ''alka'' or ring, a word whose Turkish origin reflects the historical co-existence and cultural exchange between two different civilizations. The tournament rules, codified in a 1833 statute, promote ethics and fair play, and stress the importance of participation in community life. Participants must be members of local families of Sinj and the Cetinska krajina region. The whole community helps to make, conserve, restore and reconstruct weapons, clothes and accessories to support the continuation of the tradition. The tournament is also entwined with local religious practices, social gatherings, family visits and festivities at home and in the open air. The Sinjska Alka is the only remaining example of the medieval knightly competitions that were regularly held in the Croatian coastal towns until the nineteenth century. It has become a marker of local history and a medium for transferring collective memory from one generation to another. Country(ies): Croatia © 2008 by Ministry of culture

Umijeće suhozidne gradnje

Suhozid je građevina od prirodnog kamena bez korištenja morta. Postoje razne svrhe gradnje suhozida: kao zid, kao ograda oranice ili pašnjaka  (u južnoj Europi, Hrvatskoj, Irskoj, i Švicarskoj i u Austriji), nazivana još i kao gromača i mocira, u gradnji bunara, u gradnji puteva. Suhozidi pružaju vrijedna utočišta za razne biljke i životinje, npr. guštere, žabe, pčele i razne rijetke kukce.
Udruga Dragodid je aplicirala zahtjev za trajnom zaštitom. Srpnja 2013. nakon dugih godina peripetija i dilema o tome kako zakonski zaštititi suhozid, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske prihvatilo je modalitet zaštite suhozida kroz zaštitu same tehnike gradnje kao nematerijalnog kulturnog dobra. Time je vještina zidanja "u suho" zaštićena na nacionalnoj razini rješenjem o preventivnoj zaštiti čije je trajanje 3 godine, a Udruga Dragodid odigrala je savjetodavnu logu. Nakon trogodišnjeg perioda preventivne zaštite umijeće je suhozidne gradnje u prosincu 2016. godine dobilo i trajnu zaštitu kao nematerijalno kulturno dobro RH. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske donijelo je odluku kojom se umijeće suhozidne gradnje proglašava nematerijalnim kulturnim dobrom. te je uvršteno u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Na sastanku stručnjaka na temu "Tehnika gradnje u suho" kao element nematerijalne kulturne baštine, krenulo se s izradom zajedničke kandidature zemalja gdje postoji ta tradicijska gradnja, a radi upisa na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalnih dobara čovječanstva.
Suhozid je 29.11.2018. godine stavljen na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine u državama: FRancuskoj, Grčkoj, Italiji, Sloveniji, Hrvatskoj, Švicarskoj i Španjolskoj.

Umijeće suhozida upisano na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne baštine čovječanstva
Datum objave: 28.11.2018. Postavio: Vlada Republike Hrvatske

Art of dry stone walling, knowledge and techniques
Datum objave: 28.11.2018. Postavio: UNESCO
Opis: UNESCO: Representative List of the Intangible Cultural Heritage of Humanity - 2018 URL: https://ich.unesco.org/en/RL/01393 Description: The art of dry stone walling concerns the know-how of making stone constructions by stacking stones upon one another, without using any other materials except sometimes dry soil. Bearers include the rural communities where the practice is deeply rooted, as well as professionals in the construction business. Dry-stone structures have shaped numerous, diverse landscapes, forming various modes of dwelling, farming and husbandry. Such structures testify to the methods used by people from prehistory to today to organize their living and working space by optimizing local natural and human resources. Country(ies): Croatia; Cyprus; France; Greece; Italy; Slovenia; Spain; Switzerland © Mira Audiovisual Vidéo édition / Postproduction, 2017

Mediteranska prehrana

Mediteranska prerana na hrvatskom Jadranu, njegovoj obali, otocima i dijelom zaleđa.

​Mediteranska prehrana ili sredozemna dijeta se sastoji od skupine vještina, znanja i običaja koji povezuju krajolik s trpezom, uključujući način uzgoja usjeva, žetve, ribolova, konzerviranja hrane, njezine obrade i priprave, a ponegdje i način njezine konzumacije.
Mediteransku prehranu odlikuje nutricionistički model koji se na području  Sredozemlja sačuvao stoljećima, a koji sadrži uglavnom maslinovo ulje,  žitarice i mahunarke, svježe ili sušeno povrće, umjerene količine ribe,  mliječnih proizvoda i mesa, te razne priloge i začine, uz pratnju vina ili  infuzija, uvijek poštujući uvjerenja svake zajednice (tako se u sjevernoj Italiji za kuhanje koristi svinjska mast i maslac dok se maslinovo ulje uglavnom koristi kao preljev za salate i kuhanje povrća, a u sjevernoj Africi se zbog vjerskih uvjerenja izbjegava uporaba vina). Danas je ovaj način prehrane prepoznat i od 1990-ih se preporučuje se kao način zdrave prehrane.
Mediteranska dijeta (od grčkog diaita, što znači „način života”) čini mnogo više od same hrane. Ona promovira društvenu interakciju jer je objed u društvu temelj društvenih običaja i svečanosti. Uz nju je nastalo i razvilo se raznoliko znanje, pjesme, uvjerenja, predaje i legende. Ovaj sustav je ukorijenjen u velikom poštivanju područja i njegove bioraznolikosti, te osigurava zaštitu i razvoj tradicionalnih aktivnosti i obrta povezanih s  ribarstvom i poljoprivredom sredozemnih zajednica kao što su npr. Soria u  Španjolskoj, Koroni u Grčkoj, Cilento u Italiji i Chefchaouen u Maroku, koji su tek neki od mnogih. Zbog toga je mediteranska prehrana upisana kao UNESCO-va nematerijalna svjetska baština u Španjolskoj, Cipru, Grčkoj, Italiji, Maroku, Hrvatskoj i Portugalu.
​Također, žene imaju posebno presudnu ulogu u prijenosu stručnosti i znanja određenih rituala, narodnih izričaja i slavlja, kao i u očuvanju mnogih tehnika
VIŠE

