|
|
SJEVEROISTOČNI POJAS DINARSKOG GORJA > PLANINE SLOVENSKE DOLENJSKE I SREDIŠNJE HRVATSKE > Gorske kose Brodmoravičke krške zaravni
Države: Hrvatska
Najviši vrh: Lovnik, 902 m
Koordinate najvišeg vrha: 45.3987, 15.0919
Države: Hrvatska
Najviši vrh: Lovnik, 902 m
Koordinate najvišeg vrha: 45.3987, 15.0919
|
|
UvodBrodmoravička krška zaravan, je rubno goransko gorsko područje u Brodmoravičkom kraju koje se nalazi južno od doline rijeke Kupe (između naselja Čedanj i Lukovdol) i sjeverno od gornjeg toka rijeke Dobre, odn. otprilike prostora kojime prolazi dionica magistralne ceste Zagreb - Rijeka. Dominantne su gorske kose na ovoj zaravni u njezinom jugoistočnom dijelu, i to su: Lovnik, Okrugljak i Litorić, pa se tako ona često naziva i gorska skupina Litorić-Lovnik.
ENGLISH SUMMARY: Karstic plateau around Brod Moravice
The Brodmoravice karst plain is a marginal area of Gorki kotar region in Croatia, situated in the Brodmoravice region, located south of the Kupa river valley (between the settlements of Čedanj and Lukovdol) and north of the upper course of the Dobra river, or approximately the area through which the section of the main road Zagreb - Rijeka passes. The dominant mountains on this plateau in its southeastern part are: Lovnik, Okrugljak and Litorić, so it is often called the Litorić-Lovnik mountain group. 
Uspon na Okrugljak
|
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:  Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove planine Search directly for accommodation in the vicinity of this mountain Oglašavajte ovdje:
|
ZEMLJOPIS
Reljef Brodmoravičke krške zaravni
Izvor podloge: Elastic Terrain Map 
Pogled na dolinu Kupe i greben Litorića (desno) s vidikovca na vrhu Kozice na Spodnjeloškoj gori u Sloveniji
|
Brodmoravički kraj, Gorski kotar, Hrvatska (2022.)
Datum objave: 22.4.2022. Autor: DINARSKO GORJE Opis. Brodmoravički kraj (Špičasti vrh, dolina Kupe, sela: Šimatovo. Gornji Kuti) Datum snimke: 18.4.2022. Pročitaj više: https://www.dinarskogorje.com/brodmor... |
Vode
Rijeka Kupa podno severinskog dvorca
|
PRIRODA
|
|
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Naselja
Naselja općine Brod Moravice:
Brod Moravice, Colnari, Čučak, Delači, Doluš, Donja Dobra, Donja Lamana Draga, Donji Šajn, Donji Šehovac, Goliki, Gornja Lamana Draga, Gornji Kuti, Gornji Šajn, Gornji Šehovac, Goršeti, Kavrani, Klepeće Selo, Kocijani, Lokvica, Maklen, Male Drage, Moravička Sela, Naglići, Nove Hiže, Novi Lazi, Pauci, Planica, Podgorani, Podstene, Razdrto, Smišljak, Stari Lazi, Šepci Podstenski, Šimatovo, Vele Drage, Zahrt, Zavrh i Završje.
Brod Moravice, Colnari, Čučak, Delači, Doluš, Donja Dobra, Donja Lamana Draga, Donji Šajn, Donji Šehovac, Goliki, Gornja Lamana Draga, Gornji Kuti, Gornji Šajn, Gornji Šehovac, Goršeti, Kavrani, Klepeće Selo, Kocijani, Lokvica, Maklen, Male Drage, Moravička Sela, Naglići, Nove Hiže, Novi Lazi, Pauci, Planica, Podgorani, Podstene, Razdrto, Smišljak, Stari Lazi, Šepci Podstenski, Šimatovo, Vele Drage, Zahrt, Zavrh i Završje.
Po popisu stanovništva iz 2021. godine, općina Brod Moravice imala je 663 stanovnika, raspoređenih u 38 naselja:
- Brod Moravice - 270
- Colnari - 0
- Čučak - 5
- Delači - 9
- Doluš - 5
- Donja Dobra - 193
- Donja Lamana Draga - 4
- Donji Šajn - 0
- Donji Šehovac - 0
- Goliki - 0
- Gornja Lamana Draga - 0
- Gornji Kuti - 28
- Gornji Šajn - 15
- Gornji Šehovac - 0
- Goršeti - 0
- Kavrani - 0
- Klepeće Selo - 1
- Kocijani - 5
- Lokvica - 21
- Maklen - 1
- Male Drage - 5
- Moravička Sela - 37
- Naglići - 1
- Nove Hiže - 0
- Novi Lazi - 6
- Pauci - 0
- Planica - 1
- Podgorani - 0
- Podstene - 11
- Razdrto - 1
- Smišljak - 0
- Stari Lazi - 15
- Šepci Podstenski - 4
- Šimatovo - 1
- Velike Drage - 20
- Zahrt - 3
- Zavrh - 1
- Završje - 0
Povijesni pregled
1944.
8.4.1944. godine (na Veliku subotu) njemačke snage bombardirale su Brod Moravice. Tada je stradalo nekoliko mještana Brod Moravica te je izgorio toranj i krov župne crkve sv.Nikole b. stara škola i nekoliko obiteljskih kuća.
8.4.1944. godine (na Veliku subotu) njemačke snage bombardirale su Brod Moravice. Tada je stradalo nekoliko mještana Brod Moravica te je izgorio toranj i krov župne crkve sv.Nikole b. stara škola i nekoliko obiteljskih kuća.
Kulturno-povijesna baština
U brodmoravičkom kraju djeluje etno udruga "Turanj" (ime je dobila po kuli obitelji Zriski), kojoj je jedan od glavnih ciljeva jedan od ciljeva očuvanje brodmoravičkih starina.
Male brodmoravičke privatne zbirke ("mali muzeji") su:
Male brodmoravičke privatne zbirke ("mali muzeji") su:
- Naša željeznica
- Povijesna učionica "Vilko Golubić"
- Kula Zrinski
- Zbirka starih obrta
- birtija "Plavi podrum"
Narodna baština
Tradicijsko graditeljstvo
Gornji Kuti
|
PROČITAJ VIŠE
TUŠEK, Katarina: Stambeno graditeljstvo brodmoravičkog kraja do prve polovine 19. stoljeća. Diplomski rad. Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet. Rijeka, 2021. (PDF)
|
Tradicionalni radovi i privređivanje
Kućarenje - pokućarci
|
U 19.stoljeću na području Gorskoga kotara bilo je razvijeno pokućarstvo - trgovina putujućih trgovaca.
Zbog neuređenog prometa i prometnica robu su raznosili trgovci prodavajući je "od vrata do vrata". Kupovali su je u današnjoj Mađarskoj i Austriji, Češkoj, a prodavali ju obilazeći sela svog zavičaja. Posao su vremenom razvili i na udaljenije krajeve. U brodmoravičkom je kraju kućarenje bilo jako razvijeno. Prema istraživanjima osamdesetih godina 19.st. na području tadašnjih Brod Moravica postojalo je 150 pokućaraca. Svako selo ili grupa bila je prepoznatljiva po određenim vrstama pokućaraca:
Muškarci su iz kuća odlazili odmah iza Uskrsa i prodavali robu po "bijelome" svijetu sve do Svih svetih ili čak do Božića. Za to vrijeme žena se u kući bavila svim gospodarskim poslovima. Ponekad je čak morala zaposliti nadničara za rad. Zimu su muškarci provodili u svojim domovima. Kućarci su se bavili različitim vrstama poslova. Prodajom:
Druga vrsta pokućaraca bavila se pružanjem usluga:
Svoj "stroj" , spravu nosili su na leđima ili vozili brusaču dvokolicu ili jednokolicu po selima. Sitnu robu također su nosili spremljenu u ormariću na leđima. Pokućarci koji su godinama kućarili po svijetu stekli su kapitala pa su znali "iznajmiti" slugu koji je za njih kućario. Stanovništvo ovog dijela Gorskog kotara je u 15. i 16.stoljeću bježalo pred Turcima preko Kupe te su se tamo upoznali sa "Kočebarima" (Kočevari, op.) koji su se prvi počeli baviti kućarenjem Dio tog stanovništva s one strane Kupe dolazi živjeti u Gorski kotar. Tu se počinju baviti kućarenjem. Kućarenje je imalo velik utjecaj na stanovništvo. Na taj način donosile su se razne kulture, upoznavali novi jezici, stvarala zasebna povijest. Možda upravo zbog toga, ne nalazimo u ovom kraju neku specifičnu narodnu, seljačku nošnju. Odlazeći u svijet donosili su i građansku odjeću, različite materijale, te stvarali svoju odjeću. Putujući po svijetu upoznali su i strane jezike pa je u kajkavskom narječju i govoru mještana ovog kraja prepoznatljivo mnogo germanizama. Sami tradicijski običaji različiti su od ostalih dijelova Gorskog kotara, također djelom vjerojatno iz istih razloga. Utjecaj kućaraca vidljiv je i u izgradnji kuća, posebno u selima Male Drage, Velike Drage, Razdrto, Gornji Kuti i drugdje. IZVOR Informativna ploča postavljena ispred kuće Delač |
Tradicionalne nošnje, kostimi i tekstilna radinost
|
Narodna nošnja. Kućarenje je imalo velik utjecaj na stanovništvo. Na taj način donosile su se razne kulture, upoznavali novi jezici, stvarala zasebna povijest. Možda upravo zbog toga, ne nalazimo u ovom kraju neku specifičnu narodnu, seljačku nošnju. Odlazeći u svijet donosili su i građansku odjeću, različite materijale, te stvarali svoju odjeću.
