---

PRIMORSKI POJAS > PLANINE DALMACIJE > SREDIŠNJI DALMATINSKI PLANINSKI NIZ > Bukovica
​Država: Hrvatska
Najviši vrh: Jurišinka, 674 m
Koordinate najvišeg vrha: 44.1179011,15.683021,14

Bukovica

O PLANINI PO KRAJU AKTIVNOSTI PRAKTIČNO IZVORI

​UVOD

---

Bukovica, kraj u sjevernoj Dalmaciji; oko 820 km². Prostire se između Velebita i rijeke Zrmanje na sjeveru, Novigradskog i Karinskog mora na zapadu, Ravnih kotara na jugozapadu te rijeke Krke na istoku i jugoistoku. To je krška zaravan (250 do 300 m) građena od tercijarnih vapnenaca, vapnenih breča i konglomerata; postoje proslojci lapora (plodno tlo) i ukliještenih rudišta boksita.

Bukovički brdski niz pruža se poput valovitog krša u sjevernoj Dalmaciji izmedju Obrovca, Kistanja i Knina na sjeveru Ravnih Kotara. Pruža se paralelno s jugoistočnim Velebitom od kojega je na sjeveru odvojena kanjonskom dolinom Zrmanje, na zapadu je poluslana laguna Karinsko more uz ušće Zrmanje i rječica Karišnica, a na istoku i jugoistoku je kanjon rijeke Krke. Središnjim dijelom, dinarskim smjerom sjeverozapad–jugoistok, pruža se greben Bukovica s najvišim vrhom Jurasina ili Jurašinka, odn. Jurišinka (674 m), koji dijeli kraj na sjeveroistočni (Bukovica u užem smislu, tzv. Gornja ili obrovačka Bukovica) i jugozapadni dio (tzv. Donja ili kistanjska Bukovica). Njegove su sjeverne padine prema Zrmanji strmije, dok na jugu Bukovica nema jasne granice i tu postupno silazi sve nižim krškim brežuljcima oko Kistanja u zaravan Ravnih Kotara. Južnim rubom Bukovice vodi željeznička pruga Zadar-Knin. Prevladava vegetacija kamenjara; šumarci hrasta medunca i crnoga graba.

Gospodarsku osnovu čini stočarstvo (najviše uzgoj ovaca) i ratarstvo, a u jugoistočnome dijelu vinogradarstvo. Zapadnim dijelom vodi cesta Benkovac–Obrovac–Gračac, a južnim željeznička pruga Zadar–Knin. Izrazito je depopulacijski kraj; stanovništvo se oduvijek iseljavalo u plodnije Ravne kotare i veća urbana središta (Zadar, Šibenik i dr.). Glavno je naselje Obrovac (996 st., 2011); ostala naselja: Kistanje  (1909 st.), Kruševo (1112 st.), Gornji Karin (1125 st.) i dr.

Za rimske vlasti gradine Varvaria/Bribir,  Asseria/Podgrađe kraj Benkovca, Nedinum/Nadin, Corinium/Karin stekle su status municipija, a u srednjem vijeku postale su važne strateške utvrde u hrvatskoj županiji Luci i bile su sijelo više hrvatskih plemićkih rodova (Bribirski, Kukari, Kačići, Virevići, Lapčani-Karinjani i dr.). U srednjem vijeku njeno područje uglavnom obuhvaća Bribirska županija. Od XIII. do XV. st. pretežan dio Bukovice nalazio se u posjedu plemićkoga roda Bribirskih. U prvoj polovici XVI. st. dospijeva pod osmansku vlast, isprva kao dio Kliškog i potom Krčko-ličkog sandžaka, a starosjedilačko je stanovništvo raseljeno te se počinje doseljavati novo. U drugoj polovici XVII. st. osvajaju je Mlečani i tijekom druge polovice XVII. i na početku XVIII. st. naseljavaju opustošena područja novim žiteljstvom iz Bosne, Hercegovine i dijelova Dalmacije, a time je znatno promijenjena etnička struktura tog prostora. Tijekom Domovinskoga rata (1991–95) bila je pod okupacijom pobunjenog srpskog stanovništva, a hrvatsko je stanovništvo bilo protjerano. Oslobođena je operacijom »Oluja«, a većina se srpskog stanovništva iselila.
IZVOR  Bukovica. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 20. 4. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=10085>.

