|
|
SREDIŠNJI POJAS > POVRŠI I BRDA CRNE GORE I PROKLETIJE > PROKLETIJE / BJESHKËT E NEMUNA > Grupa Popluks (Popluk)
Države: Albanija, Crna Gora
Najviši vrh: Maja Jezerce / Maja e Jezercës, 2694 m
Koordinate najvišeg vrha: 42.4417, 19.8126
Države: Albanija, Crna Gora
Najviši vrh: Maja Jezerce / Maja e Jezercës, 2694 m
Koordinate najvišeg vrha: 42.4417, 19.8126
|
|
UvodGRUPA POPLUKS slovi za središnju planinsku skupinu u Prokletijama, kako zahvaljujući njezinom središnjem položaju u najvišem području Prokletija, tako i činjenici da se u njoj nalazi najviši prokletijski i dinarski vrh Maja Jezercës (Maja Jezerce, odn. Jezerski vrh). Najveći dio grupe nalazi se na području Albanije a jedan njezin najsjeverniji ogranak dijelom je u Crnoj Gori.
Prirodne granice ove grupe čine (Karta 1.): tok rijeke Valbone od njezina izvora, uz naselje Rragam (Rogam), do naselja Valbona (Selimaj) - zatim prema sjeverozapadu uvalom iznad zaseoka Kukaj do prijevoja Qafa e Valbonës (sjeverni prijevoj) - uvala Korita - uvala Zastan - dolina Ropojan - periodično jezero Gštars (Gstars) - polje Fusha e Runices - prijevoj Qafa e Pejës - Llumi i Thethit (Thethska rijeka) - prijevoj Qafa e Valbonës (južni prijevoj). Grupa Popluks je sa svih strana okružena drugim prokletijskim planinskim grupama. Jugozapadno od grupe Popluks nalazi se planinska grupa Radohimes, južno i jugoistočno su Krasnićke planine, sjeveroistočno je Bjeljič, zapadno i sjeverozapadno grupa Shkurt-Lagojve-Madhe, s grebenom Karanfili-Brada. 
Karta 1.
Položaj i granice vrhova grupe Popluks ENGLISH SUMMARY: Popluks mountain groupPopluk or Popluks mountain group is a central mountain group in Prokletije (Accursed mountains), not only because of its central position, but also thanks do the fact that here is the highest of all Prokletije and Dinaric Alps peaks, namely Maja Jezercës (Maja Jezerce, ie Jezerski vrh). The largest part of the group is located in Albania and one of its northernmost branches is partly in Montenegro. The natural boundaries of this group are (Map 1): the course of the river Valbona, from its source, along the settlement of Rragam (Rogam), to the settlement of Valbona (Selimaj) - then to the northwest by the valley that runs from the hamlet of Kukaj to the pass Qafa e Valbonës (northern Valbona pass) - Korita valley - Zastan mountain terrace - Ropojan valley - periodic lake Gstars - Fusha e Runices valley - Qafa e Pejës pass - Llumi i Thethit (Theth river) - Qafa e Valbonës pass (southern Valbona pass). The Poplux group is surrounded on all sides by the other Prokletije mountain groups. Southwest of the Popluks group is the mountain group Radohimes, south and southeast are the Krasniqi Mountains, northeast is Bjeljič (Beliq), west and northwest is the Shkurt-Lagojve-Madhe group, with the Karanfili-Brada ridge. 
Naslovna fotografija
Majet Malisores (Malisorske planine) s najvišim vrhom Maja Kolajet / M. Kolacit (u sredini). Desno od Maje Kolajet naziru se dvije niže stijene popularno nazvane "vražji rogovi" ili "vampirovi zubi". |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:
 Klikom na logotip Booking.com direktno pronađi smještaj u okolici planinske grupe Popluks
Search directly for accommodation in the vicinity of this mountain group 
Oglašavajte ovdje:
|
Ime grupe (etimologija)
Naziv za ovu planinsku grupu očito je došao od naziva za planinu i vrh Maja Popluks - prvi najviši vrh i planinsku masu koja se nadvila nad dolinom Thethi. Naime, najviši vrh Maja Jezerce je uvučen dublje u unutrašnjost ove planinske mase i nije vidljiv iz ove doline. Vjerojatno su tako i prvi stranci, istraživači ovoga planinskog područja, na njihove upite o nazivu toga dijela masiva, od lokalnog stanovništva dobivali odgovor kako se upravo radi o Popluksu. Štoviše, dugo se vremena nije niti znalo kako je Maja Jezerce najviši vrh ove skupine i cijelih Prokletija. Sve varijante imena na albanskom i na jeziku Slavena ukazuju kako je njegovo porijeklo u imenu pop Luka.
Mnoštvo je varijanti imena koja se koriste za ovu planinu, odn. vrh, a to su:
> Popluks, Poplux, Popluk. Poplluk, Popluqes, Maja e Popllukës, Papluqes, Popljuces, Popljućes, Paplukes, Papluke. Pri tome treba podsjetiti kako se u albanskom jeziku slovo "l" ("L") izgovara kao LJ, a dvostruko "ll" ("LL") kao L.
Što se tiče naziva za cijelu planinsku grupu, ustalilo se 0ime Popluks odn. Popluk.
Mnoštvo je varijanti imena koja se koriste za ovu planinu, odn. vrh, a to su:
> Popluks, Poplux, Popluk. Poplluk, Popluqes, Maja e Popllukës, Papluqes, Popljuces, Popljućes, Paplukes, Papluke. Pri tome treba podsjetiti kako se u albanskom jeziku slovo "l" ("L") izgovara kao LJ, a dvostruko "ll" ("LL") kao L.
Što se tiče naziva za cijelu planinsku grupu, ustalilo se 0ime Popluks odn. Popluk.
|
Maja Popluks (Popluqes)
Pogled od Malisorskih planina (Majet Malisores); Maja Popluks u sredini; desno iza Maja e Alijes: krajnje desno u dubini dolina rijeke Shale i Thethi. |
GEOGRAFIJA (ZEMLJOPIS) PLANINSKE GRUPE
Pogled na Prokletije iz zraka
U središtu fotografije nalazi se dolina i selo Theth u sjevernoj Albaniji. U gornjem desnom kutu je dolina Valbona na čijoj se lijevoj (sjevernoj strani) izdižu vrhovi Maja Roshit (Maja Rosit) i Kollata (Kolate). Između ove dvije doline nalazi se južni prijevoj Valbona (Qafa e Valbonës), a između dvije manje grupe oblaka prokletijska grupa Popluks (Popluk) s masivom Maja Jezerce i istoimenim najvišim vrhom. Lijevo od masiva Maja Jezerce (prema gornjem lijevom kutu fotografije) vidi se dolina Ropojani u Crnoj Gori i Plavsko-gusinjska udolina s Plavskim jezerom. Između Ropojana i Thethija nalazi se Pećki prijevoj (Qafa e Pejës), a lijevo od ovoga prijevoja uočava se piramida vrha Maja Arapit. Pri dnu, na lijevoj strani izdiže se masiv Radohima (Radohines) čijim rubom prolazi cesta iz Thethija prema Skadru, prolazeći preko prijevoja Terthorja (Qafa Terthorjës).
Izvor fotografije: Wikipedia; Autor: Albinfo
U središtu fotografije nalazi se dolina i selo Theth u sjevernoj Albaniji. U gornjem desnom kutu je dolina Valbona na čijoj se lijevoj (sjevernoj strani) izdižu vrhovi Maja Roshit (Maja Rosit) i Kollata (Kolate). Između ove dvije doline nalazi se južni prijevoj Valbona (Qafa e Valbonës), a između dvije manje grupe oblaka prokletijska grupa Popluks (Popluk) s masivom Maja Jezerce i istoimenim najvišim vrhom. Lijevo od masiva Maja Jezerce (prema gornjem lijevom kutu fotografije) vidi se dolina Ropojani u Crnoj Gori i Plavsko-gusinjska udolina s Plavskim jezerom. Između Ropojana i Thethija nalazi se Pećki prijevoj (Qafa e Pejës), a lijevo od ovoga prijevoja uočava se piramida vrha Maja Arapit. Pri dnu, na lijevoj strani izdiže se masiv Radohima (Radohines) čijim rubom prolazi cesta iz Thethija prema Skadru, prolazeći preko prijevoja Terthorja (Qafa Terthorjës).
Izvor fotografije: Wikipedia; Autor: Albinfo
Karta 2. - Topografska karta područja
Detalj karte Vojnogeografskog instituta JNA
Detalj karte Vojnogeografskog instituta JNA
Reljef
Grupa Popluks je visokoplaninsko područje s vrlo strmim, teško prohodnim krševitim terenima i glacijalnim karakteristikama. Na ovome djelu Prokletija se mogu uočiti najjasniji tragovi glacijacije na Balkanu, i poslije Alpa Prokletije su najjače glacijacijom formirano planinsko područje južno od skandinavske ledene plohe.
Na području planina grupe Popluks i u bližoj okolici mogu se pronaći najimpresivniji oblici reljefa, posebno se to odnosi na ledenjačke i riječne doline Valbone, Ropojana i Shale (Thethija), iznad kojih se vrlo strmo izdižu šiljasti vrhovi. Upravo zbog ovoga područja, mnogi tvrde kako su Prokletije najkrševitije planine Balkana.
Na području planina grupe Popluks i u bližoj okolici mogu se pronaći najimpresivniji oblici reljefa, posebno se to odnosi na ledenjačke i riječne doline Valbone, Ropojana i Shale (Thethija), iznad kojih se vrlo strmo izdižu šiljasti vrhovi. Upravo zbog ovoga područja, mnogi tvrde kako su Prokletije najkrševitije planine Balkana.
Glacijalni reljefni oblici
|
Doline koje okružuju grupu Popluks (Ropojani, Valbona i Shala - Thethi) su u vrijeme posljednjeg ledenog doba, vrhunac kojega je bio u pleistocenu, oblikovali ledenjaci, koji su tom pritom stvorili strme dolinske strane i stijenske zidove visoke i do 1000 metara. Uz navedeno, ovdje se formiralo i više manjih ledenjačkih jezera, među kojima je najpoznatija grupa jezera u ledenjačkom cirku Buni i Jezercës (Buni i Jezerce, prev. Dolina jezera).
Najveći ledenjak na Balkanskom poluotoku nalazio se na sjevernom rubu Prokletija. To je bio Plavsko-gusinjski (odn. Plavski) ledenjak dužine središnjeg dijela oko 35 km te debljine i do 200 m. Ovaj ledenjak bio je formiran od Prokletijskog, Vrmoškog i Komaračkog ledenjaka. Današnja plavsko-gusinjska kotlina (oko 910 m n.v.) oblikovana je radom pleistocenskog Plavsko-gusinjskog ledenjaka. U središnjem dijelu Prokletija, najveća grana Plavsko-gusinjskog ledenjaka bio je Ropojanski ledenjak dugačak 12,5 km i površine 20 km2. Ropojanski ledenjak je kretao od najviših planinskih područja Popluksa, Bjeljiča i planinskih grupa oko Prozmita i Karanfila - od juga prema sjeveru. Jedan od ogranaka Ropojanskog ledenjaka klizio je od visokog planinskog područja između Bjeljiča i Popluksa, preko Zastanskog platoa, do glavne ledenjačke mase u Ropojanima. U nekadašnjem ležištu ovoga "manjeg" ogranka, u krševitom cirku Buni i Jezercës ostalo je šest malih ledenjačkih jezera. Valbonski ledenjak imao je oko 9.5 km dužine i 10.5 km2 površine. U albanskom dijelu Prokletija pronađeni su neki od najjužnijih ledenjaka u Europi. Godine 2009. grupa geografa Sveučilišta Manchester (V. Britanija) otkrila je skupinu od četiri ledenjaka. (vidi članak dolje, odn. otvori izvorni članak na engl. jeziku). Južnije od prokletijskih ledenjaka utvrđena su samo dva mala ledenjaka na planini Pirim u Bugarskoj: Snezhnika (ostatak nekadašnjeg ledenjaka Vihren, na 2425 m i 2480 m) i Banski Suhodol. Tri mala prokletijska aktivna ledenjaka (površine od 5 ha i manja), nalaze se na 1980–2100 m n.v. u području vrha Maja Jezerce. U članku Wikipedije (Wikipedija - Prokletije) navodi se kako danas na sjenovitim obroncima Prokletija ima najmanje 5 aktivnih ledenjaka koji su vjerojatno formirani tijekom kasnog holocena, te također i više neaktivnih ledenjaka na visinama između 1980 i 2420 metara. 
Geološki razvoj i građaPlanine grupe Popluks građene su pretežito od mezozojskih vapnenaca i dolomita iz razdoblja jure i krede.
Geološka karta iz 1918. godine
Stara geološka karta područja sjeverno od Maje Jezerce, koju je napravio Mađar Roth v. Telegd 1918. godine, kada je Ministarstvo rata Austro-ugarskog Carstva poslalo vojne kartografe u (vremenski kratko) novoosvojena područja na Balkanu. Na karti je prikazano nekoliko ledenjaka (na karti prikazani plavo istočkanim površinama) , od kojih je najznačajniji bio onaj u uvali Gropa Jezerce i drugi jugozapadno, prema Qafi Pejes. Ovi ledenjaci više ne postoje. Telged je u to vrijeme izvjestio kako su imali dimenzije 1 x 0,5 km. 
Pogled s vrha Maja Jezercës prema ledenjačkoj dolini Valbone
Pogled od vrha prema istoku. U sredini fotografije, uzdižu se dva vrha Maje Rragamit tj. Rogamskog vrha (2482 i 2474 m n.v.). Lijevo je masiv Bjeljiča s Kolatama, a desno iza Maje Rragamit, s druge strane rijeke Valbone nalaze se Krasnićke planine. |
Buni i Jezercës
Otkriveni ledenjaci u albanskim Prokletijama Izvor: Glaciers discovered in 'cursed' mountains of Albania, 7.I.2010. Philip Hughes, Jeff Blackford i Rose Wilkinson, sa Sveučilišta Manchesteru otkrili su 2009. četiri ledenjaka u albanskim Prokletijama. Oni su nastavili tragom ekspedicije dra Hughesa iz 2006. godine, u Crnoj Gori, koju je tada poduprijelo Kraljevsko geografsko društvo. Ta je znanstvena ekspedicija istraživala tragove nekadašnjih ledenjaka na reljefu Crne Gore. Tom je prilikom otkriven potpuno neistraženi ledenjak, a godine 2009. u novoj ekspediciji u Albaniji otkrivena su još četiri nova ledenjaka. Neki od rezultata istraživanja objavljeni su 2009. godine u časopisu: "Arctic, Antarctic, and Alpine Research" (December 2009.) te u časopisu "Earth Surface Processes and Landforms", 2010. godine. Otkriveni ledenjaci leže na relativno maloj nadmorskoj visini od oko 2000 m - što je gotovo jedinstveno za ovako južne zemljopisne širine. Postojeći ledenjaci na ovim širinama se obično nalaze na puno većoj nadmorskoj visini, i sjevernije - primjerice u Alpama. Površina ovih ledenjaka u albanskim Prokletijama - od kojih je najveći veličine 6 nogometnih terena - varira svake godine - ovisno o količini zimskih padalina i ljetnih temperatura. Geografi pricjenjuju kako je u ovim planinama još tijekom 19. stoljeća postojalo najmanje 8 ledenjaka - što je u korelaciji s tzv. "malim ledenim dobom" u istome razdoblju u europskim Alpama. Nakon pronalaska ovih ledenjaka, dr Philip Hughes rekao je: "Bili smo iznenađeni kako - barem prema onome što nam je do sada poznato - nitko, osim lokalnih pastira, nije bio svjestan postojanja ovih ledenjaka. Razlog tomu može biti i što su ova produčja bila donedavno okružena ratnim zonama i bezakonjem. Još jedan od mogućih razloga zbog kojih nismo bili svjesni njihova postojanja je da ovdje živi vrlo malo ljudi te što se na tlu snijeg dugo zadržava i nalazi se u sjeni, tako da ledenjaci nisu bili vidljivi čak niti na Google Earthu". Dr Jeff Blackford dodaje: "Razlog da se ovi ledenjaci formiraju na tako maloj nadmorskoj visini - i tako južno - leže u činjenici da postoje dovoljne količine vjetrom nanesenog snijega i, posebice, lavinskih nanosa. Iako se čini da ovi ledenjaci dobro odoljevaju klimatskim promjenama, jasno je kako je ih je u istome području prije sto i više godina bilo više". Literatura ► Twenty-first Century Glaciers and Climate in the Prokletije Mountains, Albania, članak objavljen u časopisu Arctic, Antarctic, and Alpine Research, prosinac 2009: (http://instaar.metapress.com/content/273213h3t4370272/) ► Little Ice Age glaciers in the Balkans: low altitude glaciation enabled by cooler temperatures and local topoclimatic controls, objavljen u časopisu Earth Surface Processes and Landforms, 2010 ( http://www3.interscience.wiley.com/journal/123206091/abstract) |
|
Pogled od Maje Radohimës
Pogled s vrha Radohimës prema tri vrha skupine Popluks (s lijeva nadesno): Jezerce, Popluks i Alis. Desno od Alisa je prijevoj qafa e Valbonës. |
Grebeni i vrhovi
Pogled sa sjeverozapada na velik broj vrhova grupe Popluks - s njihovim nazivima
Pogled sa vrha Maja Shkurt. Vrhovi označeni asteriskom tj. zvjezdicom (*) pripadaju grupi Krasnićkih planina.
