|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Pogled s vidikovca "Bunker"
|
|
|
Lokacija Kavranica obuhvaća prostor Potkraja odnosno Vinodola, a nalazi se oko 6 km sjeveroistočno od grada Crikvenice. Nadmorska visina na lokaciji je uglavnom između 560 i 760 m n.m. U JZ smjeru teren je vrlo strm, odnosno gotovo okomito pada prema Vinodolu. Lokacija Kavranica je najvećim svojim dijelom otvorena na južne, odnosno zapadne smjerove vjetra, dok je prema sjeveru i istoku nešto zatvorenija. Dominantan smjer vjetra na ovoj lokaciji je SI (smjer bure) koja na ovome području često dostiže orkanske razmjere.
Lokacija Kavranica je relativno šumovita prema sjevernom rubu, s manje šume po grebenu, tip terena je uglavnom krški. Prema jugu šuma uglavnom prelazi u makiju do 5 m visine. Od obližnjih naselja u podnožju klifa Kavarnice nalazi se više sela koja se pružaju uz južni rub lokacije na udaljenosti od 800 m. To su od juga prema sjeveru Ugrini, Bribir, Gradac, Dragaljin, Kosavin, Podskoči, Miroši, Papići, Barci i Mavrići s više zaselaka. Na lokaciji Kavranica planirana je izgradnja vjetroelektrane. |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Vidikovac Slipica smješten je na 446 metara nadmorske visine.
Nalazi se na dodirnom području mediteranske i kontinentalne klime, u vegetacijskoj zoni šuma hrasta medunca i crnog graba. Iznad vidikovca nalaze se panjače hrasta medunca i crnog graba, a ispod kamenite litice, sipine i kamenjari kao krajnji degradacijski oblik šuma hrasta medunca i crnog graba. Ovo područje stavljeno je pod zaštitu i prepušteno je prirodnom razvoju. Značajne biljne vrste: Hrast medunac /Quercus pubescens Willd/, Crni grab /Ostrya carpinifolia Scop/, Grozdasti ruj /Cotinus cogyggria L/, Rašeljka /Prunus mahaleb L/, Crni jasen /Fraxinus ornus L/, Maklen /Acer monsspesulanum IV, Drijen /Cornus mas L/, Šmrika /Juniperus oxycedrus L/, Drača / Paliurus spina -christi Mili/, Bjelograbić /Carpinus orientalis Mili/, Obični koprivić /Celtis australis L/, Javor klen /Acer campestre L/, Primorska krkavina /Rhamnus intermedia Steud et. W. Hochst/, Kadulja /Salvia officinalis L/ Vidikovac je smješten na petom kilometru ceste Bribir -Lukovo - Lič iznad samog Bribira na strmoj kamenoj litici. S vidikovca se pruža prekrasan vidik na Velebit, Velebitski kanal, Kvarnersko otočje, Učku, Novi Vinodolski i Vinodolsku dolinu do Grižana. 
|
MALI POJMOVNIK
panjača Niski uzgojni oblik šume. U panjačama većina stabala nastala je rastom iz posječenih panjeva. Najčešće su panjače: bagrema, hrasta lužnjaka, običnog i crnog graba, bukve, hrasta medunca, hrasta crnike, hrasta cera, crne johe i kestena. Radi se o vrstama, koje dobro tjeraju iz panja. 
|
|
|
|
|
|
Veli Tić (922m; lijevo) i Mali Tić (desno, 852 m)
|
|
Pogled sa zaravni Bok na Čerešljevo
|
Pogled na Pališin iz smjera vrha Kacalj
|
Pogled na Medviđak s vrha Viševice
|
Pogled na Kobiljak s vrha Viševice
|
|
Zagradski vrh je najviši vrh u pojasu uzduž primorskog ruba goranske visoravni. On je od vinodolske stube udaljen oko 5 km, a s druge strane je samo 2 km udaljen od Viševice pa predstavlja prijelazno područje između Vinodola i Velike Kapele. Sjeverna strana vrha je pod bukovom šumom, a primorska je gola. Vršni dio ima oblik lijepoga travnatog hrpta s kojeg se šire vidici prema Vinodolu i prema Riječkom zaljevu. Na istočnom podnožju Zagradskog vrha, na visini od 950 m, pruža se područje lijepih livada gdje su Vinodolci imali svoje ljetne pastirske stanove zvane Zagradi, po kojima je ime dobio i sam vrh.
