---

STRANICA JE U IZRADI
​Hvala Vam na razumijevanju!

SLOVENIJA

---

Narodna nošnja Slovenija Slovenije
Autorica teksta: Marija Makarović, kustos, Ljubljan
IZVOR  Narodna nošnja – Slovenija. Enciklopedija Jugoslavije, Svezak 6, str. 234-237. Zagreb, 1965.

Stariji izvori podataka o narodnoj nošnji veoma su oskudni ; podataka o kulturi odijevanja do XII i XIII st. uglavnom nema. Uopće, na temelju svjedočanstava iz ranog srednjeg vijeka ne može se stvoriti jasnija slika narodne nošnje onog vremena. Plastika i freske iz XIV i XV st., iako još nedovoljno ispitane, pružaju određenije podatke za proučavanje razvoja slovenske nošnje, pri čemu ne treba zaboraviti da su strani slikari mogli pri­kazivati i nošnju svojih krajeva. U XVI likovnim spomenicima gotičke umjetnosti pridružuju se pisani izvori, pomoću kojih se može utvrditi da je kultura odijevanja u slovenskim krajevima usko povezana sa kasnom srednjovjekovnom kulturom odijevanja u susjednim zemljama. Tek u XVII ., u prvom redu zaslugom J. V. Valvasora, likovne predstave o narodnoj nošnji postaju jasnije i potkrepljene prilično obilnim slikovnim materijalom koji u načinu odijevanja seljaka očigledno pokazuje nove, barokne oblike.
​
Likovi na freskama i votivnim slikama, kao i brojni opisi nošnji iz XVIII i XIX st., zatim Kurz von Goldensteinovi, Russovi i Arsenovićevi akvareli, pored zabilježaka nastalih na osnovi narodnog predanja, pružaju obilje gradiva o nošnji minuloga vre­mena. No kako, uprkos tome, za neke krajeve podaci nedostaju, usmeno je predanje utoliko dragocjenije.

Poslije perioda posljednjeg cvjetanja narodne nošnje, otpri­like između 1750 i 1850, u nekim krajevima dolazi već prije konca prošlog stoljeća do njezina gotovo potpunog napuštanja; održali su se samo slabi ostaci koji su do danas već gotovo potpuno iščezli. Općenito važi da se ženska narodna nošnja održala duže od muške.
Slovenska narodna nošnja dijeli se u četiri glavna tipa: panonski, alpski, središnji i mediteranski, koji sadrže oko 40 varijanti nošnje.
Njihova zajednička crta, do sredine prošlog stoljeća, je bijela boja ženske i muške odjeće i bogati nabori, osobito u pojedinim dijelovima ženske nošnje. Uz prirodnu boju domaćeg platna su­sreću se crna i smeđa boja platna, sukna i krzna. Materijali su se bojili kod kuće, bojom priređenom od kore drveta, od žira i od posebne vrste blata. Ovoj podjeli na tip bijele (jugoistok) i tamne (sjeverozapad) nošnje pridružuje se i manje stroga podjela na tip uske i široke nošnje, naročito istaknut kod muške nošnje.

Nošnja iz okolice Črnomlja
Autor fotografije: Tošo Dabac

---

Nošnje središnjeg područja

Za nošnju ovoga slovenskog područja (oko­lina Ljubljane, Dolenjska, Notranjska, srednja i zapadna Štajerska) karakteristično je križanje ostalih triju tipova narodne nošnje. Dolenjska nošnja ima mnogo sličnosti s gorenjskom. U muškoj nošnji ovog područja dugo su se održale platnene hlače crne boje koje su dopirale do polovine listova, jer su muškarci nosili čizme, a za žensku nošnju karakteristično je što se kao pokrivalo dugo održala bijelo vezena peča. — U notranjskoj nošnji opaža se mnogo sličnosti s gorenjskom i djelimično primorskom, dok se nošnja centralne i zapadne Štajerske na svojim krajnjim granicama miješa s elementima koruških nošnji.

Ženska svečana nošnja iz Bele krajine
Autor fotografije: Tošo Dabac

---

Nošnje mediteranskog područja

Nošnja mediteranskog tipa ograničava se na područje Krasa, Vipavske doline, okoline Trsta, Gorišku, Goriška brda, Tolmin, Benešku Sloveniju i Režiju. Od ostale slovenske nošnje mediteranska se razlikuje po kroju, osobito ženska. Podaci za određene predjele vrlo su oskudni; proučene su tek njene glavne varijante: mandrjerska i brško-škedenjska nošnja. Takozvana mandrjerska nošnja obuhvata Sežanu, Nabrežinu i Bazovicu; jedan tip mandrjerske muške nošnje proteže se i na slovenski dio Istre i na Kras. Žene iz tog kraja, mandrjere, nose kratke košulje (opleče), preko koje stavljaju suknju sa steznikom (fanelca). »Fanelca« je kod djevojaka od svjetlije, a kod žena od tamnije, crne ili ljubičaste materije sa šarama, što važi i za široke nabrane svilene gornje suknje, sa prilično širokim pervazom od materijala drukčije boje. Preko suknje pripasuju se široke pre­gače druge boje, obično sa šarama. Na nogama nose crvene čarape i crne ili bijele plitke cipele. Kao i druge Slovenke, kosu češljaju u dvije pletenice i savijaju je oko glave. Ljeti idu gologlave ili se pokrivaju bogato vezenom pečom (fecóv ili glavník) oivičenom širokim čipkama. Preko ramena ogrću se manjom, isto tako vezenom maramom. Zimi preko ove odjeće oblače kaputić koji seže do pojasa, a izrađen je od domaćeg sukna, s uskim podvrnutim rukavima. Kaputić je obično sprijeda raskopčan. Iako je ova nošnja nalik na kranjsku, ipak ima prilično velik broj mediteranskih osobina, kao što su bogat nakit, cvijeće, šarene trake.