Pogled sa vrha Maja Shkurt. Vrhovi označeni asteriskom tj. zvjezdicom (*) pripadaju grupi Krasnićkih planina.
Pogled na vrhove Popluksa od sjeveroistoka - s njihovim nazivima
Pogled s prijevoja Qafa e Farumit u Bjeljiču.
Pogled s prijevoja Qafa e Farumit u Bjeljiču.
|
Vrhovi Popluksa
Maja e Jezercës Maja Jezerce / Maja Jesëres / Jezerski vrh (2694 m) Maja Popluks Maja Poplluks / Poplux / Maja Popluqes / Maja e Popllukës / Maja e Popljuces / Maja Paplukes / Maja Poplluks / Pop Lukin vrh (2569 m) Malet Malësores* / Maja e Malësores / Majet Malisores / Malet Malësores / Malisorske planine* *u ovom slučaju cijeli vijenac, greben vrhova:
Maja e Alijes Maja Alis / Maja Aljis (2471 m) Maja e Rragamit Maja Ragomit / Maja Rogamit (2472 m) Maja e Kokervhakes Kokerhanes / Maja Koritave (2480 m) Maja Eles Mala Alis (2326 m) Maja Etes Maja Ete (2393 m) Maja e Valit Maja e Valjit / Maja e Valjt (2237 m) Maja Bojës Maja Bojs / Maja e Bojs / Mali ë Bojäs, Mali e Bojes (2461 m) Maje e Shqokishtes / vrhovi Ščokišta Maje ë Cokistes / Šćokišta / Ščokištes / Čokištes / Čokišta / Cokiste / Scokistes (2370 m) |
Pogled s vrha Maja Shkurt na vrhove grupe Popluks
Pogled sa skupinu Popluks s Qafe e Farumit
Prijevoj Qafa e Farumit se nalazi podno zapadne padine Maje Roshit / Maja Rosit, u Bjeljiču. |
Shqokishtes u proljeće
Pogled iz smjera Gusinja prema Maji Jezerce
Vode
Buni i Jezercës
|
Ropojansko jezero (Gštars, Gstars, Čemerikino jezero)
|
PRIRODA
Masiv Popluksa se u cjelini nalazi unutar dva nacionalna parka u Albaniji (Thethi - Parku Kombëtar i Thethit, Dolina Valbone - Parku kombëtar “Lugina e Valbonës”) i Nacionalnog parka "Prokletije" u Crnoj Gori.
|
|
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Llomi
Tradicionalne kamene kuće u Llomiju, zaseoku sela Rragam, uz stazu koja vodi od Valbone preko Rragama prema Thethiju: u pozadini vrhovi Krasnićkih planina. |
Na planinskom području Popluksa nema stalnih naselja. Zbog izuzetno visokog, krševitog i teško pristupačnog terena nema niti mnogo periodičnih naselja (stočarskih stanova, katuna). Na obodima grupe Popluks stalno su naseljene jedino duboke doline Shale (Thethija) i Valbone. Dolina Ropojani, na području Popluksa nije naseljena. Prvo naselje Vusanje (alb., Vuthaj) nalazi se oko 3 kilometara sjevernije.
Naselja u dolini Valbone su: Valbona (Valbona centar - Valbona Qendër, zaseoci Kukaj i Quku i Valbonës) te Rrogam odn. Rragam (zaseoci Lomi i Gjelaj). U dolini Shale nalazi se naselje Thethi sa 9 zaseoka, od kojih se dio njih nalazi direktno pod padinama vrhova grupe Popluks: Gjelaj, Gjeçaj, Nikgjonaj, Okol(i). Sva prethodno navedena naselja pripadaju nekima od albanskih plemenskih zajednica: Shala / Šalja (Dukagjin), Kelmendi / Klimenti na području Valbone (Selimaj) i na sjeveru (Vusanje / Vuthaj) te prema jugoistoku Krasniqe / Krasnići (Malësia e Gjakovës) |
Plemena koja nastanjuju šire područje Popluksa
|
Pleme Shala (Šalja)
Shala (Šalja) je naziv za pleme koje nastanjuje područje doline gornjeg toka rijeke Shala u sjevernoj Albaniji, u planinskoj regiji Dukagjin (Dukađin), koja se nalazi istočno od Skadra i sjeverno od Drina (Drim). Područje Shala prostire se na sjever sve do prostora Thethija, gdje ova dolina završava, okružena visokim planinama sa svih strana. Zapadno i sjeverno od Dukagjina leži Malësia (Malesija, s plemenima Kelmend/Klimeti, Bogë, i Shkrel/Škrelji), prema jugozapadu je pleme Plani, prema istoku je Malësia e Gjakovës (brda Gjakove / Đakovička Malesija / Đakovičko visočje, s plemeniom Krasniqi / Krasnići) i plemensko područje Nikaj, prema jugoistoku Merkuri, a prema jugu su Shosi (Šoši).
Korijen imena plemena moguće dolazi od albanske riječi shalës, shalësinë, koja znači neplodna zemlja. Iako, dio autora dvoji oko ove mogućnosti, s obzirom kako je dolina Shale upravo jedno od rijetkih područja u albanskim Prokletijama koje nije neplodno. Tradicionalna naselja plemena Shala su: Abat, Bregluma Breg-Lumi), Gimaj, Lekaj, Lotaj, Ndërlysa (Ndërhysaj), Nëmavriq, Pecaj, Theth and Vuksanaj Naselja današnje općine Shala su: Theth, Nënmavriq, Abat, Mekshaj, Nicaj-Shalë, Gimaj, Vuksanaj, Lotaj, Ndërhysaj (Ndërlysa), Lekaj, Pecaj, Rracaj i Breg-Lumi. O nastanku plemena
Legendarni predak plemena Shala zvao se Zog Diti, koji je bio sin Dita Murrija (Dit Murri) i unuk Murr Derija (Murr Deri, znan također I kao Murr Dedi). Mark Diti, Zogov brat, bio je otac-predak rodbinski bliskog plemena Shoshi, a drugi Zogov brat Mir Diti smatra se začetnikom plemena Mirdita. Prema drugoj, ali sličnoj usmenoj predaji, začetnik roda Shala zvao se Nike Gjeku, sin Gjeka Murresa (Gjek Murres) i unuk Murre Dedija. Nike je imao četiri sina: Pec Nika, Lot Nika, Lek Nika i Ded Nika, od kojih su prva tri osnovala naselja Pecaj, Lotaj and Lekaj. Potomci Pec Nike naposlijetku osnivaju i još nekoliko naselja pod nešto izmijenjenim vlastitim prezimenom Nicaj. Ded Nika je osnovao Theth. Dio autora smatra kako postoje zajedničke veze plemena Šalja i pripadnika plemena Kuči (danas u Crnoj Gori), i da odatle dolaze preci Šaljana. Slijedeća usmena predaja, manje poznata, kaže kako Shale potječu od pretka imenom Bal Shiroka. Osim sa bliskim Shoshima, Šaljani imaju i bliske povijesne veze s plemenom Mirdita. Zapravo, čini se kako su se doselili u dolinu Shale od juga, gdje se danas nalaze Mirdite. Edith Durham procijenila je kako u Shale došli u svoj sadašnji prostor oko 1430. godine. U vezi njihovih veza s plemenom Mirdita, Baron Nopcsa zamijetio je kako su Shale, i ne tako puno vremena prije početka 20. stoljeća, još uvijek nosil dolamu (dollama), bluzu dugačku gotovo do koljena, koja je bila karakteristična za pripadnike plemena Mirdita. Branislav Gušić donosi još jednu predaju o porijelu plemena Shala: Thethi sa svojim zaseocima, kao i čitava dolina rijeke Lješnice (Shala, op. D.G.) pripada plemenu Shala (Šalja,Šala). To veliko i ugledno pleme, koje vjeruje da potječe od Leke Dukadžina, toga legendarnoga heroja i branitelja sjeverne Albanije od Turaka, zauzima čitavo povirje rijeke Lješnice. Plemenska predaja tvrdi da Šale potiču iz Metohije, a da su se u ove krajeve doselili otprilike prije 22 koljena. Oni se ubrajaju u Dukadžin, koji nije isključivo geografski, nego pretežno plemenski pojam. Poput ostalih dukadžinskih plemena (Nikaj, Mirditi, Shoshi), oni još i danas svoju staru postojbinu Metohiju vole nazivati Polje Dukadžini - Rrafshi e Dukadjinit. Zbog čega su preci sadašnjih Šala morali napustiti plodnu Metohiju i povući se u ove oskudne krajeve, tradicija ne objašnjava. Bit će ipak blizu historijskoj istini ako pretpostavimo da su oni ispred osmanlijske najezde tražili zaklona u ovim neprohodnim planinama. Kod svoga dolaska oni su ovdje zatekli dva sloja starosjedilačkoga stanovništva. Među najstarije starosjedioce, računaju se danas Bobi, od kojih ima još 10—15 porodica naseljenih u zaseocima Bobi i Vojushi. Ipak, s obzirom na ime Vojuši — Vajuši, koje u obliku toponima sretamo na više mjesta u sjeveroalbanskim planinama, postavlja se pitanje ne radi li se i kod njih o dva različita sloja naseljenja: Bobi i Vojushi, na čiju se različnost zbog velike davnine pomalo i zaboravilo. Drugi su Mavriqi (Mavrići), koji i po imenu, a donekle i po svojim antropološkim osobinama mnogo podsjećaju na vlaške stočare, pa bismo ih možda mogli smatrati posljednjim ostacima nekada romaniziranoga stočarskog stanovništva u ovim krajevima. I jedni i drugi nisu doskora smjeli sudjelovati u plemenskom životu Šala, budući da su bili smatrani kao pobijeđeni inoplemenici.
|
Pripadnici plemena Shala
Naziv orignala: Men of Shala Tribe; Mary Edith Durham (1909). High Albania. E. Arnold 
Žene iz Thethija u svečanoj narodnoj nošnji
Autor fotografije: Shan Pici, 1938. godina Prema još jednoj od narodnih predaja, Shale dijele zajedničke pretke s plemenima Shoshi (Šoši) i Mirdita – i to od tri brata: jedan od njih je imao sedlo (alb. shalë), drugi je imao sito/rešeto (alb., shoshë) i treći, koji nije imao ništa pozdravljao je svoju braću sa dobar dan (alb., mirëdita)
Zabilježeno je krajem 19. stoljeća kako je pleme bilo katoličko i kako je brojalo oko 3000 članova.
Tipični jednostavni mlin u Shali
Naziv orignala: Ordinary pattern mill. Shala; Mary Edith Durham (1909). High Albania 
Light and Shadow
Isolation and Interaction in the Shala Valley of Northern Albania (Svjetlo i sjena; Izolacija i interakcija na području doline Shala u sjev. Albaniji). Autori: Michael L. Galaty, Ols Lafe, Wayne E. Lee, Zamir Tafilica. Godina izdanja: 2013. |
|
Pleme Krasniqe (Krasnići)
Krasnići (Krasniqi, Krasniqja, Krajsniqi) su jedno od gegijskih plemena nastanjenih na prokletijskom području u sjeveroistočnoj Albaniji i na Kosovu. U Albaniji naseljavaju područje u distriktu Tropoja, oko rijeke Valbone pa sve do njezina ušća u Drim (alb., Drim). Albanski Krasnići graniče s drugim tradicionalnim plemenskim područjima: prema zapadu-jugozapadu plemena Nikaj-Mërtur te zapadnije od Qafa e Valbonës pleme Shala, prema jugu plemena Bugjoni, prema istoku plemena Bytyçi (Bitići) i prema sjeveroistoku su Gashi (Gaši). Glavna naseja Krasnića su Bajram Curri (Kolgecaj), koji je glavno mjesto i administrativni centar, zatim su to još: Selimaj (Gegëhysen), Bujan, Llugaj, Margegaj i Dragobia.
Prema ovome plemenu nazivaju se i planine južno od gornjeg toka rijeke Valbone - Krasnićke planine (grupa Malli i Hekurave, Malji i Hekurave; Zabores e Krasnices). Povijesni pregled: Godine 1634. (prema: Robert Elsie, Historical Dictionary of Albania, 2010.) ovaj se kraj, slavenskog porijekla imena, spominje kao Crastenigeia, u jednom crkvenom izvješću franjevačkog redovnika koji se zvao Bonaventura di Palazzolo (umro 1657.), kao Krastenigje godine 1636. u izvješću albanskog biskupa područja Sappa i Sarda, Franga Bardhija (alb., Frang Bardhi; Francesco Bianchi), i kao Grastenichia godine 1688. na karti mletačkog kartografa Francesca Coronellija (F. Maria Coronelli). Branislav Gušić, istraživač dinarskog i prokletijskog prostora, naveo je kako ime ovoga plemena moguće potječe od riječi krajišnik, koje je s vremenom prešlo u krajišnici > krajšnići > krasnići. Riječ krajina na ovim južnoeuropskim prostorima ima značenje graničnog područja - krajišnik je čovjek s granice - graničar. R. Elsie također navodi kako je ime plemena slavenskog porijekla, ali kaže kako je vjerojatno u vezi sa slavenskom riječi hrast. Postoje dva oprečna pogleda na porijeklo plemena: - Prema R. Elsiju, pleme je izvorno albansko i rimokatoličko, i za vrijeme otomanske vlasti njegovi su pripadnici prešli na islamsku vjeru. - Prema srpskim izvorima pleme je izvorno srpsko (slavensko) i pravoslavno, i 1692. godine, u vrijeme otomanske vlasti, prešlo je na Islam, nakon čega je i albanizirano. U Srbiji je pleme poznato kao Krasnići (Краснићи) i Krastenići (Крастенићи). Krasnići su povijesni bajrak koji je, zajedno s plemenima Gashi (Gaši), Bytyqi (Bitići), Nikaj-Mërtur i Berisha (Beriša) zahvaćao područje Malësia e Gjakovës (brda Gjakove / Đakovice). U užem smislu ovo je područje uključivalo plemena Krasniqi, Bytyqi and Gashi, a u albanskim etnografskim studijama plemena ovoga područja uključujuju Krasniće, Gašije, Bitiće i Beriše. Neovisno o njihovu povijesnom staništu, danas se veći dio fisa (klana) Krasnića nalazi na Kosovu, posebno u njegovu zapadnom dijelu, kamo su doselili u 18. stoljeću. I danas su na Kosovu brojni nositelj ovoga prezimena. |
Krasnići (alb., Krasniqe) je također naziv za planinsku pokrajinu (krahinë, prijev., krajina) u albanskim Prokletijama, prema granici s Kosovom. Krasniqe se nalaze u distriktu Tropojë (okrug Kukes) i prostiru se od crnogorske granice na Bjeljiču i Popluksu na sjeveru, zahvaćaju gornji dio doline rijeke Valbone (Valbonë) i protežu se na jug, preko područja grada Bajram Curri, sve do rijeke Drim (danas akumulacijsko jezero Koman), na jugoistoku do akumulacijskog jezera Fierza (alb. Liqeni i Fierzës) na Drimu, te još istočnije, do distrikta Has u Albaniji.
