|
|
SREDIŠNJI POJAS > PLANINE ZAPADNE BOSNE I DINARA > KLEKOVAČKO-GRMEČKA GRUPA > Osječenica
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Vrh Osječenice, Kamen, 1795 m
Koordinate najvišeg vrha: 44.5191, 16.2556
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Vrh Osječenice, Kamen, 1795 m
Koordinate najvišeg vrha: 44.5191, 16.2556
Uvod
|
Osječenica je planina koja se nalazi u zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine i pripada zapadno-bosanskom planinskom nizu (klekovačko-grmečka) grupa. Omeđena je kanjonima rijeke Une i njene pritoke Unca, a s drugih strana krškim poljima: Medeno, Bjelajsko i Petrovačko polje. Najjužniji greben dotiče Drvarsku kotlinu, kod Vrtoča. Susjedne planine su joj Klekovača (od koje je odvaja planinski prijevoj Oštrelj) i Grmeč sa sjeverne strane, iza Petrovačkog polja. Prema jugozapadu preko kanjona Unca nalaze se Bobbara, Vučjak i Sjenica, a preko Une masiv Ličke Plješivice (Plješevice).
|
Naslovna fotografija
Pogled na greben Osječenice |
ZEMLJOPIS / GEOGRAFIJA
Reljef
Osječenica je visok 1795 metara i spada u srednje visoke planine. Njen planinski masiv dug je 30 km, od prevoja Oštrelj do uzvišenja Čava iznad Kulen Vakufa. Tjeme planine Osječenice strši iznad pojasa šuma (uglavnom bukva i grab) i odsječeno je pa od toga dolazi i naziv ove planine – Osječenica. Na vrhu je uska, nekoliko stotina metara duga zaravan sa čijih se strana spuštaju kamene litice. To je razlog što mještani iz okoline sam vrh nazivaju Kamen, sa kojeg se pruža izvrstan i širok vidik na sve strane.
Klima
Klima je izrazito planinska koju obilježavaju kratka i svježa ljeta i duge, hladne i snijegom bogate zime. U pogledu godišnje količine padalina ovo područje se nalazi pod jakim utjecajem strujanja s mora, te godišnja količina padalina ukazuje na humidno (vlažno) obilježju klime. Klima sa svojim elementima (temperatura, vlaga, svjetlost, vjetar) ima u odnosu na druge faktore presudan značaj u pedogenezi i formiranju biljnih asocijacija.
Vode
S njene zapadne strane se nalazi kanjon rijeke Une, koja, dolazeći iz Hrvatske, u dodiru sa Osječenicom kod Martin Broda gradi atraktivne slapove. Isto se ponavlja i u odlasku, nekoliko kilometara iza Kulen Vakufa, gdje Una gradi slapove, mežu kojima i poznati Štrbački buk. S južne strane je Unac, duboko ukopan u kamenito tlo pa njegovo korito ima osobine klisure. Izvori vode na planini su rijetki. Nalaze se skoro u ravni Petrovačkog polja (npr. izvor Gorana), u selima Kolunić, Medeno Polje, Bjelaj i Prkosi. Na višim dijelovima planine, od strane kanjona rijeke Unac, najbliži izvor vode je ozidani Ajzer bunar koji vodu skuplja cijeđenjem površinskih voda.
PRIRODA
Biljni svijet
|
Na najnižim i najtoplijim položajima rastu hrastove šume, iznad čega pretežnu sastojine jele i bukve, koje na još većim visinama prelaze u formaciju bukve kao grma. Od sitnogorice valja navesti klekovinu, koja počinje u istoj visini kao i na Klekovači, raste po najvišim grebenima i glavicama, tako da za alpinsku formaciju ostaje mjesta samo na nekim stijenama i hridovima.
Na osnovu tipoloških i pedoloških karakteristika, može se konstatirati da se radi o području na kome preovladavaju mješovite šume koje su u pravilu stabilnije i otpornije na biotičke i abiotičke faktore (kemijski i fizički dijelovi nežive prirode koji utječu na žive organizme i funkcioniranje ekosustava: klimatske, edafske - tlo i orografske - reljef). Međutim, na području Osječenice zabilježeno je masovno sušenje jele, koja je na ovom području gradila stabilne šumske zajednice, najčešće s bukvom i smrekom. Ova pojava rezultat je loše higijene šuma, masovne pojave parazitske nametnice – imele jele, grešaka u gospodarenju šuma u prošlosti i nekoliko posljednjih godina učestale suše. Posljednji u lancu ovih agenasa bili su štetni insekti, koji su na oslabljenim biljkama prešli kritični prag brojnosti populacije i uzrokovali masovno sušenje stabala. Vrijedno je istaći cvijet runolist. Danas je rijedak jer ga mnogo beru nesavjesni posjetioci. |
Zanimljivosti
Ovdašnje lokalno stanovništvo runolist zove - šterma. To ime dobio je po zvjezdicama koje su označavale činove u bivšoj austro-ugarskoj vojsci (Stern = zvijezda). |
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Povijesni pregled
19. stoljeće
Ovu je planinu pohodio botaničar i biolog Franjo Fiala davne 1891. godine.
