 |
|
|
Nepokretna kulturna i prirodna dobra
upisana na UNESCO-ovu listu svjetske baštine
|
UNESCO-ova Svjetska baština sastoji se od Svjetske kulturne baštine i Svjetske prirodne baštine. Popis sadrži brojne spomenike kulture, i spomenike prirode, te spomenike koji su istovremeno obuhvaćeni u oba popisa.
Podorganizacija UNESCO-a, Odbor za svjetsku baštinu, potpomaže zaštitu i/ili obnovu objekata s popisa pružanjem stručne i materijalne pomoći. Osim toga, Odbor vodi još i listu Svjetske dokumentacijske baštine, koja se sastoji od određenih knjiga, rukopisa, partitura, unikata, te slikovnih, zvučnih i filmskih dokumenata. 2008. godine stupila je na snagu odredba prema kojoj je svjetska baština UNESCO-a postala i nematerijalna baština o čijemu popisu i upravljanju vodi računa Međudržavni odbor za očuvanje nematerijalne svjetske baštine. KRITERIJ ZA UPIS Kako bi bio upisan na UNESCO-v popis svjetske baštine, lokalitet mora imati jedinstvenu vrijednost i ispunjavati barem jedan od kriterija za upis. Ovi kriteriji su opisani u "Operativnim smjernicama za provedbu Konvencije o svjetskoj baštini", koja je vodeći instrument za upravljanje svjetskom baštinom. Reviziju kriterija redovito obavlja Odbor kako bi odražavao evoluciju samog koncepta svjetske baštine. Država prvo mora sastaviti popis značajnih kulturnih i prirodnih mjesta. Ovo je popis kandidata (eng. Tentative List). Ne smije se predlagati mjesta odnosno objekte koji prije toga nisu bili na kandidatskom popisu. Tek kad sastavi kandidatski popis, država može izabrati mjesto odnosno objekt s ovog popisa da bi ih mogla nominirati za svjetsku baštinu (eng. Nomination File). Danas postoji deset kriterija za upis:
|
ŠKOCJANSKE JAME
1986. – Škocjanske jame PLITVIČKA JEZERA
DURMITOR I KANJON TARE1980. – Nacionalni park Durmitor s Kanjonom Tare 
BUKOVE PRAŠUME2017. - Bukove prašume u Karpatima i drugim područjima Europe (Zajednička svjetska baština 13 europskih zemalja) Iskonske bukove šume Karpata i drugih regija Europe 
KOTORSKI ZALJEV1979. – Kotorski zaljev 
SREDNJOVJEKOVNI SPOMENICI NA KOSOVU2004. - Srednjovjekovni spomenici na Kosovu: Visoki Dečani, Pećka patrijaršija, Crkva Gospe Ljeviške i Manastir Gračanica
2006. Manastir Pećka patrijaršija
Na samom ulazu u Rugovsku klisuru nedaleko od Peći smešten je manastir Pećka patrijaršija. Skupina pećkih crkava vekovima je duhovno sedište i mauzolej srpskih arhiepiskopa i patrijaraha. Hram Sv. apostola podigao je u trećoj deceniji XIII veka arhiepiskop Arsenije I. NJegovom zaslugom crkva je oslikana oko 1260. Arhiepiskop Nikodim (1321–1324) podigao je uz severnu stranu Sv. apostola hram Sv. Dimitrija, a arhiepiskop Danilo II (1324–1337) je sa južne strane izgradio crkve posvećene Bogorodici Odigitriji i Sv. Nikoli. Ispred zapadnih fasada Sv. Dimitrija, Sv. apostola i Sv. Bogorodice Odigitrije podigao je i monumentalnu pripratu u vidu velelepnog otvorenog trema. U vreme patrijarha Makarija Sokolovića elegantni otvori sa dvojnim arkadama su zazidani. Čitava istorija stilova srednjovekovnog zidnog slikarstva može da se sagleda na zidovima pećkih crkava. Sv. apostoli su ukrašavani i oko 1300, zatim oko 1350, potom oko 1375. i u dva navrata u XVII veku. Crkva Sv. Dimitrija živopisana je prvi put u vreme patrijarha Joanikija, oko 1345, a novi sloj fresaka oslikao je oko 1619–1620. Georgije Mitrofanović. Bogorodičina crkva dobila je freske pre 1337, a priprata je oslikavana u XIV i XVI veku, dok je Sv. Nikolu 1673/4. živopisao slikar Radul. Manastir se permanentno konzervatorski štiti. IZVOR: MINISTARSTVO KULTURE REPUBLIKE SRBIJE Manastir Visoki Dečani Manastir je kao svoju zadužbinu i mauzolej osnovao kralj Stefan Dečanski, nakon čije smrti je radove nastavio njegov sin Dušan. Katolikon posvećen Hristu Pantokratoru sagradio je između 1327. i 1335. fra Vita iz Kotora, pri čemu je plan i strukturu pravoslavnog hrama zaodenuo romaničkom obradom fasada sa obiljem skulptoralnog ukrasa. Fresko živopis je gotovo u celini sačuvan i broji preko 1000 pojedinačnih figura i scena razvrstanih u više od 20 ciklusa, tako da predstavlja najveći očuvani izvor podataka o vizantijskoj ikonografiji. Posebno je zanimljiv niz istorijskih portreta i kompozicija vladarske ikonografije. Ikonostas sa prestonim ikonama je originalan kao i veći deo crkvenog mobilijara. Dečanska riznica je najbogatija u Srbiji, sa oko 60 ikona iz XIV–XVII veka, starim rukopisima i ostalim bogoslužbenim predmetima. Za razliku od crkve, skoro sve ostale manastirske građevine su izgubile svoj prvobitni izgled. Konzervatorski radovi se preduzimaju na čitavom kompleksu još od tridesetih godina našeg veka i kontinuirano traju sve do naših dana, pre svega u cilju čišćenja živopisa i saniranja dosta ugroženih kamenih fasada i kamene plastike. IZVOR: MINISTARSTVO KULTURE REPUBLIKE SRBIJE 
MLETAČKE UTVRDEObrambeni sustavi Republike Venecije 16. i 17. st. u Zadru i Šibeniku