IZVOR Hrvatski planinarski savez (Pristupljeno, 6.3.2023.) 
Pogled na Zagradski vrh s vrha Viševice
|
Prilazi Zagradskom vrhu
Ravno (Vagabundina koliba) – Zagradski vrh 1.15 h Grižane – Zagradski vrh 2.30 h Bribir – Štale – pl. kuća Kurin – Zagradski vrh 4.15 h Najlakši i najljepši je prilaz od planinarskog doma Vagabundina koliba (868 m) na prostranom krškom polju Ravno iznad Vinodola. To je zapravo restorančić s ukusnom kuhinjom, u kojem vlasnik i domar Vladimir Savić pruža usluge noćenja planinarima. Prilaz do doma je moguć asf. cestom iz Bribira ili iz Vrata preko Javorja. Od doma se do vrha stiže za 1.15 h uspona. |
Pogled na greben Vjeternice s vrha Viševice
|
|
Ličko polje
Pogled na Ličko polje od vidikovca na Preradovićevom vrhu iznad Fužina. Ličko polje okruženo je padinama (nabrojene od lijeva nadesno) Bitoraja, Viševice (najviša kupa vrha), Zagradskog vrha (u sredini, u pozadini) i grebena Kobiljaka. |
|
Ličko, odn. kako se ponegdje naziva Lič-polje je polje u kršu Gorskog kotara, 4 jugoistočno od Fužina, u okružju grebena Bitoraj-Viševica. Nalazi se na 695 do 738 m n.v. Površina trokutaste zaravni je 24 km², a omeđeno je na sjeveroistoku grebenom Bitoraja (1386 m), na istoku je najviši vrhunac Viševica (1428 m), na jugoistoku Zagrajski vrh (1187 m) i na jugu prema Vinodola vrhovi Kobiljak (1119 m) i Medviđak (1027 m), a na zapadu drugi niži vrhovi ispod 1000 m (Veliki Štrbac, 957 m i jugozapadno Vršak, 912 m).
Dno polja prekriveno je naplavnim materijalom (šljunak, pijesak, smeđa ilovača). Kroz polje protječe i u njemu ponire rijeka Ličanka, uu izvorište u Fužinama nazivana potokom Fužinarka. Vrela se nalaze uz zapadni rub polja. Sjeverozapadno od Ličkog polja na nepropusnim silikatima Rogozno izgrađeno je umjetno jezero tj. hidroakumulacija Bajer za opskrbu tunelom hidroelektrane Tribalj u susjednom Vinodolu. Polje je obradivo. posebno u zapadnom dijelu, ali je zbog visine hladno, pa se sadi otporniji krumpir i kupus, a na jugoistočnom dijelu je neplodno-šljunkovito i pod travnjacima gdje pasu krave i konji iz lokalne ergele. U polju je i nekoliko manjih jezeraca: Marasovo jezero i Potkoš gdje je mrijestilište riblje mlađi, većinom pastrva. Polje se zove po najvećem naselju Lič. Na rubnim dijelovima polja su smještena naselja od kojih je veće selo Lič (379 stanovnika god. 2001), pa susjedni zaselci Banovina (151 st.), Pirovište (44 st.) i Podkobiljak (tek 10 st.). 
Reljefna karta Ličkog polja
Izvor: topographic-map.com, 2023. 
