Poglavlje je u izradi - u međuvremenu pročitajte:
|
Dinarsko gorje je tipski i klasični primjer krškog gorja. Ostali krški lanci u Europi su uglavnom manje ili izolirane vapnenačke planine, npr. niži rubni vrhovi sjevernih i južnih Alpa, dio Tatra, Kantabrijsko gorje u Španjolskoj, Pinda u Grčkoj, itd Dinarsko gorje je tek zapadniji dio najvećeg niza krških lanaca na Zemlji ukupne dužine 6400 km, tzv. pojas Taurodinarskog Velekrasa koji započinje slovenskim Triglavom pa se nastavlja preko Dinarida, grčkog Pinda, vapnenačkog gorja Peloponeza, vapnenačkog otoka Kreta, Taurusa u Turskoj i Zagrosa u Iranu sve do tjesnaca Hormuz.
Vapnenački krš
(srb. krečnjački kras, sloven. kras, engl.& njem. Karst, talij. carso, fran. causse) je tip reljefa koji se razvija na tlu sastavljenom od topljivih stijena (najčešće vapnenac] - kalcijev karbonat (CaCO3) ili dolomit - magnezijev karbonat (MgCO3). Krš na stijenama u kojima je preko 50% magnezijevog karbonata se naziva dolomitni krš. Osnovna značajka krškog reljefa je izrazita i selektivna topljivost stijena. Posljedica toga je da nastaje posebni obrnuti reljef s mnogo kamenih udubina i uzvisina. Čvrste stijene kalcijevog karbonata (vapnenca) su većinom na povšini gole pa prevladava kamenito tlo, ali je često i vapnenac pokriven tlom pa nastaje pokriveni 'zeleni' krš na kojem se razvija osobita krška vegetacija. Izvor: http://wikinfo.org/w/Hrvatski/index.php/Vapnenasti_kras |
|
Krški reljef
Krš se obično razvija u krško gorje na razvijenom reljefu. Udubine na kršu se dijele na nadzemne (ponikve, škrape, kamenice, udoline, uvale, polja) i podzemne (špilje, jame itd.). Česta uzvišenja su kukovi kao strme tornjaste stijene koje strše uvis.
Krška polja
Krška polja su posebni oblici krškog reljefa i to su najveći površinski oblici na karbonatnom kršu, a najbrojnija su kod nas na Dinarskom kršu. Njihov se nastanak tumači kemijskim djelovanjem vode u vapnencima i dolomitima, ali je značajni utjecaj na njihovo prvo oblikovanje još imala i ranija tektonika. Većina krških polja su zapravo dna većih tektonskih potolina. Nalaze se većinom na nadmorskoj visini između 400 i 700m, ali manjih ima i niže po primorju i većim otocima.
U južnoj primorskoj Hrvatskoj tj. u Dalmaciji su veća krška polja Sinjsko, Imotsko, Kosovo polje kod Knina i Vrgorsko polje. U gorskoj Hrvatskoj se nalaze Ličko, Gacko, Krbavsko, Ogulinsko, Plaščansko i Drežničko polje. Najveća krška polja u BiH leže u jugozapadnoj Bosni, pa u zapadnom i istočnom dielu Hercegovine, a važnija su najveće Livanjsko polje (405 km²), pa Nevesinjsko polje, Popovo, Gatačko, Glamočko, Duvanjsko polje i ina manja. Krška polja se nalaze i u ostalim susjednim dinarskim zemljama, u južnoj Sloveniji i Crnoj Gori.
Krški vodotoci
Osnovna opća značajka vodotoka u kršu je manjina vode na pretežno sušnoj površini, ali je istodobno mnogo vode u podzemlju gdje uz kišnu klimu u dubljim šupljinama nastaju prirodni vodni rezervoari.
Veća krška gorja
Krška gorja (karbonatne planine) su vapnenački planinski lanci koji su većinom prekriveni prostranim plohama krških reljefnih oblika: ponikve (vrtače), tornjasti kukovi, rijeke ponornice, gole izbrazdane stijene sa škrapama, te druge sitnije pojave. Na krškom gorju su česti i mnogobrojni klisurasti kanjoni, ali veći riječni kanjoni mogu nastati erozijom i izvan vapnenca, npr. ogromni kanjon Colorado u SAD. Za krško gorje su također značajne i brojne špilje te duboke krške jame, ali se gorski masivi tek s nekoliko špilja i bez nabrojenog površinskog reljefa teško mogu smatrati pravim krškim gorjem (to je polukrš u silikatnim zemljama s manjim oazama vapnenca).