Poznati pripadnici plemena Krasnići su albanski etnolog Mark Krasnići i bivši predsjednik Skupštine Kosova Jakup Krasnići.
|
Povijesni / Historijski pregled
|
1430.
Prema procjeni Edith Durham pleme Shala došlo je sa juga u svoj sadašnji prostor, gornji tok rijeke Shala, oko 1430. godine. 1634. Prvi spomen plemena Krasnići na području Valbone. 1910. Pleme Shala pridružilo se Albanskom ustanku i s više drugih plemena borilo se protiv snaga Otomanskog Carstva koje su nastojale prodrijeti prema Skadru. 1913. Pripadnici plemena Shala pridružili su se crnogorskim snagama koje su opkoljavale Skadar, tada pod turskom upravom. Međutim, uvrijedili su se i pobunili protiv crnogorskih jedinica i posada, kada su ih ovi počeli razoružavati nakon osvajanja Skadra. 1926. Katolička plemena Shala i Shoshi ponovo se bune protiv vlasti, no njihovu pobunu guše žandari koje predvodi albanski muslimanski plemenski vođa Muharrem Bajraktari (iz regije Luma), zajedno s borcima iz Debra (Dibra) i Mata (Mat) iz sjeveroistočne Albanije. Nakon ovih akcija Bajraktari je bio otpušten s pozicije zapovjednika žandarmerije sjeveroistočne Albanije jer je odbio surađivati s britanskim glavnim inspektorom i te iste 1936. zbog neslaganja s albanskim kraljem Zoguom, odlazi iz Albanije u Jugoslaviju. 1936. Otvaranje ceste do Thethija iz smjera Koplika. 1945. Na kraju Drugog svjetskog rata, partizanske snage potisnule su albanske nacionalističke snage prema Shali, koju su nacionalisti kontrolirali tijekom 1945. i 1946. godine. Citat: Pred jakim komunističkim snagama, albanski nacionalisti morali su da se povuku u pleme Šalja. To pleme ostalo je u njihovim rukama čitave 1945. i 1946. godine (Izvor: Glasnik Srpskog istorijsko-kulturnog društva "Njegoš"; Svezak 75-76; 1996). |
Tradicionalne aktivnosti
Na katunu Gropa e Bukura
|
Tradicionalna gastronomija
|
O prehrani stanovnika Thethija piše Branimir Gušić (1964.): "Hrana im je, naročito zimi, veoma jednolična. Kukuruzni kruh »buk e kolomučit«, krumpir »krtola« grah »grosh« i bob »mahuna«, kuhani na vodi bez drugoga začina, kiselo zelje »lakna«, sir »djath« (= djas), mlijeko »tamel« i po koje jaje »vej«. Na blagdane se zakolje po ovca »delme« ili koje jagnje »citz« (= cic) ili jare »eth« (=ec)".
|
Turizam
|
Priča o Thethiju kao turističkom odredištu započinje 1890-ih godina kada u ovaj kraj dolazi više grupa, koje su organizirali Franjevci, koji su posjet Thethiju uključivali u svoje pastoralne aktinosti. Svi koji su posjetili Theth bili su oduševljeni njegovom ljepotom. Priča o ljepotama Thethija se širila i posjetitelja je bilo sve više.
Godine 1905. Edith Durham zapisala je kako je panorama Thethija najljepša koju je ikada vidjela do toga trenutka i također je bila impresionirana gostoljubivošću lokalnih stanovnika, koji su ju ispratili sve do sela Vusanja (Vuthaj) kod Gusinja, u Crnoj Gori. U to vrijeme prvi turisti zapravo su dolazili kao avanturisti. Oni su smještaj najčešće pronalazili kod crkve u Thethiju. Iz godine u godinu broj turista je rastao. Posjetitelji su većinom bili iz grada Skadra, a u Theth su dolazili radi lječenja na zdravoj planinskoj klimi. Time započinje i turistički razvoja ovoga kraja - kada su mnoge obitelji iz Thethija, posebno iz zaseoka Gjecaj i Okol (koji su počeli pružati smještaj), započele s poznanstvima i prijateljstvima s gradskim obiteljima iz Skadra. Posebno su bile poznate prve takve gostoprimljive kuće, one Vat Nike (Vat Nika) i Dede Ndretjija (Dede Ndrethi) u Gjecaju i Sadri Luke (Sadri Luka) u Okolu. Ova su prijateljstva prekinuta u vrijeme Drugog svjetskog rata, i posebno nakon njega, kada su režimske vlasti ograničile slobodu kretanja u Albaniji i individualni turizam. Za vrijeme komunističkog režima turističke aktivnosti organizirala je država i s tim ciljem je u Thethiju sagrađen turistički kompleks (zvan Campeggio) s drvenim kolibama, za boravak obitelji tzv. albanske visoke, odn. političke klase koje su u ovaj kraj stizale samo u državnoj organizaciji. U to vrijeme većina lokalnog stanovništva bavila se poljoprivredom, a oni koji su radili u kompleksu prolazli su prethodne sigurnosne provjere. Nakon političkih promjena 1990-ih godina ovaj je turistički kompleks zatvoren i Theti je ponovno neko vrijeme bio turistički "zaboravljen". Prvi znaci oporavka turizma u ovome kraju započinju 1996. godine, na inicijativu jedne nizozemske organizacije. Međutim, ovaj slabašan početak bio je ponovno uzdrman kaosom koji je nastao u vrijeme građanskih nemira u Albaniji 1997. godine. Razdoblje zastoja traje do 2001. godine kada gđa. Antonia Young započinje realizaciju projekta Balkanski park mira (Balkan Peace Park) koji je počeo povezivati turističke kapacitete Thehija, Valbone, Plava, Gusinja i područja Rugove na Kosovu. Ovaj je projekt znatno doprinio ponovnom oživljavanju turizma u Thethiju. Oko 2005. godine njemačko Društvo za međunarodnu suradnju - GIZ (Gesellschaft für Internationale Zusammenarbeit), uz pomoć Njemačkog veleposlanstva u Albaniji, započinje s projektom rekonstrukcije infrastrukture i više kuća u selu te njihovom adaptacijom za pružanje ugostiteljskih usluga. Ovaj projekt je posljednjih deset godina znatno izmijenio stanje na području. Oko 2015. godine područje Thethija raspolagalo je već s oko 400 kreveta za smještaj gostiju, u tri zone koje su razvijane: Kaprre, Nderlysa i Theth. Samo u Thethiju 20-ak domaćinstava pruža turističke usluge. U Thethiju nema hotela viske kategorije, već se radi o tradicijskim kućama koje su prilagođene za smještaj turista, s maksimumom od 5 do 10 soba. |
Nekadašnje zaklonište u Thethiju albanske Direkcije za turizam
Autor: Piero Ghiglione, u: Montagne d'Albania, Distaptur, Tirana, 1941. U albanskom dijelu Prokletija 1940-ih godina započela je izgradnja nekoliko skloništa za prve strastvene planinare koji su otkrili ljepotu planina i alpskih dolina Albanije.
|
PRIČE IZ PLANINE
Fotografija Prokletija Barona v. Nopcse s početka 20. stoljeća
Baron v. Nopcsa boravio je u Albaniji između 1905. i 1914. godine. Njegova fotografija prikazuje najsjeverniji greben grupe Popluks, s vrhovima Šćokišta (alb., Shqokishtes) i iza njih Maje Bojs (Maja e Bojës). Desno od Maje Bojs je visoko položeno polje Fusha e Runices (u daljini se u sumaglici nazire šiljak vrha Maje Arapit), koje se povija u obliku slova "S". Iza Fushe e Runices uzdižu se Malisorske planine.
Baron v. Nopcsa boravio je u Albaniji između 1905. i 1914. godine. Njegova fotografija prikazuje najsjeverniji greben grupe Popluks, s vrhovima Šćokišta (alb., Shqokishtes) i iza njih Maje Bojs (Maja e Bojës). Desno od Maje Bojs je visoko položeno polje Fusha e Runices (u daljini se u sumaglici nazire šiljak vrha Maje Arapit), koje se povija u obliku slova "S". Iza Fushe e Runices uzdižu se Malisorske planine.
Rose Wilder Lane
(5.XII.1886-30.X.1968) 
Naslovnica knjige Peaks of Shala
London and Sydney, Chapman & Dodd limited, 1922. |
Peaks of Shala (Majat e Shalës; Vrhovi Shale)Rose Wilder Lane, bila je američka novinarka, putopiskinja, novelistica i teoretičarka politike. Smatra se jednom od suosnivačica libertarijanskog pokreta u SAD.
Njezina profesija povremeno putujuće ratne izvjestiteljice, započela je u okviru ureda za javnost Američkog crvenog križa, u razdoblju neposredno nakon Prvog svjetskog rata, zbog čega je često putovala Europom. Lane se tom prilikom zaljubila u Albaniju i živjela je u njoj u nekoliko dužih razdoblja tijekom 1920-ih godina. Neformalno je usvojila albanskog dječaka imenom Rexh Meta, za kojega je tvrdila kako je bio spasio njezin život za vrijeme jedne opasne hodnje planinom. Lane je kasnije i sponzorirala njegovo obrazovanje na Sveučilištu Oxford u Engleskoj. Jednom prilikom, 1921. godine, za vrijeme svoga profesionalnog boravka u izbjegličkom kampu Crvenog križa u Skadru, pripremajući se na odlazak na nove lokacije, njezin američki kolega Frances Hardy, nagovorio ju je da se pridruži maloj skupini koja se pripremala za odlazak u planine sjeverne Albanije radi osnivanja novih škola.
Hardy joj je tom prilikom rekao: Carigrad je ništa. Svi idu u Carigrad, ali ako ne vidiš Albaniju, gubiš životnu priliku. Tamo u tim planinama – upravo tamo u tim planinama, udaljenim odavdje jedan dan putovanja – ljudi žive kako su živjeli i prije dvadeset stoljeća, prije no što se znalo i za Grke, Rimljane ili Slavene. Tamo ima pretpovijesnih gradova, starih legendi, pjesama, običaja o kojima nitko ništa ne zna. Niti jedan stranac ih nikada nije vidio. I ti sjediš ovdje, ženo i govoriš o Carigradu? Lane ga je upitala: Ali, ako nitko ne ide tamo, kako možemo mi? Hardy: Kako netko može ikada nešto napraviti? Jednostavno da to napravi! Iznajmi konje, zajaši ih i krene. Lane: Noseći vlastite puške? Hardy: O, mi ćemo biti dovoljno sigurni! Moguće naletimo na neki slučaj krvne osvete, ili dva, i da upucaju našeg vodiča, ali nitko nikada neće povrijediti ženu. Nitko čak ni ne puca na muškarca u ženinoj nazočnosti. Rose je naglo promjenila svoje planove i krenula s Francesom i još jednom ženom, Margaret (Alex) Alexander. U njezinoj pratnji je bio i njezin budući usvojeni sin, Rexh Meta, 12-godišnji dječak, izbjeglica s Kosova koji je izgubio svoje roditelje i s ostalom djecom hodao kilometrima do Skadra kako bi stigao do izbjegličkog kampa. U kampu je naučio engleski jezik. S njima je bio, u ulozi prevoditelja, i Rrok Perolli, službenik albanskog Ministarstva unutarnjih poslova. Godinu dana ranije Perolli je bio u srpskom zatvoru i osuđen na smrt. Pobjegao je iz zatvora i uspio pobjeći u Albaniju. On je bio u strahu da bi ga planinska plemena mogla predati Srbima. Upravo je ovo putovanje 1921. godine inspiriralo Lane da napiše svoju knjigu Peaks of Shala, Being a Record of Certain Wanderings among the Hill-tribes of Albania (Vrhovi Shale - zapisi o skitnjama među brdskim plemenima Albanije; London 1922), koja je bila jedan od najboljih izvora za američko otkrivanje Albanije u ranim desetljećima 20. stoljeća. Lane nije bila antropolog sa širokim znanjem o Balkanu, niti je bila iskusan politički komentator kao njezina obrazovana i duhovita prethodnica, Edith Durham, čak nije bila niti iskusna u putopisnoj književnosti. Međutim, uspjela je približiti američkom čitateljstvu njima vrlo strani svijet brdskih klanova sjeverne Albanije, i to s velikom vještinom i jednostavnošću. Usprkos egzotičnoj tematici, Vrhovi Shale doživjeli su uspjeh odmah po njihovu objavljivanju, i kratkom vremenu doživjeli tri dodatna izdanja. Godine 1926. Zajedno s Helen Dore Boylston i njezinom sluškinjom, putovala je od Francuske do Albanije vlatitim automobilom koga su nazvali "Zenobia". Izvješće s tog putovanja objavljeno je 1983. Godine pod imenom: Travels With Zenobia: Paris to Albania by Model T Ford. |
Prvi zabilježeni usponPrvi zabilježeni uspon na Maja Jezercës ostavili su britanski penjači C. M. Sleeman, Elmalie i L. A. Ellwood koji su stupili na vrh 26.VII.1929. Nekoliko godina kasnije to su učinili i austrijski planinari. Istovremeno, više istraživača i znanstvenika posjetilo je i obilazilo prokletijske vrhove s namjerom prikupljanja stijenja i drugog materijala i uzoraka, za potrebe europskih muzejskih zbirki. Prije navedenih ekspedicija, smatralo se kako je najviši vrh Prokletija Shkëlzen, a odmah iza njega da je to Maja Radohimës*. Tek su krajem 1929. godine talijanski geodeti izmjerili najviše vrhove Prokletija. *Tako Edith Durham piše u svojoj knjizi High Albania (1909.): Na samom kraju doline (Thethi, op. adm.) uzdiže se Mal Radoina, za koju kažu kako je najviša u lancu Prokletija. |
Predaja o porijeklu plemena KrasnićiBranislav Gušić bilježi (1960.) narodnu predaju o porijeklu plemena Krasnići:
Prema tradiciji koja je i danas među njima veoma živa njihov je rodonačelnik Keč Ponta doselio iz Bosne u dolinu Donje Cijevne, gdje se između Rapše i Trebojna okućio i uzeo ženu iz Grude. Iz Bosne je doveo četiri sina: Pipu, od kojega su Piperi u Brdima (crnogorskim, op.); Ozra ili Ozdru, praoca današnjih Ozrinića; Vasu, od kojega su potekli Vasojevići, i Krasa ili Krasu, rodonačelnlka današnjih Krasnića. Nova mu je žena rodila još dva sina: Bani i Lazri. Od prvoga su Trijepši, a drugi je rodonačelnik Hota. Ima još i danas staraca koji znaju da nabroje svih 29 generacija do Keć Ponte. Mi se, u ovom kratkom prikazu, na žalost ne možemo zadržati u dubljoj analizi ove predaje, s kojom se, u većim ili manjim varijantama, susrećemo kod svih gorštačkih plemena crnogorskih Brda i albanske Malesije, i koja jasno govori o zajedničkom oblikovanju i o uskoj srodnosti svih tih planinskih društvenih tvorbi, bez obzira na njihovu današnju nacionalnu pripadnost. Nas, u ovom času, zanima samo sudbina Krasa, navodnoga rodonačelnlka naših Krasnića. Opet prema tradiciji, on se prigodom jednoga svog putovanja na pazar u Peć zagledao u neku djevojku u Dukadžinu i priženio se u njenu kuću, u selo Dušaj, što leži poviše utoka Valbone u Drim. Zato Krasniči i danas selo Dushi ili Dushaj smatraju osnovnim naseljem svoga plemena. Kako je plodna zemlja oko Drima i u donjem toku Valbone već u to vrijeme bila gusto naseljena, Krasnići su svoje naseljenje počeli sve više produžavati prema planinama na zapad, tražeći pogodna mjesta za osnivanje novih naselja. U to doba te su planine služile isključivo za ljetnu ispašu, a doline nisu bile nastavane. Tako je i Dragobija bila pusta. Prvi se u Dragobiji nastanio sa svoja četiri sina Curr Preka, prije sedam generacija. On je pripadao bratstvu Kolmekčaj u Dušaju, a došao je u Dragobiju Još kao katolik. Tek su njegovi sinovi prešli na islam. Od njih je Kurt Curri osnovao selo Kelcira (Këlcyrë) , a ostala trojica postali su osnivači triju zaselaka (mahala) u Dragoblji: najdonjega Sokolaj od Mali Curri; Smalait od Smail Curri, a Metalijaj (Metaliaj) od Ali Curri. Mahalu Hajdari osnovao je kasnije Hajdar Mata, unuk Ali Currija. No ipak nema sumnje da porijeklo naziva Krasniči — Krajsniči ne smijemo tražiti u imenu nekoga fiktivnoga rodonačelnika Krasa, nego je vrlo vjerojatno da ono potječe od nekadašnjega imena cijeloga ovoga predjela, koji je, za vrijeme osmanlijskoga nadiranja, nosio ime i bio krajina, granična obrambena oblast protiv novoga osvajača, a njeni žitelji Krajišnici — Krajsnići. Ovo slovensko nazivlje u danas posve albanskom kraju ne treba da nas začuđuje jer je taj kraj i inače još do prije nekoliko godina bio pun slovenskih ili dvojezičnih toponima. IZVOR GUŠIĆ, Branimir; Bjeshka e Krasniqës - Krasničke planine, Priroda, 1960, br 10. |
1 VRŠNO PODRUČJE - JUŽNI DIO
QAFA E PEJËS - MAJA POPLUKS - MAJA E JEZERCËS
Gropa e Bukura
|
Gropa e Bukura ("lijepa kotlina") sastoji se od dvije male udubine, okružene krševitim terenom. Prva iz smjera Pećkog prijevoja veća je i dublja i na njenom se rubu nalaze stočarska koliba i torovi. Kako se na njoj se nalazi i izvor, domaćini ju nazivaju i Gropa e Bukura e Ujit (uj=voda na allbanskom). U ovom stočarskom stanu boravi se samo ljeti, tijekom sezone izdiga. Kod pastira se moglo kupovati i sir i kruh. Desetak minuta hoda u smjeru jugoistoka nalazi se druga depresija, s poljem prekrivenim travom i ostacima nekadašnjih stočarskih stanova. Pogodna je za kampiranje i često se u tome smislu koristi - također i kao polazna točka za uspone na Maja Jezerce i Popluks.