2017. - Mletačke utvrde od 15. do 17. stoljeća: Stato da Terra i zapadni Stato da Mar (Zajedno: Italijom i Hrvatska i Crna Gora) Mletačke utvrde od 15. do 17. stoljeća:Stato da Terra i zapadni Stato da Mar Svjetska baština – UNESCO Italija Hrvatska Crna Gora Godina uvrštenja:2017. (41. zasjedanje) Vrsta:Kulturno dobro Mjerilo:iii, iv Ugroženost:ne Poveznica:[1] UNESCO Mletačke utvrde je zajednički naziv za fortifikacijske građevine koje je izgradila Republika Venecija od 15 do 17. stoljeća, a koje se rasprostiru na više od 1000 kilometara od Lombardije u Italiji do istočne obale Jadranskog mora. Kopnene fortifikacije koje su štitile Republiku Veneciju od europskih sila na sjeverozapadu poznate su kao Stato da Terra, dok su fortifikacije Stato da Mar štitile mletačke pomorske putove i luke od Jadranskog Mora prema Levantu. Utvrde su bile nužne kao podrška teritorijalnom širenju i nadležnosti Serenissime (naziv za Mletačku republiku koji doslovno znači "najmirnija"). Uvođenje baruta dovelo je do značajne promjene u vojnim tehnikama i arhitekturi koje se prepoznaju u dizajnu tzv. alla moderna fortifikacija s bastionima koji su se proširile diljem Europe. Ovaj izvanredan poduhvat Mletačke republike na velikom teritorijalnom području bio je moguć samo zahvaljujući dojmljivoj suradnji profesionalaca, koliko samih fortifikacijskih arhitekata, tako i uredbama, društvenim modelima i novoj vrsti uprave kojom se mletačka kultura spajala s drugim kulturama istočne obale Jadrana. O tomu svjedoče razni materijalni, ali i nematerijalni dokazi stoljetnog prisustva mletačke kulture. God. 2017. 15 lokaliteta mletačkih utvrda u Italiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori upisano je na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi. Zadarski obrambeni sustav, Zadarska županija
Venecija je najnovijim vojnom gradnjom odvojila povijesno središte Zadra od kopna 1472. god. Zidine su ojačane s tri bastiona na luci (Moro, sv. Roko i sv. Demetrije), jednim na ulazu u luku i jednim na mjestu stare citadele, te dva prema otvorenom moru (sv. Franjo i sv. Jure) koja su niža ali zato imaju porporele (kamene pregrade u moru). Na jugu su izgrađena dva uska bastiona s krunom (mezza luna), a tržnica je zaštićena Grimani bastionom ispod kojega su zidine otvorene vratima prema kopnu (Porta Terraferma), remek djelom Sanmichelija, koja su služila kao glavni ulaz u grad preko pokretnog mosta iznad jarka (fossa). Nasuprot vratima, na kopnu, Sforza Pallavicino je izgradio modernu utvrdu (Forte). Utvrda sv. Nikole u Šibeniku, Šibensko-kninska županija
Gian Girolamo Sanmicheli je dizajnirao ovu utvrdu koja je od 1540.-1547. izgrađena na istoimenom otoku kanala sv. Antuna kao obrambena barijera grada Šibenika s mora. Crna Gora - Utvrđeni grad Kotor, Boka Kotorska Od 1420. godine Venecija je dominirala Kotorom (Cattaro) kojega je dodatno utvrdila zbog čestih osmanskih opsada. Izgrađeni su zidine duljine 4,5 km s velikim Kampana tornjem i citadelom na mjestu ušća, obližnja Morska vrata (1555.), te Riječna sjeverna vrata s Bembo bastionom (1540.) i Gurdski bastion južnih vrata (1470.), Spiljarska vrata prema Cetinju i na vrhu 280 m visokog brda sv. Ive utvrda San Giovanni koja dominira istočnim zaljevom. WIKIPEDIJA 
Karta mletačkih posjeda Stato da mar
Autor: Maximilian Dörrbecker (Chumwa); Wikipedija |
DUBROVNIK
STEĆCIBOSNA I HERCEGOVINA, CRNA GORA, HRVATSKA, SRBIJA Stećak (sinonimi: bilig, kâm, mramor, zlamen, kuća, poznati i kao mramorje, mašeti, grčko groblje, kaursko groblje i divovsko kamenje) je vrsta kamenog srednjovjekovnog nadgrobnog spomenika. Naziv mu potječe od prezenta participa glagola stajati, tj. stojeći. Stećci su nastali u srednjem vijeku i oslikavaju tadašnji život, a većinom se nalaze u Bosni i Hercegovini, ali ima ih i u jugoistočnoj Hrvatskoj, jugozapadnoj Srbiji i sjeverozapadnoj Crnoj Gori. Stećci su se pojavili u drugoj polovici 12. stoljeća, doživjeli vrhunac u 14. i 15. stoljeću, te su se postupno prestali proizvoditi do sredine 16. stoljeća. Prvi put stećci se spominju u putopisu Slovenca Benedikta Kuprešića 1530. godine. No, upravo u to vrijeme je došlo do prekida običaja sahranjivanja ispod stećaka, nakon kratkotrajnog razdoblja konfesijskog razlikovanja stećaka, pa čak i pojave hibridnih muslimanskih stećaka-nišana, po osmanskom osvajanju Kraljevine Bosne te Hercegovine (1463. i 1488.). U proučavanju stećaka ističu se brojni povjesničari i arheolozi kao što su: Ćiro Truhelka, Marko Vego, Alojz Benac, Šefik Bešlagić, Dubravko Lovrenović, Nada Miletić i Krešimir Kužić. Dana 2.11.2009. godine, ministarstva kulture zemalja Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore su zajednički nominirala stećke za uspis na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine, kao svoju zajedničku baštinu. Stećci, jedinstven primjer srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika, poslije sedam godina rada na tom projektu, upisani su na Listu svjetske baštine UNESCO-a (Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu). Tako je 15.7.2016. odlučio odbor UNESCO-a na zasjedanju u Istanbulu. WIKIPEDIJA Stećci 
Nekropola stećaka Radimlja pored Stoca, 13.-15. st.
