|
|
SREDIŠNJI POJAS > KRŠKE VISORAVNI SLOVENIJE I HRVATSKE > VELIKA KAPELA > Bijele stijene
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Vrh Bijelih stijena, 1335 m
Koordinate najvišeg vrha: 45.21925, 14.97578
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Vrh Bijelih stijena, 1335 m
Koordinate najvišeg vrha: 45.21925, 14.97578
|
|
UvodBIJELE STIJENE, uz obližnje 2 km udaljene Samarske stijene, manja su planinska grupa i također strogi prirodni rezervat (najviši stupanj zaštite prirode). Nalaze se u 15 mm jugoistočno od Mrkoplja, u središnjem dijelu masiva Velike Kapele u Hrvatskoj, većim dijelom u Primorskoj-goranskoj i manjim u Karlovačkoj županiji - granica dviju županija prolazi istočnim podnožjem grebena Bijelih stjena. Rezervatom su proglašene 24.1.1985. g. na površini od 1175,35 ha.
Reljef Bijelih i Samarskih stijena, obiluje brojnim krškim oblicima, od kojih se ističu vapnenačke stijene s mnoštvom različitih oblika, ponekad i vrlo oštre, među kojima se nalaze duboke, često teško prohodne ponikve i ponori. Sastoji se od dvaju nizova grebena međusobno odvojenih prijevojem Boce. Grebeni se pružaju u dinarskome smjeru (sjeverozapad–jugoistok). Bijele stijene su od Samarskih odvojene uvalom Crna Draga. Na stjenovitim vapnenačkim blokovima Bijelih stjena i njihovim padinama raste gusta šuma jele, smreke te bukve. Na vršnom podruju, bijeli kameni oblici u prepletu s grmljem i starim drvećem odaju iskonski očuvan prirodni kutak. Najviši vrh Bijelih stijena ima visinu od 1335 m. Samarske stijene (1302 m n.v.) nešto su niže od Bijelih. ENGLISH SUMMARY: Bijele stijene (White rocks)- Ime (Etimologija)Bijele stijene ime su dobile po bijeloj boji mnoštva stjenovitih glavica koje se izdižu iznad pojasa mješovite šume.
|
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:
 Klikom na logotip Booking.com direktno pronađi smještaj u okolici Bijelih stijena
Oglašavajte ovdje:
|
|
Vrh Bijelih stijena i "prsti"
Klasičan pogled na vrh Bijelih stijena (1335 m, u sredini) i nešto nižih pet vertikalnih kukova popularno nazvanih "prsti" (krajnje desno). |
|
Na vrhu Bijelih stijena
U pozadini lijevo, iz šume proviruju Samarske stijene. Krajnje desno je izduženi greben Bjelolasice, s najvišim vrhom Gorskog kotara (Kula, 1534 m). |
ZEMLJOPIS
Reljef
Teren Bijelih i Samarskih stijena geomorfološki je vrlo razgiban, obiluje brojnim krškim oblicima, od kojih se ističu vapnenačke stijene s mnoštvom različitih oblika (tornjevi, litice visoke i do 50 m, žljebovi, uski prolazi i pukotine, kamenite ljuske), ponekad i vrlo oštre, među kojima se nalaze duboke, često teško prohodne ponikve i ponori. Sastoje se od dvaju nizova grebena međusobno odvojenih prijevojem Boce. Grebeni se pružaju u dinarskome smjeru (sjeverozapad–jugoistok). Bijele stijene su od Samarskih odvojene uvalom Crna Draga.
|
Pogled s vrha Bijelih stijena na greben Bjelolasice
Udolinom između Bjelolasice i Samarskih i Bijelih stijena prolazi cesta koja povezuje Jasenak i Mrkopalj. |
Pogled s Bjelolasice
Pogled s vršnog grebena Bjelolasice prema grebenu Bijelih stijena, koji započinje Velikom Javornicom (najviši vrh u sredini fotografije lijevo), i nastavlja se područjem Bijelih stijena te Samarskih stjena.
Pogled s vršnog grebena Bjelolasice prema grebenu Bijelih stijena, koji započinje Velikom Javornicom (najviši vrh u sredini fotografije lijevo), i nastavlja se područjem Bijelih stijena te Samarskih stjena.
Područje Ljuske u Bijelim stijenama
Geologija
Bijele stijene pretežno su izgrađene od debelo uslojenih vapnenaca i brečastih vapnenaca srednje jure, a manjim su dijelom zastupljeni i neuslojeni grebenski vapnenci starijeg dijela gornje jure. Litice su obložene snježnobijelom korom nastalom dugotrajnim egzodinamskim procesima (sunčeva toplina, voda / led / snijeg, vjetar, gravitacija, organizmi) svojstvenima krškim terenima.
Klima
|
Na prostoru Bijelih stijena i okolnog područja Velike Kapele vlada vlažna snježno-šumska klima sa svježim ljetom (tip Dfc, prema Köppenovoj klasifikaciji), koja je općenito u Hrvatskoj zastupljena samo u najvišim krajevima Gorskog kotara, Like, na Dinari i najvišem hrbtu Žumberačke gore. To su ujedno i krajevi s najviše padalina u Hrvatskoj. Glavni utjecaj na klimu Bijelih stijena ima njihov geografski položaj u masivu Velike Kapele i njegova blizina Kvarnerskom zaljevu, te planinski karakter reljefa i nadmorska visina veća od 1000 metara. Proječna godišnja količina padalina na ovome području Velike Kapele iznosi 2000-3000 mm. One su prilično ravnomjerno raspoređene tijekom godine, ipak, izdvaja se primarni maksimum u jesen, i sekundarni u proljeće. Zime su hladne i duge i s obilnim snježnim padalinama.
Prosječna temperatura najtoplijeg mjeseca je niža od 18°C, a najhladnijeg niža od -3°C. Samo 2-4 mjeseca u godini prosječna temperatura zraka viša je od 10°C. Dnevne temperaturne amplitude su velike, osobito u ljeti: Također su znatne i mikroklimatske razlike s obzirom na različitu ekspoziciju terena. |
Bijele stijene
Autor: Neno G |
Vode (Hidrologija)
Bijele stijene dobivaju velike količine padalina, međutim ta se voda gubi sistemom pukotina na njihovoj vodopropusnoj vapnenačkoj podlozi i direktno ponire u podzemlje. Zbog toga na području Bijelih stijena nema ni jednog stalnog površinskog vodotoka niti vrela.
Krški ili planinski runolist (Leontopodium alpinum Cass.)
Runolist je jedna od najpoznatijih europskih planinskih biljaka i floristički raritet Bijelih i Samarskih stijena. Rijedak je u Europi te je zaštićen u svakoj zemlji gdje postoje njegova staništa. Raste u busenima vrlo često na nepristupačnim planinskim liticama, te je često dolazilo do stradavanja planinara koji su ga pokušavali brati. To je trajna zeljasta biljka iz porodice glavočika (Asteraceae) koja se razmnožava sjemenom ali se obnavja i iz korijena. Stabljika je jednostavna, uspravna, obrasla vunasto pustenastim dlakama. Naraste do 20 cm visine. Prizemni listovi skupljeni su u rozetu, kopljasti su i ušiljeni, listovi na stabljici su naizmjenični, duguljasti, tupog vrha. Kao i stabljika, također su obrasli gustim dlakama kojima se biljka štiti od hladnoće. Cvjetovi su skupljeni u polukuglaste zvjezdolike cvatove, čine ih središnji dvospolni, cjevasti cvjetovi dok se na rubovima nalaze samo ženski cvjetovi a okruženi su s 5-15 vodoravnim listovima te su ukupno promjera oko 2-5 cm. Cvate u srpnju/julu i kolovozu/avgustu. Cvat izgledom podsjeća na lavlju šapu pa otuda i ime biljke (grč. leon = lav i grč. podion = nožica). Pročitaj više na Plantea (Runolist)
Runolist je jedna od najpoznatijih europskih planinskih biljaka i floristički raritet Bijelih i Samarskih stijena. Rijedak je u Europi te je zaštićen u svakoj zemlji gdje postoje njegova staništa. Raste u busenima vrlo često na nepristupačnim planinskim liticama, te je često dolazilo do stradavanja planinara koji su ga pokušavali brati. To je trajna zeljasta biljka iz porodice glavočika (Asteraceae) koja se razmnožava sjemenom ali se obnavja i iz korijena. Stabljika je jednostavna, uspravna, obrasla vunasto pustenastim dlakama. Naraste do 20 cm visine. Prizemni listovi skupljeni su u rozetu, kopljasti su i ušiljeni, listovi na stabljici su naizmjenični, duguljasti, tupog vrha. Kao i stabljika, također su obrasli gustim dlakama kojima se biljka štiti od hladnoće. Cvjetovi su skupljeni u polukuglaste zvjezdolike cvatove, čine ih središnji dvospolni, cjevasti cvjetovi dok se na rubovima nalaze samo ženski cvjetovi a okruženi su s 5-15 vodoravnim listovima te su ukupno promjera oko 2-5 cm. Cvate u srpnju/julu i kolovozu/avgustu. Cvat izgledom podsjeća na lavlju šapu pa otuda i ime biljke (grč. leon = lav i grč. podion = nožica). Pročitaj više na Plantea (Runolist)
PRIRODA
Biljni svijet
|
Obilježje vegetacije Bijelih stijena je: mješovita bukovo-jelova šuma (Abieti-Fagetum s.l.), jelova šuma s milavom, poznatija kao šuma jele na kamenim blokovima (Calamagrostio-Abietetum), vegetacija stijena i visokih zeleni (»planinski vrtići«) s klekovinom bora. Ove guste šume, koje još mjestimice uključuju i sastojine smreke i javora obrastaju padine Bijelih stijena, sve do njihovih stjenovitih grebena.