Qafa e Pejës (Pećki prijevoj)
|
Maja Popluks
Sjeverna strana Popluksa
Fotografija snimljena prilikom spusta jugozapadnom padinom Maje Jezerce.
Fotografija snimljena prilikom spusta jugozapadnom padinom Maje Jezerce.
Vršno područje Maje Popluks
Pogled s vrha Maje Popluks u smjeru juga, prema Krasnićkim planinama
Među vrhovima Krasnićkih planina na fotografiji se izdvaja karakteristični kristalasti oblik vrha Maja e Boshit (Maja Bošit) - desno. |
Kuloar na sjevernoj padini
Jedno od karakterističnih obilježja sjeverne padine Maje Popluks je kuloar, koji ima pad od gotovo 600-700 metara nadmorske visine, i koji je i preko ljetnih mjeseci pod snijegom, što omogućuje vro brz i lagan spust. Pri dnu fotografije kuloar se nastavlja u uvalu, oblikovanu i radom ledenjaka koji se ovdje nalazio još početkom 20 stoljeća (izv: Roth v. Telegd, 1918. g), koja razdvaja padine Maje Jezerce i Popluksa, i kojom je najlakši pristup ovim vrhovima iz smjera Pećkog prijevoja. U pozadini Maja e Kolacit. |
|
Maja Jezerce
Na albanskom se vrh naziva Maja e Jezercës, a komunistički režim Envera Hoxhe u Albaniji nadjenuo mu je umjetno ime Vrh mladosti - Maja e Rinisë - ime koje nikada nije zaživjelo u narodu. |
Maja e Jezercës (Maja Jezerce)
|
Jezerski vrh, Maja Jezerce, Maja Jezercë ili Maja e Jezercës, visok 2694 m, najviši je vrh planinskog lanca Prokletija i cijelog Dinarskog gorja. Vrh se administrativno nalazi u Albaniji, u Skadarskom okrugu (Qarku i Shkodrës), blizu crnogorske granice. Sjeverno od planine se nalazi ledenjački cirk Buni i Jezercës sa 6 jezera. Jezerski vrh nije najviši vrh Albanije, od njega je viši vrh Korab (2764 metra). Prvi zabilježeni uspon na vrh ostvarili su 26.7.1929. britanski penjači Sleeman, Elmslie i Ellwood.
Zanimljivo i intrigantno je značenje porijekla imena ovoga vrha, jer ono može biti dvostruko, ali također i smisleno u obje varijante. Na albanskom jeziku riječ jezer znači magla, te bi u tome slučaju naziv vrha imao značenje "magloviti vrh", odn. "maglić" - u nešto slobodnijoj varijanti. Istovremeno, na slavenskim jezicima imao bi značenje vrha od "jezera", kao vodene površine, kao vrha koji dominira južno do tzv. Jezerske doline (alb. Buni i Jezercës), ledenjačkog cirka sa 6 atraktivnih jezera. Komunistički režim Envera Hoxhe u Albaniji nadjenuo mu je nakon Drugog svjetskog raza umjetno ime: Vrh mladosti - Maja e Rinisë - ime koje nikada nije zaživjelo u narodu. Planinarski pristupi vrhu Maja Jezerce
1. Od doline Buni Jezerca, uspon sjevernom padinom Maje Jezerce. U dolinu Buni e Jezercës moguće je stići stazama iz više smjerova: 1a) Vusanje (Crna Gora) - dolina Ropojan - Zastan (Ropojanski) - Buni Jezerce 1b) Valbona (Centar) - Kukaj - Qafa e Valbonës (sjeverni prijevoj - Piramida 18) - Buni e Jezercës 1c) Valbona (Centar) - Kukaj - Qafa e Shelegut - Bunie Jezercës 1d) Fusha e Runices - prijevoj pod vrhom Maja e Bojës - Buni e Jezercës 2. Valbona - Rrogam - uspon jugoistočnim grebenom Maje Jezerce 3. (Thehi ili dolina Ropojan) - Qafa e Pejës - Gropa e Bukura - uspon zapadnim grebenom Maje Jezerce 3a) Qafa e Pejës - Gropa e Bukura - dnom krševite uvale između Maje Popluks i Maje Jezerce i onda uspon lučno zapadnim stjenovitim rubovima prostranog južnog amfiteatra Maje Jezerce, i pred kraj preko izraženih terasa s geološkim slojevima. *Ovaj posljednji pristup zahtjeva dobru orijentaciju jer uopće nije obilježen i njime rijetko tko prolazi. 
Južna strana Jezerskog vrha (Maja Jezercës)
Sjeverna stijena Maje Jezerce
Snimljeno s vrha Maja Rosit u Bjeljiču. 
Maja Jezerce, pogled s vrha u smjeru istoka
Maja Jezerce i njegov južni amfiteatar, pogled s Maje Popuks
Sjeverozapadni greben Maje Jezerce
|
Prokletije Maja Jezerce
Autor: Danko Karić Najviša skupina Prokletija, Maja Poplux, s glavnim vrhom Maja Jeserës (Jezeris, Maja Jezerce, 2694 m), nosi jedini još živi ostatak ledenjaka u obliku zelenoga snijega na Balkanskom poluotoku (Zapisao B. Gušić, 1964.)
Uspon na Maja Jezerce, 28. jul 2012. godine
Autor: Planinarsko drustvo Vrbica Zimski uspon na Maja Jezerce - Prokletije 2011
Autor: Igor Škero PROKLETIJE Uspon na Maja Jezerces - planinarenje
Autor: Slobodan Stefanović Maja Jezerces 2694m lmb 14 15 Shkurt 2015
Autor: feniks hoxha 2015-07-25 Mountain Maja Jezerce
Autor: Ivan Dranishnikov Hiking to Jezerca, highest peak in the Albanian Alps, 2694m
Datum objave: 19.7.2019. Autor: Bledar Jubani Opis: Distance -- 22 km Altitude gain/loss -- 2100 m Max elevation -- 2694 m Time -- 14 hr Difficulty -- challenging Round trip Saimir Kalbaj Ervin Lani Bledar Jubani Uspon na Maja Jezerce 2694mnv - Prokletije
Datum objave: 25.8.2016. Autor: Aleksandar Lazovic Snimak uspona na najviši vrh Prokletija - Maja Jezerce 20. avgusta 2016. godine, ekipa iz Beograda, Kraljeva i Novog Sada |
Maja e Alijes (Maja Alis)
Pristup Maji Alijes sa sjeverozapada
Ovome vrhu moguće je približiti se laganom stazom koja vodi od Pećkog prijevoja ka prijevoju Qafa e Lugut Valit - kojom se prvo kreće prema istoku a potom skreće prema jugoistoku, prelazeći niz dolova,, uvala i terasa koje nadvisuju dolinu Thethi. 
|
Qafa e Lugut Valit
Pristup prijevoju iz smjera Valbone Qafa e Valbones timelapse
Autor: Via Dinarica; Youtube |
Maja e Valit
Južna stijena Maje Valit
Pogled na vrh od pješačkog puta Valbona - prijevoj Qafa e Valbonës. |
Jugoistočna strana Maja e Valit (desno)
Pješački put iz Valbome prema Thethiju preko prijevoja Qafa e Valbonës (daleko u pozadini, u sredini) prolazi južnom podgorinom grupe Popluks i južnim obroncima Maje Valit.
Pješački put iz Valbome prema Thethiju preko prijevoja Qafa e Valbonës (daleko u pozadini, u sredini) prolazi južnom podgorinom grupe Popluks i južnim obroncima Maje Valit.
Malet Malësores
Malisorski greben ("Malisorske planine") pogled od juga
Pogled na vrhove Malisorskih planina od juga sa staze koja vodi od Pećkog prijevoja ka prijevoju Qafa e Lugut Valit. 
Južna stijena Maje Kolajet
Pogled na greben Malet Malësores ("Malisorske planine") s najvišim vrhom Maja Kolajet / M. Kolacit (u sredini). Desno od Maje Kolajet naziru se dvije niže stijene popularno nazvane "vražji rogovi" ili "vampirovi zubi". |
Maja e Kolacit
Maja Qetat e Verdha I oko ovoga vrha, kao i mnogih prokletijskih, ima mnogo rasprava o tome kako se zove, piše i što znači. Našoj je grupi planinara lokalni pastir 2007. godine na papiru napisao da se zove Qatat e Verlla, i duže se vrijeme ovaj naziv koristio u elektroničkim izvorima. No, lokalni poznavatelji ovih planina kažu kako je pravo ime zapravo Qetat e Verdha. Prema njihovom tumačenju verdha znači zelena, a qetat su travnate police (npr. i Bošnjaci u Plavsko-gusinjskom kraju nazivaju ih ćeta; množ. ćete; poput ćete Hridskog krša). Tako bi Qetat e Verdha doslovno značilo "zelene travnate police". Prema još jednoj varijanti - koju procjenjujem ipak nešto manje vjerojatnom - na albanskom jeziku qetë (osim tih) znači i nazubljena, odn. šiljata stijena, a verdhë u nekim albanskim narječjima znači i žuta (iako je i taj verdhë zapravo izveden iz latinskog virdis, virdem - zelen). |
Na grebenu vrha Qëtat e Verdha (Qatat e Verlla)
Na panoramskoj fotografiji snimljenoj s grebena vrha Qetat e Verdha prema istoku, moguće je uočiti gotovo cijeli vršni dio grebena "Malisorskih planina", čiji se vrhovi, iz ove perspektive, nižu u formi slova "V" i pri kraju (u sredini, u pozadini fotografije) kulminiraju vrhom Maja e Kolacit. Isti se greben nastavlja u kontinuitetu do Maje Jezerce. Maja e Stierra prvi je vrh desno od vrha Qetat e Verdha.
Na panoramskoj fotografiji snimljenoj s grebena vrha Qetat e Verdha prema istoku, moguće je uočiti gotovo cijeli vršni dio grebena "Malisorskih planina", čiji se vrhovi, iz ove perspektive, nižu u formi slova "V" i pri kraju (u sredini, u pozadini fotografije) kulminiraju vrhom Maja e Kolacit. Isti se greben nastavlja u kontinuitetu do Maje Jezerce. Maja e Stierra prvi je vrh desno od vrha Qetat e Verdha.
2 VRŠNO PODRUČJE - SJEVERNI DIO
ROPOJANSKI ZASTAN - BUNI I JEZERCËS - KORITA - MAJA RRAGAMIT - KUKAJ
Zastan (Ropojanski)
Staza od Zastana prema dolini Buni i Jezercës
|
Buni i Jezercës (Dolina jezera)
Dolina Buni Jezerce
Podloga: Google Earth, 2021. 
Jezera: 1. Liqeni i Madh i Jezercës; 2. Liqeni i Mjelsave; 3. Liqeni Madhe; 4. Liqeni i Lohjanit; 5. (?); 6. Liqeni Lulashit
Buni i Jezercës
Dolina jezera, nalazi se na albanskom teritoriju, sjeverno od vrha Maja Jezerce, nesposredno uz granicu s Crnom Gorom. U njoj se formiralo šest manjih ledenjačkih jezera. |
Granični kamen b17 kod doline Buni i Jezerce
Na oko 1 sat uspona od Zastana (1345 m n.v.), kroz bukovu šumu, stiže se do prijevoja na crnogorsko-albanskoj granici (oko 1780 m n.v.), gdje je nekada stajao granični kamen b17, sada srušen. Prešavši prijevoj ulazi se u ledenjačku dolinu Buni Jezerce. Desno u pozadini diže se vrh Maja Kolajet u Malisorskim planinama, a lijevo od njega Maja Kokervkahe. Peaks of the Balkans. Dita e 8 e udhetimit. Nje mrekulli e natyres Liqenet e Jerzerces. Tropoje
Datum objave: 8.8.2021. Autor: Fation Plaku Opis: Peaks of the Balkans. Dita e 8 e udhetimit. Nje mrekulli e natyres Liqenet e Jerzerces. Tropoje. Albania |
Popljuga
Prijevoj Qafa e Valbonës (sjeverni Valbonski prijevoj, Piramida 18)
|
Maja e Kokervhakes
Pogled na stijene Maje Kokervhakes sa zimskog uspona na Maju jezerce
Autor: Kamil PL |
Maja e Rragamit
Maja e Rragamit, pogled iz Bjeljiča
U oblacima
Pogled s vrha Maja Rosit (Roshit) prema Maji Jezerce, u oblacima |
Stijene sjevernog lica Maje Rragamit
|
Maja e Bojës (Maja Bojs)
|
Maja Bojs najviši je vrh u jednom ogranku vapnenačkog masiva grupe Popluks koji se pruža prema sjeveru, u smjeru crnogorskog mjesta Gusinje, a između polja Fusha e Runices i doline Ropojani s istočne strane, polja Zastan sa sjeverne i glacijalnog cirka Buni Jezerce s istočne strane. Zajedno s obližnjim vrlo strmim vrhovima Šćokišta (Shqokishtes) djeluje kao jedinstvena cjelina. Ipak, nekako se ustalilo smatrati ih zasebnim vrhovima.
