|
|
PODRUČJE SJEVERNOG JADRANA > PLANINE ISTRE I KRAS > Učka
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Vojak, 1396 m
Koordinate najvišeg vrha: 45.2845, 14.2020
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Vojak, 1396 m
Koordinate najvišeg vrha: 45.2845, 14.2020
|
|
UvodUčka je najviša planina istarskog poluotoka u zapadnoj Hrvatskoj. Nalazi se na istočnom rubu poluotoka i zapadno od Rijeke. Omeđena je s južne strane Plominskim zaljevom, sa zapadne Čepićkim poljem, odn. cestom Vozilići–Nova Vas–Šušnjevica–Vranja, sa sjeverne cestom Vranja–Vela Učka–prijevoj Poklon–Veprinac–Bregi i s istočne strane Riječkim zaljevom, odn. tzv. liburnijskim primorjem. Pruža se u smjeru sjever-jug u dužini oko 23 km, od prijevoja Poklon (920 m), na sjeveru do Plominskog zaljeva (rt Mašnjak) na jugu. Prijevoj Poklon odvaja Učku u smjeru sjevera i sjeverozapada od susjednoga dužeg i nižeg grebena Ćićarije, koji se nalazi u sjevernoj Istri, i nastavlja prema Sloveniji. Širina Učke u južnom dijelu između Vozilića i Brestove iznosi 5 km, u središnjem dijelu između Šušnjevice i Mošćeničke Drage 10 km, a u sjevernom dijelu između Vranje i rta Kolova 13 km.
Masiv Učke odvaja kvarnersku Istru (Liburniju) od središnje Istre, jednim glavnim hrptom koji se od 922 m visokoga Poklona u smjeru juga počinje strmo uzdizati do Plasa (1285 m) te nastavlja do TV-tornja i vrha Vojak, od njega se spušta na Suhi vrh (1333 m) i Straženik (691 m) te ponovno uzdiže na Perun (881 m), Brgud (1907 m) i dalje prema jugu: Kremenjak (827 m), Šikovac (780 m), Sisol (835 m), Bukovo (771 m), Orlić (607 m) i vrh Lanišće (510 m). Učka je tipična obalna dinarska planina vapnenačke građe i s krškim reljefnim karakteristikama. Učka je važna klimatska barijera, ima veće količine padalina i bujniju vegetaciju od ostalih primorskih planina. Istočna primorska strana Učke blaže je položena od zapadne kopnene strane, što se ogleda u različitoj vegetaciji, količini padalina i naseljenosti - primorska padina znatno je naseljenija. Zbog svojih florističkih specifičnosti uvjetovanih klimatskim uvjetima i raznolikom građom tla, Učka je 1999. proglašena parkom prirode veličine 146 km2. Najviši vrh Učke i istarskog poluotoka Vojak visok je 1396 m (ponegdje u literaturi se mogao pronaći i podatak o 1401 m). Njegovo je tjeme gola glavica strmih strana, na kojoj je razgledna kula - vidikovac. Sagrađena je 1911.god. od kamena, visoka 5 metara, a s njene terase, do koje vodi 30 stuba, se pruža najljepši vidik u Istri. Za lijepa vremena vide se Istra, Riječki zaljev, sjeverni Jadran s otocima, Gorski kotar, Velebit, Ćićarija, Tršćanski zaljev, Julijske Alpe i Dolomiti u Italiji. Istovremeno je Učka jasno vidljiva sa šireg prostora Istre i Kvarnera. Unutrašnjost kule uređena je kao suvenirnica Parka prirode "Učka". U blizini vrha nalazi se telekomunikacijski toranj i vojni radar za nadzor zračnog prometa. Cesta koja povezuje Kvarner i unutrašnjost Istre preko Poklona, danas se manje rabi, jer je podno prijevoja 1982. pušten u promet cestovni tunel Učka u dužini od 5062 m. Ime planine (etimologija)Naziv planine na različitim jezicima i povijesnim razdobljima:
> hrvatski - Učka > talijanski - Monte Maggiore > latinski - Mons Caldera |
U SURADNJI SA:
 BOOKING Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove planine 
Oglašavajte ovdje: lokalnu ponudu, usluge i servise - smještaj - gastronomija - lokalni proizvodi - turistička ponuda - aktivnosti na otvorenom i dr. |
ZEMLJOPIS
Pogled prema Učkoj od Preluka
Reljef i geološka građa
|
Stijene koje izgrađuju planinu Učku nastajale su u velikom oceanu Tethys tijekom dugog geološkog vremena od razdoblja krede (prije 140 milijuna godina), pa sve do sredine tercijara (prije 30 milijuna godina). Taloženjem mineralnih skeletnih ostataka vodenih organizama tijekom milijuna godina, nastajali su debeli slojevi taloga koji su, postupnim procesima kompakcije i cementacije, na kraju pretvoreni u čvrstu stijenu – vapnenac. O tome svjedoče brojni fosili koje nalazimo u taložnim vapnenačkim stijenama. Sudar Afričke ploče s Europskom, koji je započeo još krajem krede prije 65 milijuna godina, a traje i danas, uzrokovao je smanjenje oceana što je popraćeno intenzivnim tektonskim pokretima. Horizontalni su se slojevi (prvotno istaloženi na dnu oceana) naborali, razlomili i izdigli iz mora te stvorili goleme planinske lance kao što su Alpe i Dinaridi, a čiji je dio i Učka. Njihovim je trošenjem u dublje dijelove mora stizao, povremeno nošen podmorskim lavinama, sitnozrnasti sediment od kojeg su nastale uslojene stijene koje nazivamo fliš.
Od današnjih geoloških obilježja Parka prirode "Učka" možemo (pored geomorfološkog spomenika prirode Vela draga) kao vrijedne i zanimljive geološke formacije izdvojiti Krvavu stijenu na jugozapadnom dijelu Učke i Stijenu pod Brestom na obližnjoj Ćićariji. Krški teren Učke obiluje speleološkim objektima kojih, prema do sada poznatim podacima, ima gotovo 200. Također su u podzemlju Učke dosada zabilježene neke endemske vrste podzemne faune, a brojni su i arheološki i povijesni nalazi iz različitih špilja i jama u Parku prirode "Učka". |
Geomorfološki spomenik prirode Vela draga
Među vrijednostima nežive prirode Parka posebno mjesto zauzima kanjon Vela draga. Ovaj lokalitet zaštićen je prije više desetljeća kao geomorfološki spomenik prirode, a odlikuje se slikovitim soliternim vapnenačkim stupovima i stijenama koji predstavljaju izuzetnu geomorfološku i krajobraznu vrijednost. Smatra se da je kanjon nastao taloženjem horizontalnih slojeva paleogenskih vapnenaca nakon čega je uslijedilo tektonsko izdizanje i raspucavanje. Sadašnji je izgled Vela draga poprimila postepenom i dugotrajnom erozijom i okršavanjem. U odlomcima stijena na siparu vidljivi su brojni fosilni ostaci različitih foraminifera i školjaka koji svjedoče o bogatoj geološkoj povijesti i paleookolišu u kojem su živjeli. Uz jedinstvena geološka obilježja Vela draga posjeduje i brojna druga: pripadnike rijetke ornitofaune, arheološke nalaze iz špilje Pupićina peć te raznoliku floru. Kanjon još od 30-tih godina 20. stoljeća posjećuju čuveni alpinisti, a danas je za poklonike slobodnog penjanja jedna od najpopularnijih lokacija u Hrvatskoj Park prirode Učka - Vela draga
Autor: Manuela Glavić |
Grebeni i vrhovi
|
Vojak – u bogatstvu planinske vegetacije i endemičnih vrsta ističe se stjenoviti greben najvišeg vrha Učke, a sa stare kule-vidikovca, izgrađene početkom 20. stoljeća, pruža se veličanstven pogled na Istru, Kvarnerski zaljev s otocima, planine Gorskog kotara, Velebit, Alpe i Italiju. Na kuli se mogu dobiti informacije o Parku, a postavljeni teleskopi pružaju još bolji pogled na okolne krajolike. U neposrednoj blizini nalazi se i uzletište za slobodno letenje ovjesnim jedrilicama i padobranskim jedrima
Pogled od Sisola prema Vojaku
|
Outdoors Croatia S1E2 - Skyrun by the Adriatic ✓ UČKA between Kvarner and Istria, Croatia, Istra
Autor: Outdoors Croatia Opis videa: UČKA - trčimo oko vrha Vojak (1396m). Zastao sam pogledati izlazak sunca nad kvarnerskim otocima ali je Miška imala druge planove. Pratim je kroz interesantan krajolik do najvišeg hrvatskog naselja i konačno do restorana gdje smo probali gulaš od boškarina. Zna pas što valja. Above The Top Of Istria
Autor: vlatko martincic Izvorni opis videa: Watch in HD Flying above the top of Istrian Peninsula -Učka mountain (Monte maggiore) located in Croatia ,Primorje-Gorski Kotar County and Istrian County Učka's The highest peak, Vojak, is located 1396 meters above sea level. |
Klima
|
Masiv Učke predstavlja prirodnu barijeru između blage kontinentalne klime unutrašnje Istre te izrazito mediteranske klime Kvarnerskog zaljeva. Klima Parka prirode "Učka" općenito je uvjetovana geografskim položajem, naime, u blizini prolazi 45 paralela. Na ovim prostorima izmjenjuju se, uglavnom, tri različita karakteristična tipa vremena. Oni se mijenjaju zavisno o sezonskim strujanjima atmosfere i izmjenama različitih zračnih masa – ciklona i anticiklona. Tijekom hladnijeg dijela godine učestalo se javljaju dva tipa vremena – onaj karakteriziran pojavom vjetra jugoistočnjaka (jugo) s relativno visokom i konstantnom temperaturom i kišonosnim oblacima, te klimatski tip čije je obilježje bura koju obično prati bistra atmosfera s dobrom vidljivošću te niske temperature. Neporemećeno vrijeme je tip vremena koji vlada za vrijeme stabilnih općih vremenskih prilika, a najizrazitiji je i najučestaliji ljeti ili početkom jeseni za vrijeme anticiklona.
Po Kőppenovoj klasifikaciji klime, Opatija i uski priobalni pojas imaju umjereno toplu kišnu klimu bez suhog razdoblja i s vrućim ljetom (klasifikacijska oznaka Cfa). Najtopliji mjesec u godini ima srednju temperaturu veću od 22 st.C, ali nema izrazitog suhog razdoblja. Najmanje oborina ima ljeti, a najviše u kasnu jesen i proljeće. Prema Kőppenu se ovakav tip klime naziva klima kamelije. Viši dijelovi Parka imaju umjereno toplu kišnu klimu s toplim ljetom (Cfb) ili klimu bukve, a karakteristike su joj da je srednja temperatura najtoplijeg mjeseca u godini manja od 22 st.C, uz barem četiri mjeseca u godini sa srednjom temperaturom iznad 10 st.C. Najmanje oborina ima ljeti. |
Naslovna fotografija
Pogled na Učku s padina Obzove na otoku Krku |
Vode
|
U hidrološkom i hidrogeološkom smislu područje planinskog hrpta Učke pripada slivu rijeke Raše (zapadno) i slivu priobalnih izvora od Plominske drage do uvale Preluka (istočno). Vršni hrbat sjeverne Učke sačinjava posebno zanimljivu hidrogeološku cjelinu. Raspucani i okršeni gornjokredni vapnenci, u kojima je oblikovan hrbat, su, zbog svoje velike upojnosti i vodopropusnosti, kolektori podzemnih voda. Vapnenci su navučeni, odnosno leže na vodonepropusnim naslagama fliša. Zbog toga se višak akumulirane podzemne vode prelijeva na dodiru fliša i vapnenaca pa se u podnožju grebena nalazi više izvora. Voda ovih izvorišta je izuzetno visoke kakvoće te se koristi za potrebe vodoopskrbe liburnijskog područja.
Na padinama Učke morfološki je izraženo više duboko usječenih bujičnih dolina kilometarskih dimenzija. One su većinom suhe, a samo u razdobljima dovoljno obilnih padalina nastaju veće količine vode zbog čega ih nazivamo bujičnim tokovima. Što se tiče stajaćih voda na području Parka prirode Učka, bilježimo 20-tak lokvi koje, uz spomenute bujične vodotoke, predstavljaju posebno značajna staništa slatkovodne flore i faune. |
Kanjon Mošćeničke Drage
Jedna od najljepših bujičnih dolina, sa svojim strmim, duboko usječenim stjenovitim stranama i još uvijek obrađenim terasama iznad kojih dominira Učka, odlikuje se iznimnom slikovitošću krajobraza te bogatom florom, faunom i povijesnim naslijeđem. |
PRIRODA
Prirodna baština
Biološka raznolikost
Istražujući Učku i Ćićariju prolazimo kroz nekoliko različitih visinskih pojasa šumske vegetacije. Šume hrasta medunca i bijelog graba, koje su u Parku manje zastupljene, nalaze se u najnižim dijelovima Parka. Šume kestena i maruna mjestimično zauzimaju i veće površine budući da su ih ljudi oduvijek sadili na ovim prostorima kao voćke. Česti su stanovnici kestenovih šuma različite ptice dupljašice, vjeverica (Sciurus vulgaris) i sivi puh (Myoxus glis). Velike površine u Parku do 600 m n. v. zauzimaju šume crnog graba koje su u središnjim područjima Parka odvojene prostranstvima bukovih šuma. Primorska šuma bukve obrasta prostranstva Učke i Ćićarije u višim dijelovima Parka te je dom mnogim vrstama sisavaca kao što su: šumska voluharica (Clethrionomys glareolus), divlja svinja (Sus scrofa), srna (Capreolus capreolus) i dr. Kao vegetacijsku posebnost bitno je spomenuti i zonu pretplaninske šume bukve koja se razvila na samom vršnom grebenu, a koju karakteriziraju kržljava i kriva stabla ponekad znatne starosti i slikovitosti.
Uz šumske i travnjačke površine, stijene i točila su staništa na kojima možemo pronaći neke od najrjeđih i najosjetljivijih biljnih i životinjskih vrsta u Parku. Stijene vršnog dijela Učke prava su floristička Meka, jer se na njima, gotovo neposredno jedne uz druge, nalaze vrste alpskog i submediteranskog, odnosno mediteransko-montanskog afiniteta. Greben Učke nastanjava stenoendem učkarski zvončić (Campanula tommasiniana) koji je od čitave planete zemlje izabrao upravo Učku za svoj dom. Stjenovita su staništa i mjesta s bogatom faunom ptica gdje susrećemo modrokosa (Monticola solitarius), kamenjara (Monticola saxatilis), sivog sokola (Falco peregrinus) i ušaru (Bubo bubo). Često se na stijenama Sisola, Bresta i Suhog vrha mogu vidjeti suri orao (Aquila chrysaetos) i bjeloglavi sup (Gyps fulvus) u potrazi za hranom ili u preletu. Uz nekoliko vrsta guštera i zmija, Učka predstavlja i enklavu reliktne velebitske gušterice (Lacerta horvathi), vrste alpsko-dinarskog rasprostranjenja koja je na Učki prisutna samo na području vršnog grebena.
