|
Opis grupeKUČKE PLANINE odnosno ŽIJOVO ili ŽIJEVO (ćir. Кучке планине; Жијово), jedan od malo poznatih "dinarskih bisera", su bile gotovo netaknuto, neiskvareno, mirno, i usprkos relativnoj blizini glavnog crnogorskog glavnog grada, donedavno prometno teže pristupačno područje, koje se smjestilo sjeveroistočno od Podgorice, uz samu crnogorsko-albansku granicu.
Planinski masiv Kučkih planina čini prostrani krški plato - površ, s koje se uzdiže više skupina vrhova, samostalnih vrhova i planina. Dio izvora smatra Kučke planine zapadnim nastavkom lanca Prokletija (u pojedinim crnogorskim službenim dokumentima mogao se pronaći i naziv Kučke Prokletije) jer dijele mnogo zajedničkih geološko-reljefnih, bioloških, a također i antropoloških karakteristika s obližnjim planinama Malesije (alb. Malësia e Madhe), odnosno Prokletijama u sjevernoj Albaniji. Ipak, praksa posljednjih godina označava Prokletijama isključivo planinski lanac čiji se glavni dio proteže istočno od rijeke Cijevne, zatim prema sjeveroistoku sve do područja Čakora i dalje na istok do Metohijskog bazena (alb. Rrafshi i Dukagjinit). Dakle, Kučke planine koje se nalaze zapadno od iste Cijevne, a istočno od Morače i Male rijeke, možemo promatrati kao samostalnu prostranu visokoplaninsku grupu, krajnji jugoistočni nastavak područja crnogorskih Površi i brda, ali ujedno i prijelazno područje prema prokletijskom prostoru. Zapadnu granicu Kučkih planina čine kanjoni rijeka Morače i Male rijeke, otprilike šire područje kojime prolazi linija ceste Podgorica - Lijeva Rijeka - Veruša. Prema jugozapadu granica je Ćemovsko polje u širokoj Zetskoj dolini, a na jugu i jugoistoku svojim tokom rijeka Cijevna (alb. Cem, odn. Lumi i Cemit), koja ovdje gradi duboki kanjon. Prema istoku, dio kučkog gorja, manje prosječne visine, ali znatan površinom, nalazi se na albanskom teritoriju (područje plemena Klimenti), južno od rijeke Vrmoše (alb. Lumi i Vermoshit), a sjeverno od Cijevne. Na sjeveru, oko gornjeg toka doline rijeke Opasanice granica je područja tradicionalnih ispaša plemena Kuča i Vasojevića, a kučko gorje ovdje prelazi u planinsku grupu Komova. Sjevernom granicom Žijova, onom prema Komovima, dio autora smatra uvalu koja ide linijom Veruša - Mokra - Širokar, umjesto one koju tvori tok rijeke Opasanice. Ovi autori, u tome slučaju, podrazumijevaju kako Crna planina i Maglič (kučki) ne pripadaju masivu Žijova. Najveći dio visokih žijovskih grebena nalazi se u Crnoj Gori, a manji u sjevernoj Albaniji, i to dijelovi istočno od Rikavačkog jezera i vrhova Vila i Štrungeze, južno od gornjeg toka rijeke Vrmoše, sjeverno od rijeke Cijevne, sve do prijevoja Qafa e Bordolecit (1355 m), koji ih odvaja od središnjih Prokletija, a kojime prolazi cesta Selcë - Vermosh. Na njihovom sjeverozapadnom dijelu, Kučke planine grebenski su povezane s vijencem planina Planinica - Mojan, i dalje preko Carina s Komovima. Zapadno i sjeverozapadno od središnjeg dijela Kučkih planina, između srednjeg toka rijeke Morače i Male rijeke, između Kučkih i Moračkih planina s Maganikom, nalazi se brdsko područje (Vjeternik, Siljevik, Štavanj, Sreteška gora, Rovačka glava - područje koje pripada plemenima Vasojevićima, Bratonožićima, Rovcima i Moračanima) prilično nepoznato javnosti, rijetko posjećeno i vrlo rijetko opisivano u publicistici, s planinarsko-turističkog gledišta neka vrsta "ničije", odn. "slabo poznate" zemlje. ImeKučke planine naziv su dobile prema plemenu Kuča koje ih nastanjuje i koje na njih izdiže sa stokom.
Drugo ime koje se koristi za cijelu grupu je Žijovo. Lokalni stanovnici koriste i naziv Žijevo, a takvo je ime zapisano i na starijim kartama. Ime je to koje nosi i prvi (iako ne i najviši u grupi) visoki vrh u ovoj planinskoj grupi koji je vidljiv kada se uspinje iz smjera Podgorice. Ponekad se koristi i naziv Planine kučke krajine. Ovo je planinsko područje postalo poznatije i planinarsko-izletnički popularnije tek u novije vrijeme, u drugoj polovici 20., i još jače od početka 21. stoljeća. Kako su autori razne planinarske literature iz druge polovice 20. stoljeća, koji su, mora se priznati, doprinijeli njegovom boljem poznavanju, za njega vrlo često koristili naziv Kučke planine (planine kučke krajine), pod tim je imenom ovaj planinski blok u javnosti postao poznatiji - dok je istovremeno na službenim kartama bio zapisan naziv Žijevo, odn. Žijovo. Ipak, naziv Žijovo (Žijevo) bio bi korektniji, s obzirom da dio toga planinskog bloka ne naseljavaju samo pripadnici Kuča, već i stanovnici koji pripadaju crnogorskim brdskim plemenima Vasojevići i Bratonožići, albanskim Klimentima (Kelmendi), a u južnom podnožju i većinski albanskim Grudama. VRIJEDI POSJETITI U ŽIJOVU:
|
U SURADNJI S: VIA DINARICA
 BOOKING
Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području Kučkih planina Oglašavajte ovdje:
|
|
Pogled od Bukumirskog jezera na kučke vrhove
S lijeva na desno: Pasjak (oblika glave šećera), Štitan (nazire se u sredini u pozadini, s položenim grebenom) te sjeverni izdvojeni greben Surdupa (dominira fotografijom, desno). |
GEOGRAFIJA / ZEMLJOPIS
Reljef
Praktična karta vrhova i grebena
|
Poput Prokletija koje su se izdigle kao rezultat sudara dinarske i šardsko-pindske tektonske ploče i reljef Žijova je vrlo razveden, mnogi grebeni odstupaju od klasičnog dinarskog smjera i šire se u svim smjerovima.
