|
|
SREDIŠNJI POJAS > POVRŠI I BRDA CRNE GORE I PROKLETIJE > MORAČKE PLANINE I MAGANIK > Lola
Država: Crna Gora
Najviši vrh: Veliki Zebalac, 2129 m
Koordinate najvišeg vrha: 42.8701, 19.2269
Država: Crna Gora
Najviši vrh: Veliki Zebalac, 2129 m
Koordinate najvišeg vrha: 42.8701, 19.2269
O planini
|
|
UvodPlanina LOLA obuhvaća najsjeverniji lanac vrhova Moračkih planina. Najviši od vrhova Lole je Veliki Zebalac (2129 m). Sjeverno i sjeveroistočno od Lole nalazi se masiv Sinjajevine; južno i jugoistočno je vijenac vrhova Kape Moračke u Moračkim planinama; zapadno od Lole je planina Vojnik.
Geomorfološki, planina Lola je zaravan (površ), koja se proteže dinarskim smjerom sjeverozapad-jugoistok, s tri strane okružena dubokim kanjonima rijeka Morače, Tušinje-Bukovice i Bijele. S ove površi uzdižu se vrhovi Lole, koji najizraženiji na njezinom južnom i jugozapadnom rubu, gdje je Lola povezana s ostalim Moračkim planinama visokoplaninskom uvalom potoka Šorevac. Istočni rub Lole strmo se obara prema najvišem dijelu toka rijeke Morače, koja teče prema Skadarskom jezeru na putu dugačkom 113 kilometara*. Zapravo je izvorište rijeke Morače, na nadmorskoj visini od oko 1490 metara (podatak: Tomica Delibašić, Planinom), u procjepu Grlo, koji se nalazi između vijenca vrhova Kape moračke (Lastva, 2226 m) i planine Lole. Preciznije, Morača nastaje od Rzačkog potoka - koji izvire ispod vrhova Veliki Zebalac i Líjevno, te Javorskog potoka, koji izvire ispod platoa Javorje. __________ *U Wikipediji se govori o 113 km dužine, dok npr. podaci iz Tenderske dokumentacije za koncesije za istraživanje vodotoka i izgradnju malih hidroelektrana Ministarstva za ekonomski razvoj Crne Gore navode dužinu rijeke od 102 km, i prema istoj Morača izvire na 975 m n.v.). Sjevernu prirodnu granicu Lole čini dolina rijeke Tušinje, od njezinog gornjeg toka do ušća u rijeku Bukovicu. Dalje granica ide Bukovicom do kotline u kojoj se smjestio gradić Šavnik. Tušinja je najznačajnija pritoka Bukovice i nastaje od više potočića na području naselja Krnja Jela odn. zaseoka Somina, od kojih je najjači Skočanski potok, koji izvire ispod planine Semolj, ogranau Sinjajevine. Na Semolju, koji odvaja Sinjajevinu od Lole, nalazi se prijevoj (njime prolazi prometnica Šavnik - Boan - Mioska) koji spaja doline Morače i Tušinje, a samo područje je vododjelnica Crnomorskog i Jadranskog sliva. Rijeka Bukovica se formira ispod jezera na Durmitoru od Radačkog potoka, i i izvora koji izvire ispod Provalije, na koti 1350 m n.v. Teče u pravcu sjeverozapad-jugoistok do sela Timar, zatim prema jugu do Cokotina, prima najveću pritoku Tušinju i skreće prema zapadu gdje kod Šavnika (kota 818 m n.v.) s Bijelom i Šavničkim potokom čini rijeku Pridvoricu. Veći dio autora i stanovnika ovaj novi vodotok, spoj Bukovice, Bijele i Šavničkog potoka, tradicionalno naziva Pridvoricom odn. Rijekom, iako se, prema drugima zapravo i dalje radi o vodotoku Bukovice koja se zapadno od Šavnika spaja s Komarnicom. U Šavniku se u Bukovicu ulijeva rijeka Bijela. Bijela formira zapadu granicu izduženog, i općenito nižeg po visini, sjeverozapadnog ogranka planine Lole. Bijela izvire ispod Kape Moračke, kao potok Šorevac (na koti 1450 m n.v.) i teče pravcem jugoistok-sjeverozapad ka Šavniku gdje s Bukovicom formira Pridvoricu. Na području sela Gornja Bijela potok Šorevac prima bezimeni potok koji je izdašniji vodom i formira rijeku Bijelu. Kao i velik dio Moračkih planina, tako i visokoplaninski tereni planine Lole nemaju mnogo površina pod šumom, ali zato obiluju bogatim travnjacima i pašnjacima. Upravo je planina Lola jedno od najbogatijih pasišta na Moračkim planinama, s izuzetkom njezina strmog i neprohodnog zapadnog dijela prema dolini rijeke Bijele. ENGLISH SUMMARY: Lola- |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:  BOOKING Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove planine Oglašavajte ovdje:
|
|
O granicama planine
Prilikom određivanja granica planine Lole treba ponovno podsjetiti kako tradicionalni nazivi za planinu kod lokalnog stanovništva u mnogim slučajevima u Dinarskom gorju u potpunosti ne odgovaraju geomorfološkom odn. reljefnom poimanju planine - takav je slučaj i sa Lolom. Naime, gledajući pojedinu planinu iz svoje lokalne ili regionalne perspektive, stanovništvo sela u njihovim podnožjima planinom je često nazivalo onaj planinski pojas, jednu stranu, padinu, planinsko područje oko travnate visoravni ili katuna na koje su izdizali sa stokom, na ispašu, ili rjeđe radi iskorištavanja šume. Zato se i događalo da jedna reljefna masa dobije više raznih naziva .... planina X, planina Y, Z-ova planina itd. Tako masiv Lole, je najsjeverniji vijenac grebena i vrhova Moračkih planina čije su prirodne granice oblikovane dolinama rijeka Tušinje, Bukovice, Bijele i Gornje Morače tijekom povijesti imao više naziva za njegove pojedine dijelove: - PLANINA LOLA u "užem" odn. "pravom" smislu - područje koje lokalno stočarsko stanovništvo tradicionalno naziva Lolom, je prostrana, kamenita visoravan (udolina), zapadno od sela Ljevišta u Gornjoj Morači, te između vrhova sjeverozapadnog dijela vijenca Kape Moračke (Štit, Veliko ili Crveno ždrijelo) i Zebalca na istoku. - PLANINA ZEBALAC ODN. ZEBALAC - vijenac najviših vrhova koji se uzdižu između visoravni Lole i Javorje. - PLANINA JAVORJE - prostrana otvorena površ, blago nagnuta prema sjeveru, koja se smjestila južno od doline Tušinje i između Semolja na sjeveroistoku i Bara Ljeviških i Lebršnika na jugu te Gornje Morače na istoku. - PLANINA KRAVICA - krajnji zapadni dio masiva Lole, izduženi travnati greben koji se prostire iznad Biovskih stijena nad dolinom rijeke Bijele. |
Naslovna fotografija
Prizor iz jednog od podzebalačkih katuna 
Pod Malim Zebalcem
|
GEOGRAFIJA / ZEMLJOPIS
Reljef
Pogled s grebena Velikog Zebalca
Pogled u smjeru jugoistoka, prema Kapi moračkoj. U dubini, lijevo od Kape moračke nalazi se područje Gornje Morače tj. kotlina gornjeg toka rijeke Morače - između Moračkih planina i Sinjajevine.
Pogled u smjeru jugoistoka, prema Kapi moračkoj. U dubini, lijevo od Kape moračke nalazi se područje Gornje Morače tj. kotlina gornjeg toka rijeke Morače - između Moračkih planina i Sinjajevine.
Zanimljivi površinski reljefni oblici na području katuna Bljušturni Dô
Grebeni i vrhovi
Popis vrhova Lole
Broj u zagradi odgovara broju na karti
Broj u zagradi odgovara broju na karti
|
Veliki Zebalac, 2129 m (1); grebeni: Šljeme, 1914 (1a) kota 1803, 1803 m (1b)
Kota 2046; 2046 m (2) Šuplja greda, - (3) Mali Zebalac, 2065 m (4) Líjevno, južni vrh 2081 m i sjeverni 2027 m (5); popularno zvan "Kenedijeva glava" Juškovića glava, 1808 m (6) Kolijevka, 1913 m (7) Brdeljak, 1653 m (8) Koljevi, 1583 m (9) Lebršnik, 1911 m (10) Borova glava, 2006 m (11) Kota 2004, 2004 m (12) Pandurica, 1873 m (13) Kota 1958, 1958 m (14) Kukana glavica, 1844 m (15) Osijek, 1657 m (16) Koviljačka glavica, 1673 m (17) Kota 1726, 1726 m (18) Razvršje, 1866 m (19) Čučkovi, 1834 m (20) |
Krajevi, 1626 m (21)
Kota 1837, 1837 m (22) Previja, 1785 m (23) Cvijetino brdo, 1769 m (24) Studenac, 1531 m (25) Pometenik, 1571 m (26) Maloglavac, 1529 m (27) Lalovina, 1754 m (28) Kota 1707, 1707 m (29) Sljeme, 1676 m (30) Čučka, oko 1630 m (31) Vile, 1507 m (32) Tomin brijeg, 1588 m (33) Razvršje, 1314 m (34) Gradac, 1233 m (35) Visoka glavica, 1288 m (36) Čardačište, 1438 m (37) Stanina glava, 1255 m (38) Kravica, 1417 m (39) Rađenovo brdo, 1499 m (40) Lalovina, 1754 m (41) |
Pogled s Velikog Zebalca
Šiljati vrh ljevo je Mali Zebalac. Ispred njega nalazi se prijevoj Zebalac. Krajnje desno je Líjevno. Između Zeblaca i Lijevna su Ljeviške Bare. U pozadini Bara je Lebršnik.
Šiljati vrh ljevo je Mali Zebalac. Ispred njega nalazi se prijevoj Zebalac. Krajnje desno je Líjevno. Između Zeblaca i Lijevna su Ljeviške Bare. U pozadini Bara je Lebršnik.
Pogled s južnog dijela Kape moračke na najviše vrhove Lole
S lijeva nadesno: Šuplja greda, Veliki Zebalac (šiljat vrh), Šljeme (izduženi travnati greben, desno dolje od Zebalca) i Líjevno (u pozadini desno, djelomice prekriven oblakom).