Livade i travnjaci Učke i Ćićarije, zbog osebujne i bogate flore, predstavljaju prije svega značajan spremnik bioraznolikosti živog svijeta. Ovdje nalazimo čitav niz rijetkih, ugroženih i zaštićenih biljnih vrsta poput: lukovičavog ljiljana (Lilium bulbiferum), kranjskog ljiljana (Lilium carniolicum), ilirske gladiole (Gladiolus illyricus), nekoliko vrsta sirištara (Gentiana sp.), zvončića (Campanula sp.), gorske sase (Pulsatilla montana), jaglaca (Primula sp.), uskolisnog plućnjaka (Pulmonaria angustifolia), raznih orhideja (Orchidaceae), glavočika (Asteraceae), karanfila (Dianthus sp.) i brojnog drugog bilja, često šarolikih i dekorativnih cvjetova koje izletnici, iako ne bi smjeli, ipak povremeno beru. Leptiri, kao što su šumski crni okaš (Erebia medusa), crni apolon (Parnassius mnemosyne), kozlinčev plavac (Glaucopsyche alexis) ili kukac Saga pedo, upotpunjuju tezu o bogatoj bioraznolikosti ovih staništa. S flišne podloge Učke teče veći broj malih izvora i vodotoka koji svojim postojanjem upotpunjuju raznovrsni mozaik staništa na području Parka. Vlažna staništa su osobito bitna za raznolikost kukaca i vodozemaca. Ličinke tulara (Trichoptera.) i vodencvijetova (Ephemeroptera), dvokrilaca (Diptera) i vretenaca (Odonata) mogu se pronaći u gotovo svakom izvoru ili lokvi. Često će se nakon kiše u vlažnim udolinama i usjecima naići na pjegavog daždevnjaka (Salamandra salamandra), a u proljeće su, kad se Učka probudi iz zimskog sna, lokve i bare duž Parka prepune ličinki ovih životinja. Za vodu su vezane i 3 vrste vodenjaka: planinski (Triturus alpestris), ilirski (Triturus vulgaris meridionalis) i veliki (Triturus carnifex) te žabe: žuti mukač (Bombina variegata), krastača (Bufo bufo), gatalinka (Hyla arborea) i šumska žaba (Rana dalmatina).
Istražujući Učku i Ćićariju prolazimo kroz nekoliko različitih visinskih pojasa šumske vegetacije. Šume hrasta medunca i bijelog graba, koje su u Parku manje zastupljene, nalaze se u najnižim dijelovima Parka. Šume kestena i maruna mjestimično zauzimaju i veće površine budući da su ih ljudi oduvijek sadili na ovim prostorima kao voćke. Česti su stanovnici kestenovih šuma različite ptice dupljašice, vjeverica (Sciurus vulgaris) i sivi puh (Myoxus glis). Velike površine u Parku do 600 m n. v. zauzimaju šume crnog graba koje su u središnjim područjima Parka odvojene prostranstvima bukovih šuma. Primorska šuma bukve obrasta prostranstva Učke i Ćićarije u višim dijelovima Parka te je dom mnogim vrstama sisavaca kao što su: šumska voluharica (Clethrionomys glareolus), divlja svinja (Sus scrofa), srna (Capreolus capreolus) i dr. Kao vegetacijsku posebnost bitno je spomenuti i zonu pretplaninske šume bukve koja se razvila na samom vršnom grebenu, a koju karakteriziraju kržljava i kriva stabla ponekad znatne starosti i slikovitosti.
Uz šumske i travnjačke površine, stijene i točila su staništa na kojima možemo pronaći neke od najrjeđih i najosjetljivijih biljnih i životinjskih vrsta u Parku. Stijene vršnog dijela Učke prava su floristička Meka, jer se na njima, gotovo neposredno jedne uz druge, nalaze vrste alpskog i submediteranskog, odnosno mediteransko-montanskog afiniteta. Greben Učke nastanjava stenoendem učkarski zvončić (Campanula tommasiniana) koji je od čitave planete zemlje izabrao upravo Učku za svoj dom. Stjenovita su staništa i mjesta s bogatom faunom ptica gdje susrećemo modrokosa (Monticola solitarius), kamenjara (Monticola saxatilis), sivog sokola (Falco peregrinus) i ušaru (Bubo bubo). Često se na stijenama Sisola, Bresta i Suhog vrha mogu vidjeti suri orao (Aquila chrysaetos) i bjeloglavi sup (Gyps fulvus) u potrazi za hranom ili u preletu. Uz nekoliko vrsta guštera i zmija, Učka predstavlja i enklavu reliktne velebitske gušterice (Lacerta horvathi), vrste alpsko-dinarskog rasprostranjenja koja je na Učki prisutna samo na području vršnog grebena.
Livade i travnjaci Učke i Ćićarije, zbog osebujne i bogate flore, predstavljaju prije svega značajan spremnik bioraznolikosti živog svijeta. Ovdje nalazimo čitav niz rijetkih, ugroženih i zaštićenih biljnih vrsta poput: lukovičavog ljiljana (Lilium bulbiferum), kranjskog ljiljana (Lilium carniolicum), ilirske gladiole (Gladiolus illyricus), nekoliko vrsta sirištara (Gentiana sp.), zvončića (Campanula sp.), gorske sase (Pulsatilla montana), jaglaca (Primula sp.), uskolisnog plućnjaka (Pulmonaria angustifolia), raznih orhideja (Orchidaceae), glavočika (Asteraceae), karanfila (Dianthus sp.) i brojnog drugog bilja, često šarolikih i dekorativnih cvjetova koje izletnici, iako ne bi smjeli, ipak povremeno beru. Leptiri, kao što su šumski crni okaš (Erebia medusa), crni apolon (Parnassius mnemosyne), kozlinčev plavac (Glaucopsyche alexis) ili kukac Saga pedo, upotpunjuju tezu o bogatoj bioraznolikosti ovih staništa. S flišne podloge Učke teče veći broj malih izvora i vodotoka koji svojim postojanjem upotpunjuju raznovrsni mozaik staništa na području Parka. Vlažna staništa su osobito bitna za raznolikost kukaca i vodozemaca. Ličinke tulara (Trichoptera.) i vodencvijetova (Ephemeroptera), dvokrilaca (Diptera) i vretenaca (Odonata) mogu se pronaći u gotovo svakom izvoru ili lokvi. Često će se nakon kiše u vlažnim udolinama i usjecima naići na pjegavog daždevnjaka (Salamandra salamandra), a u proljeće su, kad se Učka probudi iz zimskog sna, lokve i bare duž Parka prepune ličinki ovih životinja. Za vodu su vezane i 3 vrste vodenjaka: planinski (Triturus alpestris), ilirski (Triturus vulgaris meridionalis) i veliki (Triturus carnifex) te žabe: žuti mukač (Bombina variegata), krastača (Bufo bufo), gatalinka (Hyla arborea) i šumska žaba (Rana dalmatina).
Biljni svijet
Životinjski svijet
Zaštita prirode i prostora
|
Park prirode "Učka"
Park prirode Učka obuhvaća istoimenu planinu i dio područja Ćićarije, a smješten je uz obalu sjevernog Jadrana na jednoj od najsjevernijih točaka Mediterana, te veže Istru i kontinentalni dio Hrvatske. Obuhvaća površinu od 160 četvornih kilometara. Park prirode je proglašen zaštićenim područjem 1999. godine. Vrijednosti zbog kojih je Učka proglašena parkom prirode poznate su već odavno, a leže u njenom reljefu i neposrednoj blizini mora, što je uvjetovalo razvoju specifične klime te bujne šumske vegetacije. Tome valja dodati bogata livadna i druga antropogena staništa na kojima nalazimo brojne endemske, ugrožene i zaštićene biljne i životinjske vrste. Javna ustanova Park prirode "Učka" upravlja Parkom prirode "Učka" i geomorfološkim spomenikom prirode Vela draga koji se nalazi unutar granica Parka. Javna ustanova je osnovana Uredbom o osnivanju Javne ustanove "Park prirode Učka" (N.N. 96/99) koju je donijela Vlada Republike Hrvatske. Za provedbu propisa na području Parka zadužena je služba nadzora. Park prirode "Učka" obuhvaća:
Klanac Vela draga
Ovaj prirodni fenomen, klesan tijekom dugog geološkog razdoblja (još od vremena krede) potresima, vjetrovima, suncem i vodom, danas je zaštićen u kategoriji geomorfološki spomenik prirode. Na samom rubu kanjona uređeni su vidikovac i odmorište te izložba na otvorenom. |
Na području Parka prirode "Učka" zabranjeno je:
Dan s rendžerom na Učki
Autor: 255bk Opis videa: HRT Radio Rijeka http://bit.ly/2ciuXud Prekrasnu, netaknutu prirodu i svjež zrak sigurno ćete uvijek pronaći na Učki. Ali Park prirode Učka posjetiocima nudi i puno više. Jedna mogućnost je provesti dan s čuvarom prirode ili rendžerom. Kako to izgleda - pogledajte videoprilog! |
|
Pogled na Mošćenice
Mošćenice su srednjovjekovni utvrđeni istarski gradić, koji se razvio na 173 metara visokom brijegu istočne padine Učke i povrh malog ribarskog mjesta Mošćenička Draga. |
STANOVNIŠTVO I NASELJA
|
Čovjekova baština - suživot čovjeka i prirode
Djelovanje čovjeka na nekom prostoru redovito je uvjetovano prirodnim resursima i obilježjima što jasno razaznajemo prateći povijest čovjeka i njegove baštine na Učki. Zbog prirodne strukture reljefa te njegove razvedenosti i morfologije, najbolje i najviše su zastupljeni spomenici kulturne baštine koji datiraju iz razdoblja prapovijesti, a to su u prvom redu pećinski objekti, naselja na otvorenom i visinska naselja ili gradine. Uz sama se nalazišta vežu brojni nalazi materijalne kulture: osteološki, antropološki te drugi oblici očuvanih predmeta iz čovjekove svakodnevne i kulturološke djelatnosti. U razdoblju antike i srednjeg vijeka Učka nije toliko pogodna za duža naseljavanja i boravljenja na visoravnima ili nepristupačnim obroncima, a razlog tome je promjena načina života, privrede i trgovinske mreže. No, tada Učka služi kao spojnica između Istre i kontinentalnog dijela Hrvatske pa je presijecaju brojni putovi, prometnice ili odmorišta, osobito u odlučujućim vremenima velikih seoba i pomicanja stanovništva diljem europskog kopna. Daljnjim razvojem privrede, novih životnih potreba i standarda, Učka postaje ruralno-ambijentalno središte, a to se najviše raspoznaje u tipičnoj ruralnoj arhitekturi, sakralnim, glagoljskim i drugim spomenicima. Svoje tragove ostavilo je i razdoblje klasicizma i secesije iz vremena vladavine Austro-Ugarske monarhije, najčešće u vidu javne arhitekture vezane uz ceste, vode ili šume. |
Mošćenice
|
Povijesni pregled
|
Brojni nalazi dokazuju dugu povijest ljudske djelatnosti na ovom području od kojih neki datiraju i od 12 tisuća godina p.n.e. (Pupićina peć).
PROČITAJ VIŠE Povijest ljudskog naseljavanja Učke i Ćićarije. Park prirode Učka Prvi stočari došli su u Istru prije 7.500 godina Istra, 26.7.2006. (Izvor: gradpula.com) Prvi su stočari u sjevernu Istru došli prije 7,5 tisuća godina. Ovo je saznanje rezultat multidisciplinarnog istraživanja špilje Pupićina peć u parku prirode Učka i na područja uz nju između Buzeta i Plomina. Istraživanje se provodilo od 1995. godine, a rezultati su prikazani u prvoj u seriji monografija pod nazivom Prapovijesni stočari Sjeverne Istre, odnosno u arheologiji Pupićine peći. Opsežna monografija, koja sadrži 560 stranica, a pisalo u je čak 13 autora (specijalista za određena područja istraživanja, koji su koristili i neke nove znanstvene metode) predstavljena je 2006. godine u Puli. U desetgodišnjem multidisciplinarnom istraživanju pećinskih naseobina Pupićine peći iz prapovjesti okolnog područja sudjelovali su arheolozi i drugi znanstvenici iz: Velike Britanije, Sjedinjenih Američkih Država, Kanade, Njemačke, Španjolske, Portugala, Mauricijusa, Slovenije i Hrvatske. Mikroskopskom analizom sedimenata, peluda, ostataka kostiju i izmeta koza i ovaca, i analizom pronađenih artefakata saznalo se da su prvi stočari u sjevernu Istru stigli prije 7,5 tisuća godina, rekao je doktor znanosti Preston Miracle s Kembriđskog sveučilišta koji je uz doktora znanosti Stašu Forembahera bio voditelj istraživanja. Taj je pronalazak zanimljiv ne samo za ovaj prostor već prije svega u kontekstu europskog prostora i saznanja o kontinuitetu života od neolitika do danas. |
Dio nalaza iz Pupićine peći
|
Kulturno-povijesna baština
|
Kula na vrhu Vojak
Kula na Vojaku izgrađena je 1911. godine zbog atraktivnog pogleda koji se pruža s ove točke vršnog grebena na Istru, Kvarnerski zaljev s otocima, planine Gorskog kotara, Velebit, Alpe i Italiju. Izgradili su je planinari, zaljubljenici u prirodu iz "Oesterreicherischer Touristen Club" u doba Austro–Ugarske Monarhije. Za vrijeme I. svjetskog rata kula je bila u funkciji austro-ugarske ratne pomorske promatračnice. Nakon proglašenja planinskog masiva Učke i dijela Ćićarije Parkom prirode Učka 1999. godine, kula na Vojaku postala je njegovim simbolom. S ciljem očuvanja kulturno-povijesne baštine i duge tradicije pohoda na najviši vrh Učke i razglednu kulu, te uživanja u veličanstvenom pogledu od 360 stupnjeva, Javna ustanova "Park prirode Učka" u potpunosti je obnovila kulu 2004. godine. Danas je kula uređena kao info-centar, suvenirnica i vidikovac koji uz postavljene teleskope otvara još bolji pogled na okolni krajolik. (Izvor: PP Učka) Zagrad – Kožljak U sjeni masiva Učke smješteni su ostaci ranosrednjovjekovnog kožljačkog kaštela mističnog izgleda koji još i danas skrivaju tajne iz vremena u kojem je bio naseljen. |
Ostaci starog grada Kožljaka
Izvor fotografije: Prostorni an Parka prirode Učka |
Tradicionalne aktivnosti i narodna baština
|
Na liburnijskoj i istarskoj strani Učke u prošlosti je bilo razvijeno sitno stočarstvo (ovčarstvo), a komunikacija između Liburnije i središnje Istre odvijala se uskim planinskim stazama.