Čampi. Čamp je platnena cipela ( papuča), koje su nekoć izrađivale domaćice za potrebe vlastitog domaćinstva. Čamp je napravljen od različitoga materijala dobivenog izrezivanjem upotrebljivih dijelova odjeće koja se više nije nosila. Izrađivale su ih domaćice, najčešće zimi, kada ima manje vanjskih radova. Koristili su ih svi ukućani, od djece do najstarijih, i to u kući, a za suhog vremena i vani, oko kuće, ali i izvan sela. Kvalitetni čampi nosili su se i zimi, po suhom snijegu. Čampi su bili topla i zdrava obuća, a izrada je, ne računajući vlastiti rad, bila jeftina. Osim toga bili su i vizualno privlačni te su se ljudi ponosili kvalitetno napravljenim čampima. Čampi mogu biti u obliku visoke ili niske cipele. Obuća oblika visoke cipele zvala se čamp, a oblika niske zvala se papuča.
|
ZAPADNI DIO ZARAVNI
Brod Moravice - Gornji Kuti - Maklen - Delači - Moravička Sela - Špičasti vrh
Brod Moravice
Brod Moravice i okolna naselja, topografska karta izvornog mjerila 1:25.000
Brod Moravice, središnji trg
Župna crkva sv. Nikole
Na uzvisini u središtu mjesta smještena je crkva sv. Nikole koja je, uz gerovsku, najstarija na području Gorskoga kotara. S natpisa na pročelju crkve vidljiva je godina njene gradnje 1434. Crkva je obnovljena 1834. godine. Na ploči je uklesan zapis: "Me seculo ab erectione qvarto devoti populi pietas restauraverat 1834., što znači: “Mene (tj.crkvu) je četiri stoljeća poslije podignuća obnovila pobožnost puka". Osim u podu sačuvanih nadgrobnih ploča iz 18. st., u unutrašnjosti dominira dobro očuvan cjelovit inventar iz 19. stoljeća. U crkvi, jednobrodnoj građevini s višestrukom apsidom, nalaze se grobovi s nadgrobnim pločama iz 18.st. za koje se pretpostavlja kako su vječna počivališta nekih iz obitelji Zrinskih i Frankopana. Tijekom II. svjetskog rata, za Uskrs 1944., prilikom bombardiranja mjesta, izgorio je krov, ali je unutrašnjost sačuvana. Poslije rata obnovljeni su krov i toranj, crkva je u cijelosti adaptirana. Svetak crkve je 6.12. (blagdan sv. Nikole). Nešto niže, sjeverozapadno od crkve, smješten je župni dvor koji datira iz 18. stoljeća. Završno oblikovanje crkve ostvareno je u 19. stoljeću. Crkva sv. Nikole i župni ured u Brod Moravicama 2004.g. proglašeni su kulturnim dobrom prema Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara Republike Hrvatske. Turanj. Uz začelje crkve, iznad sakristije, na jugoistočnoj strani je zvonik - nekadašnji obrambeni toranj, zrinski branič kula. Riječ je o nekadašnjoj stražarskoj kuli kakve su u doba turskih provala imala neka goranska mjesta. Ti su mali fortifikacijski objekti služili kao stražarnice na kojima su danonoćno seljaci i vojnici promatrali okolinu te, ako bi primijetili dolazak turskih jahača, dizali uzbunu. Kulu, u brod Moravicama, zvanu Turanj, je krajem 16. stoljeća dao izgraditi knez Juraj Zrinski za obranu brodmoravičkog kraja od turskih pohoda te je arhitektonski i povijesno jedinstvena u Gorskom kotaru. To je zidani, masivni toranj na tri etaže s puškarnicama i ložama za promatranje, kojeg su uvijek čuvali petnaestero stražara i top. Sve do 1834. godine, služila je za obranu, a tada je prilikom obnove crkve Svetog Nikole, preuređena u zvonik s četiri crkvena zvona i ugrađena u južnu stranu crkve. Danas je u njemu stalni muzejski postav kojega je otvorila Etno udruga Turanj. U njemu se nalazi izložba fotografija sakralnih objekata brodmoravičkog kraja, nekadašnje oružje koje se koristilo u obrani od Turaka te stari dokumenti o povijesti kule Turanj (-> više o zbirci u nastavku). 
Brod Moravice, župna crkva sv. Nikole
Skulptura pokućarca. U spomen na vremena kada su goranskim cestama prolazili pokućarci, u parku u središtu Brod Moravica postavljena je skulptura takvog jednog putujućeg trgovca, izrađena od hrastova drveta. Kip pokućarca djelo je autora Antona Tonča Frbežara, potomka iseljenih Gorana – kućaraca . Skulptura je otkrivena 2012. godine.
Skulptura drvosječe.
Tematske zbirke Etno udruge "Turanj". Vrlo aktivna Etno udruga "Turanj" osnovana je 2005. godine, s ciljem očuvanja kulturno-povijesne baštine, odn. tradicije, običaja i prošlosti ovog dijela Gorskog kotara. Udruga od početka prikuplja stare predmete, dokumente, zapise i fotografije o Brodmoravičkom kraju. Pomogli su u opremanju brojnim izlošcima i uređenju prostora Kuće Delač, obnavljaju stare križeve krajputaše, pobrinuli su se za izradu kipova pokućarca i drvosječe, označili su više lokacija značajnih za povijest i baštinu ovoga kraja (postavljanjem spomen-ploča i sl), čuvaju stare običaje, ponajprije karnevalsku tradiciju sa za ovaj kraj tipičnim likom medvjeda, ali i prvomajske krijesove, procesiju na Tijelovo, Dan Župe sv. Nikole i dr. Naposlijetku, svu su prikupljenu građu uredili i izložili u pet tematskih cjelina u prostorima međusobno udaljenim manje od 200 - 300 metara u samom središtu Brod Moravica.
Turanj (zbirka). Udruga je krenula 2010. godine s uređenjem tornja ili turnja (na brodmoravičkoj kajkavštini) po kojemu je i dobila ime (<- više o Turnju vidi u prethodnom poglavlju o župnoj crkvi sv. Nikole). Unutrašnjost toga nekadašnjeg fortifikacijskog objekta uređena je po savjetima muzejskih stručnjaka iz Zagreba i Međimurja. Na prvoj razini smješten je lik nekadašnjeg stražara, odnosno vojnika plemića Zrinskog rađen po uzoru na stražare kakvi su od 15. do druge polovine 16. stoljeća boravili u ovakvim objektima. Tu su prezentirani i podaci o povijesnim zbivanjima, oružje i odjeća toga povijesnog razdoblja. Na drugoj razini uredili su malu zbirku srednjovjekovnog oružja te u potkrovlje smjestili priču o brojnim sakralnim objektima ovoga kraja. Stara brodmoravička škola. Zgrada stare škole, prve u ovome mjestu, nalazi se 30-ak metara od Turnja. U njoj je jedna od nekadašnjih učionica uređena u starinskom stilu i nudi kratku priču o više od dva stoljeća dugoj povijesti školstva na ovom području. U prostoru Povijesne učionice Vilko Golubić su postavljene figure učiteljica i učenika, pa i pionira, potom "savjesnog" učenika koji skrivećki pod klupom čita strip jer mu je nastava dosadna, a tu su i dijelovi tipične školske opreme koja se koristila u prošlosti: nekadašnja računala i krede, stari udžbenici i školski listovi, stare klupe i dr. Postav je uređen 2008. godine kada su Brod Moravice slavile 200 godina školstva. Starinska učionica nazvana je imenom najdugovječnijeg brodmoravičkog učitelja Mirka Golubića koji je skoro 44 godine sâm podučavao brodmoravičku djecu. U susjednoj prostoriji uređena je 2020. godine tzv. "željeznička soba" u kojoj je prikupljeno puno toga vezanog uz poziv željezničara i 150 godina dugu povijest željeznice ovog kraja. Naime, gotovo da nije bilo obitelji s ovog područja kojoj netko od članova nije na neki način bio vezan uz željeznicu. Dom kulture. Zgrada Doma kulture nalazi se u susjedstvu stare škole. Jedna od prostorija Doma uređena je pod imenom Plavi podrum, kako se nekada zvao najpoznatiji ugostiteljski lokal (birtija) ovog kraja. U toj je prostoriji ambijent toga lokala prikazan uređenjem starinskog šanka, reklamama s natpisima gostionica koje su nekad postojale, klasičnim kavanskim stolovima, starim novinama, starim gramofonom i pločama, zbirkom starih staklenki, boca pića i čaša, starim novcima, raznim plakatima vezanim uz filmove i slična zajednička druženja. Tu je i Zbirka voćarstva prikazana improviziranom pecarom - mjesto gdje je prikazan proces pečenja rakije – u ovome kraju obično od šljive. Ovaj je kraj bogat urodom voća pa je uvijek bilo sirovine za pečenje rakije. Ona se pripremala posebnom tehnologijom koju danas tek rijetki znaju. Kolarnica. Prostor (udaljen stotinjak metara od Doma kulture) koji je uređen kako bi predstavio zbirku starih obrta Brodmoravičkog kraja - 5 starih obrta koji obilježavaju goransku prošlost: tišljar (stolar), šnajdar (krojač), brico (brijač), šuštar (postolar) i kolar. Zanati su detaljno opisani i popraćeni starim fotografijama, kao i izlošcima vezanim uz pojedina zanimanja. Neka nikad ne nestane ljubavi za naše ljude, sela, šume, rijeke... za naš voljeni moravički kraj. 
Soba viktora Jurkovića. Viktor Jurković (22.7.1927.-13.7.1999.) rođen je u Brod Moravicama. Učiteljevao je u Gorskom kotaru (Zdihovu, Lukovdolu, Grabrku). U Labinu i Rijeci je razvio vrlo aktivnu suradnju s redakcijama pedagoških časopisa objavljujući svoje stručne rasprave i pedagoško-književne eseje. Kasnije će to biti građa već spomenutog njegovog literarnog prvijenca Prvi susreti s literaturom. Jedan je od pokretača i urednika dječjeg časopisa Galeb u Rijeci, član uredništva Riječke revije, Jurine i Franine, te 20-ak godina profesionalni novinar Radio Rijeke odnosno urednik kulturne rubrike i komentator. Bio je sudionik NOR-a. Prvi je od riječkih književnika primljen u Društvo književnika Hrvatske, a za istaknutu književnu djelatnost s naglaskom na objavu članaka i knjiga s gorskokotarskom tematikom 1984. godine primio je najviše općinsko priznanje Zlatnu povelju Općine Delnice.
1969. g., uz 150-godišnjicu brodmoravičke osnovne škole tiskana mu je monografija Brod Moravice, 1981. izlazi knjiga Po dragom goranskom zavičaju – Brodmoravički kraj, a 1984. Na zemlji goranskoj. U njegovoj općini – Brod Moravice – jedna je prostorija u središtu mjesta, nedaleko od rodne kuće, uređena kao soba Viktora Jurkovića. Poslije njegove smrti u nju je prenesen dio inventara kojim se je za života služio kao slike, knjige, neki rukopisi, pisaći stroj, fotografije i drugi dokumenti. 2024. godine se planira proširenje sobe Viktora Jurkovića u zbirku moravičkih književnika. Spomenik željezničaru. Godine 2023., prilikom obilježavanja 150 godina od prolaska željeznice (1873. godine) ovim područjem, na Željezničkoj postaji Brod Moravice postavljen je spomenik željezničaru te niz izložaka na otvorenom ("željeznički mini-muzej") .
Mjesno groblje. Na groblju se nalaze spomenici i spomen-ploče koji podsjećaju na mještane ovoga kraja poginule u Prvom svjetskom ratu, ubijene Židove, a 2023. godine postavljena je i spomen-ploča u sjećanje na stradale partizane na Lokvici.