S lijeva nadesno: Šuplja greda, Veliki Zebalac (šiljat vrh), Šljeme (izduženi travnati greben, desno dolje od Zebalca) i Líjevno (u pozadini desno, djelomice prekriven oblakom).
Klima
Olujni oblaci nad Sinjajevinom i Javorjem
Vode
Na područjima iznad 1500 metara n.v. nema izraženih vodotokova, ali postoji nekoliko lokvi te više dobrih izvora i izvorišta potoka. Potoci koji istječu s Lole teku strmim padinama planine prema rijekama Morači, Tušinji, Bukovici i Bijeloj, te tako teku i prema Jadranskom slivu (pritoke Morače) i prem Crnomorskom (pritoke Tušinje, Bukovice i Bijele).
PRIRODA
Travnjaci na najvišem grebenu planine Lole
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Pastirski stanovi na Javorju
Desno u pozadini vrh Líjevno
Desno u pozadini vrh Líjevno
Pleme Morača (Moračani)
Moračani jedno od sedam crnogorskih brdskih plemena. U 12. i 13. stoljeću u nekim latinskim spisima Morača se spominje kao Moratia. Očuvali su predaju o svom pretku Bogiću koji se doselio u Moraču sredinom XV stoljeća od Huma Hotskog iz Sjeverne Albanije. Predaja kaže kako se Bogić doselio u današnje Prekobrđe sa svoja četiri (po nekima 7) sina, da je bio plemić, te da je potomak stare porodice Mrnjačevića. U vrijeme Bogićevog dolaska zatekao je neka bratstva koja su se počela kasnije izjašnjavati kao moračka. Tada su u Morači su živjeli Srbi Braunovići, Ćirovići, Danilovići i Popovići, ali i ostaci starog naroda Klimenti s kojima se Bogić sukobljavao, te da su mu u tim sukobima poginula dva sina koja nisu ostavila potomstvo. Ostala su mu dva sina: Dobrija i Rakoč od kojih potječu danas brojna moračka bratstva: Rakočevići od Rakoča a Radovići, Medenice, Vujisići, Lakićevići, Dožići, Rašovići, Dobričani i Perovići od Dobrije.
Nešto kasnije u 15. i 16. stoljeću Moračani su se morali braniti od naleta Turaka koji su zauzeli veći dio kolašinskog sreza. Pod Turcima Moračani su se često selili i u druge krajeve, pa ih danas ima i u Mojkovcu, Beranama, Bijelom Polju, Andrijevici, ali i u Srbiji (Zlatibor, Prijepolje, Priboj, Užice). Također, bili su uključeni i u neke plemenske sukobe, koji su nastajali u Brdima zbog nedostatka hrane, a pritom je dolazilo i do krvnih osveta. Tek 1878. godine, nakon Berlinskog kongresa, Moračani će biti ponovno u crnogorskoj državi (Kolašin je oslobođen 4.10.1878. godine).
IZVORI Wikipedija - Morača (pleme); Wikipedija - Moračani; Ostali izvori: Montenegrin Ethnic Association of Australia - Braunovići - Rodoslov
Nešto kasnije u 15. i 16. stoljeću Moračani su se morali braniti od naleta Turaka koji su zauzeli veći dio kolašinskog sreza. Pod Turcima Moračani su se često selili i u druge krajeve, pa ih danas ima i u Mojkovcu, Beranama, Bijelom Polju, Andrijevici, ali i u Srbiji (Zlatibor, Prijepolje, Priboj, Užice). Također, bili su uključeni i u neke plemenske sukobe, koji su nastajali u Brdima zbog nedostatka hrane, a pritom je dolazilo i do krvnih osveta. Tek 1878. godine, nakon Berlinskog kongresa, Moračani će biti ponovno u crnogorskoj državi (Kolašin je oslobođen 4.10.1878. godine).
IZVORI Wikipedija - Morača (pleme); Wikipedija - Moračani; Ostali izvori: Montenegrin Ethnic Association of Australia - Braunovići - Rodoslov
Pleme Uskoka
|
TV Crne Gore: Crnogorsko pleme Uskoci - 1. dio
Emisija prvi put prikazana 18. novembra 2010. Urednica Mitra Jakić. Reditelj Predrag Bojović. |
TV Crne Gore: Crnogorsko pleme Uskoci - 2. dio
Emisija prvi put prikazana 2. decembra 2010.. Urednica Mitra Jakić. Reditelj Predrag Bojović. |
Tradicionalne aktivnosti i narodna baština
Tradicijsko stočarstvo
|
Na pašnjake Moračkih planina izdižu stanovnici iz Brda, Gornje Morače i Nikšićke Župe. Stočari iz Brda zadržavaju se na pašnjacima južnije od Moračke Kape pa do Kapetanovog jezera, a Moračani napasaju stoku na Loli, Javorju, Bačumu, te oko Biovske lokve. Stočari iz Nikšićke Župe izlaze na Trešnjicu, na Konjsko i Lukavicu. Izdizi na sve spomenute pašnjake traju po jedan dan. Stanovnci gornjomoračkih sela koristili su Lolu (i Javorje) za kosidbu sijena i za ljetnju ispašu stoke.
Mirko Marković; Stočarska kretanja na Dinarskim planinama (antropološka promatranja) |
Tor u podzebalačkim stanovima - Bare
Ispaša u Bučvi na Javorju
|
Košnja (kosidba) trave iznad Bara Ljeviških
Tradicionalna gastronomija - jela i pića
Po planini i po kraju
Semolj (prijevoj) |
NADMORSKA VISINA 1536 m
|
|
Prijevoj Semolj spaja odn. razdvaja planinu Semolj (najviši vrh Vrmac, 1725 m n.v.) u masivu Sinjajevine i zaravan Javorje koja je dio planine Lole. Prijevojem prolazi prometnica R18, Šavnik - Boan - Mioska, koja povezuje i dvije duboke riječne doline Morače i Tušinje. Ovaj prijevoj je također razvodnica Crnomorskog (dolina rijeke Tušinje) i Jadranskog sliva (dolina Morače).
U kolumni "Reč nedelje" koju u beogradskom časopisu NIN uređuje Jovan Ćirilov zapisano je: Po svemu sudeci, toponim 'semolj' vodi poreklo od slovenskog korena sem- koji upućuje na crkvenoslovensku reč sem-osoba, koja je sačuvana u ruskoj, bugarskoj i poljskoj reči za porodicu 'semja' i 'semejstvo'. Isti koren je sačuvan i u starim imenima: Semidrag, Semislav i Semivir, a od milja Semo ili Semko. Tako da bi 'semolj' mogao biti prevoj ili šuma u kojoj nekad davno živeo neki Semo. Na drugom pak mjestu navedeno je kako semolj znači plodna zemlja (dolazi od riječi sjeme/seme). Iz razloga što je, zbog svoje nadmorske visine Semolj zimi vrlo često neprohodan, i kako bi se skratio put od Šavnka prema Morači, postojali su planovi za izgradnju tunela kroz Semolj, koji je trebao biti dugačak oko 1700 metara. Međutim, prokopano je samo oko 400 metara, a radovi su obustavljeni. IZVOR Forum Krstarica |
Pogled na Gornju Moraču s prijevoja Semolj
U dubini se vidi regionalna cesta Mioska - Boan - Šavnik, kako se serpentinama uspinje uz šumovite južne obronke planine Semolj na Sinjajevini. |
Karta istočnog dijela zaravni Javorje
Detalj topografske karte Vojnogeografskog instituta u Beogradu; 1:25.000 sekcija broj 148-2-1 Sinjavina-zapad; sadržaj dopunjen 1972. godine; tiskano 1980. |
Do Semolja i Javorja se najlakše stiže odvojkom magistralne ceste Podgorica-Kolašin, od mjesta Mioska. Od Mioske se ide ovom cestom, u smjeru Boana i Šavnika, područjem Gornje Morače, sve do prijevoja Semolj, gdje se sreće lijevo na makadamski put, kojim se stiže na Javorje. Prvi dio puta prolazi šumom a zatim izlazi na otvorenu travnatu površ.
Pogled na Lolu s katuna Vrmac na Semolju
Izvornu fotografiju sa stranice http://dabo.net.pl/ pogledaj klikom na fotografiju iznad. 
Pogled s prijevoja Semolj na Gornju Moraču
Autor fotografije: Milan Vasic; Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad. |
Šume i proplanci Javorja južno od prijevoja Semolj - s obronaka Brdeljaka
Pogled na dolinu rijeke Morače
Pogled na dolinu rijeke Morače
Pogled s ruba Javorja u smjeru Gornje Morače
Šumoviti greben lijevo je planina Semolj, dio masiva Sinjajevine. Prijevojem između Semolja i Javorja (Lole) prolazi cesta Mioska - Boan - Šavnik. Iza Semolja se uzdižu stjenoviti vrhovi Sinjajevine (u sredini Vranova glavica, 2215 m, desno još udaljeniji Babin zub/Torna 2277 m i lijevo, skroz u pozadini Jablanov vrh). S ove lokacije, gledajući u smjeru gornjeg toka rijeke Morače pogled seže do Komova i još dalje do Prokletija na granici Crne Gore i Albanije.
Šumoviti greben lijevo je planina Semolj, dio masiva Sinjajevine. Prijevojem između Semolja i Javorja (Lole) prolazi cesta Mioska - Boan - Šavnik. Iza Semolja se uzdižu stjenoviti vrhovi Sinjajevine (u sredini Vranova glavica, 2215 m, desno još udaljeniji Babin zub/Torna 2277 m i lijevo, skroz u pozadini Jablanov vrh). S ove lokacije, gledajući u smjeru gornjeg toka rijeke Morače pogled seže do Komova i još dalje do Prokletija na granici Crne Gore i Albanije.
Pogled na prilazni put Javorju koji vodi od prijevoja Semolj
Brdeljak (1653 m) i Koljevi (1583 m)
Koljevi i Brdeljak
Pogled na Koljeve (lijevo malo pozadi vršak prekriven šumarkom) i Brdeljak (u sredini fotografije, iza kamena s markacijom) s pristupnog puta od prijevoja Smolja prema visoravni Javorje.
Pogled na Koljeve (lijevo malo pozadi vršak prekriven šumarkom) i Brdeljak (u sredini fotografije, iza kamena s markacijom) s pristupnog puta od prijevoja Smolja prema visoravni Javorje.
Brdeljak i Semolj
Lijevo je Brdeljak djelomično pod šumom, a desno u pozadini Semolj, šumoviti rubni greben Sinjajevine. Desno u dubini nalazi se dolina rijeke Morače, a lijevo, između Javorja (Lole) i Sinjajevine je dolina rijeke Tušinje.