Ovdje raste i više predstavnika alpske flore, među kojima je najprepoznatljiviji floristički raritet planinski ili krški runolist (krški runolist, Leontopodium alpinum var. krasense). Ovdje još rastu stijenjarskl šaš (Carex rupestris), austrijski dlvokozjak (Doronicum austriacum), siva Ijepika (Adenostyles alllariae), ljubičasti mliječ (Cicerbita alpina), planinski kotrljan (Eryngium alpinum), kranjski ljiljan (Lilium carniolicum) te brojne druge planinske i šumske vrste bilja, paprati, mahovine. 
Krški ili planinski runolist (Leontopodium alpinum Cass.)
Krški ili planinski runolist
Leontopodium alpinum Cass.) Iako ga obično vezuju za alpsko područje, runolist je rasprostranjen i izvan njega, te ga ima i na dinarskim planinama, kao i drugim dijelovima Europe i Azije. Raste na kamenitim obroncima i stijenama pretplaninskih i planinskih krajeva, na visinama 1300-3000 m n. v. Vrlo je rijetka i strogo zaštićena biljka, kako u Hrvatskoj i zemljama dinarskog područja, tako i u drugim zemljama. U Hrvatskoj ova vrsta uglavnom obrasta pukotine i litice vapnenačkih stijena predplaninskog i planinskog pojasa Dinarskog gorja, i to uglavnom na sjevernim stranama, ali se mjestimično javlja i na kamenjarskim travnjacima, npr. na području Zavižana na Velebitu. U dinarskoj Srbiji se može naći samo na Tari i Mučnju. U Bosni i Hercegovini na Dinari oko vrha Troglav, na Šatoru i na Klekovači. U Crnoj Gori, Kosovu i Albaniji na Hajli, Durmitoru, Sinjajevini, Prokletijama. Runolist je prvi puta u Hrvatskoj zamijetio Ivan Zelebor, pristav bečkog dvorskog muzeja, oko 1860. godine na velebitskom vrhu Crnopcu. Godine 1873. pronađen je na Risnjaku. Dragutin Hirc, koji runolist naziva bjelolistom, oko 1900 bilježi da je runolist viđen na Snježniku, Bitoraju, Bijelim stjenama i Zavižanu. Poslije je nađen još na Kleku i Učkoj. Hirtzov pokušaj da ga se u hrvatskom jeziku naziva bjelolistom, kako su ga nazivali u Gorskom kotaru (Delnicama i Lokvama), nije uspio zaživjeti. Posebno često se pojavljuje u grbovima planinarskih društava. Tako se on u Hrvatskoj koristi od začetaka planinarstva, od prvog grba Hrvatskog planinskog družtva, sve do današnjeg grba Hrvatskog planinarskog saveza (fotografija ->) te grbovima velikog broja planinarskih društava u Hrvatskoj. Iako je zakonom zaštićen u Hvatskoj, zbog neodgovornih planinara i posjetitelja, izuzetno je ugrožen, posebno na Zavižanu, Kleku, Snježniku i Bijelim stjenama.
|
Kranjski ljiljan
(Lilium carniolicum Bernh. ex W.D.J.Koch) Trajna zeljasta biljka iz porodice ljiljana (Liliaceae). Staništa kranjskog ljiljana su livade i šumski rubovi brdskih i planinskih predjela u Sloveniji, Austriji, sjevernoj Italiji, Hrvatskoj te zapadnoj Bosni i Hercegovini. U Hrvatskoj je registrirana u kategoriji osjetljivih biljaka pa je strogo zaštićena. Njegova podvrsta je bosanski ljiljan (Lilium carniolicum ssp. bosniacum (Beck) Asch. et Graebn.) 
|
Životinjski svijet
Na području Bijelih stijena obitavaju tzv. velike zvijeri medvjed (Ursus arctos), vuk i ris, te ostali sisavci kao što su lisica, tvor, kuna bjelica, kuna zlatica, jazavac, puh i dr. Od ptica ovdje se gnijezde troprstl djetlić (Picoides tridactylus), crna žuna (Dryocopus martius), sova ušara (Bubo bubo), alpski kos, alpska kreja, alpski djetlić i dr.
Područje je još i stanište gušterica (Lacerta horvathi), planinska gušterica (Lacerta vivipara), velebitska gušterica (Arheolacerta horvathi), crni daždevnjak (Salamandra atra), mnoštvo beskralješnjaka, zmija (crnica, riđovka) i dr.
Područje je još i stanište gušterica (Lacerta horvathi), planinska gušterica (Lacerta vivipara), velebitska gušterica (Arheolacerta horvathi), crni daždevnjak (Salamandra atra), mnoštvo beskralješnjaka, zmija (crnica, riđovka) i dr.
Zaštita prirode i prostora
|
Samarske i Bijele stijene zakonski su zaštićene 1985. godine, jer se radi o području prvorazrednih znanstvenih i ekoloških kvaliteta, među kojima su osnovne vrijednosti geomorfološki fenomeni u kršu, te flora i fauna ovoga kraja. Proglašene u strogim rezervatom Zakonom o proglašenju Bijelih i Samarskih stijena strogim rezervatom (NN 5/85, 10/85). Kako se radi o najvišoj kategoriji zašite prirode priroda se mora razvijati prema prirodnim zakonima i ne smije biti pod utjecajem čovjeka, a posjetitelji se moraju kretati isključivo po označenim putevima. Svako kretanje izvan puta smatra se prekršajem. Građevinski zahvati, kao što su planinarski domovi, moraju biti locirani izvan zaštićenog područja.
Informativne table
Postavljene su na prilaznim točkama Strogom rezervatu Bijele i Samarske stijene. |
Na pješačkoj stazi koja od Rusovog jarka vodi prema Bijelim stijenama, na početku strmog dijela uspona, HPD "Kapela" postavila je informativnu ploču sa slijedećim sadržajem: Dobrodošli! Ulazite u područje Strogog rezervata „Bijele i Samarske stijene“, pa vas molimo da se prema okolišu odnosite na posebno odgovoran način. Prema važećem “Zakonu o zaštiti prirode", N.N. 30/1944 strogi rezervati su posebno zaštićena područja koja su namijenena samo za znanstvena istraživanja. Citat: Članak 6.: Strogi rezervat je područje neizmijenjenom ili neznatno izmijenjenom sveukupnom prirodom, a namijenjen je isključivo znanstvenom istraživanju kojim se ne mijenja biološka raznolikos, izvornost prirode i ne ugrožava slobodno odvijanje prirodnih procesa. Sabor je zakonom proglasio samo dva stroga rezervata na teritoriju Republike Hrvatske i to: 1. Hajdučki i Rožanski kukovi na Velebitu (proglašen 22. siječnja 1969.) 2. Bijele i Samarske stijene na Velikoj Kapeli (proglašen 24. siječnja 1985.) Molimo vas, ponašajte se na području Strogog rezervata „Bijele i Samarske stijene“ tako da ne oštećujete prirodu niti na koji način. Ljepote upoznajte i čuvajte, za uspomenu ponesite isključivo fotografije i sjećanje na nedirnuti kutak prirode. zbog vaše sigurnosti vas molimo da ne napuštate markiranu stazu i ne penjite se po opasnim stijenama. Posebno, ne trgajte i ne oštećujte biljke, ne palite vatru i ne plašite životinje bukom. pažljivo se krećite i ne mijenjajte ništa u prirodi - ne zaboravljajte da je već posjet strogom rezervatu za njega opasan! - Sačuvajmo naše planine čistima, odnosimo smeće i ambalažu u dolinu! - Štedimo vodu i osigurajmo njezinu čistoću! - U domovima i skloništima nemojmo pušiti i održavajmo red! HPD "Kapela" U Hrvatskoj su samo dva iskonska prirodna područja zaštićena kao strogi rezervati: jedno u Velebitu na području Ličko-senjske županije - Rožanski i Hajdučki kukovi, a drugo je u Primorsko-goranskoj županiji - Bijele i Samarske stijene. |
|
Ljuska Područje Ljuske u Bijeim stijenama atraktivno je zbog mnoštva izuzteno oštrih vapnenačkih stijena. |
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Povijesni pregled
|
|
19. stoljeće
1874. - otvorena je Rudolfina odn. Rudolfova cesta, izgrađena na poticaj hrvatskog bana Ivana Mažuranića. Radi se o odvojku povijesne ceste Jozefine od Josipdola preko Ogulina i Velike Kapele do Novog Vinodolskog u Primorju. Rudolfina prolazi južnim i jugozapadnim rubom Bijelih stijena.
|
|
|
20. stoljeće
Početkom 20. stoljeća Bijele stijene istražili su i popularizirali prirodoslovci Dragutin Hirtz i Miroslav Hirtz. Dragutin je bio prvi od svih domaćih i stranih botaničara koji je ovdje boravio - prvi puta bilo je to 28.7.1899. godine.
1927. - 27.5.1927. Hrvatsko planinarsko duštvo (HPD) izgradilo je planinarsko sklonište na zaravanku 10 minuta prije vrha Bijelih stijena.
1928. - 27.5.1928. na poticaj dr. Ivana Krajača, predsjednika HPD-a u Zagrebu, podignuta je Hirčeva kuća. Ona je dobro služila planinarima, ali je par desetljeća kasnije zbog dotrajalosti zamijenjena novim objektom u blizini. U sredini ponikve još uvijek postoji cisterna Hirčeve kuće iz 1928. godine, čijom vodom se i danas služe planinari.
1968. - 4.7.1968. izgrađena je nova kuća umjesto porušene Hirčeve na Bijelim stijenama u organizaciji i radnim akcijama PD „Rade Končar" iz Zagreba.