Specifična estetika krajobraza Učke nastala je ispreplitanjem tradicionalne ljudske djelatnosti vezane prvenstveno uz poljoprivredu, stočarstvo i korištenje šuma s prirodnim obilježjima prostora. Čovjek je svojim radom i dugotrajnim gospodarenjem resursima oblikovao izvorne kultivirane pejzaže čija su obilježja brojni suhozidi, pastirski stanovi i drugi elementi graditeljske baštine koji danas tvore autentično kulturno-povijesno naslijeđe. Ovaj sklad prirodnog i antropogenog ujedno je i glavni motiv mnogobrojnim urbanim posjetiteljima Parka da se zadrže i vrate, te svaki put iznova osjete svu snagu i privlačnost iskonske prirode i čovjekove tradicije koja je na ovoj planini duboko ukorijenjena. Unatoč postepenom zapuštanju tradicionalne poljoprivredne proizvodnje, autohtoni poljoprivredni proizvodi i prirodni plodovi i danas su okosnica turističkog identiteta regije. Maruni, šparoge, trešnje i rakije od meda i imele samo su dio gastronomske ponude koju svakako preporučamo posjetiteljima Učke. Od nekada vrlo razvijenog stočarstva na Učki danas je uglavnom preostalo ovčarstvo, a kao simbol Istre i Učke posebno spominjemo Istarsko govedo ili boškarin kojeg nalazimo i na zaštitnom znaku Parka prirode Učka. |
Tradicionalna gastronomija
Turizam
|
Obzirom na zaštićeni status područja, u Parku prirode "Učka" poželjni su i potiču se oni oblici rekreacije na otvorenom koji ne ugrožavaju njegova vrijedna prirodna i ljudskom rukom stvorena obilježja. Ovdje spomenute aktivnosti objedinjene su pod zajedničkim nazivom “Učka outdoor”, pa informacije o mogućnostima bavljenja pojedinim sportom zainteresirani mogu dobiti putem brošura, tabli i oznaka koje nose odgovarajući zaštitni znak (LOGO UČKA OUTDOOR) ili u Javnoj ustanovi "Park prirode Učka".
|
Turistička karta planinarskih putova i šetnica po Učkoj
Izvor: Turistička zajednica Općine Lovran 
Park prirode Učka: Kutak za najmlađe > otvori klikom na fotografiju
|
PRIČE IZ PLANINE
|
Željeznica kroz Učku više od 140 godina na čekanju
Gradnja željezničkog tunela kroz Učku počela je 1951. godine u blizini mjesta Poljane kod Opatije, a odmah potom se mehanizacija JNA povukla. Četiri desetljeća kasnije (1993.), u povodu obilježavanja pola stoljeća sjedinjenja Istre s Hrvatskom, dr. Franjo Tuđman, prvi predsjednik Republike Hrvatske, otvorio je gradilište tunela kroz Učku, koje je utihnulo nekoliko dana kasnije. Učka Najljepša sam gora sred istarskih strana, Gizdava sam ko nevjesta tanana, U proljet oblačim dolamu zelenu, A u jesen zlatnu, srebrom nakićenu. Skut dolame seže do sinjeg mora, Na njem Lovran spava u gaju lovora. Mošćenička draga visi ispod skuta, Brseč, janje drago, pase pokraj puta, a tihana Ika, b’jelo selo malo, Na morsko igalo kao galeb palo. Visoko, gdje vjetar zelen-šumu hladi, Veprinac se gizda kao knjik mladi; Uz val morski, sjajna kao zora rana, Opatija blista, alemova grana, A Volosko naše, pokraj vala sinja, Tihu pjesmu sluša vila pomorskinja. VLADIMIR NAZOR (Kastav, 1913.) |
Zanimljivosti
Plod pitomog kestena – maruna jedan od simbola koji je krasio logo Parka prirode "Učka" do 2014. godine. Asteroid 1996 DG2, otkriven 1996. sa Zvjezdarnice Višnjan u Istri, dobio je od strane Međunarodne astronomske unije naziv 9657 Učka. 26.1.2010. radio-odašiljač Učka je postao prvi TV-odašiljač u Hrvatskoj, koji odašilje isključivo signal Digitalne Televizije (Regija D5), u tijeku gašenja analogne televizije. |
|
Zimski pogled na Učku
Pogled s otoka Krka, preko Riječkog zaljeva - najsjevernijeg dijela Kvarnera - prema istočnim padinama Učke. |
1. SJEVERNI VRŠNI DIO UČKE
Poklon
|
Poklon je planinski prijevoj na 922 m n.v. kojime prolazi cesta Vranja–Veprinac, preko Učke. Općenito se prostor Poklona smatra granicom između masiva Učje na jugu i Ćićarije prema sjeverozapadu i sjeveru. Prije izgradnje istarske željeznice 1876. hodočasnici su iz Istre u Rijeku putovali preko Učke pješice. Stigavši na ovaj gorski prijevoj s kojega se otvario pogled na Kvarner, oni bi se prekrižili i poklonili zavjetnoj crkvi Majke Božje Trsatske, pa je otuda nastao toponim Poklon.
Preko prijevoja je u 18. stojeću izgrađena strateški važna cesta Pazin–Kastav, popularno nazvana istarska Jozefina. Područje Pokona se nalazi unutar Parka prirode "Učka". Tu se nalaze hotel "Učka" i planinarski dom te spomenik u obliku velikoga kamenoga križa s natpisom Na spomen Bl. Alojzija Stepinca, pape Ivana Pavla II. i istarskih hodočasnika jubilarne 2000. g. 
Poklon nekad
Sklonište kraljevne Štefanije na Učki, autora Jana Havličeka, prema fotografiji A. Silberhubera |
Iz prošlosti
Prijevoj Poklon na Učki krajem 19. stoljeća prepoznat je i odabran kao najpovoljnija lokacija za izgradnju objekata koji će služiti planinarima za uspon na vrh Učke. Inicijativa je došla od opatijskog ogranka Austrijskog turističkog kluba (Österreichischer Touristen-Club). Isti ogranak ÖTC-a vodio je izgradnju koju je financiralo Društvo južnih željeznica. Izgradnjom "Schutzhausa" te pratećih objekata i sadržaja počeo je razvoj turizma na Učki. Poklon i "Sklonište kraljevne Štefanije" postaju središte zbivanja te privlače brojne izletnike, zbog čega se javlja potreba za vizualnim materijalima kojima se koristi u turističke svrhe (fotografije, razglednice). Na Učku i Poklon dolaze i poznata fotografska imena tog doba kako bi snimala motive Učke, među kojima je neizostavan i "Schutzhaus". Razdoblje od izgradnje skloništa do Prvog svjetskog rata poklapa se i s populacijskim maksimumom Male i Vele Učke, što govori o tome kako je to kratko razdoblje bilo dio najznačajnijeg povijesnog razvoja u smislu ljudske naseljenosti i prisutnosti. IVAN ZUPANC, 2019. PROČITAJ VIŠE BURŠIĆ, Robert: IZGRADNJA CESTE PREKO UČKE 1785. GODINE: Istarska Jozefina, velika i lijepa cesta, spojila Istru s Kvarnerom. Glas Istre, 16.5.2020. ZUPANC, Ivan: Poklon kao žarište zbivanja na Učki do Drugog svjetskog rata. Zbornik Lovranšćine, 6 (2019), str. 13–31. (PDF) |
Vela Učka
|
Vela Učka je ruralno naselje smješteno uz staru cestu Lupoglav-Poklon-Rijeka, na najvišim obroncima Učke i na području istoimenog parka prirode. Leži na 950 metara nadmorske visine, te se smatralo drugim stalno najviše naseljenim nasejem u Hrvatskoj, nakon Begova Razdolja podno Bjelolasice u Velikoj Kapeli. Naime, susjedno selo Mala Učka je smješteno na većoj visini (995 m), no godinama je bilo bez stalnih stanovnika. Vela Učka Administrativno pripada Gradu Opatiji, u Primorsko-goranskoj županiji.
Jugoistočno od sela je najviši vrh Učke Vojak, sjeverozapadno je selo Vranja, zapadno-jugozapadno je naselje Boljunsko Polje, jugozapadno su Letaj, Šušnjevica, Nova Vas i Jesenovik, jugoistočno su Trebišća, Sveti Petar, Mošćenička Draga i Sučići, istočno je Dobreć, jugoistočno su Medveja, Tuliševica, Lovran i Liganj. Vela Učka je selo raspršenog tipa s oko tridesetak objekata, organiziranih u dvije skupine. Tradicijske kamene kuće su bile prizemnice s jednim katom i s dvostrešnim krovovima prekrivenim kupom, no stanje objekata nije intaktno, jer je većina starih objekata dobilo dogradnje i nadogradnje. Zbog toga je naselje kategorizirano kao 3. kategorija kulturnog dobra. Još je donedavno bila živa stočarska i poljoprivredna ekonomija no one zamiru. Jednako tako se msanjivao i broj stanovnika. Početkom 21. stoljeća u naselju je još živjelo devet obitelji, većinom starije životne dobi. Mlađe stanovništvo znatnije je napuštalo selo već iza II svj. rata zbog zaposlenja i školovanja. Do 1970-ih godina Mala i Vela Učka imale su škole za osnovno obrazovanje. Na izlazu iz sela nalazi se secesijska špina za vodu koja je (pretpostavlja se) izgrađena za vladavine Austrije. PREPORUKA ZA IZLET Od sela Vela Učka (parking) može se krenuti pješice ili biciklom lokalnom cestom u smjeru juga sve do 3 i pol kilometara udaljena sela Mala Učka, koje je zaštićena ruralna cjelina. Tijekom prolaska ovim prostorom otvaraju se pogledi prema unutrašnjosti Istre i prema vršnom grebenu Učke. Teža opcija je krenuti od Vele Učke direktno na vrh Vojak, i onda se od Vojaka spustiti u selo mala Učka koje se nalazi u njegovu podnožju. |
POSLJEDNI STOČAR NA UČKI
Autor: Kanal Ri Datum objavljivanja: 13.10.2015. Opis videa: Ekipa Kanala Ri dan je provela sa Stankom Perišićem, jedinim stočarom na području Vele Učke. Ostati živjeti na planini bio je njegov izbor. Takav život nije lagan, ali Stanko ga ne bi mijenjao. |
Mala Učka
|
Mala Učka je danas napušteno selo u Primorsko-goranskoj županiji, povezano lokalnom cestom (3,5 km) s Velom Učkom. Nekada je u Maloj Učki živjelo i stotinjak stanovnika, još 1961. godine ovdje je bilo nastanjeno 59 ljudi, a 2001. ostala su u njemu još samo dva stanovnika - da bi danas ono bilo napušteno. U njega povremeno dolaze još vlasnici vikend objekata i posjećuju ga izletnici.
Selo se nalazi se na području Parka prirode "Učka". Sjeveroistočno se izdiže najviši vrh Učke Vojak, sjeverozapadno je selo Boljunsko Polje, jugozapadno su Šušnjevica, Nova Vas i Jesenovik, jugoistočno su Trebišća, Sveti Petar, Mošćenička Draga i Sučići, istočno-jugoistočno je Medveja, sjeveroistočno su Tuliševica, Liganj i Dobreć. Mala Učka je najviše je (995 m) ruralno naselje u Istri, i da je naseljeno, imalo bi status drugog najvišeg stalno naseljenog naselja u Hrvatskoj, umjesto sadašnje Vele Učke. Malu Učku čine dva zaselka koje dijeli potok Studena: Gorenje Selo (još zvano Pilati ili Brumnjaci), koje administrativno pripada gradu Opatiji, i Dolenje Selo (Donje Selo, gdje su živjeli Brubnjaci), koje je dio općine Mošćenička Draga. Do podjele Male Učke između dvije općine navodno je došlo zbog raspodjele planinskih izvora koji kvalitetnom vodom opskrbljuju naselja tih općina liburnijske Istre (Opatijsko-Lovranskog primorja). U prošlosti, od devetnaest obitelji, šest je spadalo u pulsku, a trinaest u riječku biskupiju. Također su Pilati katastarski pripadali Vranji i pokapali su se na groblju u Vranji, a oni iz Donjeg Sela pripadali su Mošćenicama i pokapali su se na groblju u Mošćenicama. POVIJESNI RAZVOJ Selo je prema smještaju, oblicima života i funkcioniranju u širem prostoru do I svj. rata pretstavljalo vezu između istarskih i primorskih ruralnih naselja. Među ostalim, odnosi se to i na nekadašnju koncentraciju mlinova na vodeni pogon, koji su se nalazili uz sam rub naselja i trajali do kraja 19.st. i početkom 20.st., te je lokacija sela predstavlja točku posredništva između Istre i još žive gospodarske koncentracije mlinova i stupa na Rječini. Nalazi se na potezu starih puteva Šušnjevica – Rijeka i kao takovo nalazi se na stazi koja je spajala Istru s Hrvatskim Primorjem, i obrnuto. Godne 1912. je iz snažnih izvora vode koji su iznad sela dobilo tekuću vodu, istovremeno kad i poznata Opatija. Dana 30.4.1944. godine njemački i talijanski okupatori do temelja su spalili selo u kojemu u stajala 22 stambena i 45 gospodarska objekta, o čemu svjedoči spomen-ploča postavljena u stijeni iznad potoka. Učkarima su uslijedile teške gospodarske prilike zbog čega su iselili poslije rata. 1956. izgradnjom televizijske antene na Učkoj Mala Učka dobila je električnu struju. Dok je selo bilo naseljeno, glavna gospodarstva djelatnost Učkara bila je stočarstvo, uzgoj krumpira i proizvodnja sira po čijoj su dobroj kvaliteti bili poznati (ovčji sir i skuta). Zbog slikovitosti upisano je 1976. godine u Registar nepokretnih spomenika kulture Repubike Hrvatske kao zaštićena ruralna cjelina. Selo je 1993. godine podijeljeno na Gornje i Donje Selo. Tada je Donje Selo uvršteno pod naselje Grabrova (općina Mošćenička Draga). No, 2007. ponovno je Donje Selo vraćeno u okvire naselja Mala Učka i to novosnovano naselje također nosi ime Mala Učka, baš kao i Gornji dio naselja, Gornje Selo odnosno Pilati, koji i dalje spadaju pod Grad Opatiju. Tako zapravo postoje dvije Male Učke. GRADITELJSKO NASLJEĐE - RURALNA CJELINA (SEOSKO NASELJE) Ruralna cjelina Mala Učka sastoji se od dvije odjeljene jezgre naselja (Brubnjaki i Brubnjaci, odnosno prema usmenim podacima Pilate i Dolenje ili Gornje i Donje Selo) s okolišem, a nalazi se podno vrha planine Učke, s njene jugozapadne strane. Obje jezgre naselja spaja potok Studena koji se ruši u kanjon podno Brumnjaka. U naselju su još 1976.g. evidentirani kameni gospodarski objekti, dvori, pačetvorinastog tlocrta, s krovištem na dvije vode pokrivenog biljnom građom s karakteristično podignutim jednim ili oba zabata. Stambeni objekti građeni su od kamena, pokriveni kupom kanalicom, često s karakterističnom polukružnom ili četverokutnom prigradnjom za ognjište, takozvanom tornicom. Stare okućnice ograđene su suhozidom kao i njive i sjenokoše u okolici naselja. STANOVNIŠTVO Kretanje broja stanovnika u prošlosti: (Godine 1857.) 0 stanovnika; (1869.) 0; (1880.) 41; (1890.) 50; (1900.) 52; (1910.) 56; (1921.) 0; (1931.) 0; (1948.) 93; (1953.) 94; (1961.) 59; (1971.) 0; (1981.) 0; (1991.) 0; (2001.) 2. Napomena: U 1857. podaci su sadržani u naselju Mošćenička Draga, a 1869., 1921. i 1931. u naselju Vela Učka. Od 1971. do 1991. bez stanovnika. Prema popisu 2011. nije bilo stanovnika, ali se prema tom popisu selo nalazi pod administrativnom upravom grada Opatije. Ljeti je naseljeno kad dođu ovčarske obitelji dovesti blago na ispašu koja je ovdje kvalitetna. Također, jedna kuća je potpuno obnovljena. IZVORI Mala Učka. Wikipedija (hr); Prostorni plan Parka prirode "Učka". Zagreb-Rijeka, 2006. |
Kapela Majke Božje
Uz rub jezgre Brumnjaka nalazi se sakralni objekt podignut početkom 20.st. – kapela Majke Božje, do koje su hodočastile procesije iz cijele Istre. Naime, ta nevelika crkva posvećena Gospi, podignuta 1931. godine, u narodu se popularno nazivala "istarski Trsat" jer su se u njoj okupljali vjernici koji nisu mogli do trsatskog svetišta zbog tadašnje državne granice (Italija-Kraljevina Jugoslavija) na Rječini. Crkvu je dao sagraditi mošćenički upravitelj župe, svećenik Milan Grlj, a najveći dio troškova snosio je cijenjeni trgovac iz Lupoglava Josip Sandalj sa suprugom Veronikom. Stočarstvo i sirarstvo
Mala Učka, povijesno okrenuta stočarstvu, bila je oduvijek poznata po odličnim sirevima. Nakon uništenja mjesta u 2. svjetskom ratu, stočarsku tradiciju i izvornu proizvodnju sireva obnovila je obitelj Maliki prije pola stoljeća. Njihovih 600 ovaca tijekom sezone može se pronaći u slobodnoj ispaši na učkarskim pašnjacima, a zimi borave u Istri, kraj Vodnjana. Uz nadaleko poznatu skutu i sireve koji se nalaze na jelovnicima mnogih renomiranih restorana, svoje isključivo prirodne sireve bez aditiva spravljaju i s lokalnim travama poput majčine dušice ili medvjeđeg luka. Iako se mogu naći u dućanima, posebno iskustvo kušati je sireve OPG-a Maliki u planinskom ambijentu mini sirane na Maloj Učki. IZVOR Turistička zajednica grada Opatije Zanimljivost
Zbog pripadnosti primorskim općinama Opatiji i Mošćeničkoj Dragi Mala Učka, najviše istarsko selo, ne spada u brdsko-planinsko područje, za razliku od, primjerice, obližnjeg nizinskog Boljunskog polja, koje se nalazi u lupoglavskoj općini. |
|
Poučna staza "Plas"
Želite li doživjeti vršni greben Učke u izravnom dodiru s prirodom, učinite to šetnjom poučnom stazom "Plas" koja počinje samo tristotinjak metara podno Vojaka. Poučna staza "Plas", otvorena 2006. godine, prolazi obroncima vršnog grebena Učke koji je po svom geološkom postanku te rijetkim endemičnim biljnim i životinjskim vrstama od iznimnog značaja i vrijednosti. Poučna staza prolazi kroz gustu šumu tipične primorske bukve, a na njoj se nalaze uređena odmorišta i vidikovci s pogledom na brežuljkastu Istru i Ćićariju. Interpretacijske ploče postavljene duž staze posjetiteljima predstavljaju prirodne karakteristike ovog vršnog područja Učke, bogatstvo biološke raznolikosti flore i faune, te postanak krškog (kraskog) reljefa i oblika. Nadmorska visina: 1300 m Duljina staze : 2 km Vrijeme obilaska : 1:00 – 1:30 h IZVOR Poučna staza Plas - Poklon. Park prirode Učka |
|
VOJAK
|
Vojak, Učka, 1396m - planinarenje [73. VRH iz serijala SVI HRVATSKI VRHOVI] 4K
Autor: Robert Nuli Datum objave: 16.9.2023. Opis. POGLEDAJ posjetu 73. vrhu iz serijala SVI HRVATSKI VRHOVI vrhu Vojak visine 1396m koji se nalazi na planini Učka. Uvod 0:00 Ruta 0:44 Početak obilaska 2:41 Vrh Vojak 14:51 Panorama s vrha Vojak 23:45 Spuštanje 30:28 Završetak i komentari obilaska 34:47 ( Check my visit to Croatian 73th peak Vojak 4580ft from my Youtube series "All Croatian Peaks". I hike in Croatia as a part of my hiking in Croatia travel vlog. Peak is located in Primorje Gorski Kotar county and in the Učka Nature Park. ) Vrh se nalazi u regiji 10. Istra prema klasifikaciji Hrvatskog Planinarskog Saveza. Početak se nalazi kod mjesta Mala Učka u Primorsko goranskoj županiji. Karakteristike uspona: visina 1396m, uspon 360m, udaljenost 5550m i trajanje 1h 19min. MOJE OCJENE 1. Težina: 24 2. Markacije: 75 3. Pogled: 100 KOMOOT RUTA https://www.komoot.com/tour/129227249... |
Opatijska planinarska obilaznica
|
patijska planinarska obilaznica (OPO) duga je 45 km, uključuje 15:30 sati hoda, a može se proći za dva dana hoda, s mogućnošću noćenja u Planinarskom domu "Poklon", koji je planinarima otvoren vikendom i praznicima. Vrijeme prolaska nije ograničeno. Planinari koji vrše obilazak u etapama mogu se približiti pojedinim KT-ima koristeći se autobusnim vezama prema Veprincu, Poljanama i Poklonu.