Pogled s Preradovićevog vrha iznad Fužina
|
|
Lič su osnovale 49 obitelji Bunjevaca iz senjskih Krmpota (zaleđa Senja), izbjegle pred Turcima god. 1605.- 1606, uz dozvolu grofova Zrinskih pod brdom Gradina (ilirske ruševine), koji su kasnije dijelom odselili u primorski Vinodol. Zatim su se od 1627. tu još priselili ini Bunjevci iz senjskog zaleđa, od kojih su danas najbrojniji seljaci Starčevići i Radoševići što se sad najviše bave sadnjom krumpira, te uzgojem krava, konja i pastrve. Na mjestu gdje je bila i ranije crkva razorena u doba 2. svjetskog rata, danas se nalazi marijansko svetište Majka Božja Snježna. Godine 1733. navodno se u snijegu ukazala Blažena Djevica Marija, pa je na tom mjestu podignuta kapelica.
|
|
Potkoš je umjetno jezero blizu Liča napravljeno 1985. ustavljanjem potoka Koš, pod brdom Plasina. Uredili su ga članovi ŠRD "Bajer", za prirodno mrjestilište pastrve, čiji je opstanak u jezeru Bajer ugrožavala štuka. Do jezera vodi asfaltirana cesta i vrlo je pristupačno. Umjetno jezero Potkoš je najmlađe i najmanje umjetno jezero u fužinarskom kraju (Bajer, Lepenica). Sva tri jezera izvrsno su uklopljena u planinski krajobraz i pravi su turistički dragulj Fužina. Posebno je popularno jezero Bajer, oko kojega vodi atraktivna šetnica i koje je najčešće odredište izletnika, a na obalama je iz godine u godinu sve više drvenih umjetničkih skulptura, koje ostavljaju kipari koji ovdje rado dolaze na kiparske radionice. Mnogi turisti, športaši, rekreativci i izletnici, koji dolaze uživati na obale ovih jezera, ne znaju da su ona umjetno stvorena kako bi svojom vodom pokretali vodne turbine Hidroelektrane Vinodol. Umjetno jezero Potkoš čini spremnik od 350 000 m3 ostvarenom nasutom branom na potoku Koš. Voda iz tog umjetnog jezera teče kroz zatvoreni betonski kanal duljine oko 1 500 metara do Crpne stanice Lič, gdje se ubacuje u tlačni cjevovod Lič. Na taj se način omogućuje energetsko iskorištavanje ovoga bazena koje odgovara prosječnoj godišnjoj proizvodnji električne energije od 6 GWh.
IZVOR WIKIPEDIJA: Potkoš |
Hidroenergetski sustav Vinodol
Osnovni hidroenergetski sustav (HES) Vinodol sastoji se od Lokvarskog jezera, Crpne stanice Križ (CS Križ), spojnog tlačnog tunela Lokvarka - Ličanka, Crpne hidroelektrane Fužine, Vrelo (4,8 MW), umjetnog jezera Bajer, Reverzibilne hidroelektrane Lepenica ili RHE Lepenica (1,326 MW), umjetnog jezera Lepenica, Retencije Potkoš, Crpne stanice Lič (CS Lič), gravitacijskog zahvata ili kanal Benkovac, tunela, armirano-betonskog cjevovoda i čelično tlačnih cjevovoda sveukupne duljine 18,8 kilometara, derivacijskog dovoda (provodnici vode) duljine od približno 10,5 kilometara do Triblja, te HE Vinodol u Triblju (94,5 MW). Hidroenergetski sustav Vinodol koristi vode vodotoka Gorskog kotara: Lokvarka, Križ potok, Ličanka s pritokama Kostanjevicom i Lepenicom, Potkoš, Benkovac, Potok pod grobljem, a umjetna jezera su Lokvarsko jezero, Bajer, Lepenica, te Potkoš. Ukupni hidropotencijal (maksimalna mogućnost akumuliranja) u umjetnim jezerima HES Vinodol je 41 563 x 106 m3 vode. Ukupni korisni (iskoristivi) obujam vode u umjetnim jezerima HES Vinodol iznosi 40 593 x 106 m3, za moguću proizvodnju vodnih turbina HE Vinodol u Triblju. Hidroenergetski potencijal Vinodol, s jedne strane, rezultat je velikog raspoloživog