Drugi, isto tako izraziti tip ženske narodne nošnje u ovom području nazivamo brško-škedenjskom nošnjom (po naseljima Breg i Škedenj). Žene nose dugu košulju sa širokim, »portama« ukrašenim rukavima. Kod Brščica (žene sa Brega) rukavi košulje ukrašeni su samo ovim portama, dok Škedenjke ukrašuju svečane košulje širokim čipkastim uloškom, »tavelom«, ušivenim od ramena do kraja rukava. Ispod ovih širokih košulja oblače tijesne duge košulje od platna. — Glavna karakteristika ove nošnje je gornja odjeća bez rukava koja seže od ramena do gležnja, sitno nabrana i sprijeda otvorena. To su tzv. donji i gornji »kamižot« ili »plašč«. Donji »kamižot« je od bijelog platna, koji je kod Škedenjki ukrašen crnim prugama kao i rukavi košulje. Gornji »kamižot« je uvijek od crnog klota ili svile i u ramenima je široko krojen. Povrh te odjeće pripasuju pregaču (fértuf) koja je u Škednju crna, a inače plava. Na noge stavljaju bijele pletene čarape sa lijepim šarama i plitke cipele (postólce ili suine). Škedenjke i istarske Slovenke pokrivaju se bogato vezenom pečom. Dok je škedenjska marama za pokrivanje leđa bogato izvezena, istarski donji »fečov« je jedno­stavan, a stavlja se unakrst preko grudi i zadijeva za pojas. — Zimi Škedenjke oblače crni ili tamnosmeđi kaput do gležanj a, opasan trakom. — Muškarci u okolini Trsta nose platnenu košulju sa prilično velikim ovratnikom i širokim, pri vrhu i pri dnu nabranim rukavima. Suknene hlače (brènte ili            sežu do ispod koljena. Prsluk        (kamežlím)iste je boje kao i hlače ili je od svjetlije tkanine; sa svake strane ima po jedan niz srebrnih ili posrebrenih osmokutnih puceta. Pored bijelih čarapa karakteristične su plave čarape (kocjéte) i plitke, dosta otvorene cipele (šulni), sprijeda ukrašene kopčom. Kaput (jaketa) napravljen je od istog materijala kao i hlače i opšiven je, kao i hlače, crvenim suknom. Na glavi nose crne šešire sa vrlo širokim obodom ili pak slamnate šešire. Zimi i u svečanim prilikama pokrivaju se karakterističnim šubarama (frkíndeži) od vidrina krzna, odozgo opšivenima zelenom svilom ili baršunom. Zimi nose čizme i dugački ogrtač (kapót) od debelog sukna, podstavljen krznom.
​
Opisanu nošnju seljaci su nosili uglavnom praznikom i u dru­gim svečanim prilikama. Radna odjeća bila je jednostavnija i u njoj se očuvalo dosta starinskih elemenata, naročito kad je rađena od domaćeg materijala, platna i sukna. Od praznične nošnje donekle se razlikuje svatovska nošnja mladoženje, nevjeste, djevera i djeveruše, i to specijalno određenom, gotovo propisanom bojom, apotropejskim i ukrasnim dodacima: cvijećem, šarenim vrpcama itd. Od ostalih nošnji za naročite prilike zanimljiva je »parterska« nošnja u mediteranskom području, u koju su se oblačila 3 — 4 momka, »parterji«, koji su vodili ples na sajmu. Nisu nosili uobi­čajeni kaput a na glavi su imali »parterski« šešir, bogato ukrašen vještačkim cvijećem.

HRVATSKA

---

Narodna nošnja, Lika - graničar
Autor: Vladimir Kirin

Narodna nošnja, Benkovac, Ravni kotari
Autor: Vladimir Kirin

Narodna nošnja, Mljet, Pelješac
Autor: Vladimir Kirin

Narodna nošnja, Vrlika
Autor: Vladimir Kirin

Narodna nošnja, Lika
Autor: Vladimir Kirin

Narodna nošnja, Podgora
Autor: Vladimir Kirin

Narodna nošnja, Rečice (Karlovac)
Autor: Vladimir Kirin

Narodna nošnja, Jamnica
Autor: Vladimir Kirin

Narodna nošnja, Muć (Dalmacija)
Autor: Vladimir Kirin

Narodna nošnja, Omišalj (otok Krk)
Autor: Vladimir Kirin

Narodna nošnja, Novo Čiče (Turopolje)
Autor: Vladimir Kirin

Ženska narodna nošnja, Turković (Vrlika)

Narodne nošnje, Zlarin i Omišalj (Krk)
Autor: Vladimir Kirin

Narodna nošnja. Kosovo (Dalmacija) Kosovo
Autor: V.M.Dinčić, 1916.

Narodna nošnja, Turopolje
Autor: Vladimir Kirin

Narodna nošnja, Stupnik
Autor: Z. Sertić

Narodna nošnja, otok Pag
Autor: Vladimir Kirin

Narodna nošnja, otok Susak
Autor: Vladimir Kirin

Narodna nošnja, Vrbnik, otok Krk
Autor: Vladimir Kirin

Narodna nošnja, Dobrinj, otok Krk
Autor: Vladimir Kirin

Narodna nošnja, Imotski
Autor: Vladimir Kirin

Narodna nošnja, Istra
Autor: Vladimir Kirin

Narodna nošnja, otok Mljet
Autor: Vladimir Kirin

Narodna nošnja L.Kleinmond - Dalmacija Sjeverna

Narodna nošnja, Konavle
Autor: Vladimir Kirin

Zdenka Sertić: Ženske svečane nošnje iz Vrlike

Banovina (Banija)

Illustration of woman and man in costume, Vrlika, Croatia (former Yugoslavia), circa 1930-1937 - Payne (Blanche) Regional Costume Photograph and Drawing Collection - University of Washington Digital Collections

Matron of Vrlika, Dalmatia region, Croatia, circa 1930-1937 :: Blanche Payne Regional Costume Photograph and Drawing Collection