20. stoljeće
1965. Zabilježen prvi planinarski opis: Salkić, Mehmed, Nevolje s Osječenicom.
1969. Markacijama obilježen prvi put po planini. Godine 1971. Mehmed Šehić spominje da je markaciju obavio Mehmed Salkić.
Ovu je planinu pohodio botaničar i biolog Franjo Fiala davne 1891. godine.
20. stoljeće
1965. Zabilježen prvi planinarski opis: Salkić, Mehmed, Nevolje s Osječenicom.
1969. Markacijama obilježen prvi put po planini. Godine 1971. Mehmed Šehić spominje da je markaciju obavio Mehmed Salkić.
PRIČE IZ PLANINE
PLANINSKO PODRUČJE
 Planina Osječenica, pješačko-planinarske i biciklističke staze |
|
|
Osječenica 1795m, stazom iz sela Kolunić, Bosanski Petrovac
Datum objave: 9.6.2020. Autor: Zoran Pjanic Opis: 6.6.2020. Planina Osječenica nalazi se u opštini Bosanski Petrovac. Visoka je 1795 m, a do vrha smo išli iz sela Kolunić. Susjedne planine su joj Grmeč i Klekovača. Sa njene zapadne strane je kanjon rijeke Une, a sa južne strane je rijeka Unac. Sa zapada i sjevera su kraška polja: Bjelajsko, Medeno i Pertrovačko |
Planina Osječenica
Datum objave; 26.1.2015. Autor: Uzbrdo Nizbrdo Opis: Osječenica je planina koja se nalazi u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Visoka je 1795 metara i spada u srednje visoke planine. Njen planinski masiv dug je 30 km, od prevoja Oštrelj do uzvišenja Čava iznad Kulen Vakufa. S njene zapadne strane se nalazi kanjon rijeke Une a sa južne je pritoka Unac. Sa zapada i sjevera su kraška polja: Bjelajsko, Medeno, i Petrovačko. Tjeme planine Osječenice strši iznad pojasa šuma (uglavnom bukva i grab) i odsječeno je pa od toga dolazi i naziv ove planine – Osječenica. Na vrhu je uska i gotovo kilometar duga visoravan sa čijih se strana spuštaju kamene litice. To je razlog što mještani iz okoline sam vrh nazivaju Kamen, sa kojeg se pruža izvrstan i širok vidik na sve strane. Planina je bogata florom i faunom, a posebno je vrijedno istaći cvijet runolist koji je i svojevrstan znak planinarstva i planinara. Izvori vode su rijetki, sa petrovačke strane najbliži izvor je Gorana, a od strane kanjona rijeke Unac najbliži izvor vode je Ajzer bunar. Susjedne planine su joj Klekovača (od koje je odvaja planinski prijevoj Oštrelj) i Grmeč (iza već spomenutih kraških polja u petrovačkoj kotlini). |
|
U podnožju Osječenice
Na rubu Petrovačkog polja, u sjeveroistočnom podnožju Osječenice, i uz cestu Bosanski Petrovac - Drvar, smjestilo se selo Kolunić, najčešća početna točka planinarskih uspona na vrh planine. U pozadini, južno od prijevoja Oštrelj, nalazi se planina Klekovača. |
SJEVEROISTOČNO PODNOŽJE
Bjelajsko polje
|
|
Petrovačko polje
|
Karavan - Bosanski Petrovac
Izvor: Youtube |
Kolunić
|
Selo Kolunić se nalazi na južnom obodu Petrovačkog polja i njegovog dodira sa strmim padinama Osječenice, obraslim crnogoričnom šumom. Magistralna cesta Bosanski Petrovac - Drvar dijeli selo na dva dijela, Gornji Kolunić i Donji Kolunić (Rakića dolina) na koji se nastavlja treći dio sela, Revenik. Ispod sela protječu tri potoka, a u samom selu i0ma pet izvora, narod obično kaže da su ljekoviti. Udaljenost od Petrovca je oko 3,5 km.