Varijacije nazive ovoga vrha su: Maja e Bojsës, Maj’ e Bojsë, Maja Bojsë, Maj’ e Bojsës, Maja e Bojës, Maj' e Bojse, Maj' e Bojses, Maja Bojse, Maja Bojsë, Maja e Bojes, Maja e Bojses, Maja e Bojsës, Maja e Bojës, Maj’ e Bojsë, Maj’ e Bojsës, Mali ë Bojäs, mali e Bojes. 
Zalazak sunca nad poljem Fusha e Runices
Kod katuna Runices - Stanet e Runices (u najnovije doba zapravo samo jedan živi ljetni stan) koji se nalazi na polju Fusha e Runices, odvaja se staza koja preko Qafa e Jezerces vodi između Maje Peçakeqit (Pecakeqit, Pećakećit, vrh koji je zapravo dio sjevernog grebena Malisorskih planina i Maje Kolacit) i Maja Bojës (lijevo u pozadini), do glacijalnog cirka Buni Jezerce i dalje prema vrhu Maja Jezerce. |
|
Shqokishtes
Shqokishtes
Pogled na Shqokishtes od periodičnog Ropojanskog jezera (Gštars, Geštars) odn. alb. Liqeni Geshtares, do kojega se iz Gusinja stiže dolinom Ropojani. Procijepom (na fotografiji on se nalazi skroz lijevo) prolazi državna granica između Albanije i Crne Gore. 
Shqokishtes
Pogled iz smjera sjeveroistoka, sa staze koja od ropojanskog Zastana vodi prema vrhu Maja e Rosit |
Shqokishtes (ostale varijacije imena su: Maja ë Cokistes, Šćokišta, Ščokištes, Čokištes, Čokišta) su grupacija šiljastih vrhova u sjevernom ogranku najviše prokletijske planinske skupine Popluks. Ovim planinskim grebenom prolazi državna granica između Albanije i Crne Gore.
Vrhovi Shqokishta dosežu 2396 m (izvor Summitpost), odn. 2353 m (izvor: topografska karta JNA). 
|
3 OD SHALE DO ROPOJANA PEĆKIM PUTOM
THETHI - QAFA E PEJËS - FUSHA E RUNICES - ROPOJAN
3A Lugina e Shalës (dolina rijeke Shale)
|
Shala je istovremeno naziv za pleme, kraj koji ovo pleme nastanjuje i rijeku.
Lumi i Shalës Rijeka Shala (Shalë, Lumi i Shalës, lumi i Shales; čitaj ljumi šalja, ljumi šaljes; Šaljska rijeka) teče od sjevera prema jugu, u dužini od oko 35 kilometara. Izvire na približno 950 metara n.v., u amfiteatru visokih planinskih masa grupa Radohimes i Popluks. Protječe kroz tri regije: Shalë (čitaj Šalja), Shosh / Shoshi (Šoš/i) i Temal, sve do ušća u akumulacijsko jezero Koman, kod sela Telum. Nekada se nazivala Lješnicom (alb. lumi i Lesniqes). Danas se za cijeli vodeni tok koristi zajednički naziv Shala, s time da se za najviši, najsjeverniji dio, od izvora kod zaseoka Okol (Theth) do polja u kojemu leži zaseok Nderlysa (područje Kapreja; Kaprresë) ona naziva lumi i Thethit (prijev., Tetska rijeka). Središnji dio toka od Nderlyse do njezina ušća - estuarija u ogranak jezera Koman, naziva se lumi Shales. Shala u ovome sektoru prolazi kroz područje koje ima obilježje bazena, koji je ranije (do reforme administrativne uprave u Albaniji 2015. godine), na području Portat e Shalës (prijev. Vrata Shale) - Rrasa of Tëngjonit, administrativno bilo podjeljeno u dvije općine Skadarskog distrikta: Shala (s 11 planinskih sela: Breg-Lumi, Abat, Nicaj-Shalë, Lekaj, Vuksanaj, Pecaj, Theth, Ndërhysaj, Gimaj, Nen-Mavriq, Mekshaj, and Lotaj) i prema jugu općina Shosh (Shoshi). Rijeka Shala se dalje nastavlja kao lumi i Lesniqes - od ušća rječice Stupes kod sela Lesniqe (Lješnica), sve do nekadašnjeg toka rijeke Drim (alb. Drin) koje je danas dio akumulacijskog jezera Koman. Dolina Shale je tektonska dolina koja je u kasnijem geološkom razdoblju oblikovana jakom ledenjačkom erozijom. Morenske zaravni ledenjaka danas su iskorištene za ljudska naselja. Ispod vapnenačkoga i dolomitnoga pokrova koji izgrađuje okolne vrhove izbija u visini od otprilike 1600—1700 m nadmorske visine škriljavačka podloga na kojoj leži niz izvora, pa je čitava dolina zbog toga vrlo bogata izvrsnom vodom, kojom se stanovnici koriste za natapanje svojih polja i livada. 
Pogled na dolinu Theth (Lugina e Thethit)
Pogled prema jugu s uspona Pećkim putem na prijevoj Qafa e Pejës. Desno, u dolini se vide kuće i orađena polja zaseoka Okol. Centar naselja Thethi je nešto južnije. |
Shalë je također ime općine (Komuna Shalë) u gornjem toku rijeke Shale, u nekadašnjem okrugu Skadar. Reformom lokalne uprave 2015. godine, Albanija je podijeljena u 12 okruga, a općina Shalë ušla je u sastav Skadarskog distikta (Rrethi i Shkodrës), jednog od tri distrikta u okrugu Skadar (Qarku i Shkodrës). Godine 2011. općina Shalë je imala 1804 stanovnika koji su živjeli u 11 naselja: Breg-Lumi, Abat, Nicaj-Shalë, Lekaj, Vuksanaj, Pecaj, Theth, Ndërhysaj, Gimaj, Nen-Mavriq, Mekshaj i Lotaj.
Izlazak sunca iznad doline Shala
Iznad doline stjenoviti vrh Maje Ershelit (2125 m), iza njega "proviruje" Maja Agruerit (1615 m). Autor fotografije: Albinfo; Wikipedija |
Theth
|
Theth (prema određenoj formi albanskog jezika naziva se i Thethi) je zajednica više malih naselja odn. zaseoka u nekadašnjoj komuni Shkrel (u Skadarskom okrugu) u sjevernoj Albaniji. Reformom lokalne uprave 2015. godine Thet je smješten u područje komune Skadar (Shkodër)
Theth leži u najvišem dijelu ledenjačke doline U-oblika (presjeka) rijeke Shala (alb., Shalë, lumi i Shalës; prev. Šaljska rijeka), točnije njezinog početnog toka koji se naziva lumi i Thethit (prijev., Tetska rijeka), okružene planinama višim od 2000 metara, među kojima su vrhovi grupe Radohimes (na zapadu) s vrhovima Maja Radohimes, Maja Vinsens, Maja Thathe i izraženim vrhom Arapi (na sjeveru), zatim Maja e Alijes te Maja Popluks, poviše kojega se nalazi najviši prokletijski vrh Maja Jezerce. Na istoku se izdiže Maja Boshit, prema jugoistoku Maja e Kakisë, a u smjeru juga dolina je otvorena prema južnom dijelu područja Shale (Šalja) i području Drima (Drin). Gornji dio doline rijeke Shale najčešće se naziva dolina Theth(i) - Lugina e Thethit, na albanskom. Thethi se nalazi u središnjem dijelu Nacionalnog parka Theth (Parku Kombëtar i Thethit). 
Najviši dio doline rijeke Shale
Pogled is doline Shale prema sjeveru. Na najnižem dijelu stjenovitog grebena u pozadini, nalazi se Pećki prijevoj kojime su nekada vodile karavanske i stočarske staze prema Gusinju, Plavu, prema Peći ili dolini Lima te dalje u unutrašnjost. Desno se strmo dižu vrhovi grupe Popluks - na fotografiji su vidljivi vrhovi grebena Majet Malisores. 
Theth
|
Karakteristična kamena kula za izolaciju, odn. zaklon (Kulla e Ngujimit) u Thethu
Ovakve kule građene su kako bi služile kao zaklon i mjesto za za stanovanje obitelji, koje su se u njima zaklanjale zbog krvne osvete (Gjakmarrja, odn. Hakmarrja, društveni običaj koji je proizašao iz Zakonika Leke Dukagjina - Kanuni i Lekë Dukagjinit), Isključivo su muški članovi obitelji stariji od 14 godina bili izloženi opasnosti od napada zbog osvete. Ženama je bilo dozvoljeno izlaziti iz kule, npr. radi obrade vrta uz kulu i sl. Autor fotografije: User: Doron; Wikipedija Kako se izgovara Theth?
Iako će mnogi od vas (nas) Theth izgovoriti kao jednostavno T-E-T, valja napomenuti kako se u albanskom jeziku “th” izgovara poput engleskog “th” u riječima path, math i sl. Izgovor glasa "th" u albanskom jeziku predstavlja se međunarodnim fonetskim simbolom /θ/. Radi se o bezvučno interdentalnom (međuzubnom) frikativu - a frikativi su glasovi pri čijoj artikulaciji nema prepreke u ustima, već se dobija čujni šum. Tako u izgovoru albanskog glasa "th" sudjeluju i zubi, na način da zračna struja pri izgovoru glasa "t" prolazi između zuba, pri čemu jezik ili dodiruje gornje zube ili je blizu njih. Dakle, ime se izgovara na slijedeći način: Theth [ˈθɛθ ] Thethi [ˈθɛθi ] Šum koji se dobija izgovorom albanskog glasa "th" slušatelje podsjeća na glas "s", tako da mnogi od njih čuju Thet i Thethi izgovoren poput "ses" i "sesi". I zaista, u mnogim pismenim izvorima, posebno onima starijima, često ćemo naići na ispisano ime naselja Theth, kao Ses odn. Sesi. "Mislim da mi niti jedno mjesto gdje žive ljudi nije ostavilo takav utisak veličanstvene izolacije od ostatka svijeta". |
|
Theth se prvi puta spominje u jednom dokumentu koji je nastao na području Skadra 1485. godine, kada je selo brojalo samo 7 kuća. U 16. stoljeću, u vrijeme vladavine Osmanlija, vlast nad dolinom prebačena je sa Skadarskog sandžaka na Dukagjinski sandžak (koji je u 19. stoljeću dobio naziv Pečki sandžak). Danas pripada Skadarskom okrugu (qarku; prefektura).
Većina obitelji u Thethiju vuče porijeklo od legendarnog Ded Nike, za kojega se vjeruje kako je od njega do danas prošlo devet do dvanaest generacija. Kolektivnom predajom se održalo vjerovanje kako su se njihovi preci doselili u Theth iz donje Shale (područje prema jugu) prije oko 300 do 350 godina kako bi izbjegli prelazak na islamsku vjeru. U staro vrijeme najgornji dio doline rijeke Shale (Lješnice), današnji Thethi, nije bio stalno naseljen. Tu su se nalazile tek ljetne kolibe Buni ë Shals, braće Ded Nika i Pec Nika. Dok potomci Pec Nika i danas nastavaju selo Pecaj u Dukadžinu, Ded Nika se stalno naselio ovdje i osnovao Thethi. Od njega su danas četiri bratstva - vlaznija (vëllazëri, bratstvo na standardnom albanskom, op. D.G.): Gjeraj, Gjecaj, Nrejaj i Ulaj. Ovi posljednji, pored toga što naseljuju kraj niže crkve, osnovali su i zaselak Okoli najviše naselje u čitavoj dolini. [1] Iako pojedinačni zaseoci Thethija ne pripadaju isključivo jednome fisu (klanu, odn. većoj obitelji), svakime od njih ipak dominira jedna takva obitelj koja ujedno posjeduje i okolne planinske pašnjake. U većini zaseoka radio je i zajednički mlin. Edith Durham opisala je početkom 20. stoljeća Theth kao bajrak od nekih 180 kuća i kako u njemu gotovo nije bilo tradicije krvne osvete (alb., Gjakmarrja), toliko karakteristične za ostale planinske dijelove Albanije. Izgradnja i otvaranje ceste do Thethija 1936. godine označilo je novo razdoblje ovoga kraja. Godine 1966. Theth se počinje opskrbljivati električnom energijom iz vlastitog kraja. Turistički kompleks (zvan Campeggio) iz 1968. godine, s izgrađenim hotelom i brojnim drvenim kolibama, omogućio je boravak mnogim albanskim obiteljima u ovome prirodnom okruženju. Međutim, nakon političkih promjena, od 1991. godine zapušten je i u ruševnom stanju. Veliki se napori ulažu u obnovu turizma u ovome kraju, no sve se većinom svodi na ekološki (eco-friendly) i smještajni (bed&breakfast) turizam u privatnom smještaju. Godine 1991. Theth je činilo deset zaselaka s oko 280 kuća. Na širem području Dukagjina živjelo je (procjena) oko 7000 stanovnika. U to vrijeme lokalna škola je vrlo teško pronalazila nastavnike koji bi došli predavati na ovako udaljenom mjestu, i nedostatak školskog osoblja bio je razlog zašto su se mnoge obitelji odlučile iseliti u veća mjesta i gradove, ili u inozemstvo. Situacija se još više pogoršavala zahvaljujući političkoj nestabilnosti i danas je depopulacija velik problem. U selu vrlo malo ljudi boravi cijelu godinu. Velik dio iseljenih obitelji i dalje ne prodaje svoje kuće, već u njih samo dolazi na kratko vrijeme, osobito u vrijeme ljetnih odmora. |
Dva čobana u Thethiju
Autor fotografije: Giuseppe Massani, 1940. Iz: Passion for Theth; Chapter II Visions of Theth Past |
|
Napisali su o Thethiju Prekrasan je položaj ovoga naselja. Na fluvioglacijalnim terasama s obje strane rijeke, koja već niže crkve udubljuje svoje korito u morenske nanose, šire se polja i oranice ovoga rastepenoga sela. Bijele se kule izdvajaju iz zelenila vrtova i visokim zidovima ograđenih avlija, koje su često zatvorene masivnim željezom okovanim vratima. Sitan kukuruz miješa se s poljima slaboga žita, a uza strane doline nastavlja se sitnogorica, koja u višim regijama prelazi u ogromnu šumu bukve išaranu pogdjegdje tamnim skupinama četinara. Na južnim padinama uz cestu za Boge šuma je ustukla mirisnim košanicama punim planinskoga cvijeća. A sva ta dolina ispunjena šumom vode, cvjetnim bijelim poljima heljde i žutim klasjem žita, oivičena sa sviju strana šumom, čiju zelen prekidaju urvine i bijeli sipari na strmim stranama, na kojima gdjekada zakašnjeli snježanici poslije dugih oštrih zima još dugo u ljeto čuvaju ostatke snježnih usova, miriše posljednjim dahom toploga primorja. Stručci bosioka na prozorima, mirisna majčina dušica i drugi elementi primorske cvjetane svjedoci su mediteranskoga utjecaja ovdje duboko u srcu malisorskih planina. A čitava se ova zelena oaza uvalila u ovaj najdivljiji kraj Balkana, gdje vapnenačka masa Prokletija dosiže svoje najveće prostranstvo i gdje su njeni najviši vrhovi. U tom visokom vapnenačkom zidu koji samo prema jugoistoku ostavlja uzanu pukotinu niz koju bistra Lješnica (Shala, op. D.G.) probija svoj put do mora, oko nam se iznad sivoga stijenja zaustavlja u ledenjačkim kotlovima podno vrletnih stijena i oštrih grebena najviših prokletijskih visova. Mjesto koje je rođeno da jednoga dana u boljoj budućnosti postane jedno od središta evropskog turističkog prometa, gdje će stotine radnih ljudi nalaziti zasluženi odmor od današnjega preteškoga dnevnoga života. Kako je sve iole obradivo zemljište u dolini privedeno kulturi (sadi se ponajviše krumpir i kukuruz, nešto heljda), to se stoka preko ljeta izgoni u okolne planine. Tako Gjeraj izdižu preko Qafa Valbons u Gropa Valbons i najgornji dio doline Rogami; Gjecaj pod Radohinu; Nrejaj na Fusha ë Dnellit i Quke ë Bythdosës (Ćuka i Bisdosis = Svinjina stražnjica), na sjevernim padinama Maja e Dnellit (2174 m); a Ulaj na Buni ë Boshit, kolibe koje su tek u posljednjih 50 godina otete od susjednih Krasniča. Iako su sve njive navodnjavane, to ipak prinos ni za rodnih godina ne može podmiriti kućne potrebe. Stoga se žito kupuje na pazaru, ranije u Peći ili Gusinju, a nakon povlačenja državne granice u Skadru. Iz: Branimir Gušić, "Pećki put" najviši prijelaz preko Prokletija [1] |
