---

SJEVEROISTOČNI POJAS DINARSKOG GORJA > PLANINE SREDNJE I ISTOČNE BOSNE > PLANINE SREDNJE BOSNE > Maluš
​Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Kik, 1038  m
​Koordinate najvišeg vrha: 43.9772, 18.7659

Uvod

Prema svojoj apsolutnoj visini od preko 1000 metara (vrh Kik, 1038 m) Maluš bi se mogao smatrati izduženom niskom planinom na sjeveru Glasinačke visoravni i sjeverozapadno od Sokoca. Realno gledano, s obzirom na njegovu relativnu visinu u odnosu na lokalnu visoko položenu visoravan (obližnji Sokolac smješten je na 890 m n.v.), Maluš se također ispravno može smatrati i samo brdom. Proteže se u dinarskom smjeru sjeverozapad-jugoistok. Između Maluša i susjedne Kravarevice nalazi se izvorišno područje rijeke Bioštice. Kako je Maluš šumovit, lokalno stanovništvo Malušem (odn. Malušom) naziva i tamošnju šumu koja se proteže i na padine Kravarevice i izvor Bioštice.

Promatran kroz društveno-povijesne elemente, kraj u kome se Maluš nalazi, smatra se područjem istočne Bosne - u percepciji mnogih ljudi istočna Bosna je sve istočno od Sarajeva. Međutim, ukoliko se promatraju isključivo zemljopisno-prirodne granice, tada je očito kako se Maluš nastavlja na područje srednjobosanske visoravni - preciznije, na šire sjeveroistočno predgorje Romanije, kao što to prikazuje donja karta. Na toj je karti vidljivo kako su rječni sustav Krivaja - Bioštica i visoravan Glasinac prirodne granice između dva prostrana planinska lanca: srednjobosanske grupe planina (zapadno od spomenutog sustava vodotokova) i istočnobosanske grupe (istočno od Krivaje i Bioštice). Položaj Maluša je na karti označen žutom zvijezdom. Istovremeno, prema jugu, koridor Miljacka - Prača, koji uključuje tokove ovih dviju rijeka, razdvaja jahorinsku planinsku grupu od srednjobosanske i istočne grupe.

Maluš, karta br. 1.

Maluš, prostorni pogled
Izvor: Google Earth, 2021.

Maluš i Povac - Sokolac
Datum objave: 29.10.2020. Autor: nešo.malinar - RaspberrYt
Opis: Kratak video zapis o poznatim toponimima opštine Sokolac. Šuma Maluš i brdo Povac ili kako se negdje ispisuje Pohovac/Puhovac. Hvala na gledanju!

