|
|
SREDIŠNJI POJAS > PLANINE VISOKE HERCEGOVINE > ČVRSNIČKA GRUPA > Čabulja > Rakitski gvozd
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Bile stine, 1661 m
Koordinate najvišeg vrha: 43.5153, 17.5215
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Bile stine, 1661 m
Koordinate najvišeg vrha: 43.5153, 17.5215
Rakitski gvozd (ili Gvozd planina), odnosno. Bosiljine, zapadni je dio masiva Čabulje. Njegov je najviši vrh Bile stine, visok 1661 metar. U vegetaciji Rakitskog gvozda, kojega veći dio čini zaravan Bosiljine, prevladava stoljetna bukva, koja se obnavlja s jelom i borom. Površinu obilježava mnoštvo rupčastih dolaca. Pojedini dijelovi Rakitskog gozda, ali i okolnog čabuljskog podgorja nose slične nazive: Crnački gozd, Gornji gozd, Izbički gozd, Britvički gozd, Gvozdić, odn. Gozdić te Gvozd (vrh, 1317 m) i vrh Rakitski gvozd (1630 m, odn. 1627 m na drugim kartama). Područje se nalazi na dodiru toplije i hladnije klime, tako da ovaj kraj bilježi obilne (i snježne) oborine i vrlo često strujanje vjetra.
Inače gozd je stara slavenska riječ za šumu (u slovenskom jeziku to je i danas), a u Dalmaciji se koristila i varijanta gvozd.
Prije razvitka cestovnih koridora koji su prolazili kanjonima velikih dinarskih rijeka (poput Neretve), ovime su područjem prolazili putevi koji su povezivali duvanjska i livanjska polja s primorskim područjima, a što su često za napade na Turke i prolaznike koristili i hajduci.
Inače gozd je stara slavenska riječ za šumu (u slovenskom jeziku to je i danas), a u Dalmaciji se koristila i varijanta gvozd.
Prije razvitka cestovnih koridora koji su prolazili kanjonima velikih dinarskih rijeka (poput Neretve), ovime su područjem prolazili putevi koji su povezivali duvanjska i livanjska polja s primorskim područjima, a što su često za napade na Turke i prolaznike koristili i hajduci.
Rakitski gvozd, pogled iz smjera zapada; prostorni pogled
Izvor: Google Earth, 2021.
Izvor: Google Earth, 2021.
Predaja o Pavlovoj jeli
Pavlova jela, područje sjeverno od Voštice i zapadno od Bogodola, ime je dobilo po harambaši Pavlu Milanoviću kojeg su Turci ubili i objesili o jeli.
Ova predaja potječe s konca sedamnaestog stoljeća, kada su se Osmanlije ovom kraju morale malo više posvetiti i kada su nakon kandijskog rata ove granice carstva prema zapadu bile dosta nesigurne i amo su zalazili uskoci i mletački plaćenici, stalno držeći Turke na oprezu, na jade je udarao Mujaga Aršinović, zapovjednik stražarnice u spomenutom Borku, a kako su upadi bili česti i kako se s velikom družinom ovdje često pojavljivao i sam Stojan Janković, više u vojnom nego li u pljačkaškom pohodu i za račun mletačkih vlasti, turske su vlasti dale izgraditi još stražarnica sa stalnom oružanom posadom, te je i u Bogodolu bila jedna, a patrole su prolazile evo baš ovuda, jer se i odavde a i sa sjeverozapada, od Rakitskog Gvozda, moglo doći do u Borak, kojega je Mujaga već bio gubio, a on njikako nije podnosio gubitak ni poniženja nadređenih u Mostaru, te je ovuda stalno kružio. Katkada mu se činilo da ne ratuje s "insanima nego sa šejtanima", jer ih nikada ne bi na putu sreo, pojavljivali su se iz gustih šuma uvijek na mjestu na kojemu on ni njegov brat Nuhan tada ne bi bili i pljačkali i palili.
U to vrijeme Janković je s uskocima intenzivirao pritiske, pa je Mujaga tražio dopuštenje da za zapovjednika u ovom području postavi kršćanina Pavla Žderića, iz zaselka Karanovac, kako se baš ovo danas avetinjski pusto mjesto s nešto preostalih temelja u tragovina i pod lavinama tada zvalo a više se nikada pod tim imenom ne spominje, jer ga, uostalom više niti nema. Još je u službu primio i nekolicinu drugih ovdašnjih kršćana, dajući im carsku službu, plaću i oružje, ne jer oni su vični ovom terenu a i sami su često pljačkani od uskoka i hajduka. Zalud ga je Nuhan uvjeravao da kaurima ne vjeruje i da će mu kad tad naivnost doći glave. Tako nekako je i bilo. Kad dođe Bajram, ode Mujaga obaviti vjerničke dužnosti, a u stražarnici su ostali kršćani i tek poneki musliman od Drežnice, i u nju upadoše Janković i družina, te nju lako zaposjedoše, lako jer je Pavle bio u dosluhu s njim i odmah mu je predao ljude i barutanu. Jedan se izvukao, "prisjeo" Mujagi praznovanje te je ovaj sve na noge podigao, Pavla, evo, tu negdje, na dvije vite jele raspeo, dvije jele i tri konopa, o čemu je Ćišić davno zapisao pjesmu iz predaje "Dva jelića i tri konopića/ Na razmeđu cara i ćesara/ Pa nek priča i nek pripovjeda/ Čime ga je Bosna darivala."