Kal
Izvor pitke vode Kal, koji se nalazi jugoistočno od centra naselja, je srednje izdašan izvor pitke vode, mjesto gdje su stoljećima Brodmoravičani napajali stoku. Kako je stoke bivalo sve manje, tako je i važnost Kala nestajala, tako da danas služi za napajanje šumskih životinja, naročito za vrijeme velikih suša. Borake
Šumarak Borake kod Brod Moravica zasađen je početkom 20. stoljeća, no on je devastiran je djelovanjem smrekovog potkornjaka početkom 21. stoljeća, zbog čega se planira novo pošumljavanje. |
Tekst o povijesnom razvoju i stanovništvu Moravica Preuzeto iz knjige Gorski kotar: Stanovništvo i naselja, Zagreb, 2003. str. 88-94 (POVEZNICA) Selo Moravice zvalo se nekoć Muravice i to ime nalazimo i na zemljopisnim kartama 16. i 17. stoljeća. Od 18. stoljeća toponim je preinačen u Moravice. Već od 17. stoljeća selo se podijelilo: starije naselje dobilo je ime Gornje, a mlađe Donje Moravice. Kada su turski martolozi prestali harati po ovom dijelu Gorskoga kotara i kada se on opet počeo naseljavati, potpale su Gornje Moravice pod brodsko vlastelinstvo. Tada se to mjesto prozvalo Brodske Moravice ili Brod Moravice. Donje Moravice došle su pod upravu bečke Komore i zato su dobile ime Komorske Moravice. To ime važilo je do vremena osnutka Kraljevine Jugoslavije, kada je preimenovano u Srpske Moravice. Ovo ime nastalo je otuda što se u tom selu naselilo dosta pravoslavnih Vlaha, koje je ovamo stiglo nakon turskoga rasula u Lici. Tada je mnogo turskih martologa iz Like pobjeglo na krajišku stranu jer više nisu bili voljni služiti vojsku na turskoj strani. Uprava Vojne krajine naseljavala je ove prebjege po selima Gorskoga kotara i karlovačke okolice. Tako je i u Donje Moravice naseljeno dvadesetak pravoslavnih porodica koje su u 19. stoljeću usvojile srpsko nacionalno osjećanje. Zbog toga su državne vlasti Kraljevine Jugoslavije tom selu dale ime Srpske Moravice. Gornje Moravice potpadale su do sredine 16. stoljeća pod imanja knezova Krčkih, odnosno Frankopana. Od 1572. godine sva imanja koja su Frankopani imali u Gorskom kotaru prešla su u posjed porodice Zrinskih, pa to važi i za Gornje Moravice (tada još Muravice). Krajevi od Ogulina do rijeke Kupe vrlo su stradali u 16. stoljeću od turskih martologa. Zbog toga je tu staro hrvatsko stanovništvo bilo istrijebljeno ili je prebjeglo u susjednu Belu krajinu. Postoje dokumenti koji pokazuju da su turski martolozi u Moravicama i Gomirju (tada Gomerju) srušili ovdašnje crkve, a naselja pretvorili u pustoš. Kada je ustrojena organizacija Vojne krajine i kada su ovi krajevi postali sigurniji, puste Moravice došle su u sastav vlastelinstva Broda na Kupi. Prvi poznati upravitelj toga vlastelinstva zvao se Jeronim Vrbanić, koji je bio pouzdanik ovdašnjih feudalnih gospodara grofova Zrinskih. Prema ispravi iz 1590. godine grof Juraj Zrinski naselio je u Moravice nekoliko porodica iz Bele krajine. Bijahu to obitelji: Ivana Mrinića, Mate Pelegrinića, Jurja Šnepergara, Ambroza Prajdića i Jurja Ferderbara. Druga kolonizacija uslijedila je nešto kasnije. Tada su u Moravice doselili pokatoličeni Vlasi iz Prilišća i Rosopajnika koji su nekoć živjeli u turskoj Lici. S obzirom da su se ti Vlasi pokazali kao valjani i pouzdani ljudi, karlovački general Juraj Lenković naselio je u Moravice još jednu skupinu pravoslavnih Vlaha. Ti doseljenici odmah su ishodili od nadvojvode Ferdinanda iz Graza rješenje da u novom zavičaju neće biti vlastelinski podanici, već krajiški vojnici. Kako je Vojna krajina u to doba trebala vojsku, rješenje nije bilo teško dobiti. Tako je u tadašnjim Moravicama živjelo dalje dvovrsno stanovništvo, jedni bijahu doseljenici iz obližnje Kranjski i pokatoličeni Vlasi, a drugi pravoslavni Vlasi koji su se u toj sredini osjećali kao vojnički narod koji je samo promijenio svoje gospodare. Nakon smrti Stjepana Frankopana Ozaljskog nastale su između porodice Zrinskih i Frankopana sudske parnice, jer je svaka strana smatrala da je u Gorskom kotaru punopravni vlasnik svih goranskih naselja. Tako se dogodilo i sa selom Moravice. Zbog toga je ovamo došao županijski sudac Barnard Severšić iz Bosiljeva. On je 17. rujna 1602. godine presudio da su Zrinski punopravni posjednici u Moravicama i da tu Frankopani nemaju tražiti nikakva prava. Godine 1622. naselio je Juraj Zrinski u Moravice i susjedne Drage porodice: Ivana Klobučara, Petra Šporčića, Matije Prama, Andrije Štajdohara, Jakoba Pramara i Jurja Šenbergera. Oni nisu zahtijevali da budu krajiški vojnici, već su u toj sredini dobili status vlastelinskih podanika. Sljedeća kolonizacija Moravica dogodila se 1625. godine. Tada je ovamo ogulinski kapetan doveo nove pravoslavne Vlahe koji su do toga vremena živjeli na području Gacke. Nakon ove kolonizacije došlo je, odmah, do otvorenih sukoba između pravoslavnih i katoličkih žitelja Moravica. Jedni su u mjestu htjeli živjeti kao ratoborni krajiški vojnici, a drugi kao mirno vlastelinsko stanovništvo. Krajiške vlasti nisu bile voljne umiriti pravoslavne Vlahe, jer su u njima vidjele prave junačine kakve su im trebale u redovima krajiške vojske. Kada su se Zrinski pritužili Vuku Frankopanu da su u moravičkim sukobima pale i prve žrtve, poslao je on u Moravice svoje povjerenstvo. Ono se prilikom izvida u selu nije htjelo izjasniti u korist bilo koje strane, već je samo zahtijevalo da se moravički kmetovi i Vlasi moraju pokoravati naredbama pretpostavljenih vojnih i vlastelinskih gospodara. Međutim, ti gospodari nisu imali slična gledišta. Zrinski su smatrali da nejasnoće potječu zbog toga što su se na tom zemljištu križale granice posjeda Frankopana, gospodara Bosiljeva i Severina, i njihova brodskog vlastelinstva. Zato je u Moravice došlo novo povjerenstvo u kojem su bili Ivan Verneg i zagrebački kanonik Ivan Somođi. Međe koje su bile ustanovljene na terenu, zabilježene su u posebnom zapisniku napisanom 30. rujna 1632. u Bosiljevu. Međutim, ni taj zapisnik nije donio Moravicama željeni mir. Svaka je strana ostala pri svojem gledištu, a to su najviše koristili ovdašnji Vlasi koji su smatrali da takvu slobodu mogu iskoristiti za svoje buntovničke namisli. Kada se grof Petar Zrinski 27. rujna 1641. oženio Katarinom, kćerkom karlovačkog generala Vuka Frankopana, nestalo je neprijateljstva između te dvije obiteljske strane. Tada je u Moravice došlo zajedničko povjerenstvo Zrinsko-Frankopanskih. - Stranu obitelji Frankopana zastupali su barun Planker, karlovački kapetan Portner i bosiljevački prefekt Malinarić. - Stranu grofa Petra Zrinskoga zastupali su kapetan Juraj Szili i ozaljski prefekt Baltazar Babonosić. Spomenuti članovi povjerenstva ispitali su u Moravicama dvanaest najstarijih ljudi. Bili su to: Juraj Podnar, Petar Butina, Matija Goljak, Petar Ambamović, Jakov Goršeta, Lovro Crnković, Martin Goljak, Matija Šneperger, Juraj Šneperger, Jakov Butina, Mihalj Šepac i Martin Blažević. Njihovim iskazima o granici između Zrinsko-Frankopanskih posjeda na moravičkom području vlasnici su bili zadovoljni. Međutim, tim dokumentom moravički Vlasi dobili su nove povode da napadaju susjede nevlaškoga podrijetla. Novim neprijateljstvima sada je pogodovalo što su katoličkim stanovnicima Moravica upravljali vlastelinski činovnici, a pravoslavnim Vlasima karlovački časnici i dočanici među kojima je velik broj bio vlaškoga podrijetla. Kada su u Hrvatskoj uspostavljeni civilni sudovi po pojedinim kotarskim oblastima, prvi takav sud osnovan je u Ravnoj Gori gdje je ostao samo dvije, tri godine, a potom je premješten u Moravice. Tu je kotarski sudac postao poznati riječki patriota Erazmo Barčić, ali ni on nije bio u stanju smiriti moravičke Vlahe da se odreknu svoga načina života i stalne i neutažive želje za ratovanjem. U popisu stanovništva od 1805. godine navodi se da je u Komorskim Moravicama bilo oko tisuću stanovnika, od kojih su tri četvrtine bili vlaški pravoslavci. Ti su Vlasi u selu imali svoju crkvu i parohiju, pod koju su spadala i obližnja vlaška sela. Rimokatoličko stanovništvo imalo je župu sv. Ivana Nepomuka u obližnjem Vrbovskom. Kako je u međuvremenu pravoslavna crkva u Srbiji i okolnim zemljama postala autokefaina, svi pravoslavni vjernici usvojili su srpsko nacionalno osjećanje, pa se to dogodilo i sa stanovništvom ovoga dijela Gorskoga kotara. U Donjim Moravicama situacija bila je drukčija. Tu je većinsko stanovništvo bilo katoličko, a malobrojni Vlasi koji su u njima živjeli nisu se usuđivali praviti nerede. Netrpeljivost između Gornjih i Donjih Moravica ipak se tijekom vremena smirivala i ona se do početka 20. stoljeća sasvim stišala. Danas u tim selima žive potomci nekoć suprotstavljenoga stanovništva u mirnom suživotu. Razlike iz prošlosti primjećuju se jedino u govoru starih stanovnika Moravica. Oni iz Gornjih Moravica ili Brod Moravica govore još pomalo kajkavskim narječjem, dok oni koji žive u Srpskim Moravicama (danas se naselje zove Moravice, op.) govore ijekavskim štokavskim narječjem. Međutim, ta se razlika pod utjecajem suvremenih medija sve više ublažava i sigurno će je doskora nestati. Prije turskih provala u moravički kraj govorili su ovdašnji Hrvati čakavskim narječjem. Oni su, kako je to već ranije spomenuto, na tom području nestali. 
Spomenik u centru Brod Moravica
Razno
15. meridijan. Na odvojku za Brod Moravice sa državne ceste Zagreb-Rijeka, označen je petnaesti Meridijan koji prolazi kroz Brodmoravički kraj. Općina. Sa samo 600-tinjak stanovnika, Brod Moravice najmanja su općina u Gorskom kotaru, ali i cijeloj Primorsko-goranskoj županiji. |
|
Parag
Brdo Parag, na nekim kartama upisano kao Parak, nalazi se iznad Brod Moravica i sela Gornji Kuti. Na tjemenu brda (na 705 m n.v.) nalazi se kamena nadsvođena kapela sv. Andrije, podignuta u 17. stoljeću kao zavjet puka protiv kuge. Na brdu se pali prvomajski krijes 30. travnja. |
Crkva sv. Andrije
|
Gornji Kuti
|
Kuti su selo od tridesetak kuća udaljeno kilometar od Brod Moravica. Ne zna se točno vrijeme osnivanja sela, a prema etnološkim karakteristikama selo je datirano u 15. st. čime bi bilo jedno od najstarijih naselja u Gorskom kotaru. Prvi pisani spomen sela je u zapisniku o diobi posjeda braće Zrinski (Bakar 1641. god.).