Povijesni pregled Petrovačko polje je i u ilirsko doba bilo dobro naseljeno, što potvrđuje veliki broj gradinskih naselja na dominantnijim položajima oko polja. Neka su od tih naselja nastavila život i u rimsko doba. Na nekima su od njih nađeni i rimski ostaci (temelji zgrada i rimski građevinski materijal). Jedan od najvećih objekata te vrste je Gradina u Koluniću (sjeverno od k. 691), utvrdeno naselje većih dimenzija s ostacima snažnog rimskog kamenog bedema na nasipu jedne prethistorijske gradine. Rimljani su preko Oštrelja izgradili važnu komunikaciju, koja je dolazila iz Dalmacije i preko jugoistočnog dijela Petrovačkog polja silazila u dolinu rijeke Sane (47/48. g.). Od ove su se ceste niz polje, prema zapadu, odvajala dva kraka koji su vodili u dolinu Une. Jedan je išao preko Krnjeuše i Risovca, drugi preko Bjelaja i Prkosa. Utvrđenje se nalazilo na vrlo markantnom položaju, koji vizuelno nadzire dobar dio polja. Gradina u Koluniću nije obrađena u literaturi. Nalazi se na ogoljelom i ispranom terenu, odmah desno od ceste Bosanski Petrovac - Drvar. Stari Slaveni koji su se doselili na područje zapadne Bosne donijeli su ime Kolun sa sobom, kao što su činila mnoga plemena slavenskog porijekla. Selo Kolun je postojalo 1251. u okolici Nitre u Slovačkoj. Srednji vijek Iz ranosrednjovjekovnih vremena datira romanička crkva u Koluniću. Do turskih osvajanja, ovaj kraj je bio dio Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva (Ugarske) i povremeno srednjovjekovne Bosne. Najveći dio pisanih povijesnih izvora, vezanih za srednjovjekovnu župu Pset, koja se prostirala na području današnjeg teritorija općine Bosanski Petrovac, vezan je za Kolunić. Prema spisu crkvenog sabora u Splitu iz 1185. godine župa Pset je pripadala u crkvenom pogledu kninskoj biskupiji. Prvi poznati župan koji je upravljao župom Pset u kraljevo ime bio je neki Dionizije koji se spominje u jednom spisu iz 1266. godine. Još god. 1292. piše u poznaloj darovnici kralja Karla II. za bana Pavla Šubića: "nec non progeniem seu generationem quae vocatur Suczunuy et Psef", po čemu bi se moglo suditi, da se je pleme (generatio), koje je u Psetu živjelo, tada zvalo psetskim plemenom. No već trideset i tri godine poslije, u jednoj ispravi od god. 1325., izdanoj u gradu Ključu na Sani, dakle u neposrednom susjedstvu županije psetske, nalazi se zapisano "Budona de generatione Cholunic, Budislao filio Gerdomil". Tada se dakle znalo u Ključu, da Budonja pripada plemenu Kolunić. Po tome se zaključuje, da je u prvoj četvrtini 14. stoljeća već postojalo ime Kolunića za ono hrvatsko pleme, koje je prebivalo u županiji Pset. Budući da je u istoj županiji bilo i selo Kolunić (Kolunići), pa je ili selo primilo ime svoje od plemena, ili je pleme prozvano po znamenitom selu, u kojem je prebivalo. Prema raznim, uglavnom sudskim, dokumentima iz 14. i 15. stoljeća poznato je nekoliko plemenitaških rodova koji su imali svoje posjede u župi Pset, a bili su iz plemena Kolunića (Kolunića). Prvi su Mišljenovići od Kolunića, koji su imali posjede u Velikom i Malom Očijevu (danas sela blizu Martin Broda uz put za Drvar). Drugi poznati plemenitaški rod (hiža) u 15. stoljeću u župi Pset bili su Perušići iz sela Bilića. Treći poznati rod bili su Oršići iz Drinića (na jugu župe Pset). Navedene najpoznatije porodice iz plemena Kolunića, kao i druge, manje poznate, počele su se preseljavati sa svojih posjeda u Psetu dalje na zapad i sjever, po padu Bosne pod osmansku vlast 1463. godine, a sve jača preseljenja uslijedila su iza Krbavske bitke 1495. godine. Perušići su osnovali današnje naselje istog imena u Lici, a Oršići naselje Slavetići kod Karlovca po kojem su se i oni zvali. Neke porodice su zadržale rodovska imena a neke su se u novom zavičaju zvale plemenskim imenom Kolunić. Iz tog plemena je i Leopold Karlo Kolonić (1631.