Mediterranean diet
Datum objave: 4.12.2013. Postavio: UNESCO
Opis: UNESCO: Representative List of the Intangible Cultural Heritage of Humanity - 2013 URL: http://www.unesco.org/culture/ich/RL/... Description: The Mediterranean diet involves a set of skills, knowledge, rituals, symbols and traditions concerning crops, harvesting, fishing, animal husbandry, conservation, processing, cooking, and particularly the sharing and consumption of food. Eating together is the foundation of the cultural identity and continuity of communities throughout the Mediterranean basin. The Mediterranean diet emphasizes values of hospitality, neighbourliness, intercultural dialogue and creativity and plays a vital role in cultural spaces, festivals and celebrations, bringing together people of all ages, conditions and social classes. Country(ies): Cyprus; Croatia; Spain; Greece; Italy; Morocco; Portugal © 2012 par Câmara Municipal de Tavira

Medičarski obrt u sjevernoj Hrvatskoj

Tradicija izrade licitafra sjeverne Hrvatske. Licitar je šareno ukrašeni kolač od slatkoga tijesta kakav se tradicionalno proizvodi u središnjem i nizinskome dijelu Hrvatske; također i obrtnik (medičar) koji ga proizvodi, a izrađuje i druge medenjake, napitke od meda (medica, gvirc), svijeće i zavjetne darove od očišćenoga i prerađenoga voska, te ih prodaje ponajprije na sajmovima i proštenjima. Nekoć se tijesto za licitare utiskivalo u ručno izrađene (drvene) kalupe, a danas se oblikuje u limenim kalupima pa se peče, boji voćnim bojama (crvena, žuta, zelena, bijela) i ukrašava šećernom smjesom, ogledalcima i dr. Licitar je najčešće u obliku srca, konja, ptice, gljive, vijenca i sl.
Tradicija izradbe licitara započela je već u srednjem vijeku, a u 16. i 17. stoljeću u mnogim su se europskim samostanima pripravljali kolači i medenjaci s pomoću bogato ukrašenih drvenih kalupa. U istočnoalpskome području, takva je izradba kolača ubrzo prerasla u obrt, koji se postupno proširio i na druga područja srednje Europe i u panonske krajeve Hrvatske. U 18. i 19. stoljeću, u gradovima Zagrebu, Karlovcu, Koprivnici, Samoboru, Varaždinu i drugdje, licitari su bili ugledni obrtnici, a njihovi proizvodi omiljeni među pripadnicima svih staleža.
Dana 15.11.2010. tradicija pravljenja licitara je upisana na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Europi.
​VIŠE

Gingerbread craft from Northern Croatia
Datum objave: 5.11.2010. Postavio: UNESCO
Opis: UNESCO: Representative List of the Intangible Cultural Heritage of Humanity - 2010 URL: http://www.unesco.org/culture/ich/RL/... Description: The tradition of gingerbread making appeared in certain European monasteries during the Middle Ages and came to Croatia where it became a craft. Gingerbread craftspeople, who also made honey and candles, worked in the area of Northern Croatia. The process of making gingerbread requires skill and speed. The recipe is the same for all makers, utilizing flour, sugar, water and baking soda -- plus the obligatory spices. The gingerbread is shaped into moulds, baked, dried and painted with edible colours. Each craftsperson decorates gingerbread in a specific way, often with pictures, small mirrors and verses or messages. The gingerbread heart is the most common motif, and is frequently prepared for marriages, decorated with the newlyweds' names and wedding date. Each gingerbread maker operates within a certain area without interfering with that of another craftsperson. The craft has been passed on from one generation to another for centuries, initially to men, but now to both men and women. Gingerbread has become one of the most recognizable symbols of Croatian identity. Today, gingerbread makers are essential participants in local festivities, events and gatherings, providing the local people with a sense of identity and continuity. Country(ies): Croatia © 2008 by Ministry of culture

Klekljanje

Kleknjanje (vrsta čipkarenja) je zanat u kojem čipkarica izrađuje čipku sa kljekljama (batićima, špulicama). Pribor za kleknjanje je: jastuk punjen piljevinom, košarica koja odgovara jastuku, btići/špulice, konac, inox pribadače, papir (na njemu se olovkom crtala čipka) i heklana udica.
U slovenskim krajevima ova vrsta čipkarenja krenula je iz Idrije, a konačno se razvila u Spodnjoj Idriji (spodnja, u prijev. donja), Trnovskom gozdu, Cerkljanskom, Ljubljani i Selškoj dolini. Najviše se raširila u Žirovskom, gdje su 2006. godine proslavili 100. godišnjicu ove tradicije. Čipkarice su radile: zimi s petrolejkama, a ljeti u dvorištu, na suncu. Čipkanjem su se bavile uglavnom žene i djeca (rijetko muškarci). Dok su čipkarice čipkale, pričale su, pjevale, družile se i učile čipkati. Ponekad su izrađivali čipke uglavnom za crkve, za zaradu, za osnovne potrepštine.
Djecu su učili izrađivati ​​čipku s pet godina, jer su ona učeći provela čak 5 godina. U Idriji je Ivanka Ferjančič otvorila školu čipke koju su pohađale čipkarice sa šireg područja Idrije. Čipkarice su išle u školu kako bi naučile nove motive. Godine 1873. jedna takva “klekljana” čipka koštala je 50 krajcara. Čipkarenje-kljekljanje je očuvano kao narodni običaj i prikazano je u Muzeju Idrije i Muzeju u Železnikima. Djeca u školama uče klekljanje kroz izborne predmete.
VIŠE

Kljekljanje
Avtor: Jani Peternelj – Lastno delo; licenca: CC BY-SA 3.0; URL: https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=28552217

Bobbin lacemaking in Slovenia
Datum objave: 29.11.2018. Postavio: UNESCO
Opis: UNESCO: Representative List of the Intangible Cultural Heritage of Humanity - 2018 URL: https://ich.unesco.org/en/RL/01378 Description: Bobbin lacemaking in Slovenia is a handicraft skill of making lace by crossing and twisting thread wound on special wooden sticks known as bobbins. Using locally recognizable patterns with local names, bobbin lacemakers make lace in bands or in finished shapes. The lace is used to adorn clothing and fashion accessories, church and home textiles and representative spaces, and also serves as an inspiration for artistic creations more generally. The practice has notable therapeutic functions and is most frequently passed down from grandmothers to grandchildren. Country(ies): Slovenia © B.Dovečer/Ž.Emeršič/A.Hefferle/M.Lapajne/A.Otovčević/M.Pevec/T.Prinčič/N.Valentinčič Furlan/B.Zrinšek