Pavlovo tijelo su raščerečili, na trećem je konopu ostala visjeti njegova glava i ovo područje otad se zove Pavlova jela. Svi Žderići nestali su iz ove pustare, a za prezime im se i danas gdjegod čuje po Dalmaciji i Slavoniji. Ljut i odvažan, Mujaga će u boju u Duvanjskom polju ipak doći Jankoviću glave, a njemu pak nedugo potom, jedan smlaćo, nevažan i neprimjetan usamljenik, Ivan Mikulić, koji će mu prodati priču kako je ubio nekog važnog u Mlecima pa se eto amo sklonio. Pomagao je Mujagi oko konja i on će ga vremenom uzeti za seiza, no Ivan je imao plan i strpljivo čekao priliku koja će uslijediti jedne zgode, kad su Mujagu baš ovdje čekali njegovi askeri a on jahao s vjernim mu Ivanom kroz klance od Borka, a dojahao konj s njegovim bezglavim tijelom, a njegova glava već bila na putu za Ravne kotare, gdje je slavljeno smaknuće Stojanova ubojice i uskočko Ivanovo ime.
Pavlova jela, područje sjeverno od Voštice i zapadno od Bogodola, ime je dobilo po harambaši Pavlu Milanoviću kojeg su Turci ubili i objesili o jeli.
Ova predaja potječe s konca sedamnaestog stoljeća, kada su se Osmanlije ovom kraju morale malo više posvetiti i kada su nakon kandijskog rata ove granice carstva prema zapadu bile dosta nesigurne i amo su zalazili uskoci i mletački plaćenici, stalno držeći Turke na oprezu, na jade je udarao Mujaga Aršinović, zapovjednik stražarnice u spomenutom Borku, a kako su upadi bili česti i kako se s velikom družinom ovdje često pojavljivao i sam Stojan Janković, više u vojnom nego li u pljačkaškom pohodu i za račun mletačkih vlasti, turske su vlasti dale izgraditi još stražarnica sa stalnom oružanom posadom, te je i u Bogodolu bila jedna, a patrole su prolazile evo baš ovuda, jer se i odavde a i sa sjeverozapada, od Rakitskog Gvozda, moglo doći do u Borak, kojega je Mujaga već bio gubio, a on njikako nije podnosio gubitak ni poniženja nadređenih u Mostaru, te je ovuda stalno kružio. Katkada mu se činilo da ne ratuje s "insanima nego sa šejtanima", jer ih nikada ne bi na putu sreo, pojavljivali su se iz gustih šuma uvijek na mjestu na kojemu on ni njegov brat Nuhan tada ne bi bili i pljačkali i palili.
U to vrijeme Janković je s uskocima intenzivirao pritiske, pa je Mujaga tražio dopuštenje da za zapovjednika u ovom području postavi kršćanina Pavla Žderića, iz zaselka Karanovac, kako se baš ovo danas avetinjski pusto mjesto s nešto preostalih temelja u tragovina i pod lavinama tada zvalo a više se nikada pod tim imenom ne spominje, jer ga, uostalom više niti nema. Još je u službu primio i nekolicinu drugih ovdašnjih kršćana, dajući im carsku službu, plaću i oružje, ne jer oni su vični ovom terenu a i sami su često pljačkani od uskoka i hajduka. Zalud ga je Nuhan uvjeravao da kaurima ne vjeruje i da će mu kad tad naivnost doći glave. Tako nekako je i bilo. Kad dođe Bajram, ode Mujaga obaviti vjerničke dužnosti, a u stražarnici su ostali kršćani i tek poneki musliman od Drežnice, i u nju upadoše Janković i družina, te nju lako zaposjedoše, lako jer je Pavle bio u dosluhu s njim i odmah mu je predao ljude i barutanu. Jedan se izvukao, "prisjeo" Mujagi praznovanje te je ovaj sve na noge podigao, Pavla, evo, tu negdje, na dvije vite jele raspeo, dvije jele i tri konopa, o čemu je Ćišić davno zapisao pjesmu iz predaje "Dva jelića i tri konopića/ Na razmeđu cara i ćesara/ Pa nek priča i nek pripovjeda/ Čime ga je Bosna darivala."
Pavlovo tijelo su raščerečili, na trećem je konopu ostala visjeti njegova glava i ovo područje otad se zove Pavlova jela. Svi Žderići nestali su iz ove pustare, a za prezime im se i danas gdjegod čuje po Dalmaciji i Slavoniji. Ljut i odvažan, Mujaga će u boju u Duvanjskom polju ipak doći Jankoviću glave, a njemu pak nedugo potom, jedan smlaćo, nevažan i neprimjetan usamljenik, Ivan Mikulić, koji će mu prodati priču kako je ubio nekog važnog u Mlecima pa se eto amo sklonio. Pomagao je Mujagi oko konja i on će ga vremenom uzeti za seiza, no Ivan je imao plan i strpljivo čekao priliku koja će uslijediti jedne zgode, kad su Mujagu baš ovdje čekali njegovi askeri a on jahao s vjernim mu Ivanom kroz klance od Borka, a dojahao konj s njegovim bezglavim tijelom, a njegova glava već bila na putu za Ravne kotare, gdje je slavljeno smaknuće Stojanova ubojice i uskočko Ivanovo ime.
Izvori i literatura
Crnač. Internet stranice o Donjem i Gornjem Crnču
MARIJANOVIĆ, Dragan: Pavlova jela i Kilava bukva. Goranci online (prenijeto iz: Oslobođenje), 18.1.2016.
MARIJANOVIĆ, Dragan: Pavlova jela i Kilava bukva. Goranci online (prenijeto iz: Oslobođenje), 18.1.2016.