Prvenstveno zbog iseljavanja selo Kuti odumire i u drugom desetljeću 21. stoljeća u njemu živi svega 30-ak stanovnika starije dobi, a djece nema. Selo je poznato po zvonu i Hrvatskoj čitaonici sela Kuti, koja je smještena u kućici na rubu sela. Etnozona Kuti. Etno-zona obuhvaća selo Gornji Kuti sa svojom neposrednom okolicom. Posebnost naselja leži u tome da ga sačinjavaju kuće pretežito zidane kamenom, dok se drvo kao materijal može naći kao krovni pokrov, koji je skošen. Prema tipologiji naselja, možemo ga svrstati u nizno naselje koje je nastalo iz prvobitno hrpnog naselja, prije perioda 19. stoljeća, nakon čega se kasnijim gradnjama kuće s okućnicom upotpunjuju u zbijeni niz objekata, orijentiranih prema glavnoj ulici. Kuća Mance (Jarneča hiša). Kuća Mance najstairja je u naselju. U literaturi se spominje 1740. kao godina njezine izgradnje. To je bilo razdoblje većeg razvitka trgovine i prometa. Radi se o tipu kuće u kojem su sjedinjeni elementi raznih kulturnih utjecaja u goranskom prostoru. Klasificirana je kao zaštićeno nepokretno kulturno dobro u Registru zaštićenih kulturnih dobara. Iako zaštićena, danas se nalazi u derutnom stanju i potpuno je urušenog krovišta, a o njenom nekadašnjem postojanju svjedoče samo ostaci kamenih stijena u donjim etažama kuće, tako da o njenom prvobitnom izgledu i prostornom rasporedu možemo saznati iz starijih pisanih izvora, sačuvanih tlocrta i fotografija (Tušek, 2021.). 
|
Razno
Kočani. Stanovnici Gornjih Kuta nazivaju se Kočanima. Gašljević. Godine 2023. postavljena spomen-ploča u Gornjim Kutima na rodnoj obiteljskoj kući Kazimira Gašljevića, organizatora antifašističkog pokreta u ovom dijelu Gorskog kotara, čime je obilježena osamdeseta obljetnica formiranja 13. primorsko-goranske divizije. 
|
Hrvatska čitaonica ("Sretna kućica")
|
Godine 1936. su mještani Kuta, njih šesnaestak, predvođeni Antonom Burićem, osnovali Hrvatsku čitaonicu, koja je bila na raspolaganju svim mještanima. Inicijatore udruge pokrenula ljubav prema knjigama. ali i ona prema kulturi i tradiciji ovoga kraja.
Čitaonica se nalazi na zapadnom rubu naselja, u preuređenom montažnom objektu prenesenom sa Zagrebačkog velesajma, koga zovu Sretna kućica. Nakon propasti prvoga objekta knjižnice, stanovnici su knjige čuvali po svojim kućama, sve do dolaska tog montažnog objekta. Danas u Čitaonici ima gotovo 10.00 knjiga, pa domaći ljudi u šali zaju reći kako to iznosi oko 333,33 knjige po stanovniku zbog čega se Kočani hvale kako imaju najviše knjiga po glavi stanovnika u Hrvatskoj. Od deset tisuća knjiga koliko ih sveukupno broji, knjižnica godišnje posudi stotinjak knjiga. O Čitaonici brine par Kočana, članova Udruge Hrvatska čitaonica. Sâma Udruga je izdala dvije slikovnice za djecu. Zanimljivo je kako Udruga brine i o tri "šumske knjižnice". To su tri male drvene kućice na postolju, smještene na šumskim okolnim putovima, pokraj kojih prolaznici mogu sjesti na klupicu, uzeti knjigu lz pretinca i čitati je u prirodi. U svakoj se nalazi 20-ak naslova. U knjižnici se organiziraju čitaonice, lutkarske predstave, pjesničke večeri, edukativna duženja i razna okupljanja. U nju dolaze djeca od Rijeke do Zagreba. Zbirka čitaonice sadrži autorske radove Kočana koji su pisali o baštini ovoga kraja, zatim knjige za pučku školu od 1890. do 1895. godine, udžbenike iz kojih su iseljenici učili hrvatski i dr. Raritet je minijaturni manifest iz 1914. godine cara Franje Josipa koji su kao motivacijski zapis dobivali vojnici pri odlasku u Prvi svjetski rat. Pisan je na hrvatskom, a tiskan s bakrenim koricama. Nađen je u jednoj staroj srušenoj kući. 
Gornji kuti, Hrvatska čitaonica ("Sretna kućica") nalazi se u montažnom objektu dopremljenom sa Zagrebačkog velesajma.
|
|
Partizanska škola Lazica
|
Prilikom fašističkog bombardiranja Brod Moravica 8.4.1944., na samu Veliku subotu, izgorjela je zgrada tadašnje Pučke škole. U plamenu je nestala sva oprema škole, učila i velika knjižnica, čime je daljnji rad u školi bio onemogućen. Za dio učenika ubrzo je daljnje pohađanje nastave organizirano po privatnim kućama. Za djecu iz Gornjih Kuti i još nekih bližih naselja, mještani su sami u organizaciji Narodnooslobodilačkog odbora sela Kuti izgradili školu (drvenu baraku s dvije prostorije koje su služile kao učionice) u obližnjoj šumi Lazica. Taj je objekt kasnije među žiteljima nazvan "Partizanska škola". Baraka je ponovo autentično rekonstruirana 1977. godine, a njome danas upravlja PD "Vršak". Kako je objekt smješten u šumi i izložen vlazi, 2023. godine je ponovno temeljito obnovljen u suradnji s Etno udrugom Turanj. Cilj radova obnove je da se taj objekt osposobi za planinarsko sklonište, budući da se nalazi na trasi Goranskog planinarskog puta.
IZVOR KRMPOTIĆ, Marinko: Etno udruga Turanj i Planinarsko društvo Vršak započeli obnovu “Partizanske škole". Novi list, 20.7.2023. |
Partizanska škola Lazica
Izvor fotografije: Facebook Hrvatska čitaonica sela Kuti |
Donji stedenc (zdenac)
|
Donji stedenc (zdenac) nalazi se u predjelu zvanom Izgon, na sjevernom rubu naselja Kuti, udaljen oko 350 m od središta naselja.
To je osrednje izdašno i nepresušno izvorište pitke vode s kaptiranim izvorom, betonskim rezervoarom volumena oko 100m3 i napravom za vađenje vode, izgrađeno 1887. godine. Unatoč starosti, izvor je još uvijek u ispravnom stanju, no malo se koristi. U početku 21. stoljeća, u sklopu programa 27 susjedstava provedena je rekonstrukcija i obnova ove prirodne-kulturne baštine, povodom čega je 2020. pred izvora postalvjena umjetnička instalacija "Bura bunar" japanske autorice Akiko Sato, koja živi u Zagrebu. Instalacija je inspirirana prirodnim okruženjem sela Gornji Kuti. Smještena je na specifičnoj lokaciji Donjeg stedenca okruženog bukovom šumom i predstavlja cjelogodišnji proces rada sa zajednicom, promatranje svih oblika i sezonskih promjena. IZVORI Boris Golik: Izvori Brodomoravičkog kraja. Brod Moravice, 2007. i HINA/Novi list, 7.8.2020. 
Gornji Kuti, Donji stedenc (zdenac)
|
"BUNA BUNAR" Umjetnička instalacija Umjetnica: Akiko Sato (JP/HR) Uvodni tekst o svom radu napisala je umjetnica. Buna na japanskom znači bukva te je njoj dodana riječ Bunar. Donji stedenc je predivan primjer zajedničkog rada mještana Gornji Kuti, konstruiran davne 1884. godine. Kada sam prvi put posjetila ovo mjesto dotaknula me misao kako je ovdje bila prisutna cijela obitelj bukove šume koja je tada svjedočila izgradnji starog zdenca, a i danas ga okružuje. Iako taj dan nije bilo vjetra, jedan od listova nestvarno je poletio sa zemlje odvajajući se od postelje palog lišća i počeo lepršati zrakom njihajući se lijevo desno u zraku. Bili smo zatečeni prizorom tog začudnog leta dok nismo shvatili da je list spojen nevidljivim paukovim nitima, kojeg je povlačio pauk smješten negdje visoko u krošnji bukve. Iščitavala sam poruke iz prirode kao indikatore na putu umjetničkog stvaranja. Vodile su me u kreativnom procesu poput suptilnih i smislenih sugestija te upućivale kamo krenuti dalje, kakvu odluku donijeti u umjetničkom i organskom procesu. Sve jasnije su obuzimale moju maštu i misli. Povezivanjem tih točki na mentalnoj karti kao obliku međusobne interakcije, stvorena je pretpostavka da priroda sudjeluje u svakoj odluci ovog procesa. Buna Bunar istraživački je rad nastao iz ideje komuniciranja s prirodom i traženja načina kako to činiti. Što mi kao ljudi stvaramo i možemo stvoriti kao svjesni članovi planeta Zemlje? Postoji li podsjetnik ili simbol koji možemo ostaviti za buduća vremena s posvetom upućenom vrijednosti i zaštiti svih ostalih oblika života? Budući da je naše tijelo dio tih recikliranih pejzaža, možda možemo pokušati preoblikovati svoje stavove i misli koji se beskrajno emitiraju u atmosfersko polje kroz umjetnički proces. Napravila sam seriju skica susreta sa Majkom bukvom (matičnim stablom). Kroz jednostavno skiciranje naša tijela postala su provodnici informacija. Cjelokupni proces preokrenuo se na introspekciju osobnih osjećaja kao da su samim činom skiciranja elementi emocionalno i fizički međusobno djelovali na različitoj razini magnetskih gravitacijskih frekvencija u holografskoj prirodi Svemira. Mnogobrojni su slojevi ovih učenja i možda je više riječ o procesu odvikavanja od starog načina promišljanja komunikacije s prirodom. Svi smo znali komunicirati s različitim elementima kada smo bili djeca i igrali se u prirodi. U uzajamnoj komunikaciji emocija sa silama prirode na ovom posebnom mjestu nizali su se osjećaji nostalgije i sjećanja upravo na to djetinjstvo kao i činjenicu da se ta igra i komunikacija s prirodnim elementima više ne potiču u životu koji živimo. Buna Bunar ponizan je razgovor s prirodom te iz tog razloga na ovom mjestu Donjeg stedenca predstavljam senzornu priču u koju se ulazi kroz nova vrata rezervoara za vodu. U rezervoaru će biti postavljene 3 staklene posude u kojima će se nazirati predmeti. Ova drevna tehnologija primjenjivana tisućama godina način je na koji su stare kulture oplemenjivale vodu. Rezonanca pretakanja života s veličanstvenim organizmom bukove šume, vodom kao pripovjedačem koji mijenja svoje oblike, stijenama, životinjama, insektima i mnogim ljudima koji su mi pružili obilje informacija i profesionalnog znanja i umijeća. Ovo je početak moje nove avanture i nadam se da ćete uživati u posjetu lokalitetu Buna Bunar i dodati nešto od svoje misaone namjere u oblikovanju naše zajedničke budućnosti. Akiko Sato, Kuti, 17.7.2020. |
Delači
|
U selu Delači nalazi se kuća Delač, najstarija goranska sačuvana kuća, sagrađena u 17. stoljeću (1644. godine).
