Bukovica
Područje: Planine Dalmacije
Grupa: Središnji dalmatinski planinski niz
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Jurišinka (674 m)
Koordinate najvišeg vrha: 44.1179011,15.683021,14
Grupa: Središnji dalmatinski planinski niz
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Jurišinka (674 m)
Koordinate najvišeg vrha: 44.1179011,15.683021,14
UVOD
|
Bukovica je brdski niz poput valovitog krša u sjevernoj Dalmaciji izmedju Obrovca, Kistanja i Knina na sjeveru Ravnih Kotara. Pruža se paralelno s jugoistočnim Velebitom od kojega je na sjeveru odvojena kanjonskom dolinom Zrmanje, na zapadu je poluslana laguna Karinsko more uz ušće Zrmanje i rječica Karišnica, a na istoku i jugoistoku je kanjon rijeke Krke. Najviši je vrh Bukovice na zapadu Jurišinka (674m) kod Karina. Sjeverne su padine prema Zrmanji strmije, dok na jugu Bukovica nema jasne granice i tu postupno silazi sve nižim krškim brežuljcima oko Kistanja u zaravan Ravnih Kotara. Južnim rubom Bukovice vodi željeznička pruga Zadar-Knin.
Popularna je laička predožba da bi ime Bukovice navodno nastalo od nekoć obilnih bukovih šuma - što je ekološki nemoguće jer drugdje u Dalmaciji bukove šume rastu tek iznad 1200 m visine, a vrhovi Bukovice su duplo niži i na njima nema nijedne bukve (slična je i Bukova gora na otoku Krku kod Vrbnika bez bukve) - možda je to sjećanje iz pradomovine, ili po ljekovitoj travi "bukvica" (Hypericum). Tu je na golom kršu malo obradive zemlje pa je pučanstvo uglavnom usmjereno na stočarstvo, najviše ovčarstvo. Vegetacijom se ovo brdsko područje dosta razlikuje od plodnijih Ravnih Kotara na jugu, kamo se oduvijek iseljavalo bukovičko stanovništvo. I prije rata u Hrvatskoj 1990-ih to je bio gospodarski zaostao depopulacijski prostor, što je rat još ubrzao. Ponekad se razlikuje Gornja (obrovačka) Bukovica na sjeveru i južnije Donja (kistanjska) Bukovica. Najveća naselja uz Bukovicu su na sjeveru Obrovac i na jugu Kistanje, a ina bukovička sela su npr. Bilišane, Ervenik, Karin, Kruševo, Žegar, itd. IZVOR: WIKINFO: Brda dalmatinske Zagore |
Pogled sa Kunovca, Jurišinka - najveći vrh Bukovice (674 m)
Autor: Goran Katuša Datum objavljivanja: 18.8.2014. Izvorni opis videa: Kunara planina (Kunovac) U Bruški i Medviđoj kraj Benkovca nalazi se u narodnim pjesmama opjevana gora Kunovica (Kunara, Kunovac). Uz pomoć narodnoga pjesnika na Kunari susrećemo: Muju i Halila Hrnjicu, Ramu kapetana, Kostreš harambašu, Mustaj bega, Ćejvan agu, Budalina Talu, Ajkunu i Zlatiju divojku ali i Senjane: Ivana, Tadiju, Jurišu, Andru kapetana, Luku barjaktara, Kotarane: Janka Mitrovića, Božu Milkovića, Iliju i Petra Smiljanića, Vuka Mandušića itd. Za Kunaru se kaže kako je: nesritna planina, u njoj vuci viju a lisice laju, orli klilću, crne zmije sikću,. Govori se: Ej Kunaro, ti se poravnila zašto kriješ tursko momče mlado? U njoj nigdje ni drveta nema osim ljuta i kamena tvrda. Kunara je simbol kletve, tajanstvenih sila, razbojstva, junaštva, prirodne gordosti, ponosa, kumstva, ljubavi, prokletstva, slobode, borbe i budućnosti. Na Kunari je Vuk Mandušić, davno prije Njegoša, iz usta fra Andrije Kačića Miošića govorio: Džeferdaru moja puško sjajna, do sad san te u srebru nosio a od sad ću u suhome zlatu, nemoj mene vatrom privariti, za oko te ni moliti neću! Sa Kunare je Mujo na Zadru gledao kapiju.Tu su Kotarani Budalini Tali konja ukrali, što se smatralo za najveću sramotu, pa ga je i stari Ćejvan aga prikorio.U Kunaru svi dolaze na konak.Tu se ćar dijeli i otud svatko ide svome zavičaju.Tu se pije, jede, opanak priteže ali i oružje prigledava. Tu je zemlja krvi poželjela a gavrani od junaka mesa. S Kunare se ide u polje Kotarsko.To je međa turska i hrvatska. Kruševo 1922. - Priprema i gonjenje ovaca na Velebit