OPO većim dijelom zalazi u granice Parka prirode "Učka", a u Vodiču i dnevniku navedeno je u opisu puta kada se ulazi u područje PP-a i kada se ono napušta. Na terenu nema posebnih obavijesnih ploča koje na to upućuju. Obiaznica se odlikuje raznolikošću i kontrastima, svaki obilaznik pronaći će za sebe nešto zanimljivo. S jedne strane stoji nekoliko prvorazrednih vidikovaca (Vojak, Pećnik, Veprinac), dok su s druge strane šumoviti vrhovi bez vidika (Budišinac, Orlove stijene) zanimljiva reljefa. Na trasi OPO-a proazi se kraćim stjenovitim terenima (Brložnik, Zvoncev vrh, Budišinac), gdje planinar treba pokazati spretnost, a najuzbudljivije je na dionici Brložnik – Orlove stijene. Još više vještine potrebno je na atraktivnoj stazi uz kanjon Banine prilikom prelaska potoka. Ponekad ima dosta vode, pa treba preskakivati s kamena na kamen ili uzmaknuti sa staze, a može se desiti da je staza neprehodna (postoji zaobilazna varijanta). No ta ista staza može se bez problema proći u ljetnim mjesecima, kad je korito suho ili ima malo vode: umjesto žubora vode, slapova i brzaka uživat ćemo u tišini i debeloj hladovini. Trasa obuhvaća nekoliko strmih dionica (npr. Poklon – Crkveni vrh, Vedež – Orjak), čak i jednu strmu dionicu bez „prave“ staze (Majkovac – Zvoncev vrh), zatim blage i zavojite dionice (Vedež – Majkovac, Tunel – Pećnik) kao i jednu potpuno ravnu dionicu (šetnica Poljane – Opatija), gdje će nas iznenaditi koliko dugo hodamo po istoj nadmorskoj visini. Ako tko voli povijest, dovoljno je da pođe kamenim stubama od ulaza u Stari grad Veprinac do crkve Sv. Marka. Veprinački pjesnik Josip Stanić zapisao je u stihovima: Veprinac je "samo dva prsta do neba". Ako se ide pješice iz Opatije na Veprinac, nailazi se na obavijesne ploče uz stazu iz kojih je vidljivo da je ova staza, koja danas isključivo služi u turističke svrhe, nekad služila stanovnicima veprinačkog kraja za obavljanje svakodnevnih poslova (mljekarice, nošenje drva i sijena i sl.). Obilaznica se može prelaziti tijekom čitave godine. Zimi povremen ima sniježnog pokrova. Vrhove Pećnik, Orjak, Majkovac i Veprinac preporučujemo baš zimi – zbog vidika. Jedino treba izbjegavati po snijegu dionicu Brložnik – Orlove stijene zbog opasnih jama, a također i prolaz kanjonom Banine po kišovitu vremenu. Za obilazak OPO-a preporučuje se zemljovid Ćićarije u izdanju Hrvatske gorske službe spašavanja u mjerilu 1:25000 (izdanje iz 2014.), a od velike koristi bit će zemljovid JU-a "PP Učka" u mjerilu 1:30000 te opis puta i zemljovid izdani u Dnevniku obilaznice. PROČITAJ VIŠE Gracin Filip (Graf): Opatijska planinarska obilaznica. Veprina, 28.3.2016. |
Opatijska planinarska obilaznica, karta
Opatijska planinarska obilaznica | park prirode Učka
Datum objave: 14.6.2020. Autor: Molany Opis: Opatijska planinarska obilaznica je planinarska trasa kružnog oblika, koja počinje i završava u Opatiji. Većim dijelom prolazi kroz područje Parka prirode Učka, ima petnaest kontrolnih točaka i obuhvaća deset vrhova u masivu Učke i Ćićarije. OPO je osnovana s ciljem da promovira manje poznate vrhove u opatijskom zaleđu. Osim vrhova OPO obuhvaća i Planinarski dom „Poklon“, Lovačku kućicu „Brdo“, atraktivan slap Rečinu te naselja Opatiju i Poljane. Trasa je označena standardnim planinarskim markacijama. Na svim kontrolnim točkama postavljeni su metalni žigovi, kojima se u Vodiču i dnevniku OPO ovjerava obilazak kontrolne točke. OPO je duga 45 km, uključuje 15:30 sati hoda, a može se proći za dva dana hoda. Više informacija: http://www.pdopatija.hr/detalji/o-obi... Kontrolne točke (KT) obilaznice: 00:00 Početak 00:49 KT 01 Opatija 01:39 KT 02 Veprinac 02:58 KT 03 Orjak 04:12 KT 04 Majkovac 05:24 KT 05 Zvoncev vrh 06:14 KT 06 Budišinac 07:12 KT 07 Brdo 08:46 KT 08 Brložnik 10:06 KT 09 Orlove stijene 10:59 KT 10 Crkveni vrh 12:34 KT 11 Poklon 14:34 KT 12 Vojak 16:13 KT 13 Slap Rečina 19:20 KT 14 Pećnik 21:05 KT 15 Poljane |
Mošćenička Draga
|
|
Povijesno-mitska staza Trebišća-Perun
|
Kulturno-turistička atrakcija mitsko-povijesna staza Trebišća-Perun, posvećena staroslavenskoj mitologiji. Autor je Grga Frangeš. Duga je 13 km. Proteže se istočnim padinama Učke u klancu, od Mošćeničke Drage kroz zaselke Potoki, Trebišća, Sveti Petar i Sučiće do visoravni Petrebišća i vodi do vrha Peruna na 880 m nadmorske visine.Ovaj kraj bio je vrlo važan prvim hrvatskim doseljenicima na Kvarner. U znanosti se dugo pretpostavljalo to, s obzirom na toponime (Trebišća, Perun). Bio je pozornicom najsvetijih vjerovanja. U sklopu projekta "Mitski park" udahnut je novi život predivnom selu zamrznutom u vremenu.
Mlin je obnovljen, postavljene su nove informativno-edukativne ploče i umjetničke skulpture akademskog kipara Ljuba de Karine. Na stazi je danas 13 poučnih tabela i 15 monumentalnih glinenih i kamenih ploča sa stihovima iz slavenskog folklora. Dođite i upoznajte se sa svetim vjerovanjima starih Slavena uz šetnju skrivenim kanjonom. 
|
Mitsko-povijesna staza Trebišća-Perun
SLUŽBENA BROŠURA (PDF) PROČITAJ VIŠE
DROPULJIĆ, Mija: Povijesno-mitska staza Trebišća-Perun: Povratak u prošlost uz povijesne i prirodne ljepote Učke. Under Dream Skies, 5.11.2020. |
Potoki
|
Selo Potoki smjestilo se podno vrha Perun, duboko uvučeno u Potošku valu, a naziv je vjerojatno dobilo po pritokama tzv. potočinima koji se na njegovu području ulijevaju u Potok. Potoki predstavljaju selo raštrkanog tipa, sastavljeno od šest zasebnih zaselaka (Detani, Maglići, Skačeti, Jučići, Makići te Trebišća) smještenih na objema stranama udoline, onoj osojnoj (u sjeni) te prisojnoj (osunčanoj) te na različitim nadmorskim visinama.
Potočani su se bavili prvenstveno poljoprivredom i stočarstvom, no većina je bila vješta i u zanatima poput kovačije, bačvarije, stolarije ili suhozidne gradnje. Nedostatak obradive zemlje i pašnjaka u selu nadoknađivan je ljetnim sezonskim radom s druge strane vrha Peruna, na plodnoj visoravni Petrebišća. No, raspoloživi resursi i dalje su bili oskudni pa su Potočani često bili primorani pješačiti preko Učke u susjednu Istru ne bi li malo luka zamijenili za malo žita, meru za meru. Sredinom 20. stoljeća u selu je živjelo 17 obitelji s oko 80 stanovnika koje su trajno obilježila zbivanja Drugoga svjetskog rata. Po kapitulaciji Italije u rujnu 1943. godine talijanske okupacijske snage zamijenila je njemačka vojska Wehrmachta. Suočeni s problemom jačanja Narodnooslobodilačke vojske koja je uživala podršku lokalnog stanovništva, nacisti pokreću ofenzivu Braunschweig za čijeg su trajanja od 25. travnja do 6. svibnja 1944. stradala sela Učke, Ćićarije i Krasa. Dana 30. travnja spaljena su sela Mala i Vela Učka, a 1. svibnja stradali su i Potoki. Jedna je osoba ubijena (Andrina Jučić Maglić), petoro mladih odvedeno u logore dok je velik broj kuća i gospodarskih objekata spaljen. Godine 1974. Potočani su u Detanima podigli spomen-obllježje kako se stradanje njihovih sumještana nikada ne bi zaboravilo. IZVORI Općina Mošćenička Draga, Eko muzej Mošćenička Draga ŠKALAMERA, Vinko. Kratka povijest sela Potoki. Mošćenički zbornik. Broj 3. Katedra čakavskog sabora općina Mošćenićka Draga - Zavod za kaznene djalatnosti Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. Mošćenice, 2006. PERKAN, Viktor: Kronika mošćeničke župnije (rukopis na slovenskome jeziku). Mošćenice, 1937. 
|
|
Podosojna peć
Park prirode Učka je uređenjem staze i postavljanjem edukativne ploče učinila dostupnom široj javnosti Podosojnu peć, arheološki lokalitet na području općine Mošćenička Draga. Podosojna peć je pećina u kojoj su nalazili zaklon pastiri iz vremena prelaska iz brončanog doba u željezno (13.stoljeće pr.Kr.). Lokalitet se nalazi na putu za mitsko-povijesnu stazu Trebišća-Perun, prije zaseoka Potoki. Staza također vodi prema ostacima srednjevjekovnog kamenoloma (kojim je sagrađena župna crkva Sv. Andrije u Mošćenicama) i modernog, koji je napušten u prošlom stoljeću, ali je ostavio značajne tragove u stijeni.
IZVOR Udruga Brsečki časan, 2020.
Park prirode Učka je uređenjem staze i postavljanjem edukativne ploče učinila dostupnom široj javnosti Podosojnu peć, arheološki lokalitet na području općine Mošćenička Draga. Podosojna peć je pećina u kojoj su nalazili zaklon pastiri iz vremena prelaska iz brončanog doba u željezno (13.stoljeće pr.Kr.). Lokalitet se nalazi na putu za mitsko-povijesnu stazu Trebišća-Perun, prije zaseoka Potoki. Staza također vodi prema ostacima srednjevjekovnog kamenoloma (kojim je sagrađena župna crkva Sv. Andrije u Mošćenicama) i modernog, koji je napušten u prošlom stoljeću, ali je ostavio značajne tragove u stijeni.
IZVOR Udruga Brsečki časan, 2020.
Trebišća
WIKIPEDIJA Trebišća
|
Trebišća su naselje u sastavu općine Mošćeničke Drage. Nalazi se na području parka prirode Učke, sjeverozapadno od Sučića, na uzvisini koja se zove po Perunu. Od Sučića i Mošćeničke Drage se dolazi puteljkom koji vodi dalje ka Maloj Učkoj. Selo je danas napušteno.
