JABLANIK (Јабланик)
Područje: Planine sjeverozapadne Srbije
Grupa: Podrinjsko-Valjevske planine
Država: Srbija
Najviši vrh: Jablanik (1275 m)
Koordinate najvišeg vrha: 44.1764, 19.6668
Grupa: Podrinjsko-Valjevske planine
Država: Srbija
Najviši vrh: Jablanik (1275 m)
Koordinate najvišeg vrha: 44.1764, 19.6668
O planini ...
|
|
UvodJablanik (ćiril. Јабланик) je manja planina u zapadnoj Srbiji, u grupi Valjevskih planina. Na sjeverozapadu, od susjedne planine Medvednik odvaja ga visoki prijevoj Stolica, dok ga na jugoistoku sedlo Debelo brdo odvaja od Povlena. Iako se velik dio glavnog grebena Jablanika proteže smjerom zapad-istok, cijeli je Jablanik, zajedno s Medvednikom i Jablanikom, te Bobijom, uvezan u brdsko-planinski lanac dominantnog dinarskog smjera sjeverozapad-jugoistok.
Najviši vrh ima isto ime kao i planina - Jablanik - i ima nadmorsku visinu 1275 m. Izgrađen je pretežno od dijabaza-rožnjaka, dijelom od serpentina, a najviši dijelovi građeni su od trijaskih vapnenaca. Dijelovi građeni od serpentina prosječeni su gustim spletovima jaruga, naročito na strmijoj i ogoljeloj istočnoj strani, prema izvorištu rijeke Jablanice. Godišnja količina padalina je oko 1.800 mm - kreće se između 1.600 i 2.000 mm. Na Jablaniku izvire rijeka Jablanica. Brda oko vrha su uglavnom šumovita, ali je sam vrh gol te zbog toga omogućuje odličan pogled. Gotovo do samog vrha planine prostiru se neprekinute šume bukve, s pojedinačnim stablima visokim i 30-ak metara. Najviši dijelovi Jablanika obrasli su travom, pri čemu je ona mnogo bujnija na sjevernim, nego na južnim stranama, kao posljedica veće vlage na sjevernim padinama. Pod travnatim pašnjacima na visokim zaravnima građene su stočarske kućice - pojate, koje su s vremenom zapuštene, te propale. Očuvale su se samo na jednom nižem mjestu, tamo gdje ima više vode. Pored Jablanika, preko Debelog brda, prolazi prometni pravac Valjevo - Rogačica. IZVORI I LITERATURA WIKIPEDIJA: Jablanik (planina) ENCIKLOPEDIJA JUGOSLAVIJE: Jablanik. Enciklopedijski članak. Svezak IV. Zagreb, 1960., str. 424. PSD MAGLEŠ, VALJEVO: Valjevske planine - Jablanik ENGLISH SUMMARY: JablanikJablanik (Serbian Cyrillic: Јабланик) is a mountain in western Serbia, near the town of Valjevo. Its highest peak Jablanik has an elevation of 1,275 meters above sea level. Jablanik is located at the source of the river Jablanica. It is separated from nearby Medvednik mountain by high pass Stolica, while the Debelo brdo saddle separates it from Povlen mountain in the southeast. The hills around the peak are mainly forested but the peak itself is barren, so if visibility is good the view from above is breath-taking. WIKIPEDIA Ime (Etimologija)-
|
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:  Klikom na logotip Booking.com direktno pronađi smještaj u okolici Jablanika
Oglašavajte ovdje:
|
GEOGRAFIJA / ZEMLJOPIS
Reljef Jablanika
Podloga: Elastic Terrain |
Pogled na Jablanik iz Debelog Brda
Autor: Iketa; Wikipedija |
Vode
|
Prostor Jablanika zapadno od Tubravića ima normalnu površinsku hidrografiju, dok je prostor istočno od ovog zaselka gotovo bez površinskih tokova, izbušen brojnim vrtačama. U podgorini je usječena dolina Sušice koja tvori kanjonsku dolinu dugu oko tri kilometra.