Popularna je laička predožba da bi ime Bukovice navodno nastalo od nekoć obilnih bukovih šuma - što je ekološki nemoguće jer drugdje u Dalmaciji bukove šume rastu tek iznad 1200 m visine, a vrhovi Bukovice su duplo niži i na njima nema nijedne bukve (slična je i Bukova gora na otoku Krku kod Vrbnika bez bukve) - možda je to sjećanje iz pradomovine, ili po ljekovitoj travi "bukvica" (Hypericum).

Tu je na golom kršu malo obradive zemlje pa je pučanstvo uglavnom usmjereno na stočarstvo, najviše ovčarstvo. Vegetacijom se ovo brdsko područje dosta razlikuje od plodnijih Ravnih Kotara na jugu, kamo se oduvijek iseljavalo bukovičko stanovništvo. I prije rata u Hrvatskoj 1990-ih to je bio gospodarski zaostao depopulacijski prostor, što je rat još ubrzao. Ponekad se razlikuje Gornja (obrovačka) Bukovica na sjeveru i južnije Donja (kistanjska) Bukovica. Najveća naselja uz Bukovicu su na sjeveru Obrovac i na jugu Kistanje, a ina bukovička sela su npr. Bilišane, Ervenik, Karin, Kruševo, Žegar, itd.
IZVOR  Brda dalmatinske Zagore. Wikinfo

​Pogled sa Kunovca, Jurišinka - najveći vrh Bukovice (674 m)
Autor: Goran Katuša
Datum objavljivanja: 18.8.2014.
​Izvorni opis videa: Kunara planina (Kunovac) U Bruški i Medviđoj kraj Benkovca nalazi se u narodnim pjesmama opjevana gora Kunovica (Kunara, Kunovac). Uz pomoć narodnoga pjesnika na Kunari susrećemo: Muju i Halila Hrnjicu, Ramu kapetana, Kostreš harambašu, Mustaj bega, Ćejvan agu, Budalina Talu, Ajkunu i Zlatiju divojku ali i Senjane: Ivana, Tadiju, Jurišu, Andru kapetana, Luku barjaktara, Kotarane: Janka Mitrovića, Božu Milkovića, Iliju i Petra Smiljanića, Vuka Mandušića itd. Za Kunaru se kaže kako je: nesritna planina, u njoj vuci viju a lisice laju, orli klilću, crne zmije sikću,. Govori se: Ej Kunaro, ti se poravnila zašto kriješ tursko momče mlado? U njoj nigdje ni drveta nema osim ljuta i kamena tvrda. Kunara je simbol kletve, tajanstvenih sila, razbojstva, junaštva, prirodne gordosti, ponosa, kumstva, ljubavi, prokletstva, slobode, borbe i budućnosti. Na Kunari je Vuk Mandušić, davno prije Njegoša, iz usta fra Andrije Kačića Miošića govorio: Džeferdaru moja puško sjajna, do sad san te u srebru nosio a od sad ću u suhome zlatu, nemoj mene vatrom privariti, za oko te ni moliti neću! Sa Kunare je Mujo na Zadru gledao kapiju.Tu su Kotarani Budalini Tali konja ukrali, što se smatralo za najveću sramotu, pa ga je i stari Ćejvan aga prikorio.U Kunaru svi dolaze na konak.Tu se ćar dijeli i otud svatko ide svome zavičaju.Tu se pije, jede, opanak priteže ali i oružje prigledava. Tu je zemlja krvi poželjela a gavrani od junaka mesa. S Kunare se ide u polje Kotarsko.To je međa turska i hrvatska.