Zlakuska lončarija

Zlakuska lončarija je četiri stoljeća stara tehnika ručne izrade posuđa od gline na sporom ručnom kolu (točku) i pečenog na otvorenoj vatri, što je rijedak slučaj na širem prostoru Balkanskog poluotoka. Ovu tradiciju, prenošenu s koljjena na koleno, do današnjih dana sačuvale su vrijedne ruke mještana sela Zlakusa, podno Potpećke pećine, u Zlatiborskom okrugu u Srbiji.
Osnovni materijal za izradu za Zlakuskih lonaca i druge grnčarije je prerađena glina "gnjila" koja se kopa u selu Vranjani kod Požege na dubini od 2 - 8 metara. Glina se miješa s kalcitom (koji se vadi u susednom selu Rupeljevu iz kopa starog preko 200 godina) u odnosu 1:1 (što omogućava izradu vrlo velikih oblika keramike, potom oblikuje na ručnom kolu i peče na otvorenoj vatri.
Danas se oko dvadeset domaćinstava u Zlakusi aktivno bavi izradom lončarije poštujući stari način izrade u kojem je jedina novina upotreba mašine za sitnjenje kamena. Sve ostalo je istovjetno kao i prije 4 stoljeća.
Zlakuska lončarija uvrštena je 2012. godine u nacionalni registar na listu nematerijalnog kulturnog nasljeđa Srbije. Područje zaštite obuhvaća sela:  Zlakusa, Rupljevo, Gorjani, Radovci, Zdravčići i Vranjani.
Zlakusko lončarstvo upisano je na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Europi ​2020. godine.
VIŠE

Zlakusa, Polica sa tradicionalnim zemljanim sačevima
Autor: Milica Buha - Sopstveno delo, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=113441610

Zlakusa pottery making, hand-wheel pottery making in the village of Zlakusa
Datum objave: 16.12.2020. Postavio: UNESCO
Opis: UNESCO: Representative List of the Intangible Cultural Heritage of Humanity - 2020 URL: https://ich.unesco.org/en/RL/01466 Description: Zlakusa pottery making, hand-wheel pottery making in the village of Zlakusa relates to the practice of making unglazed vessels for thermic food processing. Used in households and restaurants across Serbia, Zlakusa pottery is made of clay and calcite and the wheel is run exclusively by hand. The finished vessels are decorated with geometrical ornaments. It is claimed that some dishes prepared in Zlakusa earthenware have a unique taste, and the pottery is also closely associated with the village of Zlakusa and its environs due to its close link with the natural environment. Country(ies): Serbia © Open Air Museum 'Staro Selo', 2018

---

Nematerijalna dobra upisana na UNESCO-vu
Listu nematerijalne kulturne baštine kojoj je
potrebna hitna zaštita

Ojkanje

Ojkanje (ili treskanje, orzenje, rozganje) je najstarija vrsta pjevanja u  Hrvatskoj. Prema riječima stručnjaka, ojkanje je ostatak predslavenskog  balkanskog pjevanja s područja antičke Dalmacije (današnja Dalmacija,  BiH i Crna Gora), kojega su Hrvati usvojili i sačuvali. UNESCO-ov Odbor za nematerijalnu kulturnu baštinu svijeta 16.11.2010. uvrstio je glazbeni izričaj ojkanje na popis ugrožene nematerijalne svjetske baštine.
Ojkanje (također vojkanje, treskanje, zavijanje, grohotanje) je poseban način pjevanja slogova hoj, voj, oj, duljim tremoliranjem ili također duljim ili kraćim melismima. Javlja se kao pripjev u desetarčkim i osmeračkim pjesmama, a izvodi se pojedinačno u tzv. samačkim i putničkim pjesmama ili češće dvoglasno; dok jedan pjevač drži otegnute tonove iste visine tj. vojka, oči, drugi treska, potresa, tj. tremolira. Pjevač koji treska započinje za kvartu ili tercu više od ležećeg tona spuštajući glas i postupno ga smirujući u unisonu s drugim pjevačima. Ojkanje je u raznim oblicima najrasprostranjenije u Lici, Dalmaciji (osobito Dalmatinskoj zagori) i Hercegovini. Ojkalica se u Sinju tradicionalno zove rera, a u Imotskom i okolici te u zapadnoj Hercegovini ganga. Obično se ojkajući ispjevavajući kratki stihovi, najčešće šaljive rime. Gange ili gangalice su narodne pjesme koje se izvode na način primitivne polifonije, posebno raširene u okolici Imotskog.
U Sjevernoj Hrvatskoj i u Turopolju zove po junaški (ako pjevaju muškarci) i po devojački (ako pjevaju žene), na karlovačkom području i u Lici rozganje – dijaloško pjevanje koje se izvodi potresanjem glasa, Podvelebitje, Bukovica i Ravni kotari – orzenje, orzanje, kod pravoslavnog stanovništva, groktanje, u šibenskom području, od Krke do Dalmatinske zagore se naziva ojkavica. Postoji još jedna varijacija. U području Dalmatinske zagore imamo nazive treskovica ili potresalica, danas zvano starovinsko pjevanje, a noviji načini zovu se oja noja, rera, u Imotskoj krajini i Hercegovini to je ganga, a starovinsko pjevanje tamo se naziva putničko ili kiridžijsko pjevanje, dok je u Konavlima ustresalica. Poseban je naziv pjevanja na Banovini/Baniji zvan ojkača.
VIŠE