Na istočnim padinama Jablanika izvire rijeka Jablanica. Ona se 1 km uzvodno od Valjeva spaja s Obnicom i čine Kolubaru. Dužina joj iznosi 21,5 km, površina porječja 148 km², a prosječan protok 2 m³/s. Dolinom Jablanice vodi asfaltna cesta od Valjeva, preko Povlena, ka Rogačici, Bajinoj Bašti, planini Tari, Kremni i Višegradu. Rijeka Ljuboviđa izvire na južnim obroncima Jablanika i nakon toka od 34 km utječe u Drinu kod Ljubovije. To je najduža rijeka u ovim krajevima, također i najbogatija vodom, a dobar dio njenog toka ide oko masiva Bobije. WIKIPEDIJA: Jablanica (pritoka Kolubare) |
Izvor rijeke Jablanice podno planine Jablanik
Autor: Vladimir Pecikoza; Wikipedija |
PRIRODA
Vegetacija
|
Brda oko vrha su uglavnom šumovita, ali je sam vrh ravnat. Gotovo do samog vrha planine prostiru se neprekinute šume bukve, s pojedinačnim stablima visokim i 30-ak metara. Najviši dijelovi Jablanika obrasli su travom, pri čemu je ona mnogo bujnija na sjevernim, nego na južnim stranama, kao posljedica veće vlage na sjevernim padinama.
|
Jablanik - Nepregledna Prostranstva
Autor: Stefan Pavic; Datum objave: 25.5.2019. Opis: Planina Jablanik, koja se nalazi severozapadno od Povlena, predstavlja dinarsku planinu već po tome što se pruža pravcem severozapad – jugoistok. Najviša tačka je visoka 1274m. Jablanik je vrlo bujne vegetacije, naročito bujne šume bukve: gotovo do samog vrha planine prostiru se kontinualne šume bukve, čija su pojedina stabla visoka i do 30 metara. S druge strane, na Jablaniku nema šumskog voća, kojim obiluju gotovo svi delovi susednog Povlena. |
Biljni svijet
|
ZANIMLJIVOST
Zanimljivo je kako na Jablaniku nema šumskih plodova, poput obližnjeg Povlena, koji njima obiluje. |
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Turizam
Jablanik je vrlo pogodan za planinarske hodnje i turističke šetnje, i to u sva godišnja doba.
Poput ostalih Valjevskih planina, zbog njihove blizine većim gradskim centrima, klimatskih uvjeta, narodne tradicije i bšatine, i Jablanik je privlačan ljubiteljima planina, skijašia, izletnicima, sportašima, istraživačima.
Poput ostalih Valjevskih planina, zbog njihove blizine većim gradskim centrima, klimatskih uvjeta, narodne tradicije i bšatine, i Jablanik je privlačan ljubiteljima planina, skijašia, izletnicima, sportašima, istraživačima.
Po planini i po kraju ...
Karta Jablanika
Detalj stare topografske karte izvornog mjerila 1:50.000
Detalj stare topografske karte izvornog mjerila 1:50.000
VRŠNO PODRUČJE
Na vrhu Jablanika
Autor: Vladimir Pecikoza; Wikipedija S vrha Jablanika se pruža odličan pogled na ostale Valjevske planine, kao i na dolinu Kolubare i predjele prema gradu Valjevu.
Ispod najvišeg vrha Jablanika su dobro sačuvani tragovi rovova, koji vjerojatno potječu iz razdoblja Prvog svjetskog rata. |
JABLANIK Uspon na vrh Jablanik - planinarenje
Autor: Slobodan Stefanovic; Datum objave: 23.3.2015. Opis: Planinarski klub ,,ERA,, iz Užica je u nedelju 22. marta 2015. godine organizovao uspon na najviši i istoimeni vrh planine Jablanik - 1275 m.n.v. Polazak učesnika iz Užica na planinu Jablanik je u 8,00 časova. Kombijem smo prošli preko Rogačice do Debelog Brda. Od ovog mesta dalje peške pored planinarskog doma ,,Magleš,, i mesta Guvnine do vrha Jablanik. Sa vrha spuštanje do sela Vuinovača i reke Jablanice. Dalji uspon do zaseoka Vujići na deonici puta od Poćute prema Debelom Brdu. Ukupno je pređeno 12 km. Povratak u Užice je u 17,30 časova. JABLANIK Pašna Ravan - Gornje Košlje - vrh Grebenska stena
Autor: Slobodan Stefanovic; Datum objave: 3.12.2016. Opis: Ukupno 22 planinara iz PK ,,ERA,, iz Užica je u nedelju 27. novembra 2016. godine učestvovalo u planinarskoj akciji u organizaciji ovog Kluba na planini Jablanik u okviru masiva Valjevskih planina i području Azbukovice. Krenulo se iz mesta Pašna Ravan i uz blag uspon se stiglo do zaseoka Vrelo. Sledi prolazak kroz zaseoke Vodice i Radojevići, kao i preko vrha Zmajevac (1055 m) do vrha Grebenska stena (1115 m) koji se nalazi na grebenu od Debelog Brda ka Bobiji. Ekipa se spustila na početnu tačku kroz zaseok Matići. Prešlo se oko 16 km. Vodič: Stefanović Slobodan iz Užica. |
ISTOČNI DIJELOVI JABLANIKA
Debelo brdo PRIJEVOJ; KOORDINATE: 44.1505, 19.6915; NADMORSKA VISINA: 1094 m; WIKIPEDIJA
|
Debelo brdo je prijevoj na planini Povlen, uz vrh Kičer (1110 m), na cesti Rogačica-Valjevo. Šire područje prijevoja odvaja planine Jablanik i Povlen. Na njemu se nalazi nekoliko stalno naseljenih domaćinstava i više vikend kuća uz makadamsku cestu, koji vodi od Debelog brda prema selu Mravinjci.