1973. - izgrađeno je planinarsko sklonište na Bijelim stijenama u neposrednoj blizini planinarske kuće zahvaljući radu članova PD "Rade Končar".
1974. - u 10. mjesecu 1974. otvoren je "Vihoraški put" kojime su povezane Bijele i Samarske stijene. Radi se o dugogodišnjoj ideji planinara koju su ostvarili Milovan Dlouhi i Želimir Kantura uz pomoć članova PD "Vihor" iz Zagreba.
1979. - 23.9.1979. otvoren je "Kapelski planinarski put" kojime su obuhvaćeni: Tuk, Matić poljana, Bjelolasica, Samarske stijene, Bijele stijene, Velika Javornica, Duliba, Kolovratske stijene i Klenovica.
2005. - osuvremenjena je tj. asfaltirana Rudolfina na šumskoj dionici kroz Veliku Kapelu, od Jasenka do primorske terase.
|
PRIČE IZ PLANINE
Tragom medvjedaLugari Jakov Mihelčić i Ivan Karlović iz Begovog Razdolja (na obroncima Bjelolasice, najviše naselje u Hrvatskoj), prvi su otkrili put i prolaz sa razdoljske strane u do tada neprohodne Bijele stijene. Pričali su kako su pronašli taj put slijedeći trag medvjeda, koji ih je proveo kroz mjesta za koja se prije držalo da su neprohodna. Na jednom mjestu, gdje su bile visoke odsječene stijene, provukli su se kroz otvor ispod kamena, kuda je prošao i medvjed i onda su opet mogli dalje nstaviti prolaz. Tako su otkrili put u Bijele Stijene i poslije ga pokazali planinarima koji su ga obilježili i markirali.
Mihelčić Jakov rodio se god. 1858., a u drzavnu sluzbu stupio je god. 1885., a umirovljen je koncem januara 1924. t. j. kad mu je bilo 65 godina. Kao cuvar državnih šuma bio je strog i pravedan službenik, voljen od svojih starješina a poštovan od svega naroda Gorskog kotara. Mihelčić ni kao penzijoner nije mirovao, vec je neprestano dalje radio. Kad je trebalo šumskoj upravi pomocnika za obiljezbu stabala, Mihelčić se kao nadničar javio. Ako je trebalo zamjenika kojem državnom čuvaru šuma, opet se Mihelčić dobre volje javio. Još prošlog ljeta g. 1931. sam ga vidio u Begovu razdolju, kako je nedjeljom jutro metnuo pod pazuho kolobroj, kojega je popravio, i ljuljajući se svojim širokim hodom otpjesačio pet kilometara u Mrkopalj k sumskoj upravi, da preda kolobroj i još prije podne povratio se natrag u Razdolje na užinu, a poslije podne nastavio s Karlovicem i sa mnom naše lovačke razgovore. Jasno je, da je Mihelčić hodajući kroz dugi niz godina po tim kraškim planinama i teškom terenu a naročito prevaljujući po visokom snijegu na krpljama i na skijama nevjerojatne ture navukao dosta kostobolje. Ali u glavnom on je bio uvijek zdrav i cio duhom i tijelom. Zadnjih godina poboljevao je na zelucu i navodno je imao raka u želucu. Kad ga je polovicom januara ove godine jače stislo, nije lijegao, vec je radio i turpijao. Imao je u popravku tri puške i dva revolvera i jos je 17. januara 1932. govorio: samo da mi je ovo još izravnati. Ali nije dospio, jer je slijedećeg dana umro u sedamdeset i petoj svojoj godini. Došla smrt i prevarila ga, kako kaže nas narod. U radu je živio, u radu je i umro. Lijepa je to smrt. Dne 19. januara 1932. podigli su mrtvo tijelo nadlugara Mihelcica njegovi drugovi i na svojim ga ramenima odnesli iz Begova razdolja u Mrkopalj te sahranili na mrkopaljskom groblju kod crkve Majke Bozje, podno vječno lijepe Stražačke kose. Otpalo je jedno pero iz trolista. Preostala dva, Karlović i ja, prinosimo ovaj zeleni stručak u našemu Vjesniku za vječni spomen drugu i lovcu Jakovu Mihelčiću. |
|
Ružica
|
Ružicu ili “Ružice” sam sreo čak četiri puta. Tri puta kod skloništa na Bijelim stijenama i jednom pod Ratkovim skloništem na Samarskim stijenama. Radilo se o - moja "od oka" procjena - periodu između 1999. i 2005. godine.
Ružica je lisica narančaste dlake, čiji su teritorij bile Bijele i Samarske stijene. S oprezom, ali bez prevelikog straha pojavljivala se u blizini planinarskih objekata i planinara koji su ih pohodili. Zapravo, postala je simbol toga kraja i razdoblja i o njoj su se pričale zgode i nezgode. Tako su članovi PD "Strmac" oko 2006. godine pribilježili da im je Ružica 60-metarsko uže za penjanje na stijenu Šerpasa u Samarskim stijenama svojim oštrim zubima skratila na 48 metara. Izvjesni planinar Marko iz društva "Velebit" par godina ranije pokušao je nahraniti Ružicu, ali ga je ona ugrizla, dok joj je pružao ruku, zbog čega je nesretni Marko navodno par dana kasnije otišao primiti cijepivo. Kažu kako je jedan od početnih simptoma bjesnoće pojava da zaražena životinja bez straha prilazi ljudima i njihovim naseljima. Ipak, kako je Ružica godinama prilazila ljudima, i nije pokazivala znakove zaraze li bolesti, vjerojatno je da se na izvjestan način "pripitomila" i navikla na ljude. A ljudi su joj bili zanimljivi i korisni jer su donosili i hranu i njoj neobične stvari koje je, kada je god to bilo moguće "konzumirala", bez obzira radi li se o hrani, planinarskim cipelama, užetu, foto-aparatu i sl. Strmčani dalje bilježe: - Ispenjavali smo ona dva tri kratka smijera preko puta Ratkovog, a za to vrijeme nam se kuhala voda za juhu. Kad je juha bila gotova, otišli smo na ručak, a ja sam sjeo pored prozora da mogu promatrati stvari ostavljene vani. Naime, znao sam kakvih sve drskih živina ima! Odjednom sam vidio rep kako šmugnu između kamenja. Dok sam istrčao van, šteta je bila već učinjena. Pregrižen kaiš od fotoaparata, a desnoj penjačici ni traga. Uzbuna! Svi u potragu. Uzaludno je bilo traženje. Gadura Ružica je odjurila s mojom cipelom. U tom trenutku sam poželio imati šubaru od lisičjeg krzna. Naravno, oprostio sam liji. Zgode o Ružici zabilježili su i u knjigama posjeta. Bila je čak i jedna reportaža na televiziji o Ratkovom skloništu, a spomenuta je i nezaobilazna Ružica. Po Ružici je nadimak dobila i jedna poznata hrvatska alpinistica i planinarka koju je Ružica ogrebla. Ružicu su viđali i danju i po noći. i na Bijelim i na Samarskim stijenama, čak i u Tuku kod Mrkoplja, što je ljude zbunjivalo - radi li se o istoj lisici ili dvije? Je li Ružica bila samo jedna ili ih je bilo više? Je li ona imala svoj tajni "Vihoraški put" kojime se kretala između ta dva objekta, ako već nije hodila onim markiranim planinarskim. Ipak, gosp. Goran Lesjak iz Samobora, tvrdi kako se ovdje ne radi o jednoj lisici nego o više njih, a pogotovo ne o istoj na Samarskim i Bijelim stijenama. On to tvrdi kao biolog i netko tko je Ružicu viđao na Ratkovom u periodu duljem od 10 godina. Lisice u prirodi žive rijetko dulje od 4-5 godina, a iz onoga što je on vidio, kaže da to nisu bile iste lisice. Dodaje kako su lisice su vrlo lukave i pametne (možda inteligentnije i od pasa) i vrlo brzo nauče da im od planinara ne prijeti opasnost, da je tu obično dobar izvor hrane pa prilaze ljudima. Tako da “puno planinarskih objekata, pogotova ako nema pasa, ima svoje ”Ružice”, zaključuje gosp. Lesjak. I ja, Administrator ove stranice imao sam ista iskustva s njom - ili s njima: - prvi susret u ljeto 1999. godine kada sam noćio sâm u Skloništu na Bijelim stijenama, na višednevnom trekkingu od Ogulina prema Karlobagu. Nakon što sam se smjestio u Sklonište, pred spavanje me uhvatila potreba za malom nuždom. Otvorio sam vrata skloništa i prepao se! Ispred ulaza, usred mrklog mraka reflektirala su se dva oka – pred ulazom je stajala Ružica i gledala u mene. - drugi susret slijedeće godine kada sam obišavši Samarske stijene odmorio pred Ratkovim skloništem. Ubrzo se pojavila ona. Namjestila se na obližnjoj stijeni, gdje sam ju i uslikao (fotografija ->). Dao sam joj neki komadić hrane i ubrzo je nestala u šumi. Potom sam na tlu ostavio svoj visoki ruksak i na njega stavio svoj kvalitetni istočnonjemački fotoaparat. Prišao sam kolibi i tamo započeo razgovor s jednim planinarom koji je u njoj boravio, sve dok on nije kriknuo: "Lisica, fotoaparat! Okrenuh se, a Ružica je zgrabivši fotoaparat za njegov remen potrčala prema šumi, a ja za njom. Dok ga je ona vukla za remen, foto-aparat je u međuvremenu udarao po krševitom kamenitom terenu. Iz straha ili nezainteresiranosti isputila ga je u prvom redu žbunja. Rezultat: objektiv razdvojen od kučišta, točnije rečeno polomljen - popravak se nije isplatio, aparat otišao u mirovinu. - treći susret bio je na Bijelim stijenama oko 2004. godine. Pružio sam lisici komad sira, a ona je zgrabivši ga u brzini, neprezno lagano ugrizla moj prst i zbrisala. Na sreću, još sam živ, mislim da bjesnoću nisam dobio - ali o tome jesam i ili ne neka svjedoče moji poznanici. - četvrti susret, također na Bijelim stijenama, 2005. ili 2006. godine prošao je vrlo mirno. Bilo je mnoštvo posjetitelja jer se, čini mi se, radilo o prvomanjskom vikendu, a Ružica se ipak približila ljudima. Sve je prošlo idealno, gotovo turistički. Ružica (ili Ružice!) je već bila simbol ovoga kraja. Mnogi su dolazeći ovdje zapravo u sebi priželjkivali da ju ugledaju. Ona im je želje ispunila. Poput turističke atrakcije. |
Ružica kod Ratkovog skloništa
Posjednja fotografija Ružice prije nego što je uništila foto-aparat kojime je uslikana. 