Bioštica

​Bioštica je rijeka u Bosni i Hercegovini, duga oko 30 km. Izvire između brda Maluš i Kravarevice, u općini Sokolac, oko 4 km uzvodno od sela Knežina. U nekim se izvorima neispravno navodi kako izvire ispod planine Devetak, iako se ta planina nalazi dalje na istoku. U Olovu se Bioštici s desne strane pridružuje rijeka Stupčanica i na mjestu sastavaka nastaje rijeka Krivaja.
Cestovni prilaz izvoru Bioštice je regionalnom cestom R-468 (Sokolac-Olovo). Oko 7 km sjeverozapadno od Sokoca - u šumi Maluš, s regionalne ceste odvaja se šljunčana cesta, koja nakon 2 km dovodi do izvora.
Pećina, iz koje nastaje vrelo Bioštice, zaštićena je zakonom kao specijalni geomofološki rezervat. To je jedna neistražena pećina s tri ulaza i iz jednog od ulaza u pećinu ističe rijeka. Bogata je pećinskim nakitom i u njoj je jezero. U neposrednoj blizini je i pećina Podlipe, u kojoj su pronađeni dokazi o boravku  neandertalca i homo sapiensa.
Od Knežine nizvodno do naselja Margetići, u dužini od oko 5 km, Bioštica teče laganim tokom kroz livade, tvoreći na mahove blage okuke s dubljim pasažima, u kojima se kriju ribe. Pedesetih godina 20. stoljeća netko je poribio ovaj dio rijeke s par stotina primjeraka lipljena.
Idući nizvodno, dolazi se do ulaza u kanjonski dio Bioštice, dugačak više od 10 kilometara. To je jedan od najatraktivnijih i najljepših kanjona u Bosni, sličan surovim kanjonima iz Kanade ili Aljaske. Kanjon je obrastao stoljetnim borovima i smrekom, izuzetne visine. Pri srednjem vodostaju kanjon je prohodan cijelim tokom, a za većih vodostaja moraju se praviti zaskoci kroz šumu, što uključuje i pentranje po okomitim stijenama. To je zasigurno i najmanje posjećeni dio ove predivne rijeke.
Nizvodno od kanjona, Bioštica s lijeve strane prima jake vode romanijske rijeke Kaljine. Ostale pritoke su Kruševica, Dobrača i Razmjena, tako da do grada Olova postaje dosta jaka rijeka.
Na 2-3 km od centra grada Olova nalazi se prelijepo izletište i kupalište Zeleni vir. Upravo na ovom lokalitetu rijeka Bioštica je usporena branom koja stvara lijep bazen i daje estetsko bogatstvo Zelenom viru.
Vodomjerna stanica Bioštica se nalazi u naselju Bioštica, cca 1,5 km uzvodno od ušća rijeke Bioštice u Krivaju. Osnovana je 1962. godine, i raspolaže s višedesetljenim podacima o hidrološkim mjerenjima ove rijeke.
​IZVOR  Bioštica. Wikipedija (bs)

Velika pećina kod izvora Bioštice

Pećina iz koje nastaje vrelo Bioštice, ispod planine Kravarevice zaštićena je zakonom kao specijalni geomorfološki rezervat. Na kilometar od manastira u Knežini je i neistražena pećina s tri ulaza za koju mještani kažu da je bogata pećinskim nakitom i da je u njoj jezero. Iz jednog od ulaza u pećinu istječe rijeka Bioštica.
IZVOR  ​Abazović, D.; Elez, V.; Karadžić, G., Gajević, B.: Znamenitosti zavičaja. Glas Srpski – Grafika, Banja Luka, 2010.

Kadića brdo

Kadića Brdo je naselje u općini Sokolac. Na području naselja nalaze se dvije arheološki vrijedne lokacije. Na lokalitetu Podlipe pronađena je pećina za koju stručnjaci tvrde da predstavlja arheološko geonasljeđe i prirodno dobro prve kategorije iz doba paleolita. ​Na lokalitetu Klisura je arheološki lokalitet sa gradinom Kadića brdo iz ranog željeznog doba.

​Pećina Podlipe (Pećina pod lipom)  KOORDINATE  44.00306, 18.73556​

​Pećina pod lipom, poznata i kao Hajdučka pećina ili Podlipa, nalazi se u općini Sokolac na periferiji sela Kadića Brdo (12 km od Sokoca) s kojime je povezana pješačkom stazom. Smjestila se u podnožju vapnenačke grede, nedaleko od obale najvećeg vodotoka u kraju, rijeke Bioštice i šumom obrasle kote nadmorske visine iznad 850 metara, što je od nastarijih vremena predstavljalo dobro stanište za pračovjeka koji se u špilji mogao skrivati, a na obližnoj rijeci piti vodu i loviti životinje.
Općina Sokolac je stavila pod zaštitu pećinu Podlipe kao spomenik prirode, nakon što je Republički zavod za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa izradio Stručnu osnovu. Ovaj spomenik prirode spada u potkapinski oblik krškog reljefa s dva otvora povezana kratkim kanalom.
Geološka građa šireg područja pećine pripada strukturno-facijalnoj jedinici Centralnoj ofiolitskoj zoni, pored mezozojskih karbonatnih masa u pećini su zastupljeni i sedimenti kvartarne starosti. Najstariji evidentirani sedimenti pećine pripadaju srednjem i gornjem trijasu. U pećini su prisutni vapnenci tamnosive, sive, žućkaste i rumene boje. Kvartarne tvorevine u okolici ove pećine predstavljaju jezerski i riječni sedimenti terasa i aluvijalni nanosi male moćnosti. Materijal jezerskih sedimenata je raznolik.