pada (kotline Ličanke i Lokvarke s njihovim pritocima nalaze se na više od 700 metara nad morem, dok je Vinodolska dolina - gdje je smještena HE Vinodol, na približno 60 metara nad morem), što je jedan od najvećih ostvarenih padova na hidroenergetskim postrojenjima u Europi. S druge strane, raspoložive količine vode razmjerno su skromne i podložne znatnim promjenama protoka. Ukupna veličina sliva svih voda tog područja iznosi 80,8 km2, dok se nadmorska visina kreće između 700 i 1100 metara. Ukupni prosječni godišnji dotok HES Vinodol iznosi 3,27 m3/s, a prosječna godišnja količina oborine, mjerena u meteorološkoj postaji kod CHE Fužine kao reprezentativnom mjestu za HES Vinodol, iznosi 2 600 mm (litara po četvornom metru godišnje). PROĆITAJ VIŠE Podrobniji članak o temi: Hidroelektrana Vinodol |
Bitoraj-Viševica i Liburnijski krasNeki autori Bitraj i Viševicu, odn. planinski niz Bitoraj-Viševica ne uvrštavaju pod velikokapelske grebene već ga smatraju primorskim gorjem tzv. Liburnijskog krša, odn. krasa (grč. Hytmethos Oros, latin. Mons Lacinius, njem. Liburnische Karst). Prema istim autorima radi se o nizu povezanih primorskih vrhova koji se izdižu nad sjeveroistočnom obalom kvarnerskog primorja, iznad Bakarskog zaljeva i Vinodola, a koji tvore zemljopisnu i geološku cjelinu Liburnijskog gorja (s najvišim vrhom Viševica, 1428 m). Prema njima, taj gorski lanac Bitoraja (B. u širem smislu) dug je oko 45 km, i obuhvaća više vrhova iznad 1300 m: Burni Bitoraj, Viševica, Strilež i druge niže (Ričičko bilo, Kolovratske stijene) na jugoistoku prema Senjskom bilu. Oni navode kako niže udoline Mrkopaljskog i Drežničkog polja jasno odvajaju Bitoraj od najvišeg kapelskog planinskog grebena - Bjelolasice. Na sjeverozapadu je od višeg Risnjaka taj bitorajski lanac odvojen područjem silikatne visoravni Rogozno, kojom prolazi stara cesta Lokve-Jelenje i gdje se nalaze akumulacijska jezera Lokve i Bajer. Na jugoistoku se preko gorske ceste Krmpote-Drežnica na sedlima Alan i Banska vrata (1033 m), bitorajski lanac dalje nastavlja u južniji viši greben Senjskog bila (1494 m). Oko vrhova na grebenu ima više stalnih izvora, a najviši je Plavuš na 1.270 m u ponikvi pod glavnim vrhom Viševice.
Prema istim autorima glavni vrhovi u lancu uzduž tako definiranog bitorajskog grebena visokog 1200-1300 m, od sjeverozapada na jugoistok, bili bi: Tuhobić 1106 m, Burni Bitoraj 1386 m, Mali Bitoraj 1384 m, Piršova kosa (1314 m), Bukova kosa 1386 m, Viševica 1428 m (najviši vrh u nizu Liburnijskog krša, odn. krasa), pa jugoistočno još Strilež 1388 m, Smolnik 1279 m, Ričko bilo 1286 m, Zapadak 1280 m i drugi niži dalje prema Senjskom bilu. U okviru lanca Bitoraj-Viševica na jugu, iznad Novog Vinodolskog se ističu slikovite Kolovratske stijene, 1099 m. IZVOR http://wikinfo.org/w/Hrvatski/index.php/Kapelsko_gorje KOMENTAR "DINARSKOG GORJA"