Dalmacija, Split
Autor: Vladimir Kirin

Četverokuka

Četverokuka je ukrasni vez na čohi karakterističan za nošnju Ravnih kotara, Bukovice i Velebitskog podgorja. Četverokuka dolazi s područja podno Velebita, njeni se tragovi pronalaze i u povijesti Knina, preko Kistanja do Šibenika. Najljepši primjerci četverokuke nastali su u kući obitelji Sime Matavulja. Dva su identiteta četverokuke, kršćanski i pravoslavni. Umijeće izrade četverokuke je od svibnja 2012. uvršteno na listu nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske i važan je simbol kulturnog identiteta. Najuočljiviji je na ženskoj nošnji ovog područja, ali i kao ukras na drvenim predmetima. Za jednu ovako malu aplikaciju (veličine oko 5x5 cm) potrebno je oko 3 sata.
Za izradu četverokuke je potrebno znati tri tehnike veza i različite zakone boja vezanih za tradiciju. Ne može se raditi s bilo kakvim bojama (roza, i ostale svijetle/ kričave boje ...), već s onima koje propisuje tradicija (tamne zagasite boje poput maslinasto zelene, bordo crvene, modre, bijele i zlatne, odnosno različitih nijansi starog zlata). Te tradicionalne boje su se mogle dobivati različitim tanganjem.
​Iako se na prvi pogled možda ne čini tako, četverokuka ima svoju priču.
Svaka nit četverokuke ima svoje značenje i razlog zašto se nalazi upravo na tom mjestu. Primjerice, rašljice na četverokuki i simboli su u simetriji. Pola je zeleno i pola je plavo. Isto je kao u kolu. Naši stari kada su se držali u kolu nikada nisu bila u nizu dva muškarca ili dvije žene jedna do druge, već je uvijek bilo muško-žensko-muško-žensko. Tako je i u četverokuki, poput plesa i konstantnog ispreplitanja.
IZVOR  ​Četverokuka, ukrasni vez na kojem svaka nit priča svoju priču. Zadarski internet portal, 20.05.2015 
PROČITAJ VIŠE  Marija Vrkić Žuvanić, Četverokuka – šareni vez na čohi sjeverne Dalmacije. Narodni muzej. Zadar, 2010. (KGZ)

Struka

Uplitanje struke je uplitanje s 8 niti koje se nekada koristilo za ukrasni dio na carzama. Zapravo je to jedan završetak  rukava, haljine, okovratnika i sl. Uglavnom se stavljao na rubove odjevnih sl. predmeta da se ne bi vidio rub šivanja.

Zalistavac

Zalistavac je ukrasni plastron koji se ukrasnom iglom pričvršćuje na prsni dio ženske košulje, a karakterističan je za jadransko područje sjeverne Dalmacije.

Četverokuka, Narodni muzej Zadar

BOSNA I HERCEGOVINA

---

Narodna nošnja Bosne i Hercegovine
Autorica teksta: Zorislava Čulić, Sarajevo
IZVOR  Narodna nošnja – Bosna i Hercegovina. Enciklopedijski članak. Enciklopedija Jugoslavije, Svezak 6, str. 234-240. Zagreb, 1965.

Na teritoriji BiH rasprostranjen je veliki broj različitih nošnji. Svaka oblast ima svoju posebnu nošnju, a često se u jednoj manjoj regionalnoj celini susreću po dve i više različitih nošnji. Sve su se one formirale kroz dugi niz godina i nose u sebi elemente ili tragove elemenata mnogih kulturnih uticaja. Tako u njima nailazimo na tragove stare bal­kanske kulture, zatim slovenske, mediteranske, orijentalne, sve do novijih kulturnih strujanja sa zapada od XIX v. do danas. Ovi kulturni uticaji ostavljali su svoj pečat na narodnim nošnjama i pomogli umnogome diferencijaciju nošnji, na osnovu koje se one mogu podeliti u nekoliko grupa. Diferencijacija u narodnim nošnjama uočava se uglavnom po selima, dok je nošnja po grado­vima izjednačenija i čini grupu za sebe. Ono što je od posebnog značenja u razvoju narodnih nošnji, kad je reč o novim kulturnim uticajima, jeste nova terminologija koja dolazi sa novim materija­lima i novim krojevima u nošnjama. Pored sačuvanih starih slovenskih i u manjoj meri romanskih naziva, vrlo je raširena orijentalna terminologija za mnoge delove nošnji, kao npr. : zubun, ječerma, fermen, džemadan, koparan, bošča, fes itd.

Do kraja XIX v. nošnja seoskog stanovništva bila je najvećim delom domaći proizvod. Izrađivale su je žene na selu, a neke delove radili su i seoske i gradske zanatlije. Materijali su bili od lana, konoplje, vune i kože. Od lana i konoplje tkalo se platno za košulju, gaće i za ženske marame za pokrivanje glave. Čisto laneno platno uzimalo se za prazničnu nošnju, dok su se za svaki­dašnju mešali lan i konoplja. Pamuk, koji je u XIX v. bio u velikoj upotrebi u varoškoj nošnji, ulazi postepeno i na selo krajem XIX v., i to najpre u srednju i istočnu Bosnu, Posavinu i Hercegovinu, dok je stanovništvo zapadne Bosne i planinskih krajeva ostalo pretežno kod upotrebe lanenog platna i u prvoj polovini XX v. Kako se pamuk morao kupovati, to su ga na selu počeli najpre uzimati imućniji seljaci. Šira upotreba pamučnog platna počinje sa njegovom većom industrijskom proizvodnjom, koja je bila uzrok da se u nekim krajevima, naročito u Hercegovini, prestalo izrađivati domaće platno. Najpoznatije su dve vrste tkanog do­maćeg platna, prema tehnikama samoga tkanja: »melezno« i »uzvodno« platno. Prvo je tkano uvek »u dva nita« i ima ravnu, glatku površinu; ova vrsta platna mogla je biti i od lana i od konoplje i od pamuka; druga vrsta, sa plastičnijom površinom, izrađivana je mahom od pamuka. Vuna se mnogo više primenjivala u izradi nošnje. Od nje se izrađivalo sukno (valjano i nevaljano) za zimske i letnje gornje haljetke. Pored toga, prerađivana je za pletenje čarapa, tkanje ženskih pregača, torbi i tkanica. Kod svih etničkih grupa upotrebljavalo se belo, crno i tamnoplavo sukno. Vrste sukna: raša, mrčina i modrina, za koje se znalo još u srednjem veku, poznate su u BiH i u XIX v. Raša je poznata u Hercegovini i bila je bele i tamnoplave boje, dok su druga dva naziva, preneta na zimske ženske haljine od crnog sukna — mrčina, i od tamnoplavog — modrina, u upotrebi u za­padnoj Bosni i delom u Hercegovini. Od sukna su izrađivani gornji muški i ženski haljeci: zubuni, haljine, gunjevi, džoke, gunjići, čakšire, tozluci. Pored valjanog, izrađivano je i nevaljano sukno od singave ili crne vune. Tkano je uvek »u četiri nita«, šarano u tkanju šarama zvanim »na džever« (kao riblja kost) ili »na sitnu kocad« (kao pčelinje saće). Upotrebljavano je isključivo za muške pelengaće, zvane svuda u Bosni »šalvare«. U Posavini se upotrebljavala i vrsta sukna koju je narod kupovao za gunjeve i gunjiće, tzv. bugarsko sukno, od mrke vune sa ispuštenim »bičevima« (resama) sa naličja.
​
Koža se upotrebljavala mahom neprerađena, samo osušena. Od ovakve kože, teleće, goveđe, kozje ili svinjske, izrađivani su opanci oputnjaci, zvani još i pitravci, fašnjaci, oputari, na prijeplet opanci — opšta obuća svih stanovnika na selu. U mnogim krajevima Bosne upotrebljavali su se i opanci od prerađene kože, proizvod majstora opančara po gradovima i manjim mestima, a nosilo ih je imućnije stanovništvo, dok se na selu nisu počele nositi cipele. Tada imućniji nose cipele, a srednji i siromašniji sloj uzima »učinjane« opanke za praznik, jer ovi postaju jeftiniji od cipela. »Učinjani« opanci upotrebljavali su se uglavnom u istočnoj i srednjoj Bosni i Posavini, dok se u ostalim krajevima, tj. u zapadnoj Bosni i celoj Hercegovini, nose isključivo opanci oputnjaci. Od ovčje kože, zajedno sa runom, izrađivani su muški »kožuni« ili »guberi«. U Posavini su poznati ženski kratki »kožušci«, proizvod majstora kožuhara. Od prerađene kože nosili su se u celoj BiH kožni muški pojasi — bensilaji, kao i torbe — šarpelji, karakteristični u muškim nošnjama svih etničkih grupa.