​Ojkanje singing
Datum objave: 8.11.2010. Postavio: UNESCO
Opis: UNESCO: List of Intangible Cultural Heritage in Need of Urgent Safeguarding - 2010 URL: http://www.unesco.org/culture/ich/USL... Description: Ojkanje two-part singing, found in the Croatian regions of the Dalmatian hinterland, is performed by two or more singers (male or female) using a distinctive voice-shaking technique created by the throat. Each song lasts as long as the lead singer can hold his or her breath. Melodies are based on limited, mostly chromatic, tonal scales, and the lyrics cover diverse themes ranging from love to current social issues and politics. Ojkanje owes its survival to organized groups of local tradition bearers who continue to transmit the skills and knowledge, representing their villages at festivals in Croatia and around the world. Although Ojkanje is traditionally passed on orally, audio and video media and organized training within local folklore groups now play an increasing part in its transmission. However, the survival of individual voice-shaking techniques and numerous two-part forms depends greatly on talented, skilful singers and their capacity to perform and to pass on their knowledge to new generations. Recent conflicts and rural to urban migration that reduced the population of the region and changes in ways of life have caused a sharp decrease in the number of performers, resulting in the loss of many archaic styles and genres of solo singing. Country(ies): Croatia © 2008 by Ministry of Culture

Nematerijalna kulturna baština na UNESCO-vim listama
(opći pregled po državama)

HRVATSKA

​Republika Hrvatska dugi niz godina, a posebno od ratifikacije UNESCO-ove Konvencije o zaštiti nematerijalne kulturne baštine 2005. godine, intenzivno provodi aktivnosti valorizacije, popisivanja, dokumentiranja i promidžbe nematerijalne kulturne baštine. Kao središnje tijelo za provođenje Konvencije iz 2003. godine, Ministarstvo kulture do 2018. godine upisalo je više od 160 nematerijalnih kulturnih dobara u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, od kojih je 17 upisano na tri UNESCO-ova popisa nematerijalne kulturne baštine čovječanstva: Reprezentativni popis nematerijalne baštine čovječanstva (15 dobara), Popis nematerijalne baštine kojoj je potrebna hitna zaštita (1 dobro) i Registar najboljih praksi očuvanja nematerijalne baštine (1 dobro). Taj je uspjeh rezultat suradnje Ministarstva kulture, njegovih stručnih službi Uprave za zaštitu kulturne baštine i Službe za UNESCO, Hrvatskoga povjerenstva za UNESCO, Povjerenstva za nematerijalnu baštinu te stručnjaka iz različitih znanstvenih institucija s nositeljima tih tradicija. 
 
Očuvanje nematerijalne kulturne baštine u Hrvatskoj provodi se sustavno, u nastojanju da se u različite aktivnosti uključe različiti sektori i sve razine društva u cjelini, uz aktivno sudjelovanje lokalne zajednice i nositelja u planiranju i provođenju mjera zaštite. Svake godine Ministarstvo kulture putem javnih poziva podupire brojne aktivnosti osiguravajući dugotrajno uključenje nematerijalne baštine u formalnu i neformalnu edukaciju, razvojne projekte, adekvatnu ponudu tradicijskih proizvoda na tržištu, različita istraživanja i dokumentiranje, planiranje održivoga razvoja, razvijanje kreativnih pristupa baštini i drugo. 
 
Međunarodna suradnja na području nematerijalne baštine obuhvaća razmjenu iskustva i znanja sa susjednim zemljama i šire pa je tako Republika Hrvatska aktivna u UNESCO-ovu Centru II. kategorije za nematerijalnu kulturnu baštinu Jugoistočne Europe u Sofiji od samoga njegovog osnutka. Sudjelovanjem u međunarodnim projektima poput višenacionalnih nominacija za UNESCO-ove popise i različitim projektima koji se podupiru putem europskih fondova kao i na seminarima i konferencijama, osim razmjene iskustava, unaprjeđuje se i rad na očuvanju nematerijalne baštine općenito. 
 
Dugotrajnost rezultata, kvalitetno planiranje, lokalno upravljanje baštinom, međunarodna, europska i prekogranična suradnja neke su od smjernica kojima se Republika Hrvatska vodi prilikom provođenja aktivnosti očuvanja nematerijalne baštine. Posebna je pozornost posvećena i nematerijalnoj baštini manjina u Hrvatskoj kao i pravednoj zastupljenosti različitih ugroženih skupina u lokalnoj zajednici. Kako su neki od ciljeva UNESCO-ove Konvencije iz 2003. godine osvješćivanje javnosti o vrijednosti i krhkosti nematerijalne baštine koja je izložena brojnim različitim društveno-povijesnim utjecajima što dovode do njezina nestajanja, izložba poput ove na kojoj se predstavljaju nematerijalna kulturna dobra iz Hrvatske na UNESCO-ovim popisima vrlo je vrijedan doprinos na području očuvanja nematerijalne kulturne baštine.
 
Ministrica kulture dr. sc. Nina Obuljen Koržinek

Hrvatska nematerijalna kulturna baština na UNESCO-ovim listama (2019.) (PDF)

ČOVJEK I BIOSFERA
Man and Biosphere

​MAB je kratica na engleskom jeziku sa značenjem Čovjek i biosfera.
Program Čovjek i biosfera (MAB - Man and the Biosphere) je međuvladin znanstveni program čiji je cilj uspostaviti znanstveni temelj za poboljšanje odnosa između ljudi i njihove okoline na globalnoj razini. Pokrenut početkom 1970-ih godina, predlaže interdisciplinarnu istraživačku agendu i jačanje kapaciteta koji su usmjereni na ekološke, socijalne i ekonomske dimenzije gubitka biodiverziteta i smanjenje tog gubitka.
Dotičući se otvorenih pitanja koja se tiču znanstvenog, ekološkog, društvenog i razvojnog područja, program Čovjek i biosfera kombinira prirodne i društvene znanosti, ekonomiju i obrazovanje, u cilju poboljšanja ljudskih života i zaštite prirodnih ekosustava, tako promovirajući inovativne pristupe privrednom razvoju, koji je društveno i kulturološki prikladan i ekološki održiv.
Agendu programa Čovjek i biosfera utvrđuje njegovo glavno upravno tijelo, Međunarodni koordinacijski savjet zajedno sa širom zajednicom uključenom u program Čovjek i biosfera.
Potprogrami i aktivnosti fokusiraju se na specifične ekosustave: planine, sušna područja, tropske šume, urbane sustave, močvare; i morske, otočne i priobalne ekosustave. Promoviraju se interdisciplinarna i međusektorska suradnja, istraživanje i jačanje kapaciteta.
Za primjenu svog interdisciplinarnog rada na terenu, program Čovjek i biosfera oslanja se na Svjetsku mrežu rezervata biosfere, i na tematske mreže i partnerstva za razmjenu znanja, istraživanje i praćenje, obrazovanje i obuku, i za participatorno odlučivanje.