Reljef Žijova oblikovan je fluvijalnom, ledenjačkom i krškom erozijom. Ove planine obilježava izraziti krški reljef zbog čega su pojedini njezini djelovi surovi i teško prohodni. Sjeverni dio Kučkih planina, greben Magliča i Crne planine, drugačijeg je geološkog sastava i ima blaže reljefne oblike, prekrivene travnjacima, što omogućuje lakše kretanje i pristup. Od najviših vrhova, u smjeru jugozapada zemljište se preko krških zaravni dosta strmo spušta prema Zetskoj ravnici. Od tih zaravni je posebno izražena Velika Kučka površ koja se dijeli u tri manja dijela: Kržanjsko-orahovska površ (nom., Kržanja, Orahovo), površ Kučke krajine (nad desnom obalom Cijevne - Zatrijebač) i površ Korita kučka. Nad lijevom obalom gornjeg toka Male rijeke nalazi se još manja zaravan Stravča, Na Žijovu ima mnogo tragova glacijacije, jednako kao i u susjednim Prokletijama. Ledenjak koji je prekrivao istočne dijelove kučke površi bio je ishodišni dio tzv. Plavskog ledenjaka koji je na pojedinim područjima bio debeo gotovo 200 metara. |
|
Glacijacija na Kučkim i okolnim planinama
U vrijeme Würmske glacijacije ledeni pokrivač na Prokletijama zahvaćao je prostor oko 250 km2 (J. Cvijić, 1913, 1921). Glacijaciju su obilježavali brojni „cirkni i dolinski ledenjaci“. Veći ledenjaci, iz cirkova na sjevernoj i sjeverozapadnoj strani planine spuštali su se u dolinu Vrmoške rijeke, Grnčara i Vruje. U proširenju kod Gusinja ledenjaci su se spajali, a dalje se ledenjačka masa, debljine i do 200 m, kretala dolinom Ljuče. Ovaj ledenjak dužine 35 km završavao se na mjestu gdje je danas Plavsko jezero, formirano u terminalnom bazenu. Ovo je bio najveći ledenjak na Prokletijama. Ka ovom ledenjaku pritjecali su manji sa Rikavca, Planinice i Mojana. Na zapadu glavna masa leda formirala se u cirkovima na prevojima i zaravnima između Prokletija, Žijova - Kučke krajine. Dio ledenjaka kretao se ka Veruši, a drugi ka Škrobotnici. Treći ledenjak je bio u dolini Brskuta, na zapadnom dijelu Kučkih planina. [1] OSTALI IZVORI CVIJIĆ, Jovan; Ledeno doba u Prokletijama i okolnim planinama; Glas Srpske kraljevske akademije nauka 91; Beograd, 1913. ĐUROVIĆ, P., PETROVIĆ, A. S., SIMIĆ, S.; Uticaj pleistocenske glacijacije na morfološku raznolikost uvala Durmitora i Žijova; Glasnik Srpskog geografskog društva 90-1; Beograd, 2010. (PDF) PETROVIĆ, Aleksandar s.; A Reconstruction of the Pleistocene Glacial Maximum in the Žijovo Range (Prokletije Mountains, Montenegro); Acta geographica Slovenica, 54-2, 2014, 255–269; 2014. god. (PDF) PETROVIĆ, A. S.; Pleistocena glacijacija gornjeg toka Veruše; Zbornik radova Geografskog fakulteta Univerziteta u Beogradu 55; Beograd, 2007. PETROVIĆ A. S.; Pleistoceni glacijalni reljef Žijova; M. Sc. thesis, Univerziteta u Beogradu, Geografski fakultet, Beograd, 2009. |
|
U suton
Pogled s obronaka Treskavca prema katunu Momonjevo i brdu Zagon koje se uzdiže nad katunom. U pozadini dugačak travnati greben Crne planine koji se nastavlja prema Magliču kučkom. Skroz u daljini, prekriveni oblacima su Komovi. |
Geološka građa
|
Trijaski vapnenci izgrađuju prostor između Žijova prema državnoj granici Crne Gore i Albanije i južnije prema Koritima, predjele oko Bioča, Zagrada i Ubala te prema Vjeterniku. Jurski sprudni vapnenci (direktno izlučeni karbonati iz morske vode) i dolomiti znatno su rašireniji oko Vjeternika, sjeverno od Kockih katuna, oko Tvrdih stijena, Stravča i Kržanje, a izgrađuju i sve visoke vrhove Žijova.
Kvartarne naslage u ovim krajevima imaju poseban značaj za život ljudi. U planinskim predjelima i na zaravnima očuvane su moćne i česte morenske naslage, a naročito oko Stravča, Kržanje i Momča. Ove morene su nanosili ledenjaci prema Brskutu, Širokaru, Koritima i Orahovu. [10] |
|
Panorama Kučkih planina
Pogled s vrha Huma orahovskog u smjeru sjevera, na većinu vrhova Žijova. |
Planine, grebeni i vrhovi
Najviši vrh Kučkih planina je Surdup (2184 m). U Kučkim planinama ima više od 15 vrhova viših od 2000 metra n.v. Međutim, kako se kučki vrhovi dvotisućnjaci izdižu s krške površi njihova apsolutna visina ne dolazi uvijek do izražaja. No ipak, što se tiče njihove fizionomije i reljefa, radi se o visokoplaninskom području i visokim planinskim vrhovima - šiljatih i surovih kamenitih vrhova, glacijacijom oblikovanih grebena, mnoštva jama i ponora, dubokih uvala, planinskih polja i jezera.
|
Grupe planina i vrhova Kučkih planina
Središnja grupa (1) Surdup, 2184 m Štitan, 2172 m (moguće je pronaći i podatke o 2147 m) Pasjak, 2050 m (može se pronaći i podatak o 2051 m) Treskavac, 2024 m Smojan, 2064 m (može se pronaći i podatak o 2080 m, 2082 m, te 2085) Toljevac, 2022 m Đebeza, 1755 m Zagon, 1871 m Jugozapadni dio (2) Žijovo (Žijevo), 2131 m Šila; Šila Velja, 2130 m (mogu se pronaći i podaci: 2129 m, 2134 m); Šilja Mala, 2022 m Jovanov vrh, 2084 m Pločnik, 2080 m (može e pronaći i 2082 m) Viljenica, 2009 m Suvo brdo, 2096 m (može se pronaći i 2098 m) Berovača, 1988 m Hum orahovski, 1833 m (može se pronaći i 1834 m) Labodnica, 1622 m Stružica, 1528 m Raušnik, 1242 m Siljevnik, 1150 m Suka (Suka gruda), 1214 m Jugoistočni dio (3) Vila, alb. Maja e Vilës, 2093 m Štrungeze, 2103 m Prijun, 2005 m Krisitor, 2024 m Samotorit, 1871 m Kodra kučka, 1858 m Beškeza-Koštica, 1954 m Maja e Prestomanit, 1946 m Maja Metohisë, 1835 m (na karti Vojnogeogr. zavoda iz BG stoji Metohija i Siprme 1836 m) Maja e Brinja e Viçit, 1883 m Maja e Kertolit, 1840 m Maja e Haramis, 1810 m Maja e Grebenit (Greben, Maj' e Grebenit), 1842 m (Vojnogeogr. zavod.), 1840 m Maja e Drenës, 1661 m Maja Pjeshkes, 1818 m Sjeverni dio (4) Maglič (Kučki), 2142 m Suvovrh, 1911 m |
Grupe planina i vrhova Kučkih planina
|
|
Panorama s Magliča
Pogled s Magliča kučkog u smjeru juga, prema središnjoj grupi vrhova Kučkih planina, među kojima je najviši Surdup. Između njih, u sredini fotografije, pruža se niži greben Torača. |
Klima
|
Zbog geografskog položaja, blizine Podgorice, Skadarskog bazena i Jadranskog mora, niži dijelovi Kučke površi izloženi su submediteranskoj klimi. Južne padine Žijova, one prema Podgoričko-skadarskoj kotlini pod stalnim su utjecajem submediteranske klime, a pored toga, dolinama rijeka koje okružuju Kučke planine (Cijevna, Morača, Mala rijeka, Vrmoša) izraženi su prodori mediteranske klime s juga dublje u njihovu planinsku masu .