Lijevo je Brdeljak djelomično pod šumom, a desno u pozadini Semolj, šumoviti rubni greben Sinjajevine. Desno u dubini nalazi se dolina rijeke Morače, a lijevo, između Javorja (Lole) i Sinjajevine je dolina rijeke Tušinje.
Kolijevka (1913 m)
Kolijevka (lijevo) od visoravni Javorje
Kolijevka s Velikog Zebalca
Kolijeka u prvm planu; u pozadini površ Sinjajevine. Između gole površi i Kolijevke nalazi se šumoviti Semolj.
Kolijeka u prvm planu; u pozadini površ Sinjajevine. Između gole površi i Kolijevke nalazi se šumoviti Semolj.
Javorje (zaravan)
Pristup Javorju
Nakon skretanja na Semolju s regionalne ceste, prvih par stotina metara prolazi se kroz šumu, a zatim makadamski put izlazi na otvorenu travnatu površ Javorje.
Nakon skretanja na Semolju s regionalne ceste, prvih par stotina metara prolazi se kroz šumu, a zatim makadamski put izlazi na otvorenu travnatu površ Javorje.
Pogled od Semolja prema istočnom rubu zaravni Javorja i vrhovima Lole
|
Javorje je zaravan (površ) u Moračkim planinama, na sjeveroistočnim obroncima masiva Lole, sjeverno od Bara ljeviških, Zebalca i Lebršnika, na nadmorskoj visini između 1550 i 1700 m (visina varira jer je na dijelovima zaravan nagnuta naniže prema njezinom sjevernom rubu). Kao što je to običaj u narodnoj i posebno stočarskoj tradiciji, često se pojedini dijelovi odn. strane neke planine i same nazivaju planinom iako u najvećem dijelu slučajeva čine samo dio veće planinske cjeline. Tako ćemo vrlo često naići na izraz "planina Javorje" iako je Javorje, šire gledajući, zapravo zaravan koja se pruža i spušta sa sjevernih obronaka vrhova planine Lole. Ili, možemo reći i obrnuto, kako se, gledajući od Semolja ili površi Sinjajevine, vrhovi Lole uzdižu s južnih dijelova zaravni Javorje.
Javorje se spominje, kao katun, u turskom popisu iz 1477. godine, kao i Starčeva Kovačevica (Kovačevac iznad sela Zavraca) i Rzača (vjerojatno Bare ljeviške). Katuni na Javorju
Javorje je poznato po dobrim pašnjacima. Ranije je bilo gusto naseljeno, posebno tijekom ljeta, s dosta koliba i kuća. Na katune na Javorju su izdizali i sada izdižu mještani gornjomoračkih sela Redice: Bojići, Pekovići, Veskovići, Todorovići, Stojanovići, Dragovići, Bijelići, Vilotijevići, Rnkovići, Šišovići, Đokići, Mujovići, Kadići, Kukovići, iz Svrka, Dragovića Polja i Bojića. Bilo je bezvodno, s malo izvorske vode, pa je korišten ("brao se") snijeg iz uvala i vrtača, koji se u proljeće pokrivao sijenom i lisnatim granama, kako bi duže trajao. U novje je vrijeme plastičnim crijevima voda dovedena gotovo do svake kolibe s jednog jačeg izvora iza Lebršnika. Pored dobre paše ima i livada koje se kose. Do ovih katuna se može stići pješke za dva do četiri sata hoda, zavisno odakle se polazi. Od davnina su bili neki domaćini koji su ponekad ovdje i zimovali. 
Detalj s Javorja
Karta zapadnog dijela Javorja
Detalj topografske karte Vojnogeografskog instituta u Beogradu; 1:25.000 sekcija broj 148-1-2 Boan; sadržaj dopunjen 1972. godine; tiskano 1980. |
Javorje je, zbog blizine regionalne ceste, najčešće polazno mjesto za pješačko-planinarske uspone (sjeverne) na planinu Lolu i obližnje planine.
Sa Javorja se pruža odličan pogled na Drobnjake i Jezera sve do Durmitora i na prostranu Sinjajevinu.
Divizma
(Verbascum thapsus L.; sinonimi: Verbascum montanum Gris. — Verbascum Schraderi Mey.) Ostali nazivi: beloperka, divizna, divlji tabak, jetrnja trava, svećnik, svečnik, kraljevska svića, svijećnjak, široki lopuh, lepuh, lepušina, lučnik, margetica, papeževa sveča, ošlji rep, žutocvijet, vučji rep, vunavka. Divizma je dvogodišnja je, ponekad i do 2 m visoka biljka, uspravne stabljike, pokrivena kao i listovi gustim vunastim dlakama. Prve godine razvija samo prizemne listove, dok druge godine potjera stabljiku. Listovi su krupni i debeli, duguljasto-jajasti; listovi pri dnu stabljike imaju peteljku i veći su, dok su oni na stabljici manji i bez peteljke, tj. sjedeći. Cvjetovi su skupljeni u gornjem dijelu stabljike u dugi klas, žute su boje s bijelo ili crvenkasto vunastim prašnicima. |
Javorje
U pozadini se vide vrhovi Sinjajevine (u sredini je Vranova glavica, 2215 m, a desno Babin zub / Torna, 2277 m).
U pozadini se vide vrhovi Sinjajevine (u sredini je Vranova glavica, 2215 m, a desno Babin zub / Torna, 2277 m).
Na Javorju
Katun Srpski DôKatun Bačum Javorje (Bučum)**Na topografskim kartama Vojnogeografskog zavoda iz Beograda stoji naziv Bučum Javorje.
|
Dio podataka o katunima na Loli preuzet je iz knjige Muje Spasojevića: Crnogorski katuni, u izdanju Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske, Zagreb i Zajednice Crnogoraca, Split; 2006. (Edicija Tradicija)
|
Javorje (Bučum/Bačum)
U pozadini je vrh Kolijevka.
U pozadini je vrh Kolijevka.
|
Makadamskom cestom se nakon oko 2 kilometra vožnje ili hoda Javorjem stiže do raskrižja gdje se nalazi malo planinsko groblje. Među razbacanim spomenicima i grobnim oznakama ističe se željeznom kovanom ogradom ograđen grob crnogorskog vojvode Mine Radulova Radovića.
Mina Radulov Radović je 1798. godine u Đuđevini, u blizini Manastira Morače ubio poznatog Hasan bega Mekića. Po njemu se njegovi potomci prezivaju Vojvodići. 
Detalj groblja na Javorju
U pozadni je vrh Lebršnik. 
Na omanjem planinskom groblju u Bačum Javorju nalazi se grob crnogorskog vojvode Mine Radulova Radovića.
|
Vojvoda Mina Radulov Radović
Groblje na području katuna Javorje (Bačum)
Natpis s Mininog groba:
Ovde počiva: Mina Radulov Radović Vojvoda morački i senator crnogorski i brdski umro 1858 g. I njegovi: |
Put kroz Javorje
Katun Bučva na Javorju
Ukoliko se želi ići prema katunu Bjušturni Dô i Velikom Zebalcu, na raskrižju u Bačum Javorju na kojemu se nalazi groblje treba skrenuti lijevo. Tom cestom se ubrzo dolazi na područje katuna Bučva na Javorju. Put nastavlja dalje u smjeru jugozapada u široku udolinu između vrhova Lebršnik (desno) i Líjevno (lijevo).
Katun Bučva na Javorju podno vrha Lebršnik
Pogled na Lebršnik s ceste koja vodi od katuna Bučva na Javorju prema katunu Bljušturni Dô.
Bare odn. Previja
|
Otprilike nakon jednog kilometra makadamskim putom od groblja na Bačum Javorju u smjeru Bljušturnog dola, na lokaciji Bare odn. Previja (1712 m n.v.) dolazi se do (desnog) odvojka za Riđi dô. Put za Bljušturni Dô nastavlja lijevim (istočnim) rubom Bara odn. podnožjem Lijevna. Markirani planinarski put za Veliki Zabalac (kao i za Kapetanovo jezero, Žurime, Ivanbegov katun, Crveno ždrijelo te prijevoje Zebalac i Borovo brdo) ide desnim putom - kroz Bare.
Udaljenosti od križanja na Barama su: a) Lijevo skretanje: Bljušturni Dô - 4,4 km; Vidikovac 1996 m - 5 km; Pećina Líjevno - 2,3 km. b) Desno skretanje: Veliki Zebalac (2129 m) - 4,5 km; Prijevoj Zebalac - 3,3 km; Riđi Dô - 4,6 km; Prijevoj Borova bda - 3,8 km; Kapetanovo jezero - 20 km; Veliki Žurim - 2036 - 12,5 km; Ivanbegov katun - 10,3 km; Crveno Ždrijeo - 8,0 km. |
Bare, odn. Previja (1712 m)
Desno je odvojak za Bare i Riđi Dô. |
Katun Bare Ljeviške
|
Katuni na Ljeviškim barama (Bare Ljeviške, odn. Ljeviške Bare) se nalaze na južnom dijelu Javorja i podno najviših vrhova Lole. Ovo su lijepa pasišta za stoku na kojima ima dosta izvora i livada. Ovdje izdižu mještani Ljevišta: Bećirovići, Todorovići, Dragovići, iz Bojića, Bojići. Udaljenost od sela je oko dva sata pješačenja.
Ostaci ovčje vune nakon striže
Bare, pogled s uspona markiranom stazom na prijevoj Zebalac
|
Na topografskim kartama stoji ime Ljevičke bare. No, s obzirom kako su Bare dobile ime po selu Ljevišta u Gornjoj Morači, ispravnije je nazvati ih Ljeviške - a tako ih zove i domaće stanovništvo.
Stan na Barama
|
Bare Ljeviške
U pozadini lijevo vidi se travnati greben Malog Zebalca.
U pozadini lijevo vidi se travnati greben Malog Zebalca.
Pogled s Velikog Zebalca
Pogled na Mali Zebalac (šiljati stjenovito-travnati vrh u nastavku grebena) i podno njega desno na Bare Ljeviške. Bljušturni Dô nalazi se u donjem,desnom kutu - podno Velikog Zebalca.
Pogled na Mali Zebalac (šiljati stjenovito-travnati vrh u nastavku grebena) i podno njega desno na Bare Ljeviške. Bljušturni Dô nalazi se u donjem,desnom kutu - podno Velikog Zebalca.