Tradicijsko graditeljstvo Gorskog kotara Gorski kotar se nalazi na razmeđi četiri etnografske sfere: panonske, dinarske jadranske i alpske. Alpska sfera pruža se sjeverom Gorskoga kotara, osobito uz dolinu rijeke Kupe. Dinarska sfera ulazi u Gorski kotar planinskim lancem Male i Velike Kapele, a Jadranska sfera proteže se Južnim granicama Gorskoga kotara. Panonski je utjecaj bio snažniji prije dolaska novih stanovnika u ratovima opustjela područja prije 17.stoljeća. U graditeljstvu uočavamo primjese svih sfera. Građa zidova pretežno je kamena s drvenom konstrukcijom, male površine, što ukazuje na najstariji tip kuće Gorskog kotara iz tzv. predturskog, turskog i postturskog razdoblja goranske povijesti. Кrov je dvostrešan, na oba čela poluukošen. Pokriven je šindrom ili kalanom daskom. Seoska cjelina - Delači. Organiziranija gradnja seoskih kuća u Brodmoravičkom kraju počinje u 17. stoljeću. To su male prizemne hiše, u kojima je sprijeda veća prostorija za boravak ukućana, u sredini kuhinja, a iza nje štala. Sa strane je daskama natkriven hodnik-ganak, kojim se ulazilo u te prostorije. Krov je na prednjoj strani malo izbočen jer se na tavanu-izbi spremalo sijeno.
Seoska cjelina - Delači posjeduje pojedinačne objekte ruralnog graditeljstva od 17. do kraja 19. stoljeća. Oni dokumentiraju kontinuirani razvojni niz goranskog graditeljstva. Kuća Delač-jedna je od najstarijih sačuvanih kuća u Gorskom kotaru. Kuća Delač. Kuća u zaseoku Delači br. 1. je sagrađena 1644. godine. Kuča Delač svojim tlocrtom upućuje na trodjelnu organizaciju doma, iako se može uočiti i dvodjelni oblik s drvenom hišom s jedne strane i kamenim dijelom s ognjištem i prostorom za stoku s druge strane.
Okrenuta zabatom prema ulici, sprijeda ima sobu u kojoj borave ukućani, u sredini kuhinju, a iza kuhinje sobu za spavanje, ostavu i podrumski dio. Posebnost kuće je središnji dio (kuhinja) s otvorenim ognjištem, dok obje prostorije (kamare) imaju strop. Taj prostor veže ostale prostorije u kući i služi za obavljanje grubljih kućanskih poslova, osobito zimi. Kuća ima krov poluukošenog oblika pokriven šindrom. Prednja strana krova je ponešto izbočепа zbog spremanja sijena. Vanjski je zid, prema cesti, debeo pa se pretpostavlja da je služio kao obrambeni zid s obzirom da se nalazi kraj ceste, negdašnjeg puta koji je spajao Primorje - Brod na Kupi - Brod Moravice s Lukovdolom i dalje Ozljem. Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture - Rijeka i SIZ za kulturu općine Delnice 1970/71. obnovili su je, izvršivši zaštitne radove te je uvrštena među značajne spomenike narodnog graditeljstva. U suradnji s Konzervatorskim odjelom u Rijeci, a pod pokroviteljstvom Općine Brod Moravice, Etno udruga za očuvanje brodmoravičkih starina "Turanj" započela je 2006.godine s unutrašnjim uređenjem, opremanjem etnografskim sadržajima i otvorenjem za javnost, prvenstveno iz etnografskih, obrazovnih i turističkih razloga. Unutrašnja organizacija. Kuča Delač je prizemnica s temeljima od kamena, a sve ostalo većinom od drva. Ima prostorije-družinsku hišu, viežu i manju prostoriju (kamara).
U družinskoj hiši (hišnoj kamari) nalazio se stol s klupama i stolcima. Na čelnoj stijeni visilo je nekoliko slika svetaca, raspelo i zrcalo. Tu je bio i komin s kahlima (kȁhla - reg. keramička – kaljeva –pločica od koje se sastavlja peć; kalj). Uokolo komina zimi su se grijali stariji ljudi, a djeca ležala na tjemenu peći (gornja ploča). Uz to je u hiši po nekoliko odri i ziba za malenu djecu, te kojom škrinjom ili kofanom u kojima se čuvalo rublje i posteljina (vanjkuši, beljci, robače ...). U vieži je ognjišče iznad kojeg vise komoštre s kotlom. Tu je i črpunja za pečenje kruha i nekoliko lonaca za kuhanje jela. Na podu je bila nabita zemlja. Povezivala je ostale prostorije u cjelinu. U njoj su se zimi obavljali i razni grublji poslovi, koji su se inače obavljali na dvorištu – na dijelu koje se zvalo knalo (cijepala drva, tesale luči, izrađivali gospodarski i domaćinski predmeti: grablje, kosja, držala za matike (motike), koši za sijeno, barievci za nošenje vode, žlajkari za pravljenje kiselog mlijeka i dr.). Dim iz ognjišča va veži odlazio je kroz otvoreni dio krova, gdje se u potkrovlju sušilo meso (šunka, hrptišča, zariebrnik (zarebrnik – svinjski , slanina, kobasice …). Dio izbe u kojem je bilo sijeno bio je zaštićen. Pored stene u vieži i ganku nalazi se posuda s vodom (kobo). Vodu su dovozili kolima u lajtima za potrebe pica i pranje. U vieži se nalazila i stopica te žlajkar. U kamari se nalazio odr, ormar i drugi i predmeti iz domaćinstva. U podnožju kuće je trap u koji se spremalo povrće za zimu-krumpir i repa. Kraj kuće je mali ganak iz kojeg se išlo na zahod. IZVOR Informativna ploča postavljena ispred kuće Delač 
Kuća Delač (desno)
|
|
|
Pogled na Skradski vrh
|
Moravička Sela
|
Crkva Majke Božje Škapularske u Moravičkim Selima
Velika zavjetna crkva u Moravičkim Selima posvećena je Majci Božjoj Škapularskog i Majci Božjoj Karmelskoj pa je na glavnom oltaru pomična slika Majke Božje Karmelske. Prigodne se svetkovine održavaju dva puta godišnje: 18. srpnja i 6. rujna. Crkva u Moravičkim Selima prvi se put spominje 1633. godine. Smještena je na uzvisini usred mjesta. Ima oblik pačetvorine i višekutnu apsidu te masivan zvonik šiljatog krova ispred zapadnog pročelja. Danas se u crkvu ulazi kroz pokrajnja vrata na južnoj fasadi koja su povijesno vrlo zanimljiva jer imaju kameni okvir barokne dekoracije. Čitavim prostorom dominira drveni izrezbareni glavni oltar izuzetne spomeničke vrijednosti. Crkva ima dva kata, donji je širi i razrađeniji, a u pokrajnjim nišama su skulpture svetaca. U središnjoj niši, iza slike sv. Ane, nalazi se kip Bogorodice s djetetom koji su izradili domaći drvorezbari i pod zaštitom je Zavoda za zaštitu kulturne baštine. Tijekom godina crkva je više puta dograđivana i preuređivana. Krovište crkve se 1977. g. urušilo. Ponovno je obnovljena 1989., ali zbog ranijeg nedostatka krova njena je unutrašnjost oštećena. Svetak crkve je 16.7. na blagdan Majke Božje Karmelske. 
Pogled na Moravička Sela
|
Crkva Majke Božje Škapularske u Moravičkim Selima
Gorski Kotar - Moravička Sela, Maklen i Delači
Autor: CreateVID Datum objave: 28.12.2023. Opis. Mjesto Maklen, Delači, Moravička Sela - Delnice Gorski kotar |
ŠPIČASTI VRH
NADMORSKA VISINA 702 m
|
Visoko nad dolinom rijeke Kupe, na krajnjem zapadnom grebenu Brodsko moravske krške zaravni smjestio se Špičasti vrh, s malom livadom na njegovom tjemenu. Ime je dobio po svojim strmim stranama prema dolini Kupe, dok je teren u smjeru istoka i sjeveroistoka (greben prema Moravičkim Selima), i prema sjeveru (prema Levešnom vrhu, 734 m, s kojim je povezan grebenom), stupnjevit i znatno blaži.
Špičasti vrh je vrlo atraktivan vrh i vidikovac. U smjeru zapada i juga otvara se pogled prema dolini Kupe i okolnom planinskom prostoru. Vidikom na jugozapadnoj strani dominira Drgomalj, iza kojega se vide vrhovi: Risnjak, Snježnik, Guslica i Jelenc. Na sjeverozapadnoj strani je slovenski Snežnik, najviši vrh sjeverozapadnog dijela Dinarskog gorja. Na južnoj strani nalazi se Skradski vrh. Nad suprotnoj, slovenskoj strani doline Kupe uzdiže se Borovška gora. Na vrhu se nalazi klupa za odmor i betonski stupić na koji je ugrađen metalni tuljac s upisnim knjigom te ugrađen metalni žig. Vrh je jedna o kontrolnih točaka na Goranskom planinarskom putu (GPP) i Hrvatskoj planinarskoj obilaznici (HPO). 