STARI MOST U MOSTARUVIŠEGRADSKI MOST
SPLIT I DIOKLECIJANOVA PALAČA1979. – Povijesni dio Splita s Dioklecijanovom palačom Povijesni kompleks Splita i Dioklecijanova palača 
MANASTIR STUDENICA1986 Studenica kao najznačajniji manastirski kompleks srednjovekovne Srbije i danas predstavlja veliki umetnički i duhovni centar srpskog naroda. Od XII stoleća, kada je osnovana, ova monaška zajednica ni u jednom trenutku nije prekidala svoj viševekovni život, čiji se kulturni slojevi prepoznaju u nizu graditeljskih i slikarskih ostvarenja. Zadužbina i grobnica rodonačelnika dinastije Nemanjića služila je kao uzor mnogim vladarima ove loze, ne samo kao podsticaj za podizanjem mauzoleja koji bi nalikovali Bogorodičinoj crkvi, već i kao mesto gde bi mogli dati svoj lični doprinos. Tako je, nakon izgradnje manastirskih bedema i katolikona, tu vremenom nastajao niz objekata koji je trebalo da zadovolji potrebe studeničkog bratstva: trpezarija, Radosavljeva priprata, crkve Sv. Nikole i Sv. Jovana, Kraljeva crkva, konaci, itd. Uporedo sa neimarima, radili su u Studenici i brojni slikari, od onih koji su remek-delima vizantijskog živopisa XIII stoleća obeležili put srpskog srednjovekovnog slikarstva, preko dvorske radionice kralja Milutina i vodećih umetnika obnovljene Pećke patrijaršije, do zografa XIX veka. U riznici se čuvaju neki od kapitalnih primeraka srpske primenjene umetnosti. Manastir Studenica je spomenik kulture na kojem se neprekidno izvode zaštitni radovi. IZVOR: MINISTARSTVO KULTURE REPUBLIKE SRBIJE 
STARI RAS I SOPOĆANI1979. – Grad Stari Ras i manastir Sopoćani (vidi i: Petrova crkva) Stari Ras sa Sopoćanima - Petrova crkva Crkva Sv. apostola Petra i Pavla pripada najstarijim srednjovekovnim sakralnim spomenicima na tlu Srbije. Istorijski izvori ne daju podatke o vremenu njenog nastanka, ali je pominju kao episkopsko sedište još u X veku. Za srpsku istoriju ovaj hram ima poseban značaj, jer se za njega vezuju ključni događaji iz života Stefana Nemanje: njegovo krštenje, sabor protiv bogumila i predaja vlasti sinu Stefanu. Da je Petrova crkva kontinuirano živela kao hrišćanska bogomolja više od deset vekova, dokazuju brojne intervencije vršene kako na arhitekturi tako i na živopisanoj dekoraciji. Osnovna koncepcija građevine, zasnovana na kružnoj osnovi sa kupolom, ostala je do danas dominantna, ali je u prepravkama izvođenim u nepoznato vreme dopunjena novim elementima (galerija, prstenasti brod kasnije prekinut aneksom nepravilnog četvrtastog oblika). Tri sloja fragmentarno sačuvanog živopisa datuju se prema stilskim karakteristikama u period IX / X veka, kraj XII kao i poslednje decenije XIII veka. Postojanost poštovanja ovog drevnog kultnog mesta u prethodna dva stoleća pokazuje nekropola sa velikim brojem monumentalnih nadgrobnih spomenika. Spomenik je 1979. upisan u Listu Svetske baštine kao deo celine Stari Ras sa Sopoćanima. Istraživački i konzervatorski radovi vršeni su krajem 50-ih i početkom 60-ih godina našeg stoleća, arheološka iskopavanja 1984–1986. a nastavljena su i poslednjih nekoliko godina. Stari Ras sa Sopoćanima - Manastir Đurđevi Stupovi Na vrhu šumovitog uzvišenja što dominira panoramom Novog Pazara, nalaze se ruševine manastira Đurđevi Stupovi, zadužbine velikog župana Stefana Nemanje. Kompleks – koji čine crkva Sv. Đorđa, trpezarija, konaci, cisterne i zidine sa ulaznom kulom – podignut je u osmoj deceniji XII veka. Jednobrodni hram sa trodelnim oltarskim prostorom, naosom sa bočnim vestibilima i pripratom flankiranom dvema kulama, u svom spoljnom izgledu odaje duh zapadnog, romanskog graditeljstva. Freske, danas najvećim delom oštećene, a delom prenete u Narodni muzej u Beogradu, izvedene su u najboljim tradicijama komninskog stila i vešto prilagođene arhitekturi hrama, što je posebno došlo do izražaja u jedinstvenoj kupoli elipsaste osnove. Ulazna kula je dogradnjom apside na istočnoj strani 1282/83. pretvorena u kapelu i grobno mesto kralja Dragutina. Osim što je unutrašnjost kapele oslikana freskama istorijske sadržine, radovi izvedeni u manastiru krajem XIII veka obuhvatili su i izgradnju nove trpezarije, konaka kao i živopisanje priprate katolikona. Propadanje kompleksa započeto je u tursko vreme, a kulminaciju doživelo u ratovima XX veka. Arheološki i restauratorski radovi izvođeni su 1960–1982, a manastirski život je obnovljen krajem prošlog veka. Stari Ras sa Sopoćanima - Ostaci srednjovekovnog grada Rasa Srednjovekovni grad Ras nalazi se 11 km zapadno od Novog Pazara, kraj ušća Sebečevske reke u Rašku na brdu zvanom Gradina. Bedemi utvrđenja imaju nepravilnu izduženu osnovu, dužine 180 m i širine 20–60 m. Zidani su od lomljenog kamena i krečnog maltera, debljine od 1,60 do 2,10 m i visine do 7 m (na pristupačnim delovima). Bedemi su imali šetnu stazu sa zupcima. Glavna kula, polukružne osnove,bila je na jugu na