Klima na ostalim dijelovima Žijovaa ovisi o reljefu i nadmorskoj visini. Tako je u nižim dolinskim dijelovima umjereno-kontinentalna klima (npr. u kotlini rijeke Veruše), subplaninska klima u srednjim visinskim zonama do 1300 m n.v (npr. Kučka površ, Korita) te planinska klima u višim planinskim zonama. [2] 
Proljetni cvjetni tepih na katunu Rikavac
U pozadini vrhovi Prasice (lijevo) i Beškeza (desno) |
|
Nakon kiše
Cijepanje naoblake nakon kiše, nad vrhovima iznad Jablanovog dola, istočno od katuna Guzovalja. Lijevo u pozadini je vrh Smojan (2080 m). |
Vode (Hidrologija)
Vodotok na sjevernim obroncima Magliča, kod katuna Zagon, u vrijeme topljenja snijega
|
Na planinskom području Žijova nema značajnijih stalnih površinskih vodotokova. Oni se nalaze na rubovima ovoga masiva i tvore njegove prirodne granice. To su Morača, Mala rijeka, Opasanica, Veruša, Ribnica, Cijevna (alb. Cem, odn. Lumi i Cemit), Vrmoša (alb. Lumi i Vermoshit). Kučkim masivom prolazi razvođe između Crnomorskog i Jadranskog sliva, s time da veći dio tokova pripada potonjem, Jadranskom (Cijevna, Mala rijeka), dok vode iz sjevernih dijelova teku prema Crnom moru (Tara).
Usprkos manjku površinskih tekućica, na pojedinim dijelovima Žijova nalaze se izvori pitke vode. Odnosi se to ponajviše na rubne sjeverne, istočne i južne dijelove planine. Na crnogorskom teritoriju ističu se:
|
Rikavačko jezero u proljeće
|
Na Žijovu se nalazi i pet ledenjačkih jezera nastalih nakon posljednjeg ledenog doba. Neka od ovih jezera tijekom ljeta presušuju ili se pretvaraju u lokve:
Vrh Šila gledan s obale Guzovaljskog jezera na Ćafi od Treskavaca
|
|
Jezerce na Ćafi od Treskavca
Odraz sjeveroistočnog ruba grebena Surdupa u vodi Jezerca, odn. Guzovaljskog jezera. |
|
Bio nekad jedan katun ...
Vegetacija polako i postojano preuzima temelje i okućnice nekadašnjeg katuna Gladišta podno zapadnih padina Smojana. |
Priroda
PRIRODA
Biljni svijet
Cvjetne livade s pogledom na Vilu
Istočno od vrha Žijova s pogledom na Prokletije
|
Veći dio Žijova je krševit teren, bez visoke vegetacije, prekriven travom. Šumske vegetacije ima većinom na sjevernim (od Crne planine prema Opasanici i Komovima), južnim (Radeća, južne padine vrha Žijova) i istočnim (albanski dio masiva) dijelovima Žijova i mjestimice po dubokim uvalama.
|
|
Katun Guzovalja
Kolibe i okućnice malog katuna Guzovalja odn. Guzovalje smjestile su se na terasi iznad Trepetljikavog dola (gore desno). |
STANOVNIŠTVO I NASELJA
|
Neovisno o njegovu imenu po nazivu samo jednog plemena, prostor masiva Kučkih planina odn. Žijova zahvaća ne samo tradicionalno područje prebivanja pripadnika plemena Kuča nego također i Kelmenda (prema istoku u Albanijij), Gruda (prema jugu), Bratonožića (prema području Vjetrenika) i Vasojevića (prema sjeveru i sjeverozapadu). Istovremeno, plemensko područje plemena Kuča, jednog od većih crnogorskih brdskih plemena, širi se na sjever u druo planinsko područje - sve do visova Komova.
Neslužbeni centar plemena Kuča, na južnom dijelu plemenskog područja, je naselje Ubli s oko 355 stanovnika (2003. godine) i nekoliko institucija poput Kulturnog doma, osnovne škole "Đoko Prelević", ambulante, policijske stanice. Ubli se nalaze u sredini područja naseljenog Kučima. Oko Ubala se nalaze zaseoci Prelevići, Pavićevići, Živkovići, Kostrovići, i dr. Ostala kučka sela su: Medun, Orahovo, Fundina, Koći, Kržanja, Kosor, Vrbica, Stravče, Zagreda, Raći u sjevernim Kučima i Doljani, Murtovina, Stara Zlatica, Zlatica u južnim Kučima. Na širem području planinskog masiva (prema području Bratonožića, Vasojevića i Zatrjepča) ostala značajnija naselja su Veruša, Lijeva Rijeka, Brskut i dr. Na rubnom području nalaze se Podgorica, Dinoša, Selcë, Tamarë, Vermosh, Bioče i dr. Na planinskim područjima i dalje se djelomično održava ("preživljava") tradicija ljetnog izdiga u planinu, što području daje dojam slikovite seoske idile. No živih katuna na kojima se ljudi i dalje bave stočarstvom danas je sve manje i mnogi stanovi, odn. kolibe pretvoreni su u vikendice, ili su napušteni. Ovaj proces se znatno ubrzao krajem 20. i početkom 21. stoljeća. Danas su aktivni katuni: Bljuštura, Momonjevo, Guzovalja, Jezero, Rašovića Katun, Lakovića Katun, katun Rikavac (gornji i donji), Studenica, Ledinski, Benkanjski, Kocki, Korita, Građen, Račama, Podgradski i Kastrat. 