Pogled na Kupsku dolinu sa Špičastog vrha
|
PRILAZI ŠPIČASTOM VRHU 1. Moravička Sela - Špičasti vrh 40-50 min. Staza polazi od parkirališta uz crkvu Majke Božje Škapularske u Moravičkim Selima, do koje je lak pristup vozilom, asfaltnom cestom iz Brod Moravica - oko 3 km. Od crkve krenuti u smeru zapada, prateći markacije Goranskog planinarskog puta (GPP). Staza je lagana (pogodna i za djecu i osobe manjih kondicijskih sposobnosti), bez strmih i teških dionica. Nakon izlaska iz sela prolazi se naizmjenice šumom i livadama, a posljednja trećina ide položito uskim grebenom nad dolinom potoka Čedanj, sve do Špičastog vrha. 2. Željeznička postaja. Brod Moravice – Moravička Sela – Špičasti vrh 1:10 h Većim dijelom (druga polovica staze od M. Sela do vrha) podudara se s prethodno opisanim usponom br. 1. i prikladna je za posjetitelje koji dolaze vlakom. NAPOMENA: U mnogim vodičima i opisima navedeno je trajanje ovoga uspona 1:45, ali radi se o dužem - zaobilaznom putu koji uključuje uspon sa željezničke stanice do naselja Brod Moravice i Gornji Kuti te dalje Moravičkih Sela. Međutim najkraćim usponom direktno od stanice do Moravičkih sela potrebno je samo 15-20 min uspona (oko 1,5 km), 3. Željeznička postaja Žrnovac – Podstene – Špičasti vrh 2:45 h 
|
Podgorani
Šimatovo
|
|
LEVEŠNI VRH
Colnari
|
|
Zavrh
U blizini malog naselja Zavrh nalazi se Obrh (563 m) vidikovac nad rijekom Kupom.
|
|
|
"Pri svetoj Barbari"
Na tromeđi starih puteva između zaselaka Donji Šehovac – Šimatovo – Zavrh, na lokalitetu zvanom "Pri sv. Barbari" 2022. godine je obnovljen i postavljen križ – krajputaš. Na tom raskršću je nekada bilo drveno raspelo, a vjerojatno sudeći po toponimu sv. Barbara da je na tom mjestu bila kapelica odnosno poklonac posvećen sv. Barbari. Poslove obnove i postavljanja realizirali su članovi vrlo aktivne Etno udruge "Turanj" iz Brod Moravica. Obilježje se nalazi na starom karavanskom putu koji je ovaj kraj spajao u jednom pravcu preko Donjih Kuti, Velikih i Malih Draga i Razdrtog prema Lukovdolu, Severinu na Kupi s Karlovcem, a u drugom pravcu preko Novih Hiša, Kocijana s Brodom na Kupi, Delnica s Primorjem. Zanimljivo je da na tome putu jedan toponim nosi naziv "Karlovac", što samo po sebi, ukazuje na pravac toga puta. Nestankom žitelja s ovih prostora, ovaj starinski put, kao i mnogi drugi, polako zarastaju u šipražje i nestaju, a time i mnoga obilježja uz njega. Ovo obilježje postavljeno je na inicijativu i zaslugom Antuna Colnara, rodom iz Donjeg Šehovca i povremenim stanovnikom ovog naselja, koji je ovim putem u djetinjstvu prolazio nebrojeno puta. Ovaj križ predstavljen je javnosti povodom blagdana Uzvišenja Sv. Križa budući da se na ovaj blagdan obilježava i Dan župe Završje. IZVOR Marinko Krmpotić: Tromeđa starih puteva / Akcija članova Etno udruge Turanj: “Pri sv. Barbari” obnovljen i postavljen – krajputaš. Novi list, 27.9.2022. |
Čuvari baštine
Prilikom predstavljanja obnovljenog raspela "Pri sv. Barbari", predsjednik Udruge Dražen Brajdić izjavio je da ga mnogi pitaju zašto postavlja raspelo usred šume gdje ga nitko ne vidi? Na što je on odgovorio: Upravo zbog toga jer je sve manje stanovništva u tom kraju koji bi mogli prenijeti povijesne činjenice i zanimljivosti na svoje potomke, a tako ipak ostaje neki trag, i jedan dio povijesti biti će otrgnut zaboravu. Kada će putnik dobronamjernik proći tim mjestom vidjeti će da je tu bilo nešto zanimljivo i važno za povijest toga kraja. Stoga to nije samo sakralno obilježje nego i spomen na neka prošla vremena ali spomen da se ta vremena ne zaborave. |
Donji Šehovac
U završkom kraju, između Donjeg i Gornjeg Šehovca, nalazi se pitoreskna lokva. U neposrednoj blizini lokve nalaze se temelji nekadašnje omanje kapele sv. Ilije.
UZ KUPU
Gornja Lamana Draga - Grgelj - Spodnja Bilpa - Donja Lamana Draga - Goršeti - Vrt
Gornja Lamana Draga
Donja Lamana Draga
|
|
|
|
Goršeti
|
|
ZAPADNO PODNOŽJE VISORAVNI
Čedanj - Slavski laz (Krkovo nad Faro) - Zahrt - Čučak - Lokvica
Čedanj
|
Početkom 2024. godine dovršeno je čišćenje visećeg pješačkog mosta (sagrađen je sredinom 20. st.) koji veže Slavski laz na slovenskoj i Čedanj, na hrvatskoj strani Kupe, nakon što je godinama - zbog državne granice - bio zatvoren i napušten.
|
Pješački mostovi preko Kupe Na gornjem dijelu doline Kupe nalaze se tri viseća pješačka mosta – to su mostovi koji vežu naselja Savski Laz i Čedanj/Kupa, Grintovec i Turke te most kod slovenskog naselja Srobotnik. Po formiranju državne i schengenske granice ovi su mostovi bili zatvoreni i propadali su. Obje su države najavljivale kako će, čim se Schengenska granica preseli južno, ti mostovi opet biti otvoreni. Još 2015. godine udruga Kupa i TŠD Kostel zajedno pokrenuli i dovršili kandidaturu za EU projekt vezan uz obnovu tih mostova, jer bi njihova obnova, posebno nakon ukidanja schengenskog režima na granici, bila korisna zbog turističkog, kulturno-povijesnog i komunikacijskog značaja za lokalno stanovništvo. |
SREDIŠNJI DIO ZARAVNI
Vele Drage - Male Drage - Razdrto - Orlova stijena - Okrugljak - Litorić
|
U okolici Velikih Draga nalaze se tri lokalno poznata izvora: Kal, Plavanovka i Stedenc. Izvor Kal je izvrstan primjer očuvanog i održavanog izvora. Na izvoru Plavanovke nekoć se napajalo blago.
|
Vele Drage
|
Crkva Srca Isusova
U selu se nalazi Crkva Srca Isusova, izgrađena 1906. godine. Svetak crkve je 23.6. (Srce Isusovo). 
|
Vele Drage, crkva Srca Isusova
|
Male Drage
|
Selo je započelo svoj život 1622. godine kada se ovdje nastanilo šest obitelji. Male Drage su prema popisu stanovništva 1900. godine imale 40 kuća i 278 stanovnika. Danas (2020.) su ovdje tek četiri stalno nastanjene kuće s dvije umirovljeničke obitelji i dvije mlađe osobe.
Pogled na selo Male Drage
Crkva sv. Duha
U Malim Dragama, u središtu mjesta, 1892.g. ranije sagrađena kapela produžena je i povišena. Izgrađen je i novi zidani zvonik umjesto negdašnjeg drvenog. Kapela je jednostavna građevina višekutna oblika i četvrtastog zvonika ispred zapadne fasade. Unutrašnjost je svođena. Ima rebra koja se spajaju u središnjem zaglavnom kamenu. Kameni okvir vrata je spljoštenog luka. Upravo svod i luk predstavljaju zakašnjele rustikalne gotičke oblike nastale u 17. stoljeću. Krovište je nedavno pokriveno običnim biber crijepom Piramidalni završetak zvonika ima obojeni lim. Svetak crkve je 4.6. (Duhovi) 
Male Drage, crkva sv. Duha
Obitelj Majetić
Najpoznatiji kamenoklesarski obrtnici u brodmoravičkom kraju bili su članovi obitelji Majetić. Majetići su se u Male Drage doselili 1740. godine s područja Like (Otočac, Gospić). Poput mnogih drugih majstora i oni su se doselili zbog poslova vezanih uz izgradnju Karolinske ceste, a velik dio njih je i ostao živjeti i raditi u Gorskom kotaru - među njima i obitelj Majetić, čijih je pet narednih generacija ovdje živjelo i bavilo se tim obrtom. Mr. Emil Crnković, zapisao je kako se niti jedna druga obitelj na području cijelog Gorskog kotara nije tako dugo i kroz toliki broj generacija bavila tim zanatom, kao to je to bio slučaj s Majetićima. I danas u Malim Dragama ima tridesetak njihovih radova (nadgrobni spomenici na grobljima ovog kraja, šterne i bunari, korita za napajanje domaćih životinja, kameni za mljevenje, portali i volte na vratima, stepenice i dr.) . Tako je pr. zdenac u blizini sela izradio Josip Majetić, otac posljednjih kamenoklesara. Majetići su puno radili i u susjednom selu Razdrto. |
Kamenoklesarska tradicija
Mr. Emil Crnković, poznati proučavatelj goranske povijesti, priprema knjigu o tradiciji kamenoklesarstva na području Brod Moravica, s radnim naslovom “U sjeni Okrugljaka” (podatak iz 2020.). Naziv knjige dolazi od činjenice kako su sela u podnožju planine Okrugljak (Razdrto, Male Drage, Čabra i Ivanovo Selo ili Ivanka) nekad davno bila poznata po kamenoklesarskom zanatu, a tragovi rada tih davnih majstora klesanja kamena vidljivi su i danas u tim naseljima. Središte tog kamenoklesarskog rada bile su upravo Male Drage, u kojima su živjeli najpoznatiji majstori, iz obitelji Majetić. Potomci posljednjih kamenoklesara Majetića sačuvali su u Malim Dragama u jednoj prostoriji sav njihov kamenoklesarski alat te time i sjećanje na njih. IZVOR (KRMPOTIĆ, 2020.) 
|
Razdrto
|
Prema povijesnim dokumentima, Razdrto se spominje kao slobodno selo još u 18. st. Selo je krajem 19. stojeća brojilo 30-ak kuća i 180 stanovnika. Početkom 20. st. imalo je 150 stanovnika, dok je na posljednjem popisu 2011. u selu od tridesetak kuća prijavljeno samo dvoje stalnih stanovnika.
Članovi poznate kamenklesarske obitelji Majetić iz susjednih Malih Draga puno su radili u Razdrtom, jer je ovo selo bilo relativno imućnije, s obirom kako su iz njega zbog neimaštine mnogi stanovnici početkom 20. stoljeća iselili u SAD, odakle su zatim u domovinu slali novac, kojime se dosta gradilo u Razdrtom. U ovome je naselju živjela obitelj Franka Kurtisa ili Franje Kuretića koji je poznat kao jedan od ponajboljih konstruktora sportskih trkačkih automobila u SAD-u. 
|
Franjo Kuretić
U rodnom selu Franjina oca lokalna Udruga za očuvanje brodomoravičkih starna "Turanj", postavil je 2017. godine spomen ploču Franku Kurtisu ili Franji Kuretiću, amerikancu goranskog porijekla, svjetski poznatom konstruktoru sportskih i trkaćih automobila. Zbog teškog života, neimaštine i surove klime, početak 20. stoljeća obilježile su velike ekonomske migracije goranskog stanovništva, pa tako i obitelji Kuretić iz Razdrtog. 1911. godine je samo s područja današnje općine Brod Moravice migriralo čak 677 stanovnika od čega njih 445 u Ameriku, među kojima su bila i petorica braće iz obitelji Kuretić. Jedan od njih imao je sina Franju Kuretića koji je prema obiteljskoj tradiciji trebao postati kovač, ali se u Americi zainteresirao za automobile, njihovo konstruiranje i proizvodnju. 
|
Orlova stijena NADMORSKA VISINA 502 m
|
Vjerojatno je najbolji pogled na Spodnjelošku goru u Sloveniji s vidikovca na Orlovoj stijeni koja se uzdiže 300 m iznad desne obale Kupe na hrvatskom teritoriju. Ovdje rijeka Kupa polukružno prolazi pored najjužnijih padina Spodnjeloške gore, a sjeverno od planine Okrugljak. Orlova stijena nalazi se sjeveroistočno od sela Razdrto, od kojega je udaljena oko 20 minuta hoda. Također je jedna od kontrolnih točaka na Goranskom planinarskom putu (GPP). Vidikovac s betonskim klupama i stolom uredila je 1959. godine Šumarija Vrbovsko.