—1707.), jedan od najznamenitijih prelata i državnika ugarskih. Nakon svršenih nauka u Beču stupio je u viteški red ivanovaca, te je ratovao protiv Turaka na Kreti (1654.); od god. 1659. bio je zapovjednik svoga reda u Mailbergu i Chebu, pa se je onda posvetio svećeničkomu staležu. God. 1669. postao je biskupom u Njitri, god. 1672. u Novom Mjestu kod Beča. Posljednji muški potomak ove znamenite porodice bio je sinovac nadbiskupa i kardinala Leopolda, po imenu grof Sigismund Kolonić (Kollonitsch, 1676.—1751.),od god. 1716. biskup, a od god. 1722. prvi nadbiskup u gradu Beču. Poznat je i Martin Rota-Kolunić, bakrorezac iz 16. stoljeća, rođen u Šibeniku. O životu iz tih vremena svjedoče ostaci srednjovjekovne crkve Sv. Jurja (Đurđa) (Panađur) koju neki datiraju u 14. vijek, a neki povjesničari možda i u 12. Sa svih strana crkve nalazi se nekropola sa stećcima u obliku uglavnom većih ploča. Od Drugog svjetskog rata i poslije Pokolji Srba u ovom srezu počeli su 26.7.1941. ubojstvom 10 mještana sela Kolunić. Od 29. do 31.7. ustaše su življem iz okolnih sela napunile školu u Petrovcu. Svi su pobijeni rafalima iz mitraljeza. Poslije masakra ustaše su školu zapalile. Do Drugog svjetskog rata bilo je oko dvije tisuće katolika u Krnjeuši, Vrtočama, Koluniću, Oštrelju i Bosanskom Petrovcu, a 2015. samo desetak u Petrovcu. Ti katolici pohodili su crkve u Petrovcu, Krnjeuši i Oštrelju. Srbi su bili većinski. Broj Hrvata cijelog petrovačkog, drvarskog i grahovskog kraja i pograničnih djelova Hrvatske s druge strane drastično se smanjio tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata. IZVOR Kolunić. Wikipedia Crkva Preobraženja Gospodnjeg
IZ TISKA IZVOR LATINOVIĆ, Svetko M.: Zvono kralja Petra je obeležilo četiri rata u Bosanskoj Krajini. Politika.rs, 22.12.2020. Zahvaljujući gospodinu Jovanu Popoviću iz Beograda, osećam se kao da sam pročitao knjigu „Čarape kralja Petra”, koju je napisao srpski književnik Milovan Vitezović. „Politika” je 1. decembra objavila njegov prilog pod naslovom navedene knjige. Priča o kralju Petru Karađorđeviću, srpskoj majci Makreni i njenom sinu Marinku, o čarapama koje mu je isplela, pa sve do spomenika koji je kralj Petar njima dvoma podigao u selu Slovac kod Lajkovca, vrlo je dirljiva i emocionalna. O dobročinstvima kralja Petra i čovekoljubivim delima koja je činio i po Bosni dosta se zna, ali ističem primer malo kome poznat. U Federaciji BiH, ispod planina Osječenice i Oštrelja, proteže se srpsko selo Kolunić. Od Bosanskog Petrovca ga deli Petrovačko polje, a na dva dela ga preseca put Petrovac–Drvar–Knin. Ispred sela na jednom peskovitom uzvišenju, u centru kamenom ograđenog seoskog groblja, locirana je Crkva Preobraženja Gospodnjeg. U monografiji sela Kolunić ostalo je zabeleženo: „Zvono koje je crkvi, sa ugraviranom posvetom, darovao vojvoda Petar Mrkonjić pod kojim imenom je tada mladi princ, a kasnije kralj Petar Karađorđević, vodio Srbe u bunama protiv Turaka sedamdesetih godina pretprošlog vijeka…” Dalje stoji da je odluku da daruje zvono doneo u znak zahvalnosti učitelju Petru Mirkoviću (1855) iz susednog sela Medeno Polje, koji je vojvodi Mrkonjiću bio lični sekretar. Selo Kolunić je izabrano i radi najlepše lokacije, tj. idealne konfiguracije terena za seosko groblje. Do 1876. godine kada je zapaljena, ta crkva bila je drvene konstrukcije. Na novu, od kamena ozidanu, dignuto je