Arheologija
​Lokalitet nalazišta Podlipom otkriven je 1987. godine prilikom iskapanja arheološkog nalazišta Kula.   Istraživanja je vodila Zilka Kujundžić- Vejzagić iz Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Ratna događanja 1991. godine prekinula su dalja istraživanja. Novija istraživanja pećine Pod lipom izvršena su 2015. godine pod vođstvom prof. dr Dušana Mihajlovića sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu.
Do sada je iskopano više od 1800 artefakata što govori da se radi o bogatom nalazištu. Rezultat svih istraživanja je bio arheološki materijal; kamene alatke i oruđa; artefakti koji datiraju iz donjeg, srednjeg i gornjeg paleolitika. To su ostaci koji su stariji od 40.000 godina i pripadaju razdoblju neandertalca.
Na horizontalnoj stijeni otvora potkapine nađen je crtež (gravura) dimenzija 100x70 cm. Iako se često u izvorima navodi kako se radi o paleolitičkom crtežu, njegova starost još uvijek nije sigurno određena. Postoji mogućnost da on potječe iz paleolita i da pripada toj mediteranskoj umjetnosti koja datira iz razdoblja Gravettien-epigravettien (tome razdoblju pripadaju i gravure iz Badnja kod Stoca). Međutim, da bi se starost tih crteža precizno ustanovila neophodne su stručne analize.
U istraživanjima s početka 21. stoljeća istraženi su i slojevi koji su stari između 35.000 – 15.000 godina i koji pripadaju tzv. kulturama orinjasijen, gravetijen, a čiji su nositelji anatomski moderni ljudi - Homo sapiens. Spomenuti crtež pripada njima, jer neandertalci nisu imali umjetnost.
U nalazištu se javlja sekundarno ležište mineralnih sirovina (mineral silicijev dioksid) koji su korišteni za izradu kremenih alatki. Tog minerala ima u izobilju, tako da se ovdje radi o čitavim radionicama oruđa.

IZVOR  Podlipe (pećina). Wikipedija (bs)

​PROČITAJ VIŠE  
​HANTALAŠEVIĆ, Elma: Kontinuitet upotrebe paleolitskih pećinskih nalazišta na području Bosne i Hercegovine. Diplomski rad. Mentor: doc.dr. Adnan Kaljanac. Univerzitet u Sarajevu, Filozofski fakultet, Odsjek za historiju, Katedra za arheologiju. Sarajevo, 2018. (PDF)
N., N.: Pećina Podlipe u Kadića Brdu kod Sokolaca najznačajnije praistorijsko nalazište. Nezavisne novine, 1.9.2015.

Gravure u stijeni pećine Podlipe
Izvor: Speleološki savez Republike Srpske; Facebook, 2020.