Lebršnik (1911 m)
Greben Lebršnika iz katuna Bučva na Javorju
Vrh Lebršnika gledan iz smjera grebena Malog Zebalca
Pogled na Lebršnik od Javorja
Lebršnik krajnje lijevo. U nastavku Lebršnika prema sjeverozapadu (travnate glavice desno od Lebršnika) protežu se struške planine (ne radi se o postojećem toponimu - bar to nisam uspio potvrditi - već samo o opisnom nazivu koji se ponekad koristi - po selu Strug).
Lebršnik krajnje lijevo. U nastavku Lebršnika prema sjeverozapadu (travnate glavice desno od Lebršnika) protežu se struške planine (ne radi se o postojećem toponimu - bar to nisam uspio potvrditi - već samo o opisnom nazivu koji se ponekad koristi - po selu Strug).
Líjevno (2081 m)
Bačum Javorje, pogled na Líjevno
|
Greben Lijevna ima oblik potkove s dva izražena vrha na njezinim suprotnim krajevima, viši južni 2081 m i niži sjeverni 2027 m. Postoji još jedan popularni naziv za ovaj vrh, a to je "Kenedijeva glava". I zaista, gledajući iz doline Gornje Morače, ovaj vrh podsjeća na profil ljudske glave (klikni na fotografiju desno s poveznicom na stranicu Gornjamoraca.info).
Navodno je 1960-ih godina Jadranskom magistranom putovala grupa Francuza iz smjera Kolašina prema Titogradu (Podgorici). Kada su nakon prijevoja Crkvine zastali na jednom vidikovcu, među mnoštvom planina i vrhova koje su mogli vidjeti netko je, pokazujući prema Zebalcu, odn. Loli zamijetio neobičnu siluetu koju su stvarali tamošnji vrhovi. Drugi je uzvratio kako je očito da liči na Kennedyjevu glavu, kada je bio na mrtvačkom odru, na njegovu kosu, čelo, nos, bradu, sve kao na poznatoj fotografiji. I tako je taj naziv ostao sve do danas. 
Pogled na Líjevno s grebena Malog Zebalca
Dolje, u prvom planu su Bare Ljeviške. |
IZVOR: Gornjamoraca.info
|
Pogled na Líjevno s Javorja
Líjevno, pogled od Velikog Zebalca
Desno, u podnožju Lijevna je katun Bljušturni dô (zaklonjen nižim travnaim grebenom). Desno od Líjevna u nastavku grebena nalazi se niža Kolijevka. Iza Líjevna i Koijevke nalazi se površ Javorje. Daleko u pozadini je prostrana površ Sinjajevine.
Desno, u podnožju Lijevna je katun Bljušturni dô (zaklonjen nižim travnaim grebenom). Desno od Líjevna u nastavku grebena nalazi se niža Kolijevka. Iza Líjevna i Koijevke nalazi se površ Javorje. Daleko u pozadini je prostrana površ Sinjajevine.
Borova glava (2006 m)
Pogled u smjeru Borove glave iz smjera Bara Ljeviških
Mali Zebalac (2073 m)
Pogled prema Malom Zebalcu iz Bara Ljeviških
Vrh Malog Zebalca
Pogled s grebena Velikog Zebalca, između Malog i Velikog Zebalca nalazi se prijevoj Zebalac.
Pogled s grebena Velikog Zebalca, između Malog i Velikog Zebalca nalazi se prijevoj Zebalac.
Prijevoj Zebalac
Prijevoj Zebalac (1976 m)
Veliki Zebalac u pozadini, lijevo. Udaljenosti od prijevoja su: Veliki Zebalac - 1,2 km; Kapetanovo jezero 12,6 km; Štit - 2133 - 6,8km; Katun Moraćka korita - 3,8 km.
Veliki Zebalac u pozadini, lijevo. Udaljenosti od prijevoja su: Veliki Zebalac - 1,2 km; Kapetanovo jezero 12,6 km; Štit - 2133 - 6,8km; Katun Moraćka korita - 3,8 km.
Iznad prijevoja Zebalac
Veliki Zebalac s padina Malog Zebalca
Veliki Zebalac (2129 m)
Metalni tuljac na vrhu Velikog Zebalca
|
Veliki Zebalac je najviši vrh na planini Loli. Kažu kako mu naziv dolazi iz razloga što je na njemu uvijek svježe, tj. uvijek zebe. Padine Zebalca služe za ispašu stoke.
Sa Zebalca se vide mnogi vrhovi: Mali Zebalac, Líjevno, na Sinjajevini (Jablanov vrh, Gradišta, Torna), zatim na Tali, Šljeme, Kapa moračka, Štit, Podski (Pocki, Potski) vrhovi, Krutaš, Crveno ždrijelo, Trpezarija, Ostrvica, Žurim, Stožac, Maganik, Vojnik, Bjelasica, Komovi, Durmitor, Ljubišnja i dr. MORAČKE PLANINE (LOLA) Javorje - Veliki Zebalac - Mali Zebalac - Borova brda
Datum objave: 18.7.2021. Autor: Slobodan Stefanovic |
Veliki Zebalac, vrh
Na grebenu Velikog Zebalca
Pogled u smjeru Kape Moračke
Pogled u smjeru Kape Moračke
Bljušturni Dô
|
Katun Bljušturni Dô se smjestio na sjevernoj terasi grebena Šljeme, između vrha Líjevno na sjeveru i Velikog Zebalca. Sjevernim podnožjem terase prolazi jedan od izvorišnih vodotokova rijeke Morače - Rzački potok, čije se izvorišno područje nalazi zapadnije od katuna.
BLJUŠTUR po kome je katun dobio ime je biljka iz roda kiselica (štavelji; Rumex). Kiselice su rod zeljastih biljaka koji sadrži oko stotinu vrsta. Neke se upotrebljavaju kao povrće (variva) kao i za pripravu ljekovitih čajeva. Obično rastu po livadama, njivama i pašnjacima. Bljuštur u narodu obično nazivaju zelje, ili divlje zelje.
Neke od kiselica su: Štavelj (Rumex crispus); poljsko zelje, konjski štavelj, štavalj, šavije, šćavelj. Poljsko zelje (Rumex pulcher); bljuštur, livadsko zelje, divlja blitva. Štavlje (Rumex sanguineus); divlji štavelj, staglina, šćav. Konjski štavelj (Rumex obtusifolius); konjštak, trava od konjštaka, konjsko zelje, uličnjak. Zelje (Rumex patientia); pitomo zelje, pitomi štavelj, engleski špinat/spanać, srpsko zelje. Vodeno zelje (Rumex hydrolapathum); vodeni štavelj, rečni štavelj, vodeni konjštak. Planinsko zelje (Rumex alpinus); planinska kiselica, alpsko zelje, alpski štavelj, pluštur, ravent, staglina, ravet. Šćavlika (Rumex aquaticus); veliki štav, vodeni štavalj, konjski štir, šmrkavc, štavolj. Kiseljak (Rumex acetosa); kiselica, veliki kiseljak, kisavec, ajdovec, kiselca. Mali kiseljak (Rumех acetosella); mala kiselica, ovčiji kiselj, sitni kiseljak. 
Listovi raznih vrsta divjeg zelja:
a) štavelj (Rumex crispus); b) poljsko zelje (Rumex pulcher); c) štavlje (Rumex sanguineus); d) konjski štavelj (Rumex obtusifolius); e) zelje (Rumex patientia) 
Štavelj (Rumex crispus)
Pogledaj članak na blogu Priroda i zdravlje 
Planinsko zelje (Rumex alpinus), odn. planinska kiselica, alpsko zelje, alpski štavelj, pluštur, ravent, staglina, ravet. To je višegodišnja zeljasta biljka sa snažnom stabljikom, koja može narasti i do 2 m u visinu. Prizemni listovi su vrlo veliki, a mogu biti dugački i do 50 cm i vrlo široki, zaobljenog, srcolikog oblika. Rasprostranjeno je većem dijelu dinarskih prostora, i to samo u planinskim predjelima od oko 1300 do blizu 2500 m nadm. visine. Raste naročito na mjestima kuda se kreće ili zadržava stoka, oko planinskih pašnjaka, torova, katuna, zatim oko planinskih potoka i po drugim planinskim vlažnim mjestima, često u vrlo velikoj količini, pokrivajući katkad u neprekidnom sagu površinu od po više hektara. Sasvim mladi, još pomalo žućkasti listovi i mladi izdanci se mogu upotrebljavati za spremanje mješanih salata, za juhe / čorbe, variva, pirea, nadjeve i sl. Također se mogu kiseliti kao kupus i ostavIjati za zimu. Beru se od ranog proljeća i tijekom cijelog ljeta sve do kasne jeseni, budući da za sve to vrijeme izbijaju naknadni mladi listovi. Mogu se upotrebljavati bez ograničenja. Stariji listovi su kruti i nagorki. Na mjestima na kojima se biljka javlja u velikoj količini jedan čovjek može u proljeće za jedan sat nabrati 5 kg upotrebljivih listova i izdanaka. U ljeto i u jesen skupljanje ide sporije, s obzirom kako se trebaju odabrati samo najmlađi listovi. Korijen sadrži škrob, nešto šećera, tanina i drugih materija. Može se kuhati i upotrebljavati za jelo.
IZVOR GRUPA AUTORA; VRAČARIĆ, Borivoj; BAKIĆ, Josip; ĆOLIĆ, Dušan; LINTNER, Vojteh; MICKOVIĆ, Miodrag; RAJŠIĆ, Radomir; STEVANOVIĆ, Dragoš; UVALIN, Milenko: Ishrana u prirodi. Narodna knjiga, Vojnoizdavački zavod. Beograd, 1977.
Planinsko zelje (Rumex alpinus L.)
Autor: Udo Schmidt, Wikipedija Poljsko zelje (Rumех pulcher), odn. bljuštur, livadsko zelje, divlja blitva. Rasprostranjeno je u većem dijelu dinarskih područja, a raste po svježim i vlažnim mjestima, oko potoka, jarkova, na zapuštenim travnjacima, pašnjacima i njivama, često kao korov i u većoj količini. Rasprostranjen je od nizinskih područja sve do oko 1500 m nadmorske visine. |
Katun Bljušturni Dô
Autor fotografije: zeljkoalek Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad. U Kučkim planinama (Žijovo) postoji katun sličnoga imena: katun Bljuštura
Postoji još jedna biljka sličnog naziva blušturu. To je bljušt (lat. tamus communis) u narodu poznat kao bluž, bljust, bljuštura, bljuština, povijuša, privita, privijuša, povita, zmijino grožđe, kukovina, crna kuka, diva loza, bijela loza i dr. Koristi se samo svježi korijen, bobice su otrovne, korijen se vadi u martu, septembru, oktobru i novembru.