to dragoceno zvono. Nažalost, 1941. godine, kada je paljeno selo, zapaljena je i crkva od koje je ostala samo zidina. Nemci i ustaše su organizovali odvoženje zvona šumskom železnicom od Oštrelja ka Prijedoru. Rizikujući život, železničari Vajo (Vajčin) Mirković i Lukica Marić iz Kolunića, istovarili su zvono u šumi i gurnuli u jednu dolinu, prema selu Drinić. Po završetku rata, provizorno je osposobljen samo zvonik na koji je podignuto zvono. Tek 1990. godine crkva je potpuno obnovljena, a zvono definitivno postavljeno na pravo mesto. Krajišnici, a naročito Petrovčani i Drvarčani, neizmerno su zahvalni Njegovom visokom preosveštenstvu mitropolitu Hrizostomu, koji se kao vladika bihaćko-petrovački devedesetih godina prošlog veka angažovao na bržem i masovnijem povratku izbeglica u zavičaj. Meštani sela Kolunić posebno su mu zahvalni na požrtvovanju i zalaganju tokom popravke i osposobljavanja njihove crkve. Njegovu želju i volju podržalo je desetak donatora rođenih u tome selu, a koji žive u Beogradu, Banjaluci, Moskvi, Diseldorfu, Čikagu. Od početka obnove crkve, 2000. do njenog završetka, 2004. godine, bukvalno je sve, od kamenog poda, vrata, krova, unutrašnje i spoljne rasvete, priključaka struje, telefona i vode, pa do zvonika sa zvonom i krstom iz Jerusalima, urađeno po dogovoru. Zvono, replika originalnog, nezaboravnog dara kralja Petra Karađorđevića, izliveno je u Rusiji 2004. godine. Novčane priloge za obnovu crkve dalo je svako domaćinstvo, kao i nekoliko Bošnjaka iz Petrovca, Bihaća i Cazina. Po završetku obnove crkve, pored groblja je izgrađen i duhovni centar „Petar Mirković”. Za izgradnju tog višenamenskog doma, za primerno održavanje hrama Preobraženja Gospodnjeg i uređenje seoskog groblja sve pohvale zaslužuje protojerej Zdravko Bogojević. Autor: Svetko M. Latinović, Kać Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 1961. godine 828 stanovnika; 1971. 678; 1981. 579; 1991. 521; 2013. 247 |
Krajolik oko Kolunića
PUTOKAZI - Kolunić
Datum objave: 5.11.2018. Autor: Banjalucka Hronika Opis: Prelijepo selo smješteno na južnom obodu Petrovačkog polja podno strmih padina Osječenice. Kolunić. Obnovom kuća obnavlja se život ovdje. I to zaslugom ljudi, koji vole svoje selo. Vole svoj Kolunić. |
|
Crkva sv. Jurja u Koluniću (sv. Đurđa)
Crkva sv. Jurja u Koluniću je kršćanska crkvica, koja datira iz ranosrednjovjekovnih vremena. Sa svih strana okružena je nekropolom sa stećcima pa ih se uzima kao jednu cjelinu. Nalazi se pokraj ceste Bosanski Petrovac – Drvar, na lokalitetu Crkvina. Blizu je vrela Klisine svetinje. Ruševine obuhvaćaju i crkvu i samostan. Narod ih zove Panađur ("hram sv. Đurđa"). Arhitektura Smatra se da je crkva romanička. Pruža se u osnovnom smjeru zapad - istok. Zidovi crkve debljine su 0,7 m. Obilježava ju zvonik. Gotovo sve dotadašnje crkve po Bosni i Hercegovini izuzevši mali broj iznimaka srušene su za osmanske vlasti, a jedini sačuvani zvonik ima još toranj sv. Luke sa crkvom sv. Marije uz stari franjevački samostan u Jajcu. Crkva je jednobrodna, vanjskih dimenzija broda 11 m x 7,79 m i apside brod 5,1 m x 3,5 m. Duboka je 4,2 m. Debljina zidova broda je oko 0,7 m. Južni i sjeverni podužni zid apside su su ukošeni iznutra tj. zadebljani od zapada ka istoku. Ulaz u apsidu širok je 3,6 m, a istočni zid apside 3,4 m. Visina ulaza u apsidu iznosi 4,35 m, a zajedno s okvirnim lukom 4,65 m. Dubina apside 4,2 m. Apsida je nadsvedena bačvastim (poluobličastim svodom). Na istočnom apsidalnim zidu je mali prozor, na relativnoj visini od 2,15 m od sadašnjeg nivoa tla. S unutarnje strane prozor je širok 0,45 m, a na