Jedan od projekata programa MAB bilo je i stvaranje svjetske mreže zaštićenih područja nazvanih rezervati biosfere. Njihov koncept je određen 1974. godine, a prvi rezervati formirani su 1976. godine.
Tri su osnovne funkcije rezervata biosfere:

• zaštita – predjela, ekosustava, vrsta i genetičke raznovrsnosti
• razvoj – društveno-ekonomski utemeljen na načelima održivosti
• podrška – znanstveno-istraživački rad, praćenje stanja (monitoring), obrazovanje i razmjena informacija

Rezervati su prostorno organizirani u tri zone, s različitim funkcijama i režimima zaštite:

• središnja/centralna zona (core area) - najviši stupanj zaštite, jedina dozvoljena aktivnost u ovoj zoni je praćenje stanja i istraživanje
• tampon zona (buffer area) - dozvoljava određene aktivnosti (poljoprivreda, rekreacija, turizam)
• prijelazna zona (transition area) - ima naglašenu razvojnu ulogu u skladu s načelima održivosti

Akcijski plan za rezervate biosfere sastavljen je 1984. godine nakon prvog međunarodnog kongresa o rezervatima biosfere u Minsku. U skladu sa zbivanjima vezanim za Svjetski summit u Riu 1992. godine i razvojem interneta, bila je očigledna potreba za novom strategijom za rezervate biosfere koja je usvojena na drugom kongresu u Sevilli 1995. godine i sadrži četiri osnovna cilja:

• očuvanje prirodne i kulturne raznovrsnosti
• aktivno sudjelovanje lokalnog stanovništva u upravljanju rezervatom usklađeno s prostornim planiranjem
• istraživanje, praćenje, obrazovanje i obučavanje
• formiranje svjetske mreže rezervata biosfere

Središnja kancelarija programa MAB nalazi se u sjedištu UNESCO-a u Parizu, dok u svakoj državi članici postoji Komitet/Povjerenstvo za MAB u okviru Nacionalne komisije za UNESCO.

Kras

Rezervat biosfere Kras obuhvaća Regionalni park Škocjanske jame u sklopu kojega su Škocjanske špilje (jame), koje su proglašene i mjestom svjetske baštine i Ramsarskom močvarom od međunarodnog značaja.
Specifični podzemni ekosustavi, tipični za krš, poznati su po svojim geomorfološkim, geološkim i hidrološkim formacijama koje nastaju zbog vapnenačke podloge. Potonje je glavni razlog stalnog nedostatka tekuće površinske vode u kršu i stvaranje uvjeta za nastanak špilja.​

Ljudske aktivnosti. U središnjoj zoni živi 68 stanovnika, 8000 živi u tampon zoni, a 7000 u tranzicijskom području.
Turizam: bes&breakfast, obiteljski pansioni, lokalna turistička društva, sudjelovanje i promocija posjeta Škocjanskim jamama i okolnim selima, promocija etnoloških manifestacija i kulture.
Obrazovanje: četiri osnovne škole uključene u međunarodnu mrežu škola Parka Škocjanske jame, srednja škola, sudjelovanje u radionicama i edukacijama za učitelje, mentore, lokalno stanovništvo, čuvare, sudjelovanje u istraživačkim projektima za školsku djecu u organizaciji parkova.
Istraživanja: sudjelovanje u monitoringu podzemnih voda, zaštita izvorišta pitke vode, istraživanja špilja, podzemnih kanala i kanjona, hidrogeografska studija, studije biološke raznolikosti.
Zaštita prirode: sudjelovanje u lokalnim društvima u organizaciji ribara, lovaca, vatrogasaca, planinara, izviđača, speleologa, seljanki, sudjelovanje u aktivnostima za podizanje svijesti javnosti od strane vlasti parkova i Javne službe za šumarstvo.
Privatni i/ili poslovni sektor: Prijevozna djelatnost, drvna industrija, željeznički promet.
Proizvodnja hrane: pčele za proizvodnju meda, uzgoj autohtonih vrsta jabuke i šljive i njihovih proizvoda, autohtona pasmina riba, ovaca i koza.

Ekološka obilježja. Rezervat biosfere Kras obuhvaća Regionalni park Škocjanske jame i odgovarajući špiljski sustav Škocjanskih jama s Mejamskom špiljom. Područje je poznato po izvanrednim prirodnim značajkama, geološkim i hidrološkim osobitostima. Tampon zona obuhvaća flišnu površinu sa slivnim područjem rijeke Reke.
Prijelazno područje nalazi se na vapnenačkoj površini iznad ranjivog podzemnog sustava špilja. Specifični ekosustavi, tipični za krš, poznati su po svojim iznimnim geomorfološkim pojavama koje su posljedica vapnenačke podloge. Potonje je i glavni razlog stalnog nedostatka tekuće vode u kršu i uvjet za razvoj brojnih špilja.
Krški teren je također utjecao i na način na koji su životinje i biljke prilagodile na pojavu endemskih vrsta i na snalažljivost poljoprivrednika. Ovdje se uočavaju geomorfološke pojave i obilježja: špilje, broj, travnjaci, kameni krajolik, pašnjaci, podzemni potoci i bazeni, urušene doline, špiljski sustav, podzemni kanjoni, vrtače, rijeka Reka, špiljski ukrasi (speleotemi) - stalaktiti, stalagmiti, bare, prirodne podzemne dvorane. Faunu špiljskog sustava predstavljaju vrste prilagođene nedostatku svjetla, oskudnoj opskrbi hranom i promjenjivom riječnom toku.