Powered by Wikiloc

​Pecina Podlipe
Datum objave: 4.9.2015. Autor: TV BN

Područje lokaliteta Pećina pod lipom nalazi se sjeverno od Glasinačke visoravni, te je prirodna granica ovih područja Maluš, a dolinom rijeke Bioštice, koja se nalazi sjeverozapadno od nalazišta, povezano je sa teritorijom Bijambarskih pećina. Bioštica također predstavlja najveću rijeku ovog područja. Valovitu morfologiju teritorija na kome se lokalitet nalazi čine naizmjenično planinske livade i crnogorične šume. Područje oko potkapine je blago brdovito, bogato livadama, pašnjacima i pitkom vodom, što je stanovnicima ovog područja pružalo mogućnosti za lov i ribolov. Na osnovu istraživanja sprovedenih na lokalitetu Gornja Bijambarska pećina, udaljenom oko 20 km od Pećine pod lipom, može se zaključiti da su oba lokaliteta bila pod uticajem istih klimatskih uslova u paleolitu. Arheološki nalazi u Pećini pod lipom upućuju na prisustvo čovjeka od srednjeg paleolita, što znači da je ovaj lokalitet korišten mnogo češće od Gornje Bijambarske pećine. Na osnovu analiza flore i faune bijambarskog područja i blizine ovih pećina Pećini pod lipom kod Sokoca, može se pretpostaviti da je stepska vegetacija zahvatala cijelo ovo područje za vrijeme posljednjeg glacijala, a šumska vegetacija za vrijeme toplijih razdoblja. Za ljude u paleolitu, kao i sve koji su boravili u Pećini pod lipom u mlađim periodima, bila je veoma značajna blizina vode. Sama konstrukcija potkapine i blizina rijeke mogle su biti razlog odabiranja ovog lokaliteta kao prirodnog skloništa ljudi od paleolita do mlađih perioda, bez obzira na trajanje njihovog zadržavanja na ovom mjestu.
IZVOR ​Elma Antalašević, 2018.

Klisura-Kadića brdo

Klisura je arheološki lokalitet u naselju Kadića Brdo sa gradinom iz ranog željeznog doba, polukružnog oblika 77x32 m. Otkrivena je 1880, kada je prvi put istraživana. Tokom 1980 i 1988 ponovo je istraživana. Ovdje je pronađen znatan broj dobro očuvanih arheozooloških nalaza prikupljenih tijekom iskopavanja 1988. god, koji pripadaju Glasinačkoj kulturi, pa se ostaci životinjskih kostiju mogu iskoristiti za rekonstrukciju prapovijesnog gospodarstva ovog naselja.
Udio divljači u postotku je zanemarljiv. Iznenađujući su nalazi koji ukazuju na postojanje ribolova u ovom visinskom naselju. Svrha uzgoja domaćih životinja razlikovala su od vrste do vrste.
Važnost proizvodnje vune i mlijeka potvrđuje veliki broj pronađenih pršljenova za tkanje (različitih veličina i oblika). Njihova prisutnost ukazuje na proces predenja i tkanja vune. Neki od keramičkih oblika (kao što su sita – cjediljke ) su vjerojatno korišteni u proizvodnji mliječnih proizvoda. Sitna stoka uzgajana je nomadski. Ove životinje su tijekom zime preseljavane u mjesta nizinskih ispaša koja su bila zaštićena od oštrih vremenskih uvjeta ovog visinskog kraja. 
IZVOR  Glasinac. Wikipedija (bs)

PROČITAJ VIŠE
GREENFIELD, Haskel; ARNOLD, Elizabeth: The zooarchaeological remains from Early Iron Age hill-top fortress at Klisura- Kadića Brdo, eastern Bosnia: a taphonomic assessment. Godišnjak Centar za balkanološka ispitivanja. 34. 107-150. 2005. (PDF)

​Karta lokaliteta Klisura-Kadića brdo koja prikazuje teren i područja iskopa.
Nacrt je temeljen na izvoru: Govedarica (1988.) i raznim terenskim kartama (preneseno iz: Greenfield, Arnold, 2005.)

Knežina

Knežina je naseljeno mjesto u općini Sokolac, 12 km sjeverozapadno od Sokoca i 26 km jugoistočno od Olova, na regionalnoj cesti R-468 (Sokolac - Olovo). Knežina je nekada bila kasaba, dok u novijoj prošlosti ima karakter sela. Kroz naselje protječe rijeka Bioštica.