vanjskom zidu 0,2 m. Na unutarnjoj strani južnog zida je nisko postavljena uokvirena niša. Na južnom zidu zvonika na relativnoj visini od oko 9 m je mali otvor uokviren kao i prozor na istočnoj fasadi. Cjelokupna visina tornja s apsidom je relativne visine, mjerena sa zapadne strane je oko 10–11 m, od toga otpada na apsidu 4,65 m, a na toranj oko 6 metara. Na vanjskom južnom i sjevernom rubu istočnog zida apside na relativnoj visini od 3,15 su neke izbočine, ostaci od neke konstrukcije debele 0,7 m. Za sada se ne zna čemu je služila. Južni i sjeverni zid broda su uz zapadni zid apside relativne visine od 4,9 m, kaskadno se spuštaju do visine od nekoliko desetaka centimetara. Isto je i sa zapadnim, ulaznim zidom u crkvu koji je visok svega 30 cm. Ulaz je širok oko 1 m. Svi vertikalni bridovi na crkvi su uokvireni naizmjenično većim i manjim dobro oklesanim kvaderima. Zidovi su građeni od jedva oklesanih kvadera. Obnova i zaštita Arheološko područje s ostacima srednjovjekovne crkve i nekropolom sa stećcima na lokalitetu Crkvina u Koluniću, proglašeno je 2007. nacionalnim spomenikom BiH. Crkva kako je opisana i kako danas izgleda je sredinom 1960-ih djelomično rekonstruirana. Još 1894. godine P. Mirković je napisao da je prema pričanju mještana "oltar bio išćemeran na kube", ali kad je Mirković bio na lokalitetu već je bio srušen (1889., 13). Također navodi da je visina tornja bila 13,5 m i da su mu ćoškovi i zid od oltara bili tesani. Slike koje donosi I. Nikolajević (1964., 251) i arhitektonski crteži zatečenog stanja tornja koje su sačinili arhitekti tadašnjeg Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture u navedenom periodu vidi se da je su zapadna i istočna strana tornja bile skoro srušene, ali su ostali bridovi sa odrađenim klesanim kamenjem. Svod apside je obnovljen prema podatku koji je naveo Mirković. Pri ovako izvedenoj djelimičnoj konzervaciji ovog objekta ostaje neriješeno pitanje kako su se penjali na dio tornja iznad svoda apside. IZVORI Crkva sv. Jurja u Koluniću. Wikipedija Odluka o proglašenju Arheološkog područja sa ostacima srednjovjekovne crkve i nekropolom sa stećcima na lokalitetu Crkvina u Koluniću, općina Bosanski Petrovac, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Sjednica Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika 6.-9.3. 2007. g. "Službeni glasnik BiH", broj 12/09. (DOC) MILETIĆ, Nada: Crkvina (Panađur), Kolunić. Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, tom 2, br. 11.17, 159., Izdavač Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 1988. 
Pogled prema arheološkom području s ostacima srednjovjekovne crkve i nekropolom sa stećcima na lokalitetu Crkvina u Koluniću
|
Nekropola sa stećima
Sa svih strana crkve nalazi se nekropola sa stećcima u obliku uglavnom većih ploča. Obrada ovih spomenika je jedva primjetna, tako da su ploče nepravilnog pravokutnog oblika. Često su im kraće strane zaobljene. Odavno su već utonule, a neke ploče su prelomljene. Orijentirane su u smjeru zapad-istok. Ne primjećuje se neki sustav u uspostavljanju redova (Bešlagić, 1971., 102). Na jednoj od dvije ploče koje su bile "blizu oltara", Mirković je zatekao uklesan ljiljan, ali danas u crkvi nema ploča. (Mirković, 1889., 14). Na ploči koja je stajala blizu vanjske južne strane crkvenog zida bio je na uglu između dvije strane križ s čije je svake strane pisano na ustavnoj glagoljici 14.-15. stoljeća OSTOÉ+ OSTOÉ, ali tako da se natpis s lijeve strane križa pojavio u zrcalnoj slici (Fučić, 1982., 215). Natpis je davno izgubljen, a pronašao ga je Mirković, 1889. godine (Truhleka, 1894., 773-775). 