Kruševo 1922. - Priprema i gonjenje ovaca na Velebit
Izvorni Opis videa: Svake godine u cilom Kruševu na proljeće ovce su se skupljale i gonile u Velebit na ispašu. Glavni i odgovorni primatelji ovaca na čuvanje i vodiči bili su Mijat i Stipan Jurjević sada već pokojni Koji su imali stanove na Dušicama ispod Svetog Brda..To su bili moji didovi po materi.Ovaj video je iz narodnog muzeja u Zadru i postavljam ga njma u čast da se vidi kako se živilo nekad od stoke.Uz njih su gonili Breulji i Vrkići posebno što se neki vide i na filmu..
Izvorni komentar o videa (Ilija Vrkić):  ... Ovaj napisani članak iznad , istinit je i spada u povijest cijeloga sela  Kruševa i njegovih  žitelja.. Također u tom istom kontekstu moglo bi se spomenuti još mnogi naši sumještani, koji su također već odavna otišli na onaj svijet, a također su se bavili skupljanjem stada ovaca, koje su početkom lipnja tjerali na Velebit, na ispašu kako bi stada izbjegla obilne dalmatinske vrućine, koje su vladale tijekom ljeta. Vrijedno bi ih bilo i napomenuti imenom i prezimenom, pa evo imena: Stjepan Vrkić, Petar Vrkić s suprugomm Stojom, zatim Petar Bevulj također s suprugom .. Petar i Stjepan, odlazili su na mjesto Malovan, dok je Petar Brevulj odlazio uvijek na Javornik.. Sve je to danas ne pojmljivo za mlade naraštaje, ali to je bilo tako i moglo bi se nazvati borba za goli život.. Za sam kraj živi sam svjedok tih zbivanja, jer sam bio i sudionik tih događanja. Tada kao petnaestogodišnjak sam odlazio s mojim stricem Stipanom i okusije čari našega Velebita. Sada sam već i ponosan na sve to , jer sam upoznao sve najviše vrhove te naše ponosne planine Velebita.. Bio sam na Vaganskom vrhu, na Malovanu, također Svetom brdu, Poznajem sve od Čelinke do Bainog dolca to jest do Svetog brda..

Bukovica
ENCIKLOPEDIJSKA NATUKNICA
IZVOR  Hrvatska enciklopedija (1941.-1945.), Svezak: 3, stranice 496 - 497

​BUKOVICA, 1. zabačen krški kraj u sjevernoj Dalmaciji, između padina Velebita i Ravnih kotara. Na sjeverozapadu granicu Bukovice čine Karinsko more i rijeka Zrmanja, a na jugoistoku srednji tok Krke. Sjeverozapadni dio, bliz Karinskom moru, i uzak pojas na Z, bliže Ravnim kotarima, zovu u B-i »Donji svijet«, dok se »duboka« ili prava Bukovica širi dalje na istoku i jugoistoku.

B. je najvećim dijelom vapnenačka ravan (250—300 m), kojoj se u srednjem dijelu u pravcu SZ—JI izdiže pojas višeg zemljišta. Bukovička brda počinju s Orljakom na SZ, i njihovi su glavni vrhovi Vršina (565 m), Uvezac (549 m), Ivanova glavica (653 m), Jurišinka (674 m), Kunovac (640 m), Visibaba (544 m), Bjeline (493 m), Debelo brdo (363 m), Zečevo (325 m), Stari vrh (552 m) i V. Prosek (658 m). Bukovičko gorje geografski izdvaja duboku Bukovicu, u kojoj su i usprkos male udaljenosti od mora dobro izraženi kopneni klimatski utjecaji kao i velika kulturna razlika prema susjednom primorju. U dijelovima Donjeg svijeta glavno je zanimanje poljodjelstvo, najznačajnija je kulturna biljka loza. U dubokoj Bukovici nema vinogradarstva; uz poljodjelstvo stočarstvo ima velik značaj, u toliko veći, u koliko idemo dalje prema jugoistoku i istoku.