Gornji Medun
Od kučkih do eko katuna PROF. DR NOVO VUJOŠEVIĆ NA TRIBINI "RIJEČ" ODRŽAO PREDAVANjE U šetnju kroz Kučke planine, mnogobrojnu publiku okupljenu u podgoričkoj Crkvenoj opštini na tribini "Riječ", proveo je prof. dr Novo Vujošević predavanjem naslovljenim "Kučki katuni". Obuhvatio je kratko upoznavanje sa karakteristikama katuna, života na njima, te analizu kako je to bilo nekad, a kako je danas. U drugom dijelu, kroz ljepote Kučkih planina i živopisni katunski život, publika je prošetala posredstvom fotografija koje su ovjekovječile nezaboravne prizore iz života katunara, svakodnevne poslove, već zaboravljene igre, pejzaže.... Zahvaljujući njima, publika je bar na trenutak osjetila hladan vjetar koji gospodari Kučkim planinama i vratila se u davno i skoro zaboravljeno vrijeme. - Ono po čemu se Kuči takođe prepoznaju su katuni i planine. Imali su veliku i dobro uređenu planinu. Od pamtivijeka je planina bila kučko postojanje i opstajanje, bila je njihova nada, gordost i uzvišenost, njihova radost koja dugo traje. Planina je njihov dodir sa nebom i Bogom, bila je svjedok njihovih stradanja i krvavih borbi za svaku njenu stijenu, stranu, bilo, ždrijelo, za svaku među. Od vajkada je planina bila sinonim za snagu i zdravlje, pa se govorilo "izgleda kao planina". Kuči su sa nestrpljenjem očekivali izdig na planinu, to je bila svečanost kojom su se dičili i ponosili, dan kojim je počinjao život na katunu. Život u ovim naseljima bio je nešto posebno, nešto što je krijepilo dušu katunara. Ko nije izdizao u planinu, smatrao se sirotim i nemoćnim. Kuči su sa ponosom govorili da niko nema ljepših planina od njih. Planine su Kučima bile što i Grcima Olimp - kazao je sociolog Vujošević. U sociološkoj, etimološkoj, etnografskoj literaturi postoje razne definicije katuna, a najprihvatljivija je - sezonsko ljetnje stočarsko naselje. Međutim, kako je Vujošević istakao, kučki katuni su bili specifični jer Kuči u ovim naseljima nijesu provodili samo ljetnje mjesece. - Katuni su u jednom velikom periodu bili privredna osnova Kuča. Kada je došao Jovan Erdeljanović, on je konstatovao da je onda 1.500 živih glada i u svakoj od njih je čuo dječji plač". Prema nekim podacima na kučkim katunima bilo je 500 buljuka ovaca, a ja sam ljetos našao jedva 20. Danas je, međutim, stanje jadno i žalosno... Zamrlo je 60 odsto katuna, što nije stanje samo u Kučkim, već i ostalim crnogorskim planinama. Mislim da je neophodno izvršiti revalorizaciju katuna i sela uopšte, a kao jedan od mogućih modela smatram da bio bila efikasna izgradnja eko-katuna. Ako se nešto ne preduzme, sudbina naših planina, ne samo Kučkih, jeste žalosno i bolno umiranje, istakao je između ostalog Vujošević. Uvodno slovo o prof. dr Novu Vujoševiću, na početku predavanja dao je književnik Miloš Bulatović, koji je podsjetio da je riječ o autoru više knjiga i publikacija, studija, članaka i napisa. Bavi se naukom, kulturom i politikom. U štampi mu se nalazi nova knjiga pod naslovom "Kučki katuni nekad i sad" koji će pratiti i istoimeni film, a priprema i rukopise pod naslovom "Od sela do solitera" i "Kakvog smo karaktera". D.D.P. Izvor: http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika...tum=2010-04-10 
Pogled od vidikovca na Dajbabskoj gori kod Podgorice na stari grad Medun i vrhove Žijova
|
Crnom Gorom: Kazivanje pasova, nabrajanje predaka kroz generacije HD
Datum objave: 4.2.2020. Autor: RIVchannel Opis: Kazivanje pasova ili oživljavanje i čuvanje uspomena na pretke. Pametari su uglavnom znali pasove svih brastvenika, a i danas ih dobro pamte. Kako u plemenu Kuči kazuju pasove, pogledajte u ovom videu. Pasove kazivali: Milivoje Mišo Petrović, Milisav Popović i Milija Milić. Kvadratura kruga: Kučke planine i katuni, surovost života
Datum objave: 23.10.2021. Autor: RTS Kvadratura kruga - Zvanični kanalž Opis: Kučke planine su vekovima hranile pripadnike plemena Kuči. Sve do pedesetih godina prošlog veka Kučima je stoka bila glavni izvor prihoda, a ona nije mogla da opstane bez planine, koja je bila njihova hraniteljica. Početkom jula, buljuci ovaca kretali su iz kučkih sela i u nekoliko talasa ulivali se u kameno more kučkih planina. Čitave porodice selile su se sa stokom u planinu, gde su ostajale sve do kraja oktobra.Život na planini je bio podređen stadima i proizvodnji belog mrsa, a katunari su boravili u stočarskim staništima karakterističnim za ovaj kraj, savardacima i u gladama, kolibama građenim od kamena i drveta. Planina je bila svojina celog plemena, ali se tačno znalo gde su čiji katuni i gde je ko mogao izgoniti stoku na ispašu. Kučke planine, koje zauzimaju ogromno prostranstvo od 200 kvadratnih kilometara, protežu se uz granicu sa Albanijom i imaju više od 20 planinskih vrhova sa oko 2 000 metara, tako da je život na katunu bio surov i težak. Otežavalo ga je dodatno snabdevanje vodom jer su Kučke planine, uglavnom, bezvodne. Da bi obezbedili vodu za piće, za svakodnevne potrebe i za pojenje stoke, katunari su brali sneg, kako to oni ovde zovu. Odlazili su do vrtača i pećina u kojima se i tokom leta zadržao sneg, često udaljenih i po nekoliko kilometara od katuna i ledene gromade nosili na leđima do svojih glada i savardaka gde su ih topili kako bi obezbedili vodu. Iako je život na planini bio surov, Kuči su se srodili i saživeli sa svojim planinama koje streme u visinu, u želji da dodirnu nebo. A, pred tim, gordim, gorskim gorostasima i nebo deluje nekako skučeno, a tek čovek, koji se pred njima oseća nemoćnim i sitnim, kao zrno soli. Izdig stoke na Kučke planine ekipa Kvadrature kruga zaabeležila je u julu gde je sa katunarima provela dva dana. Urednik: Branko Stanković Snimatelj: Darko Bursać Montaža: Marija Baronijan Šašić ZAPIS - Kučki katuni, I dio
Datum objave: 19.10.2020. Proizvodnja: RTCG - Zvanični kanal ZAPIS - Kučki katuni, II dio
Datum objave: 27.10.2020. Proizvodnja: RTCG - Zvanični kanal 
Katuni Kučke planine MONOGRAFIJA Autor: Grupa autora Urednik: Ivan Laković; Recenzenti: dr. Ivana Dobrivojević, prof. dr. Matej Ogrin Izdavač: Univerzitet Crne Gore Mjesto i godina izdanja: Podgorica, 2017. Pismo: ćirilica Opis knjige:Knjiga je rezultat rada na znanstveno-istraživačkom projektu ''Valorizacija crnogorskih katuna kroz održivi razvoj poljoprivrede i turizma – KATUN'.Projekt je financiralo Ministarsto nauke Crne Gore, koz program INVO-HERIC Svjetske banke, a realizirao ga Univerzitet Crne Gore. |
Video serijal Crnom Gorom: KUČKI KATUNI
|
Serijal "KUČKI KATUNI" sastoji se od pet(5) epizoda. U emisijama je sadržana dimenzija katunskog života na kučkim planinama. Data je i sociološka komponenta ali u mjeri da se ne naruši etnološka slika u kojoj je sačuvana istinska izvornost tradicionalnog katuna. Cilj je bio da se od zaborava otrgnu bitni segmenti života koji su pulsirali u prošlosti. Urednik serijala: Dragan Jocović
|
Crnom Gorom: KUČKI KATUNI " Govor Planine " - serijal, I epizoda HD
Datum objave: 25.5.2021. Autor: RIVchannel |
Crnom Gorom: KUČKI KATUNI " 'Oćemo li u planine " - serijal, II epizoda HD
Datum objave: 30.5.2021. Autor: RIVchannel |
|
Crnom Gorom: KUČKI KATUNI " Šta bi planina bez pastira " - serijal, III epizoda HD
Datum objave: 5.6.2021. Autor: RIVchannel |
Crnom Gorom: KUČKI KATUNI " Duša kao planina " - serijal, IV epizoda HD
Datum objave: 11.6.2021. Autor: RIVchannel |
Crnom Gorom: KUČKI KATUNI " Kučki sjednik " - serijal, V epizoda HD
Datum objave: 17.6.2021. Autor: RIVchannel |
Pleme Kuči
Pleme Kuči; Wikipedija - Kuči
|
Kuči su jedno od crnogorsko-brdskih plemena, od 1885. pripojeno Zetskoj nahiji Knjaževine Crne Gore. [8].