Ružica ili jedna od "Ružica"
Autor fotografije je gosp. Gorazd Gorišek, koji mi je, ljubazno ustupivši ovu fotografiju također napisao: “Bio je rujan 2012. kada smo iz Ratkovog skloništa s obitelji otišli na vrh. Gore smo ručali kad je iz grmlja iznenada pogledala lisičja glava. Nije bila ništa plaha, samo nas je gledala kao pas na dva metra dalje – kao da je pripitomljena. Počastili smo je s poslasticama iz ruksaka. Prilažem vam fotografiju lisice za koju sada znamo kako se zove”. (slov. orig. Bilo je septembra 2012, ko smo od Ratkovega skloništa z družino odšli na vrh. Zgoraj smo si privoščili malico, ko je iza grmovja kar naenkrat pogledala lisičja glava. Nič ni bila plašna, le gledala nas je kot kakšen pes oddaljena približno dva metra - kot bi bila udomačena. Privoščili smo ji nekaj dobrot iz nahrbtnika. Prilagam vam fotografijo lisice, za katero sedaj vemo, kako ji je ime.) |
VRŠNO PODRUČJE
Posjetitelji Bijelih stijena isključivo obilaze njihovo vršno područje - atraktivni greben s brojnim vapnenačkim stijenama koje se izdižu iznad guste kapelske šume - te prilazne puteve tome grebenu. Rijetko koji obilaznik skreće s dobro obilježenih planinarskih puteva, osim ako se ne radi o znanstvenom istraživanju ili o gubitku orijentacije. Razlog tomu je činjenica kako je kretanje područjem Bijelih stijena ograničeno iz dva razloga: zbog teške prohodnosti uzrokovane izuzetno razvedenim krškim reljefom, te zbog statusa strogog rezervata koji destimulira i odvraća od kretanja izvan utvrđenih i obilježenih staza i prostora.
|
Prilazi grebenu Bijelih stijena
... cestom od Ogulina tzv. Rudolfinom, preko Bjelskog i prema Jasenku (24 km od Oglina). Nakon Jasenka skrenite desno na makadamski put kako pokazuje putokaz (vidi natuknicu o državnoj cesti broj 32). Vozite se 6 km dobrom neasfaltiranom šumskom cestom koja prati staru tzv. Begovu stazu, a povezuje Jasenak s Begovim Razdoljem, odn. Mrkopljem. Nakon uspona, i cesta i staza stižu u položitiju šumovitu uvalu gdje, na mjestu označenom putokazom, skrenete lijevo stmo uzbrdo uz tzv. Rusov jarak prema Bijelim stijenama do nekadašnjeg šumskog okretišta (dugo vremena je ovdje čak stajala i ručno napravljena tabla s natpisom "BUS" pa stariji planinari i dalje ovo okretište nzivaju "BUS-stop". Nastavivši dalje lošom makadamskom cestom stiže se do drugog okredišta odakle počinje markacija za uspon na Bijele stijene. Ovdje je posljednje mjesto gdje je moguće doći vozilom i parkirati ga. Tu se nalazi i mala drvena konstrukcija koja može poslužiti kao zaklonište u slučaju potrebe. Svih tih posljednjih 1,4 km od prvog raskrižja s putokazom do drugog okretišta cesta je loše kvalitete pa je ipak bolje ostaviti auto na spomenutom raskrižju s putokazom odakle do kuće na Bijelim Stijenama ima ukupno 80 minuta hoda uzbrdo, dobro ugaženom stazom između razbacanih stijena prošaranih mješovitom bjelogoričnom i crnogoričnom šumom. Na isti način, šumskom cestom Jasenak - Mrkopalj koja prati Begovu stazu moguć je pristup cestom i od Mrkoplja preko Tuka te iz Begovog Razdolja. ... od mora, prilaz je iz Novog Vinodolskog preko Breza i Stalka i po izlasku na cestu Drežnica - Jasenak, ponovno skrenuti lijevo kako pokazuje putokaz. Dalje prema gornjem opisu. |
Pogled od Jasenačkog polja
Pogled s prometnice Ogulin-Jasenak (Rudolfina) na naselje Jasenak i u pozadini Veliku Javornicu. Stijene na desnoj strani fotografije pripadaju planini Bjelolasici, njezinom isturenom jugoistočnom kraju, grebenu Siljevača. RudolfinaRudolfina odn. Rudolfova cesta je odvojak povijesne ceste Jozefine od Josipdola preko Ogulina i Velike Kapele do Novog Vinodolskog u Primorju. Izgrađena je 1874. godine na poticaj hrvatskog bana Ivana Mažuranića. Cesta je prozvana Rudolfina po sinu austrougarskog cara Franje Josipa I. Dionica od Ogulina do mora duga je 68 kilometara, a na najvišoj točci uspinje se do 1083 m nv. U cijelosti je asfaltirana tek 2005. godine |
Odvojak od Rudolfove ceste
Makadamska šumska cesta (desno) od Jasenka prema Mrkopju i Begovom Razdolju započinje ovim odvojkom od ceste Ogulin - Novi Vinodolski tzv. Rudolfine (lijeva, asfaltirana). 
Prvi metri odvojka šumske ceste od Jasenka prema Mrkoplju
Skretanje za Rusov jarak
Raskrižje na cesti Jasenak - Mrkopalj (desna cesta). Ovdje treba skrenuti uz Rusov jarak, uzbrdo (na fotografiji lijevo), kako pokazuje signalizacija. 
Uz Rusov jarak
Strm uspon uz Rusov jarak, od raskrižja na cesti Jasenak-Mrkopalj prema prvom okretištu, tzv. "BUS-stopu" 
Između prvog i drugog šumskog okretišta
Poviše prvog okretišta, tzv. "BUS-stopa" nastaviti cestom prema drugom šumskom okretištu. 
Drugo šumsko okretište
Posjednja točka gdje se mogu parkirati vozila ukoliko se nastavlja pješice planinarskom stazom prema Planinarskom domu na Bijelim stijenama. |
"Misterij" državne ceste broj 32 - D32
Godinama su me u bivšoj Jugoslaviji zbunjivale prometne karte koje su cestu između Mrkoplja i Jasenka grafički prikazivale kao jednu od glavnih uzdužnih magistralnih cesta tadašnje države i to pod rednim brojem 5 (Ljubljana - Zagreb - Beograd ... bila je savezna cesta broj 1; Jadranska magistrala br. 2 itd.), što je potvrđeno i posljednjom službenom nomenklaturom cesta Jugoslavije 1987. godine. Takvo prikazivanje zadržalo se na pojedinim kartografskim izdanjima i do kraja 20. stoljeća. Razlog mojoj zbunjenosti je bila činjenica kako se u stvarnosti radilo o dobroj šumskoj, ali lokalnoj i neasfaltiranoj cesti, koja je ponekad radnim danima bila čak i teško prohodna u smjeru iz Jasenka prema Mrkoplju ako biste naišli na šlepere i traktore s drvnim trupcima koje su šumari izvozili iz šume. Tamo se nikako nije radilo o važnoj glavnoj magistralnoj prometnici. I godinama poslije turisti su, posebno strani, prolazili ovom cestom zbunjeni jer prikaz na kartama nije odgovarao stanju na terenu. Zabuna se i dalje nastavlja činjenicom kako je na nekim suvremenim zemljovidima ova cesta kategorizirana kao hrvatska državna cesta broj 32, iako prema dokumentu Odluka o razvrstavanju javnih cesta (Narodne novine) od 10.5.2013. državna cesta broj 32 ima samo 47,7 km i ide od Granične postaje Prezid (granica s Republikom Slovenijom) sve do Delnica.