Muškarac iz Shale
Autor fotografije: Pjetër Marubi (1834-1903) |
Theth, centar (qendër)
Thethi - fushe (polje)
Kanun Donedavno, planinske regije sjeverne Albanije bile su izolirane zahvaljujući specifičnom zemljopisnom položaju i slaboj komunikaciji s vanjskim svijetom. Kanun Leke Dukagjina bio je opći oblik običajnog prava, koji je ovaj dio Albanije slijedio. Kanun nije bio tiskan sve do 1933. godine, i do tada se prenosio s jedne generacije na drugu. Kanun je odraz etičkih normi u ovoj planinskoj regiji. Odjeci kanuna još su se na planinski područjima ojetili sve do suvremenog doba. Kanun ima 4 stupa: čast (nden), gostoprimstvo (mikpritja), ispravno ponašanje (sjellja) i rodbinska odanost (fis). Postoji 12 poglavlja kodeksa koja pokrivaju sva područja života, uključujući prijenos imovine, brak, kazneno pravo i čast. Cjelokupni okvir zasnovan je na konceptima obiteljske časti i vrlo patrijarhalne društvene strukture. Pojam 'krvne osvete' (alb. Gjakmarria) proizlazi izravno iz starozavjetne ideje "oko za oko". O krvnoj osveti govori se u 8. i 10. knjizi Kanuna, posebno o ubojstvima, rodu i časti. Ova praksa ponekad je dovela do krvnih osveta koje su trajale sve dok svi muškarci dviju uključenih obitelji nisu bili ubijeni. Često su uspoređivane krvne osvete sjevernih Albanaca s talijanskim vendetama. U slučaju ubojstva, druga obitelj daje ubojici 24 sata prije nego što ga može progoniti. To omogućava vrijeme za ukop žrtve. Čak se očekuje da ubojica može prisustvovati pogrebu bez straha od inkriminacije. Tada obitelj žrtve odlučuje koji će član ubojičine obitelji biti cilj krvne osvete i u kojem vremenu. Od osvete su bili izuzeti ženski članovi obitelji i maloljetna djeca, premda su silovanja i otmice bila česta pojava. Muškarci koji su bili na meti mogli su potražiti utočište u kuli za izolaciju, odn. zaklonište (Kulla e Ngujimit u Thethiju; fotografija iznad). Progonjena obitelj bi pregovarala s posrednikom (izmiriteljem), koji će pokušati isposlovati besu (zakletva, javno objavljeno primirje među stranama) s rokom trajanja, ili prihvaćanje tzv. "krvnog novca" koji bi se platio obitelji žrtve. Jednom kada se uvjeti dogovore, prijedlog je zapečaćen i obitelji će zajedno sudjelovati na velikoj gozbi. Prekidanje zaruka često se događalo, kao i otmice žena. Većina brakova bila je dogovorena, a ono što se činilo kao brak izvorno je bio "brak kupovinom", u kojem je mladenka dana obitelji svog supruga. Mladenkin otac je također dao suprugu svoje kćeri (zetu) pravo da ubije svoju ženu ako ikada bude nevjerna ili bi ga pokušala potajno napustiti. Pod Kanunom je glavi obitelji data ukupna moć nad cijelom obitelji, koja uključuje i "izricanje kazne", što im daje odgovornost za ubijanje članova obitelji krivih za zločin iz časti. Žena se u obitelji smatra odgovornom samo za rađanje muškog člana obitelji. Još jedan važan odjeljak Kanuna bavi se gostoljubivošću i važnošću gostiju u domu. Kanun pod komunizmom nije bio tako rasprostranjen kao prije 1945. kada je komunizam preuzeo vlast. Bivši komunistički vođa Enver Hoxha učinkovito je zaustavio praksu kanuna koristeći vrlo jaku državnu policiju. Kanun se ipak ponovo pojavio u 1990-ima na sjeveru Albanije jer su ljudi izgubili vjeru u lokalnu upravu i policiju. Bilo je organizacija koje su pokušavale posredovati među zavađenim obiteljima i pokušati ih natjerati na izmirenje (oprost krvne osvete; alb. me e fal gjakun), ali često je jedini rezultat bio da muškarci ostanu u svojim domovima, koji su se smatrali sigurnim utočištem, ili da napuste zemlju. Kanuni i Maleve ("Planinski kanun" ili "Kanun visočja") primjenjivan je na regiju Kelmendi, koja se prostire na sjevernom dijelu Albanije, Crne Gore i Kosova. Ova se kodeks ponašanja samo neznatno razlikuje od Kanuna Leke Dukagjinija. |
Naziv fotografije: Crkva u Nrejaju
Autor fotografije: Erich Liebert, 1909. Crkva (svi su Šale katolici) posvećena je Bogorodici i posve je novoga datuma. Prva crkva, koja je izgorjela, sagrađena je bila 1892. god., kada je i župa osnovana. Plemenska krsna slava je Ivan Krstitelj. (Gušić, 1964. [1] )
Naziv fotografije: Plato Thetha
Autor fotografije: Annette (Peggy) Marquis; Objavljena je u izdanju: Rose Wilder Lane; Peaks of Shala, Being a Record of Certain Wanderings among the Hill-tribes of Albania, London 1922. 
U zaseoku Theth (Gjelaj)
|
Theth (Okol)
|
Okol (čita se Okolj, Okolji) je zaselak Thethija osnovan u najvišem dijelu doline Shale. Ranije ovaj dio doline nije bio stalno naseljen, nego su se ovdje nalazile ljetne kolibe Buni ë Shals, gdje su izdizale obitelji braće Ded Nika i Pec Nika. Ded Nika, osnivač Thethija, rodonačelnik je četiri bratstva: Gjeraj, Gjecaj, Nrejaj i Ulaj. Bratstvo Ulaj, naselilo je područje nizvodno od crkve u Polju (Thethi - fushe), a pred kraj 18. stoljeća osnovali su i zaselak Okol, i danas još najviše naselje u čitavoj dolini. [1]
Pogled na Okol
Theth - Okol
|
Okol, 1940. godine
Dvije djevojčice u tradicionalnoj odjeći "jubleta". Snimljeno u naselju Theth - Okol, godine 1940. Autor fotografije je Giuseppe Massani. Pripadnici plemena Šala iz zaseoka Okol imali su ljetne pastirske kolibe na krajnjem istočnom rubu duge doline sela Bogë, na obroncima masiva Radohime (Radohines) podno vrhova Maja Vuklit i Maja Shtegut (Štegut) - sve do doseljenja pripadnika plemena Klimenti na to područje. U tome se području, u blizini izvora vode (na Fusha e Harusches) i danas nalazi zaravan nazvana Fusha Okolit (dolina Okolja), na oko 1250 m n.v.
Početni tok riječice lumi i Thethit (Shale)
Pravi izvor Shale, koja se u prvom dijelu toka naziva lumi Thethit, izbija sjeverno od Okolja ispod velikog izoliranog kamena Skani Buni Shteravet (štjeravet) u dnu doline podno ogromnog torenta što ga stvaraju proljetne vode kad snijeg naglo kopni na okolnim planinama. Ali tek kod zaseoka Okol, kad potoci naiđu na škriljavačku podlogu, ona nosi za vrijeme čitavoga ljeta vodu koja pokreće niz mlinica u Thethiju.
Detalji iz sela Okol
|
3B Pećki put: dionica Okoli (Theth) - Qafa e Pejës
|
Iz zaselka (Thetha) Okoli uspinje se u smjeru sjevera put prema Pećkom prijevoju. Ovaj je put jedna od dionica tzv. Pećkog puta, starog tradicionalnog stočarsko-karavanskog puta kojime su između Jadranskog mora i unutrašnjosti prolazili brojni pješaci i mule natovarene robom. Pećki karavanski put preko Thetha je svoju trgovačku važnost izgubio formiranjem granice između Albanije i Crne Gore. Ovu stazu, koja počinje na sjeveroistočnom rubu Okolja (vidi satelitsku snimku lokacije, dolje) i nastavlja istočnom stranom riječnog korita (zapravo širokog torenta - oblikovanog proljetnim bujičnim vodotocima, koji ljeti, u najgornjem dijelu, presušuje) je jednostavno pronaći, a također je i obilježena za planinare i turiste. Staza na svome početku sječe manje vodotoke koji utječu u Tetsku rijeku (lumi i Thethit). Na oko 961 m n.v. uz stazu nalazi se vrelo Kroni i Shtrazës (Kroi i Shtrazës) - odakle počinje šuma crnogorice. Staza od izvora nastalja obroncima prekrivenim šumom i postaje sve strmija. Iznad šume i sipara ulazi u stijene. Cijelim putem do prijevoja pružaju se odlični vidici na dolinu Thetha i Shale, kao i na okolne planine.
Detalji s Pećkog puta
|
Polazišna točka za stazu prema Pećkom prijevoju, od sela Okoli (Theth)
Izvor Kroni i Shtrazës
Bunker uz stazu
Jedan od procjenjenih 600.000-700.000 bunkera koji su sagrađeni u vrijeme režima Envera Hoxhe (rođ. 1908 - umr. 1985). |
Stijena
Jednu od dionica Pećkog puta, između Okolja i Pećkog prijevoja nadvisuje oko 120 metara visoka prevjesna stjena. 
Pod Pećkim prijevojem
U pozadini su Maja Popluks (lijevo) i Maja e Alijes (desno). |
Na Pećkom putu
Arhivska fotografija |
3C Pećki put: od prijevoja Pejës do doline Ropojan
Qafa e Pejës (Pećki prijevoj)
|
Pećki prijevoj (alb., Qafa e Pejës) nalazi se na visini od 1706 m - kako je obilježeno na samome prijevoju (u literaturi je moguće pronaći vrlo različite podatke, pr. 1710 m i dr.). Prijevojem prolazi pješački put iz doline Shale (Theth) u Albaniji, prema Gusinjsko-Plavskoj dolini u Crnoj Gori. Prijevoj razdvaja planinske grupe Radohime (Radohina) na zapadu, i Popluksa na istoku. Njime prolazi razvodnica između Jadranskog i Crnomorskog sliva.
Prema jugu od prijevoja nalazi se strma, više stotina metara visoka padina, koja pada u dolinu rijeke lumi i Thethit (početnog toka rijeke Shale), odakle se staza uspinje brojnim serpentinama. Prema sjeveru pad je puno blaži. Neposredno nakon samog prijevoja, prema sjeveru, leži duboka mala dolina Gropa Pejës s planinskim jezerom. Na južnom dijelu Pećkog prijevoja, od Pećkog puta prema istoku, odvaja se stara stočarska staza prema katunu u udolini Gropa e Bukura sa živom vodom i dobrom travom za ljetnu ispašu, i dalje preko prijevoja Lugut Valit (Qafa Lugut Valit) za dolinu Valbone. Planinari i penjači koriste ovaj odvojak za pristupe vrhovima: Maja Jezerce, Maja Poplukes i Maja e Alijes.
Na sjevernom dijelu Pećkog prijevoja, od Pećkog puta prema zapadu, odvaja se bilježena planinarska staza prema vrhu Maja Arapit, koja prolazi izrazito krševitim terenom.
Qafa e Pejës (Pećki prijevoj)
Pogled prema sjeveru 
Vrhovi grupe Radohimës
Pogled s travnate terase neposredno iznad Pećkog prijevoja uz stočarsku stazu koja vodi od prijevoja prema istoku do katuna na Gropa te Bukura i dalje za Valbonu. U prvom planu lijevo je šiljak vrha Maja Arapit. U pozadini (u sredini) u glavnoj planinskoj masi Radohimes ističe se vrh Maja Vinsens. |
Pećki prijevoj - varijante pisanja naziva, na koje koje je moguće naići u raznim izvorima:
Qafa e Pejës, Qaf’ e Pejës, Ćafa Pejs, Cafa Pejs, Qaf' e Pejes, Qafa e Pejes, Qafa e Pejës, Qaf’ e Pejës, Ćafa Pejs, Pećki prevoj, Pećki prijevoj. Pećki prijevoj tradicionalno je polazište uspona na Maja Jezerce s albanske strane, od jugozapada i za uspone na ostale vrhove, poput Maje Arapit, Maja Popluks i dr.
|
Područje sjeverno od Pećkog prijevoja
Sjeverno od Pećkog prijevoja nalazi se teško prohodna krška visoravan izrovana dubokim vrtačama i ponikvama i oivičena visokim vapnenačkim vrhovima. Još dalje prema sjeveru otvara dugodolina Ropojana, čije vode već pripadaju slivu Plavsko-gusinjske kotline. Iako je Ropojanska dolina tektonskog porijekla i u svom najvećem dijelu, od gornjeg Vusanja (južno od Gusinja) prema Pećkom prijevoju, dakle u svojoj vapnenačkoj zoni, puna je kraških oblika, ali je također zadržala i široko dno glacijalne doline s nizom terasa, koje jasno označavaju razdoblje povlačenja nekadašnjega prostranog ropojanskoga ledenjaka.
Gropa Pejës (Pejs)
|
U vrtači Gropa Pejës leži glacijalno jezerce Liqeni i Pejës odn. Liqenet e Peçakeqit, Liqeni i Peshkeqes. Ljeti, kada je manji dotok vode, jezerce zelenkaste boje je dvojno - jer kamena pregrada razdvaja njegovu površinu na dva dijela. Međutim, posebno u proljeće u vrijeme otapanja snijega, površina tada većeg i jedinstvenog jezera znade prekriti cijelo dno uvale (pogledaj fotografiju).
Depresija je duboka oko 75 metra, zatvorena sa zapadne (grupa Radohimes - padine vrha Maja Arapit) i istočne i sjeveroistočne strane (grupa Popluks, stijene vrha Qatat e Verlla). Otvoren je prema jugu, gdje se nalazi Pećki prijevoj i prema sjeverozapadu, gdje je potrebno proći još jedan visoki prijevoj kako bi se nastavilo prema Fushi e Runices i dolini Ropojani. Pješački put prolazi zapadnim rubom udoline. |
Liqeni i Pejës
|
Qafa e Prozhmit / Qafa Deshit (Desit)
Od ledenjačke pregrade koja zatvara sjeverni rub Grope e Pejës, na kojoj se nalazi novi prijevoj, odvaja se na zapad staza za dolinu Cijevne, obilazeći Maju Arapit sa sjeverne strane, a vrhove oko Maje Prozmit (Prozhmti) s južne. Branimir Gušić bilježi ovaj prijevoj kao Qafa Deshit (Dešit), dok se na novijim kartama (uključujući Google Maps) on obilježava kao Qafa e Prozhmit - ime koje je dobio jer se odavdje kreće u smjeru vrhova grupe Prozmit.