Izvorni Opis videa: Svake godine u cilom Kruševu na proljeće ovce su se skupljale i gonile u Velebit na ispašu. Glavni i odgovorni primatelji ovaca na čuvanje i vodiči bili su Mijat i Stipan Jurjević sada već pokojni Koji su imali stanove na Dušicama ispod Svetog Brda..To su bili moji didovi po materi.Ovaj video je iz narodnog muzeja u Zadru i postavljam ga njma u čast da se vidi kako se živilo nekad od stoke.Uz njih su gonili Breulji i Vrkići posebno što se neki vide i na filmu.. Izvorni komentar o videa (Ilija Vrkić): ... Ovaj napisani članak iznad , istinit je i spada u povijest cijeloga sela Kruševa i njegovih žitelja.. Također u tom istom kontekstu moglo bi se spomenuti još mnogi naši sumještani, koji su također već odavna otišli na onaj svijet, a također su se bavili skupljanjem stada ovaca, koje su početkom lipnja tjerali na Velebit, na ispašu kako bi stada izbjegla obilne dalmatinske vrućine, koje su vladale tijekom ljeta. Vrijedno bi ih bilo i napomenuti imenom i prezimenom, pa evo imena: Stjepan Vrkić, Petar Vrkić s suprugomm Stojom, zatim Petar Bevulj također s suprugom .. Petar i Stjepan, odlazili su na mjesto Malovan, dok je Petar Brevulj odlazio uvijek na Javornik.. Sve je to danas ne pojmljivo za mlade naraštaje, ali to je bilo tako i moglo bi se nazvati borba za goli život.. Za sam kraj živi sam svjedok tih zbivanja, jer sam bio i sudionik tih događanja. Tada kao petnaestogodišnjak sam odlazio s mojim stricem Stipanom i okusije čari našega Velebita. Sada sam već i ponosan na sve to , jer sam upoznao sve najviše vrhove te naše ponosne planine Velebita.. Bio sam na Vaganskom vrhu, na Malovanu, također Svetom brdu, Poznajem sve od Čelinke do Bainog dolca to jest do Svetog brda.. |
IZVORI I LITERATURA
ČAČE, Slobodan: Aserija i njezino zaleđe: Bukovica, Zrmanja, južni Velebit (Asseria and its hinterland: Bukovica, Zrmanja River and southern Velebit mountain). Asseria, Vol.5, No. 5, 2007, 39-82. (PDF)
- Sažetak; Tijekom kasnog liburnskog razdoblja (4-1. st. pr. Kr.) i potom pod Principatom, tri domorodačka gradinska naselja - Nedinum, Aserija i Varvarija - izrastaju u plodnom sjeverno-dalmatinskom predjelu Kotara, postajući napokon cvatući gradovi s municipalnim uređenjem. Njihov rast je svakako podupiralo razmjerno obilje zemljišta pogodnog za oranice i ispašu, ali ta činjenica jedva može poslužitikao objašnjenje njihova izuzetnog razvitka. Raspravljajući o primjeru Aserije, autor smatra da je potrebno uzeti u obzir dva aspekta gospodarstva ovog grada. (1) Središnji položaj grada u sklopu mreže prometnica pogodovao je razvitku trgovine, kako regionalne, tako i one s dubljim zaleđem, s onu stranu planinskih lanaca Velebita i Dinare. (2) Veoma je vjerojatno da je Aserija bila glavno urbano središte za šire krško zaleđe koje bi obuhvaćalo plato Bukovice, pojas rijeke Zrmanje te krajnji južni dio Velebita. Raspravlja se nadalje o arheološkoj evidenciji za ekstenzivni uzgoj sitne stoke koji je podržavao proizvodnju tradicionalnog liburnskog grubog sukna, pri čemu se osobito ističe važnost sezonskog korištenja visokih planinskih pašnjaka. Autor kratko preispituje problem identifikacije rijeke Telavija kojeg Plinije spominje kao granicu između Japudije i Liburnije, zaključujući da nema valjanih dokaza za pretpostavku da je telavij rijeka Zrmanja, odnosno da bi, s obzirom na to, liburnske zajednice sjeverne Dalmacije mogle biti odsječene od Velebita i njegovih šuma i ljetnih pašnjaka.
- Sažetak; U radu se predstavlja otkriće velikog suhozida čiji se ostatci nalaze na području selâ Ervenik, Mokro Polje i Radučić u Bukovici. Suhozid je bio dug oko 14 km te se kontinuirano protezao od padina jugoistočnog Velebita na desnoj strani rijeke Zrmanje do kanjona rijeke Krke. Većim dijelom je izgrađen na istočnim padinama raznih uzvišenja, što upućuje na njegov vojno-obrambeni karakter. Autor iznosi pretpostavku da je veliki suhozid izgrađen u 1. st. pr. Kr., s ciljem nadzora liburnskog graničnog područja i sprječavanja mogućih pljačkaških ili osvajačkih pohoda pripadnika delmatskog saveza na područje Bukovice i Ravnih Kotara. This paper presents the discovery of the big drystone wall the remains of which are located in the area of the villages of Ervenik, Mokro Polje and Radučić in Bukovica. The wall measured about 14 km in length and it spread continuously from the slopes of south-eastern Velebit on the right bank of the Zrmanja River to the canyon of the Krka River. The drystone wall was built for the most part on the eastern slopes on various elevations, indicating to its military-defensive character. The author assumes that the big drystone wall was built in the 1st century BC with aims of surveillance of the Liburnian border area and prevention of possible plunders or invasions of the members of the Delmatean alliance of Bukovica and Ravni Kotari.