Ni danas kroz duboku Bukovicu ili Bukovicu u užem smislu ne prolazi nijedan važniji put, tako da su veze Bukovice s vanjskim svijetom veoma slabe. Geografska odvojenost uvjetovala je, da je u B. uhvatio dubok korijen i do danas se održao poseban način života. Stanovništvo je katoličke i pravoslavne vjere s velikim postotkom nepismenih. Sela su razbijena u manje skupine kuća. Glavna su naselja Kistanje i Devrska na jugoistoku, Karin na SZ, a u srednjem brdovitom dijelu najvažnija su sela Žagar i Medviđe.

Narodni život ima jednaka obilježja po svoj Bukovici, premda ondje ima i katolika i pravoslavnih, često izmiješanih u istom selu. Razlika je među njima, što su pravoslavni ijekavci, a katolici ikavci, zatim kod pravoslavnih ima manje veziva u nošnji. I jedni i drugi slave krsno ime, a nerijetko svetkuju pravoslavni katoličke svetkovine (sv. Vrane, i kao krsno ime) i obrnuto.

Unatoč blizine primorske kulturne zone Bukovica je kraj, u kojem se i danas održava stara dinarska stočarska kultura, moglo bi se reći, i u svom najgrubljem obliku, kao jedva gdje drugdje na našem području. Sve je još puno junačkih i hajdučkih tradicija prošloga doba, živa je narodna epika i ljubav prema oružju, a i u tjelesnim osobinama pokazuje se snaga umjerenih i trijeznih pastira, nepremorenih teškim radom. Kuće su od kamena, pokrivene ševarom ili kamenim pločama, većinom prizemne, s otvorenim ognjištem i najoskudnijim namještajem. Zimi se spava obično na podu uz ognjište, a ljeti pod vedrim nebom. Nošnja je izrazito dinarskoga tipa (→ nošnja) s obilnom upotrebom kovanoga novca za nakit, kod čega se ističu golemi djevojački đerdani (»gendari«), koji sežu od grla gotovo do zemlje. I u socijalnom pogledu prevladava tradicija s razmjerno dobro održanim zadrugama, jakom patrijarhalnošću i potisnutim položajem žene. Kod pravoslavnih se ta prevlast tradicije naročito vidi još u tom, što se djevojka po običaju isprošena vodi kući mladoženjinoj bez crkvenog vjenčanja, pa živi tako često i godine, rađa djecu, oblači se kao udata žena (ne nosi djevojačke kape), i svi je takvom zovu i smatraju bez ikakva zazora, dok se s druge strane strogo pazi na moral djevojaka i momaka u roditeljskoj kući. Dobro se drže i drugi običaji, osobito božični (na pr. paljenje triju velikih klada-badnjaka, pečenje česnice, božičnog kruha, steranje slame i t. d.) i đurđevski (s vrlo mnogo čaranja i gatanja, naročito oko stoke), a živa su i brojna vjerovanja (u vile, vještice, vukodlake i t. d.).
LIT.: V. Ardalić, Bukovica, Nar. život i običaji, ZNŽO sv. 4, 5, 7, 10, 11, pa još nekoliko drugih članaka istoga pisca u ZNŽO. B. B-ć.