Klasifikacije zaštite. Na nacionalnoj razini: Regionalni park Škocjanske jame, dio Natura 2000 područja Kras i Reka Reka. Na regionalnoj razini: UNESCO-ova svjetska baština, Ramsarsko područje, MAB lokacija

Datum proglašenja: 24.10.2004,Površina: 413 ha
Upravljači: Republika Slovenija, Ministarstvo okoliša i prostornog planiranja, Agencija za javne službe Park Škocjan

Planina Velebit

Ovaj rezervat biosfere nalazi se u velikom planinskom području planine Velebit uz Jadransko more. S nadmorskom visinom od 0 do 1757 metara nadmorske visine, područje predstavlja krški krajolik dug 145 km i širok 10-30 km.

Ekološka obilježja. Primorska padina je goli krš, a šumovite površine pokrivaju središnje planinske lance i ličku padinu. Raznolikost staništa je vrlo bogata, obuhvaća borove šume (Pinus halepensis), submediteranske grmove (Paliurus spina-christi, Carpinus orientalis), bukove šume (Fagussylvatica), šume jele i bukve (Abies alba), borove šume (Pinus nigra), subalpske bukove šume i subalpske livade.

Društvena obilježja. Unutar rezervata biosfere živi oko 20 000 ljudi (2003.). Zajednice na morskoj strani rezervata biosfere orijentirane su na turizam, ribarstvo, tradicionalnu poljoprivredu i usluge unutar Parka prirode Velebit.
Zajednice na sjevernoj strani Velebita žive uglavnom od poljoprivrede, malih poduzeća, lova i sječe. Znanstvenici i posjetitelji složit će se da su najvrjednije prirodne znamenitosti Velebita Cerovačke špilje (južni Velebit) i jama Lukina jama (sjeverni Velebit). Mnoge manje špilje i jame te niz važnih geomorfoloških objekata (Kiza, Tulove grede, kuk Stapina i dr.) i hidrološki objekti (vrelo i tok Zrmanje itd.). Centar za posjetitelje Nacionalnog parka Paklenica dočekuje turiste i pruža ekološku edukaciju i informacije o prirodnoj povijesti planine Velebit.

Godina proglašenja: 1977.
Površina: 200.000 ha
Upravljač: Državna uprava za zaštitu prirode i okoliša

Bazen rijeke Tare

Smješteno u jugoistočnom dijelu Dinarskog gorja, porječje rijeke Tare obuhvaća vapnenačke visoravni, kanjone i najdublje klisure u Europi. Kanjon Tare dugačak je 80 km, a u najdubljoj točki doseže 1300 metara. U rezervatu biosfere, nadmorska visina se kreće od 433 do 2522 metra nadmorske visine, stoga obuhvaća bogato stanište i raznolikost vrsta. Staništa uključuju alpske šume, alpske rijeke i jezera, alpsko i subalpsko vrijesište, prijelazne močvare, močvare i sipišta. Rezervat biosfere uključuje Nacionalni park Durmitor, koji je 1980. godine proglašen dijelom svjetske baštine (UNESCO).
​
Ljudske aktivnosti. U rezervatu biosfere živi oko 23.800 ljudi (1991.) koji se uglavnom bave poljoprivredom, stočarstvom i ispašom. Područje je također od kulturnog interesa jer se u njemu nalaze brojne crkve, samostani i spomen obilježja.

Ekološka obilježja. Prirodna eutrofna jezera s vegetacijom Magnopotamiona; planinske rijeke; alpska i podalpska vrijesišta (vrištine); planinska vrba (Salicetum appendiculatae montenegr.); planinski vapnenački travnjaci s Oxytropis dinarica; blatišta i lokve; pionirska vegetacija kamenjara alpske šume s Pinus holdreichii i Pinetea; zaostale (rezidualne) aluvijalne šume (Alnion glutinoso-incanae); šume sredozemnog bora s endemskim crnim borom (Pinus nigra ssp. illyrica); bukove šume; agroekosustavi (poljoprivredni ekološki sustavi).

Godina proglašenja: 1976.
​Površina: 182.889 ha
Upravljači: Ministarstvo zaštite okoliša, Javno poduzeće za nacionalne parkove, Javno poduzeće za šume

*Bazen rijeke Tare uživa zaštitu UNESCO-a u okviru programa "Čovjek i biosfera" (MAB) od 1977. godine.
Pokrenut je i postupak pripreme Skadarskog jezera za stavljanje pod UNESCO-vu zaštitu u okviru ovog programa (zajednička inicijativa NVO Green Home iz Crne Gore i Instituta za zaštitu prirode u Albaniji).

Golija - Studenica

Rezervat biosfere Golija-Studenica nalazi se u jugozapadnoj Srbiji i pripada unutarnjoj zoni Dinarskog planinskog sustava. Pokriva planinsko područje i uključuje mozaik različitih ekosustava kao što su šume, grmlje i jezera.
​
Ekološka obilježja. Lokalno stanovništvo je stoljećima krčilo dijelove šuma i tako stvaralo vrstama bogate pašnjake i livade koje se i danas održavaju. Na tom području mnoge su nevladine organizacije zainteresirane za zaštitu prirodnog okoliša i provedbu načela održivog razvoja. Uspostavom rezervata biosfere te će organizacije moći provoditi svoje programe i doprinositi funkcijama Rezervata biosfere Golija-Studenica, temeljene na bogatoj povijesti znanstvenih istraživanja i promatranja.

Ljudske aktivnosti. U prijelaznoj zoni živi 6.600 stanovnika smještenih u 42 disperzirane ruralne zajednice koje su karakteristične za ovu planinsku regiju (2001.). Glavne gospodarske djelatnosti su stočarstvo i ekstenzivna poljoprivreda te skupljanje sekundarnih šumskih proizvoda poput gljiva i ljekovitog bilja.

Svjetska kulturna baština​. Unutar rezervata biosfere nalazi se samostan Studenica, koji je lokalitet kulturne baštine i popularna turistička atrakcija.