Karta područja oko Debelog brda
Detalj stare topografske karte izvornog mjerila 1:50.000 Planinarski dom "Debelo brdo" (1040 m) Planinarski dom "Debelo brdo" nalazi se na predjelu Novakovača, na planini Jablanik, nedaleko prijevoja Debelo Brdo. Sagrađen je 1960.godine. To je jednokatnica sagrađena od kamena i cigle. Ima veliku blagavaonicu u prizemlju sa 60 mjesta, kuhinju, WC s dvije kabine i tuš s bojlerom. Na katu se nalaze tri sobe: jedna manja, za domaćine i dvije velike grupne spavaonice s 28 i 20 kreveta na kat. Dom ima vodu i struju, grijanje u blagavaonici i sobama. Doma je pogodna polazišna točka za pješačenje i planinarenje na obližnje planine: Jablanik, Povlen, Medvednik, Torrnička Bobija. PRISTUP DOMU Kako se dom nalazi nedaleko od prijevoja Debeli brijeg pristup do njega je lagan. Preko ovoga prijevoja prolazi cesta koja povezuje Valjevo i Bajnu Baštu, te je osim osobnim prometnim sredstvima (automobil, bicikl), moguć i dolazak autobusom, jer ovuda prometuju i autobusi na međugradskim linijama iz Beograda i Valjeva za Bajinu Baštu i Taru. Od Valjeva do Debelog brda ima oko 40 km. Po izlasku na prijevoj Debelo brdo, treba skrenuti u smjeru planine Jablanik, makadamskom cestom u dužini od 900 m. Do doma se može pristupiti osobnim vozilima i manjim autobusima. |
Debelo brdo
Autor: Vladimir Pecikoza; Wikipedija 
Prijevoj Debelo brdo
Autor: Ванилица; Wikipedija |
Vujinovača
|
Vujinovača, selo raštrkanog tipa, smjestilo se uz gornji tok rijeke Jablanice, na tromeđi planina Jablanika, Povlena i Medvednika. Podno sela Vujinovaće i obližnje Poćute, u kanjonu Jablanice, nalazi se manastir Pustinja.
|
Etnografska cjelina u selu Vujinovača
Autor: Vladimir Pecikoza; Wikipedija |
Klisura Jablanice (Pustinjska klisura)
|
Nad klisurom rijeke Jablanice (Pustinjska klisura) izdiže se impozantna stijena Grdoba, a za njom i selo Poćuta na sjevernim pobrđima Povlena. U najljepšem dijelu klisure, nalazi se manastir Pustinja, zaklonjen pošumljenim padinama brda Orlovice na Mededniku i Bele stene s druge strane rijeke.
|
Kod sela Poćuta nalazi se i stijena Grdoba koja je alpinističko-speleološko vježbalište.
PROČITAJ VIŠE Grdoba, Valjevo. Serbian Climbing, 1.12.2008. |
Manastir Pustinja WIKIPEDIJA
|
Manastir Pustinja nalazi se nedaleko od centra sela Poćute, na ulazu u Pustinjsku klisuru koju je rijeka Jablanica usjekla u obronke Valjevskih planina. Pripada Eparhiji valjevskoj Srpske pravoslavne crkve i predstavlja nepokretno kulturno dobro R. Srbije, kao spomenik kulture od velikog značaja. Pogled od glavne ceste na manastir zaklanjaju sa sjevera šumovite padine brda Orlovice (752 m; u nekim izvorima naveden naziv Orlovača), a s južne strane Bele stene. Manastir je udaljen oko 3 km od najbližih naselja, stiješnjen na jednom zaravnjenom platou okruženom šumom.