Pored materijala domaće proizvodnje, u narodnim nošnjama nalazimo krajem XIX v. u manjoj meri, i materijale manufakturne i fabričke proizvodnje, od kojih su izrađivali pojedine delove seoske nošnje zanatlije po gradovima, mahom terzije i abadžije. Tu na prvo mesto dolaze čoha i somot (kadifa), najviše u crvenoj boji, čija je upotreba poznata još u srednjem veku u nošnji vlastele. Od ovih tkanina bili su praznični haljeci imućnijeg stanovništva: ječerme, muške dolame, ženski zubuni i sl. Za vreme turske vladavine sa novim valom orijentalnog kulturnog inventara dolaze u upotrebu novi materijali, prvenstveno u nošnju varoškog trgovačko-zanatskog i feudalnog staleža, da se postepeno prošire i na seosko, u prvom redu na islamizirano stanovništvo. Najrasprostranjeniji materijali krajem XIX v. jesu prugasta pamučna i svilena tkanina, zvana »aladža« i »šamaladža«, za ženske ječerme i anterije. Pored nje, široku upotrebu ima i »atlas«, vrsta svilenog satena, svetlih i tamnih boja, za izradu gornjih haljetaka: libada, salti, anterija, ječermi. U ovo vreme, uz crvenu čohu koja je dozvoljena samo povlašćenom feudalnom sloju, varoško stanovništvo i imućniji ljudi na selu nose i crnu i tamnoplavu čohu. Od nje su delovi muške nošnje: ječerme, fermeni, koparani, čakšire.

U načinu odevanja seoskog stanovništva postoje bitne razlike između pojedinih širih geografskih oblasti, a ogledaju se u kroju osnovnih delova, ornamentici i načinu nošenja pojedinih delova. Tako se po svojim osobenostima izdvajaju oblasti: zapadna Bosna sa Hercegovinom kao jedna celina; srednja i istočna Bosna kao posebna oblast i Posavina, koja čini celinu za sebe.

Prva grupa nošnji ima najveći obim prostiranja. Obuhvata prostor u sklopu dinarskog planinskog masiva, zalazeći dublje u unutrašnjost sve do oblasti Imljana i Banjalučke Vrhovine, pa pored Travnika, preko Kupresa i Rame, do granice prema Hercegovini. Na jugu se granica produžava u samu Hercegovinu, zahvatajući deo Bosne oko Foče i Čajniča do roke Lima. To su tzv. dinarske nošnje. Među njima nailazimo na veći broj varijanti u srpskim i hrvatskim nošnjama, dok su muslimanske nošnje ujednačenije te ih sve možemo ubrojati u jednu varijantu. Izuzetak čine etničke grupe muslimana stočara oko Čapljine, Podveležja i planine Bjelašnice, koji imaju svoju nošnju.

Srednjobosanske nošnje zahvataju predele u dolini reke Bosne, počev od Sarajeva do planine Ozrena, protežući se na istok preko ogranaka planine Majevice do reke Drine; na zapadnoj strani, levo od reke Bosne, ove se nošnje pružaju dolinom Lašve, zahvatajući predele oko Bugojna, Gornjeg i Donjeg Vakufa, pa dolinom Lepenice sve do Ivan-planine. Južno od Sarajeva ove nošnje obuhvataju Bjelašnicu, Treskavicu i Jahorinu, izbijajući kod Goražda na Drinu. I ovde je veliki broj varijanta u srpskim i hrvatskim nošnjama, dok je sa muslimanskim isti slučaj kao i u dinarskoj oblasti.

Posavske nošnje rasprostranjene su duž desne obale Save i u donjem toku Une. U unutrašnjosti Bosne ove se nošnje produžuju, negde manje negde više, do ogranaka visokih planina. Elementi ovih nošnji prodirali su sporadično i dublje u Bosnu među dinarsko stanovništvo, jer su plodniji posavski krajevi privlačili stočare koji su silazili sa stokom radi ishrane u ove krajeve.

Ilustracije

Ilustracije narodnih nošnji u Bosni i Hercegovini preuzete su iz jedinstvene zbirke crteža, knjige Narodne nošnje u Bosni i Hercegovini, autorice Zorislave Čulić, nastale u izdanju Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine 1963. godine. Ova knjiga je bila prva takve vrste, tiskana je u samo 1.000 primjeraka i u njoj je predstavljen samo jedan dio velikog bogatstva narodnih nošnji  Bosne i Hercegovine, koje je Zemaljski Muzej Bosne i Hercegovine tijekom svojih dotadašnjih 75 godina djelovanja sakupio i sačuvao. U knjizi se pored crteža nalaze i krojevi osnovnih vrsta bosanskohercegovačkih nošnji.