Također je još značajno da se na više mjesta diljem Eurazije nalaze nazivi slični hrvatskom Dinar(ah), jer to osobito ime u više indoeuropskih jezika označuje stjenovitu vapnenačku planinu. Za pravi razvoj vapnenačkog krša, osim razmjerno čistih i velikih naslaga vapnenca nužna je i prikladna klima u kojoj kemijskom korozijom vode nastaju ti oblici. Zato se u jako hladnim ili presuhim uvjetima slabo razvije krški reljef unatoč dobroj vapnenačkoj podlozi, pa tada i na vapnencima prevladava njihovo mehaničko raspadanje (erozija).
Osim lanaca višega krškog gorja, veće vapnenačke plohe sa sličnim korozijskim reljefom su raširene i na mnogim krškim otocima na Jadranu, Sredozemlju i drugdje u svijetu.
Krški otoci
Krški otoci su karbonatni otoci izgrađeni većinom od vapnenca ili dijelom od drugih sličnih stijena (dolomit, vapnenasti lapori itd.) na kojima manje-više prevladava kemijska korozija. Za razliku od višega vapnenačkog gorja gdje je glavni uzrok krškog reljefa otapanje vapnenca vodom, na otocima uz to pridolaze morski kloridi i sulfati iz olujne posolice; zato je tu kemijska krozija još pojačana i ubrzana pa nastaju oštri i ekstremni krški oblici otočnog reljefa. Npr. na Atlantiku, na istočnim vapnenačkim otocima Kanarskog arhipelaga slana korozija pri olujnim oceanskim vjetrovima djeluje sve do 300m visine, a u našem Kvarneru pri orkanskoj buri slana krozija zbog obilne i česte posolice oblikuje i vršni reljef otoka sve do 450 m nad morem. Najpoznatiji primjeri tipskih krških otoka su naši brojni otoci na Jadranu, ali slični ili još veći krški otoci postoje i drugdje u svijetu: (Madagaskar je najveći vapnenački otok u svijetu koji je većinom prekriven izrazitim krškim reljefom), Istočna Indonezija, južniji Egejski otoci (najveći krški otok na Sredozemlju je Kreta; krški reljef je još nazočan na otoku Rodosu i središnjim egejskim otocima Kykladi; Krškog tipa su većinom i Jonski otoci u zapadnoj Grčkoj, a najveći je Krf. Ipak su vapnenački otoci u Grčkoj manje brojni od onih na Jadranu); Polinezija, Baleari, Vijetnam, Filipini, sjeverni Cipar i dr.
Jadranski otoci
Jadransko otočje doduše ne sadrži visoke i prostrane vapnenačke otoke, ali je to razmjerno najbrojnija krška skupina u svijetu s preko tisuću vapnenačkih otoka: jedini nevapnenački bez krškog reljefa su vulkanski otoci Jabuka i Brusnik na jugu, te na sjeveru praporno-pješčani otoci Susak, Srakane i Ilovik. Najekstremniji oblici krškog reljefa na Jadranu pokrivaju istočnokvarnerske otoke pod čestim udarom burne posolice duž Velebitskog kanala, nadasve Prvić kod Senja, Goli otok i Pag.
Krš se obično razvija u krško gorje na razvijenom reljefu. Udubine na kršu se dijele na nadzemne (ponikve, škrape, kamenice, udoline, uvale, polja) i podzemne (špilje, jame itd.). Česta uzvišenja su kukovi kao strme tornjaste stijene koje strše uvis.
- Špilje (pećine) su pretežno vodoravne šupljine poput tunela i razgranjenih hodnika u krškom podzemlju, a slične jame su uglavnom okomite ili vrlo strme u dubinu. Nastaju tečenjem podzemnih voda. Kaverne su zatvorene špilje kao podzemne šupljine bez izlaza na površinu, a često se otkrivaju u kršu pri bušenju tunela. Najdublja poznata jama u Hrvatskoj je Lukina jama u Velebitu, a poznate hrvatske špilje su Cerovačke pećine, Lokvarka, Vrelo, itd. Ponori su vodene špilje kroz koje poniru rijeke ponornice.