Godina proglašenja: 2001.
Površina: 53.804 ha
Upravni odjel: Ministarstvo zdravstva i zaštite okoliša

Protecting cultural heritage and biodiversity in Golija-Studenica Biosphere Reserve
Datum objave: 1.1.2021. Postavio: UNESCO
Opis: All around the world, incredible people are working to achieve the Sustainable Development Goals. The #ProudToShare campaign by UNESCO’s Man and the Biosphere Programme (MAB) aims to share their stories and show how communities are making a difference in Biosphere Reserves. Watch Golija-Studenica Biosphere Reserve's story to find out how it is cooperating with the Institute for Protection of Cultural Monuments to carry out archeological research campaigns. In this video, they share just of few of their many solutions for people and nature to thrive together. And explore the rest of the #ProudToShare video collection to meet many others across the UNESCO-MAB World Network of Biosphere Reserves. Golija-Studenica is just one of hundreds of UNESCO designated biosphere reserves - places where people and nature share a way of living that we can all be proud of. Learn more about Golija-Studenica Biosphere Reserve at https://en.unesco.org/biosphere/eu-na...

Miramare

Rezervat biosfere i morski rezervat Miramare (tal. Riserva naturale marina di Miramare, danas AMP (Area Marina Protetta) Miramare,)  nalazi se oko 7 kilometara (4,3 mi) od grada Trsta u Tršćanskom zaljevu blizu slovenske granice. Predstavlja stjenoviti krški rt s obalnim liticama i plažama. Morska staništa od posebnog interesa iz perspektive očuvanja su zona plime i oseke u kojoj se nalaze mnoge endemske vrste, kao što je Fucus virsoides, te kontinuirani klifovi s raznolikom bentoskom faunom. Svrha rezervata biosfere je održavanje biološke raznolikosti u morskom okolišu koji okružuje Trst kroz znanstveno-istraživačke i promatračke aktivnosti. Obrazovanje o okolišu namijenjeno studentima i javnosti također je glavna aktivnost u ovom području.

Ovaj mali rezervat biosfere (290 hektara) nije naseljen, no mnogi turisti uživaju u podvodnim turama ili posjećuju Miramare, dvorac i vrt obitelji Habsburg. I komercijalni i amaterski ribolov kao i druge rekreacijske aktivnosti zadiru u morsko stanište. Jedan od izazova rezervata biosfere je uključivanje svih dionika kao što su tradicionalni ribari i lokalna zajednica, turistička industrija, nevladine organizacije, sveučilišta i općine u upravljanje rezervatom biosfere. Područjem upravlja talijanski Svjetski fond za divlje životinje u ime talijanskog Ministarstva okoliša i zaštite teritorija.

Godina proglašenja: 1979.
Upravna tijela: WWF Italija – WWF društvo OASIS u svojstvu Upravljačkog tijela zaštićenog morskog područja Miramare, Ministarstvo okoliša.
Površina (kopnena i morska): 3.060 ha
VIŠE

Međunarodna mreža UNESCO-vih geoparkova

Idrija UNESCO Global Geopark

Idrija UNESCO Global Geopark nalazi se u zapadnom dijelu Slovenije, oko 60 km od Ljubljane. Nalazi se na spoju planinskih lanaca Dinarida i Alpa. To je rezultiralo iznimnim geonaslijeđem dubokih klisura u kojima su otkrivene različite stijene u izvanrednim stratigrafskim presjecima, tektonskim pojavama te mineralnim i fosilnim naslagama. Uz to, voda pridonosi raznolikosti terena brojnim značajkama i vodotocima.

Ekstenzivni tektonski pokreti koji su oblikovali teren unutar Idrijskog UNESCO-ovog Globalnog geoparka, započeli su u aniziju (srednji trijas) i trajali tijekom cijelog trijasa. U tom su razdoblju formirana ležišta rude žive, koja su se rudarila više od 500 godina, a sada su UNESCO-ova svjetska baština. Zbog složenih tektonskih zbivanja, karbonatna sedimentacija prekinuta je u gornjoj kredi, formirajući flišne stijene u forlandskom bazenu. Zbog ekstenzivne tektonike, većina kontakata između sekvenci različitih slojeva stijena od karbona do paleocena-eocena je tektonska. Većina stijena su karbonati i klastične sedimentne stijene permske, trijaske i kredne dobi. Izdanci zbog ladinijskog vulkanizma pronađeni su u zapadnom dijelu UNESCO-vog Globalnog geoparka. Zbog potiskivanja Jadranske mikroploče pod Europsku ploču u miocenu, teren ima tipičnu strukturu potiska.
Idrija UNESCO Globalni geopark nalazi se u sklopu općine Idrija s populacijom od 12.000 stanovnika. Geopark veliki naglasak stavlja na podizanje svijesti među mlađim naraštajima, na važnost svoje baštine. UNESCO Globalni geopark povezuje i surađuje s različitim institucijama i pojedincima koji se bave očuvanjem baštine tog područja (Rudnik žive idrija, Centar za upravljanje baštinom idrijske žive, Gradski muzej Idrija, Općina Idrija, Slovenska nacionalna komisija za UNESCO, razne udruge i nevladine organizacije). Aktivnosti uključuju obrazovanje, posebice kroz inovativnu integraciju prirodne i kulturne baštine u obrazovne programe za lokalne škole. U tu svrhu stvorena je mreža osnovnih škola sa zajedničkim praktičnim aktivnostima u gradu i ruralnim područjima. Glavni ciljevi UNESCO-ovog Globalnog geoparka su integracija baštine s obrazovnim aktivnostima lokalnih škola, unapređenje svijesti o baštini, popularizacija znanstvenih sadržaja i promicanje kreativnog razmišljanja.
​
SAZNAJ VIŠE

Geopark Biokovo- Imotska jezera

Područje Geoparka Biokovo-Imotska jezera prostor je od iznimne kulturne baštine, bogatog povijesnog naslijeđa i prirodne vrijednosti koja obuhvaća veliku raznolikost staništa, vrsta biljaka i životinja, ali isto tako i geološku raznolikost zastupljenu u brojnim geološkim tvorevinama nastalim u različitim razdobljima prošlosti Zemlje. Upravo taj veliki potencijal ovog područja je razlog zašto Geopark Biokovo-Imotska jezera postaje treći UNESCO-ov Geopark u Republici Hrvatskoj.