Povijesni pregled

Antika i srednji vijek
U mjestu Knežina i okolini nalazi se veći broj gradina i pretpostavlja se da je ovaj kraj bio nastanjen i u ilirsko doba. Postojanje velikog broja nekropola sa stećcima ukazuje na to da su Knežina i njezina okolica bili gusto naseljeni i u srednjem vijeku .

Razdoblje osmanske vlasti

Rano razdoblje
Prema turskim defterima Knežina je u 15. i 16. stoljeću bila mjesto u vilajetu Pavle, u nahiji Olovo. Krajem 16. stoljeća našla se u novom kadiluku Birač (Vlasenica) u čijem se sastavu našla i Knežina s okolicom. Postoje navodi da je sjedište Biračkog kadiluka bilo najprije u Knežini.

Vrhunac napretka
Negdje poslije 1516. godine Knežina prerasta u kasabu. Da bi zadobila status kasabe morala je osigurati vršenje duhovno-konfesionalnih potreba muslimanskog stanovništva. Samo na osnovu takvog sadržaja zatražila je status kasabe koji je dobijen formalno-pravnim aktom sultanovom hukumom.
Prvi spomen Knežine kao kasabe zabilježen je 1563. godine. Prema izvješću biskupa Mavarića Vatikanu, ovo selo je tada imalo 300 kuća i 1500 stanovnika, javne objekte i privredu gradskog obilježja. Javne objekte kasabe Knežina činile su četiri džamije, jedan ili dva mekteba, hamam i sudnica, turbe i han, odn. karavan-saraj. Privrednu strukturu činili su čaršija sa 11 dućana zanatlija, pijaca stoke i poljoprivrednih proizvoda, tri tabhane, stupa valjarica, 11 vodenica od kojih su četiri na Bioštici, te najmanje četiri vakufa. Stambeno naselje je bilo organizirano u više gradskih mahala. 

Propadanje Knežine
Period kasabe trajao je sve do 1692/93. godine, kada je nastupio drastičan zaokret koji je ovu kasabu sveo na karakter običnog sela. Od starih objekata u selu ostala je džamija Selimija. Postoji više mogućih, a povijesno nepotvrđenih razloga propadanja Knežine:

• Poslije bečkog rata 1683, prema malo poznatim podacima, u pohodu austrijske vojske pod vodstvom Eugena Savojskog, od pljačke i požara stradala su gotovo sva gradska naselja u Bosni i Hercegovini, pa je tada vjerovatno stradala i Knežina.
• Postoji još jedna verzija uništenja Knežine, a to je da su Knežinu popalili crnogorski hajduci.
• Treća verzija kaže da je Knežina stradala u požaru oko 1765. godine.
• Četvrta verzija kaže da je stanovništvo Knežine desetkovano kugom sredinom 18. stoljeća.

Knežina nakon propasti
Knežina od početka ili sredine 18. stoljeća ima karakter sela i takva je dočekala kraj osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini.

Knežina u doba austrougarske aneksije BiH
Godine 1885. iz službenog popisa u vrijeme austrougarske vladavine Knežina je imala status sela s ukupno 45 kuća i 199 stanovnika.

Od objekata javne arhitekture nekadašnje Knežine kao kasabe, do danas je ostao samo jedan objekt, Sultan Selimova džamija, najmonumentalniji objekt mjesta Knežine.
Poznato je da je, osim cjelovite Sultan Selimove džamije, po završetku Drugog svjetskog rata u Knežini postojala i munara od još jedne džamije nepoznatnog imena (trenutno nije poznato kada je pripadajuća džamija srušena). Navedena munara je srušena i ostaci uklonjeni krajem 1940-tih godina. Sultan Selimova džamiju su lokalne vlasti srušile (i ostaci uklonjeni) u ljeto 1992. godine. Sultan Selimova džamija je proglašena je nacionalnim spomenikom kulture Bosne i Hercegovine. Obnovljena je 2011. godine. U Knežini se nalazi i manastir Knežina, i u njegovoj blizini neistraženi stećci i špilja iz koje izvire rijeka Bioštica. Nedaleko je i pećina Podlipe. Nedaleko od vrela Bioštice u Knežini nalaze se i dva termalna izvora – Toplik i Ilidža, sa stalnom godišnjom temperaturom od 20° C.