najpristupačnijem delu utvrđenja. Glavna gradska kapija je postavljena u okviru zapadnog bedema i branjena sa dve kule nejednakih dimenzija. Po nalazima vizantijskog novca grad je mogao nastati u vreme vladavine Jovana II Komnina (1118–1143). U prvoj polovini XII veka postao je glavno uporište srpske države i od tada nastaje potreba za izgradnjom novih objekata kao i za ojačanjem utvrđenja. Zazidana je zapadna kapija i otvorena nova pored glavne kule. Sve kule su ojačane. U severnom delu grada izgrađene su dve nove prostrane građevine, najverovatnije kao rezidencijalni blok. Uz ove prostorije bila je dozidana polukružna kula. U ovom delu grada dozidana je još jedna građevina kvadratne osnove (5,60x5,80 m) sa ukupanim podrumskim prostorom. Ostali objekti su građeni od drveta, najčešće pravougaonih osnova. Posle sistematskih arheoloških iskopavanja izvršena je konzervacija celog utvrđenja. STARI DIO TROGIRASV. JAKOV U ŠIBENIKU
STAROGRADSKO POLJEHRVATSKA GODINA UPISA U REGISTAR SVJETSKE BAŠTINE: 2008. - Starogradsko polje Kulturni krajolik plodnoga Starogradskog polja na otoku Hvaru, u gotovo neizmijenjenoj upotrebi od vremena grčke kolonizacije, predstavlja najbolje očuvani grčki sistem podjele poljoprivrednoga zemljišta na Mediteranu. Grci s otoka Pharosa kolonizirali su 384. godine prije Krista jadranski otok Hvar i na njemu utemeljili naselje Pharos, koje i danas traje kao Stari Grad. Na pripadajućem prostranom polju sačuvana je antička podjela poljoprivrednog zemljišta u 75 parcela (tzv. hora). Unutar njih, ždrijebom su se dobivale i suhozidima omeđivale manje čestice, na kojima se i danas uzgajaju povijesne, izvorne, mediteranske kulture vinove loze, maslina i lavanda. MINISTARSTVO KULTURE REPUBLIKE HRVATSKE 
|
NEMATERIJALNA KULTURNA BAŠTINA
Intangible cultural heritage
|
Od 1990-ih UNESCO-v odbor za zaštitu svjetske baštine počeo je oblikovati pojam nematerijalna svjetska baština kao dijela svjetske baštine koja će se koncentrirati na nematerijalnu baštinu. God. 2001. UNESCO je napravio analizu među zemljama članicama kako bi uobličio definiciju, a od rujna 2003. godine konvencijom u Abu Dhabiju, svjetska baština UNESCO-a postala je i nematerijalna svjetska baština o čijemu pišu i upravljanju vodi računa "Međudržavni odbor za očuvanje nematerijalne svjetske baštine".
Nematerijalnu svjetsku baštinu čini nematerijalna kulturna baština. Nematerijalna kulturna baština kao pojam obuhvaća usmenu tradiciju, umjetničke izvedbe, društvene običaje, rituale, festivale, predstave, prakse, izraze, znanja i umijeća tradicionalnih obrta, rukotvorine, vještine, kao i instrumente, predmete ii kulturne prostore koji su povezani s tim, koje zajednice, skupine i, u nekim slučajevima pojedinci, prihvaćaju kao dio svoje kulturne baštine. Nematerijalnu kulturnu baštinu, koja se prenosi iz generacije u generaciju, zajednice i skupine stalno iznova stvaraju kao reakciju na svoje okruženje, svoje uzajamno djelovanje s prirodom i svoju povijest. Ona im pruža osjećaj identiteta i kontinuiteta te tako promiče poštovanje za kulturnu raznolikost i ljudsku kreativnost. Za upis na popis nematerijalne svjetske baštine, nematerijalna baština mora biti:
|
Sukladno članku 9. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, u Republici Hrvatskoj nematerijalno kulturno dobro mogu biti razni oblici i pojave duhovnog stvaralaštva što se prenose predajom ili na drugi način, a osobito: jezik, dijalekti, govori i toponimika, te usmena književnost svih vrsta, - folklorno stvaralaštvo u području glazbe, plesa, predaje, igara, obreda, običaja, kao i druge tradicionalne pučke vrednote, tradicijska umijeća i obrti. |
Nematerijalna dobra
upisana na UNESCO Listu nematerijalne kulturne baštine
Čipkarstvo u HrvatskojDvoglasje u Istri i Hrvatskom primorjuFesta sv. Vlaha u DubrovnikuKonjičko drvorezbarstvoKonjičko drvorezbarstvo UNESCO – Nematerijalna svjetska baština Bosna i Hercegovina Regija:Europa i Sjeverna Amerika Godina upisa:2017. ID:01288 Ugroženost:- Poveznica:UNESCOKonjičko drvorezbarstvo je kulturna baština drvorezbarstva, umjetnički zanat s dugom tradicijom u bosanskohercegovačkoj općini Konjic. Drvene rezbarije, koje uključuju namještaj, sofisticirane interijere i male dekorativne predmete, ističu se svojim prepoznatljivim ručno izrezbarenim motivima i ukupnim vizualnim identitetom. Rezbarenje je sastavni dio kulture lokalne zajednice, mjera ljepote i ugodnosti kućnog interijera i tradicija koja stvara osjećaj zajednice i pripadnosti. Ono igra važnu ulogu na razini lokalne zajednice u Konjicu, ali i diljem zemlje, pa i u zajednicama dijaspore[1]. To je također ekonomski održiv, društveno uključujući i ekološki održiv zanat kojim se bave različite etničke skupine i koji služi i kao instrument dijaloga i suradnje. Zanat je široko rasprostranjen među stanovnicima Konjica, a vlasnici