- Ponikve (vrtače) su veće kružna udubine sa strmim stranama. Najčešće su u obliku lijevka, ali postoje tanjuraste i kotlaste. Prostor s mnogim ponikvama se naziva mrežasti krš odn. boginjavi kras Vrlo male kružne udubine do par metara se zovu kamenice.
- Škrape (griže) su izduženi kameni žlijebovi nastali tečenjem vode koja otapa stijenu. Postoje raznih veličina, a izrazito duboke i velike škrape se nazivaju škripovi (bogazi). Česte su rebraste škrape tj. mnogo paralelnih škrapa u nizu, ili kao prostrani škrapari (krasine), a rjedje su meandarske (vijugave) škrape.
- Uvale (udoline) su širje tanjuraste udubine veće od ponikvi, ali manje od polja. Nastale su djelovanjem vode koja otapa stijene. Uvale su nepravilne dolinice nastale spajanjem više ponikvi.
- Krška polja su najveće udubine kao doline na krasu. Nastaju dugim radom tekućice koja teče izmedju krških stijena pa ih otapa. Na dnu polja se taloži rastrestito tlo, pa su plodna i čine centar naseljenosti. Najveća polja na kršu u Hrvatskoj su Gacko, Ličko i Krbavsko, u BIH Livanjsko, Glamočko, Kupresko, Nevesinjsko i dr., u Crnoj Gori Nikišćko, Cetinjsko, Njeguško i dr.
Krška polja
Krška polja su posebni oblici krškog reljefa i to su najveći površinski oblici na karbonatnom kršu, a najbrojnija su kod nas na Dinarskom kršu. Njihov se nastanak tumači kemijskim djelovanjem vode u vapnencima i dolomitima, ali je značajni utjecaj na njihovo prvo oblikovanje još imala i ranija tektonika. Većina krških polja su zapravo dna većih tektonskih potolina. Nalaze se većinom na nadmorskoj visini između 400 i 700m, ali manjih ima i niže po primorju i većim otocima.
U južnoj primorskoj Hrvatskoj tj. u Dalmaciji su veća krška polja Sinjsko, Imotsko, Kosovo polje kod Knina i Vrgorsko polje. U gorskoj Hrvatskoj se nalaze Ličko, Gacko, Krbavsko, Ogulinsko, Plaščansko i Drežničko polje. Najveća krška polja u BiH leže u jugozapadnoj Bosni, pa u zapadnom i istočnom dielu Hercegovine, a važnija su najveće Livanjsko polje (405 km²), pa Nevesinjsko polje, Popovo, Gatačko, Glamočko, Duvanjsko polje i ina manja. Krška polja se nalaze i u ostalim susjednim dinarskim zemljama, u južnoj Sloveniji i Crnoj Gori.
Krški vodotoci
Osnovna opća značajka vodotoka u kršu je manjina vode na pretežno sušnoj površini, ali je istodobno mnogo vode u podzemlju gdje uz kišnu klimu u dubljim šupljinama nastaju prirodni vodni rezervoari.
- Krške tekućice su većinom kraće ponornice, a naši tipični i višestruki ponornični sustavi su osobito u slivu Kupe, Like i Neretve. Više vode u kršu teče kroz karbonatno podzemlje gdje otapa stijene, pa izviru kao velika krška vrela npr. Kupa, Rječina, Čikola, dubrovačka Ombla, itd.
- Za tipične krške vodotoke su još osobito značajni sedreni slapovi (travertinski vodopadi) gdje se obilno taloži karbonatna sedra koja stvara travertinske bariere: tih je najviše u našim krškim Dinaridima, turskom Taurusu i alžirskom Atlasu, dok ih je malo u netipskom polukrasu zapadnih zemalja.