Od poznatih osoba u Knežini je rođen Halid Bešlić, bosanskohercegovački pjevač narodne muzike

Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 248 stanovnika (2013. godine; od toga Srba 237, odn. 95,56%; Bošnjaka 5, odn. 2,016% Hrvata 3, Slovenac 1, Ukrajinac 1 i ost.); 465 (1991.); 406 (1981.); 437 (1971.).

Sultan Selimova džamija

Sultan Selimova džamija je izgrađena je od kamena u vrijeme vladavine sultana Selima I (1512.- 1520.) ili Selima II (1566.- 1774.). Nad ulazom u džamiju sačuvan je natpis pisan običnim mastilom u crvenoj boji i u njemu se kaže da je džamiju gradio Gazi Selim-han 955. hidžretske (1548.) godine. Džamija je obnovljena 1322. hidžretske (1906.) godine. Ova džamija spada u red značajnijih potkupolnih džamija osmanske arhitekture u Bosni i Hercegovini. Godine 1951. godine, odlukom tadašnjeg zavoda za zaštitu spomenika kulture Narodne Republike BiH, proglašena je spomenikom kulture i stavljena pod zaštitu države. Minirali su je pripadnici vojske bh Srba u ljeto 1992. Nakon što su je uništili, rušitelji su njene kamene ostatke odvezli pet kilometara od mjesta na kojem je vijekovima egzistirala. 
Kada su se prognani Bošnjaci vratili u Knežinu, 2003. godine obnovljen je i vjerski život muslimana. Ubrzo su krenuli u potragu za dijelovima "Selimije" i uspjeli ih pronaći na više lokacija, i uz pomoć stanovnika srpske nacionalnosti. Kamen koji je sada vidljiv u džamiji je njen izvorni kamen koji je bio tu 500 godina i koji je ponovno vraćen u zidove džamije. Ova džamija nanovo sazidana u istom obliku u kojem je bila. Status bh. nacionalnog spomenika potvrđen je pred početak njene rekonstrukcije, početkom 2004., a obnova je dovršena i džamija svečano otvorena 4.9.2011.
Povjesničarima je bila jako važna činjenica da je Careva džamija, kako su je još zvali, sačuvala prvobitne dekoracije i levhe (kaligrafski ispisan citat iz Kur'ana, ili mudra izreka lezet) u svojoj unutrašnjosti. Impresivnu zbirku činilo je osam pokretnih levhi iz 18. i 19. stoljeća ispisanih tintom na pergamentu od kojih su neke iluminirane bojanim ukrasima i tekućim zlatom, te dvadesetak levhi urađenih na zidovima u fresko-tehnici, koje su najvjerojatnije potjecale iz 1788. godine, kada je džamija obnavljana. Careva je džamija imala i svoju knjižnicu s više desetaka rukopisnih djela na bosanskom, arapskom, turskom i perzijskom jeziku nastalih u vremenu od 17. do 19. stoljeća. Vrijeme namaza ovdje se mjerilo velikim zidnim satom s klatnom, starim više od stoljeća i pol, a samu džamiju krasila je zavidna zbirka od 50 ćilima i 30 serdžada (mali ćilim za klanjanje kod muslimana), jedna od najvrednijih u BiH.
IZVOR  Sultan Selimova džamija. Wikipedija.bs

Knežina, Selimija džamija
Autor: Primmarius - Vlastito djelo; Wikipedija: CC BY-SA 4.0