Izvor teksta i fotografije: http://www.narodnamedicina.org/ Hljeb se vrlo često pripremao u planini na tako što bi planinka umijesila tijesto s uskvasom ili bez nje i na čistoj ploči na ognjištu postavila tijesto i prekrila ga listom od kupusa ili bljušture, a zatim zagrnula vrelim pepelom i žarom. U drugom slučaju, tijesto bi pokrila sačom (pekom) i na njega nagrnula žar. Tko je imao crepulju u nju bi stavio peći tijesto.
|
Padine Velikog Zebalca, pogled prema Líjevnu
Dolje desno nalazi se katun Bljušturni dô.
Dolje desno nalazi se katun Bljušturni dô.
Šljeme (1914 m)
Šljeme je omanji vrh u obliku rošca na rubu nižeg, istoimenog grebena planine Lole. Pod njegovom vertikalnom južnom stijenom smjestio se katun Rupočaj.
Greben Šljemena i njegov vrh u obliku roga
U pozadini sjeveroistočni dio Sinjajevine. Lijevo od Šljemena travanti je greben Kolijevka (1913 m) na rubu visoravni Javorje na Loli.
U pozadini sjeveroistočni dio Sinjajevine. Lijevo od Šljemena travanti je greben Kolijevka (1913 m) na rubu visoravni Javorje na Loli.
PODRUČJE JUŽNO OD VELIKOG I MALOG ZEBALCA
Pogled s vrha Velikog Zebalca na najjužnije dijelove Lole, prema Štitu i Kapi Moračkoj
Karta područja južno od Velikog Zebalca
Detalj topografske karte Vojnogeografskog instituta u Beogradu; 1:25.000 sekcija broj 148-1-4 Kapetanovo jezero; sadržaj dopunjen 1972. godine; tiskano 1980. |
Domaće, posebice stočarsko stanovništvo oduvijek je ovaj dio planine, široku kamenitu uvalu zapadno i jugozapadno od Velikog Zebalca, nazivao Lolom - to je dakle "prava" Lola na koju se izdizalo. Područje sjeverno od grebena Zebalca sa stočarskog (dakle ne s geomorfološkog, niti s planinarskog) gledišta je Javorje - planina Javorje. Između Javorja i Lole su Bare (Ljeviške) i Zebalac, vijenac najviših vrhova planine.
Katuni na Loli Katuni na planini Lola se nalaze sjeverozapadno od Vragodola. Ovdje izdižu seljani iz Morače: Ljevišta i Starča (Todorovići, Mučalice, Dubljevići, Markovići). Ovo je velika visoravan gdje ima i livada za kosidbu i veliko prostranstvo za pašu, a na nižim nadmorskim visinama šuma. Ovdje su seljaci iz sela Ljevišta kosili velike količine sijena i pogonili ga na konjima uskom stazom niz Rzaču i Ljeviške strane do svojih kuća. Udaljenost katuna od sela je oko 3 do 4 sata pješačenja sa stokom. U današnje vrijeme sijeno iz Lole prevoze do Ljevišta kamionima preko Javorja i sela Redica. Drva za ogrijev su seljaci donosili, na konjima, iz Vragodola, daleko i do dva sata hoda |
Kolibe su na ovome području dosta razbacane. Ovdje stočari imaju tri izvora pitke vode, a s jednog Vrela se izuzetno hladna voda koja izbija iz sipara (točila) Velikog Zebalca voda se kaskadno slijevala u, neki kažu deset, neki devet korita koja se nalaze jedno ispod drugoga. S vremenom je dio korita propao pa ih je sve manje. Npr. još 2012. ovo su vrelo zvali "8 korita", od kojih je tada samo šest bilo u funkciji (Musović, 2012.). Iz Vrela je vodu do katuna Bojića, koji se nalazi na obodu Lole, doveo Miloš - Milo Mučalica, koji je izdizao na Lolu. Kažu kako je voda s Vrela sigurno jedna od najbolih u Crnoj Gori. Treba imati na umu da nakon snažnijih zima, ovo vrelo može biti još uvijek zatrpano ispod sniježnog nameta čak i u maju odn. početkom juna.
Na ovome se području nalaze i izvori kod katuna Bojića te Korita.
Na Lolu su izdizali i Milutinovići i Grujovići iz Crnaca i Kopilja (kod Podgorice). Njima je potrebno bilo oko tri dana pješačenja do katuna.
Na ovome se području nalaze i izvori kod katuna Bojića te Korita.
Na Lolu su izdizali i Milutinovići i Grujovići iz Crnaca i Kopilja (kod Podgorice). Njima je potrebno bilo oko tri dana pješačenja do katuna.
Na ovom prostoru sahranjen je Vuk Lopušina, poznati morački i uskočki junak iz Drobnjaka.
Lopušine su trebješko bratstvo Jokanovića iz plemena Drobnjaka. Dobili su nadimak Lopušine jer je, prema jednoj verziji Vukašin - Vuk Jokanović (koji je prvi dobio nadimak Lopušina) jednim zamahom sablje presjekao vola, kao da je to bila pušina, odnosno lopušina, vrsta gljive koja raste po planinama, a prema drugoj verziji sjekao je turske glave kao lopure. Hajdukovao je po Pivi, Goliji i Dugi, a poginuo je nakon izdaje na planini Loli na Petrovdan 1796. godine, gdje je i sahranjen. Turci su mu navodno izrezali tijelo noževima na komade tražeći njegovo drugo srce, s obzirom kako je bio tako velik junak da se govorilo da ima dva srca. Glavu su mu nikšićki Turci odnijeli u grad Nikšić.
O njegovoj pogibiji napisane su četiri pjesme. Za onu za koju tvrde kako je najljepša, vjerojatno nije znao Vuk Karadžić, jer ju nije unio u svoj zbornik. To je učinio njemački lingvist, folklorist i slavist Gerhard Gesemann u svom eseju o Vuku Lopušini, objavljenom u Šišićevom zborniku (Zborniku radova posvećenom povjesničara Ferde Šišića) u Zagrebu 1929. godine. Tu pjesmu je čuo u izvornom obliku filozof Komnen Bećirović od potomka Vuka Lopušine prote Mitra Lopušine iz Struga.
O pogibiji Vuka Lopušine je narodni pjesnik Hadži Radovan Bećirović napisao pjesmu. Pjesma govori o najpoznatijoj planinki na širem području, Zirki Kajovića u koju su bili zaljubljeni Vuk Lopušina, kao i poznati turski junak i veliki čovjek Ahmed Bauk.
,,Na Krnovu gora Ćeranića
đe je rasla Zirka Kajovića,
koja níje ko ostale bule
u nikšičke tamnovala kule,
đe su bule klele Crnogorce,
no čuvala po Krnovu ovce.
Pila vodu s' Krnovskoga vrela,
iz torbice sa ledine jela’’…
Vuk Mešter, domaćin na svome katunu u Loli planini, priča o Vuku Lopušini priče koje se prenose iz generacije u generaciju:
Na Krnovu, pored puta što od Nikšića vodi prema Šavniku davno je postavljeno spomen obilježje Vuku Lopušini. Mnogi misle da je on tu poginuo. Međutim, ovo na Loli mu je grob. On je bio izmakao turskoj potjeri i stigao do blizu vrata Morače. Ali, ponos mu nije dozvolio da bježi, već se vratio da sretne Turke i da poput Nikca od Rovina pogine baš ovdje, na bivšem katunu Mehmeda Bauka. No, pitanje je da li bi Vuk i tada poginuo da nije bilo domaće izdaje. Eto, ova livada, na kojoj je grob Vuka Lopušine, obilježen samo kamenjem, sada pripada Mučalicama.
IZVORI Gornja Morača.info - Istorija Gornje Morače; Milija Pajković
Lopušine su trebješko bratstvo Jokanovića iz plemena Drobnjaka. Dobili su nadimak Lopušine jer je, prema jednoj verziji Vukašin - Vuk Jokanović (koji je prvi dobio nadimak Lopušina) jednim zamahom sablje presjekao vola, kao da je to bila pušina, odnosno lopušina, vrsta gljive koja raste po planinama, a prema drugoj verziji sjekao je turske glave kao lopure. Hajdukovao je po Pivi, Goliji i Dugi, a poginuo je nakon izdaje na planini Loli na Petrovdan 1796. godine, gdje je i sahranjen. Turci su mu navodno izrezali tijelo noževima na komade tražeći njegovo drugo srce, s obzirom kako je bio tako velik junak da se govorilo da ima dva srca. Glavu su mu nikšićki Turci odnijeli u grad Nikšić.
O njegovoj pogibiji napisane su četiri pjesme. Za onu za koju tvrde kako je najljepša, vjerojatno nije znao Vuk Karadžić, jer ju nije unio u svoj zbornik. To je učinio njemački lingvist, folklorist i slavist Gerhard Gesemann u svom eseju o Vuku Lopušini, objavljenom u Šišićevom zborniku (Zborniku radova posvećenom povjesničara Ferde Šišića) u Zagrebu 1929. godine. Tu pjesmu je čuo u izvornom obliku filozof Komnen Bećirović od potomka Vuka Lopušine prote Mitra Lopušine iz Struga.
O pogibiji Vuka Lopušine je narodni pjesnik Hadži Radovan Bećirović napisao pjesmu. Pjesma govori o najpoznatijoj planinki na širem području, Zirki Kajovića u koju su bili zaljubljeni Vuk Lopušina, kao i poznati turski junak i veliki čovjek Ahmed Bauk.
,,Na Krnovu gora Ćeranića
đe je rasla Zirka Kajovića,
koja níje ko ostale bule
u nikšičke tamnovala kule,
đe su bule klele Crnogorce,
no čuvala po Krnovu ovce.