Starosjedioci kučkih područja su se uglavnom bavili stočarstvom i živeli su polunomadskim načinom života. Borbe za bogate planinske pašnjake, omogućile su brojnijem i jačem stanovništvu opstanak na ovim prostorima, te je doseljavanje novog stanovništva često imalo za posljedicu istiskivanje i iseljavanje starosjedioca. Od 10. stoljeća, s povremenim varijacijama, većinu stanovništva ovoga područja činili su Slaveni/Srbi i Arbanasi (Albanci), te su se sve do 16. i kraja 17. stoljeća odvijali procesi koji su oblikovali etničku sliku plemena Kuča i kasnije roda Drekalovića. O postojanju Kuča kroz povijest nije bilo mnogo podataka i o tome su svjedočila jedino izvješća katoličkih misionara, koji su ih posjećivali još od početka 12. stoljeća. Među prvim povijesnim podacima u nastojanju plemena Kuča da sačuvaju svoju pravoslavnu vjeru govori ugovor iz 9. mjeseca 1455. godine, sklopljen između Gornjozetskih poglavara (među kojima i Kučkih) i Mletačke Republike, gdje se zahtjeva da "nijedan biskup ili sveštenik latinski ne može biti nad njihovim crkvama, već samo sveštenstvo srpske vere". [5][6] U kasnijem razdoblju, pod utjecajem starih Kuča, jakom narodnom svješću i primjerom susjednih plemena (pr. Bratonožići) glavni dio plemena je odbio biti poarbanašen, pokatoličen ili islamiziran. Prelaskom (ili povratkom) vojvode Lala Drekalova u pravoslavnu vjeroispovijest i čuvanjem iste kroz vrijeme osmanlijske vlasti, ovaj proces je dobio konačni tok. Tako, Skadarski biskup Antonio Vladagni, 1736. godine piše svojim nadređenim vatikanskim poglavarima: „Kuči su s izuzetkom koji sam spomenuo u Triepsima (Zatrijepču) svi šizmatici. Vrlo su plahoviti, žive od plijena i nikako se ne žele potčiniti Turcima. Imaju 500 kuća i veliki su protivnici naše svete vjere”. [4] Prvi koji je ostavio više zapisa o ovome plemenu bio je i jedan od njegovih pripadnika, Marko Miljanov. On je krajem 19. i početkom 20. stoljeća zapisao narodne predaje o postanku i razvoju ovog plemena. Istraživanjem njihovih običaja i načina života se bavio početkom 20. stoljeća Stevan Dučić. 
Karta područja plemena Kuča
Izvor: Marko Miljanov, Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi, Titograd, 1967.g. Stanje poslije zauzimanja Skadra
Nakon zauzimanja Skadra i zetske ravnice 1479. godine, od strane Turaka, na širem području nastaju novi politički, ekonomski i prezni uvjeti koji dovode do jačanja međusobnih saveza kroz plemenske zajednice. Ove zajednice, kao manje samoobrambene državice štitile su svoja dobra i članove. Unutar plemena razvijala se patrijahalna kultura i osoben način života koji je u surovim uvjetima neprekidnih borbi, gladi, bolesti i odmazdi upio stoljećima zadržati svoju samostalnost i slobodu. [3] Budući da su Kuči po turskom osvajanju pripojeni Skadarskom Sandžakatu (podgorička administrativna jedinica Sandžakbega) prvi podaci o stanovništvu potječu iz popisa - Deftera, koje su provele turske vlasti 1485, 1497 i 1570. godine. Tako znamo da je po prvom popisu iz 1485. godine kučku nahiju sačinjavalo osam sela sa 253 kuće. Već u drugom popisu iz 1497. godine, uočavaju se neki novostvoreni katuni (Lješevići, Petrovići i Pavlovići, Lopari, Banjevci i Koći) a broj kuća se povećao za 135 domaćinstava, ukupno 388 kuća. Od ovog broja kuća, 1570. godine, što zbog gubitka u borbama s Turcima, iseljavanja i pomora od kuge, ostalo je svega oko 200 kuća. U vrijeme vladavine Otomanskog Carstva na ovim prostorima dolazi do pojave pojedinačne ili kolektivne islamizacije ili pokatoličenja stanovništva, tako se često događalo da su dvije ili tri generacije iste obitelji bili različitih vjeroispovijesti. Kuči su s okolnim arbanaškim plemenima: Klimetima, Hotima, Grudima, Kastratima i Škreljama, koje u svom izvješću upućenom Rimu 1610. godine, navodi barski nadbiskup Marino Bizzi, uglavnom imali dobre odnose, i često pružali zajednički otpor turskim osvajačima. No, da to nije imalo kontinuitet govori fra Carlo della Mirandola iz Grude, obraćajući se 16.4.1643. godine prefektu, ocu Kerubinu, priopćivši mu kako su pravoslavni Kuči u krvnoj zavadi s rimokatoličkim Hotima, te ih je morao miriti i kako je u tome bio uspješan. [3] Turska vlast Ubrzo po turskoj okupaciji nastaju i prvi od 38 velikih i bezbroj manjih oružanih sukoba koje su Kuči vodili, bilo kao nezaobilazni saveznici Crne Gore i okolnih plemena, ili u direktnoj obrani svog opstanka. Zbog osornosti i hrabrosti koja je snažila i druge dijelove regije koja je bila pod turskom vlašću, Turci su ih u tri strašne i velike pohare Kuča pokušali fizički istrijebiti (prva 1455, druga 1774 i treća 1862. godine) što je imalo teške posljedice po kučko stanovništvo - ali su opstali. Kasnije, također iz istih razloga, fizičke eliminacije Kuča i roda Drekalovića naredio je knjaz Nikola novu poharu, koja se dogodila 28.6.1855. godine. U isti dan, godinu dana kasnije (1856) vojvoda Mirko je poveo vojsku na drugu crnogorsku poharu Kuča koja je po obujmu, žrtvama, pljački, paljevinama i zločinu nadmašila sve pohare koje su učinjene od strane Turaka. Živjeći na svojoj zemlji, pet stoljeća pod turskom imperijom Kuči su se snalazili, borili, udruživali s okolnim srpskim i arbanaškim plemenima i izborili visok stupanj autonomije. Imali su "državu u državi" koju su platili mnogim nedaćama, velikim iseljavanjima i visokom cijenom mnogih ljudskih života. [7] Odlukom Berlinskog kongresa 1878. godine, Kuči ulaze u sastav Crne Gore. |