Odgovor sam pronašao nekoliko godina kasnije u nekoj knjizi, čijeg se imena danas više ne sjećam, a gdje se govorilo o saveznoj cesti broj 5, koja je išla Jugoslavijom od sjeverozapada prema jugositoku, prateći, poput većine uzdužnih magistrala, smjer dinarskih grebena i uvala, a koja bi bila logični dio prometne mreže saveznih magistralnih cesta (između saveznih cesta 4 i 6 koje su paralelno prolazile sjevernije i južnije). S obzirom kako bi ovaj prometni koridor prolazio nekima od mjesta koja su bila vezana za Narodnooslobodilačku borbu 1941.-1945. u BiH, Hrvatskoj i Srbiji, pojavila se ideja da bi se ova prometnica nazvala Put odn Cesta AVNOJ-a. Iako je prema službenoj nomenklaturi savezna cesta br. 5 prolazila između Mrkoplja i Jasenka, ova dionica nikada nije bila modernizirana, niti je u Hrvatskoj, za razliku od drugih dionica npr. u Bosni i Hercegovini, zaživjela ideja o razvoju te prometnice kao važnog prometnog koridora. Jedan od mogućih razloga je što za Hrvatsku ona nije bila od tako velikog prometnog značaja (izuzetno rijetko naseljeno područje) kao što je to bila za BiH gdje ona povezuje srednju sa zapadnom Bosnom i gdje se i do današnjeg dana za nju zadržao naziv "magistralni put AVNOJ-a". Planirana savezna jugo-magistrala broj 5 tako je polazila iz Slovenije, ulazila u Hrvatsku, nastavljala u smjeru Delnica, Mrkoplja, Jasenka, Plitvica, prema granici s BiH do Bihaća. Potom od Bihaća, Bosanskog Petrovca, Ključa, Mrkonjić-Grada sve do Jajca. Magistralni put 5 (MP) u BiH od Jajca je dalje preko Travnika, Sarajeva, Pala, vodio prema Srbiji kod Višegrada. B-H dionica duga je 505 kilometara i dio je međunarodnog europskog puta E761. Od 15.11.2014. godine, odlukom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, ova je magistralna cesta podijeljena i preimenovana u magistralne ceste M102, M111, M102, i regionalni put R551. Dijelovi koji prolaze kroz Republiku Srpsku su numerirani po drugim kriterijima. (Autor: G.P., Dinarsko gorje) 
Detalj šumske ceste Jasenak - Mrkopalj Detalj ceste u blizini Jaenka, neposredno poslije odvajanja od Rudolfove ceste Ogulin - Novi Vinodolski. Pristupi Velikoj Javornici i Bijelim stijenama
Prilaz pješice
Prilaz vozilom
Bijele i Samarske stijene
Datum objave: 2.12.2012. Autor: visocica100 Opis: Gorski Kotar - Bijele i Samarske stijene http://velebit.meridian-arts.com/ |
Od drugog okretišta do Planinarskog doma na Bijelim stijenama
Velika Javornica (1375 m)
|
Zapravo je Velika Javornica (1375 m) najviši vrh planinskog bȉla kojemu pripada i greben Bijelih stijena, a koje se proteže Dinarskim smjerom SZ-JI. Međutim, zbog svoje atraktivnosti i grupiranosti jasno vidljivih krških oblika, Bijele stijene su obično bile percipirane kao izdvojena cjelina te općenito, znatno popularnije i posjećenije u usporedbi s njihovom višom "sestrom" Javornicom koja je prekrivena gustom šumom. Iako iz daljine Javornica djeluje poput kompaktnog kupastog brda, od njezina najvišeg grebena zrakasto se širi više pobočnih grana. Sam glavni greben je izdužen, s dva istaknuta vrha, svaki od njih s drugačijim pogledom. Najviši vrh je stijena koja se diže 8 metara nad okolnim tlom i s njega je lijep pogled na Bijele stijene, Bjelolasicu i Klek. S drugog isturenog jugoistočnog vrha glavnog grebena pruža se dobar pogled na Jasenačko i Drežničko polje, Klek, Velebit i u smjeru Primorja na grebene Kolovratskih stijena te Ričičkog bila.
Velikom Javornicom i njeinim vrhom prolazi samo jedna obilježena planinarska staza. Ona ide od Bijelih stijena na sjeveru preko Velike Javornice u smjeru juga prema području Stalka (na prometnici Ogulin-Jasenak-Novi Vinodoski), Kolovratskih stijena i Velebita. 
Velika Javornica
Pogled s vrha Bijelih stijena u smjeru Velike Javornice (u pozadini), koju prekrivena gusta šuma. |
Uspon na Veliku Javornicu Na Veliku Javornicu moguće je popesti se iz dva smjera jedinom stazom koja prolazi preko njezina grebena. Prvi način je sljediti istu stazu kojom se kroz Rusov jarak uspinje prema Planinarskom domu na Bijelim stijenama. Pri samom kraju toga uspona 10 minuta prije dolaska do Planinarskog doma, na šumovitom prijevoju nalazi se raskrižje putova, gdje treba skrenti prema jugu (lijevo). Druga mogućnost je nastaviti od Jasenka cestom prema Novom Vinodolskom - nekoliko kilometara cestom od Jasenka u smjeru Jezerana desno je odvojak za Novi Vinodolski. Od ovoga odvojka voziti do stare napuštene šumarske kuće Stalak, gdje je moguće ostaviti vozilo i nastaviti pješice u smjeru sjevera markiranom stazom do vrha Velike Javornice. |
|
Pogled s vrha Bijelih stijena na greben Bijelih stijena
Lijevo u pozadini nalaze se Samarske stijene. |
Shematska karta jugoistočnog dijela Bijelih stijena
Autor: Zlatko Smerke, 1981. godina |
Naslovna fotografija
Prizor s grebena Bijelih stijena 
Slonovska vrtača
Nalazi se u blizini stijene zvane Slonova brada sjeverno od najvišeg vrha Bijelih stijena. |
Dva dolca
|
Neposredno jedan uz drugi, razdvojeni samo niskim stijenovitim vrškom smjestila su se dva omanja dolca, zapravo ponikve. U južnome (prvi iz smjera Jasenka) izgrađeno je Planinarsko sklonište "Miroslav Hirtz", a u drugome samo 50-ak metara udaljena Planinarska kuća na Bijelim stijenama.
Ponikva je ljevkasta udubina u kršu s promjerom od 10 do 100 m i više (na gornjem kraju), duboka do 100 m. Nastaje kemiskim djelovanjem vode na vapnenac. Dno je često pokriveno crvenicom. Sinonimi su dolina, dolac, dô, vrtača. 
Dolac uz Planinarsku kuću na Bijelim stijenama
Označena metalnim štapom ovdje se nalazi cisterna s pitkom vodom, a dalje stazom kroz mali stjenoviti klanac može se nastaviti (jedna od dvije staze) prema Vrhu Bijelih stijena. 
Planinarska kuća na Bijelim stijenama (1280 m)
Sadašnja Kuća na Bijelim stijenama izgrađena je i otvorena 4.7.1968. god. radom članova HPD "Kapela" (tada PD "R. Končar") iz Zagreba. Kuća je potpuno opremljena, a kapacitet spavanja je 15 osoba. Danas o njoj brine HPD "Kapela". Otvorena je u dane dežurstva, a to je u pravilu svakog vikenda od 15.5. do 15.10. Dežurni dolaze najkasnije u subotu prije podne. Pruža nužnu opskrbu pićem (voda, čaj, pivo, sok) te mogućnost pripremanja hrane. Raspolaže dekama i madracima, a za noćenje je potrebno imati vlastitu vreću za spavanje. Kako bi se osigurao smještaj ili otvaranje kuće izvan razdoblja 15.5-15.10., zatim izvan dežurstva, kao i za veće grupe, potrebno je unaprijed najaviti se planinarskom društvu HPD „Kapela iz Zagreba, Maksimirska 51. U istome dolcu, gotovo u njegovoj sredini, južnije od sadašnje planinarske kuće nalazila se planinarska kuća (sklonište) nazvana po znanstveniku i zaljubljeniku u ljepote Bijelih stijena, Dragutinu Hircu. Tzv. Hirčeva kuća izgrađena je 1928. godine. Zapaljena je i uništena u Drugom svjetskom ratu. Godine 1952. obnavljaju je članovi PD "Velebit" iz Zagreba, a brigu o njoj (tada već trošnoj kući) preuzima HPD "Kapela" 1961. godine. Međutim, zbog loše odabranog mjesta kameni zidovi bili su gotovo uvijek vlažni (između ostalog kuća se nalazila u snijegu oko pola godine) tako da je bila neupotrebljiva, osim ljeti. Stoga je sadašnja kuća pomaknuta pod stijenu i izdignuta na stupove, dok je konstrukcija drvena. Taj se način gradnje u ovim klimatskim uvjetima pokazao izuzetno dobrim tako da su ostali objekti slično građeni (sklonište „Miroslav Hirtz na Bijelim stijenama, sklonište na Bjelolasici). Kameni materijal od ostataka stare Hirčeve kuće iskorišten je u gradnji novog doma i skloništa tako da je od nje da nas ostala samo vrlo dobra i upotrebljiva cisterna za vodu. Izleti od kuće na Bijelim stijenama Kuća na Bijelim stijenama idealna je ishodišna točka za posjete strogom rezervatu prirode Bijele i Samarske stijene i izlete na njegove lokalitete kao što su vrh Bijelih stijena, Ljuska, Boce, Biskupova kapa, ili u drugim smjerovima do Javornice, Gomirkovice, Bjelolasice itd. Za obilazak cijelog kraja od Tuka do Klenovice na moru, uređena je i označena jedna od najljepših planinarskih obilaznica nazvana Kapelski planinarski put. Planinarsko sklonište "Miroslav Hirtz" (1280 m)
U obližnjem Planinarskom skloništu Miroslav Hirtz ima mjesta za noćenje 20 ljudi. Sklonište je stalno otvoreno. U njemu se nalazi peć na drva. Potrebno je imati vlastitu vreću za spavanje. 