Zaselak Trebišća smješten je uz slikovite kaskade danas gotovo suhog Potoka te podno istočne padine brda Perun. Zbog strmine kojom se Perun obrušava prema udolini, Trebišća su četiri mjeseca godini bez sunca, od početka studenog do konca veljače. Nakon Drugoga svjetskog rata selo biva napušteno te zahvaljujući svom zabačenom položaju, do nas dolazi sačuvano gotovo intaktno. Teško je zamisliti daje ova oaza mira, još i danas nedostupna automobilima, u prošlosti predstavljala svojevrsnu žilu kucavicu čitavog kraja. Naime, od srednjovjekovnog je razdoblja u njoj djelovao mlin (malin) u kojem su se mljele žitarice poput pšenice, ječma, kukuruza ili raži. Prvi poznati vlasnik mlina bio je Juraj Mohović iz Kraja koji 1521. godine u svojoj oporuci, među, ostalim, ostavlja mojim sinom i malin v(a) Trebišć(e)h. Posljednji vlasnik mlina bio je Ivan Kalčić Jurman rođen 1867. u obitelji čiji nadimak Malinari odražava profesiju kojom su se generacije prije njega bavile. Još je Statutom Mošćenica (17. stoljeće) bio određen red prvenstva kod korištenja mlinova na način da prvo melju domaći pa tek onda stranci. I jedni i drugi mlinaru uslugu nisu plaćali u novcu, već su mu davali odliv, tj. dio od samljevena brašna. Malinski je bio i pješački put koji je Trebišća u smjeru jugozapada povezivao s Mošćenicama i Brsečom pa se njime, uz pomoć magaraca, spuštalo sa žitaricama u mlin, a uspinjalo se s izmljevenim brašnom. Trebišća su predstavljala sjecište putova pri čemu je za same stanovnike Trebišća posebno životvorna bila veza s visoravni s dgig^jggg strane Peruna - s Petrebišćima. Vodila ih je u privremene ljetne nastambe, na plodniju zemlju i izdašnije pašnjake.
IZVOR Općina Mošćenička Draga, Eko muzej Mošćenička Draga 
|
Znamenitosti
Muzejska zbirka. Sadrži rezultate istraživanja akademika Radoslava Katičića nastalih na inicijativu Čakavskog sabora, a temeljenih na Katičićevoj trilogiji Božanski boj, Zeleni lug i Gazdarica na vratima. TREBIŠĆA – NOVI ŽIVOT MITSKOG SELA PODNO PERUNA
Datum objave: 1.11.2020. Autor: Novinet TV Opis: Trebišća su središnja točka mitsko-povijesne staze Trebišća – Perun dužine 13 km, koja od Mošćeničke Drage vodi do vrha brda Perun. Trebišća (Istra)! 45°15'18"N 14°13'03"E36 pregleda
Datum objave: 24.2.2022. Autor: Zlatko OS Opis: Mitsko selo Trebišća u Istri smješteno uz planinarsku mitsko-povijesnu stazu Trebišća-Perun od Mošćenica prema vrhu Perun (Učka)! |
Petrebišća (Pod Trebišća)
|
Ova visoravan, omeđena brdom Perun na istoku, brijegom Zaglav na jugu, hrptom Učke na zapadu te kanjonom Potoka na sjeveru, mjesto je čije se značenje za ljude nameće iz mnogih razloga. U toj se prirodnoj zdjeli, relativno zaštićenoj od vjetra, oduvijek nakupljala plodna zemlja i tokovi voda s okolnih brda. Slavenski doseljenici vjerojatno su prepoznali kvalitete koje ovo mjesto i danas čine odličnom ispašom i poljoprivrednim zemljištem te su ga na taj način i sami koristili.
Toponim Petrebišća bi lako mogao biti vezan za zaseok Trebišća dolje u klancu jer njegovi su stanovnici bili korisnici ove zemlje i sezonskog naselja. Ipak, s obzirom na smještaj ove ravni ispod samog vrha Peruna, moguće je i da je ona imala svoje vlastito značenje kao mjesto obreda i žrtvovanja. Na kraju krajeva, ovdje visoko gore, u samom podnožju Perunova dvora, na blatnoj i plodnoj zemlji napasala se stoka, Velesovo blago - tu su sučeljeni bogovi. 
|
|
|
|
PERUN
Pogled na vrh Perun
Ime vrha Peruna bilo je polazište za istraživanja na kojima je zasnovala ova povijesno-mitska staza Trebišća-Perun. To ime upućuje da je na ovom Visokom položaju, najbližem zamišljenoj krošnji svetoga stabla koja podržava nebesa, bilo mjesto štovanja Peruna - božanskog gromovnika i djelitelja pravde s nebesa.
Kao što je njegov suparnik Veles, bog stoke i plodnosti zemlje, uživao poseban značaj kod zemljoradnika i stočara, moćni gromovnik Perun, oboružan gromovitim strijelama, kopljima i, metalnim sječivima, bio je bog vladara i ratnika. Njegovo je ime zazivano pred odlazak u bitku ili kao težina iza vladarevih odluka i prisega. Običan puk štovao ga je kao čuvara pravde i kozmičkog reda, osloboditelja Velesova blaga, ali se i bojao njegove strašne naravi i silovite kazne. Kako bi se zaštitili od njegovih strijela, u mnogim su slavenskim krajevima seljaci u krovne grede urezivali "gromovite znake", geometrijske simbole vezane uz Peruna koji bi odagnali munje od njihova krova. No o njegovom točnom značaju ostalo je dosta neodgovorenih pitanja: je li Perun stvoritelj svijeta i njegovno vrhovno božanstvo, dijeli li tu poziciju u nekom obliku ravnoteže sa svojim suparnikom Veleson ili iznad ove dvojice postoji neki treći akter i stvoritelj/ica, predalek i preuzvišen da se kao ova dvojica zamara, svakodnevnim sudbinama smrtnika? Odgovori na ova pitanja zavijeni su velom Vremena, a iz razlicirin izvora dolaze nam različite slutnje. |
Lokva pod vrhom Peruna (SI padina vrha
|
Mošćenice
|
|
|
Mošćenice, zvonik crkve sv. Andrije
|
|
|
|
|
Sveta Jelena
Rovozna
Ornitološki kamp
Od početka 21. stoljeća, na istočnim obroncima Učke, iznad Mošćeničke Drage i Svete Jelene, u blizini lokve Rovozna, održava se ornitološki kamp. Unutar tog zaštićenog područja Parka prirode Učka postavljene su ornitološke mreže u koje se hvataju jedinke ptica te se potom prstenuju kako bi se ustanovile njihove migracije ili zabilježile ptice stanarice prostora. Istraživanja faune ptica na području Učke započeo je i prije ovog organiziranog ornitološkog kampa Ivan Budinski. On je predložio da se upravo na ovom području prati jesenska migracija ptica, a godinu dana kasnije oformljena je udruga Biom i započeto je organizirano prstenovanje. Godišnje se prstenuje između 1.000 i 3.100 ptica.
IZVOR Novi list, 18.8.2021.
Od početka 21. stoljeća, na istočnim obroncima Učke, iznad Mošćeničke Drage i Svete Jelene, u blizini lokve Rovozna, održava se ornitološki kamp. Unutar tog zaštićenog područja Parka prirode Učka postavljene su ornitološke mreže u koje se hvataju jedinke ptica te se potom prstenuju kako bi se ustanovile njihove migracije ili zabilježile ptice stanarice prostora. Istraživanja faune ptica na području Učke započeo je i prije ovog organiziranog ornitološkog kampa Ivan Budinski. On je predložio da se upravo na ovom području prati jesenska migracija ptica, a godinu dana kasnije oformljena je udruga Biom i započeto je organizirano prstenovanje. Godišnje se prstenuje između 1.000 i 3.100 ptica.
IZVOR Novi list, 18.8.2021.
Prodol
Sedlo Prodol (568 m) je najniži prijelaz na učkarskom masivu, koje odvaja viši glavni greben Učke od nižeg prema jugu.
Preko Prodola je prolazio istočni krak rimske konzularne ceste Via Flavia, koji je spajao Pulu i Nezakcij s Tarsatikom (Rijeka, Trsat), i to preko Labina, Plomina do Kastva, odatle je cesta dalje vodila za Tarsatiku. Pretpostavlja se da je Via Flavia od Labina i Plomina išla do Vozilića prema Kožljaku, a otuda je u blizini crkve Sv. Kirina skretala ravnom linijom do sedla Prodol, te se od Prodola spuštala padinama iznad Mošćenica i Lovrana, zatim ispod Veprinca i sve do Kastva, a otuda za Tarsatiku.
Preko Prodola je prolazio istočni krak rimske konzularne ceste Via Flavia, koji je spajao Pulu i Nezakcij s Tarsatikom (Rijeka, Trsat), i to preko Labina, Plomina do Kastva, odatle je cesta dalje vodila za Tarsatiku. Pretpostavlja se da je Via Flavia od Labina i Plomina išla do Vozilića prema Kožljaku, a otuda je u blizini crkve Sv. Kirina skretala ravnom linijom do sedla Prodol, te se od Prodola spuštala padinama iznad Mošćenica i Lovrana, zatim ispod Veprinca i sve do Kastva, a otuda za Tarsatiku.
2. JUŽNI VRŠNI DIO UČKE
SISOL
|
Sisol je stjenovit vrh strmih strana koji dominira u južnom dijelu hrpta Učke, tamo gdje se hrbat sužava u oštar greben. Na istarsku se stranu Sisol ruši strmim stijenama prema Čepićkom polju, a s kvarnerske strane kao odrezan tone u more. Zbog udaljenosti od prometnica razmjerno se rijetko posjećuje. Vrh je označen kamenom geodetskom oznakom. Vidik sa samoga vrha je ograničen, ali se s grebena Sisola pružaju različiti vidici prema Kvarnerskom zaljevu, vršnom dijelu Učke te prema unutrašnjosti Istre.
USPONI NA SISOL Brseč – Sisol 2 h Kožljak – Sisol 2 h Plomin – Sisol 3 h Mala Učka – Brgud – Kremenjak – Šikovac – Sisol 6.15 h Opis uspona iz Brseča na Sisol (2 sata) Najpogodniji je prilaz iz staroga gradića Brseča na cesti Rijeka – Labin – Pula. S križanja na južnom izlazu sporedne ceste iz središta Brseča ide se najprije kamenitom stazom preko zaselka Carići, 30' do ravni Grabrova gdje se nalazi oveća lokva, i zatim na terasu Plužine. Od toga mjesta slijedi oštar uspon na krševit greben. Nakon prelaska šumske ceste ima još 20' uspona do sedla (778 m) i uzdužnoga grebenskog puta Sisol – Vojak. Tu je u blizini prirodno okno Provrtenica. Hrptom treba nastaviti lijevo još 30' do vrha. Prilazi s istarske strane i iz Plomina duži su i strmiji, a put grebenom Učke je dugačka i teška, ali vrlo atraktivna tura. IZVOR Hrvatski planinarski savez, 2020. |
Sisol, Učka, 835m - planinarenje [74. VRH iz serijala SVI HRVATSKI VRHOVI]
Autor: Robert Nuli Datum objave: 31.10.2019. Opis. Posjeta 74. vrhu iz serijala SVI HRVATSKI VRHOVI vrhu Sisol visine 835m koji se nalazi na planini Učkoj. Vrh se nalazi u regiji 10. Istra prema klasifikaciji Hrvatskog Planinarskog Saveza. Početak se nalazi kod mjesta Brseć u Primorsko goranskoj županiji. Karakteristike uspona: visina 835m, uspon 530m, udaljenost 8520m i trajanje 2h 55min. MOJE OCJENE 1. Težina: 35 2. Markacije: 50 3. Pogled: 90 KOMOOT RUTA https://www.komoot.com/tour/100465127... |
Brseč
Brseč se smjetio na 157 m visokoj hridi iznad mora (nalazi se na staroj cesti Rijeka – Pula).
|
ZANIMLJIVOSTI
KIRIGIN, Marina: Velika očekivanja od brendiranja brsečkog česna: "To može biti motor razvoja". Novi list, 15.9.2021. |
Carići (Brseč)
|
|
Aštetići (Brseč)
|
Na nekoliko mjesta staza prolazi uz suhozide, a u jedan od njih mogu se vidjeti i ostaci zidova kamene stočarske kolibe.
Otvoreni krševit teren na stazi prema vrhu Sisola gusto je obrastao kaduljom
|
Početni dijelovi staze od Brseča do Sisola vode kroz visoku makiju, mladu šumu i šumu submediteranske zajednice hrasta i graba.
Lokva Grabrova, oveća Lokva na ravni Grabrova
Iako naizgled neprivlačne ove su lokve u priobalnom pojasu Učke vrlo vrjedne za očuvanje lokalne bioraznolikosti. Lokve sadrže vrijedan i zanimljiv biljni svijet. Naime, za većinu predstavnika skupine vodozemaca i gmazova, kao i za vretenca, nužna značajka staništa, bez koje njihovo preživljavanje nije moguće, je prisustvo stalnih površinskih voda. Lokve su rezervati genetičke bioraznolikosti, a privlače i ptice selice, čime im se povećava vrijednost. |
Prirodno okno Provrtenica nalazi se uz prijevoj koji je udaljen oko 1 km od vrha Sisol
|
Kamena geodetska oznaka na vrhu Sisola. desetak metara od njega nalaze se dva metana tuljka s upisnim knjigama te metalni žig.
Čepićko polje kod naselja Kožljak, podno Sisola
|
3. ZAPADNE PADINE UČKE
Vela draga (Vranjska draga)
|
Vela draga (također Vranjska draga) je draga, kanjonska udolina i spomenik prirode smješten na sjeverozapadnom podnožju Učke. Jedan je od najljepših i jedinstvenih geomorfoloških fenomena u Hrvatskoj. Nastala je djelovanjem vodenih bujica u vapnenačkoj stijeni. Dio je Parka prirode Učka.