Kolunić, nekropola sa stećcima
Izvor: Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH |
Revenik
|
Revenik je zapadno od Kolunića kao njegov produžetak, ispod Osječenice, u neposrednoj blizini Bosanskog Petrovca, uz cestu prema Bihaću.
Pored sela teče najduža ponornica Petrovačkog polja, Japaga, koja ponire sjeverno od Kadinjače (727 m) i južno od Rastove glavice (680 m). Voda se odavdje pojavljuje u kanjonu Unca, što je utvrđeno bojenjem. Na Žutoj glavici, na nadmorskoj visini 720 m nalazi se pećina Manastirka. Postoji samo jedan jednostavan pećinski kanal. Nastala je na mjestu križanja horizontalnih i vertikalnih pukotina, u debelo uslojenim jurskim vapnencima. Oko ulaznog otvora je mnoštvo vrtača i vapnenci su ispresijecani mnogobrojnim pukotinama. U Reveniku je gradić na Žutoj glavici, s zidovima vezanim mortom (u malteru) i bunarom. Tu je i gradina Kadinjača, na vrlo dominantnom položaju. Oko 1960. godine ovdje su B. Gavela i B. Raunig otkopali temelje nastambi, koje pripadaju Halštatu C (rano željezno doba). Dolaskom Rimljana u ove krajeve društvena se organizacija plemenske zajednice nije bitnije izmijenila. Iliri su dalje nastavili živjeti u okvirima svoje teritorijalne zajednice (civitas), dakle pod vodstvom svojih prvaka (principes, praepositil), ali pod nadzorom rimskih prefekata, kao i ostala ilirska plemena. Čini se da je centar peregrinske civitas bio oko Kolunića i Revenika (Gradina u Koluniću, Gradić na Žutoj glavici i Kadinjača). Koliko je poznato, prvi peregrini su rimsko građansko pravo stekli početkom 2. st. (Trajan, Hadrijan), a konačno za Karakale. U Reveniku je rođen slikar Jovan Bijelić. Bio je autor preko 1800 umjetničkih radova za koja je dobio brojna priznanja. Njegova zbirka umjetničkih djela i osobnih predmeta, pokretno dobro, proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Stanovništvo Nacionalni sastav stanovništva 1991. godine, bio je sljedeći (ukupno: 145): Srbi - 140; Jugoslaveni - 5 Nacionalni sastav stanovništva 2013. godine, bio je sljedeći (ukupno: 59): Srbi - 45, Bošnjaci - 13, ostali, neopredijeljeni i nepoznato IZVOR Revenik. Wikipedia |
Medeno polje
|
Medeno polje je krško polje u zapadnoj Bosni, kod Bosanskog Petrovca. Površina Medenog polja je 15 km2. Povezano je s Petrovačkim poljem. Kroz Medeno polje prolazi cesta od Bihaća prema Jajcu, a u polju se nalazi istoimeno naselje.
Tlo je relativno plodno. U polju ne postoji nikakav stalan vodotok, a za vrijeme maksimalnog proticaja Japaga, najduža ponornica u Petrovačkom polju, produžuje svoj tok do Medenog polja gdje gubi vodu u ponorima. Bojenjem je utvrđeno da se ova voda ponovno javlja u kanjonu Unca pa tako Medeno polje hidrografski pripada porječju Unca. Isto je i sa Suvajom koja također za vrijeme viših vodostaja dotiče do Medenog polja pa se može pretpostaviti da i njene vode otiču u porječje Unca. U Medenom polju se nalaze tri izvora. Badanj i Smrdan su stalni, s promjenljivim vodostajem. Treći izvor je Ograđenica. U ravni polja u predjelu Rastovača je Tredića pećina. Pripada tipu jednostavnih pećina, a po načinu postanka je ponorska. Srednjovjekovna župa Pset je uz Medeno polje obuhvaćala i susjedna polja - Bjelajsko, Petrovačko i Bravsko. U Medenom polju je tijekom drugog svjetskog rata bio partizanski aerodrom. IZVOR Medeno polje. Wikipedia 
Avion Dakota C-47 (civilna varijanta DC-3) kao spomenik na aerodromu Medeno polje. Avion je nakon 1995. god. uništen eksplozivom i odnešen u staro željezo
Autor fotografije: Jacquesverlaeken; Wikipedija |
Aerodrom Medeno Polje
Aerodrom Medeno Polje je improvizirani aerodrom iz vremena Drugog svjetskog rata odakle je evakuirano oko 2000 ranjenika na liječenje u savezničke bolnice. Poslije rata, na mjestu aerodroma, redovno se 27.7., na dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine održavao narodni zbor. Nalazio se na istoimenom polju, 7 km zapadno od Bosanskog Petrovca. Situacija Vrhovni štab je formirao Bazu NOV i POJ u Bariju u Italiji, jer su bili stvoreni uvjeti da se avionima i brodovima organizira prihvat i prebacivanje savezničke pomoći. Travnja/aprila 1944 g. Vrhovni štab je izdao kratko uputstvo, uz suglasnost savezničkih vojnih misija, o organizaciji aerodromske službe, da bi se na svim aerodromima i terenima za bacanje pomoći, posao isto odvijao. Zdenko Ulepić, referent za zrakoplovstvo Vrhovnog štaba NOVJ, organizuje izgradnju improviziranog aerodroma Medeno Polje. IZVOR Aerodrom Medeno Polje. Wikipedija (sh) |
IZVORI I LITERATURA
DAVIDOVIĆ, Rade: Utvrđene i predpostavljenje podzemne veze Petrovačkog polja na bazi bojenja i terenskog istraživanja. Naš krš, br. 28-29, 1990. (PDF)DAVIDOVIĆ, Rade: Petrovačko polje (geomorfološko - hidrološka proučavanja). Novi Sad, 1981.