---

Dinarske nošnje

​Glavne karakteristike dinarskih ženskih nošnji jesu: duga lanena košulja, iz jedna krojena, dugih širokih rukava, vezena vunom vegetabilnih boja na prsima, skutima i rukavima, u geometrijskim motivima. Od gornjih haljetaka najvažniji su zubun, haljina i pregača. Zubun je od belog sukna kod devojaka, a crnog ili tamnoplavog kod udatih žena, ukrašen vezom u tehnici »sindžirca« i apliciranom čohom u boji. Duga zimska haljina, od belog sukna za devojke i crnog ili tamnoplavog za udate, sa dugim rukavima, ukrašena je kao i zubun. Pregače su rađene tehnikom »iveranja« ili »prebiranja« geometrijskih motiva, potkićene dugim vunenim resama uokolo. U muslimanskim ženskim nošnjama nisu se uopšte upotrebljavale pregače. Na glavi je kod žena karakteristična plitka crvena kapica, prekrivena belom četvrtastom maramom zvanom krpa, koja je vezena kao i košulja, negde manje negde više. Kod mladinskih kapa karakterističan je »krov« od starog srebrnog novca koji pokriva ceo prednji deo glave. Ove su kape različite kod svake etničke grupe. Od ženskih nakita u dinarskim nošnjama karakterističan je »gendar« od starog srebrnog novca, koji pokriva negde samo prsa, a negde ceo prednji deo tela.

Muške dinarske nošnje karakterišu: košulja od lana istoga kroja kao i ženska, vezena belim koncem i pamukom, a negde i vunom u boji; gaće uskih dugih nogavica kod srpskih i nešto širih kod hrvatskih i muslimanskih nošnji. Od gornjih haljetaka glavni su: zubun, kožun i gunj. Zubun je kratak, od belog, crnog ili tamnoplavog sukna, bez veza, ili samo na prsima ukrašen »sindžircem« kao i ženski. Kožun je od ovčje kože sa runom iznutra, bez rukava, dug do bedara, a nosi ga samo srpsko stanovništvo dinarske oblasti u Bosni. Gunj je najčešće od crnog sukna, dug do pojasa ili bedara, dugih rukava. Ukrašava se crvenim gajtanom kod srpskog i hrvatskog, a zelenim kod muslimanskog stanovništva. Kao praznični haljetak karakteristična je ječerma sa srebrnim tokama na prsima, upotrebljava se kod svih etničkih grupa na dinarskom području. U nošnji na glavi karakteristična je crvena kapa, oko koje se omotava crveni vuneni šal. U istočnoj Hercegovini primljena je, posle ustanka 1875, iz Crne Gore kapa »zavrata«.

Obuću mušku i žensku sačinjavaju: vunene čarape, duge do kolena, različito šarane, ali uvek u geometrijskim motivima, najčešće od crne i crvene vune, kod muškaraca razrezane sa strane; preko njih su se navlačili priglavci, terluci, natikači) koji sežu do gležanja. Preko njih nose se opanci oputnjaci. Kod muških nošnji dinarske oblasti u Hercegovini karakteristični su tozluci, vrsta dokolenica, od sukna bele ili crvene boje.

Nošnja iz Donjeg Unca, srpska, kraj 19. st.

Nošnja mlade djevojke iz okoline Mrkonjić Grada (Varcar Vakufa), srpska, kraj 19. st.

Narodna nošnja Zmijanja u Bosanskoj krajini

Narodna nošnja iz Imljana, kod Kotor Varoši

Nosnja s visoravni Janj kod Jajca, srpska, kraj 19. st.

Narodna nošnja s Kupresa

Narodna nošnja iz Duvanjskog polja
Izvor: Zorislava Čulić, Narodne nošnje u ​Bosni i Hercegovini. Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 1963.

Narodna nošnja iz okolice Glamoča

Nošnja iz Livanjskog Polja, srpska, početak 20. st.

Narodna nošnja iz Livanjskog polja, hrvatska, djevojka i momak, kraj 19. st.
Izvor: Zorislava Čulić, Narodne nošnje u ​Bosni i Hercegovini. Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 1963.

Nošnja iz okolice Konjica

Nošnja stočara iz okoline Čapljine, bošnjačka, kraj 19. st.

Nošnja iz zapadne Hercegovine, hrvatska, kraj 19. st.

Nošnja iz istočne Hercegovine, srpska, kraj 19. st.

Narodna nošnja, Mostar
Autor: Vladimir Kirin

Hercegovina
Autor: Vladimir Kirin

Narodna nošnja, Hercegovina
Autor: Max Karl Tilke

Bosanska krajina

Zmijanje

Matron of Mrkonic Grad, Bosnia and Hercegovina, circa 1930-1937 :: Blanche Payne Regional Costume Photograph and Drawing Collection

Djevojačka nošnja iz Zlosela, Kupres
Autor: Tošo Dabac

Nošnja iz okolice Livna
Autor: L. Janković

Muslimanska ženska nošnja iz Cazina

Livanjka sam nošnja me odaje - KUD Kamešnica Podhum Livno
Datum objave: 9.11.2009. Svekar voda - Miši
Opis: KUD kamešnica u emisiji Turizam plus - Federalna Televizja, Livanjski bećarac, Livanjska narodna nošnja, Narodna nošnja hrvata livanjskoga kraja, Boko blato

Privjesak za pletenice iz Hercegovine

Privjesak za pletenice iz Hercegovine

​Ramski običaji - Navijanje ramskog peškira*
Autor: Damir Misura Datum objave: 5.12.2014.
Opis. Navijanje ramskog peškira u Jaklićima. Snimljeno mobitelom 29. studenog 2012. Mnogi povjesničari, etnolozi i pisci Ramu smatraju neiscrpnim blagom za svoja istraživanja što Rama uistinu i jeste. Nažalost, u današnje moderno vrijeme sjećanja na neke običaje polako blijede, pogotovo kod mladih.
*Ramski peškir je narodna rukotvorina, odnosno, tkanje koje se još uvijek tka na stanu. Ramski peškir je na neki način postao zaštitni znak svake svadbe u Rami.

​Tradicija i običaji - Prva epizoda
Autor: Banjalučka Hronika Datum objave: 11.1.2023.
Opis. U prvoj epizodi dokumentarnog serijala "Tradicija i običaji", govorimo o spravljanju janjskog sira gužvaša. Bili smo na imanju Dragice Milovac u Janju. U drugom dijelu emisije, govorimo o vezenju, heklanju i tkanju pomoću natre. O svemu ovome govorila nam je Stoja Zrnić iz Bistrice podno Kozare. Čuvajmo našu "Tradiciju i običaje." Produkcija: ELTA HD TV Banjaluka