Sjeverno od ove pregrade, a u smjeru slijedećeg prijevoja Qafa Mulit (B. Gušić piše Mulat) i još sjevernije, širi se uvala, zapravo ledenjački cirk lugina Maja Pejet. Njome dalje prema sjeveru nastavlja i Pećki put, vijugajući od Qafa Prozhmit (Deshit) preko prijevoja Mulit, među ogradama od suhozida, kojima su oivičene mnoge planinske livade. Odmah ispod prijevoja Qafe Mulit s istočne strane staze, na strmom obronku između nekoliko prastarih bjelo-borova (Pinus leucodermis) nalazi se jako vrelo žive vode. To je Sheu ë Bardhë (odn. Sheu i Bardhe; Bijela rječica), koja odmah ispod vrela nestaje u okolnom kršu. Na tome sjeveroistočnom rubu lugine Maja Pejet (u udolini gropa e Mulit), 50-ak metara udaljena od izvora, nalazi se bivša granična albanska karaula, u kojoj, od kada je napuštena, ljeti borave stočari. Danas ove stanove nazivaju stanet e Pejës. U okolici ove karaule režim Envera Hoxhe izgradio je i više betonskih bunkera.
Sjeverno od ove pregrade, a u smjeru slijedećeg prijevoja Qafa Mulit (B. Gušić piše Mulat) i još sjevernije, širi se uvala, zapravo ledenjački cirk lugina Maja Pejet. Njome dalje prema sjeveru nastavlja i Pećki put, vijugajući od Qafa Prozhmit (Deshit) preko prijevoja Mulit, među ogradama od suhozida, kojima su oivičene mnoge planinske livade. Odmah ispod prijevoja Qafe Mulit s istočne strane staze, na strmom obronku između nekoliko prastarih bjelo-borova (Pinus leucodermis) nalazi se jako vrelo žive vode. To je Sheu ë Bardhë (odn. Sheu i Bardhe; Bijela rječica), koja odmah ispod vrela nestaje u okolnom kršu. Na tome sjeveroistočnom rubu lugine Maja Pejet (u udolini gropa e Mulit), 50-ak metara udaljena od izvora, nalazi se bivša granična albanska karaula, u kojoj, od kada je napuštena, ljeti borave stočari. Danas ove stanove nazivaju stanet e Pejës. U okolici ove karaule režim Envera Hoxhe izgradio je i više betonskih bunkera.
Qafa e Prozhmit (Qafa Deshit)
Uspon prema prijevoju Prozhmit Pećkim putem iz smjera Vusanja (Gusinja) prema Thethiju. U daljini se ističe šiljak Maje Arapit.
Uspon prema prijevoju Prozhmit Pećkim putem iz smjera Vusanja (Gusinja) prema Thethiju. U daljini se ističe šiljak Maje Arapit.
Prema prijevoju Qafa Mulit
Gropa e Mulit
Desno, na sjevernom dijelu udoline nazire se (u sjeni) ravni krov objekta nekadašnje albanske granične karaule, koji u novije vrijeme ljeti koriste stočari za stanovanje (Stanet e Pejës). Periodično, posebno u vrijeme većeg otapanja snijega, pri dnu udoline stvara se lokva.
Desno, na sjevernom dijelu udoline nazire se (u sjeni) ravni krov objekta nekadašnje albanske granične karaule, koji u novije vrijeme ljeti koriste stočari za stanovanje (Stanet e Pejës). Periodično, posebno u vrijeme većeg otapanja snijega, pri dnu udoline stvara se lokva.
Pogled prema prijevoju Mulit (Qafa Mulit)
Pogled prema udolini Mulit (Gropa e Mulit; dijelom u sjeni), gdje se nalazi katun Stanet e Pejës i iznad nje Qafa e Mulit (u suncu). Fotografija je načinjena iz stjenovitog usjeka u blizini izvora Sheu ë Bardhë (odn. Sheu i Bardhe; Bijela rječica), U pozadini šiljak Maje Arapit; desno stjenoviti vrhovi grupe Prozmit.
Pogled prema udolini Mulit (Gropa e Mulit; dijelom u sjeni), gdje se nalazi katun Stanet e Pejës i iznad nje Qafa e Mulit (u suncu). Fotografija je načinjena iz stjenovitog usjeka u blizini izvora Sheu ë Bardhë (odn. Sheu i Bardhe; Bijela rječica), U pozadini šiljak Maje Arapit; desno stjenoviti vrhovi grupe Prozmit.
Fusha e Runices
Pogled na južno polje Fushe e Runices s "Pećkog puta"
Pogled na južno polje Fushe e Runices s "Pećkog puta"
Fusha e Runices (Gropa ë Rudnitzes)
|
Ispod stjenovitog strmog usjeka u kome se gubi Sheu ë Bardhë Pećki put prema sjeveru silazi na oveću ravan, ledenjačku dolinu Fusha e Runices na kojoj su nekada bile smještene ljetne kolibe, katuna Buni e Runices (B. ë Rudnitzës, Stanet e Runices) koje su pripadale stočarima iz naselja Nikçi (Nikči), koje se nalazi prema zapadu, u izvorišnom dijelu rijeke Cemi i Nikshit (jedna od dviju rijeka koje zajedno tvore r. Cijevnu). Ravni dio Fushe e Runices čine dva veća polja, južno i sjeverno, zajedno blago povijena u obliku slova "S", povezana prolazom između padina nižih stjenovitih izdanka okolnih planina, koji su pokriveni malim crnogoričnim šumarkom.
Zapravo, osim ove doline, čitav ovaj kraj od Qafa Deshit pa do sjeverne pregrade niže koliba katuna Runices (prema crnogorsko-albanskoj granici) nosi zajednički naziv Fusha e Runices (Gušić: Fusha ë Rudnitzës). Na sredini ravnice, na zelenom proplanku ispod vapnenačkih stijena, išaranih svježim škrapama, izbija vrelo žive vode (Kroni ë Rudnitzës, Gušić, 1964.). Od katuna Runice danas nije ostalo mnogo - posljednjih godina samo jedna obitelj izdiže i provodi ljeto s ovcama i magarcima na stanu na sjevernom runičkom polju. U novije vrijeme najčešće se koristi naziv Runices odn. slavenski Runice odn. Rudnice - te u kombinacijama, kao Fusha e Runices (fusha, alb. polje), Stanet e Runices (stanet, alb. stanovi, katun), Gropa e Runices, Buni e Runices, katun Runice. Stariji autori i istraživači ovoga kraja (F. Nopcsa, B. Gušić i dr.) češće spominu naziv Rudnices. Gušić piše: Gropa ë Rudnitzës. Na stjenovitom platou iznad Fushe e Runices, na oko 1800 m n.v., podno vrlo strmih vrhova Maje Shkurt, M. Lagojvet, M. Vukoces i dr., nalazile su se i kolibe katuna Vukoces (Buni Vukoces, Stanet Vukoces, Buni rethi Vukoces, Buni resi Vukoces). Ovdje vrijedi napomenuti kako je na mnogim kartografskim izdanjima na području na kome se nalazi Fusha e Runices napisan toponim Buni Vukoces, iako Runice/Rudnice obuhvaćaju višestruko veće područje od samog katuna Buni Vukoces. Prateći teren i "Pećki put povija poljima Fushe e Runices. Na području sjevernog polja, kojime sa sjeverozapadne strane dominira moćna stijena Maje Lagojvet, kod kolib(a) katuna Runices (Gušić: Buni ë Rudnitzës), od "Pećkog puta" odvaja se staza kojom započinje uspon prema prijevoju Jezerca (Qafa e Jezercës). Put se u početku uspinje šumom prema jugu, obroncima Maje Peçakeqit (Pećakećit, 2252 m), a nakon izlaska iz šume i izlaska na greben kod stjenovite ledenjačke uvale (cirka), nastavlja u smjeru istoka. Nastavlja i dalje prema istoku preko kamenjem ispunjenog terena i kada se s desne strane napušta ledenjački cirk, započinje uspon do samoga prijevoja. Prijevoj Qafa e Jezercës (2110 m n.v.), nalazi se između Maja e Bojës (sjeverna strana) i ogranaka Malisorskih planina (s juga), ukjlučujući Maja e Peçakeqit. S njega se prema jugoistoku pruža impresivan pogled na stijene vrhova Maja e Jezercës i Maja e Kokërhanes. Od prijevoja na drugu stranu počinje silazak, i nakon pola kilometara stiže se u blizinu Velikog jezera (Liqeni i Madh i Jezercës) u dolini Buni i Jezercës. U okolici jezera ima mjesta pogodnih i za postavljanje šatora. 
Ostaci katuna na području Fushe e Runices
Ovi, danas napušteni stanovi, nalazili su se na jugozapadnim obroncima iznad polja Fusha e Runices, U pozadini se izdiže Maja Peçacakeqit i iza nje ostale Malisorske planine. Lijevo se nazire Maja Bojës. - Ova čitava planina pripada danas plemenu Kelmendi (Klimenti) iz bajraka Nikçi (Nikči), čija se sela nalaze u najgornjem dijelu doline Cijevne, Cemi Vuklit. Nije poznato kad su Klimenti zauzeli ove planine, ali kružni temelji starih koliba daju naslutiti da su ranije ovdje obitavali vlaški stočari, za koje su kružne kolibe karakteristične. S njima bi se možda mogla povezati plemenska tradicija koja govori o tome kako su prije dolaska sadašnjih stanovnika ovdje boravili »Latini«, koje su novi došljaci otjerali odavde. Na ove nedakašnje stanovnike podsjeća nas i toponim Roman, kako se i danas nazivlje vusanjska planina na sjeverozapadnim padinama Bjeliča.
I ime doline Ropojani moguće je vlaškoga porijekla (ropo = kamen, stijena). Uspomena na slavensko naseljenje u tim planinama sačuvana je ne samo u nizu slavenskih toponima kao što su Maja Jezerce i Zastani, nego nas na to podsjećaju i grobne humke što ih nalazimo razasute po obroncima Maja Peçakeqit, a koje sadašnji stanovnici nazivaju slovenskim grobovima, »vörra te Sćhiavet«. Ostatak naseljenja srednjega vijeka čine i oba groblja što se na ulazu u Vusanjsku dolinu nalaze s obje strane puta podno Krša Šćekića. Humke su pokrivene velikim kamenim pločama bez ikakvih napisa. Ono ispod puta nosi naziv »grčko groblje«, a ono iznad njega, koje izgleda mlađe, »svatovsko groblje«. Vrlo je vjerojatno da se stari zavičaj Klimenata mora tražiti negdje oko nekadanje carinarnice Svetoga Spasa na Drimu, na sredovječnom trgovačkom putu Skadar — Prizren. IZVOR Branimir Gušić; "Pećki put" najviši prijelaz preko Prokletija, Zbornik za narodni život i običaje JAZU, knj. 42. 1964. 
Fusha e Runices, južna dolina
Fusha e Runices, sjeverno polje
Pećki put
Pećki put izlazi iz polja Fusha e Runices i nastavlja se prema sjeveru strmim spustom prema dolini Ropojani i uvali u kojjoj se nalazi periodično jezero Gštars. |
Naziv Fuscha e Runices (Rudnitzes) je već Ami Boué pokušao dovesti u vezu s albanskom riječi »ruda«, kojom se označuju ugojene ovce, koje se zbog svoje debljine teško penju uza strme strane, pa se uglavnom zadržavaju na rudini proplanku. B. Gušić piše kako su mu to potvrdili i tamošnji pastiri, koji u svojoj tradiciji pamte da je ova planina od pamtivijeka služila za ispašu. Nopcsa, je mislio da taj naziv možda dolazi od slavenskoga »rudnica«, mjesto gdje se kopa ruda, te je s tim dovodio u vezu nalazište pirita, koje se od koliba Reth Vukotces povlači prema Maja Therve.
Prema pisanju beogradskog lista "Pravda" iz 1936, godine, na području koje pokriva današnja općina Gusinje, u srednjem vijeku su postojala dva rudnika, i to zlata i bakra, jedan na planini Bor, a drugi u dolini Ropojani. U Ropojani, u Vusanju, oko sedam kilometara južno od Gusinja, nalazio se rudnik “Rudnica” gdje je, prema nekim izvorima, u vrijeme srpskog cara Dušana (oko 1345. godine) vađeno zlato. Pravda dalje piše kako su u “Rudnici” rudu kopali njemački rudari – Sasi. U vezi toga rudnika postoji legenda kako je Sveti Sava dopro do Rudnice gdje su mu se rudari požalili da nemaju vode. Tada je Sveti Sava prekrižio zemlju štapom i odjednom se stvorilo veliko vrelo, koje po njemu neki i danas zovu Savino oko (radi se o vrelu Oko Skakavice, op. adm.).
Geološka istraživanja potvrđuju kako su pojave rude bakra i cinka utvrđene duž tektonske (rasjedne) linije koja se pruža pravcem sjever-jug iz sjeverne Albanije (gdje je nakon Drugog svjetskog rata otvoren rudnik te rude Kurbnesh / Krubneš) preko gusinjskih dolina Ropojani i Vruje u pravcu rijeke Zlorečice i Konjuha kod Andrijevice. Izvori: Neiskorišćeno bogatstvo Gusinja, Dan, 14.3.2016. Studija o opravdanosti osnivanja opštine Gusinje, Gusinje, 2012. 
Čobani na Buni resi (reth) Vukoces
Fotografija na staroj razglednici prikazuje čobane iz katuna Buni Vukoces (Vukočes), koji se nalazi iznad Fusha e Runices. 
Buni Vukoces, 2013. godine
Fotografija PSD Prokletije iz Plava prikazuje napuštene kolibe katuna Buni Vukoces. 
Katun Runices, 2011. godine
U katun Runices posljednjih godina izdiže samo jedna obitelj (koliba na fotografiji, dolje ljevo). |
3D Dolina Ropojan
Nakon morenske pregrade (ledenjačkog porijekla) na sjevernom kraju Fushe e Runices "Pećki put" se dalje prema sjeveru nastavlja strmim odsjekom Skala Rudnitzës, kojime se spušta kroz gustu crnogoričnu šumu na oveću zaravan, karstificiranu dolinu ledenjačkog porijekla, koju zatvaraju sa zapada izuzetno strmi vapnenački vrhunci grupe Karanfili-Brada, a s istoka šiljci skupine Ščokišta - u donjem dijelu obrasli bujnom šumom.
U vrijeme obilnih proljetnih padalina i kopnjenja snijega ovdje se na oko 1238 m n.v. formira periodično jezero, glacijalnog porijekla, tamnomodre boje Liqeni ë Geshtarës (Liqeni Shtares, Lićeni Gštars, Liqeni Gstars, Ropojansko jezero, Čemerikino jezero, "Travno jezero"). Puno je zmija pa ga nazivaju i "Zmijskim jezerom". Jezero se cijelom svojom površinom nalazi na crnogorskom državnom teritoriju, jer granica s Albanijom prolazi južnim rubom ove uvale. Jezero presušuje gotovo svake godine jer se voda, koju dobija isključivo od otapanja snijega i padalina, gubi isparavanjem i dijelom propuštanjem kroz tlo. Pri najvišem vodostaju dugačko je oko 700 m, najveća širina mu je 200 m, a dubina 10 m. Ovo jezerce pod slavenskim nazivom »Jezero« spominje već i Ami Boué u svojem opisu "Pećkoga puta". Jezero je udaljeno od Gusinja makadamskim putom oko 12 km.
U vrijeme obilnih proljetnih padalina i kopnjenja snijega ovdje se na oko 1238 m n.v. formira periodično jezero, glacijalnog porijekla, tamnomodre boje Liqeni ë Geshtarës (Liqeni Shtares, Lićeni Gštars, Liqeni Gstars, Ropojansko jezero, Čemerikino jezero, "Travno jezero"). Puno je zmija pa ga nazivaju i "Zmijskim jezerom". Jezero se cijelom svojom površinom nalazi na crnogorskom državnom teritoriju, jer granica s Albanijom prolazi južnim rubom ove uvale. Jezero presušuje gotovo svake godine jer se voda, koju dobija isključivo od otapanja snijega i padalina, gubi isparavanjem i dijelom propuštanjem kroz tlo. Pri najvišem vodostaju dugačko je oko 700 m, najveća širina mu je 200 m, a dubina 10 m. Ovo jezerce pod slavenskim nazivom »Jezero« spominje već i Ami Boué u svojem opisu "Pećkoga puta". Jezero je udaljeno od Gusinja makadamskim putom oko 12 km.