Bukovička buna. Zemljište, koje su dalmatinski Zagorci osvojili u današnjoj sjev. Dalmaciji za Velikoga rata 1684—99), razdijelila im je Mletačka republlika tako, da su ga uživali bez ikakovih poreza ili nameta. Nakon osvojenja Knina 1688 Republika ih je manje trebala, pa se javila tvrdnja, da osvojena zemlja pripada državi i da su posjednici obvezani zbog toga na neka podavanja; tako je oko 1690 uvedena desetina. Isprva se uzimala samo od oranica, no kasnije se pretvorila u težak namet, osobito zbog načina, kako se utjerivala. Nezadovoljstvo naroda izbije u Vrani siječnja 1692; stanovnici ovih općina bili su stavljeni izvan zakona, a kuće nekih sudionika spaljene. Desetina je tada bila protegnuta na sve plodove, i zakupnici su je paušalizirali. G. 1703 dobije na dražbi zakup desetine u Bukovici i Kotarima zadarski plemić Šimun Fanfogna. Da utjera uloženi novac, ukine dotadašnje paušalno plaćanje i stade preko svojih subaša i desetara utjerivati desetinu od svih plodova. Kako je u to vrijeme narod Bukovice i Kotara zbog napetih odnosa s Austrijom i nepovjerenja prema Turskoj morao raditi na snabdijevanju utvrda i primati po selima mletačko konjaništvo i kako se u Bukovici oduzimala i stoka, da bi se Bosancima platila šteta, koju su im dalm. stočari bili učinili, pobuni se u siječnju 1704 narod u selu Žegaru, siđe u Obrovac, oslobodi neke utamničenike i otme zaplijenjenu stoku. Na poziv popa Petra Kuridže ustade narod između Zrmanje i Krke, udari na Fanfognine desetare i zabrani dovoz živeža u Zadar. Opći providur preseli se u Split, a na poziv njegova zamjenika dođu buntovnici pred Zadar i predadu molbu za providura. Kad je molba bila odbijena, zaprijeti Kuridža seobom naroda. Sada stade providur pozivati k sebi neotpornije glavare i neke uspije odvratiti od bune, a nato stanu i ostali moliti za oproštenje. Kuridža i glavari Žabetić i Nanić pobjegnu u Liku; oni budu osuđeni na smrt vješanjem i na gubitak imetka. Žabetić dođe u prosincu 1704 u Mletke, da duždu lično iznese nepravde nanesene narodu. Da ga ne uhvate, pobjegne, a kasnije bude pomilovan. Kuridža je bio uhvaćen; u mletačkim pozzima proveo je preko 40 godina. P. P-š.

​Bukovica Dokumentarni film 1968
Datum objave: 10.4.2018. Postavio: vuk prokas
Opis: Zivot seljaka u oblasti Bukovice, severna Dalmacija.

IZVORI I LITERATURA

ANDROVIĆ, Ivan: Po Ravnim kotarima i kršnoj Bukovici. Zadar 1909.
ARDALIĆ Vladimir: Bukovica. Zbornik za narodni život i običaje JAZU knj. 4, 5 i 7. Zagreb, 1899.-1902. (PDF)
ARDALIĆ, Vladimir: Narodne pripovijetke iz Bukovice u Dalmaciji. Pretisak iz XIII/2 "Zbornika za narodni život i običaje južnih Slavena". Zagreb, 1908.
ARDALIĆ, Vladimir: Bukovica : narodni život i običaji / Vladimir Ardalić ; priredio, sastavio rječnik, napisao predgovor i komentar Živko Bjalanović ; [fotografije Radivoj Simonović]. Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, Zagreb, 2010.

• Sažetak; Iscrpni, jasni, istiniti i slikoviti tekstovi o Bukovici, tom kopnenom dijelu sjeverne Dalmacije u ovoj su knjizi etnografski i usmenoknjiževno upotpunjeni i dokumentirani. Opisi narodnog života Bukovčana, vjerska pripadnost pravoslavaca "rišćana" i katolika "kršćana", karakteri, govori, navika, odijevanje, težački život, ishrana, ženidba, slavlja detaljno su opisani pa čitatelji dobiju vjernu sliku tog podneblja u vremenu s početka 20. stoljeća. Osobitost knjige je u tome što autor nakon analize neke pojave, događanja ili običaja završava poslovicom ili pošalicom iz usmene književnosti. Zanimljivost i originalnost pronalazimo u poglavljima o zadružnom životu, vjerovanjima ( vile, vještice, vukodlaci ), a narodne priče ( Marko Kraljević, Zlatna jabuka i sl. ) obogaćuju ovu vrijednu monografiju.