---

Srednjobosanske nošnje

Osobine srednjobosanskih ženskih nošnji jesu: košulja od »uzvodnog« platna, lanenog ili pamučnog, duga, nabranih klina ispod ruke, bez veza, ukrašena samo »kericama« (vrstom čipke) po rubu rukava; gaće od grubljeg lanenog platna, širih nogavica koje se skupe pod kolenom, u upotrebi kod svih etničkih grupa ove oblasti. Zubun, kao najvažniji gornji haljetak, ovde je prilično neujednačen. Uvek je od belog ili crnog sukna, različite dužine i ornamentike, često i bez ikakvog veza. Kao obavezni haljetak preko košulje ovde se pojavljuje ječerma od fabričkog materijala, po kroju ista kao u varoškoj nošnji. U nošnjama nekih etničkih grupa karakteristične su crne dimije (dolina Bosne, Lepenice i oko Vareša), i to samo kod srpskog i hrvatskog stanovništva. Pregače su ovde u upotrebi sporadično i nemaju svoj određeni oblik kao dinarske. Zimi se ovde nosi gunj od crnog sukna, dug do kukova ili pojasa, ukrašen crvenim gajtanom ili bez veza. Pored grublje pletenih opanaka oputara, karakteristični su za ove nošnje i opanci od prerađene kože. U devojačkoj nošnji na glavi dolaze dublje crvene kape, a kod žena razni oblici kotura ispleteni od pruća, kao podmetači za maramu, mahom bez veza.
​
Muške nošnje u ovoj oblasti mnogo su ujednačenije nego ženske. Košulja je od »uzvodnog« platna, bez veza, okerana po rubu rukava, sa vrlo širokim dugim rukavima. Gaće su vrlo širokog tura, naročito kod muslimanskog stanovništva. Od suknenih delova karakteristični su kratki haljeci, džoke, džemadan, gunj, kao i čakšire i salvare. Svi su od crnog sukna, ukrašeni većinom crvenim gajtanom kod srpskog i hrvatskog, i zelenim kod muslimanskog stanovništva. Za ćelu grupu nošnji i u srednjoj i u istočnoj Bosni karakteristični su kod muškaraca na glavi fesovi i oko njih crveni vuneni šalovi ili šarani beli peškiri (kod muslimana). Kao praznični deo nošnje i ovde su se nosile toke.

Obuću sačinjavaju vunene čarape, šarane vegetabilnim geometrizovanim motivima, i opanci, isti kao ženski. Za sve nošnje ove oblasti karakteristični su još i tozluci od crnog ili crvenog sukna. Kožni pojas bensilaj i torba zvana šarpelj su ovde obavezna dopuna muških nošnji.

Nošnja iz Sasine kod Sanskog Mosta, hrvatska, kraj 19. st.

Nošnja iz Sarajevskog polja, srpska i hrvatska, početak 20. st.

Narodna nošnja iz Sarajevskog polja

Nosnja s planine Bjelašnice kod Sarajeva, bosnjacka, kraj 19. st

Narodna nošnja iz Osata, istočna Bosna

Ženske nošnje iz okolice Čajniča, lijevo, i Foče, desno, srpska, kraj 19. st.

Nošnja iz okolice Travnika, hrvatska, kraj 19. st.

Nošnja iz okolice Travnika, kraj 19. i početak 20. st. ( u sredini)

Nošnja iz Birča, istočna Bosna, srpska, početak 20. st.

Nošnja iz Zeničke Vrhovine, kraj 19. st.

Narodna nošnja, Guča Gora (Travnik), hrvatska
Autor: Vladimir Kirin

Bosanska krajina, Banjalučka regija

Starinska ženska nošnja iz okolice Sarajeva

Ženska nošnja iz okolice Travnika

Ženska nošnja iz okolice Travnika
Autor: Tošo Dabac

​Bosanska tradicionalna nošnja
Datum objave: 24.5.2012. Autor:Zlatni ljiljan
Bosanska tradicionalna nošnja / www.zlatniljiljan.org

Pafta iz Rogatice, Bosna

Naušnica od raznovrsnog metala iz Bosne

Srebrna narukvica iz Bosne

Muslimanska djevojačka nošnja iz okolice Sarajeva

Lukomir

PROČITAJ VIŠE
​Livanjska narodna nošnja - izvori:
Kud "Kamešnica", Livno - Livanjska narodna nošnja

---

Posavske nošnje

Posavske nošnje imaju svoje karakteristike. U ženskim nošnjama srpskog i hrvatskog stanovništva na prvo mesto dolazi košulja, zvana ovde rubina, od pamučnog »uzvodnog« platna, rezana u struku i bogato nabrana pozadi u pasu i oko vrata. Rukavi su koso krojeni u ramenima, dugi i široki. Ovde su karakteristični utkani vegetabilni motivi duž rukava i skuta pozadi. Gaće su iste kao i u srednjobosanskim nošnjama. Zubun, kao gornji haljetak, nalazimo kao karakteristiku s leve strane reke Bosne, dok su na desnoj strani uobičajeni kratki haljeci zvani , od crnog sukna, ukrašeni crvenim i srmenim gajtanom. Uz njih dolaze i kožušci, s aplikacijama od raznobojne kože. Zimska gornja haljina duga je do kukova, sa dugim rukavima, uvek od crnog valjanog sukna ili od »bugarskog« sukna mrke boje. Pregače posavskih žena imaju jednu specifičnost. Tkane su dijagonalno, »u četiri nita«, sa kvadratnim, odnosno pravougaonim šarama, potkićene dugim resama. U nekim krajevima nosi se i zadnja pregača (oko Brčkog). Osnovna obuća su i ovde bili oputni opanci, a uz njih i oni od prerađene kože. Čarape su duge, od raznobojne vune, vegetabilnih motiva, ukrašene i belim perlicama. Devojke na glavi nose tzv. krpicu, uski komad plaatna, sa velikom svilenom kićankom koja pada na čelo, a krpica niz leđa. Za nošnju udatih žena karakteristična je »krpa« u vidu dužeg peškira, šarana tkanim motivima od raznobojnog pamuka, koja se na razne načine prebacuje preko kotura stavljenog najpre na glavu.

U muškim nošnjama glavnu karakteristiku čine košulja i gaće. Košulja je, kao i ženska, nabrana pozadi u struku, a takođe i oko vrata, duga do kolena. Nosi se uvek leti preko gaća, za razliku od ostalih krajeva u BiH gde se košulja uvek uvlači u gaće. Gaće su dugih nogavica, širih nego u drugim krajevima Bosne, sa malim turom. Izrađuju se od istog platna kao i košulja i ukrašavaju se isto tako po dnu nogavica. Gornji haljeci u posavskim nošnjama bili su kratki »ljetak« i zimski gunj. Ljetak je od crnog sukna, bez rukava, ukrašen crnim ili crvenim gajtanom. Gunj je isti kao ženski. Čakšire su ovde samo zimski deo odeće, od crnog sukna ili čohe ukrašene crvenim gajtanom, po kroju iste kao i u gradskoj nošnji. Na glavi su se nosili tamniji fesovi i crveni šalovi oko njih, ali već u drugoj polovini XIX v. prodiru u posavske krajeve šeširi iz krajeva preko Save. Obuća je ista kao i kod žena.