POVIJESNI RAZVOJ Od nastanka do 1962. godine, kada je probijena uska cesta (asfaltirana je) od Poćute (na cesti Valjevo-Bajina Bašta) ovaj je manastir, od turskih pohoda i ratnih razaranja, štitila uska, strma staza usječena u litice Bele stene. S druge strane, zbog nepristupačnosti Pustinjskog kompleksa, njegove su kulturno-povijesne i prirodne vrijednosti i danas mnogima nepoznate. Izvjesno je da je sadašnja crkva posvećena Vavedenju Presvete Bogorodice sagrađena na temeljima starije, s obzirom da su Turci dozvoljavali podizanje hramova samo na mjestima gdje su prije njihovog dolaska bile bogomolje ili postojali pisani dokumenti o ranijem postojanju. Dokazi o postojanju starijeg hrama na mjestu današnjeg pružaju ostaci temelja i grob sa skeletom otkriven prilikom sondažnih iskopavanja vanjskog zida oltarske apside (radove je obavljao stručni tim Međuopštinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Valjeva). Pretpostavlja se da je osnovan kao rudarska crkva i da je ktitor kralj Dragutin. Također se u literaturi spominje postojanje Vavedenjske crkve u 12. stoljeću (Ružičić 1893., Živojinović 1972., Novaković i Mikluš 1998.) što upućuje na zaključak da bi buduća sustavna arheološka istraživanja rezultirala, pored materijalnih dokaza o porijeklu i starosti prvobitne crkve, i rasvjetljavanju značaja koji je Pustinja zauzimala u srpskoj srednjovjekovnoj povijesti i duhovnoj kulturi. U turskom zapisu iz 1572.god. kaže se da u manastiru živi jedan kaluđer. 
ARHITEKTURA
Obnovom Pećke patrijaršije 1557. godine započeo je kulturni procvat u Srbiji, a posebno graditeljske aktivnosti na obnovi pravoslavnih crkava i manastirskih cjelina. Crkva manastira Mileševe, kao tradicionalni predstavnik raške škole s izrazitim njegovanjem kulta Svetog Save, bila je uzor graditeljima kasnog srednjeg vijeka, naročito u zapadnoj Srbiji. Tako je i crkva Vavedenja Presvete Bogorodice građena u tradiciji raške škole, kao jednobrodna kupolna građevina proširena pravokutnim pjevaonicama (pevnica) sa sjeverne i južne strane. Među brojnim građevinama u okolini crkve u Gračanici i Leliću, crkve manastira Jovanje i Ćelije, Vavedenjski hram se izdvaja izrazito skladnim arhitektonskim sklopom, čije sažete dimenzije naglašeno streme u visinu. CRKVA VAVEDENJA PRESVETE BOGORODICE Posebitosti crkve Vavedenja su zidani ikonostas, prostrani oltarni prostor završen segmentnom apsidom i kupola koja počiva na trompama, a izvana tvori šesnaestostrani tambur. Zidajući lomljenim kamenom i pravilno klesanom sedrom (sigom) iz okolice, i pokrivši je drvenom šindrom (klisom), graditelj pustinjske crkve je oživio ravne i mirne površine vanjskih fasada. Uz crkvu je 1848. godine dozidana priprata (narteks - zapadni ulazni dio pravoslavne crkve), nad kojom se uzdiže dvokatni zvonik. Kao jedinstvena građevinska cjelina, crkva i priprata su dužine 19,5 m, širine 7 m, visine 9 m, dok je visina zvonika 16 metara. Nakon više stradanja i manjih popravaka, po prvi put od njezina nastanka, u razdoblju 1972.-1976. godine obavljeni su konzervatorsko-restauratorski radovi kojima su arhitektura i slikarstvo vraćeni u prvobitno stanje - radove je obavljao Zavod za zaštitu spomenika kulture iz Kragujevca. Tom prilikom krov je autentično prepokriven klisom (drvenom šindrom), priprata crijepom, skidanjem žbuke otkriven je izvorni izgled fasada od lomljenog kamena i bigra, freskama je vraćen prvobitni sjaj, a crkva zaštićena od podzemnih voda drenažnim kanalom. 