Veća krška gorja
Krška gorja (karbonatne planine) su vapnenački planinski lanci koji su većinom prekriveni prostranim plohama krških reljefnih oblika: ponikve (vrtače), tornjasti kukovi, rijeke ponornice, gole izbrazdane stijene sa škrapama, te druge sitnije pojave. Na krškom gorju su česti i mnogobrojni klisurasti kanjoni, ali veći riječni kanjoni mogu nastati erozijom i izvan vapnenca, npr. ogromni kanjon Colorado u SAD. Za krško gorje su također značajne i brojne špilje te duboke krške jame, ali se gorski masivi tek s nekoliko špilja i bez nabrojenog površinskog reljefa teško mogu smatrati pravim krškim gorjem (to je polukrš u silikatnim zemljama s manjim oazama vapnenca).
Također je još značajno da se na više mjesta diljem Eurazije nalaze nazivi slični hrvatskom Dinar(ah), jer to osobito ime u više indoeuropskih jezika označuje stjenovitu vapnenačku planinu. Za pravi razvoj vapnenačkog krša, osim razmjerno čistih i velikih naslaga vapnenca nužna je i prikladna klima u kojoj kemijskom korozijom vode nastaju ti oblici. Zato se u jako hladnim ili presuhim uvjetima slabo razvije krški reljef unatoč dobroj vapnenačkoj podlozi, pa tada i na vapnencima prevladava njihovo mehaničko raspadanje (erozija).
Osim lanaca višega krškog gorja, veće vapnenačke plohe sa sličnim korozijskim reljefom su raširene i na mnogim krškim otocima na Jadranu, Sredozemlju i drugdje u svijetu.
Krški otoci
Krški otoci su karbonatni otoci izgrađeni većinom od vapnenca ili dijelom od drugih sličnih stijena (dolomit, vapnenasti lapori itd.) na kojima manje-više prevladava kemijska korozija. Za razliku od višega vapnenačkog gorja gdje je glavni uzrok krškog reljefa otapanje vapnenca vodom, na otocima uz to pridolaze morski kloridi i sulfati iz olujne posolice; zato je tu kemijska krozija još pojačana i ubrzana pa nastaju oštri i ekstremni krški oblici otočnog reljefa. Npr. na Atlantiku, na istočnim vapnenačkim otocima Kanarskog arhipelaga slana korozija pri olujnim oceanskim vjetrovima djeluje sve do 300m visine, a u našem Kvarneru pri orkanskoj buri slana krozija zbog obilne i česte posolice oblikuje i vršni reljef otoka sve do 450 m nad morem. Najpoznatiji primjeri tipskih krških otoka su naši brojni otoci na Jadranu, ali slični ili još veći krški otoci postoje i drugdje u svijetu: (Madagaskar je najveći vapnenački otok u svijetu koji je većinom prekriven izrazitim krškim reljefom), Istočna Indonezija, južniji Egejski otoci (najveći krški otok na Sredozemlju je Kreta; krški reljef je još nazočan na otoku Rodosu i središnjim egejskim otocima Kykladi; Krškog tipa su većinom i Jonski otoci u zapadnoj Grčkoj, a najveći je Krf. Ipak su vapnenački otoci u Grčkoj manje brojni od onih na Jadranu); Polinezija, Baleari, Vijetnam, Filipini, sjeverni Cipar i dr.
Jadranski otoci
Jadransko otočje doduše ne sadrži visoke i prostrane vapnenačke otoke, ali je to razmjerno najbrojnija krška skupina u svijetu s preko tisuću vapnenačkih otoka: jedini nevapnenački bez krškog reljefa su vulkanski otoci Jabuka i Brusnik na jugu, te na sjeveru praporno-pješčani otoci Susak, Srakane i Ilovik. Najekstremniji oblici krškog reljefa na Jadranu pokrivaju istočnokvarnerske otoke pod čestim udarom burne posolice duž Velebitskog kanala, nadasve Prvić kod Senja, Goli otok i Pag.
Život i voda u kršu (.pdf)
Monografija (na engleskom jeziku) |
Karst hydrology with special references to Dinaric karst
OGNJEN BONACCI Jezik: engleski Izdavač: Springer Verlag, Berlin, 1987. |
Projekt DIKTAS pokrenut je od strane zemalja koje dijele ovaj vodonosni prostor . To je GEF- prostor . To je GEF-ov regionalni projekt, pokrenut kako bi se poboljšalo razumijevanje o prekograničnim podzemnim vodama Dinarskog krša i kako bi se olakšalo njihovo pravedno i održivo korištenje, uključujući i zaštitu jedinstvenih krških podzemnih ekosustava.
|