OPIS Kanjonska udolina prostire se u dužini od 3500 metara pretežito u smjeru istok-zapad. Počinje u blizini ulaza u tunel Učka s istarske strane, na 600 metara nadmorske visine. Završetak kanjona je kod Boljunskog polja na nadmorskoj visini od 153 metra. Gornji dio kanjona širok je 450 metara, a na najužem dijelu, širine 150 metara, preko kanjona prolazi željeznička pruga Lupoglav - Štalije (zatvorena za promet od 26. prosinca 2009. godine). Padaline s obronaka Učke skupljaju se u bujične potoke od kojih neki završavaju u Veloj dragi na njenom najistočnijem dijelu čiji su rubovi okomito odrezani. Skupljena bujična voda pada u provaliju gotovo 100 m u dubinu te tako nastaje najviši slap u Istri, koji nije dobio niti svoje ime jer je tek povremena i privremena pojava. Potok nastavlja put prema Boljunskom polju gdje se spaja s potokom Boljunčica. U Veloj dragi nalaze se brojne šiljaste stijene i tornjevi visoki od 50 do 90 metara. Pri gradnji tunela Učka nekolicina je uništena. Arheolozi su pronašli pretpovijesne nalaze ljudskog boravka u pećini Pupićinoj peći. Nakon što je početkom dvadesetog stoljeća na njenim "tornjevima" penjao legendarni alpinist Emilio Comici iz Trsta, Vela draga postaje mjesto treninga, da bi danas bilo jedno od nezaobilaznih lokacija ljubitelja slobodnog penjanja. Comici je 1931. godine prvi ispenjao najveći Veliki Toranj koji se po njemu često i zove Comicijev Toranj. I riječki su alpinisti (Darmatello i dr.) ranije pokušavali uspon. Usponi su ocjene V, V+ i više, a silazi se užetom. Zanimljiva je i Svijeća, na koju je penjanje danas zabranjeno. Godine 1963.-1964. godine postaje "zaštićeni krajolik", a 1998. godine proglašena je geomorfološkim spomenikom prirode. Kvalitetne opise smjerova opisao je Zlatko Smerke prije puno godina u svome Alpinističkom vodiču objavljenom 1963. godine. U Veloj dragi je uređena Geološka poučna staza za obilazak na kojoj se nalaze edukativne ploče i klupice. GEOLOŠKA OBILJEŽJA Iznimno su geomorfološki i krajobrazno vrijedni vapnenački stupovi i stijene. Znanstvena je pretpostavka da je se ovdje zbivalo taloženje vodoravnih slojeva paleogenskih vapnenaca, iza kojih je nadošlo tektonsko izdizanje i raspucavanje uslijed čega je nastao kanjon. Današnji izgled u završnom oblikovanju dala je postupna i dugotrajna erozija i okršavanje. Svjedoci bogate geološke povijesti i paleookoliša su brojni fosilni ostatci različitih krednjaka i školjaka vidljivi na siparu. BILJNI I ŽIVOTINJSKI SVIJET Kanjon Vele drage prekriven je bujnom vegetacijom koja mjestimice ima prašumski karakter. Vrsta vegetacijskog pokrova varira od submediteranskog na rubovima kanjona pa do kontinentalnih planinskih šuma (bukva i tisa) i vegetacije karakteristične za plavna područja (vrba i topola). Velu dragu nastanjuju brojne vrste krupne i sitne divljači te mnogobrojne vrste ptica, gmazova i člankonožaca. Velu dragu nastanjuju rijetke ptičje vrste. IZVOR Vela draga. Wikipedija (hr) PROČITAJ VIŠE Vela draga. AO HPD Željezničar Vela Draga. Climb Istria SMERKE, Zlatko: Vranjska draga. U: Alpinistički vodič, Zagreb, 1963. str. 19-29. 
Vela draga
Autor fotografije: Modzzak; Wikipedija Geološka poučna staza Vela draga
Staza je duga 2,2 km i prolazi rubom istoimenog kanjona koji je geomorfološki spomenik prirode. Podijeljena je na dvije etape, a duž cijele dužine staze postavljene su informativne ploče. Staza počinje kod tunela Zrinščak te završava kod Boljunskog polja, a njegovu posebnost čine šiljaste stijene, s tornjevima visokim između 50 i 90 metara, od kojih je nekolicina uništena pri gradnji tunela Učka. Najviši dio kanjona nalazi se na 600 metara nadmorske visine dok je najniži upravo onaj kod Boljunskog polja na nadmorskoj visini od 153 metra. Kanjon je prekriven bujnom vegetacijom od vrbe i topole od bukve i tise, dok pojedini dijelovi imaju i prašumski karakter. Osim geoloških fenomena, ova staza poučava o alpinizmu i slobodnom penjanju, sportovima koji su u Veloj dragi prisutni još od davne 1931. godine kada je alpinist Emilio Comici ispenjao prvi alpinistički smjer. Vela draga tako je s vremenom postala poznato penjalište na kojemu su mnogi hrvatski i europski alpinisti i sportski penjači stjecali dragocjeno iskustvo 
Karta geološke poučne staze
|
Vela Draga canyon - Croatia
Autor. vlatko martincic Izvorni opis videa: Vela draga also known as Valle delle meraviglie located in Istria near tunnel Ucka ( Croatia ) Vela Draga is famous for its geological fenomena, impressive rocks and limestone towers up to 100 m high ,also presents one of the most beautiful climbing grounds in Croatia for free climbers,alpinist ... Leonardo Emilio Comici
Trst (Trieste), 21.2.1901. – Sëlva, Val Gardena, 19.10.1940). Comici je bio je talijanski planinar i speleolog, jedan od najboljih alpinista svoje generacije. Napravio je brojne uspone u Istočnim Alpama, posebno u Dolomitima (gdje je tijekom karijere napravio preko 200 prvenstvenih uspona) i u Julijskim Alpama. Zbog toga je dobio nadimak "Anđeo Dolomita" (iako su ga neki zvali i Diablo-Đavo). Ukupno je tijekom karijere napravio 25 prvenstvenih uspona VI. razine težine prema UIAA ljestvici, oko 250 teških prvenstvenih uspona i oko 1500 uspona općenito. Tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća Comici i drugi penjači (Riccard Cassin, Raffaele Carlesso, Alvise Andrich i dr.) predstavljali su talijanski odgovor na postignuća njemačkih penjača. Comici je usavršio bavarsku tehniku planinarskog penjanja i započeo eru penjanja šestog razreda (u to doba najviši stupanj penjanja smatran savladivim). Izumitelj je i zagovornik korištenja alpinističkih ljestava sa užetom za tehničko penjanje, čvrstih nosača, upotrebe staze/trake i visećih bivaka, uvelike pridonoseći tehnikama penjanja na velike stijene, posebno najtežih smjerova VI. stupnja. Emilio Comici bio je sin Antonia Comicija i Regine Cartago. U mladosti lučki radnik, planinarenjem se počeo baviti od 1925., nakon deset godina bavljenja speleologijom (1918.-1927.), slijedeći tršćansku planinarsku tradiciju koju su predstavljali njegovi mentori Napoleone Cozzi i Julius Kugy. Kao speleolog, Comici je u blizini Trsta postavio svjetski rekord u dubini od 500 metara i često je bio aktivan u Brkinima, Ćićariji i na Krasu. Penjati se počeo na prijedlog prijatelja iz tršćanskog ogranka Talijanskog alpnističkog kluba, stječući prvo iskustvo u obližnjoj dolini Val Rosandra (slo. dolina Glinščice pri Trstu). 1932. Comici se preselio na jezero Misurina u općini Auronzo di Cadore, gdje je otvorio školu penjanja. Od 1938. do 1940. služio je kao gradonačelnik grada Sëlva u Val Gardeni, gdje je također vodio školu skijanja. Bio je pristaša fašističkog režima Benita Mussolinija, koji ga je promovirao slanjem na predavanja. Preminuo na večernjem usponu na liticama za vježbanje u penjalištu Sëlva u Val Garden zbog pada uzrokovanog pohabanim užetom Fašističke vlasti dugo vremena nisu izvijestile o preciznim okolnostima njegove smrti, jer nisu željele baciti sjenu na slavni lik Comicija. Uz penjačke talente, Comici je zapamćen i po svom estetskom konceptu penjanja, doživljavajući ga kao sredstvo samoizražavanja kroz skladno kretanje. Comici je bio taj koji je stvorio koncept penjanja direktnim smjerovima (direttissima), slijedeći liniju kojom bi se kap vode slila niz planinu. Autor je knjige Alpinismo Eroico (Herojski alpinizam). IZVOR Emilio Comici. Wikipedia (en) 
|
Shematska karta Vranjske drage
Izvor: Zlatko Smerke, Zagreb, 1963. IZ POVIJESNE LITERATURE VRANJSKA DRAGA IZVOR OPISA: Zlatko Smerke, Alpinistički vodič. Zagreb, 1963. Vranjska draga jedna je od malo poznatih dolina koja se smjestila na sjeverozapadnim padinama planine Učke. Ona krije djelo prirode koje je mnogima nepoznato. To su visoki tornjevi s koj h pogled luta na zelena polja Istre. Ljudska mašta im je dala imena: Veliki toranj ili Comicijev toranj, Rukavica, Bršljanov kuk, Palac, Fsetance, Duizov toranj ili Gari-zenda. Taj kanjon, kao i mnogi drugi, nastali su erozionim djelovanjem vode koja se tisućljećima spuštala niz strme obronke Učke, te je svojom snagom formirala kraške slijenje u današnje oblike. Alpinistički život počinje ovdje tek 1931. godine. Jedna grupa planinara na čelu s Arturom Dalmartellom pokušava prvi uspon na Veliki toranj. Pokušaj ne uspijeva. Iste godine poznati tršćanski alpinist Emilio Comici sa svojim prijateljem Stauderijem, također iz Trsta, uspijeva prijeći sjevernu stranu Velikog tornja. Umalo zatim su osvojeni tornjevi Rukavica i Garizenda. Slijedeće je godine u kanjonu vrlo živo. Ernesto Tomšić, Ivan Duiz, Bruno Blecić, Anita Persel i mnogi drugi otvaraju nove putove u ovim neobičnim tornjevima. Ovi tornjevi nemaju veći alpinistički značaj, ali pružaju odlične mogućnosti za vježbanje riječkih alpinista. No ipak ih je vrijedno spomenuti radi njihove privlačnosti i fantastičnih oblika. U kanjon Vranjske Drage može se najlakše stići iz starodrevnog istarskog zaseoka Vranja na pruzi Lupoglav—Štalije (odvojak pruge Divaća—Pula). Iz Vranja imade 40 minuta hoda. 
Stupovi Palac i Psetance
PALAC To je vršak s dugim i oštrim grebenom a nalazi se pokraj »Prozora«. PSETANCE To je čudna monolitna stijena sjeverno od Palca. BRŠLJANOV KUK To je oštri kameni šiljak na desnoj strani od Rukavice i nešto više uz stijenu kanjona, a nazvan je po velikom bršljanu koji ga je nekad pokrivao. GARIZENDA (DUIZOV TORANJ) To je najljepša i najelegantnija stijena čitavog kanjona. Visoka je 20 metara, a prosječna debljina je oko 3 metra. Izvor: Smerke, 1963. |
Comicijev toranj, sjeverna stijena
COMICIJEV TORANJ Ovo je najveći toranj u kanjonu, a nalazi se na sjevernoj strani drage i sliči ogromnoj cigari. Odijeljen je od okolnih stijena uskim sedlom, kojim prolazi puteljak. Sjeverna stijena je glatka i visoka oko 50 m, a oprimci su maleni i okrenuti prema dolje. Istočna stijena je visoka oko 70 m i najprikladnija je za uspon. Zapadna stijena je glatka kao mramor, visoka oko 50 m, a pruža najbolje i najsigurnije primke. Južna je visoka oko 90 do 95 metara; potpuno je okomita, slojnice su vertikalne i ima malo izgleda da bi se je moglo prepenjati. Izvor: Smerke, 1963. 
Rukavica, južna stijena
RUKAVICA To je najčudniji oblik ovog kanjona. Sa svih strana ima oblik rukavice s jasno odijeljenim palcem. Svojim bočnim stranama je šira nego na podnožju. Jugozapadni blok je čvrst, dok je ostali dio krševit. Od podnožja pa do vrha razdijeljena je dugom i uskom pukotinom a vrh joj završava glatkom pločom. Izvor: Smerke, 1963. 
Rukavica, sjeverozapadna stijena
Izvor: Smerke, 1963. |
|
Pupićina peć
Pupićina peć je pećina na desnoj strani Vele drage, jugoistočno od ruševina Stare Vranje, na oko 120 m apsolutne visine. To je polupećina s ulazom širine 19m, koja se u duljini od 2 m postupno suzuje na 3,5 m. Ulaz, okrenut prema jugu, ima oblik polukružna svoda, najveće visine 7 m. Nakon zabilježbe i manjih zahvata (Boris Baćić, R. Starac) od 1995. pećinu istražuje međunar. ekipa na čelu s Prestonom T. Miracleom s Arheološkog odsjeka Sveučilišta u Cambridgeu, u sklopu zajedničkog projekta (Sveučilište u Zagrebu, HAZU, Arheološki muzej Istre) istraživanja klimatskih i kulturnih promjena na sjevernoga Jadranu između 13.000 i 6.000 god. p.n.e. U slojevima sedimenata, u prirodnome slijedu taloženja, pronađeni su ostatci ognjišta, obrađenoga kamenja, alatki, životinjskih kostiju, puževa, školjaka i keramičkih ulomaka iz razdoblja u rasponu od kraja gornjega paleolitika preko mezolitika, neolitika i brončanoga doba do rimskoga razdoblja. IZVOR Pupićina peć. Istarska enciklopedija (LZMK) PROČITAJ VIŠE FORENBAHER, Stašo; KAISER, Timothy: The Pottery of Pupićina Cave/Lončarija Pupićine peći. U: P. T. Miracle, S. Forenbaher (eds.) Prehistoric Herders of Northern Istria, The Archaeology of Pupićina Cave Vol. 1 / Pretpovijesni stočari sjeverne Istre, arheologija Pupićine peći, sv. 1, Monografije i katalozi 14. Arheološki muzej Istre. Pula, 2006., STR. 163-223. (PDF) HULINA, Mateja: Neolitička keramička figurica iz Pupićine peći. Tabula 10, 2012. (PDF) HULINA, Mateja; FORENBAHER, Stašo: Prehistoric Pottery from the Interior Section of Pupićina Cave (2001 Excavation). Histria archaeologica : Časopis Arheološkog muzeja Istre, Vol. 42 No. 42, 2012. (PDF) PRESTON T., Miracle; FORENBAHER, Stašo: Neolithic and Bronze-Age Herders of Pupićina Cave, Croatia. Journal of Field Archaeology. 30. str. 255-581. 2005. (PDF) MIRACLE, Preston: Excavations at Pupićina cave, Preliminar Results of the 1999, 2001 and 2002 Field Seasons. Histria archaeologica 34, str. 5-37. Pula, 2003. (PDF) IZ LITERATURE
Pupićina peć je špilja u sjeveroistočnoj Istri. Tijekom iskopavanja 2001. godine, u srednjeneolitičkom kontekstu iz unutarnje dvorane špilje, pronađen je ulomak keramičke, vjerojatno antropomorfne figurice. Figurica je plosnata, a sačuvane su noge i donji dio trupa. Koljena su joj savinuta, bedra razmaknuta, a stopala razdvojena. Oko bokova i bedara urezana je jednostavna traka. Nema oznaka spola. Ova je figurica jedina iz Istre i jedna od rijetkih srednjeneolitčkih figurica na hrvatskoj obali. Pronađene su u Smilčiću, Gudnji, Pokrovniku i Ravlića pećini, no one nisu tipološki slične ovoj iz Pupićine peći. Tipološki, najbliže paralele mogu joj se pronaći u Bugarskoj u obliku kamenih figurica/ privjesaka M-formi, te u nešto manjoj mjeri kod figurica žena/žaba u Grčkoj, Makedoniji i Turskoj. Antropomorfnim se figuricama najčešće, iako ne uvijek, pridaje kultna uloga, a nakon što su ju odigrale, uglavnom se odbacuju zajedno s ostalom razbijenom keramikom i otpadom, a u takvom je kontekstu pronađena i figurica iz Pupićine peći. Figurice M-formi, kao i figurice žena/ žaba povezuju se s plodnošću, stvaranjem ili rađanjem. Jedna je od teorija i da su se figurice upotrebljavale u obredima povezanim s rijetkim situacijama u životu pojedinca kao što su rođenje, inicijacija ili liječenje bolesti, pa je i to mogući razlog da ih je toliko malo na našoj, a i talijanskoj obali. Drugi razlog bi mogao biti činjenica da su ljudi ovdje imali drukčija vjerovanja od onih u područjima gdje je figurica mnogo (primjerice središnji Balkan ili Grčka), u kojima figurice nisu igrale važnu ulogu. Koji god tome razlog bio i koje je god značenje figurice iz Pupićine peći, ona nam je svakako bitna jer povećava ionako malen korpus nalaza figurica s naše obale. MATEJA HULINA, 2012. 