ŽIVOPIS (FRESKOPIS) U MANASTIRU
Crkva je živopisana u kratkom vremenskom razdoblju, od 15.3. do 25.6.1622. godine, staranjem igumana Janićija Bitojevića, o čemu svjedoči ktitorski fresko-natpis na zapadnom zidu iznad ulaznih vrata u crkvu. Jedinstvena očuvanost zidnog slikarstva svrstava Pustinju među najznačajnije spomenike kulture vremena u kome je nastao. Slikari Nikola i Jovan potpisali su se u niši proskomidije, na slikanom sarkofagu iz koga se pojavljuje lik mrtvog Krista. Freske ne krase samo unutrašnje zidove, već i vanjske fasade. Tako je u prostranoj luneti na sjevernoj fasadi prikazana Bogorodica s malim Kristom tipa brzopomoćnice, "koja pomaže ovozemaljskim stvarima". Prvobitna zapadna fasada crkve, koja je dogradnjom priprate postala njen istočni zid, oslikana je dvama tematskim cjelinama: u luneti nad vratima predstavljena je patronska kompozicija Bogorodičinog Vavedenja, dok je na čitavoj preostaloj površini opširno naslikan Strašni sud, od trenutka kada Krist zauzima mjesto suca (u najvišoj zoni), preko sabora apostola i anđela, buđenja živih i mrtvih na zemlji i moru, do pravednika i rajskog vrta (lijevo od ulaza), odnosno paklenih muka grešnika u ognjenoj rijeci (desno od ulaza). Prema srednjovjekovnim uzorima, živopis je unutar crkve raspoređen po zonama, razdvojen bordurom. Određujući zonu sokla, u najnižim partijama zidova slikom je oponašana zavjesa. Oltarski prostor je odvojen od broda crkve zidanom pregradom, te je zidno slikarstvo razdvojeno u dvije cjeline. Sama oltarna pregrada ukrašena je slikanim ornamentom, a u prvoj zoni stojećih figura uz nju su prikazani apostolski prvaci, Sveti Petar i Sveti Pavle. Pored Svetog Jovana Krstitelja (Sv. Ivan Krstitelj), jednog od najljepše oslikanih likova ove cjeline, na zidovima pjevnica (analoj; grč. ἀναλογεῖον; u pravoslavnoj crkvi, visok stalak za polaganje liturgijskih knjiga), smješteni su prikazi svetih ratnika: Dimitrije, Georgije, Nestor, Prokopije u južnoj pjevnici i Artemije, Nikita, Merkurije, Teodor Tiron, Teodor Stratilat u sjjevernoj pevnici. Na južnom pilastru su naslikani srpski svetitelji, Sveti Sava i Sveti Simeon, a nasuprot njih sveti ljekari Pantelejmon i Damjan. Na južnom zidu zapadnog traveja pored ktitorske kompozicije koja prikazuje jeromonaha Joakima kako Bogorodici, patronu crkve, prinosi model Pustinjskog hrama, naslikan je monaški uzor, Sv. Antonije Veliki, a na zapadnom zidu, kao čuvar ulaza, prikazan je Arhanđel Mihailo s isukanim mačem. a idejom očuvanja kršćanstva sjeverno od vrata predstavljeni su car Konstantin i carica Jelena, koji između sebe drže krst Kristovog raspeća. Na sjevernom zidu zapadnog traveja naslikane su figure pustinjaka Sv. Onufrija, velikoshimnika Sv. Jefrema Sirina i ljekara Sv. Kozme. Iznad zone stajaćih figura, u uskom pojasu medaljona živopisane su dopojasne svetiteljske figure. Prikazi u medaljonima oslikani su i na potrbušjima lukova, čime je u Pustinji postignuto prikazivanje čitave galerije raznorodnih svetiteljskih skupina (kao petozarni, perzijski ili nikomedijski mučenici). U drugoj i trećoj zoni raspoređene su kompozicije koje pripadaju ciklusima Velikih praznika, Stradanja Hristovih i Čuda. U nižoj zoni, počevši od zidanog ikonostasa u smjeru kazaljke na satu, nižu se: Oplakivanje, Hristos i Samarjanka, Isceljenje bolesnog od vodene bolesti i Pilatov sud, Ruganje Hristu, Uspenje Bogorodice, Izdajstvo Judino, Ulazak u Jerusalim, Isceljenje raslabljenog, Isceljenje slepog od rođenja i Skidanje s krsta. U višoj kompozicijskoj zoni od ikonostasa u smjeru kazaljke na satu nalaze se: Blagovesti, Rođenje Hrista, Sretenje, Krštenje, Vaskrsenje Lazara, Put na Golgotu, Raspeće i Mironosice na Hristovom grobu. Četiri kompozicije iz ovih ciklusa naslikane su u kubusu kupole: Silazak Sv. duha, Preobraženje, Vaznesenje i Tajna večera. U trompama su dopojasni prikazi proroka, a nad njima četvorica evanđelista koji ispisuju svoje tekstove (Sv. Marko, Sv. Luka, Sv. Matej i Sv. Jovan). Tambur kupole između osam prozora ispunjavaju stojeće figure proroka, dok je u kaloti najprije u prstenu priazan niz anđela i serafima, da bi se u tjemenu našlo poprsje Hrista Pantokratora. Svod zapadnog traveja krasi golobradi lik Hrista Emanuila. Oltarni prostor je zaklonjen od oka vjernika zidanom pregradom na kojoj su prikazane stojeće figure izabranih svetih đakona, arhijereja i mučenika. Iznad naslikane draperije sokla u konhi apside je kompozicija Služenja svete liturgije-Poklonjenje Jaganjcu. Nad njom je Pričešće apostola, dok je u vrhu Bogorodica Platitsra (Najsvetija-šira od nebesa). Čelo luka apside ispunjavaju dopojasni prikazi arhijereja i proroka u medaljonima. U niši proskomidije, uz lik mrtvog Krista u kovčegu su prikazani Bogorodica i Sv. Jovan Bogoslov kako ga oplakuju. Osim visokih crkvenih arhijereja koji pripadaju kompoziciji Poklonjenja I Sv. Spiridon, Sv. German, Sv. Ignjatije Bogonosac na južnom zidu i Sv. Nikola na sjevernom, u sjeverozapadnom uglu prikazana je Vizija Sv. Petra Aleksandrijskog. Zonu medaljona čine prikazi dopojasnih arhijerejskih likova. Na podužnim zidovima su, kao i u naosu, raspoređene kompozicije u dvije zone. Nad zonom medaljona na južnom zidu nalaze se Večera u Emausu i Isceljenje grbave žene, a na sjevernom Marija Magdalena javlja apostolima o Hristovom vaskrsenju i Isceljenje čoveka sa suvom rukom. U višoj kompozicijskoj zoni je samo po jedna scena Neverovanje Tomino (južno) i Silazak u Ad (sjeverno). Široku svodnu površinu zauzima prikaz Krista Car careva i Veliki arhijerej. Visok stupanj očuvanosti zidnih slika u Vavedenjskoj crkvi kao i njihova likovna kvaliteta razlozi su što je Pustinja nezaobilazna čak i u najopćijim pregledima postbizantske umjetnosti na ovim prostorima. IKONOSTAS Ikonostas je neophodni dio unutarnjeg mobilijara crkve za neometano bogosluženje. U Pustinji je već tijekom zidanja napravljena pregrada koja razdvaja prostor naosa, namijenjen vjernicima, od oltara u koji ulaze samo posvećeni. Na tim prostorima tek neveliki broj hramova ima ovakvo rješenje pregrade, a ako je ikonostas zidan onda je najčešće i oslikan freskama koje zamjenjuju ikone. Ovdle je načinjen izuzetak za koji se rijetke analogije mogu naći tek na širokom balkanskom pravoslavnom prostoru. Jer, živopisci Nikola i Jovan, koji su s velikom predanošću ukrasili freskama zidove crkve, nisu na pročelju pregrade izveli niti jedan figuralni prikaz. Razlog tomu ležao je, očito, u pogodbi sa ktitorom da naprave i ikone na dasci i postave ih na zidani nosač onako kako bi se