Poznati Kuči:
Prema porijeklu obitelji:
Zanimljivost Vasa Čarapić, poznati vojskovođa rođen je 1770. godine u Belom Potoku ispod Avale u Srbiji, a poginuo 29.11.1806. u borbi protiv Turaka za oslobođenje Beograda. Njegova obitelj porijeklom je bila iz plemena Kuči u Crnoj Gori, a zanimljivo prezime dobila je tako što je jedan od njegovih predaka slučajno ubio psa nekog Turčina, pa je ovaj za otkup tražio 500 groša. Kada je skupio novce njegov predak je novac, umjesto u kesi (vrećici) poslao u čarapi, pa su prozvani Čarapićima. ZAPIS - Život Marka Miljanova
Autor: RTCG - Zvanični kanal Datum objave: 12.2.2022. Opis. "Zapis” je emisija koja dvije decenije istražujući kulturni, geografski i etnografski identitet Crne Gore zapisuje tradiciju, naš narodni život i nematerijalna kulturna dobra svih regija, nacija i vjera, dočarava zaboravljene i malo poznate krajeve i ljude, te zanimljive životne priče i stvaraoce nepoznate široj javnosti. Vremenom je postala aktuelno – dokumentarni žanr, koji svježinom izraza u autorskom i vizuelnom pristupu, izaziva interesovanje šireg gledališta i svjedoči o jednoj epohi. |
|
Stanovništvo Kuča
Kuča ima oko 15.000, u više od 3.000 domaćinstava. Najveća etnička skupina su Srbi, odn. Crnogorci, koje neki smatraju istim narodom, a drugi kao dva naroda. Često se događa kako su članovi kučkih obitelji podijeljeni oko toga pitanja, gdje je primjerice jedan brat naklonjen jednoj, a drugi drugoj opciji. Usprkos tim razlikama, većina njih je pravoslavne vjeroispovijesti i slijedbenici su Srpske pravoslavne crkve. Manjina Kuča je islamske vjeroispovijesti. Manja enklava katoličkog stanovništva nalazi se na jugu i radi se o etničkim Albancima. Pravoslavno stanovništvo dijelilo se na dvije grupe Starokuča i Drekalovića (Novokuča). Starokuči se općenito smatraju dijelom srpskog etničkog korpusa, a ovdje žive ili su doselili u vrijeme Srpskog Carstva u 14. stoljeću. Novokuči odn. Drekalovići su velika grupa kučkih bratstava koi su se oblikovali nakon 17. stoljeća od jednog legendarnog potomka - Drekala. Islamizacija Kuča ostavila je trag na mali dio stanovništva. Ova manjina, čiji su potomci bili kršćanskog porijekla kao i ostalog dijela Kuča, danas se izjašnjava ili Crnogorcima islamske vjere ili Muslimanima, odn. Bošnjacima. Kuči su podijeljeni u tri zajednice:
|
Crnom Gorom: Kazivanje pasova, nabrajanje predaka kroz generacije HD
Autor: RIVchannel Datum objave: 4.2.2020. Opis. Pratite RIVchannel - SUBSCRIBE - http://www.youtube.com/subscription_c... Pratite nas na Facebook-u - https://www.facebook.com/crnomgorom.me Kazivanje pasova ili oživljavanje i čuvanje uspomena na pretke. Pametari su uglavnom znali pasove svih brastvenika, a i danas ih dobro pamte. Kako u plemenu Kuči kazuju pasove, pogledajte u ovom videu. Pasove kazivali: Milivoje Mišo Petrović, Milisav Popović i Milija Milić. |
|
|
Starokuči
Pravoslavna plemenska zajednica. Njihova krsna slava je na Mitrovdan (Dimitrije; Demetrije, op.) Iako postoji više predaja o njihovu podrijetlu, najraširenija je ona da su Kuči (Starokuči) potomci obitelji Mrnjavčića odn. Mrnjavčevića. Stari Kuči (Starokuči) su bili zajednica većeg broja bratstava, za razliku od Drekalovića koji tvrde kako potječu od jednog pretka. J. Erdeljanović pronašao je među Starim Kučima vrlo jasne slučajeve stapanja više bratstava u jedno. On navodi kako je na kraju njihovog stapanja njemu bilo teško utvrditi dijelove takve složene zajednice i kako se, čak i samo istražujući u tome smjeru, susreo s osjetljivošću pojedinaca. S dolaskom Drekalovića, stare su se obitelji počele nazivati Starim Kučima. Od svih bratstava Bratonožića najznačajnije je i najveće bratstvo Mrnjavčića. Ono je 1941. godine brojalo 330 kuća. Erdeljanović je zapisivao priče iz cijelih Kuča, najdetaljnije iz mjesta Kržanj, Žikoviće, Kostroviće, Bezihovo, Kute, Podgrad i Lazorce. Sve priče se slažu u tomu kako bratstvo Mrnjavčići potječe od Gojka Mrnjavčevića (vojvode Gojka), brata kralja Vukašina. Gojkovi nasljednici bili su primorani napustiti Skadar pred turskom invazijom i naselili su se u Brštanu. Starokuči su:
|
Mnogi Mrnjavčevići su prešli na Islam, među njima najugledniji su Ganići iz Rožaja i Radonjičići (danas Radončići) iz Gusinja.