Stari izgled skloništa "Miroslav Hirtz", prije temeljite obnove
Miroslav Hirtz (Hirc)
(Bakar, 27.6.1878 – Zagreb, 13.11.1944); zoolog, pjesnik i putopisac, sin prirodoslovca Dragutina Hirca. Nakon završene učiteljske škole u Zagrebu nije se posvetio učiteljskom zvanju, nego naknadno položio gimnazijsku maturu te apsolvirao na Mudroslovnom fakultetu i 1907. doktorirao tezom Horologički i gonimatički odnosi vrste Accipiter nisus (L.). Nakon studija najprije je asistent, a 1908–13. kustos u Hrvatskom narodnom zoološkom muzeju u Zagrebu gdje je uredio zbirku ptica s više od 5000 primjeraka, preuredio zbirke riba, vodozemaca i gmazova te sastavio nekoliko kataloga kralježnjaka. God. 1913–18. nastavnik je entomologije na Šumarskoj akademiji u Zagrebu. Umirovljen je 1919, ali nastavlja s istraživanjima faune Velebita, Velike Kapele i Hrvatskog primorja 1922–30. Potom boravi u Beogradu gdje se bavi obradbom terminološke građe, ornitologijom i lovnom zoologijom. God. 1942–44. ponovno je na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Zagrebu predavač šumarske entomologije i predstojnik Zavoda za entomologiju. Skupio je i obradio bogatu građu za narodnu nomenklaturu, terminologiju i frazeologiju kralježnjaka koju je izdala JAZU u tri knjige (treću, tiskanu 1956. uredio je N. Fink). Napisao je velik broj znanstvenih i stručnih radova, popularnih članaka, putopisa, novela i feljtona u listovima, časopisima i zbornicima Lovačko-ribarski vjesnik (1900–02, 1909, 1921, 1923–25, 1944), Narodne novine (1902–03, 1906–09, 1911, 1932),Nastavni vjesnik (1906–07), Glasnik Hrvatskoga naravoslovnoga (prirodoslovnoga) društva (1907, 1913–15, 1922, 1924–25, 1929–38), Smotra dalmatinska (1909), Ornithologisches Jahrbuch (Hallein 1912, 1914), Jutarnji list (1921–27), Hrvatski planinar (1923–28), Priroda (1923, 1925–30, 1933–41, 1943), Ribarski vjesnik (1926), Ljetopis JAZU (1927, 1939, 1941), Obzor (1931), Poljoprivredni glasnik (1933), Danica (1934), Lički zbornik (1936–38, 1941), Liječnički vjesnik (1937), Zaštita prirode(1938), Gospodarstvo (1943–44). Objavio je i zbirku lirskih pjesama te knjigu novela o životinjama. U razdoblju 1926–41. bio je glavni urednik časopisa Priroda i 1940–41. predsjednik Hrvatskoga prirodoslovnog društva. Bavio se i planinarstvom, a posebno je dobro poznavao Gorski kotar i Velebit te je u knjizi J. Poljaka Planinarski vodič po Velebitu (Zagreb 1929) opisao faunu toga područja. U podnožju Velebita, u Jablancu, sagradio je ljetnikovac, danas planinarski dom koji nosi njegovo ime. DJELA: Na bezpuću. Odabrane lirske pjesme. Zagreb 1906. – Die Jagdfauna der Domäne Martijanec.Zagreb 1908. – Novele iz životinjskog svijeta. Zagreb 1927 (pretisak 1991). – Rječnik narodnih zoologičkih naziva, 1–3. Zagreb 1928–1956. – Zoološka terminologija i nomenklatura. Beograd 1932. – Rječnik peradarstva. Beograd 1934. LIT.: Gj. Šurmin: Miroslav Hirc: »Na bezpuću«. Savremenik, 1(1906) 3, str. 228. – J. Hadži: Dr. Miroslav Hirtz, Die Jagd. Glasnik Hrvatskoga prirodoslovnoga društva, 21(1909) 1, str. 133–134. – M. Ujević: »Novele iz životinjskog svijeta«. Hrvatska prosvjeta, 15(1928) 2, str. 47. – J. Hadži: Jubilej Miroslava Hirtza. Priroda, 28(1938) 7, str. 194–196. – S. Grozdanić: Jubilej naučnika g. dr. Miroslava Hirtza. Pravda (Beograd), 34(1938) 12, str. 224. – Dr. Miroslav Hirtz (nekrolog). Hrvatski narod, 6(1944) 1186, str. 3. – Spomenica povodom 40-godišnjice Poljoprivrednog fakulteta 1919/20–1959/60. Zagreb 1960, 94. – Šumarska nastava u Hrvatskoj 1860–1960. Zagreb 1963, 202, 382, 384, 425. – Sto godina znanstvenog i nastavnog rada iz zoologije na Sveučilištu u Zagrebu. Hrvatski narodni zoološki muzej od osnutka do danas. Zagreb 1974. – Dr. Miroslav Hirtz (1878–1944). Priroda, 81(1992) 7/8, str. 6. – Ž. Poljak: Hrvatska planinarska književnost. Zagreb 1994, 219. – Spomenica PMF. 120 godina nastave prirodoslovlja i matematike na Sveučilištu u Zagrebu 1876–1996. Zagreb 1996. Sastavio: Željko Poljak (2002) Izvor: Hrvatski biografski leksikon Osim skloništa na Bijelim sijenama, po Miroslavu Hirtzu, nazvana je i planinarska kuća u naselju Jablanac, sagrađena na stijeni iznad trajektne luke u tome mjestu. |
Udaljenosti
Tablice s vremenskim udaljenostima hoda od Planinarske kuće na Bijelim stijenama. 
Dragutin Hirtz (Hirc)
(Zagreb, 6.4.1853. - Zagreb, 1.5.1921.); hrvatski učitelj i prirodoslovac. Životopis Dragutin Hirc rodio se u Zagrebu 6.4.1853. Njegov je otac Franjo bio tapetar, a majka Ana, rođ. Valenek, domaćica. Djed Mirko Valenek imao je plemićku titulu i bio je fresko-slikar). U Zagrebu je završio osnovnu, srednju i Učiteljsku školu. Godine 1873. počeo je raditi kao učitelj u Lukovdolu kraj Severina na Kupi. Dvije godine poslije radio je kao učitelj na Građanskoj školi u Sisku, a 1877. preselio se u Bakar. Poslije je radio u Lepoglavi, Osijeku i Zagrebu. U Lepoglavi je radio kao kućni učitelj u kr. zemaljskoj kaznionici. Iz tog je životnoga iskustva nastala knjiga Slike iz kažnjeničkog života. Zbog političkih prilika Hirc je 1891. izgubio državnu službu. Jedno je vrijeme radio kao perovođaJubilarne gospodarske-šumarske izložbe na kojoj je s Ljudevitom Vukotinovićem i Franom Kuraltom organizirao sve izložbene poslove. Uspjeh izložbe bio je velik, a Hirc je odlikovan velikom izložbenom kolajnom te je primio svjedodžbu priznanicu. Godine 1892. u Grazu je upisao studij zoologije koju je i diplomirao 1896. Nakon studija vraća se u Zagreb gdje se zaposlio u Botaničko-fiziološkom zavodu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1901. imenovan je pristavom (savjetnik) u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a 1908. imenovan je glavnim učiteljem zagrebačke Muške učiteljske škole i botaničarom u Botaničko-fiziološkom zavodu. Na tom je mjestu ostao do mirovine, 1918. Sa suprugom Sofijom, rođ. Bival imao je 16-ero djece: Ivka, Terezija, Dragutin, Miroslav (zoolog, ornitolog, pjesnik), Ljubica, Dragica, Danica , Božidar (učitelj), Milivoj, Josip i Josipa, August, Zornica, Cvietoslava, Branislava i Perunika. Botaničar i zoolog Sustavno je istraživao faunu mekušaca istarsko-kvarnerskoga krša. Sabrao je vrijednu zbirku mekušaca (sada u Zoološkom muzeju u Zagrebu). Ipak njegove su najveće zasluge povezane uz razvoj hrvatske botanike. Izradio je, dotada, najveći herbarij hrvatskoga bilja s više od 100 fascikala što ga je kasnije darovao Medicinskom fakultetu. U njemu je skupio više od nekoliko tisuća primjeraka bilja iz svih krajeva Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Tadašnja Zemaljska vlada odredila je da njegov herbarij zauvijek mora nositi ime Herbarium Croatium Hircianum. Dragutin Hirc bio je suradnik na međunarodnom projektu Synopsis der mitteleuropäischen Flora za hrvatsku floru. Radovi su tiskani u Leipzingu 1896. pod uredništvom Paula Ascherson prof. botanike na Sveučilištu u Beču. Godine 1886. u Berlinu je objavio radÜber Coronilla emeroide te postao pravi član udruženja Deutsche botanische Gesellschaft. Zbog brojnih zooloških radova, imenovan je članom Kraljevskog zoološko-botaničkog društva u Beču. Od 1903. do 1912. Hirc je radio na svom kapitalnom djelu Revizija hrvatske flore, koji nije dovršio. U tome je djelu obradio 116 porodica, 520 rodova i više od 2700 biljaka. S Hinkom Hranilovićem pokrenuo je i od 1900. do 1904. uređivao 15 svezaka Zemljopisa Hrvatske. Godine 1905. uredio je Prirodni zemljopis Hrvatske. Planinar Bavio se i planinarenjem. O svojim je putovanjima vodio dnevnik Moji puti. Bio je član Hrvatskoga planinarskog društva (1883.); 1898. pokrenuo je glasilo 'Hrvatski planinar' koji je uređivao do 1903. Važno mjesto zauzima i u povijesti speleologije. U svojim je tekstovima prvi upotrijebio riječ špiljarstvo. Istraživao je špilje, opisivao ih, evidentirao, a kada je mislio da riječima ne može dovoljno dobro izraziti ono što vidi, svoje bi suputnike zamolio da to nacrtaju. Tako većina njegovih značajnijih putopisnih djela ima crteže i kasnije fotografije. Njegovom je zaslugom objavljen prvi crtež unutrašnjosti jedne špilje u Hrvatskoj (izuzimajući uljenu sliku Modre špilje Eugena von Ransonneta 1890., osvijetljenu danjim svjetlom). Slika je objavljena u knjizi Gorski kotar (Zagreb, 1898.) a prikazuje dvojicu istraživača u špilji Hajdovoj hiži u Gorskom kotaru. Sliku je naslikao akademski slikar Vaclav Anderle 14. svibnja 1885. koji je ilustrirao i većinu Hirčevih djela. Posebnost je te slike što su na njoj prvi put u Hrvatskoj prikazane sige i oprema kojom su se koristili tadašnji istraživači. U njegovu je čast nekoliko biljnih i životinjskih vrsta nazvano njegovim imenom – Erigereon hircianus, Amnicola Hircii, Helix hircii, Rosa hirciana, Quercus hircii, Campanula hirciana (Lj. Vukotinović posvećuje mu posljednje dvije biljke) te planinarska kuća na Bijelim stijenama. Sakupljač narodnoga blaga Bavio se i proučavanjem narodnoga jezika, bilježio je i sakupljao narodno blago svake vrste: od narodnih običaja do nazivlja. Akademiji znanosti ustupio je zbirku od nekoliko tisuća novih riječi, koje su ušle u veliki akademijin rječnik. Matica hrvatska preuzela je od njega preko dvadeset tisuća narodnih stihova iz bihaćke krajine. Djela Od godine 1882. napisao je Hirc i objavio, osim knjiga, 1027 radnji: 74 iz pedagogije, 247 iz zemljopisa, 151 iz botanike, 116 iz zoologije, 191 iz planinarstva. 54 životopisa i nekrologa, 25 iz geologije i mineralogije, 53 iz gospodarstva, 63 književne kritike 63, 44 članka za mladež, 9 radova iz folklora. Osim svega toga Hirc je iza sebe ostavio veliku književnu ostavštinu, što dovršenih što fragmentarnih radova. „Jednu bi bibliografičnu monografiju trebalo napisati, da se iscrpe samo naslovi njegovih književnih radnja. Hirc je pisao u svim hrvatskim časopisima i novinama, u mnogim dnevnicima bijaše gotovo stalni feljtonista. Kao učenjak-prirodoslovac Hirc je pisao u svim našim časopisima.“ Objavljena djela: Putopisi, Bakar 1878., Slike iz hrvatske cvjetane, Zagreb 1880., Hrvatsko primorje, Zagreb 1891. (pretisak Rijeka 1993. i 1996), Lijepa naša domovina, 1-2, Zagreb 1891-1893., Vodič kroz grad Zagreb, zagrebačku okolinu i jubilarnu izložbu, Zagreb 1891., Gorski kotar, Zagreb 1898. (pretisak Rijeka 1993. i 1996), Lika i Plitvička jezera, Zagreb 1900. (pretisak Rijeka 1996), Zemljopisni i narodnopisni opis kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (suautor), Zagreb 1900., Prirodni zemljopis Hrvatske (suautor), Zagreb 1905., Iz života i književnog rada, Zagreb 1916., Stari Zagreb –Gradec i Grič, 2008. Izvor: Wikipedia - Dragutin Hirtz (Hirc) 
|
Između Planinarske kuće i Vrha Bijelih stijena
|
Od Planinarske kuće na Bijelim stijenama do vrha Bijelih stijena ima oko 15 minuta uspona (oko 10 silaska).