DAVIDOVIĆ, Rade: Fizičko-geografski problemi Petrovačkog polja. Novi Sad, 1979. (PDF)
KLAIĆ, Vjekoslav: Županija Pset (Pesenta) i pleme Kolunić. Izvorni znanstveni članak. Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, Vol. 15 No. 1, 1928. (PDF)
SALKIĆ, Mehmed: Nevolje s Osječenicom. Naše planine, broj 11-12, str. 251-256. (PDF)
Osječenica. Wikipedija (bs)
DAVIDOVIĆ, Rade: Fizičko-geografski problemi Petrovačkog polja. Novi Sad, 1979. (PDF)
- Sažetak; Petrovačko polje se nalazi u severozapadnoj Bosni. Ono se sastoji od desetak manje više izdvojenih polja, ali u osnovi, sva ta polja predstavljaju jedinstvenu morfološku celinu - Petrovačko polje. Površina Petrovačkog polja je 202,64 km2, a nadmorska visina ravni polja kreće se od 520 do 730 m. Okvir Polja predstavlja uzvišenje preko 1500 m nadmorske visine ili preko 800 m relativne visine. Geološka gradja Petrovačkog polja predstavljena je stenama mezozojske starosti. U petrografskom pogledu to su pretežno karbonatske stene. Tektonski odnosi ukazuju na postojanje tri tektonske jedinice: jedinica Grmeč, jedinica Čava-Osječenica-Klekovača i tektonska jedinica Lupina - Bosanski Petrovac. Odnosi ove tri tektonske jedinice ukazuju na intenzivne poremećaje u geološkoj prošlosti. Prvobitni reljef u predelu Petrovačkog polja polja stvaran je tektonskim pokretima. Zajednički geomorfološki problem za sve tri tektonske jedinice, vezan za tektonsku geomorfologiju, je sistem navlaka, duž reversnih raseda. Egzogeni procesi su se manifestovali kroz sledeće vidove: preneogena fluvijalna erozija, abrazioni rad, postabraziona fluvijalna erozija i akumulacija, fluvio kraški i kraški procesi. Abrazioni rad je nesumnjivo postojao, ali za to nemamo geomorfološke dokaze, da bi govorili o fosilnom abrazionom reljefu. Uporedo sa delovanjem fluvio-kraških procesa dolazi do stvaranja površinskih i podzemnih kraških oblika. Od površinskih kraških oblika javljaju se škrape i vrtače. Podzemni kraški reljef je zastupljen jamama i pećinama. Polje ima kontinentalnu klimu.Petrovačko polje je siromašno vodom. Jedinstvena izdan u polju ne postoji. Veći vodotok je Japaga, Suvaja, Vođenica i Bjelajski potok. Pedološki pokrov je tanak i bez savremenih agrotehničkih mera ne mogu se očekivati znatniji prinosi u ratarskoj proizvodnji.
KLAIĆ, Vjekoslav: Županija Pset (Pesenta) i pleme Kolunić. Izvorni znanstveni članak. Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, Vol. 15 No. 1, 1928. (PDF)
SALKIĆ, Mehmed: Nevolje s Osječenicom. Naše planine, broj 11-12, str. 251-256. (PDF)
Osječenica. Wikipedija (bs)