obiteljskih radionica za rezbarenje drveta su najodgovorniji za očuvanje elementa, obučavanje učenika drvoprerađivača i popularizaciju zanata. Znanja i vještine prenose se prvenstveno kroz osposobljavanje novaka u radionicama, kao i kroz međugeneracijski prijenos unutar obitelji[1]. Zbog toga je konjičko drvorezbarstvo kao nematerijalna svjetska baština upisano na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Europi 2017. godine, kao drugi element iz Bosne i Hercegovine upisan na UNESCO-v „Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva”[2] Povijest[uredi VE | uredi]Prije austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini, vještinu drvorezbarstva u konjički kraj, odnosno gornji tok rijeke Neretve (od Bijele do Grušče) donijeli su doseljeni zemljoradnici, drvorezbari iz Hercegovine. Njihov centar bila su sela Grušča, Ribari, Čičevo i Bijela. Konjički drvorezbari su učestvovali i na međunarodnim izložbama[3]. Proces nominacije Konjičkog drvorezbarstva započet je još 2014. godine, u suradnji Federalnog ministrastva kulture i sporta i lokalne zajednice u Konjicu koja baštini ovaj element[4]. https://hr.wikipedia.org/wiki/Konji%C4%8Dko_drvorezbarstvo Zmijanjski vezhttps://hr.wikipedia.org/wiki/Tradicionalni_vez_iz_Zmijanja Tradicionalni vez iz Zmijanja UNESCO – Nematerijalna svjetska baština Bosna i Hercegovina Regija:Europa i Sjeverna Amerika Godina upisa:2014. ID:00990 Ugroženost:- Poveznica:UNESCOTradicionalni vez iz Zmijanja je kulturna baština veza žena iz sela u kraju Zmijanje, Republika Srpska u Bosni i Hercegovini. Tradicionalno, Zmijanjski vez se koristi za ukrašavanje ženskih kostima i kućanskih predmeta, uključujući i vjenčanice, šalove, odjeću i posteljinu. Glavna karakteristika je uporaba duboke plave niti, ručni rad biljnim bojama i improvizirani geometrijski oblici. Bogatstvo i varijacije izvezenih dizajna određuju društveni status seoskih žena. Zmijanjski vez se odlikuje skladom i stilskom savršenosti geometrijskih ornamenata koji se prepliću isključivo u tamnoplavoj ili crnoj boji; za razliku od drugih dijelova Bosne i Hercegovine, gdje se vez na kostima radi u četiri ili dvije boje. Zmijanjski vez se izvodi u četiri tehnike vezenja: prorlak, podvlakno, prutalacka i dominantna križna tehnika. Jelica Belovic Bernadzikovska, najugledniji stručnjak za istraživanje veza na Balkanu, smatra ovaj vez jednom od najstarijih tehnika veza. Glavna značajka ove tehnike je da se izvodi straga, računajući na žicu. Također, primarni geometrijski ukrasi (poput kotača i raznih rombova) su najstariji i vuku podrijetlo iz neolitičke umjetnosti[1]. Vez se obično obavlja među skupinom žena, uz pjesmu i razgovor. Svaki vezilac prilagođava i improvizira potrebna znanja i vještine, kao dio procesa prijenosa znanja koje se prenosi usmeno i kroz praktični rad, uglavnom u formalnim obrazovnim okruženjima. Učenice uče gledajući iskusne čipkarice koje kombiniraju prethodno utvrđene elemente u brojnim varijacijama, kroz redovitu i kontinuiranu praksu. Zmijanjski vez uključuje poštovanje različitosti, kreativnosti i neverbalnu komunikaciju. On također ima i sentimentalnu i emocionalnu vrijednost, posebno za raseljeno stanovništvo koje koristi šarene, vezene haljine kao izraz nacionalnog i lokalnog identiteta i ponosa. Vez povezuje zajedno mnogo elemenata kulturne baštine, kao što su glazba, rituali, usmena tradicija, rukotvorine i simbolika. Zbog toga je tradicionalni vez iz Zmijanja je kao nematerijalna svjetska baština upisan na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Europi 26. studenoga 2014. godine u Parizu na Devetoj sjednici Međunarodnog odbora za nematerijalnu kulturnu baštinu, kao prvi element iz Bosne i Hercegovine upisan na UNESCO-v Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. [2] Nijemo kolo iz Dalmatinske zagoreKlapsko pjevanjePorodična slava2014. PORODIČNA SLAVA https://ich.unesco.org/en/RL/slava-celebration-of-family-saint-patrons-day-01010 Slava, celebration of family saint patron’s day2014ENA[348] |
Kupreška kosidbaKupreška kosidba, tradicionalno natjecanje i manifestacija koja njeguje običaje uz nekadašnje ručno košenje trave u općini Kupresu u jugozapadnome dijelu BiH, postala je u prosincu/decembru 2020. dio UNESCO-ove nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. 