Prilaz vidikovcu, Spodnjeloška gora u pozadini
|
Vidikovac na Orlovoj stijeni
|
OKRUGLJAK
|
Okrugljak je najviša gorska kosa na području Općine Brod Moravice. Visoka je 886 metara i ispod nje su smještena naselja Razdrto, Male Drage, Čabra i Ivanovo Selo ili Ivanka.
Pogled na Okrugljak od ceste
|
|
|
|
Pogled s vidikovca na Spodnjeloškoj gori u Sloveniji. Na fotografiji dominira vrh Okrugljak.
|
LITORIĆ
Pogled iz Špeharja u slovenskoj Beloj krajini na brda na hrvatskoj strani rijeke Kupe
Šumoviti Litorić u pozadini 
Pogled na greben Litorića (desno) s vidikovca na vrhu Kozice na Spodnjeloškoj gori u Sloveniji
Litorić (lijevo) i Lipovac (desno), 837 m (ili 836 m) i Kota 802 u sredini.
|
|
JUŽNI I JUGOISTOČNI DIO ZARAVNI
Lovnik - Lukovdol - Umol - Severin na Kupi
LOVNIK
Pogled s grebena Bijele kose na grad Vrbovsko i brdo Lovnik (u pozadini)
Pogled s padine gorske Kose ravan, preko kuća naselja Lukovdol, na greben Lovnika u pozadini
|
|
Blaževci
Sodevci u Sloveniji (desno) i Blaževci, preko Kupe, u Hrvatskoj
|
Zapeć
Pogled na Zapeć sa Sodevske stijene u Sloveniji
|
Lukovdol
|
|
|
|
|
|
|
Pogled s vidikovca
S vidikovca koji se nalazi u perivoju dvorca u Severinu na Kupi pruža se odličan pogled na rijeku Kupu koja vijuga uz livade i šume, podno brda Umol i šumovite gorske kose Ravan. |
UMOL
|
Pogled na Umol sa slovenske strane klanca rijeke Kupe
Pogled na Umol sa slovenske strane klanca rijeke Kupe
|
Ravan
|
Ravan je šumovita gorska kosa na jugoistočnom rubu Umola.
|
Visibaba (Galanthus nivalis)
|
Lesci
|
Lesci su izumrlo selo u Gorskom kotaru, Primorsko-goranska županija.
Smještaj. Izumrlo selo Lesci nalazi se u sjeveroistočnom dijelu Gorskog kotara nekoliko kilometara sjeverno od Lukovdola na području grada Vrbovskog, na nadmorskoj visini od oko 175 metara. Blizu je i Severinu na Kupi. Lesci su pokupsko selo; nalaze se na samoj obali Kupe. S jedne strane ga okružuje brdo Umol, a s druge rijeka Kupa te brda susjedne Slovenije. Točno nasuprot Lesca, na slovenskoj obali Kupe, nalazi se selo Špeharji. Stanovništvo. Selo Lesci iskazuje se kao naselje od 1869. g. pod imenom Breg. Te godine imalo je 24 stanovnika, a prema popisu iz 1961. g. 17. Najviše (26) stanovnika bilo je 1931. g. Selo je nenaseljeno od oko 1965. g., prema službenom popisu provedenom 1971. g. više nije imalo žitelja. Danas se još jedva mogu vidjeti kameni ostaci kuća i mlina u gotovo netaknutom dijelu prirode i dolini rijeke Kupe. Gospodarstvo. U selu su živjele četiri obitelji (Lesci, Panijan, Madronić ...) uglavnom od poljoprivrede i ribarstva. Izvor prihoda bio je i mlin koji je radio za potrebe ljudi iz okolnih mjesta. U naselju nije bilo struje, vodovoda, a niti asfaltiranog puta zbog čega ljudi odlaze u veća sela i gradove. Zanimljivost. Poznati hrvatski pjesnik Ivan Goran Kovačić, rodom iz susjednog Lukovdola, u svojoj pjesmi spominje izvjesnog Petra, harmonikaša iz Lesca: Ako se je jókal ali smèjal Zaprta bila vusta so i oči, - Z harmoniko je svoje soze lèjal, Čez tipke njeje smeh se njegov tòčil. Njegòvo dušo imal njeji meh, Njegòvo srce, njegov vzdih i smeh. I celi život bil mu je popêvka, Cel život tan'c, svati, pirovânje, Muzìkal do svojèga je sršetka, - I na oblâke š'l je v svatovânje... To znadó sì: da je Petr Breški Pri ajngeli hàrmonikâš nebêški. To ní izmìslil nigdo, to so glasi Od Boga prišli o mrtvâčke maše: Čim plòvan zapopêval "Bože, spasi!" Zagrmèle orgùlje so naše Na tan'c - kudi muzìke Petròve - I ko da celo selo v nebo zove! IZVOR Lesci (Breg). Wikipedija (hr) 
Lesci u prvoj polovini 20. st
Autor Stefo - Vlastito djelo postavljača, Javno vlasništvo, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=10477188 |
Ostaci mlina (malanice) na Kupi
Autor Stefo - Vlastito djelo postavljača, Javno vlasništvo, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=10476962 
Kupa kraj sela Lesci (Breg)
Autor Stefo - Vlastito djelo postavljača, Javno vlasništvo, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=10477426 |
Severin na Kupi
NADMORSKA VISINA 232 m
|
Severin na Kupi je naselje u Primorsko-goranskoj županiji. Nalazi se u Gorskom kotaru, u blizini grada Vrbovskog, kojem administrativno pripada. Na desnoj je obali rijeke Kupe (slo. Kolpa), a obala na suprotnoj strani rijeke pripada susjednoj državi Sloveniji.
Obližnja naselja su: Lukovdol, oko 3 km zapadno, Veliki i Mali Jadrč, 2 km južno, te Zdihovo, 4 km istočno. Promet. Smješten je uz državnu cestu D3 Zagreb-Rijeka i poznato je odmorište. Međutim, izgradnjom autoceste Rijeka-Zagreb, izgubio je na prometnom značaju. Nedaleko od sela prolazi i slijepa željeznička pruga. Ona je prije 2. svjetskog rata djelomično izgrađena od Vrbovskog do Zdihova i trebala je biti izgrađena do Črnomelja u susjednoj Sloveniji. Zbog rata projekt je stao te nikada nije nastavljen. Stanovništvo. Mjesto ima 157 stanovnika, prema popisu iz 2001. godine. Iako smješten u regiji koju karakterizira izrazita i dugotrajna depopulacija uzrokovana ponajprije emigracijom, kretanje broja stanovnika u Severinu, od kada postoje službeni popisi, imalo je čak tri etape rasta. Druga polovina 19. st. razdoblje je porasta broja stanovnika sa 102 1857. g. na 178 1890. g. Početkom 20. st. dolazi do pada (1921. g. 93 stanovnika), a sredinom istog stoljeća do drugog razdoblja porasta broja žitelja (1953. g. 133 stanovnika). Zatim slijedi tridesetogodišnja stagnacija te koncem 20. st. ponovni porast broja stanovnika. Popis iz 1991. g. naročito je zanimljiv jer je prema njemu postignut rekord od čak 209 stanovnika, a što je gotovo dvostruko više nego prema popisu koji mu je prethodio. No, ne radi se o stvarnom povećanju već o činjenici što u Severinu ima mnogo vikendica pa su mnogi njihovi vlasnici prijavili boravište u Severinu kako bi izbjegli plaćanje poreza na vikendice, iako tamo doista ne žive. Povijest. Do sredine 17. stoljeća Severin na Kupi je središte Severinske županije, a 1776. godine prima povelju kraljice Habsburške Monarhije Marije Terezije uz privilegije. Cesta Lujzijana je do mjesta Severin na Kupi dovršena 1808. govine. Mjesto je već tada bilo poznato po nekoliko godina ranije obnovljenom Zrinsko-Frankopanskom kaštelu, koji je u to vrijeme postao dvorac s perivojem. 
Sveti Florijan "čuva" severinski dvorac i naselje
Šterna (bunar) u naselju Severin na Kupi
|
Severinska županija
Severinska županija je upravna jedinica, nazvana upravo po Severinu na Kupi, koju je 14.2.1776. godine reskriptom (carska odluka, naredba, otpis) utemeljila carica Marija Terezija na području Gorskog kotara između Kupe i sjevernog Jadrana, uključujući i grad Rijeku (Riječki gubernij). Sjedište joj je bilo u Karlovcu. Severinska županija postojala je do 1786. godine kada ju je car Josip II. Habsburški ukinuo (20.3.1786.), te njezin goranski dio priključio Zagrebačkoj županiji kao posebni distrikt, dok je priobalni pojas od Rijeke do Novog Vinodolskog postao Ugarskim primorjem. 
Prije glavnog ulaska u dvorac, s desne strane, nalazi se manji object, koji je nekada služio kao Vatrogasni dom Dobrovoljnog vatrogasnog društva. A ispred tog objekta stoji kamena figura sv. Florijana, zaštitnika vatrogasaca.
Objekt nekadašnjeg Vatrogasnog doma
Bista Ivana Gorana Kovačića ispred istoimene severinske područne škole (dijelu matične škole OŠ I.G. Kovačića, Vrbovsko,)
|
|
Frankopanski dvorac u Severinu na Kupi
Dvorac. U Severinu se nalazi Frankopanski dvorac, sagrađen na stijeni i većim dijelom šumovitoj padini desne obale rijeke Kupe, s koje se puža odličan pogled na rijeku Kupu i Sloveniju na suprotnoj obali. Do dvorca se stiže iz centra naselja prilaznom cestom uz osnovnu školu u Severinu, uz koju su ostaci drvoreda starih stabala gorskog jasena (Fraxinus excelsior), od kojih su neka zbog starosti posječena posljednjih godina. Dvorac se spominje od 1558. godine. Najprije je bio u posjedu Frankopana. Frankopani se udružuju s knezovima Zrinskim u borbi protiv Turaka pa dijele svoja dobra. Severin su 1580. g. knezovi Zrinski prepustili knezu Gašparu Frankopanu Tržačkom, a njega nasljeđuje Vuk Krsto Frankopan. Dvorac je bio u posjedu Frakopana sve do propasti obitelji Zrinski-Frankopan1671. g. nakon čega je opljačkano cijelo vlastelinstvo kao i svugdje gdje su imali imanja. Dvorac je sve do te 1671. godine i propasti obitelji Zrinski-Frankopan služio svojoj temeljnoj svrsi fortifikacijskog i objekta kojim su te ove velikaške obitelji čuvale i kontrolirale svoje posjede te branile Hrvatsku od turskih osvajanja. Nakon hrvatskih velikaša Severin je najprije pripao pod Ugarsku pa zatim pod Austrijsku vlast. 1682. godine kralj Leopold dodijelio je Severin grofu Ivanu Franji Oršiću. Obitelj Oršić je dvorac 1803. g. preuredila čime je dvorac dobio današnji izgled. Poslije Oršića dvorac kupuje istaknuti Ambroz Vranyczany, za čijeg je vremena (razdoblje Ilirskog preporoda) Severin postao glavno okupljalište prekokupskih domoljuba. Nakon Vranyczanija dvorac je još prije Drugog svjetskog rata bio u vlasništvu zagrebačkog poduzetnika Vladimira Arka. Nakon drugog svjetsog rata dvorac je nacionaliziran i u njemu je počeo raditi ugostiteljski, objekt sve do 1980-ih. Danas je zapušten i u lošem stanju (stanje 2023. godine). Uz ulaz u dvorac nalazi se vidikovac s kamenom šternom. Odatle se pruža lijep pogled na rijeku Kupu i slovensku obalu. 