Neolitička figurica iz Pupićine peći (fotografija: S. Forenbaher)
|
Položaj jame Pupićina u SI Istri. Također su naznačena i druga nalazišta koja su istraživana u sklopu projekta Pupicina špilja (1995.-2003.)
Izvor: Preston, Forenbaher: Neolithic and Bronze-Age Herders of Pupićina Cave, Croatia. 2005. 
Poster izložbe o Pupićinoj peći 1999. godine u Puli
|
Vela peć
|
Vela peć nalazi se u Veloj dragi u zapadnome podnožju Učke. Dvadesetak metara širok otvor prostranoga pripećka okrenut je prema sjeverozapadu i izdignut tridesetak metara nad dnom tijesnoga klanca. Preko puta, u suprotnome obronku klanca, nalazi se ulaz u Pupićinu peć. U toj su špilji provedena opsežna iskopavanja u sklopu međunarodnoga znanstvenoistraživačkog projekta čiji je cilj bio prikupljanje građe o paleookolišu, pretpovijesnoj naseljenosti i strategijama opstanka u sjevernoj Istri na prijelazu iz pleistocena u holocen. Tada je, od 1996. do 2001. godine, provedeno i arheološko istraživanje Vele peći. Arheološki slojevi Vele peći pri zapadnome kraju otkopanoga prostora debeli su oko pet metara, dok se prema istoku znatno stanjuju. Podijeljeni su u sedam kronoloških faza. Pet metara debele naslage obuhvaćaju razdoblje od mezolitika do kasne antike, a najbolje su zastupljeni brončano doba i neolitik. Nakon mezolitika, pretpovijesni pastiri iz Pupićine peći koristili su Velu peć za držanje stoke.
Rezultati stratigrafske analize te formalne analize lončarije i relativne učestalosti nalaza ukazuju da Velu peć treba promatrati kao integralni dio cjeline koja se sastoji od dva speleološka objekta, Pupićine i Vele peći. Izgleda da se Vela peć u svim svojim postmezolitičkim fazama koristila prvenstveno kao mjesto gdje se držala stoka. Po svoj prilici, koristili su je oni isti pastiri koji su povremeno boravili preko puta, u Pupićinoj peći. Jedino je za srednjega i/ili kasnoga brončanog doba funkcija nalazišta bila ponešto drugačija. Postoje naznake da su se za tog razdoblja u Veloj peći povremeno odvijale obredne aktivnosti, čiji su skromni tragovi sačuvani u neuobičajenom sadržaju jedne male jame. IZVOR / PROČITAJ VIŠE FORENBAHER, Stašo, RAJIĆ ŠIKANJIĆ, Petra, MIRACLE, Preston T.: Lončarija iz Vele peći kod Vranje (Istra). Histria archaeologica : Časopis Arheološkog muzeja Istre, Vol. 37 No. 37, 2008. (PDF) |
Vela peć, pogled prema jugu
Snimljeno tijekom iskopavanja 2001. godine Izvor: FORENBAHER, RAJIĆ ŠIKANJIĆ, MIRACLE: Lončarija iz Vele peći kod Vranje, 2008. |
|
Čepićko polje
Pogled na polje s vrha Sisol na krajnjem južnom dijelu planine Učke. Površine je oko 7 km2. Danas u polje utječe rijeka Boljunčica (Bojunšćica), a iz njega istječe rijeka Raša. Dno polja je na 24 m nadmorske visine, što je ujedno i najniži dio vodotoka Boljunčice, koja je prirodno ponirala u južnom dijelu udoline nedaleko od naselja Kožljaka - koje se vidi u podnožju. |
Boljunsko polje
|
Boljunsko Polje, je manje krško polje u Istri, smješteno 4 km jugoistočno od naselja Boljun, koji se nalazi na omanjem brijegu iznad dva kraka Boljunskog polja. U polje se nalazi istoimeno naselje Boljunsko Polje čijih je nekoliko zaselaka (Katuni, Mandići, Buladi, Fabići, Martići, Polje, Kirčija, Čobci, Kurelovići, Perići i Novljani) raštrkano oko polja. Poljem u svojem gornjem toku prolazi rijeka Boljunčica. Kroz Boljunsko Polje prolazi cesta koja spaja Šušnjevicu i Vranju, a na rubu nizine odvajaju se pravci za Paz i Boljun. Osnovu gospodarstva oko ovog plodnog polja čini poljoprivreda. Šire područje bilo je naseljeno i u rimsko doba, a u ranome srednjem vijeku u Boljunu se razvila seoska općina, čije je središte postala utvrda (kaštel), ostaci koje su očuvani do danas (bedemi i kule). Zbog svojega položaja kojim je nadzirao putove između Učke, pazinske kotline i doline rijeke Raše, Boljun je više puta bio napadan u 16. i 17. stoljeću. Današnja cesta Učka – Vranja – Boljun – Paz – Pazin izgrađena je u 18.st. (“istarska Jozefina”).
IZVOR Boljunsko polje. Istarska encikopedija Boljunčica povezuje dva polja
Rijeka Boljunčica (ili Boljunšćica) duga je 33 km, veličine porječja 150 km², s izvorima na 360-930 m n.v. Teče po unutrašnjosti Istre i glavni je riječni tok u sjeveroistočnom dijelu poluotoka. Dva glavna dotoka spuštaju se s okolice Lupoglava te zapadnih obronaka Učke, a spajaju se kod Boljunskog polja i dalje teče do Čepićkog polja, gdje doseže najnižu točku (24 m n,v.) i odakle je preveden tunelom duljine 4250 m do njezina ušća u Plominski zaljev. Ranije je ona preko Čepićkog jezera otjecala u rijeku Rašu. Boljunčica je u svome donjem toku plavila Čepićko polje, sve dok 1970. godine, na lokaciji Letaj južno od Boljunskog Polja, nije izgrađena betonska brana, visoka 35 m i duga 90 m, kojom je formiran sigurnosni zaplavni prostor vodnog maksimalnog volumena 6,5 mil. m³. Veći poplavni valovi zabilježeni su 1964., 1977. i 1993. godine. IZVOR Boljunčica. Istarska enciklopedija 
Boljunsko polje
Autor: Dinko Gubić, Panoramio |
Karta Boljunskog polja
Detalj stare topografske karte; mjerilo 1:100.000; sekcija Rijeka |
Čepićko polje
|
Čepićko polje je polje u kršu, koje se nalazi u istočnom dijelu Istre, na zapadnom i jugozapadnom podnožju planine Učke (zapadno od vrha Sisol, 833 m), odn. u južnom dijelu grobničko-boljunskoga laporovitog pobrđa visokog 100 do 300 m. Površine je oko 7 km2. Danas u polje utječe rijeka Boljunčica (Bojunšćica), a iz njega istječe rijeka Raša. Dno polja je na 24 m nadmorske visine, što je ujedno i najniži dio vodotoka Boljunčice, koja je prirodno ponirala u južnom dijelu udoline nedaleko od naselja Kožljaka. Dno je polja nagnuto od sjevera prema jugu (40 do 24 m).
Polje je zapravo dno nekadašnjeg Čepićkog jezera (oko 860 hektara), koje je isušeno 1932. godine prokopom 4569 m (dio izvora navodi 4250 m) dugog odvodnog kanala, i čije su vode otekle u Plominski zaljev. Nekadašnje jezero bilo je prirodno, što je vrlo rijetka vodena pojava na istarskom poluotoku. Ono je bilo zabilježeno na starim topografskim kartama pod nazivom Kožljačko jezero, ali i pod drugim imenima (Čepićko jezero, Raško, Sisolsko, te talijansko Lago d'Arsa). Najstarije karte su iz 1525. i 1563. godine. Na karti Pazinske knežije poznatoga slovenskog putopisca Janeza W. Valvasora označeno je pod nazivom Zhepizer See, a spominje se i kao Sisolsko jezero, te jezero Gessaro na karti iz 1753. godine. 
Pogled na Čepićko polje s grebena Sisola
Kada je Boljunčica tijekom ledenoga doba doplavljenim nanosom s flišnoga područja začepila prirodni ponor, počele su poplave i polje se pretvaralo u jezero, u kojem se voda zadržavala gotovo preko cijele godine. Površina jezera varirala je od 5,4 do 8,6 km2, ovisno o oborinama i dotoku vode iz slijeva Boljunčice. Dubina se kretala od 1 do 2,5 m, a pri najvišem vodostaju voda je otjecala u rijeku Rašu. Jezero je bilo obraslo trstikom i šašem te bogato ribama (jegulja, šaran) i ptičjim vrstama (divlja patka, bijela roda, labudi), a bilo je poznato i po malaričnim komarcima koji su prouzročili velik postotak bolesti okolnoga stanovništva.
Prvi dokumenti o drenaži jezera potječu s kraja 18. stoljeća, iz austrijskih i mletačkih izvora. Godine 1898. austrijske vlasti razvile su projekt kojime je predviđeno smanjivanje jezera za polovicu, na oko 300 ha. Projekt je 1899. prihvatio Istarski parlament, i radovi su zapčeli 1902. godine, no zaustavljeni su već 1908. zbog pomanjkanja financijskih sredstava. Nakon što je 1918. g. Istra pripala Italiji, godine 1920. osnovan je konzorcij za uređenje toka rijeke Raše: Conzorzio di Bonifica del Sistema dell' Sistema dell’Arsa, i radovi na novome projektu započeli su 1928. godine. Tunel je danonoćno gradilo 95 do 262 radnika godišnje. Dovršen je u listopadu 1932. godine. Kada je probijen 11.12.1932. voda je dosegla Plominski zaljev nakon 26 minuta. U siječnju/januaru naredne godine, jezerska voda, ukupno 20 milijuna m3, gotovo je u potpunosti isušena, mještani Čepića i okolnih sela po muljevitom dnu nekadašnjeg jezera imali su posljednju i bogatu "berbu" riba. Nekoliko mjeseci kasnije započelo je intenzivno uređivanje novih površina i uređivanje suvremenog melioracijskog sustava (izgradnja odvodnih kanala, gradnja brana i drugih elemenata sustava). Na ljeto 1934. godine na izoranom dnu jezera, tada na talijanskom zvanog Lago d'Arsa, izrastao je prvi kukuruz, a samo nekoliko mjeseci kasnije G. Lazzarini, predsjednik Konzorcija za uređenje porječja rijeke Raše, sa sjedištem u Labinu, tiskao je vrlo sadržajno izvješćej o obavljenim melioracijskim radovima. UZ mnogobrojne fotografije radova prije i nakon isušivanja Čepićkog jezera, U izvješću su objavljene fotografije o samoj svečanosti probijanja tunela, dočeku visokih gostiju u Labinu i na samom mjestu velike svečanosti. Nekoliko mjeseci nakon isušivanja jezera, izgrađena je kroz njega i prva cesta. Konačno je cijeli regulacijski sustav zaokružen 1970. izgradnjom lučne brane u središnjem dijelu vodotoka Boljunčice. Meliorativni dio površine Čepićkoga polja, koji se iskorištava u poljoprivredi, iznosi oko 2000 ha. Uz Čepićko polje nalazila su se danas opustjela ćiribirska sela od kojih još neka egzistiraju, to su Nova Vas, Letaj, Grobnik, Čepić, Brdo, Kostrčani, Jasenovik i Šušnjevica. Polje današnji stanovnici koriste za sadnju pšenice. Često je pogođeno poplavama. IZVORI Istarska enciklopedija; Čepićko polje Wikipedija, Čepićko polje 
Čepić, s barkama i ribarima
Grafika Johanna Weikharda von Valvasora, 1679. godina |
Karta Čepićkog polja
Detalj stare topografske karte; mjerilo 1:100.000; sekcija Rijeka 
Fotografija Čepićkog jezera s kraja 19. ili početka 20. stoljeća
Talijanski ministar Alessandro Martelli na gradilištu melioracijskog tunela, 1928. godine
Tunel Čepićko polje Plominski zaljev
Autor: Seferagić Enes Opis videa: Prvo što moram napomenuti je to da je kroz tunel prolazak strogo zabranjen. Za slučaj da se i uputite, što ne smijete, bez dobre rasvjete i obuće može biti opasno. Posljednja 2 kilometra tunela su bez betonske hodnice koju je odnijela voda, teren je neugodan za hodanje, vlažan i sklizak. Mi smo kroz tunel prošli u organizaciji TZ Kršan zimi 2015, a cijela grupa je bila sastavljena od ljudi s raznih područja djelovanja i zanimanja, a kao pratilac sa nama je bio Ibro, čuvar objekta koji kaže da i sada dva puta godišnje tunel visok oko 4 metra i dugačak 4560 metara bude pun vode. Bilo je tu geologa, , speleologa, nekih s nekog Riječkog fakulteta za ? Đanija :) i iskren da budem više se ni ne sjećam. Poseban problem u tunelu predstavlja velika količina smeća kuje su ljudi nabacali kroz godine na izlazu iz tunela za Voziliće. (negdje na polovici tunela postoji izlaz za Voziliće, tu se nalaze veoma strme stepenice visinske razlike oko 80 metara sa trulim rukohvatima). Film je snimljen s malim fotoaparatom pa nije vizualno kvalitetan, ali neka ostane kao dokumenti za znatiželjnike koji žele zaviriti u podzemnu povijest. |
Kožljak
Selo Kožljak, podno Sisola
|
Stari grad Kožljak
Srednjovjekovni kaštel Kožljak (210 m) je sagrađen na strmoj litici iznad nekadašnjeg Čepićkog jezera, a današnjeg polja. Prvi se put spominje u dokumentima s početka 12. stoljeća. Očuvano je negovo prilazno te dijelovi obrambenog zida, a u živoj stijeni je ukesano više grbova. |
4. PO LABINŠTINI
|
Labinština (Labinšćina) je naziv za prostor jugoistočnog dijela Istre, između rijeke Raše, Čepićkog polja, Plominskog zaljeva,. južnog dijela masiva Učke i Kvarnerskog zaljeva.