ČAČE, Slobodan: Aserija i njezino zaleđe: Bukovica, Zrmanja, južni Velebit (Asseria and its hinterland: Bukovica, Zrmanja River and southern Velebit mountain). Asseria, Vol.5, No. 5, 2007, 39-82. (PDF)

• Sažetak; Tijekom kasnog liburnskog razdoblja (4-1. st. pr. Kr.) i potom pod  Principatom, tri domorodačka gradinska naselja - Nedinum, Aserija i Varvarija - izrastaju u plodnom sjeverno-dalmatinskom predjelu Kotara, postajući napokon cvatući gradovi s municipalnim uređenjem. Njihov rast je svakako podupiralo razmjerno obilje zemljišta pogodnog za oranice i ispašu, ali ta činjenica jedva može poslužitikao objašnjenje njihova izuzetnog razvitka. Raspravljajući o  primjeru Aserije, autor smatra da je potrebno uzeti u obzir dva aspekta gospodarstva ovog  grada. (1) Središnji položaj grada u sklopu mreže prometnica pogodovao je razvitku trgovine, kako regionalne, tako i one s dubljim zaleđem, s onu stranu planinskih lanaca Velebita i Dinare. (2) Veoma je vjerojatno da je Aserija bila glavno urbano središte za šire krško zaleđe koje bi obuhvaćalo plato Bukovice, pojas rijeke Zrmanje te krajnji južni dio Velebita. Raspravlja se nadalje o arheološkoj evidenciji za ekstenzivni uzgoj sitne stoke koji je podržavao proizvodnju tradicionalnog liburnskog grubog sukna, pri čemu se osobito ističe važnost sezonskog korištenja visokih planinskih pašnjaka. Autor kratko preispituje problem identifikacije rijeke Telavija kojeg Plinije spominje kao granicu između Japudije i Liburnije, zaključujući da nema valjanih dokaza za pretpostavku da je telavij rijeka Zrmanja, odnosno da bi, s obzirom na to, liburnske zajednice sjeverne Dalmacije mogle biti odsječene od Velebita i njegovih šuma i ljetnih pašnjaka.

VINŠĆAK, Tomo: Kuda idu "horvatski nomadi". Izvorni znanstveni članak. Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Studia ethnologica Croatica, Vol. 1 No. 1, 1989. (PDF)

• Sažetak; Rad je nastao na temelju građe koju je autor sakupio u višekratnim terenskim istraživanjima na području Velebita, Like, sjeverne Dalmacije i Bukovice, od 1980. god. do danas. Korištena je dostupna literatura kao i autorova magistarska radnja pod naslovom "Transhumantni stočari između primorja i Velebita", obranjena na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1984. god. Prikazane su etnološke karakteristike dva temeljna tipa stočarstva: alpskog i transhumantnog. Na temelju recentnog stanja dane su moguće perspektive opstanka takvog načina života.

VRKIĆ, Šime: ​Tko je izgradio veliki suhozid na istoku Bukovice?/Who built the big drystone wall in the east of Bukovica? Izvorni znanstveni rad. Zadar, 2016. (PDF)

• Sažetak; U radu se predstavlja otkriće velikog suhozida čiji se ostatci nalaze na području selâ Ervenik, Mokro Polje i Radučić u Bukovici. Suhozid je bio dug oko 14 km te se kontinuirano protezao od padina jugoistočnog Velebita na desnoj strani rijeke Zrmanje do kanjona rijeke Krke. Većim dijelom je izgrađen na istočnim padinama raznih uzvišenja, što upućuje na njegov vojno-obrambeni karakter. Autor iznosi pretpostavku da je veliki suhozid izgrađen u 1. st. pr. Kr., s ciljem nadzora liburnskog graničnog područja i sprječavanja mogućih pljačkaških ili osvajačkih pohoda pripadnika delmatskog saveza na područje Bukovice i Ravnih Kotara. This paper presents the discovery of the big drystone wall the remains of which are located in the area of the villages of Ervenik, Mokro Polje and Radučić in Bukovica. The wall measured about 14 km in length and it spread continuously from the slopes of south-eastern Velebit on the right bank of the Zrmanja River to the canyon of the Krka River. The drystone wall was built for the most part on the eastern slopes on various elevations, indicating to its military-defensive character. The author assumes that the big drystone wall was built in the 1st century BC with aims of surveillance of the Liburnian border area and prevention of possible plunders or invasions of the members of the Delmatean alliance of Bukovica and Ravni Kotari.