Područje Geoparka Biokovo-Imotska jezera nalazi se u Republici Hrvatskoj, u srednjoj Dalmaciji, u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Ukupna površina Geoparka iznosi 431 km2, što uključuje područje tri grada: Imotskog, Makarske i Vrgorca, te trinaest općina: Zagvozd, Brela, Baška Voda, Tučepi, Podgora, Šestanovac, Zadvarje, Proložac, Podbablje, Zmijavci, Lokvičići, Lovreć i Runovići. Većina područja navedenih gradova i općina uključena je u površinu Geoparka, a pri određivanju granica razmišljalo se o granicama zaštićenog područja i prirodnoj granici Imotskog polja. Područje je sa sjevera omeđeno pograničnim prostorom između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, između sjeverne Dalmacije i zapadne Hercegovine (dalmatinsko zaleđe Biokova), a na jugu granicom Parka prirode Biokovo, koju tanki priobalni pojas dijeli od Jadranskog mora. Kroz to geografski jedinstveno područje prostire se masiv planine Biokovo čiji najviši vrh je Sveti Jure. Sveti Jure s visinom od 1762 metra, treći je najviši planinski vrh u Republici Hrvatskoj. Grad Imotski je najveće administrativno središte Geoparka Biokovo-Imotska jezera i u njemu se nalazi i njegovo sjedište. 
​
SAZNAJ VIŠE

Viški arhipelag

Viški arhipelag je udaljena, rijetko naseljena skupina otoka duž hrvatske obale. Smješteni u Jadranskom moru, otoci su povezani trajektnom linijom. Otoci viškog arhipelaga imaju najheterogenije stijene u regiji. Oni su mladi u smislu da se još uvijek dižu, a stari u smislu da su sastavljeni od vulkanskih, slanih i sedimentnih stijena nastalih duž duboko ukorijenjenih rasjeda u Zemljinoj kori u razdoblju trijasa, tijekom raspada superkontinenta Pangea i otvaranja oceana Tethys. Trijaske stijene bile su duboko zakopane u Zemljinoj kori ispod nekoliko tisuća metara slojevitih sedimentnih stijena Jadranske karbonatne platforme, taložene na tom području tijekom razdoblja jure i krede. Šire jadransko područje tada se nalazilo uz tropski pojas unutar zapadnog mora Tetis, na malom plutajućem kontinentu zvanom Jadranska ploča ili Adria. Tijekom miocena, lakša trijaska sol i pripadajuće vulkanske i sedimentne stijene podignute su i probile pokrov karbonatnih stijena, formirajući slane dijapire. Karbonati su deformirani i djelomično erodirani tijekom kvartara, sa spektakularnim liticama izgrađenim od nizova slojevitih karbonatnih stijena. Tijekom posljednjeg ledenog doba razina mora bila je 120 metara niža nego danas, a pijesak iz jadranske stepe snažni vjetrovi raznosili su u brda, stvarajući pješčane dine i ravnice. Nakon tog razdoblja, prije otprilike 12.000 godina, more je preplavilo stepu, pretvarajući brda u otoke. Vrhovi magmatskog prodora ove regije danas su otoci Jabuka, Brusnik, Biševo i Palagruža kao geološki najstariji otok Jadrana, koji, kao i otok Brusnik, neprestano raste pod utjecajem tektonske aktivnosti.
Rana naselja na ovom području izgradili su grčki kolonisti iz 4. stoljeća prije Krista, a tu su i ostaci građevina koje su izgradili NOVJ i britanske savezničke snage iz 1940-ih. Tradicionalne gospodarske aktivnosti su vinogradarstvo i ribarska industrija. Najpoznatija nalazišta na Visu su Modra špilja (Modra špilja) i špilja medvjedica (Medvidina špilja). Prije naglog porasta razine mora prije oko 12.000 godina, ti su otoci bili mnogo veći i prostirali su se više od 20 milja. U ovom proširenju, zvanom Mala Palagruža, arheolozi su otkrili kamenolome kremena za rano oruđe i oružje za koje se vjeruje da su ih izgradili prvi prapovijesni stanovnici otoka prije do 8000 godina. Osnivanje Geoparka Viškog arhipelaga, drugog UNESCO-vog Globalnog geoparka u Hrvatskoj, pridonijelo je prvenstveno podizanju svijesti o važnosti prepoznavanja jedinstvenih karakteristika ovih otoka i promicanju očuvanja njihove geološke i geomorfološke baštine.

​SAZNAJ VIŠE

Popis međunarodno vrijednih močvara Ramsarske konvencije    

---

SLOVENIJA

​Cerkniško jezero z okolico (19.1.2006), Cerknica, 7,250 ha 4
Sečoveljske soline (28.10.1992.), Piran, 650 ha
Škocjanske jame (21.5.1999.), Divača, 305 ha

HRVATSKA

Ribnjaci Crna Mlaka (2.11.1992.), Zagrebačka županija, 756 ha (Posebni rezervat Crna Mlaka)
Delta rijeke Neretve (2.11.1992.), Dubrovačko-neretvanska županija, 12,742 ha (Posebni rezervat ušće Delte Neretve, Posebni rezervat Modro oko i Jezero Desne, Posebni rezervat Kuti )
Vransko jezero (2.2.2013.), Šibensko-kninska županija, Zadarska županija, 5,748 ha

BOSNA I HERCEGOVINA​

Bardača (2.2.2007.), 3,500 ha
Hutovo blato (24.9.2001.), 7,824 ha
Livanjsko p​olje (11.4.2008.), 45,868 ha

SRBIJA

Peštersko polje (19.3.2006.), 3,421 ha 
​Zasavica (13.3.2008.), 1,913 ha

CRNA GORA

Skadarsko jezero (13.12.1995.), Bar, Cetinje, Podgorica, 20,000 ha
Tivatska solila (30.1.2013.) Tivat, 150 ha
Ulcinjska solana (1.7.2019.), Ulcinj, 1,477 ha

ALBANIJA

Skadarsko jezero i rijeka Buna/Bojana (2.2.2006.), Shkodra, 49,562 ha