Do vrha vode dvije staze. Prva, češće korištena, započinje čeličnom sajlom osiguranim usponom uz omanju stijenu koja se nalazi u šumi, nesposredno sjeverno od Kuće. Po usponu na tu stijenu, prije nastavka prema Vrhu, lijevim kratkim odvojkom može se izbiti na položenu stijenu s koje se pruža lijep pogled na prostrane šume Velike Kapele u smjeru Primorja i dalje sve do Velebita. Po povratku na stazu, dalje nastaviti nešto položitije kroz šumu i stijene, sve do klanca pod stijenom glavnog vrha i kojime se uspesti strmo udesno kako bi se izbilo na drugu stranu te stijene. Odavdje počinje završni uspon na vrh, za koji je potrebno koristiti i ruke. Taj dio osiguran je čeličnom sajlom. Za pristup Vrhu drugom varijantom potrebno je preći ponikvu u kojoj je Planinarska kuća, pored cisterne s pitkom vodom, i skrenuti desno nizbrdo kroz stijenoviti klanac iza kojega se nalazi snježnica, zatim uspon (obilježen) nastaviti prema stijenama i kroz stijene uspesti se na vrh. Pri vrhu postoji nekoliko klinova. 
Vidikovac iznad Planinarske kuće
|
Vihoraški putVihoraški put je vjerojatno jedna od najljepših i najzahtjevnijih planinarskih staza u Hrvatskoj. Ova staza povezuje Bijele sa Samarskim stijenama, prolazeći kroz teško prohodan, divlji teren i izuzetno očuvanom prirodom Strogog rezervata Bijele i Samarske stijene. Vihoraški put povezuje Planinarsku kuću na Bijelim stijenama, prolazi preko vrha Bijelih stijena i završava na pristupnoj stazi koja ide od 13. km Begove staze (cesta Mrkopalj - Tuk - Jasenak) prema Ratkovom skloništu na Samarskim stijenama.
|
Vrh Bijelih stijena (1335 m)
|
Vrh Bijelih stijena (Veliki vrh) je golema raščlanjena stijena s okomitim stranama. S ovoga vrha pruža se odičan pogled na sve grebene masiva Velike Kapele, posebice izduženu masu Bjelolasice i Klek sa stijenom prepoznatljivog oblika. Pogled seže i dalje, prema planinama Male Kapele i Velebita u Lici te prema sjeveru na vrhove u Sloveniji, gdje se visinom izdvaja Notranjski Snežnik.
|
Pogled od Bijelih stijena prema Bjelolasici
Boce
|
Pogled s vrha Boce, Vihoraški put
Autor:proi09 Pogled s vrha Boce na Vihoraškom putu između Bijelih i Samarskih stijena. Jesen 2009. |
|
|
|
Shematska karta središnjeg dijela Bijelih stijena
Autor: Zlatko Smerke, 1981. godina |
|
|
Ljuska
|
Ljuska je prirodni usjek u grebenu Bijelih stijena, koji je dugo vremena predstavljao prepreku u uzdužnom kretanju grebenom. I nakon što je kroz nju "probijen" i obilježen Vihoraški put, za prolazak Ljuskom i dalje treba dosta umješnosti. Kritični dijelovi osigurani su ljestvama, klinovima i sajlama.
|
|
|
Zimski krajolik Jasenačkog polja
|
|
|
AKTIVNOSTI
|
Planinarske staze i udaljenosti u Bijelim stijenama
Šumsko okretište iznad Begove staze - Planinarska kuća Bijele stijene 40 min (do vrha Bijelih stijena ukupno 1 h) Planinarska kuća Bijele stijene - vrh Bijelih stijena 15 min (silazak 10 min) Begova staza (tjesnac Vrata) - Klanac kostura - vrh Bijelih stijena 1.45 h Jasenak (selo) - pl. kuća Bijele stijene - vrh Bijelih stijena 3 h Vihoraški put: Ratkovo sklonište na Samarskim stijenama - Ljuska - vrh Bijelih stijena - Planinarska kuća Bijele stijene 4 h (vrijeme dosta ovisi o umješnosti planinara) Osim Vihoraškog puta, Bijelim stijenama proaze i slijedeće planinarske obilaznice:
|
Kapelski planinarski put
Putni vodič (.pdf) Vihoraški put
Autorica: Petra Ban |
BORAVAK U PLANINI
Pristupi planini
Glavne pristupne točke Bijelim stijenama su naselja Jasenak (24 km od Ogulina), Tuk (kod Mrkoplja) i Begovo Razdolje. Bijelim stijenama može se pristupiti i iz smjera obližnjih planinarskih lokacija Samarskih stijena, Bjelolasice i Kolovratskih stijena.
Kako stići do pristupnih točaka:
1. Jasenak i Vrelo
Autobusom: Lokalni autobusi voze od autobusne stanice u Ogulinu do sela Vrelo i Jasenak dva puta dnevno isključivo radnim danima PON-PET (podatak iz 2016.). Vikendom ne voze! Informacije: Autotrans ili Autobusna postaja Ogulin: Autotrans Rijeka – PJ Ogulin
Trg dr. Franje Tuđmana 1 Ogulin; Tel: +385 (0)60 315060
Automobilom: Iz smjera Zagreba autocestom A-1 u smjeru Splita, izlaz Ogulin. Proći kroz grad Ogulin u smjeru Vrbovskog i na po izlasku iz grada, skrenuti lijevo u smjeru Novog Vinodolskog (odn. u smjeru Jezerana, Jasenka i bivšeg HOC-a "Bjelolasica"). Iz smjera Splita također moguće koristiti A-1 do izlaza Ogulin. Međutim, moguće je već ranije izaći na izlazu Jezerane (dionica A1 Brinje-Ogulin), odakle nastaviti (30 km) lokalnom cestom preko sela Drežnice do Jasenka. Iz smjera Rijeke najpraktičnije je ići preko Mrkoplja (vidi detalje niže), no moguće je produžiti po A-6 (Rijeka-Zagreb) do Vrbovskog odakle preko Gomirja do Ogulina i dalje za Jasenak.
Ako polazite od Jadranske magistrale, potrebno je uspesti se cestom na brda iznad Novog Vinodolskog u smjeru sela Ledenice i Breza i odatle slijediti prometne znake za smjer Jasenka ili Ogulina.
Vlakom: Povezan željezničkim linijma Jasenku je najbliži grad Ogulin. Na linijama Zagreb-Rijeka, ili Zagreb-Split sići na Željzničkoj stanici Ogulin. Informacije na: Hrvatske željeznice ili Kolodvor Ogulin: Augusta Šenoe 15, Ogulin; Telefon u PU: ++385 (0)47 570 511.