'Dan kosidbe ili Strljanica' tako je na 15. sjednici Odbora UNESCO-a upisana na Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Kupreška kosidba ili Strljanica je višestoljetna tradicija u Kupresu. Godišnje okuplja tisuće posjetitelja i pratitelja ove iznimne kulturne manifestacije. Običaj kosidbe ručno rađenim kosama i viteško natjecanje kosaca predstavljaju godišnju krunu ove aktivnosti. Inicijativu za nominaciju pokrenula je lokalna zajednica koja baštini ovu tradiciju, a upis na UNESCO-vu listu doprinosi podizanju svijesti ne samo o važnosti nematerijalne baštine nego i važnosti njezina daljnjeg očuvanja i prenošenja na mlade. Običaj natjecanja u košnji trave na Kupresu je postala četvrta po redu upisana nematerijalna baština Bosne i Hercegovine. Ranije se na tome popisu našao Zmijanjski vez, Konjičko drvorezbarstvo i Branje trave ive na Ozrenu. Branje trave ive na Orjenu- Pokladi ophod zvončara KatavštineProcesija Za križen na otoku HvaruUmjeće rada suhozida2018 HRVATSKA, SLOVENIJA, CIPAR, FRANCUSKA, GRČKA, ITALIJA, ŠPANJOLSKA, ŠVICARSKA Art of dry stone walling, knowledge and techniques Medičarski obrt u sjevernoj HrvatskojKlekljanje2018 https://sl.wikipedia.org/wiki/Klekljanje Klekljanje je obrt pri kateri klekljar-ica, s kleklji izdeljuje čipko. Pripomočki za klekljanje so: blazina, ki je napolnjena z žagovino, košarica, ki se prilega blazini, klekeljni, sukanec, nerjaveče bucike, papir(na njem je bila s svinčnikom narisana čipka) ter kvačka. Zgodovina[uredi | uredi kodo]Klekljanje se je v naših krajih rodilo v Idriji, dokončno se je razvilo v Spodnji Idriji, Trnovskem gozdu, Cerkljanskem, Ljubljani ter Selški dolini. Najbolj je bilo razširjeno na Žirovskem, kjer so leta 2006 proslavili 100 letnico. Klekljarice so delale: pozimi ob petrolejki, poleti pa na dvorišču, na soncu. Klekljale so predvsem ženske ter otroci (le redkokdaj so klekljali moški). Med tem, ko so klekljarice klekljale so se pogovarjale, pele,se družile ter učile klekljanja. Včasih so klekljali predvsem za cerkve, za služenje denarja, za osnovne življenjske potrebščine. Otroke so že pri petih letih učili klekljati saj so za učenje porabili kar 5 let. V Idriji je Ivanka Ferjančič odprla čipkarsko šolo, v katero so zahajale klekljarice iz širšega območja Idrije. Prav tako so v šolo hodile klekljarice, ki so se hotele naučite novih motivov. Leta 1873 je eno klekljanje stalo 50 krajcarjev. Klekljanje se ohranja kot ljudski običaj in ga najdemo v muzeju Idrija ter v muzeju Železniki. Otroci se v šolah učijo klekljati preko izbirnih predmetov. Albansko višeglasno pjevanje2008 - Albansko višeglasno pjevanje (Iso-polifonia shqiptare) je tradicijski oblik albanske narodne glazbe koji je ostatak prapovijesnog balkanskog višeglasnog pjevanja. Kao bitna kulturna odlika mnogih područja Albanije upisano je na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Europi 2008. godine[1]. Prisutno je kao bitan dio lokalne kulture u četiri južne albanske regije: Myzeqeja, Toskëri, Čamerija i Labëria, ali se može naći i u sjevernoj Albaniji (Peškopija i Malesija), Kačaniku na Kosovu, te u nekim područjima Makedonije (Polog, Tetovo, Kičevo i Gostivar)[2]. Može se podijeliti na dvije glavne stilske skupine koje izvode Gegi u sjevernoj Albaniji, te Toski i Labi na jugu države[1]. Ovo polifonijsko pjevanje je također povezano s ison-polifonijskim pjevanjem bizantske crkvene glazbe koja se odlikuje zujanjem koje prati višeglasno pjevanje. Zujanje se izvodi na dva načina: Toski uvijek pjevajući razvlače glas »e« prigušenim disanjem, dok Labi ponekad koriste ritmične tonove uz tekst pjesme. Albansko narodno višeglasno pjevanje uglavnom izvode muškarci obilježavajući raznolike događaje kao što su vjenčanja, sahrane, festivali žetve, vjerska slavlja, ili slavne folklorne festivale kao što je onaj svake pete godine u Gjirokastru (albanski: Festivali Folklorik Kombëtar). Ovo pjevanje se odlikuje pjesmama koje imaju dvije solo dionice, melodijom i kontramelodijom sa zujanjem zbora. Oblik solo dionica varira prema različitim načinima izvođenja zujanja koje ima veliku raznolikost oblika, posebice u popularnom stilu koji su usvojile sve skupine koje izvode ovo pjevanje. Tijekom posljednjih desetljeća, zahvaljujući skromnom uzletu kulturnog turizma i pojačanim zanimanjem istraživača pridonijeli su njegovom oživljavanju. No, ono je još uvijek jako ugroženo siromaštvom, nedostatkom zakonske zaštite i financijske potpore njegovim izvođačima, što ugrožava prijenos širokog repertoara pjesama i tehnika. Seoski egzodus mladih koji odlaze u gradove i inozemstvo u potrazi za poslom još više potpiruje ovu opasnost. Stoga je, nažalost, prijenos ovog načina pjevanja na na nove generacije prešao s obiteljskog obrazovanja na profesionalne narodne umjetnike i kulturno umjetnička društva[1]. |
Nematerijalna dobra upisana na UNESCO Listu nematerijalne kulturne baštine kojoj je potrebna hitna zaštita
ČOVJEK I BIOSFERA
Man and Biosphere
|
Program Čovjek i biosfera (MAB - Man and the Biosphere) je međuvladin naučni program čiji je cilj da uspostavi naučnu osnovu za poboljšanje odnosa između ljudi i njihove okoline na globalnom nivou.Pokrenut početkom 70-ih godina prošlog vijeka, predlaže interdisciplinarnu istraživačku agendu i jačanje kapaciteta koji su usmjereni na ekološke, socijalne i ekonomske dimenzije gubitka biodiverziteta i smanjenje tog gubitka.