Prilaz dvorcu
|
Glavni ulaz u dvorac zatvaraju teška drvena vrata zaključana velikim lokotom, iznad kojih je ploča s natpisom.
Šterna (bunar) u predvorju dvorskog kompleksa, na terasi s vidikovcem, koja se naslanja na sjeveroistočni obod objekta dvorca.
Pogled s terase (ulazno predvorje kompleksa), preko Kupe, na slovensku stranu
U ulaznom dvorištu, lijevo od glavnog ulaza u dvorac (kada se ulazi), na unutrašnjem dijelu zidina nalaze se mala vrata, koja uz istočnu kulu vode prema perivoju koji okružuje dvorac.
|
|
Kapela sv. Florijana. Unutar kompleksa dvorca, uz istočnu stranu objekta dvorca, nalazi se kapela Svetog Florijana, zaštitnika vatrogasaca. Kapela je malih dimenzija. Ima naglašeni lučnim portal i vitki tornjić. Kao dio kompleksa dvorca Severin na Kupi, zaštićena je kao nepokretno kulturno dobro.
Kapela nije u funkciji, napuštena je i devastirana. Zidovi su goli i u vrlo lošem stanju. Nema inventara, ni prozora. niti vrata. Kameni oltar, koji je okrenut prema zidu, ukazuje na to da ona nije dugo korištena za mise jer je takav položaj oltara bio do koncilske liturgijske reforme II. Vatikanskog sabora (1962.-65.). Sve su pokretnine iz nje iznesene, čak i podna ploča s uklesanim imenima velikaša pokopanih u kapelici, čija je prazna rupa naknadno ispunjena betonom. Sa vanjske desne strane kapelice nalaze se stepenice, kojima se ulazi u malu grobnicu ispod kapele. U njoj se nalaze ugrađene traverze (poprečne grede) na kojima su se čuvali ljesovi. Na zidu grobnice je ispisana godina 1861. 
|
Dio zida kompleksa dvorca koji se nalazi iza kapele
|
|
Perivoj. Pored dvorca nalazi se perivoj, zaštićeni spomenik parkovne arhitekture. Severinski dvorac je današnji izgled dobio 1803.g. prilikom obnove tadašnjeg vlasnika Ivana Oršića, a uz obnovu unutrašnjosti dvorca tada su uređeni vrt, park i zvjerinjak. Perivoj je spomenikom parkove arhitekture proglašen 1966. godine. Među drvećem se nalazi ribnjak, a pokraj kapelice ostaci vodoskoka. Niz liticu na kojoj se nalazi dvorac uređene su staze za šetnju sve do Kupe. Perivoj i stari frankopanski dvorac čine neraskidivu cjelinu, danas (stanje 2023. godine) zaboravljenu i zapuštenu.
Povijesni perivoj koji okružuje dvorac građen je stepenasto, u tri razine i zasađen je rijetkim vrstama drveća. Prvi i najviši dio smješten je neposredno uz dvorac. Čine ga omanji drvored božikovine (Ilex aquifolium), koje zimi rese živo crvene bobice, nekoliko stabala Lawsonovog pačempresa (Chamaecyparis lawsoniana) i stabla divljeg kestena (Aesculus hippocastanum). S južne strane uz dvorac zasađeni su brijestovi (Ulmus sp.), tise (Taxus baccata) i grmovi šimšira (Buxus sempervirens). Do druge i treće razine perivoja spuštaju se kamene stube. Druga terasa je najvrijedniji dio perivoja jer je tu smještena središnja skupina starih stabala. Zadivljujući primjerci dendroflore predstavljeni su Lawsonovim pačempresom (Chamaecyparis lawsoniana), američkim borovcem (Pinus strobus), američkim crvenim hrastom (Quercus rubra), američkom tujom (Thuja occidentalis) i drugim drvećem. To su većinom vrste podrijetlom iz Sjeverne Amerike. Od domaćih vrsta starošću se izdvaja stablo lipe (Tilia platyphyllos) čije je deblo pri dnu šuplje. U pukotine kore starih pačempresa brgljezi (Sitta europaea) često kljunom utiskuju sjemenke drveća kako bi lakše iskljucali njihov jestivi dio. Na starim stablima redovito se čuje brzo kuckanje djetlića (Dendrocopos major), a ponekad ovdje navrate i srne (Capreolus capreolus). 
Opći podaci o perivoju Kategorija zaštite: spomenik parkovne arhitekture Godina proglašenja: 1966. Dokument o proglašenju zaštite: Rješenje br. 80/7 – 1966., Republički zavod za zaštitu prirode, Zagreb. Položaj: na području Grada Vrbovskog (Gorski kotar) Površina: 7 ha Prirodne vrijednosti perivoja Flora: Lawsonov pačempres (Chamaecyparis lawsoniana), američki borovac (Pinus strobus), američki crveni hrast (Quercus rubra), američka tuja (Thuja occidentalis) i drugo autohtono i alohtono drveće i grmlje Fauna: crni kos (Turdus merula), brgljez (Sitta europaea), djetlić (Dendrocopos major) 
Vidikovac
Posebna je zanimljivost perivoja severinskog dvorca odličan pogled na rijeku Kupu i njenu dolinu podno dvorca. Do obala rijeke vode atraktivne šetnice, od perivoja po strmim padinama kroz šumu. U rano proljeće na šumskom tlu ovdje cvate obilje proljetnica, osobito visibaba (Galanthus nivalis). 
Ostaci fontane u perivoju
|
|
JUŽNI DIO ZARAVNI
LOVNIK
-
Hajdine
Stubica
Nadvučnik
Moravice
|
Pero Kvrgić
4.3.1927. godine u Moravicama je, u obitelji Milana i Julijane Kvrgić, rođen Pero Kvrgić (1927.-2020.), jedan od najznačajnijih hrvatskih glumaca. Njegov je otac Milan na željezničkoj postaji u Moravicama u najmu imao restoran. Već u sedamnaestoj godini, u vrijeme Drugog svjetskog rata, počeo baviti glumom u tadašnjim partizanskim amaterskim kazališnim skupinama, gluma je i nakon rata ostala njegov životni poziv, Čuvena predstava Stilske vježbe. u kojoj je glumio s Lelom Margitić slovi – u svjetskim okvirima – kao najdugovječnija kazališna predstava s istom postavom - premijera te predstave održana je 19.1.1968. godine U ožujuku/martu 2022. na zidu kuće, na željezničkoj postaji u Moravicama, gdje je Pero proveo svoje djetinjstvo postavljena je i otkrivena spomen ploča u znak sjećanja na ovog kazališnog glumca. PROČITAJ VIŠE Pero Kvrgić. Wikipedija (hr) |
AKTIVNOSTI
Pješačenje i planinarenje
|
"Palačinka pohod"
Planinarsko društvo "Vršak" iz Brod Moravica organizira tradicionalni Novogodišnji planinarski pohod od Moravičkih Sela na Špičasti vrh, poznat i kao "Palačinka pohod" Palačinka pohod započet je 2017. godine kao izlet članova Društva PD "Vršak" na jedan od poznatih vrhova u Brodmoravičkom kraju. Na tom prvom pohodu iznenadila je velika gesta gospođe Marije Kruljac iz Moravičkih Sela koja je pripremila palačinke, pa je po tome i sam taj pohod dobio nadimak Palačinka. Pohod je primjeren za sve uzraste. Trajanje pohoda je oko 2,5 sata, a nakon završetka sve sudionike čekaju palačinke s pekmezom i čaj ili kuhano vino uz prigodnu muziku i druženje. |
3 vidikovca kanjona Kupe
Datum objave: 17.8.2022. Autor: alki9969 Opis. Jednodnevni posjet vidikovcima iznad zapadnog kanjona Kupe - Špićasti Vrh, Kavranca (Stenica) i Medveja stena. Ko je dobre kondicije može obić sva 3 odjednom, kao ja. Naravno može se obić prvo Špićasti vrh (iz Moravićkih Sela) pa onda autom do Šimatova i onda ostala 2 ali se gubi čar šetnje kroz lijepu šumu. |
BORAVAK
Manifestacije
Tradicionalne manifestacije u Brodmoravičkom kraju: fašnik, prvomajski krijes, tijelovska procesija, Dan župe, Noć muzeja.
|
Pogled iz Slovenije
Pogled s vidikovca na Spodnjeloškoj gori u Sloveniji, preko klanca rijeke Kupe, na Brodmoravičku kršku zaravan, na kojoj se izdvaja šumoviti greben Okrugljak (lijevo). U sredini su Jasni vrh (705 m) i Golubinjak (770 m). |
IZVORI I LITERATURA
|
KRMPOTIĆ, Marinko: Male Drage i danas čuvaju radove »majstora od kamena«. Novi list, 20.9.2020.
KRMPOTIĆ, Marinko: Etno udruga Turanj: Predstavljena povijest brodmoravičkog kraja. Novi list, 27.9.2020. KRMPOTIĆ, Marinko: TROMEĐA STARIH PUTEVA. Akcija članova Etno udruge Turanj: "Pri sv. Barbari" obnovljen i postavljen – krajputaš. Novi list, 27.9.2022.
Brod Moravice - crkve. Brošura (PDF) Zemljovidi
SMAND Planinarska karta GPP: Gorski kotar, Goranski planinarski put, u suradnji s HPD "Zagreb-Matica" SMAND Planinarska karta br, 13: Gorski kotar III |
Brošura Zeleni vidikovci Primorsko-goranske županije:
Vidikovci na području sliva rijeke Kupe 
Tragom goranskih (po)kućaraca
Autor: Emil Crnković Mala brodmoravička zbirka ; knj. 2 Udruga za očuvanje brodmoravičkih starina "Turanj", Brod Moravice, 2012. 199 str. : ilustr. ; 24 cm Opis: Knjiga mr. sc. Emila Crnkovića objavljena u izdanju Udruge za očuvanje brodmoravičkih starina »Turanj« iz Brod Moravica govori o brodmoravičkim (po)kućarcima – pretečama trgovačkih putnika. Riječ je o muškarcima koji su u 18. stoljeću sitnom trgovinom, ali i vještim obrtničkim rukama zarađivali za prehranu obitelji. Riječ je o djelatnosti koja je preko dva stoljeća ali baš doslovce hranila tadašnje mnoge i mnogobrojne goranske obitelji koje su u prosjeku imale po osmoro članova. Tražeći svoju priliku, barem jedan muškarac iz obitelji pronašao je kruh u putujućoj trgovini (torbarenju), kasnije u putujućem obrtu. Kućarenje će tada, kao jedini izvor prihoda, biti jedna od važnih poluga za život uopće na tadašnjim goranskim prostorima. Na kojima život ni danas nije odveć lak. |