2. Mrkopalj i Tuk
Autobusom: Do sela Tuk kod Mrkoplja nema redovitih autobusnih linija. Najbliže se može stići do 3 km udaljenog Mrkoplja, do kojega jednom dnevno vozi autobus iz Rijeke preko Delnica, te nazad. Od Mekoplja do Tuka je moguće stii jedino pješice ili auto-stopom. Informacije: Autotrans ili Autobusni kolodvor Delnice: Lujzinska cesta 40, 51300 Delnice; Tel: +385 (0)60 363060; E-mail: info@autotrans.hr.
Automobilom: Iz smjera Zagreba auto-cestom A-1 (Zagreb-Split) do čvora Bosiljevo 2, gdje treba skrenuti na A-6 u smjeru Rijeke. Nakon 32 km izaći na izlazu Rava Gora i nataviti u smjeru Mrkoplja. Ući u mjesto, proći pored župne crkve i skrenuti lijevo na cestu za Tuk. Od Zagreba do Tuka ima oko 125 km. Iz smjera Rijeke auto-cestom A-6 u smjeru Zagreba, do izlaza Lokve. Od Lokava do Mrkoplja ima 10 kilometra. Moguće je koristiti i izlaz na A-6 u Denicama, odakle ima 4 km do Mrkoplja.
Vlakom: Najbliža željeznička stanica Mrkoplju i Tuku su Delnice na pruzi Zagreb-Rijeka. Informacije na: Hrvatske željeznice ili Kolodvor Delnice: Željeznička bb, Delnice
Telefon u PU: ++385 (0)51 812207; Informacije za vozni red vlakova možete dobiti na 060 333444.
3. Begovo Razdolje
Autobusom: Nema redovitih linije za Begovo Razdolje. Najbliža stanica nalazi se u 6 km udaljenom Mrkoplju.
Automobilom: Koristiti inofrmacije za prilaz Mrkoplju, gdje treba skrenuti na lokalnu cestu za Begovo Razdolje, udaljeno oko 6 km.
Vlakom: Vidi informacije za Mrkopalj.
Kako stići do pristupnih točaka:
1. Jasenak i Vrelo
Autobusom: Lokalni autobusi voze od autobusne stanice u Ogulinu do sela Vrelo i Jasenak dva puta dnevno isključivo radnim danima PON-PET (podatak iz 2016.). Vikendom ne voze! Informacije: Autotrans ili Autobusna postaja Ogulin: Autotrans Rijeka – PJ Ogulin
Trg dr. Franje Tuđmana 1 Ogulin; Tel: +385 (0)60 315060
Automobilom: Iz smjera Zagreba autocestom A-1 u smjeru Splita, izlaz Ogulin. Proći kroz grad Ogulin u smjeru Vrbovskog i na po izlasku iz grada, skrenuti lijevo u smjeru Novog Vinodolskog (odn. u smjeru Jezerana, Jasenka i bivšeg HOC-a "Bjelolasica"). Iz smjera Splita također moguće koristiti A-1 do izlaza Ogulin. Međutim, moguće je već ranije izaći na izlazu Jezerane (dionica A1 Brinje-Ogulin), odakle nastaviti (30 km) lokalnom cestom preko sela Drežnice do Jasenka. Iz smjera Rijeke najpraktičnije je ići preko Mrkoplja (vidi detalje niže), no moguće je produžiti po A-6 (Rijeka-Zagreb) do Vrbovskog odakle preko Gomirja do Ogulina i dalje za Jasenak.
Ako polazite od Jadranske magistrale, potrebno je uspesti se cestom na brda iznad Novog Vinodolskog u smjeru sela Ledenice i Breza i odatle slijediti prometne znake za smjer Jasenka ili Ogulina.
Vlakom: Povezan željezničkim linijma Jasenku je najbliži grad Ogulin. Na linijama Zagreb-Rijeka, ili Zagreb-Split sići na Željzničkoj stanici Ogulin. Informacije na: Hrvatske željeznice ili Kolodvor Ogulin: Augusta Šenoe 15, Ogulin; Telefon u PU: ++385 (0)47 570 511.
2. Mrkopalj i Tuk
Autobusom: Do sela Tuk kod Mrkoplja nema redovitih autobusnih linija. Najbliže se može stići do 3 km udaljenog Mrkoplja, do kojega jednom dnevno vozi autobus iz Rijeke preko Delnica, te nazad. Od Mekoplja do Tuka je moguće stii jedino pješice ili auto-stopom. Informacije: Autotrans ili Autobusni kolodvor Delnice: Lujzinska cesta 40, 51300 Delnice; Tel: +385 (0)60 363060; E-mail: info@autotrans.hr.
Automobilom: Iz smjera Zagreba auto-cestom A-1 (Zagreb-Split) do čvora Bosiljevo 2, gdje treba skrenuti na A-6 u smjeru Rijeke. Nakon 32 km izaći na izlazu Rava Gora i nataviti u smjeru Mrkoplja. Ući u mjesto, proći pored župne crkve i skrenuti lijevo na cestu za Tuk. Od Zagreba do Tuka ima oko 125 km. Iz smjera Rijeke auto-cestom A-6 u smjeru Zagreba, do izlaza Lokve. Od Lokava do Mrkoplja ima 10 kilometra. Moguće je koristiti i izlaz na A-6 u Denicama, odakle ima 4 km do Mrkoplja.
Vlakom: Najbliža željeznička stanica Mrkoplju i Tuku su Delnice na pruzi Zagreb-Rijeka. Informacije na: Hrvatske željeznice ili Kolodvor Delnice: Željeznička bb, Delnice
Telefon u PU: ++385 (0)51 812207; Informacije za vozni red vlakova možete dobiti na 060 333444.
3. Begovo Razdolje
Autobusom: Nema redovitih linije za Begovo Razdolje. Najbliža stanica nalazi se u 6 km udaljenom Mrkoplju.
Automobilom: Koristiti inofrmacije za prilaz Mrkoplju, gdje treba skrenuti na lokalnu cestu za Begovo Razdolje, udaljeno oko 6 km.
Vlakom: Vidi informacije za Mrkopalj.
Smještaj
Planinarski domovi, kuće i skloništa
|
Planinarska kuća "Dragutin Hirc" (1280 m)
Planinarska kuća Dragutin Hirc nalazi se na rubu slikovita proplanka promjera oko 50 m, okruženog stijenama i šumom. To je drvena brvnara s dvije etaže. U donjoj je prostorija koja služi kao kuhinja i blagovaonica, a u potkrovlju je spavaonica. Vodom se opskrbljuje iz cisterne.
Otvorena: vikendom od 15. 5. do 15. 10. Opskrbljena: neopskrbljeno Mjesta za noćenje: 15 Upravlja: HPD Kapela, Zagreb Informacije: Tomislav Kraljić; Mobitel ++385 (0)98 974 8317; Posao: ++385 61 74 910 Kući: ++385 34 57 156; e-mali: skraljic1@net.amis.hr Prilaz vozilom: nema prilazne ceste, najbliža makadamska cesta je Begova staza od Jasenka prema Tuku i Mrkoplju (1 h od kuće) Izvor podataka: Hrvatski planinarski savez, 2016. godina 
Planinarsko sklonište Miroslav Hirtz
Planinarsko sklonište »Miroslav Hirtz« je samo 50 m udaljeno od planinarske kuće Dragutin Hirc, na susjednom proplanku. To je otvoreno planinarsko sklonište u kojem se može prenoćiti i kada je kuća zatvorena. Sklonište nema svoju cisternu, nego se treba koristiti cisternom ispred planinarske kuće.
Otvoreno: stalno Opskrbljeno: neopskrbljeno Mjesta za noćenje: 30 Upravlja: HPD Kapela, Zagreb Informacije: Tomislav Kraljić; Mobitel ++385 (0)98 974 8317; Posao: ++385 61 74 910 Kući: ++385 34 57 156; e-mali: skraljic1@net.amis.hr Prilaz vozilom: nema prilazne ceste, najbliža mak. cesta je Begova staza od Jasenka prema Tuku i Mrkoplju (1 h od skloništa) Izvor podataka: Hrvatski planinarski savez, 2016. godina 
|
Mogućnost smještaja u bližoj okolici
SAMARSKE STIJENE: > Planinarsko sklonište Ratkovo sklonište BJELOLASICA: > Planinarsko sklonište Jakob Mihelčić VELIKA KAPELA, ostalo: > Planinarska kuća Jančarica > Planinarska kuća Stalak TUK: > Planinarski dom Bijele stijene u Tuku |
Upozorenja i sigurnost u planini
|
Ulaz u Strogi rezervat Bijele i Samarske stijene se ne naplaćuje (stanje 2020. godine).
Na području Strogog rezervata nije dozvoljeno:
|
|
IZVORI I LITERATURA
Reference[1] Hrvatska enciklopedija, natuknica - Bijele stijene
[2] Gorski kotar - Strogi rezervat Bijele i Samarske stijene; autor: Stanislav Horaček [3] Plantea - Runolist Ostali izvoriKRIKŠIĆ, Karolina: Općina Mrkopalj želi bolje zaštititi strogi rezervat prirode: Bijele i Samarske stijene pod zaštitu UNESCO-a?, Novi list, 21.2.2018.
KRMPOTIĆ, Marinko: NP RISNJAK Otvoren Ured čuvara prirode Bijelih i Samarskih stijena. Novi list, 27.4.2021. Uređenje planinarskog skloništa Miroslav Hirtz na Bijelim stijenama. Hrvatski planinarski savez, 24.9.2020. Zakon o proglašenju Bijelih i Samarskih stijena strogim rezervatom (NN 5/85, 10/85) Korisne poveznice i adreseGorski kotar, turizam
Hrvatsko planinarsko društvo Kapela, Zagreb Turistička organizacija Grada Ogulina, Ogulin |
Bijele i Samarske stijene
Autor: Zlatko Smerke Nakladnik: Varaždin ISBN: 266713 Godina izdanja: 1981. Uvez: meki uvez Broj stranica: 102 |