U prethodno citiranom članku o Bitoraju i Viševici na stranici Wiki.info i Metapedija.hr (ne miješati s Wikipedijom, op.) je dosta nebiranim riječima ("jugo-kontinentalno-žabarski pristup") negativno komentirano pisanje mnogih autora koji Bitoraj i Viševicu uvrštavaju u Velikokapelski masiv, odn. Velikokapelski gorski blok, ali pritom autori zaboravljaju da je taj "žabarski" pristup jednako legitiman kao i onaj primorski. Ono što je puno bitnije je gdje reljefno pripadaju ti grebeni, a ne samo (iako je i to također legitimno) kako to doživljavaju stanovnici s različitih strana grebena. Radi se dakle, o razlici između subjektivnog (tradicijsko-emotivnog) i objektivnog (znanstveno-racionalnog) pristupa. Radi određivanja granica Velike Kapele valja pogledati reljefnu kartu širega područja. Ono, oko čega postoji priličan koncenzus, je da je Velika Kapela prostrani masiv koji se sastoji od više gorsko-planinskih bila, i koji se na jug proteže sve do prijevoja Vratnik koji ga dijeli od Senjskog bila, odn. masiva Velebita. Tako je, od nekoliko nizova u tome gorskom bloku, u reljefu jasno vidljiv i onaj niz planinsko-gorskih grebena koji se od Vratnika nižu dinarskim smjerom - prema sjeverozapadu, sve do Fužina i Lokava: Alino bilo - Kolovratske stijene - Ričičko bilo - (prijevoj Banska vrata, 1083) - Strilež - Viševica - (prijevoj Javorje, 1200 m) - Bitoraj. Kada bi spomenuti grebenski lanac zaista bio samo dio tzv. Liburnijskog krasa, tada bi se taj “kras” protezao od Fužina i Lokava do Vratnika, i od jadranske obale sve do Mrkoplja i Brinja, ali i Drežnice. Što o tome pr. kažu Brinjani? Na službenoj stranici brinjske općine tako stoji: Općina Brinje proteže se između obronaka Velike Kapele i Velebita. A i što se tiče drežničkog područja - širokog prijelaznog područja između jugoistočne granice Gorskog kotara prema području Like (ona obuhvaća područje između Rudolfinske ceste Ogulin-Novi, i Jozefinske ceste Karlovac-Kapela-Senj) - taj se predjel, osim Drežnički kraj, naziva još i Kapelski kraj. U knjizi Geografija SR Hrvatske (Grupa autora, poznatih geografa - Bognar, Pavić, Riđanović, Rogić, Šegota: Geografija SR Hrvatske – Knjiga 4: Gorska Hrvatska. Institut za geografiju Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb, 1975.) govori se o tzv. velikokapelskom gorskom bloku: … velikokapelski gorski blok, najviši, svakako najširi i najimpozantniji goranski reljefni masiv s nekoliko izrazitijih dominanti (Bitoraj, Viševica, Bjelolasica) i nekoliko polja (Jasenačko, Musulinsko i polja Drežnice). Pored toga, vidljivo je da tzv. Liburnijski krš nema izdvojenu niti izraženu gorsko-planinsku morfologiju, već se radi o terasama i primorskim padinama obližnjih planinskih masiva, tj. konkretno prostranih visoravni u zaleđu: Snežničko-risnjačke i Velikokapelske. Tako se prostor Liburnijskog krša proteže padinama primorske strane tog planinskog bloka, u neposrednom zaleđu Kvarnerskog zaljeva. On započinje istočno od Ćićarije i jugoistočno od krša Brkina i Ilirske Bistrice u Sloveniji, teče paralelno s jadranskom obalom, između obale i rubnih planinskih bila snježničko-risnjačkog planinskog područja, sve do Novljanskog primorja (Novi Vinodolski), gdje ustupa mjesto podgorju Velike Kapele – koje ide sve do Senja. Tako i neki autor na lokalnoj riječkoj web-stranici nabraja krajeve koji okružuju grad Rijeku i u tome kontekstu (kontekstu kraja, a ne morfologije planinskog prostora) spominje i Liburnijski kras: Grad i prigrad – Hrvatsko primorje – Liburnijski kras – Gorski kotar – Vinodol …. (izv. fluminansiA.ORG). Tamo gdje bi se uvjetno, ali samo uvjetno, "mogao prepoznati" najviši (visina viših od 1000 m n.v.) izdvojen gorski greben Liburnijskog krša bio bi niži planinski vijenac (vrhovi oko 1000-1187 