Dotičući se otvorenih pitanja koja se tiču naučne, ekološke, društvene i razvojne oblasti, program Čovjek i biosfera kombinuje prirodne i društvene nauke, ekonomiju i obrazovanje, u cilju poboljšanja ljudskih života i zaštite prirodnih ekosistema, tako promovišući inovativne pristupe privrednom razvoju, koji je društveno i kulturološki prikladan i ekološki održiv. Agendu programa Čovjek i biosfera utvrđuje njegovo glavno upravno tijelo, Međunarodni koordinacioni savjet zajedno sa širom zajednicom uključenom u program Čovjek i biosfera. Potprogrami i aktivnosti fokusiraju se na specifične ekosisteme: planine, sušna područja, tropske šume, urbane sisteme, močvare; i morske, ostrvske i priobalne ekosisteme. Promovišu se interdisciplinarna i međusektorska saradnja, istraživanje i jačanje kapaciteta. Za primjenu svog interdisciplinarnog rada na terenu, program Čovjek i biosfera oslanja se na Svjetsku mrežu rezervata biosfere, i na tematske mreže i partnerstva za razmjenu znanja, istraživanje i praćenje, obrazovanje i obuku, i za participatorno odlučivanje. MAB je skraćenica na engleskom jeziku sa značenjem Čovjek i biosfera. Program MAB postoji od 1970. godine u okviru Organizacije Ujedinjenih naroda za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO). Jedan od projekata programa MAB bilo je i stvaranje svjetske mreže zaštićenih područja nazvanih rezervati biosfere. Njihov koncept je određen 1974. godine, a prvi rezervati formirani su 1976. godine. Tri su osnovne funkcije rezervata biosfere:
Svjetska mreža broji 669 rezervata biosfere u 120 država. U Srbiji su proglašena dva rezervata biosfere i to Golija-Studenica 2001. godine i Bačko Podunavlje 2017. godine, a u Crnoj Gori Sliv reke Tare 1976. godine. Centralna kancelarija programa MAB nalazi se u sedištu UNESKO-a u Parizu, dok u svakoj državi članici postoji Komitet za MAB u okviru Nacionalne komisije za UNESKO. http://www.unescomontenegro.com i Wikipedija |
|
Basen rijeke Tare uživa UNESCO zaštitu u okviru programa "Čovjek i biosfera" (MAB) od 1977. godine.
Pokrenut je i postupak pripreme Skadarskog jezera za stavljanje pod UNESCO zaštitu u okviru ovog programa (zajedniča inicijativa NVO Green Home iz Crne Gore i Instituta za zaštitu prirode u Albaniji).
Pokrenut je i postupak pripreme Skadarskog jezera za stavljanje pod UNESCO zaštitu u okviru ovog programa (zajedniča inicijativa NVO Green Home iz Crne Gore i Instituta za zaštitu prirode u Albaniji).
KrasThe Karst Biosphere Reserve encompasses the kocjaske jame Regional Park including the kocjan caves, designated both as a World Heritage site and a Ramsar Wetland of International Importance. The specific underground ecosystems, typical of the karst, are well known for their geomorphological, geological, and hydrological formations that are due to the limestone bedrock. The latter is the main reason for the constant lack of running surface water in the karst and the creation of conditions for cave formation. Nomination date: 24.10.2004 Surface area: 413 ha Administrative division: Republic of Slovenia, Ministry of Environment and Spatial Planning, Public Service Agency Park Škocjan Human ActivitiesThere are 68 inhabitants in the core zone, 8000 are living in buffer zone and 7000 in transition area.
Ecological CharacteristicsKarst Biosphere Reserve encompasses The Škocjanske jame Regional Park and a proper cave system of Škocjanske jame with Mejame cave. The area is well known for its outstanding natural features, geological and hydrological peculiarities. The buffer zone encompasses the flysch surface with the catchment area of The Reka River. The transition area is located on limestone surface above the vulnerable underground system of the caves. Specific ecosystems, typical of the karst, are well known for their exceptional geomorphological phenomena that are due to the limestone bedrock. The latter is also the main reason for constant lack of running water in karst and the condition for the development of numerous caves. It also influenced the way that animals and plants have adapted the occurrence of endemic species and resourcefulness of farmers. Geomorphologic features are observed here: caves, number, grasslands, stony countryside, pastures, underground streams and pools, collapsed dolines, cave system, underground canyons, sinkholes, the Reka River, speleothems - stalactites, stalagmites, ponds, underground halls, natural bridges. Fauna of the cave system represents species adapted to the absence of light, scarce food supply and variable river flow. Protection Classifications At the national level: Regional Park Škocjan Caves, part of Natura 2000 sites Kras and Reka Reka At the regional level: UNESCO World Heritage Site, Ramsar Site, MAB location Planina VelebitVelebit MountainThis biosphere reserve is located in the large mountain area of Mount Velebit at the Adriatic Sea. With an altitude ranging from 0 to 1,757 meters above sea level, the area represents a 145 km long and 10-30 km wide stretch of karst landscape. Declaration date: 1977 Surface area: 200,000 ha Administrative division: State Directorate for Protection of Nature and Environment Ecological characteristicsThe maritime slope is barren karst, whereas woodlands cover the central mountain ranges and the Lika slope. Habitat diversity is very rich, comprising pine (Pinus halepensis) woodlands, submediterranean shrub (Paliurus spina-christi, Carpinus orientalis), beech (Fagussylvatica) woods, fir and beech woods (Abies alba), pine woods (Pinus nigra), subalpine beech woods and subalpine meadows. Human carachteristicsAbout 20,000 people live within the biosphere reserve (2003). Communities on the maritime side of the biosphere reserve are oriented towards tourism, fishing, traditional agriculture and services within the Velebit Nature Park. Communities on the northern side of Velebit make their living mainly from agriculture, small enterprises, hunting and logging. Scientists and visitors will agree that the most valuable natural landmarks of Velebit include the caves called Cerovacke pecine (southern Velebit) and a pit called Lukina jama (northern Velebit). Many smaller caves and pits and a number of important geomorphologic objects (Kiza, Tulove grede, kuk Stapina etc.) and hydrological objects (the spring and course of the Zrmanja etc.) are also of interest. A visitors center of the Paklenica National Park welcomes tourists and provides environmental education and information on the natural history of Velebit Mountain. 