problem rješavao na skeletnoj drvenoj konstrukciji ikonostasa. Sretnim okolnostima do danas je sačuvan veći dio ikona koje su prvobitno činile originalnu cjelinu s fresko ukrasom, uspješno konzervirane i restaurirane. Ikone se sada nalaze na južnom zidu priprate i to: carske dveri, na kojima je osim uobičajene scene Blagovesti u dnu prikazana i kompozicija Bogorodičinog Vavedenja, nadverje s prikazom Gostoljublja Avramovog i dio Deizisnog čina. Originalni završni ikonostasni križ s Raspelom (Krst sa Raspećem) i bočnim tablama na kojima su prikazani Bogorodica i Sv. Jovan nalazi se na prvobitnom mjestu, iznad zidane oltarne pregrade. Nedostaju, dakle, samo ikone prijestolnog niza. No, s obzirom da je novi ikonostas za crkvu napravljen oko 1840. godine po uzoru na stari, s velikom vjerojatnoćom pretpostavlja se da su i prvobitno postojale samo dvije prijestolne ikone - Bogorodica sa malim Hristom na prestolu okružena prorocima, i Hristos Pantokrator na prestolu okružen apostolima. Pouzdan trag o vremenu nastanka živopisa i ikonopisa kao i određene ikonografske posebitosti, uz pogreške u ispisivanju staroslavenskih tekstova i mnogo sigurnije natpise izvedene na grčkom, omogućuju da se porijeklo slikara Nikole i Jovana potraži negdje u sjevernim grčkim krajevina, ponajprije u Epiru. Kao pripadnici putujuće radionice, ovi slikari raspolažu predlošcima, ustaljenim još u srednjem vijeku, koje vješto prilagođavaju zahjtevima vremena i naručitelja. Da su stekli rutinu u zajedničkom radu svjedoči visoka usuglašenost njihovih individualnih rukopisa, pri čemu su bolji kao ikonopisci no u svladavanju velikih, svježe ožbukanih površina. Linija im je osnovno sredstvo izražavanja, pa služi i za dočaravanje volumena, s izrazitim sklonostima ka dekorativnom, dok je kolorit sveden na mukle tonove sivoplave, ružičaste, okera i nepostojanozelene. U crkvi se čuvaju relikvije među kojima su bogoslužbene knjige, porijeklom iz Rusije, iz druge polovine 19. stoljeća, ukrašene inicijalima i zastavicama u boji. Sveti sasudi i "stojeći“ križevi na velikom oltaru (srp. časna trpeza) predmeti su ručne izrade sa zanatsko-umjetničkom obradom. Dijelovi od plemenitog metala izrađeni su filigranski sitnim, čipkastim motivom s implikacijom kamena koji krase minijaturne duborezne prikaze iz Svetog pisma. Među dragocjenostima su kivot s dijelom odežde iz Sv. Katarine sa Sinaja, kao i drveni križ posvećen na Kristovom grobu. IZVORI VODE U okolici manastira nalaze se dva izvora pitke, hladne vode, od kojih zdenac Mlakovac, zapadno od porte ljudi smatraju ljekovitim. Drugi je jak izvor planinske vode, na samom ulazu u portu s jugoistočne strane nad kojim je trgovac Radivoje Tomić podigao česmu 1902. godine. |
ZANIMLJIVOSTI
U manastiru Pustinja nalazi se zidani ikonostas, što nije česta pojava u manastirima u Srbiji. Cesta do manastira Pustinja sagrađena je tek sredinom 20. stoljeća, a do tada je postojala samo uska strma staza u vrletnim liticama. Zahvaljujući tome sačuvan je od turskih pohoda i ratnih razaranja. 
Manastir Pustinja
Autor: Ванилица; Wikipedija Манастир Пустиња/Manastir Pustinja/Монастырь Пустыня
Autor: Православни филм-Не Кради Отаџбину; Datum objave: 29.7.2014. Манастир Пустиња
Objavio: Dragan Mališić; Datum objave: 9.6.2012.