Shqokishtes
Fotografija prikazuje pogled na Shqokishtes od periodičnog Ropojanskog jezera (Gštars, Geštars, Čemerikino, odn. "Travnato jezero") odn. alb. Liqeni Geshtares, do kojega se iz Gusinja stiže dolinom Ropojani. Procijepom (na fotografiji on se nalazi između šume i vertikala u pozadini) prolazi državna granica između Albanije i Crne Gore.
Fotografija prikazuje pogled na Shqokishtes od periodičnog Ropojanskog jezera (Gštars, Geštars, Čemerikino, odn. "Travnato jezero") odn. alb. Liqeni Geshtares, do kojega se iz Gusinja stiže dolinom Ropojani. Procijepom (na fotografiji on se nalazi između šume i vertikala u pozadini) prolazi državna granica između Albanije i Crne Gore.
Granični kamen
Razvaljeni granični kamen obilježava crnogorsko - albansku granicu koja prolazi južnim dijelom zavale Ropojanskog jezera čije se suho korito vidi u pozadini.
Razvaljeni granični kamen obilježava crnogorsko - albansku granicu koja prolazi južnim dijelom zavale Ropojanskog jezera čije se suho korito vidi u pozadini.
Vrhovi Karanfila nad suhim koritom jezera
Jezero s više imena
Liqeni ë Geshtarës, Lićeni Gštars, Liqeni Gstars, Ropojansko jezero, Čemerikino jezero, "Travno jezero", Jezero |
|
Sjeverni rub zaravani u kojoj se nalazi periodično jezero zatvara ledenjačka pregrada Kodra ë Liqenit, koja se dalje prema sjeveru spušta u Mali Ropojan (Ropojani Vogel), gdje ona s istočne strane prihvaća Zastansku dolinu.
Prelazeći još jedan odsjek, dolinom Ropojani stiže se do prvih kuća Gornjeg Vusanja, a time i do sjeverne granice velike vapnenačke sjeveroalbanske ploče. S lijeve strane put, izbija u jakom krškom vrelu Oko Skakavice (Syni Skakavcit, Savino oko, Sini i Skavkačit, Süni Skafkačit), snažna rječica Grlja, koja kasnije pod imenom Vruja teče put Gusinja. Vrelo Oko Skakavice nalazi se na 1000 m nadmorske visine, ima kružni oblik i izgled lijevkaste i duboke vrtače, u kojoj voda vrije. Sa sjeverne strane nad vrelom se dižu 3-5 m visoke vapnenačke stijene. Oko je jedno od najjačih vrela u podnožju Prokletija. Dugačko je 30 m, a široko 25 m. Prema središnjem dijelu dubina se povećava i dosiže 8 m. Zbog kristalno bistre vode dno vrela se vidi do najveće dubine. Za vrijeme topljih ljeta, naročito u kolovozu/augustu, vrelo se sasvim smanji. Voda se povlači i miruje, a površinskog prelijevanja, kao u zimskim mjesecima, nema. Voda Oka Skakavice je vrlo hladna, zbog otopljenog snijega s visokih dijelova Prokletija kojim se napaja, tako da na površini iznosi oko 5°C, a u dubljim djelovima 4,3°C. Opora je za piće tako da se prije upotrebe mora malo ostaviti da se ugrije. Skakavica (Skavkač) je rijeka koja nastaje od vode Oka Skakavice. Od toga vrela teče 2,5 km, zatim dolazi do visoke vapnenačke grede, koja pregrađuje dolinu. Rijeka je otvorila svoj put kroz ovu pregradu izdubivši 40 - 50 m duboku i 2-5 m široku dolinu. Na ulazu u izdubljeni dio doline, gradi 30 m visok vodopad - Grlju, čiji se šum čuje daleko unaokolo. Nizvodno od vodopada Skakavica u suženom dijelu doline, nosi naziv Grlja. Poslije 300 m toka Grlja se pojavljuje na svijetlost dana i nakon spajanja s vodom iz Alipašinih izvora, dobija nazov Vruja i teče prema Gusinju. 
Vrelo Oko Skakavice
Vrelo je navodno dobilo ime "oko" zbog svoga izgleda velikog oka okruženog šumom, koja djeluje poput trepavica. Vrijedi napomenuti kako na dinarskom području ima više primjera da se okom nazivaju slična krška vrela zbog izgleda samih vrela - omanjih vodenih formi u obliku jezera u kojima voda izvire iz dubine zemlje iz grotla koje vodi daje tamniju boju (npr. Vrelo Oko u s. Rasovac kod Trebinja, Vrelo Oko u s. Zasad kod Trebinja, i dr.). |
Vodopad Grlja
|
Vusanje (Vuthaj)
|
Vusanje (alb., Vuthaj; ćir. Вусање) je selo u Crnoj Gori, južno od gradića Gusinja, smješteno na posljednoj sjevernoj terasi Ropojanske doline, na oko 1022 m n.v. Vusanje je izraslo iz Gornjeg Vusanja i Donjeg Vusanja. Nekada se nazivalo i Vusenje, odn. Vušanje. Naselje se razvilo na mjestu pogodnog pristupa u daljnju unutrašnjost sjevernoalbanskih planina, na raskrižju putova: "Pećkog puta" (Ropojanom, preko Qafa e Pejës prema Skadru), i na istok preko prijevoja Qafa Borit u Çerem i dalje dolinom Valbone prema Drinu. (Gušić, 1964.). Vusanje ima 4 zaseoka Mikalj, Gjombaj i Čosaj na istočnoj, a Geran (Gerani) na zapadnoj strani doline (Gušić, 1964.).
U selu Vusanje postoje dvije džamije sa drvenom munarom (Izv: Madžida Bećirbegović, Džamije sa drvenom munarom u Bosni i Hercegovini, str. 192. Biblioteka Kulturno nasljeđe, Veselin Masleša, Sarajevo, 1990.). Stanovništvo Većina stanovnika ovoga sela vuče porijeklo iz plemena Kelmendija (Klimenti), jednog od sedam plemena Malesije, i to iz sela Vukël, na albanskoj strani obližnje granice. Oni su vrlo dugo zadržali »staru vjeru«, katoličku, a prešli su na islam tek nakon povlačenja Klimenata iz Plavsko-gusinjske doline. Ovdje žive obitelji Đombaljaj (alb. Gjonbalaj/Gjombalaj), Uljaj (alb. Ulaj), Ahmetaj i Vučetaj (alb. Vuçetaj). Prema pisanju jednog izvora (Vojska, svezak 8, str. 405-414; Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd, 1999.), slavenizirana imena ovih plemena bila su Uljević, Ahmetović i Vučetović. Početkom 19. stoljeća imalo je Vusanje 70 kuća s oko 500 žitelja i bilo je snažno uporište Klimenta nasuprot turskoj kasabi u Plavu i kasnije u krčevinama ponovno podignutom obližnjem Gusinju. Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 1948. g. - 781 stanovnik; 1953. g. - 859; 1961. g. - 935; 1971. g. - 1,103; 1981. g. - 1,399; 1991. g. - 1,103; 2003 g. - 866 osoba. 
Ropojan
Pogled na dolinu Ropojani iz smjera Vusanja prema jugu.Lijevo su stijene Bjeljiča; u sredini Sqohisqtes, daleko u daljini Maja Prozmit, desno padine grupe Brada-Karanfili. |
Planine Vusanjaca od davnine su divlji Bjelič i pitomi Bor, a imali su ranije i svoj dio u Smiljevici dok su onamo izdizali Klimente.
Vusanje je bilo po svome smještaju poput ulaznih vrata u svijet albanskih Prokletija: "Upravo je ovdje započinjalo gospodstvo slobodnih gorštačkih plemena ili, kako ih kotorski plemić Marin Bolica u svojem opisu skadarskoga sandžakata naziva: ´li montanari ribelli´, ´gente bellicosissima´ "(Gušić, 1964.).
Osnivač obitelji Gjonbalaj je Gjon Balaj, Albanac katoličke vjere koji je živio u selu Vukël na današnjem području Albanije. U drugoj polovici 17. stoljeća Gjon, njegov brat Nrrel, kao i njihova djeca, odselili su se na područje današnjeg Vusanja, gdje su preuzeli islamsku vjeru. Gjon Balaj imao je četiri sina: Bala, Asllan, Tuça i Hasan, od kojih potječu današnji pripadnici obitelji Gjonbalaj. Asllan i Hasan bili su islamske vjere, a od njih su se razvili klanovi Asllanaj i Hasanaj. Potomci Bale i Tuçe zadržali su katoličku vjeru. Gjonov brat Nrell Balaj imao je pet sinova: Nika, Ded (Dedush), Stanisha, Bruç i Vuk.
U Vusanju je 1966. godine rođen Sadri Gjonbalaj, bivši američki nogometni reprezentativac i profesionalni igrač. Dok je još bio dijete, njegova se obitelj odselila u SAD (Brooklyn, New York). |
|
Dolina Kukaj
Pogled iz Valbone prema ledenjačkoj dolini Kukaj na čijem se kraju uočavaju dva planinska prijelaza Qafa Shelegeve (lijevo, na stazi prema Maji Jezerce) i Qafa Valbonës (desno, vodi prema dolini Ropojan). |
4 DOLINOM VALBONE
Lugina e Valbonës (dolina rijeke Valbone )
|
Gornji dio toka rijeke Valbone nalazi se u istoimenom nacionalnom parku. Rijeka Valbona ovdje razdvaja padine grupe Popluks (sjeverna, lijeva obala) od padina Krasnićkih planina (južna, desna obala) odn. masiva Grykat e Hapta - Zhaborre.
|
Zaštićeni spomenici prirode (Monumentet natyrore) na padinama masiva Popluksa u općini Tropoje
Tradicionalni put Theth- Valbona Početak staze je u Thethu, smještenom jugozapadno od najvišeg dinarskog i prokletijskog vra Maja e Jezercës (2694 m). Ona slijedi stari magareći, odn. stočarski put, koji je povezivao plemenska područja Shala i Nikaj preko prijevoja Valbonë (1759 m). Uspon počinje iz doline rijeke Theth strmim usponom kroz listopadnu bukovu šumu. Na oko 1400 metara nadmorske visine prolazi se pored izvora vode, a malo više izlazi se iz šume prema završnom usponu na prijevoj. S prijevoja Valbonë pruža se odličan pogled na obje doline, Theth i Valbonë. Također su vrijedne pažnje padine vrha Maja e Jezercës (2694 m) na sjeveru i sjeverna strana vrha Maja Zaphorës (2561 m), na istočnoj strani valbonske doline. Slijedi silazak u tu dolinu srepentinama,porema zaselku Rragamu (1127 m), gdje ju u ljetnoj sezoni otvoren mali seoski bar. TEHNIČKI PODACI Udaljenost: 13 km; Visinska razlika: +950 m / – 860 m; Vrijeme hoda: 6-7 sati |
Valbona (Selimaj)
|
Mjesto Valbona (odnosno Selimaj) udaljeno, oko 25 kilometara od najbližeg grada Bajram Currija je najvažnije naselje u visokoplaninskom odn. gornjem dijelu toka Valbone.
U naselju se nalazi više kuća, primjera tradicijskog graditeljstva. Naselje Valbonu čini centar - Valbona Qendër te zaseoci Kukaj i Quku i Valbonës. Valbona Qendër (Valbona Centar)
Valbona Centar, prije asfaltiranja glavne ceste
U pozadini se uzdižu vrhovi Kolata u masvu Bjeljiča. 
Valbona Centar
Ruševina hotela 2010. godine, 3 godine nakon što je bio zapaljen (2007.) za vrijeme društvene i političke anarhije u Albaniji. |
Usponi iz Valbone na planine grupe Popluks i obližnji Bjeljič
Izvor: Journey to Valbona |
Kukaj
Zaselak Kukaj smjesto se na oko 1200 m n.v., u blizini sela Rragam, na najnižem jugoistočnom dijelu doline Kukaja. Dolina Kukaja je nagnuta ledenjačko-krška dolina (alb. Lugina akullnajore Kukaj) tektonskog porijekla. Duga je 2,7 km, i 100-150 m široka. Dolina razdvaja planinske masive Bjeljiča i Popluksa. Na sjeverozapadnom kraju doline nalaze se dva planinska prijelaza Qafa Shelegeve (na stazi prema Maji Jezerce) i Qafa Valbonës (vodi prema dolini Ropojan).
Rrogam (Rragam)
Fushë Gjeza
Pješački put kroz Rragam (zaseok Gjelaj)
|
Rragam odn. Rrogam je posljednje selo u dolini Valbone, smješteno na izvorišnom području istoimene rijeke, i na južnim padinama grupe Popluks. To je usamljeno selo, bez kvalitetnog cestovnog pristupa. Kroz selo prolazi tradicionalni put između Valone i Thethija.
Pristup selu je cestom iz smjera Valbone, sve do njezina kraja u polju Gjeza (Fushë Gjeza), dalje pješačkom stazom koja vodi prema Thethu. Danas je cesta do ovoga polja afaltirana, dok se do tada valjalo voziti preko šljunčanih riječnih nanosa. Zaseoci Rragama su Lomi i Gjelaj. 
Tradicijska kuća u Lomiju (Rragam)
|
BORAVAK U PLANINI U KRAJU
Smještaj
|
Kulla "Sadri Luka Guesthouse"
Okol, Thethë, Albania Tel: +355 69 29 31 107; +355 68 21 91 405 E-mail: vladimir-ndoja@hotmail.com Smještaj u objektu tradicijske arhitekture. Tradicionalna hrana. Mogućnost smještaja: 12 soba (do 25 osoba). |
|
IZVORI I LITERATURA
|
[1] GUŠIĆ, Branimir, "Pećki put" najviši prijelaz preko Prokletija, Zbornik za narodni život i običaje JAZU, knj. 42. 1964.
[2] Wikipedija – Krasnići https://hr.wikipedia.org/wiki/Krasni%C4%87i [3] Wikipedija - Shala (tribe) [4] NUŠIĆ, Đ. Branislavć (1966). Sabrana dela. NIP "Jež,", 1966. BAUER, Bernhard, OBERSTENER, Ludwig, RICHER, Rolf; Zur Erschließung der Nordalbanischen Alpen; Jahrbuch. In:Zeitschriftdes Deutschen und Österreichischen Alpen-Vereins. Band 67, Verlag des Deutschen und Österreichischen Alpenvereins, Stuttgart 1936, S. 216–229.
DOLLMA, Merita: Geotourism potential of Thethi National Park (Albania). International Journal of Geoheritage and Parks. 7. 2019.
ELSIE, Robert; Historical Dictionary of Albania, 2010. ELSIE, Robert; The Tribes of Albania: History, Society and Culture, I.B.Tauris & Co Ltd, 2015. GACHEV, Emil Mariov: Small glaciers in the Dinaric Mountains after eight years of observation: On the verge of extinction? Acta geographica Slovenica, 60-2, 2020, 191–211 (PDF)
GUŠIĆ Branimir.,;"Pećki put" najviši prijelaz preko Prokletija, Zbornik za narodni život i običaje JAZU, knj. 42. 1964. HEINSHIMER, Georg, HOFMANN, Egon, SCHATZ, Heinrich; Eine Bergfahrt in das nordalbanische Gebirge. In: Zeitschrift des Deutschen und Österreichischen Alpenvereins. Band 62, Verlag des DÖAV, Innsbruck 1931, S. 161 (članak na Internetu). MILIVOJEVIĆ, Milovan; KOVAČEVIĆ-MAJKIĆ, Jelena: Glacijalna jezera Buni i Jezerce - Albanija. Glasnik Srpskog Geografskog Društva. 85. Beograd, 2005. (PDF)
ZINDEL, Christian, HAUSAMANN, Barbara; Wanderführer Nordalbanien – Thethi und Kelmend. Huber Verlag, München 2008. Članci The village of Thethi and its lock-in-tower, 22.2.2015. Hiking in Albania’s Accursed Mountains, Lonely Planet, march 2015 |
|