Nošnja iz Debeljaka kod Banja Luke, hrvatska, početak 20. st.

Nošnja iz okolice Dervente

Ženska nošnja iz okolice Brčkog

Ženska nošnja iz okolice Brčkog, hrvatska, početak 20. st.

Nošnja iz okoline Bosanskog Šamca, hrvatska, početak 20. st.

Nošnja iz okolice Brčkog

Djevojačka nošnja iz okolice Brčkog

---

Nošnja varoškog (gradskog) stanovništva

Četvrtu grupu nošnji čini nošnja varoškog stanovništva. U ovim nošnjama, bez obzira na etničku pripadnost stanovništva, zapaža se jak orijentalni uticaj kako u krojevima tako i u pojedinim haljecima i materijalima. Klasne razlike su ispoljavane u nošnji više nego veske. Tako su feudalci i u XIX v. još nosili odelo od skupoce-nog materijala samo svetlih boja, dok su varoški zanatlije i trgovci nosili odeću tamne boje.

Ženska nošnja sastojala se od košulje od tankog pamučnog ili svilenog platna, pravo krojene, duge do gležanj a, dugih širokih rukava; uz nju se nosile gaće od debljeg platna, širokih nogavica skupljenih pod kolenom. Gornji haljeci su različiti: mala ječerma vezena srmom, dimije, vrlo široke, bez nogavica, od svilenog ili pamučnog materijala, raznih boja kod muslimanskih i od crnog satena kod srpskih i hrvatskih žena. Udate žene oblačile su preko košulje vrstu duge otvorene haljine, sa dugim razrezanim rukavima, zvonasto krojenu, zvanu anterija. Na glavi su devojke nosile fesiće a udate žene kalkan-kape, ukrašene srebrnim tepelukom na temenu i resama od crne svile naokolo. Od obuće karakteristične su lagane papuče ili cipelice od žute ili crvene meke kože, zvane jemenije.

Za izlazak van kuće muslimanskim ženama služila, je, kao obavezni deo nošnje, feredža, a od kraja XIX v. i , odeća istočnjačkog karaktera po svom kroju i funkciji. Srpske i hrvatske žene nosile su libade, salte i kratke ćurdije postavljene krznom.

Osnovni delovi muške varoške nošnje su košulja i gaće, od istog platna kao i ženske. Gornji haljeci su mahom od čohe: fermen, kopar an, ječerma, anterija, džemadan, čakšire. Na glavu je dolazio fes, a na noge crne mestve i preko njih crne firale, oboje od kože.

Veće promene u svim nošnjama nastaju početkom XX v. naročito posle Prvog svetskog rata, sa širom upotrebom fabričkog materijala, s kojim dolaze i novi krojevi. U celini posmatrane, ove promene nastajale su najpre u muškim nošnjama, koje su u svom razvoju pod zapadnim uticajem išle ka sve većem izjednačavanju ss gradskom nošnjom. To se najpre opaža u nošnjama posavskih krajeva, dok je u ostale krajeve taj uticaj prodirao sporije. Ove promene uslovio je i sve veći odlazak ljudi iz sela u gradove na rad, dok su žene, ostajući više kod kuće, čuvale duže svoju staru nošnju i izrađivale je same. Može se reći da se i u vremenu između 1918 i 1941 u BiH intenzivno održavaju u svom starom obliku, uz izvesne manje promene koje su uneli neki fabrički materijali. Još veće promene doživele su nošnje u BiH u najnovije vreme. Situacija u pogledu narodne nošnje takva je da je ona, izuzev neke manje oblasti u kojima se još nosi starinska nošnja (okolina Žepča, Travnika, Kraljeve Sutjeske, Imljana), u većini oblasti praktično iščezla. Čuvaju je i upotrebljavaju samo još stariji ljudi, a i oni sve rede.

Nošnja iz Visokog

Nošnja iz Sarajeva, bošnjačka, kraj 19. st

Građanska nošnja s kraja 19. st, lijevo - hrvatska iz Jajca, desno - srpska iz Mostara

Nošnja iz Sarajeva, bošnjačka; lijevo kraj 19. st., desno, početak 20. st.

---

PULJIĆ, Ivica: Narodna nošnja Hrvata donje Hercegovine. Hercegovina: godišnjak za kulturno i povijesno nasljeđe, 19 (2005), 183-201 (PDF)

• Sažetak. Proučavanje povijesti i sadašnjosti, života i uljudbe Hrvata na području donje Hercegovine u novije se vrijeme doista intenziviralo. Istraživanjima dosadašnjih autora, dodani su rezultati novijih istraživanja u brojnim edicijama različitog karaktera koje su ugledale svjetlo dana uglavnom u razdoblju posije Domovinskog rata. U dobrom dijelu tih edicija nalaze se brojni prilozi ili podaci koji se odnose i na narodnu nošnju Hrvata na ovim prostorima.

CRNA GORA

---

Crnogorska narodna nošnja, Krivošije
Autor: Vladimir Kirin

Crnogorska muška nošnja
Autor fotografije: AF

Risan, hrvatska nošnja
Autor: Vladimir Kirin

Crnogorska ženska nošnja

Crnogorska muška nošnja

​Crnogorke u prošlosti - Promjene u načinu odijevanja
Datum objave: 27.2.2019. Postavio: Duklja - Zeta - Crna Gora
Opis: RTCG, 19. februar 2019.

PROČITAJ VIŠE
​Crnogorska narodna nošnja. Visit Montenegro

Crnogorska narodna nošnja - dokumentarne emisije RTCG-a

Crnogorska ženska narodna nošnja - Dokumentarna emisija RTCG-a
Ženska nošnja se sastoji od svilene košulje ukrašene vezom, ispod koje se nosio bustin - potkošulja bez rukava, duge svilene suknje, svjetlozelenog koreta bez rukava, dokoljenica i opanaka. Đevojke su na glavi nosile kapu, a žene raznobojnu ili crnu maramu, zavisno od životnog doba. Oko struka se nosio srebrni ili pozlaćeni pojas - ćemer, kovan ili rađen u tehnici filigrana.