Bazen rijeke TareSituated in the southeastern part of the Dinaric Alps, the Tara River Basin comprises carbonate plateaus, canyons and the deepest gorges in Europe. The Tara canyon is 80 km long and reaches 13,000 meters at its deepest point. In the biosphere reserve, the altitude ranges from 433 to 2,522 meters above sea level, thus it harbors a rich habitat and species diversity. Habitats include alpine forests, alpine rivers and lakes, alpine and subalpine heath, transition mires, bogs and screes. The biosphere reserve includes Durmitor National Park, which was designated as World Heritage site in 1980. Nomination date: 1976 Surface Area: 182,889 ha Administration division: Ministry of Environmental Protection Public Enterprise for National Parks, Public Forest Enterprise Human ActivitiesAbout 23,800 people live within the biosphere reserve (1991) who are mostly engaged in agriculture, cattle breeding and grazing. The area is also of cultural interest since it hosts numerous churches, monasteries and memorials. Ecological CharacteristicsNatural eutrophic lakes with Magnopotamion vegetation; alpine rivers; alpine and sub-alpine heathland; sub-Arctic willow scrub (Salicetum appendiculatae montenegr.); alpine calcareous grasslands with Oxytropis dinarica; mires and bogs; pioneer vegetation of rock surfaces; alpine forests with Pinus heldreichii and Pinetea; residual alluvial forests (Alnion glutinoso-incanae); Mediterranean pine forests with endemic black pine (Pinus nigra ssp. illyrica); beech forests; agroecosystems. 
|
Golija - StudenicaGolija-Studenica Biosphere Reserve is situated in southwestern Serbia and belongs to the inner zone of the Dinaric mountain system. It covers a mountainous region and includes a mosaic of different ecosystems such as forests, shrubs and lakes. Declaration Date: 2001 Surface Area: 53,804 ha Administrative Division: Ministry of Health and Environment Ecological CharacteristicsThe local population cleared parts of the forests over centuries and thus created species rich pastures and meadows which are still maintained today. In the area, many non-governmental organizations are interested in the protection of the natural environment and in the implementation of sustainable development principles. With the establishment of a biosphere reserve, these organizations will be able to carry out their programmes and contribute to the functions of the Golija-Studenica Biosphere Reserve, based on a rich history of scientific research and observations. Human ActivitiesThe transition area has 6,600 inhabitants within 42 dispersed rural communities which are characteristic of these mountainous regions (2001). Their main economic activities are livestock rearing and extensive farming, and collection of secondary forest products such as mushrooms and medicinal herbs. Cultural World Heritage site The biosphere reserve includes the Studenica Monastery, which is a cultural World Heritage site and a popular tourist attraction. 
MiramareMiramare Biosphere Reserve is situated about 7 km from the city of Trieste in Italy, on the Gulf of Trieste, close to the Slovenian border. It takes the form of a rocky promontory of karst with coastal cliffs and beaches. Marine habitats of special interest from a conservation perspective include the tidal zone, which harbours many endemic species such as the brown alga Fucus virsoides, and undisturbed cliffs with a diverse benthic fauna. This small biosphere reserve is not inhabited, however many tourists enjoy underwater tours or visit the castle and garden of the Habsburg family. Both commercial and amateur fishing as well as other recreational activities take place in the marine habitat. Designation date: 1979 Administrative authorities: WWF Italy – WWF OASIS society in its capacity as Managing Body of the Miramare Marine Protected Area, Ministry of Environment. Surface area (terrestrial and marine): 3,060 ha Core area(s): 30 ha (marine) Buffer area(s): 125 ha (marine: 90 ha; terrestrial: 35 ha) Transition area(s): 2,905 ha (marine: 1,464 ha; terrestrial: 1,441 ha) Location Latitude: 45°42’46”N Longitude: 13°42’44”E Midpoint: 45°42’4”N – 13°42’44”E Ecological CharacteristicsThe Miramare Biosphere Reserve is located in the coastal area of the Province of Trieste. It includes a portion of the coast of Trieste situated between Miramare promontory and Sistiana Bay, and the surrounding marine area. The reserve is about 11 km in length, 1 km to 1.5 km wide landwards and about 1.85 km seawards. The landward landscape encompasses the Trieste Karst plateau, which slopes towards the sea, with traditional terraces shaped by drywalls and farmed with olive trees and vineyards. Karstic woodlands, together with grasslands and dry grasslands, ensure high biodiversity values. On the southern slopes, black pines grow in association with typical elements of the karstic woodland. The marine biotope is characterized by Zostera marina and Cymodocea nodosameadows with endemic species such as Fucus virsoides. The calcareous rocks at the edge of Miramare host a European shag colony (Phalacrocorax aristotelis). Other species inhabiting the reserve include the yellow shore crab (Eriphia spinifrons), European lobster (Homarus gammarus), European sea bass (Dicentrachus labrax) and the short-snouted seahorse (Hippocampus hippocampus). The aim of the biosphere reserve is to maintain biological diversity in the marine environment surrounding Trieste, through scientific research and monitoring activities. Environmental education designed for students and the public is also a major activity in the area. Socio-Economic CharacteristicsThe Miramare Biosphere Reserve is situated about 10 km from Trieste and about 20 km from Monfalcone, two important urban and industrial sites. The reserve includes the small karstic villages of Prosecco, Contovello and Santa Croce, and the neighbourhood of Barcola, close to Trieste, where a significant proportion of local residents are of Slovenian ethnic, cultural and linguistic origin. Opportunities offered by the town of Trieste have attracted extensive residential growth in the surrounding areas. Fishing as well as boat transit and access are forbidden, and only the Managing Body and its operators are allowed to carry out certain management activities. About 2 ha are devoted to underwater education activities. The reserve is also home to the Castle of Miramare and its park, built by order of the archduke Ferdinand Maximilian of Habsburg in 1856, and now a cultural attraction. One of the challenges facing the biosphere reserve is to involve all stakeholders, such as traditional fishermen and the local community, tourism industry, non-governmental organizations, universities and municipalities, in the management of the reserve. |