Jedna narodna predaja govori kako je Grča Nenadov iz Starokuča imao dva brata, Krstu i Šaku, koji su bili osnivači albanskih plemena Kastrati (Kastratovići) i Shala (Šaljani). |
|
|
Novokuči (Drekalovići)
Novokuči (Drekalovići. Novi Kuči) su podrijetlom iz Albanije, a njihov rodonačelnik je bio Drekale Kastrioti, iz albanskog plemena Berisha, koji je, po vjerovanju, bio šukununuk Skenderbega. Drekale je naselio kučki prostor u drugoj polovici 16. stoljeća. Prema zapisima Mariana Bolizze (1614), Lale Drekalov i Niko Raičkov predvodili su 490 domaćinstava plemena Chuzzi Albanesi (albanski Kuči, pretežito katoličkog stanovništva), i 1,500 osoba pod oružjem, koje opisuje kako vrlo ratoborne i odvažne. Novokuči i Zatrijebčani su bili do 1638. godine jedan rod, ali se tada razdvajaju po vjeri, a kasnije i po jeziku, jer je Drekaloviće te godine, na njihov zahtjev, preveo s katoličke u pravoslavnu vjeru, crnogorski vladika Visarion Boljević. Drekalovići, najveće kučko bratstvo brojalo je 1941. godine 800 domaćinstava, gotovo polovicu svih domaćinstava Kuča. Kao obiteljsku krsnu slavu, slave sv. Nikolu (Nikoljdan), dok Starokuči slave Mitrovdan, po čemu se razlikuju. Novokuči su:
|
Lakovići Drekalovići
Autor: Đuro M. Laković Mjesto i godina izdanja: Pljevlja, 1997. Broj stranica: 126 
Pleme Kuči 1684-1796
Autor: Rastislav V. Petrović Podaci o knjizi: 1. izdanje, Beograd 1981, tvrdi povez, stranica 315, ilustracije, ćirilica Izdavač: Narodna knjiga |
|
|
Zatrijebčani (alb. Triesh)
Zatrijebač, odn. na albanskom Triesh je manje područje u jugoistočnom dijelu Kuča, koje se zbog svoga graničnog položaja još naziva Kučka krajina (krajina također obuhvaća i Orahovo, Koći i Fundinu) jer je riječ krajina općenito označavala granično područje. Prema etničkim karakteristikama radi se o miješanom području naseljenom albanskim (katoličko i islamsko) i pravoslavnim stanovništvom. Na albanskom jeziku Zatrijepčani se zovu Trieshjan (muški član plemena) i Trieshjane (ženska članica plemena). Za Albance Zatrijebač predstavlja samo dio veće regije Malesije (alb. Malësia) koja se najvećim dijelom nalazi preko granice, u Albaniji. Obiteljska slava Zatrijepčana je za Malu Gospojinu (Malu Gospu), a ovdje se nalaze naselja: Benkaj, Budza, Cijevna, Deljaj, Korita, Mužeška, Nikmaraš, Rudine, Poprat i Stjepovo. Povijesno pleme Zatrijebač, kao i pripadnici nešto južnijeg albanskog plemena Hota tvrde kako potječu od izvjesnog Keq Preke. Mitološki osnivač drugog dijela Zatrijepča je Ban Keqi, za koga govore da se doselio 100 godina nakom Keq Preke. Trieshi su poznati i po tomu što su oni započeli albanski ustanak protiv Turaka 1907. godine pobjedom u bitki kod Lemaja, koja se odvijala na rijeci Cijevnoj, i u kojoj je sudjelovalo 150 pripadnika toga plemena. Prema pričanju lokalnih stanovnika jedino što je razdvajalo dvije suprotstavljene strane bio je most preko rijeke Cijevne. Među bitkama koje koje su uslijedile tijekom istoga ustanka bila je ona poznata na brdu Dečić (1911.) alb. Deçiq. Potomci obitelji Zatrijebčana danas većinom obitavaju u Tuzi, dijelu glavnog grada Podgorice, dok su također brojni i oni koji su se iselili u SAD. Zatrijepčani su:
Ostale obitelji koje potječu od obitelji iz Zatrijepča:
|
Albanci na širem području glavnog grada Crne Gore i dalje imaju plemensku organizaciju. U okviru albanskih plemena na području Malesije postoje tri barjaktara i jedan vojvoda. Zatrijepčani nemaju barjaktara, a ostala tri plemena imaju - Ulići (Uljaji), Ivezaji i Čunmuljaji. Kada se donose neke odluke obično sve započinje od tih barjaktara i vojvoda, donese se odluka, zapiše se i obznani, i svi to poštuju. Ostale obitelji i bratstva u Kučima su:
|
Rodoslov Drekalovića1. Vojvoda Drekale je bio vođa kučkih plemena i začetnik roda Drekalovića. Rođen je u 16. stoljeću u Kučima. O njegovom porijeklu nema preciznih povijesnih podataka već samo narodnih predaja. Prema jednoj bio je potomak Mrnjavčevića preko svoga ocaNikeze koji je potjecao od starih Kuča naseljenih ovdje prije Drekalovića, prema drugoj unuk albanskog plemića i državnika Skenderbega, a prema nekima čak i potomak Nemanjića. Čini se kako je bio katoličke vjeroispovijesti (po jednoj verziji bio je Albanac katolik, po drugoj katolik srpskog tj. slavenskog porijekla), mada neki smatraju kako je kasnije tijekom života prešao u pravoslavlje. Istakao se u borbi Kuča za nezavisnost od Turske i zato je izabran za vojvodu tog plemena. Marko Miljanov ga navodi kao prvog Kuča koji se uspješno suprotstavio Turcima. Prema legendi oženio se kćerkom vojvode Žija Peralova s Kosora. Imao je više sinova ali je vojvodsku titulu naslijedio njegov sin Lale. Porijeklo imena Drekale je takođe nejasno. Moguće je da je to albanska verzija imena Andrej (hrabar, muževan; čovjek, muškarac, ratnik) mada ga neki povezuju s glagolom drečati ili imenicom dreka. Smatra se kako su vojvodu Drekala ubili Turci - u napadu u kojemu nije nitko preživio, samo je slučajnošću spašen njegov sin Lale, kako navodi M.Miljanov u svojim djelima. Kučki vojvoda Marko Miljanov pisao je u svojim djelima o vojvodi Drekalu na tmelju usmenih predaja koje se u Kuča prenose generacijama. Wikipedija - Drekale 2. Lale Drekalov je bio vojvoda i vođa Kuča. Titulu je naslijedio od oca, vojvode Drekala. Smatra se kako je, poput oca, prvo bio katoličke vjeroispovijesti da bi kasnije prešao u pravoslavlje. Zapisi kao i usmena kazivanja sugeriraju kako je nakon dogovora s Mitropolitom cetinjskim Ruvimom Drugim Lale prešao u pravoslavlje kao već utemeljeni vođa Kuča, a slijedio ga