Područje Labinštine danas čine područja grada Labina, te općina Kršan, Sveta Nedelja i Raša, u kojima na površini od približno 220km2 u 84 naselja živi 22.134 st. (2001). Prosječna je gustoća naseljenosti 101st./km2. Geološki je većina područja oko Labina, Raše i Sv. Nedelje krševite vapnenačke građe, kredne, eocenske starosti, valovita visoravan omeđena duboko usječenim dolinama rijeka (nekadašnja Plominska rijeka, Raša i Krapanski potok) i strmom morskom obalom. Na sjeveru je područje koje graniči s flišnim pobrđem srednje Istre područjem lapora i pješčenjaka. Klima i vegetacija pokazuju izrazite mediteranske značajke, s prijelaznim područjem prema kontinentalnim obilježjima na sjevernim rubovima. Na krševitu području stanovništvo se bavi tradicijskom poljoprivredom ograničenih mogućnosti (sitno povrtlarstvo, žitarice i vinova loza na malim površinama, te stočarstvo). Isušeno Čepićko jezero i meliorirani južni dio doline Raše i Krapanskoga potoka imaju mogućnosti za ekstenzivnu poljoprivredu. Na području Krapna, Ripende i Tupljaka u 19. i 20. st. postojali su ugljenokopi, koji su zatvoreni (Istarski ugljenokopi). U Koromačnu je tvornica cementa, a kompleks Termoelektrane Plomin jedini je veliki proizvodni pogon. U Labinu i drugim mjestima razvijaju se poduzetničke djelatnosti (mala proizvodnja i tercijarne djelatnosti). Duž obale na uskom obalnom pojasu od Labina do rta Ubac razvijen je turizam (Rabac, Sveta Marina, Tunarica). Labin je središte cijeloga područja i prometno čvorište, sjedište upravnih tijela, proizvodnih i uslužnih poduzeća. Nalazi se na državnoj cesti Rijeka-Opatija-Pula (D 21); povezan je sa svim okolnim naseljima, a cestovnim krakom uz rub Čepićkoga polja i s Istarskim ipsilonom kraj tunela Učka. Uz rub Labinštine prolazi željeznička pruga Lupoglav-Štalije (Raška pruga) do lučkoga kompleksa u Bršici. IZVORI PROLEKSIS ENCIKLOPEDIJA, 2018 ISTRAPEDIA (HTLM) Karbonatna platforma južne i jugozapadne Istre Niska karbonatna platforma južne i jugozapadne Istre zauzima široko područje od labinskih struktura na istoku do Novigrada na zapadu. Središnji, najviši dio terena je područje najintenzivnijeg napajanja podzemnih voda. Ovdje se pojavljuju brojni ponori u koje koncentrirano poniru, kako vode koje se slivaju s fliškog pojasa, tako i lokalne bujične vode. Koncentrirano otjecanje podzemnih voda prvenstveno se odigrava duž dolina Mirne i Raše. Uglavnom se radi o snažnim izvorima, i što je posebice zanimljivo, ovi izvori lokalno imaju uzlazni karakter, kao i izvor Blaz koji se nalazi u istoimenoj uvali Raškog zaljeva. |
POVIJESNI RAZVOJ
Labinština je bila nastanjena u prapovijesti (gradine) i antici, kad je bila najzapadnije područje Liburna, sa središtima Alvona (Labin) i Flanona (Plomin). U ranom srednjem vijeku naseljena je Hrvatima, a dio je oko 10. st. bio u sastavu hrvatske države. Potkraj srednjeg vijeka i u novom vijeku bila je pod vlašću Mlečana, a na sjevernom rubu dodirivala je feudalne gospoštije koje su činile dio Pazinske knežije. Područje od Labina i Plomina do Šušnjevice nekoliko je puta u 16. i 17. st. pretrpjelo ratne pohode i razaranja. Tijekom 20. st. broj se stanovnika smanjio, no u najnovije doba iseljavanje je zaustavljeno. U New Yorku postoji snažna, mnogobrojna i dobro organizirana zajednica iseljenika s labinskoga područja. |
|
Usponi s pogledom
Strme padine Učke, koja se izdiže nad Kvarnerskim zaljevom, omogućuju široke poglede s brojnih učkarskih planinarskih staza. Na fotografiji: staza koja vodi od Brseča (naselje u podnožju) prema vrhu Sisol. |
AKTIVNOSTI
Pješačenje i planinarenje
|
Ljepota visokog gorja, želja za spoznajom prirode i želja za rekreacijom na Učku privlači velik broj planinara već oko 200 godina, što im omogućuju mnogobrojne uređene i označene planinarske staze. Najpoznatija planinarska odredišta Učke i obližnje Ćićarije su Vojak, Suhi vrh, Veli Planik, Korita i Sisol.
Najlakši i najkraći prilazi Vojaku su od prijevoja Poklon. Postoji više varijanti, a najjednostavnija je za orijentaciju varijanta koja polazi putom ispod križa na Poklonu, a zatim se odmah desno uspinje kroz šumu prema vrhu (1.30 h do Vojaka). Planinarski metalni žig je ugrađen u stijenu, a nalazi se 40-tak metara od vidikovca (Kule na Vojaku). Vremena uspona: > Poklon – Vojak 1.30 h > Gostionica Dopolavoro – sedlo pod Vojakom – Vojak (obronkom Plasa) 1.30 h > Mala Učka – sedlo pod Vojakom – Vojak 1 h > (Lovran –) Liganj – Vrata – sedlo pod Vojakom – Vojak 3.30 h > Medveja – Lovranska Draga – Vrata – sedlo pod Vojakom – Vojak 4.30 h Učkom prolaze i slijedeće planinarske transverzale i staze: > Istarski planinarski put (IPP), > Riječka obilaznica, > Pl. put Oko riječkih baklji, > 40 vrhova za 40 godina PD Kamenjak, > Transverzala Končarevac > Opatijska planinarska obilaznica Opisi nekih upona
Lovranska Draga-PS Babin Grob-Mala Učka-Vojak PD Poklon-Vojak Plomin-Sisol-Štikovac-Brgud-Mala Učka-Vojak PD Poklon-Vojak-Mala Učka-Brgud-Štikovac-Sisol-Plomin Lovran-Liganj-Knezgrad-Vojak Medveja-Mala Učka-Vrh Vojak Pustolovne utrkePustolovne utrke su aktivnost novijeg datuma, a sastoje se od različitih disciplina kao što su planinarenje, alpinizam, biciklizam, veslanje i druge. Na području Parka prirode "Učka" svake se godine održava nekoliko pustolovnih utrka koje neprestano stječu sve veći broj poklonika željnih aktivnog boravka u prirodi.
|
Ucka - Babin grob - Slap - Lovranska draga (slap) PDPP
Autor: Damir Jevtic Planinarska obilaznica "Po vrhovima Učke i Ćićarije"
U jesen 2021. godine predstavljena je nova obilaznica "Po vrhovima Učke i Ćićarije". Obilaznica je točkastog tipa - nema zadanu trasu, već obuhvaća devet vrhova ili vidikovaca na Učki i šest na Ćićariji te Planinarski dom Poklon koji je polazna točka za sve uspone. 14 kontrolnih točaka je obvezno, a dvije točke su neobvezne. Obilaznica je osnovana povodom 70. obljetnice Planinarskog društva Opatija te 145. obljetnice organiziranog planinarstva u Istri. Realizaciju uspostave nove obilaznice pomogli su Grad Opatija, Općina Lovran, TZG Opatije i Istarski planinarski savez. |
Penjaštvo i alpinizam
|
Stijene Vele drage odigrale su važnu ulogu u razvoju alpinizma, a početke penjanja bilježimo još davne 1931.g. Do danas je Vela draga postala međunarodno poznato i rado posjećeno penjalište s preko 50 uređenih smjerova različitih težina. Osim toga, u neposrednoj blizini Parka prirode "Učka", u Općini Mošćenička Draga uređena su penjališta na stijenama Zijavice i u kanjonu Mošćeničke Drage.
Svake se godine ujesen organizira memorijalni uspon na Učku. Organizator je Riječki planinarski savez.Tamo je u sklopu 38. Memorijalnog pohoda na Učku, Riječki planinarski savez o
|
SpeleologijaVećina poznatih speleoloških objekata u Parku prirode "Učka" tipični su krški ponori, pa je za njihovo posjećivanje potrebna posebna vještina i oprema. Svi speleološki objekti na području Parka zakonom su zaštićeni, a za dozvolu za posjećivanje valja se obratiti Javnoj ustanovi Park prirode "Učka".
|
Biciklizam
|
U Parku prirode "Učka" i na okolnom području uređeno je više staza za brdski biciklizam. Staze prolaze atraktivnim prirodnim predjelima, a budući da su različitih težina mogu ih koristiti i različite kategorije biciklista, od rekreativaca do iskusnih natjecatelja.
|
Učka E-Bike
Autor: Park Prirode Učka Datum objavljivanja: 29. sij 2016. Opis videa: Kreni u avanturu s električnim biciklima te doživi ljepote Učke i Ćićarije na sasvim drugi način! Provedi svoje slobodno vrijeme okružen prirodom i dobrom energijom . ZAŠTO E-BIKE? Električni bicikl vozite kao klasični bicikl, no zbog pomoći električnog motora, kojega možete regulirati pomoću pet dostupnih brzina, omogućava potpuno uživanje u vožnji na strmim i zahtjevnim terenima. CIJENE NAJMA: 1h – 40kn 3h – 90kn 6h – 150kn 9h – 180kn *mogućnost najma sjedalice za djecu (20kn) *20% popusta za obitelj (min. 3 člana) GDJE IZNAJMITI? E-bicikle su dostupne za najam u info centru/suvenirnici na Poklonu*. KONTAKT : park.prirode.ucka@inet.hr Info centar suvenirnica Poklon: tel 00385(0)51/299-643 JU „Park prirode Učka“: tel 00385(0)51/293-753 *Tijekom srpnja i kolovoza bicikle je moguće unajmiti u periodu od 9-19h, a tijekom svibnja, rujna i listopada u periodu od 9 -17h. U periodu od 01.11. – 01.05. bicikle je moguće unajmiti isključivo uz prethodnu najavu na mail: park.prirode.ucka@inet.hr ili na tel 00385(0)51/293-753 |
Aktivnosti na vodi
Aktivnosti u zraku
Skoro od samih početaka modernoga slobodnog letenja, tj. letenja zmajem i padobranskim jedrom, Učka privlači letače koji tu održavaju i različita domaća i međunarodna takmičenja. Na području Parka prurode "Učka" nalazi se registrirano letjelište “Učka” s uzletištima na lokacijama Vojak i Brgud.
BORAVAK
Pristupi planini
Smještaj
Planinarski domovi, kuće i skloništa
Otvoreno planinarsko sklonište i promatračnica za ptice Kremenjak
10.7.2023.
|
Pronađi smještaj na širem području Učke
|
Ugostiteljski objekti i usluge
Vremenska situacija
Prometna situacija
Upozorenja i sigurnost u planini
IZVORI I LITERATURA
Reference
[1] Hrvatski planinarski savez - Vrh Vojak
[2] Wikipedija - Učka
[3] Wiki.info - Učka
[4] Planinarenje.hr - Učka - Vrh Vojak
[2] Wikipedija - Učka
[3] Wiki.info - Učka
[4] Planinarenje.hr - Učka - Vrh Vojak
Ostali izvori i literatura
|
BARIĆ, Jelena: Turizam i rekreacija na Učki u vrijeme talijanske uprave. Izvorni znanstveni članak. Zbornik Lovranšćine, Vol. 6 No. 1, 2019. (PDF)
FORENBAHER, Stašo, RAJIĆ ŠIKANJIĆ, Petra, MIRACLE, Preston T.: Lončarija iz Vele peći kod Vranje (Istra). Histria archaeologica : Časopis Arheološkog muzeja Istre, Vol. 37 No. 37, 2008. (PDF)
HULINA.Mateja: Neolitička keramička figurica iz Pupićine peći. Tabula 10, 2012. (PDF)
PRESTON T., Miracle: Excavations at Pupićina cave, Preliminar Results of the 1999, 2001 and 2002 Field Seasons. Histria archaeologica 34, str. 5-37. Pula, 2003. (PDF)
MIRACLE, Preston; FORENBAHER, Stašo: Changing Activities and Environments at Pupićina Cave = Promjene aktivnosti i krajolika oko Pupićine peći. U: Miracle, P. & Forenbaher, S. (ur.) Prehistoric Herders of Northern Istria : The Archaeology of Pupićina Cave, volume 1 = Pretpovijesni stočari sjeverne Istre : Arheologija Pupićine peći, 1. svezak. Pula, Arheološki muzej Istre, str. 455-482. Pula, 2006.
ZUPANC, Ivan: Poklon kao žarište zbivanja na Učki do Drugog svjetskog rata. Zbornik Lovranšćine, 6 (2019), str. 13–31. (PDF) |
Saša Dmitrović, Bitne i spomena vrijedne činjenice o Učki. Javna ustanova "Park prirode Učka", 2. izd. Lovran, 2013.
Učka i istarske planine:
sa panoramom Učke i četverobojnom geografskom kartom u prilogu Autor: Željko Poljak Mjesto i godina izdanja: Zagreb, 1967. Broj stranica: 63 str. + višestruko presavijena lista sa zemljop. kartama: ilustr. Dimenzije: 17 cm Vodič planinarskog saveza Hrvatske ; br. 7 |
|
Ostali izvori
BURŠIĆ, Robert: IZGRADNJA CESTE PREKO UČKE 1785. GODINE: Istarska Jozefina, velika i lijepa cesta, spojila Istru s Kvarnerom. Glas Istre, 16.5.2020. ČALIĆ ŠVERKO, Gordana: ZA ČISTO PODZEMLJE / U akciji čišćenja iz jame kod Male Učke izvučeno 20 kubika otpada: ŠTO BACIMO U NAŠE PONORE, PRIJE ILI KASNIJE ĆEMO POPITI U ČAŠI VODE! Glas Istre, 9.7.2021.
DROPULJIĆ, Mija: Povijesno-mitska staza Trebišća-Perun: Povratak u prošlost uz povijesne i prirodne ljepote Učke. Under Dream Skies, 5.11.2020. KIRIGIN, Marina: Dvije Male Učke, ali niti jednog stanovnika. Novi list, 19.1.2007. KIRIGIN, Marina: Velika očekivanja od brendiranja brsečkog česna: "To može biti motor razvoja". Novi list, 15.9.2021. KIRIGIN, Marina: Šetnjom do Rukavca otvoren “Mlekarski put”. Novi list, 27.9.2021. KUĆEL ILIĆ, Aleksandra: PROJEKT "UČKA 360 STUPNJEVA" - Otvoren Centar za posjetitelje “Poklon” u Parku prirode Učka: Od nekadašnjeg peradarnika do interaktivnog muzeja Učke. Novi list, 25.5.2021. SONNEMANS, Jan: Hiking trail Vela Draga to Crna Peć, Pupićina Peć and a cave near the railway. 13.1.2019. Posjet istarskoj Himalaji, najvećoj planini poluotoka. Glas Istre, 6.2.2009. Vela draga. AO HPD Željezničar Vela Draga. Climb Istria Park prirode Učka: 3 pomalo drugačije staze koje skrivaju zanimljive priče. Under Dreamskies, 22.4.2021. Povijesno-mitska staza Trebišća-Perun: Povratak u prošlost uz povijesne i prirodne ljepote Učke. Under Dreamskies, 5.11.2020. Land art stazu na Učki bi svatko trebao posjetiti, Evo i zašto. Under Dreamskies, 14.3.2021. Mala Učka-Brgud: Staza stvorena za guštanje na kojoj možda naletiš i na konje. Under Dreamskies, 12.5.2021. Učka: Zanimljiva i izazovna staza iz Brseča do vrha Sisol. Under Dreamskies, 29.4.2021. Predstavljen projekt planinarskog skloništa na Učki. Hrvatski planinarski savez, 2.4.2022. Na Učku se nakon 100 godina vratili bjeloglavi supovi. N1, 3.10.2022.
|
Vanjske poveznice i adrese
|
Ekomuzej "Vlaški puti" mjesto je valorizacije i prezentacije društvene povijesti i tradicijske kulture Šušnjevice i bliže okolice kroz koncept kulturnog krajolika. Sastoji se od interpretacijskog centra i medijateke uspostvaljenih u staroj lokalnoj školi te pješačkih tematskih staza kroz Park prirode „Učka“ koje su direktno vezane uz život i djelatnosti zajednice.
Organizacijski se interpretacijski centar s pješačkim tematskim stazama i interpretacijom krajolika temelji na konceptu ekomuzeologije, odnosno holističkom pristupu baštini i aktivnom angažmanu lokalne zajednice u interpretaciji i upravljanju vlastitim kulturnim naslijeđem.
|
|
|
Suton
Silueta planine Učke, koja se nadvija nad Riječkim zaljevom, u vrijeme zalaska sunca. |