Pila vodu s' Krnovskoga vrela,
iz torbice sa ledine jela’’…
Vuk Mešter, domaćin na svome katunu u Loli planini, priča o Vuku Lopušini priče koje se prenose iz generacije u generaciju:
Na Krnovu, pored puta što od Nikšića vodi prema Šavniku davno je postavljeno spomen obilježje Vuku Lopušini. Mnogi misle da je on tu poginuo. Međutim, ovo na Loli mu je grob. On je bio izmakao turskoj potjeri i stigao do blizu vrata Morače. Ali, ponos mu nije dozvolio da bježi, već se vratio da sretne Turke i da poput Nikca od Rovina pogine baš ovdje, na bivšem katunu Mehmeda Bauka. No, pitanje je da li bi Vuk i tada poginuo da nije bilo domaće izdaje. Eto, ova livada, na kojoj je grob Vuka Lopušine, obilježen samo kamenjem, sada pripada Mučalicama.
IZVORI Gornja Morača.info - Istorija Gornje Morače; Milija Pajković
Planina Lola u "užem" odn. tradicionalnom smislu
Područje koje lokalno stočarsko stanovništvo tradicionalno naziva Lolom, je prostrana, kamenita visoravan (udolina, zapadno od sela Ljevišta u Gornjoj Morači, te između vrhova sjeverozapadnog dijela vijenca Kape Moračke (Štit, Veliko ili Crveno ždrijelo - u pozadini) i Zebalca na istoku.
Područje koje lokalno stočarsko stanovništvo tradicionalno naziva Lolom, je prostrana, kamenita visoravan (udolina, zapadno od sela Ljevišta u Gornjoj Morači, te između vrhova sjeverozapadnog dijela vijenca Kape Moračke (Štit, Veliko ili Crveno ždrijelo - u pozadini) i Zebalca na istoku.
Katun Riđi Dô
Katun Podzebalac
Kuće ovoga katuna raspršene su na zapadnim padinama Velikog Zebalca između toga vrha i uzvišenja Juškovića glavice (1808 m) i Sedla (1856 m).
Kuće katuna Podzebalac - pogled s Velikog Zebalca
U sredini fotografije, iz uvale se izdiže uzvišenje Juškovića glavica (1808 m). U pozadini lijevo nalazi se vrh Trpezarija (2032 m) i njegov vienac koji se nastavlja vrhovima Parinoga (1892 m), Ostrvica (1836 m) i dr. Desno u pozadini je planina Vojnik.
U sredini fotografije, iz uvale se izdiže uzvišenje Juškovića glavica (1808 m). U pozadini lijevo nalazi se vrh Trpezarija (2032 m) i njegov vienac koji se nastavlja vrhovima Parinoga (1892 m), Ostrvica (1836 m) i dr. Desno u pozadini je planina Vojnik.
Katun Rupočaj
Katun Rupočaj nalazi se pod južnim stijenama grebena Šljeme (1914 m).
Vragodo
Katun Vragodo smješten je na istočnoj padini Lole okružen strmim padinama i vrhovima, s jedne strane sa Lole se spuštaju sipari (točila) kamena i šljunka, a s druge, dolje prema Moračći je provalija. Katun je nekada imao 5-6 koliba, a sada ih je sve manje. Odmah ispod katuna, u dubokom kanjonu, izvire Morača u vidu jakoga vrela i stropoštava se niz više manjih i većih kaskada prema Ljevištima, noseći ogromne količine zemlje, šljunka i kamena. Na jednoj zaravni u Ljevištima gomila se taj materijal i pravi od njega ogromne dine. Za vrijeme proljetnih i jesenskih kiša i poplava, dio toga materijala Morača odnosi prema Dragovića Polju, Platijama i dalje sve do Zete i Skadarskog jezera. Kanjon Morače, od izvorišta do Ljevišta, je vrlo dubok i strm, s obje strane oivičen vrlo strmim stijenama. Staza uz ovaj kanjon je vrlo uska i strma, ipak njome prolaze konji s tovarom, pa i stariji ljudi. [1]
Pogled s Kape moračke na Vragodo
Iznad Vragodola dižu se vrhovi Lole: Zebalac, Líjevno, Kolijevka.
Iznad Vragodola dižu se vrhovi Lole: Zebalac, Líjevno, Kolijevka.
SJEVEROZAPADNI DIO LOLE
Karta sjeverozapadnog područja Lole
Detalj topografske karte Vojnogeografskog instituta u Beogradu; 1:50.000 sekcija broj 627-1 Danilovgrad. 
Krajolik oko Struga
Autor fotografije: GStrug; Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad. |
Lokva na području Struga
Autor fotografije: GStrug; Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad. 
Strug - Ždrijelo
Autor fotografije: GStrug; Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad. 
Strug, lokva
Autor fotografije: GStrug; Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad. |
Karta sjeverozapadnog područja Lole
Detalj topografske karte Vojnogeografskog instituta u Beogradu; 1:50.000 sekcija broj 627-1 Danilovgrad. |
Strug
Autor fotografije: GStrug; Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad. 
Kukana glavica
Autor fotografije: Lopusina Veselin; Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad. |
Strug
Strug
Prva crkva u Uskocima posvećena Sv. Georgiju - Izgradnja je započela 2002. g. Novoizrađena crkva posvećena je (osveštana) 16.10.2004. g. Ktitori crkve su bratsvo Petrušića. Crkva je rađena po uzoru na crkve iz XII i XIII stoljeće, a kao temeljni konstrukcijski materijal korišten je šupljikav kamen (siga). Autor fotografije i teksta: Lopusina Veselin; Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad. |
Donji Strug
Pogled na par kuća u Donjem Strugu. U pozadini se vidi Previja i Strmene strane. Autor fotografije i teksta: zeljkoalek Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad. |
Strug - Priboj i Lalovina
Pogled ispod Pometenika na zapadnoj strani prema Priboju i Lalovini. Autor fotografije i teksta: zeljkoalek Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad. |
Struški katuni
Struški katuni se nalaze na planini Javorje (Lola). Ovdje izdižu mještani sela Strug, Sirovac i Malinsko i to: Petrušići, Milašinovići, Vujačiči, Trebješani, Lopušine, Aleksići i iz Malinskog Todorovići i Karadžići. Odavdje su pozaniti crnogorski junaci Vuk Lopušina i Sujo Karadžić. Udaljenost sela od katuna je od pola sata do jednog sata pješačenja. Ovi katuni obiluju velikim livadama i pašnjacima po kojima se nađe po koja lokva za pojenje stoke, a za domaće potrebe su snježnice. Šume ima dovoljno. Izdizanje na katune je oko Đurđevdana i povratak oko Mitrovdana. Kolibe su dosta udaljene jedna od druge, tako da je od prve do zadnje skoro pet kilometara.
IZVOR Mujo Spasojević: Crnogorski katuni. Zagreb, Split; 2006. (Edicija Tradicija)
Struški katuni se nalaze na planini Javorje (Lola). Ovdje izdižu mještani sela Strug, Sirovac i Malinsko i to: Petrušići, Milašinovići, Vujačiči, Trebješani, Lopušine, Aleksići i iz Malinskog Todorovići i Karadžići. Odavdje su pozaniti crnogorski junaci Vuk Lopušina i Sujo Karadžić. Udaljenost sela od katuna je od pola sata do jednog sata pješačenja. Ovi katuni obiluju velikim livadama i pašnjacima po kojima se nađe po koja lokva za pojenje stoke, a za domaće potrebe su snježnice. Šume ima dovoljno. Izdizanje na katune je oko Đurđevdana i povratak oko Mitrovdana. Kolibe su dosta udaljene jedna od druge, tako da je od prve do zadnje skoro pet kilometara.
IZVOR Mujo Spasojević: Crnogorski katuni. Zagreb, Split; 2006. (Edicija Tradicija)
Previja
Autor fotografije i teksta: zeljkoalek Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad. |
Strmene strane
Autor fotografije i teksta: zeljkoalek Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad. |
Strug - Kaljevića Dô
Desno gore je na brdu malo groblje, lijevo su Lazine a u pozadini se vidi Kravica sa Čučkom i drugim vrhovima. Nadmorska visina Kaljevića Dola je 1480 m, groblja 1540 m. Autor fotografije i teksta: zeljkoalek Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad. |
Malinsko
Žuta greda podno sela Malinsko
Autor fotografije: zeljkoalek Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad. |
Kravica
|
Katuni na Kravici
Katuni Kravica ili na Kravici se nalaze na obroncima Javorja (Lole). Ovdje izdižu mještani sela Donja Bijela: Vučići, Kekovići i Zorići. Udaljenost od sela je oko devedeset minuta pješačkog hoda sa stokom. Ovdje se radi o katunima koji su u najvećem dijelu nalaze na privatnim livadama i na zajedničkim pašama. Koriste se snježnicom i šumom. Livade se kose i poslije kosidbe se zapuštaju za pašu. Izdig je oko sredine svibnja/maja, a povratak oko Male Gospojine (Male Gospe). IZVOR Mujo Spasojević: Crnogorski katuni. Zagreb, Split; 2006. (Edicija Tradicija) |
Kravica - kolibe pod vrhom Sljeme
Autor fotografije: zeljkoalek Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad. |
Kravica - na pobočju Sljemena 1676 m
Autor fotografije: zeljkoalek Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad. |
DOLINE TUŠINJE I BUKOVICE
Boan
Pogled od Struga dolinu Tušinje i na Uskoke (Sinjajevinu)
Pogled s brda Sevida prema zaseoku sela Struga koji se zove Pod Lopušina. Dalje se pruža pogled na sela Sirovac, Krnju Jelu i Bare uskočke. U pozadini fotografije pruža se pogled na Jablanov Vrh na Sinjajevini. Autor fotografije i teksta: Lopusina Veselin; Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad. |
Tušinja (Tušinja)
|
U selu Tušinja 29016. godine sahranjena je Stana Cerović, poznata kao posljednja crnogorska virdžina - žena koja je u obitelji bez muških potomaka tradicionalno preuzimala ulogu glave obitelji. Stane je, preminula 1.8.2016. u 85. godini života.