Crnogorska ženska narodna nošnja
Datum objave: 17.12.2018. Postavio: SLAVENSKA SPARTA – Crna Gora / Zeta / Duklja
Autor: Crnogorska ženska narodna nošnja. RTCG - Radio Televizija Crne Gore

Crnogorska ženska narodna nošnja
Datum objave: 17.12.2018. Postavio: SLAVENSKA SPARTA – Crna Gora / Zeta / Duklja
Opis: Crnogorska ženska narodna nošnja. RTCG - Radio Televizija Crne Gore

Tradicija Crne Gore - Crnogorska narodna nošnja
Datum objave: 6.4.2019. Autor: SLAVENSKA SPARTA – Crna Gora / Zeta / Duklja
Opis: Crnogorska narodna nosnja

​Crnogorska narodna nošnja – tradicija Crne Gore koja živi
Datum objave: 15.4.2020. Objavio: Crna Gora od Iskona
Opis: Crnogorska narodna nosnja. Emisija: Škrinja - RTCG

​crnogorska narodnja nosnja izrada LILJA SUSIC
Datum objave: 29.5.2015. Objavio: janko vujovic
Opis: Voditeljka Jelena Belojevic, snimatelj Vesko Perovic, ako zelite kupiti I imati orginalnu crnonorsku narodnu nosnju, ne imitaciju ili kich

Crnom Gorom: Džubleta, tradicionalna albanska katolička nošnja HD
Datum objave: 8.12.2019. Autor: RIVchannel
Opis: Džubleta je tradicionalni odjevni predmet ženskog albanskog katoličkog stanovništva iz okoline Podgorice. Ona je teška ornamentalna haljina (suknja) izrađena od crnog sukna koja se od struka pa nadolje širi u obliku zvona. Nešto više o Džubleti, kazao nam je Štjefan Ujkić.

​Crnogorska tradicija: Pojas u crnogorskoj narodnoj nošnji
Postavio: SLAVENSKA SPARTA – Crna Gora / Zeta / Duklja  Datum objave: 28.12.2018.
Opis. Pojas u crnogorskoj nošnji Proizvodnja: RTCG, februar 2012. Autorka: Dragana Kršenković Brković Snimatelj: Igor Sekulić

SRBIJA

---

​NARODNE NOŠNJE RAŠKE
Datum objave: 21.12.2020. Autor: KC Mladost Futog
Opis: Narodne nošnje Raške druge polovine 19.veka iz kolekcije Dalibora i Ivane Todorović. Video snimljen u Kulturnom centru "Mladost "povodom učešća na desetoj reviji rekonstruisanih nošnji "Obnavljamo baštinu" 2020 u Zagrebu u online izdanju. Prezentacija bračnog para Todorović i KC "Mladost" Futog pohvaljena je za celokupni utisak.

KOSOVO

Rugova
Autor; ShpetimKaliqani; Wikipedija

Narodna nošnja O.Antonini - Kosovo Peć

Peć, srpska nošnja

Rugova, ženska nošnja
Autor; Fjollabeqiraj; Wikipedija

Rugova, odjeća mladenke, 20 st.
Etnološki muzej, Priština

Podgor (alb. Podgur), tradicionalna muška nošnja

ALBANIJA

Ženska narodna nošnja iz okolice Skadra
Autor fotografije: Giuseppe Massani, 1940.

Ženska narodna nošnja iz albanske Malesije (tip haljine: xhubleta)

Mlada iz Dukagjina

Scutari, Albania. Costume of Roman Catholic woman at home. The trousers are black and shinny sic and excessively voluminous. The sleeveless coat is heavily and untricately sic embroidered in black thread on a red ground. The chemise is of cotton cloth woven on the home loon. The hair is always slightly covered as shown here and she must wear more if she want to go on the street. Albania Scutari, 1921. [August Date Received] Photograph. Glass negatives Notes - Title, date and notes from Red Cross caption card. - Photographer name or source of original from caption card or negative sleeve: Jr. Red Cross. https://www.loc.gov/item/2017679445/.

A good type of the "gheg" or 16 northern Albania. A handsome refugee from Rosova who looks forward to the time when Serbia shall have been ousted from his lands. He will probably do some of the ousting himself. Albania, 1921. [July Date Received] Photograph. https://www.loc.gov/item/2017679397/. Genre Glass negatives Notes - Title, date and notes from Red Cross caption card. - Photographer name or source of original from caption card or negative sleeve: Junior Red Cross.

An American in Albania. R? M. Davidson of Ashland, Ky., who is in charge of the American Red Cross relief work at Elbasob, Albania attired in the picturesque costume of the Albanian mountaineers. The whole thing is of wool, the jacket being extra heavy as a protection against the intense cold and heavy rains of the mountains. Albania Elbasob, 1920. [22 September date received] Photograph. https://www.loc.gov/item/2017677995/.

Mountain woman from the tribe of Shala, northern Albania. Clothing, mostly of black woolen cloth hand made with decorations in colored worsted. She wears an apron behind similar to the one she wears in front. Her shoes are of raw hide. Inside them she wears the decorated woolen slipper called a "opanga" and wind this one or two thicknesses of woolen socks or slippers. The women are always spinning or knitting. The belt is decorated with countless lead nails and studded with big brass rivets. Albania, 1921. [August Date Received] Photograph. https://www.loc.gov/item/2017679439/. Genre Glass negatives Notes - Title, date and notes from Red Cross caption card. - Photographer name or source of original from caption card or negative sleeve: Jr. Red Cross.

A mountain bride from the tribe of Hoti, northern Albania. The clothes are of heavy woolen cloth spun and woven by hand and richly embroidered with colored worsteds and gold and silver thread. The jewelry is mostly silver filigree work, a craft in which the Albanians are especially proficient. The large silver cross is a mark of the Catholic tribes all over the north. Her heavy leather belt studded thickly with lead pin, lead nails, each molded and inserted by hand, is the work of special craftsmen in Scutari. She wears the mountain slippers of goat hide called "opanga". Most of the tribal lands of Hoti were given to Serbia by Turkey inbut the people remain Albanian in language and customs. Albania, 1921. [August Date Received] Photograph. https://www.loc.gov/item/2017679443/. Glass negatives Notes - Title, date and notes from Red Cross caption card. - Photographer name or source of original from caption card or negative sleeve: Jr. Red Cross.

IZVORI I LITERATURA

BUŠIĆ, Katarina: Zbirka torbi = Bag collection. Etnografski muzej. Zagreb, 2009.