m: Medviđak, 1027 m; Kobiljak, 1119 m; Zagradski vrh, 1187 m; Sitovnik, 1082 m; Rujnik, 1044 m i dr.), u jugoistočnom nastavku Tuhobića, koji je kontaktna zona između dva velika planinska bloka: Snežničko-gorskokotarskog na sjeverozapadu i Velikokapelskog na istoku. Taj je niz nižih vrhova Ličkim poljem, zatim prijevojem između Viševice i Kobiljaka (Zelemišalj, 890 m) i udolinom Ravno odvojen od gorskog lanca Bitoraj - Viševica - Ričičko bilo, a prijevojem između Zlobina/Drivenika i Liča (koji je s oko 865 m najniži prijevoj između unutrašnjosti i primorja na ovome području; za usporedbu G. Jelenje 882 m; Zlobin-Benkovac Fužinski, 881 m) odvojen/vezan s Tuhobićem. Međutim, kako je najniža točka u tome grebenu prethodno navedeni prijevoj između Liča i Zlobina na području između Tuhobića i Kobiljaka, tako se ovaj niži planinski vijenac više naslanja prema Velikokapelskom bloku te se prijevoj Zlobin-Lič može smatrati i najjužnijom granicom Snežničko-gorskokotarskog bloka - što je prepoznala još Austro-Ugarska koja je preko te najniže točke izgradila dionicu željezničke pruge Budimpešta - Zagreb - Rijeka. Naravno, ovdje treba naglasiti kako je Liburnijski krš, zbog svoje prostranosti i osobina, također i jedan od sastavnih - iako visinski najniži - dijelova koji čine područje Snežničko-risnjačkog i Velikokapelskog gorskog bloka. Analogno navedenim primorskim terasama i nižim grebenima koji se dižu nad Kvarnerskim zaljevom, a koji su ujedno i rubni dijelovi dviju velikih planinskih blokova (snežničko-risnjačkog i velikokapelskog), je slučaj primorske padine Velebita u njihovu jugoistočnom nastavku. Neovisno od činjenice kako ta primorska padina nosi naziv Velebitsko podgorje, odn. Podgorje, ipak se radi samo o nazivu kraja, zemljopisnog područja sa svojim geomorfološkim posebitostima. No, ipak je to, morfološki, sve od najviših vrhova masiva pa do same morske obale i dalje samo masiv Velebita. 
|
|
|
Imate li bilo kakve komentare, ispravke, mišljenja ili priloge o ovoj stranici?
Molimo pošajite ih putem slijedećeg obrasca ili direktno na adresu elektroničke pošte: E-MAIL Navedite o kojoj se planini ili temi radi. Ovisno o Vašoj želji, Vaš identitet u objavljenom tekstu (prilogu) može biti prikazan ili neobjavljen. ODGOVARAM NA SVAKI UPIT! Ukoliko ne dobijete odgovor, molim Vas pišite direktno na slijedeću adresu: papaczg@hotmail.com INDIVIDUAL VISITORS SINCE JANUARY 14TH, 2019
|
Svi materijali (tekstualni, kartografski, fotografski, audio i video) kojih je isključivi autor DINARSKO GORJE mogu se slobodno preuzimati, bez ikakvih dodatnih uvjeta. Radi se o materijalima na stranici uz koje nije posebno navedeno tko je njihov izvor ili se iz samog sadržaja to ne vidi. Ukoliko želite koristiti pojedine sadržaje sa stranice, a u dvojbi ste o njihovu porijeklu, molimo da kontaktirate DINARSKO GORJE.
All materials (textual, cartographic, photographic, audio and video) of which the sole author is DINARSKO GORJE WEBPAGE (Dinaric mountains) can be freely downloaded and used without any additional conditions. These are materials on the site where their source or author is not specifically stated. If you want to use some content from the site, and you are in doubt about its origin, please contact the Website administrator. 
PLEASE, KEEP OUR ENVIRONMENT CLEAN!
|