Cerović je rođena tridesetih godina XX. stoljeća, imala četiri sestre i dva brata koji su mladi umrli. Kao dijete obećala je ocu Milivoju da će sačuvati prezime, preuzeti glavu obiteji i da se nikada neće udati. Dugo je bila glava porodice oko koje su se okupljali. Obećanje dato ocu nikada nije prekršila. Stana je preminula u Domu za stare u Risnu, gdje je boravila od maja 2016. Sahranjena je u selu Tušinja kod Šavnika. Stana je željela da je na obiteljskom groblju obilježe kao jedinog preživjelog “sina” njenog oca. Virdžine su žene koje su se zbog običaja, zato što u obitelji nije bilo muških potomaka zavjetovale da se nikada neće udati i roditi. Nosile su mušku odjeću, ponašale su se poput muškaraca i radile tradicionalno muške poslove. Osim kod Crnogoraca, pojava virdžina zabilježena je i kod Albanaca na Kosovu, u Albaniji, BiH i na području oko Knina. |
Umrla virdžina
Produkcija: A-kanal |
Priče iz kraja - selo Tušina kod Šavnika
|
Manastir Podmalinsko
|
Manastir Podmalinsko je manastir Eparhije budimljansko-nikšićke, Srpske pravoslavne crkve. Smješten je u dolini rijeke Bukovice, na njezinoj desnoj obali, između sela Malinsko i Tušina, na području plemena Drobnjaka i Uskoka. Manastirska crkva (hram) je posvećena svetom Arhangelu Mihailu, tradicionalnoj krsnoj slavi obitelji Nemanjića. Podigao ju je kralj Uroš I Nemanjić oko 1252. godine. Manastir se nalazio u sastavu Hercegovačke eparhije sve do 1878. godine, kada je došlo do konačnog oslobođenja Stare Hercegovine i njenog priključenja Knjaževini Crnoj Gori. Tada je donijeta odluka o osnivanju nove Zahumsko-raške eparhije, kojoj je pripao i ovaj manastir. Ostao je u njezinom sastavu sve do 1931. godine, kada je Zahumsko-raška eparhija ukinuta i priključena Mitropoliji crnogorsko-primorskoj. Manastir je uništen tijekom Drugog svjetskog rata. Obnova manastira započela je 1998. godine. Kada je 2001. godine stvorena nova Eparhija budimljansko-nikšićka, ovaj manastir je ušao u njezin sastav.
Grob Mirka Aleksića, sa epitafom kralja Nikole nalazi se u porti Manastira Podmalinsko, gde se veruje da su se sastajali Drobnjački i uskočki prvaci radi dogovora o ubistvu Smail-age Čengića. U manastirskoj porti se nalazi grob s grobnim natpisom kralja Nikole, Drobnjaka Mirka Aleksića, koji je posjekao Smail-agu Čengića. Podmalinsko je tradicionalno mjesto okupljanja pripadnika plemena Drobnjaka i Uskoka, među kojima je najpoznatije ono krajem srpnja/jula 1840. godine kada se vjeruje da su drobnjački glavari i seoski knezovi, njih 12, održali su tajni sastanak, po jednima u manastiru Podmalinskom, a po drugima u kuli Čupića, na Dobrijem selima, i tu se dogovorili, da ubiju Smail-agu. Tu svoju odluku priopćili su pismom (koje je ponio na Cetinje Mušo Cerović) vladici Petru, a drugim su pozvali u pomoć Moračane i drobnjačke Uskoke (pleme Uskoci), koji su uvijek bili protiv Turaka. Vladika se tome obradovao i obećao je Drobnjacima pomoć u vojsci i oružju. U isto doba vladika je zamolio i moračke glavare, od kojih je bio najvažniji vojvoda Mina Radović, da skupe vojsku i pomognu Drobnjacima da ubiju Smail-agu. Nakon što su to proveli u djelo, Turci su, za odmazdu, provalili u Drobnjake i uništili manastir. IZVOR Manastir Podmalinsko. Wikipedia Mirko Aleksić (Uskoci, 1803—Malinsko durmitorski srez 6.3.1890.), borio se protiv predstavnika osmanlijske vlasti na području koje obuhvaća Staru Hercegovinu. Obitelj mu se zbog turske osvete preselila iz Gacka u Malinsko, gde je rođen. Zajedno s još nekoliko pobunjenika sudelovao je u ubojstvu Smail-age Čengića, koje se prema jednom zapisu u Manastiru Morači dogodilo 5.10.1840. Glavu Smail-age Čengića odnio je na Cetinje kako bi ju pokazao Njegošu. Njegoš je tim povodom napisao pjesmu Čardak Aleksića, koja opisuje kako Mirko Aleksić junački brani svoju kuću od napada Čengićeve vojske. Ivan Mažuranić je napisao Smrt Smail age Čengića u kojoj je opjevan i Aleksić, kao i u narodnoj pjesmi. Također sudjeluje u borbama protiv Omer-paše Latasa i Osman-paše Skopljaka, te u Hercegovačkom ustanku. IZVOR Mirko Aleksić. Wikipedia |
Manastir Podmalinsko
Izvor: Opština Šavnik 
Freske na kupoli manastira Podmalinsko
Legenda kaže kako su se radi izgradnje manastira Morače ljudi poredali u lanac dug 20 kilometara, koliko dijeli kamenolom kod Tušinje od manastira Morača. Kada je dovršena izgradnja manastira Morače svo kamenje koje je ostalo u rukama ljudi u lancu vraćeno je na lokaciju blizu kamenoloma i iskorišteno za izgradnju manastira Podmalinsko.
|
ŠAVNIČKA KOTLINA I DOLINA BIJELE
Šavnik
Službena stranica Opštine Šavnik: www.savnik.me
Krajnji sjeverozapadni greben Lole iznad Šavnika (greben u sredini desno)
Lijevo u pozadini vidi se masiv Durmitora, a desno Sinjajevina. Na cesti kojom se iz Šavnika uspinje u dolinu Bijele prvo je naselje Radovića polje (podno dvije vidljive stijene - početak Biovskih stijena, sredina, desno).
Lijevo u pozadini vidi se masiv Durmitora, a desno Sinjajevina. Na cesti kojom se iz Šavnika uspinje u dolinu Bijele prvo je naselje Radovića polje (podno dvije vidljive stijene - početak Biovskih stijena, sredina, desno).
Bijela (rijeka)
|
Za Bijelu kažu kako je jedna od najnepredvidljivijih rijeka u Europi, jer vrlo često iznenada prorade podvodni izvori i rijeka toliko nabuja da se vodostaj za jednu noć podigne za nekoliko metara. Takav slučaj dogodio i za vrijeme Drugog svjetskog rata, u jesen 1942. godine. U kanjonu Bijele blizu Šavnika, dok je vodostaj bio mali, zanoćilo je 420 italijanskih vojnika, koji nisu znali za divlje ćudi ove rijeke. Kako mještani pričaju, tijekom noći počela je padati jaka kiša, proradili su podvodni izvori i rijeka je tako nabujala da se svih 420 italijanskih vojnika utopilo u brzacima i bukovima Bijele. Po završetku rata, zbog ovog slučaja, kako naglašavaju seljani, bilo je prijedloga iz Komiteta da se rijeka Bijela proglasi narodnim herojem.
IZVOR Forum Mušičarenje - Rijeka Bijela |
Rijeka Bijela na ulazu u Šavnik
|
Dolina Bijele i Biovske strane
Pogled s ceste Nikšić-Šavnik. Mali i Veliki Zebalac vide se na krajnjem jugoistočnom dijelu grebena Lole (na fotografiji krajnje desno).
Pogled s ceste Nikšić-Šavnik. Mali i Veliki Zebalac vide se na krajnjem jugoistočnom dijelu grebena Lole (na fotografiji krajnje desno).
Manastir Bijela (Biovski manastir)
|
Manastir Bijela nalazi se uz cestu koja ide iz Šavnika prema naselju Bijela, u kanjonu istoimene rijeke. Smjestio se u šumi i podno Biovskih stijena, tako da je vidljiv tek kad se dođe u njegovu neposrednu blizinu. Manastirska crkva posvećena je svetom Georgiju.