​Manastir Knežina

​Manastir Knežina je manastir Srpske pravoslavne crkve u selu Knežina. Posvećen je presvetoj Bogorodici, a puni naziv manastirske crkve je hram svetih ravnoapostola cara Konstantina i carice Jelene.
​
Prema predaji, o čemu svjedoče temelji, prijašnji manastir je izgrađen 1371. godine kod izvora Knežine.  Graditelj manastira je bio Andrijaš, brat Marka Kraljevića. Andrijaš je tada podigao deset crkvi, od čega su tri bile velike, a ostalih sedam manjih, smještene u obližnjim selima. Jedna crkva se nalazila na mjestu današnje. Druga crkva, kako kaže jedna narodna predaja pretvorena je u Sultan Selimovu džamiju, dok se trećoj ne zna mjesto. Crkve u Knežini su uništili Osmanlije. Obnovu stare crkve započeo je prota Stevo Todorović 1926. godine, a obnovio je u obliku crkve brvnare. Ta nova crkva posvećena je 1926. godine, a za kuma je izabran Pero Vuković iz Babina. Zvona za ovu bogomolju je priložio Nešo Jovanović. Crkva je stradala u Drugom svjetskom ratu kada su je ustaše spalile i opljačkale. Sadašnji hram je sagrađen 1962. godine na temeljima drvene crkve. Novi hram sagrađen je od kamena (sige/bigra), a gradio ga je neimar Neđo Maksimović iz Srebrenice.
Episkop zvorničko-tuzlanski Vasilije je svojom odlukom 8.4.1989. godine odlučio, a Sveti arhijerski sinod Srpske pravoslavne Crkve svojom odlukom od 13.4.1989. godine potvrdio da se dotadašnji parohijski hram Knežinske parohije proglasi manastirom Presvete Bogorodice u Knežini - metoh manastira Hilandara. Povodom obilježavanja 600 godina od Kosovske bitke 13.8.1989. godine održan je u Knežini veliki narodni sabor i svečano proglašeno otvaranje novog manastira Presvete Bogorodice. Liturgiji i proslavi nazočilo je prema jednim procjenama od 30.000 pa do 100 000 vjernika prema drugima (bilo je to doba već izraženih međunacionalnih trvenja u bivšoj SFRJ, pa su podaci ovisili o tome koja ih strana navodi), što je nezapamćeno u povijesti ovih romanijskih krajeva. Gosti su bili predstavnici rimokatoličke crkve kao i islamske vjerske zajednice. Tom su prilikom s Kosova i Metohije došli vjernici u preko 100 autobusa i također u manastir donesene čestice moštiju Svetog cara Lazara i kopija ikone Trojeručica koja je trajno ostala u manastiru. Prvi monasi ovog manastira stigli su 2014. godine. Odlukom svetog arhijerejskog sabora SPC od 15. odnosno 16.5.2019. godine manastir Knežina prelazi iz eparhije zvorničko-tuzlanske u sastav mitropolije Dabrobosanske.

IZVOR  Manastir Knežina. Wikipedija (sh)(sr)

Manastir Knežina
Аутор: Добрила Абазовић - sr.wiki, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=50636263

IZVORI I LITERATURA

---

GREENFIELD, Haskel; ARNOLD, Elizabeth: The zooarchaeological remains from Early Iron Age hill-top fortress at Klisura- Kadića Brdo, eastern Bosnia: a taphonomic assessment. Godišnjak Centar za balkanološka ispitivanja. 34. 107-150. 2005. (PDF)

• Sažetak; Kadića Brdo is the first systematically excavated settlement of the Glasinac culture. As a result, there is little comparative material with which to evaluate the results. Nonetheless, some results are clear. Even thoug zooarchaeological assemblages such as this can increase our understanding of Early Iron Age subsistence strategies, it is not an easy leap from bones to human behavior. The assemblage exhibits some evidence for attrition, which may distort reconstructions of behavior. This is an extremely large, well-preserved, and reasonably well-collected sample. There is little evidence of assemblage attrition, which makes it a very good sample for reconstructing the economy of the settlement.