Kako bih pošla na onaj svet, da ovde nisam bila i poklonila se ikonama u ovoj svetinji. OBNOVA
Prvobitne manastirske zgrade iz vremena izgradnje sadašnje crkve spaljene su 1788. godine u tursko-austrijskom ratu, od kada je preko stotinu godina manastir bio zapušten, a crkva pretvorena u parohijsku. Na mjestu starih objekata 1953. godine, kada iguman Antonije s bratijom obnavlja manastir, podignut je konak za stanovanje. Pored crkve nalaze se dvije nadgrobne ploče koje, čini se, obilježavaju grobove starješina manastira i ostaci još 26 grobova za koje se smatra da pripadaju manastirskoj bratiji. Iguman Pahomije je 1965. godine, po prvi put od nastanka, manastir predao sestrinstvu. MANASTIR DANAS Posljednja dva desetljeća trudom malobrojnog sestrinstva i uz pomoć donatora manastir je napredovao. Godine 1986. podignut je jednokatni konak s trpezarijom, vladičanskim odajama i ćelijama, porta ograđena kamenim zidom s velikom ulaznom kapijom, a izvan dvorišta je izgrađen gospodarski objekt. Na zapadnom obodu porte podiže se kapela posvećena Sv. Vasiliju Ostroškom s parohijskom trpezarijom i objektom za paljenje svijeća, kako bi se zaštitile freske u glavnom hramu. Travnato manastirsko dvorište, pored cvjetnih aleja, krasi stoljetno stablo bora, zasađeno 1848. godine koje se s pravilno razvijenim deblom i bogatom krošnjom svrstava u spomenike prirode. PROČITAJ VIŠE Jablanik iz Manastira Pustinja 20.2.2011. Trekking Serbia, 20.2.2011. Manastir Pustinja, Manastiri u Srbiji Narodne predaje o imenu manastira Prema narodnoj predaji trojica braće gradili su tri crkve, odnosno tri manastira: Pustinju, Jovanju i Gračanicu. Nakon što su izgradili svoje zadužbine, sva trojica braće krenuli su zajedno u obilazak svojih zadužbina. Manastir Pustinja je bio zadužbina najmlađeg od trojice braće, ali bio je i najljepši od tri manastira. Kako su druga dva brata bila opčinjena njegovom ljepotom i pokazali su veliku dozu ljubomore i zavisti, rekli su najmlađem bratu: "Zašto i nama ne reče da i mi sazidamo ovako lijepu crkvu? Dao Bog da ti pusta ostala!" Druga predaja govori o tome da je manastir dobio ime po pustinjacima koji su samovali u ovome kraju. |
Bebića Luka (Bebići)
|
Etno-selo Bebića Luka, koje se smjestilo na padini Jablanika, uz rječicu Jablanicu, spomenik je narodnog graditeljstva i zaštićeno kulturno dobro Srbije od 1990. godine, kao primjer organizacije sela u Srbiji u 19 stoljeću - službeni naziv kategorije zaštite: kulturno dobro - prostorna kulturno istorijska celina. Rijetko je naseljeno i kažu kako ima više kuća nego stanovnika. Još 1990-ih godina, ovdje je samo članova jedne obitelji Bebić živjelo njih tridesetak. Danas je ukupni broj stanovnika zaselka manji od deset.
Valjevski Zavod za zaštitu spomenika kulture radio je 2013.-2014. godine na očuvanju i konzervaciji starih kuća prema projektu arhitekta Tihomira Dražića, kako bi Bebića Luka postala etno-turistička destinacija. Zaštićeni kompleks etno-sela obuhvaća 8 starih kuća, autentične arhitekture, nastalih diobom stare zadruge Bebića u drugoj polovici 19. stojeća, jednu brvnaru, tri stare kuće polubrvnare s atulama, četiri novije kuće, tri vajata, četiri magaze, dva ambara, čardak, pušnicu, hlebnu peć, dvije štale i sušaru. IZVORI I LITERATURA VUJANAC, Predrag: Mislili su da će srpsko selo biti turistička destinacija, a sad ima MANJE ŽITELJA NEGO KUĆA. Blic, 19.3.2018. REDAKCIJSKI ČLANAK: Bajkovita Bebića Luka. Revija Kolubara, 2014. 
Bebića Luka
Autor fotografije: Vladimir Pecikoza; Wikipedija |
Bebića Luka, odn. Bebići (selo Vujinovača)
Autor fotografije: Vladimir Pecikoza; Wikipedija 
Bebićs Luka
|
Praktično ...
IZVORI I LITERATURA
|
BOGUNOVIĆ, V.: Hidrogeološke karakteristke terena gornjeg dela sliva reke Jablanice s posebnim osvrtom na mogućnosti formiranja akumulacije 'Rovni' za vodosnabdevanje Valjeva. Diplomski rad. Rudarsko-geološki fakultet. Beograd, 1991.
PETROVIĆ, D., DOKMANOVIĆ, P.: Negativni ekološki aspekti izgradnje brane i akumulacije 'Rovni'. Zaštita prirode, 60(1-2), str. 539-548. 2009. (INFO)
|
Valjevske planine, planinarsko turistička karta
Mjerilo: 1 : 50 000 Dimenzije: 96 x 67 cm; Dimenzije preklopljene: 12 x 22 cm Opis: Na karti je prikazano područje Valjevskih planina s prirodnom i kulturnom baštinom i turističkim sadržajima. Na poleđini karte prikazane su fotografije s odgovarajućim tekstom na srpskom i engleskom jeziku. |