Prema prеdanju manastir su podigli knеz Vulović iz Bijеlе i ban Kozlina iz Tušinе koji je u to vrijeme upravljao Drobnjakom, te uz bogat prilog sv. Jovana Vladimira. Narodna predaja spominje da jе sv. Jovan Vladimir jеdno vrijеmе upravljao Drobnjakom. Osnivanjе manastira sе vеzujе za bitku protiv Bugara, koji su kako kažu povjesničari “prеgazili svе srpskе zеmljе, došli do rijеkе Tare, gdjе su ih Drobnjaci sačеkali i pobili”. U spomеn ovе bitkе sagrađеn je Manastir Bijela i posvеćеn sv. Gеorgiju koji jе slava svih Drobnjaka. Prema nekim povjesničarima, ova se bitka mogla dogoditi izmеđu 997. i 1002. godinе. Ranijе sе manastir zvao tunjomirski, po brdu Tunjomiru i blizini i crkvi sv. Vladimira, koja sе nalazila porеd rimske ceste prеko Tunjomira. Nazivao sе i Biovski manastir, naziv koji sе i danas dosta koristi i upisan je tim imenom na mnogim kartama. Ime Bijеla jе dobio, kako kažu legende, po prvim stanovnicima, koji su sе dosеlili iz Bijеlе kod Hеrcеg Novog, ili prema drugoj varijanti po rijеci Bijеla. Godine 1374. Drobnjak, Onogošt i Piva su pripali na upravu knezu Lazaru (kosovskom), koji je bogato darovao ovaj manastir. Legenda kaže kako je Carica Milica darovala ovomе hramu ikonu Prеsvеtе Bogorodicе, koja sе nažalost nijе do nas očuvala. Mjеštani pak kažu da jе ovu ikonu uzеo Zavod za zaštitu spomеnika kulturе, ali u kontaktu s njima poriču da išta znaju za nju. Takođеr jе manastir tijekom vrеmеna bio vеliki duhovni cеntar, i mjеsto sastanka za mnogе važnе događajе. Kada sе na primjer polazilo u boj na Kosovo u XV stoljeću, odavdjе su krеtali mnogi i ovdjе su sе pričеstili prеd polazak. Manastir jе bio i mjеsto gdjе su sе obavljali mnogi dogovori i polagale zaklеtvе, posebno prеd raznе bitkе protiv Turaka. Zato su manastir i njegova crkva višе puta bili poharani, razarani do tеmеlja te ponovo obnavljani. Crkva je stradavala i zbog poroznog zemljišta. Prvi pisani trag o manastiru potječe iz 1656. god, kada jе u njеmu pisana knjiga koja sе danas nalazi u Kijеvu („Pisah grešni Nikifor u manastiru Bijela pri hramu Svetoga Velikomučenika Georgija…). Iz prvе polovicе 17. stoljeća postoji katastik Manastira Dobrilovinе, u komе sе spominju imеna višе jeromonaha mеđu kojima i onih Manastira Bijеlе (Nikon, Arsеnije, Maksim). Turci su 1702. godine spalili manastir - tako piše u Jevanđelju manastira Kosijеrеvo. Od 1705. do 1735. godine iguman je bio Maksim, koji jе obnovio manastir, vodenicu, ukrasio crkvu (freskopisao), proširio imanjе, sagradio konakе i kеlijе (ćelije) za monahе, žitnicu, kupio knjige i odjeću (odeždu) za službu i drugo. Iguman Bijеlе Arsеnijе i monahinja Stеfanija, spominju se 1751. godinе kada su dali prilog za manastir Ostrog. Godinе 1804. i 1805. god. manastir sе vodi kao pojušči, što označava da nijе porušеn nеgo sе u njеmu pojе, služi. Iguman Makarijе jе iz Bijеlе odnio vijеst na Cеtinjе Vladici da jе ubijеn Smail Aga. Za to jе dobio naprsni Krst ali ga nijе puno nosio. U povratku za Bijеlu, nеgdjе na Krnovu sačеkali su ga i ubili Turci, a potom poharali manastir - bila je to 1840. god. Obnovljеn jе 1855. god. Sadašnju crkvu gradio je Vaso Porobić: započeo ju je graditi 14.9.1886. godine i građena je kao manja od ranijecrkve. Završena je dosta brzo, kako piše na natpisu iznad ulaznih vrata: ,,Ponovi se manastir Svetog Georgija za vlade knjaza Nikole Prvog pri mitropoliti G. Mitrofanu nastojatelj Dionisije Glođaja godine 1887″ . Od 1992., nakon zatišja od 50-ak godina poslije Drugog svjetskog rata, manastir počinje ponovno oživljvati Obnovljena je vjerska služba i započela obnova manastira. Crkva jе pokrivеna bakrom. U unutrašnjosti jе izrađen novi kamеni pod. Novi ikonostas postavljen je na mjеstu staroga dotrajaloga, jer je crkva bila prokišnjavala duže vrijeme. Vеćina obnovljene crkvе jе frеskopisana. Izrađen jе tron za ikonu sv. Gеorgija, najstariju u manastiru. Izgrađеn jе i novi konak na starim tеmеljima. U njemu sе nalazе monaškе kеlijе (ćelje), i ostalo za potrеbе monaha koji ovdje žive. U manastiru se nalazi još jedan objekt u kome su u prizemlju radionicе, a na katu monaška blagavaonica (trpеzarija) koja jе vеćinom oslikana frеskama. Manastir je nekada raspolagao s više od 3 i pol milijuna metara kvadratnh zemljišta, mahom šume i pašnjaci, a danas to iznosi oko 400.000. Službena stranica: www.manastirbijela.me Facebook: Manastir Bijela Fotografije manastira Bijela
IZVOR Manastir Bijela. Facebook |
Manastirska crkva sv. Georgija
Izvor: Opština Šavnik, službena stranica Crkva Manastira Bijela posvećena svetom Georgiju je jеdnobrodna s polukružnom apsidom i trodjеlnim zvonikom na prеslicu. Dugačka jе 13,5 a široka 6,5 mеtara. Istočni zid crkvе jе od fino klesanog kamеna, dok su ostali od grubljеg matеrijala. Na istočnom zidu visoko iznad vrata nalazi se šеstokraka rozеta. Pod jе od kamеna. Stari ikonostas potječe iz 1911. god. Crkva ima dva zvona; jеdno jе poklon potpukovnika Jovana Žižića iz 1930. god. a drugo jе iz 1870. poklon Janka Dukina.
Kao i na mnogim drugim svetim mjestima, i danas prеko puta manastira stoji jedan bor za koga tvrde kako ga jе posadio sâm sv. Sava.
1000 godina manastira Bijela kod Šavnika
Knjiga Manastir Bijela
Informacije o narudžbi knjige mogu se pronaći na web-stranici manastira Bijela - OTVORI |
|
Mlin Crnjak
U Gornjoj Bijeloj, na rijeci Bijela, oko 200 metara od njezina izvora, u vrijeme kada se gradio manastir Morača u XIII stoljeću, oko 1250. godine, sagrađena je vodenica Mlin Crnjak, kažu jedna od najstarijih na Balkanu. Prema predaji, osim za potrebe mještana sela Bijela i okolnih krajeva odavdje se gonilo i brašno prema manastiru Morača za potrebe neimara koji su ga podizali. Zapravo, kažu kako je vodenica bila sagrađena upravo za potrebe radnika koji su podizali taj hram i koji su se iz ovog sela opskrbljivali brašnom. U njemu se brašno mljelo sve razdoblja nakon Drugog svjetskog rata, kada se stanovništvo ovoga kraja počeli iseljavati. Tako je oko 1960. godine vodenica prestala raditi nakon punih 710 godina. Do danas su se očuvali samo njegovi zidovi, a bujične vode rijeke Bijele dodatno su uništile i preostale ostatke. Prema predaji, Bijela se nekada nazivala Crna. Međutim, nakon što su kaluđeri manastira Morače prvi put vidjeli žito koje su prethodno poslali kako bi se samljelo, zbog boje brašna zapitali su gdje je ono samljeveno. Nakon što su dobili odgovor U selu Crnom u mlinu Crnjku. Kaluđeri su se nasmijali i prokomentirali: Bogami, ovo nije Crna no Bijela! I kažu kako je po tome selo dobilo naziv Bijela, ali je vodenici ostalo staro ime Crnjak. Mlin se smjestio u jednoj skrovitoj guduri, neposredno uz vodopada koji pada niz njezine stijene. IZVOR Forum Mušičarenje - Rijeka Bijela |
POGLEDI IZ DOMOVINE - Priča sa planine Lole
Datum objave: 7.8.2019. Proizvodnja: RTCG - Zvanični kanal Sredinom XX stoljeća u selu Gornja Bijela živjelo je oko 500 stanovnika. Početkom XXI stoljeća preostalo ih je 40-ak, većinom starijih.
|
POGLEDI IZ DOMOVINE - Život u šavničkom selu Bijela
Datum objave: 25.9.2019. Proizvodnja: RTCG - Zvanični kanal BRAT I 3 SESTRE NIJESU NAPUSTILI SELO
Datum objave: 18.9.2021. Objavio: Zmajevac 159 Opis: BRAT I 3 SESTRE NIJESU NAPUSTILI SELO - RTCG - Urednica i voditeljka emisije Agrosaznanje: Milica Stijepović Autorke reportaza: Aleksandra Sjekloca i Milica Stijepović Organizatorka: Lela Perovic Reditelj: dr. Radoslav T. Stanisic |
Pogled s Krnovske glavice na područje Lukavice i Moračke planine
Greben Lole i gornji dio doline Bijele nalaze se u potpuno lijevo na fotografiji. Drugi greben (desno od Lole) je vijenac vrhova Kapa Moračka-Štit-Trpezarija. Slijedeći su Žurimi i Gackove grede i na kraju, prekriven šumom je Borovik. Ravno travnato područje desno je Krnovsko polje (Krnovo).
Greben Lole i gornji dio doline Bijele nalaze se u potpuno lijevo na fotografiji. Drugi greben (desno od Lole) je vijenac vrhova Kapa Moračka-Štit-Trpezarija. Slijedeći su Žurimi i Gackove grede i na kraju, prekriven šumom je Borovik. Ravno travnato područje desno je Krnovsko polje (Krnovo).
PODRUČJE GORNJE MORAČE
Sela u Gornjoj Morači u podgorini Lole (i Moračkih planina) i Sinjajevine su Požnja, Starče, Zavraca, Bojići, Ljevišta, Dragovića Polje, Svrke i Redice.
Pogled prema Gornjoj Morači s Velikog Zebalca
Katun Dobro dô (Dobrodo)
|
Katun se nalazi na livadi kojom prolazi Javorski potok, usjekavši svoju uvalu između padina Javorja na jugozapadnoj i Semolja na sjeveroistočnoj strani. Na ove izdižu mještani sela Dragovića Polja Vojvodići i Veskovići. Udaljenost ovih katuna je oko jedan sat hoda do sela. Radi se o čistim pašnjacima na kojima ima izvorske vode i šume. Radi se o malom broju katuna na koje je rijetko tko izdizao u posljednje vrijeme.
|
Praktično
AKTIVNOSTI
Pješačenje i planinarenje
Usponi na vrh Veliki Zebalac
- Prijevoj Semolj - visoravan Javorje - Bare - Bare Ljeviške - prijevoj Zebalac - Veliki Zebalac
- Nikšić - Lukovo - Potrk - Krnovo polje - Štirni dô - Veliki Zebalac
- Nikšić - Jasenovo polje - cesta za Šavnik - Gradačka poljana . Potrk - Krnovo polje - Štirni dô - Veliki Zebalac
Markacije na Javorju, na prvom dijelu uspona iz smjera Semolja
BORAVAK
Smještaj
Planinarski domovi, kuće i skloništa
Na samoj planini Loli nema mogućnosti na smještaj u planinarskim objektima, niti u drugim oblicima komercijalnog smještaja. Ukoliko se na njoj želi prenoćiti, ostaju samo mogućnosti smještaja na otvorenom prostoru (šator, vreće za spavanje, unutar vozila) ili (na upit) u pastirskim stanovima, kolibama ili neporedno uz njih (šator i sl.), te u okolnim područjima s razvijenijom turističkom infrastrukturom (Kolašin, Morača, Šavnik, Žabljak).
Ostali smještaj
|
Ethno Village Nevidio
Pošćenje, 81450 Pošćenje, Crna Gora Etno selo Nevidio u mestu Pošćenje nudi bungalove za samostalan boravak i gleda na jezero. Ovaj kompleks poseduje veliki vrt i recepciju koja radi non-stop. Pogodnosti u svim bungalovima obuhvataju grejanje i TV sa kablovskim kanalima. Svaki bungalov ima sopstveno kupatilo sa tuš kabinom i balkon sa pogledom na planinu. U à-la-carte restoranu služe se tradicionalna jela. Do kanjona Nevidio može se stići pešice za 12 minuta. Etno selo je udaljeno 24 km od Žabljaka. |
|
IZVORI I LITERATURA
Reference
[1] Moračke planine, Ananije Simonović; osobna web-stranica
Ostali izvori
Asfalt stigao do Javorja. DAN, 1.12.2017.
[1] Moračke planine, Ananije Simonović; osobna web-stranica
Ostali izvori
Asfalt stigao do Javorja. DAN, 1.12.2017.