je i narod. Tako je on sudjelovao na dva pravoslavna sabora patrijarha Jovana Kantula. Spominje se u zapisima mletačkog plemića i javnog službenika Marijana Bolice (talij. Mariano Bolizza) koji ga spominje kao vođu ratobornih kučkih plemena. Po predaji je bio oženjen sestrom Peja Stanojeva, vojvode Bratonožića. Imao je četiri sina koji su nosili prezime Drekalović: Vujoša, Ilika, Čeja iMija. Vojvodsku titulu naslijedio je najstariji sin Vujoš ali se ona nadalje prenela na njegovog brata Ilika. Potomci Ilika su uzeli i prezime Iliković, potomci Vujoša -Vujošević, potomci Mija se prezivajuMijović, a Čeja - Čejovići. Potomci vojvode Lala Drekalova su među otalima i neki od najistaknutijih Kuča: Marko Miljanov Popović Drekalović, vojskovođa, vojvoda i pisac i Vasa Čarapić, junak i vojvoda iz Prvog srpskog ustanka. Wikipedija - Lale Drekalov |
3. Vojvoda Iliko Lalev Drekalović bio je kučki vojvoda. Bio je drugi od četiri sina vojvode Lala Drekalova i kćeri ili sestre vojvode Bratonožića, Peja Stanojeva. Ne zna se kada je rođen, ali Iliko je u spisima spomenut 1658. godine. On nije trebao dobiti vojvodsku titulu, ali je prema predaji njegov stariji brat Vujoš, razočaran u svoje potomstvo, odredio Ilika i njegove potomke za nasljednike zvanja. Ilikovi potomci su se u početku prezivali Ilikovići da bi se u najvećem broju slučajeva to prezime izgubilo tijekom narednih stoljeća. Naime, potomci bi nekada starom prezimenu dodavali novo a nerijetko bi napuštali staro i odlučivali se za novo prezime dobijeno po nekom pretku. Iliko je živio u 17. stoljeću i vjerojatno je vodio ratove protiv Turaka, s ciljem oslobođenja kučke teritorije od njihove vlasti. Iliko je imao nekoliko sinova: Ivana,Petra i Mirčetu (Mića). Ivan je kao najstariji naslijedio očevu vojvodsku titulu da bi je poslije njegove smrti preuzeo brat Petar, a potom i najmlađi brat Mirčeta koji je bio svećenik. Potomci vojvode Ivana čine bratstvo Ivanovića, potomci Petra Drekalovića nose prezime Petrović, dok su potomci Mirčete uzeli prezime Popović. Wikipedija - Iliko Lalev 4. Vojvoda Ivan Ilikov Drekalović je bio vojvoda i vođa Kuča, sin Ilika Laleva Drekalovića. Rođen je vjerojatno sredinom ili krajem 17. stoljeća u doba stalnih ratnih sukoba između Turske i stanovništva Zetske nahije kojoj je pripadao i kučki teritorij. Istakao se u borbi protiv Turaka i u jednom razdoblju proširio je prostor Kuča. U tim borbama je i poginuo pa je vojvodstvo dobio njegov brat Petar, a nakon njega njihov brat Mirčeta Mićo Drekalović. Imao je nekoliko sinova koji su ponijeli prezimeIvanović, od kojih je najpoznatiji Tomo Ivanović. Wikipedija - Ivan Ilikov Drekalović 5. Mirčeta “Mićo” Ilikov Drekalović je bio kučki vojvoda, pisac i svećenik. Rođen je krajem 17. stoljeća u Kučima kao sin vojvode Ilika. Nakon pogibije dva starija brata koji su nosili titule vojvoda prije njega naslijedio je to zvanje. Sudjelovao je u borbama protiv Turaka. Naslijedio ga je najstariji sin Nikola. Wikipedija - Mirčeta Mićo Drekalović 6. Tomo Ivanović Drekalović bio je sin kučkog vojvode Ivana Drekalovića i istaknuti ratnik. Proslavio se u borbi protiv Turaka tijekom Prve pohare Kuča 1774. godine, kada su Turci iznenada napali svom silinom Kuče, palili domove i ubijali stanovništvo. Tomo Ivanović je iskazao hrabrost i poveo grupu naoružanih Kuča u boj u kome je i poginuo, a u tom boju je sudjelovao i njegov brat od strica, vojvoda Nikola Popović Drekalović. Kuči su bili poraženi i morali su bježati na sjever. U bjegu se našao i Tomov sin Marko Tomov Ivanović koji je sa svojim sinovima pobjegao u Rovce koji su im pružili utočište, a zatim su se dalje kretali na sjever. Kasnije su se braća Toma Ivanovića vratila u Kuče i njihovi potomci i danas nose prezime Ivanović. Sinovi Marka Tomova Ivanovića su međutim osnivači novih loza: Bakovića, Tomovića i Đurđevića. Wikipedija - Tomo Ivanović |
7. Nikola Popović Drekalović je bio sin vojvode Mirčete Miće Drekalovića i prvi od potomaka vojvode Ilika koji je ponio prezime Popović. Bio je kučki vojvoda i ratnik. Borio se u Prvoj pohari Kuča 1774. pokušavajući obraniti narod od Turaka. Brat od strica mu je bio Tomo Ivanović. Imao je sina Martina Popovića koji je naslijedio zvanje kučkog vojvode. Wikipedija - Nikola Popović 8. Martin Popović je bio vojvoda Kuča. Najvjerojatnije je bio sin Nikole Popovića. Sudjelovao je u borbama protiv Turaka. Njegov unuk je Janko Popović (srpski vojvoda u Prvom srpskom ustanku), a praunuk Miljan Jankov Popović, otac vojvode Marka Miljanova. M. Miljanov u svojim djelima, prije svega u knjizi Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi, spominje Martina Popovića i njegovo potomstvo kao i to da mu je unuk Janko Popović. Biografi Marka Miljanova se uglavnom slažu da je taj Janko zapravo otac Miljana Popovića, kučkog vojvode koji je svakako bio otac Marka Miljanova. Wikipedija - Martin Popović 
9. Marko Miljanov Popović,(1833.-1901.), crnogorski vojvoda i književnik iz plemena Kuči. U mladosti je bio perjanik kod knjaza Crne Gore Danila I Petrovića i sudionik je Pohare Kuča. Vojvodske mu je oznake dao crnogorski knjaz Nikola I. Petrović, s kojim se kasnije razišao zbog političkih nesporazuma. Nakon oslobođenja Podgorice (1878.) bio je jedno vrijeme gradonačelnik. Tek se u 50. godini opismenio a svoju je poznu književnu djelatnost smatrao životnom zadaćom. Ostavio iza sebe nekoliko djela, poput radova Pleme Kuči i Život u običaji Arbanasa, no njegovo je najvažnije i najpoznatije djelo Primjeri čojstva u junaštva u kojima je opisao etičku vertikalu Crnogoraca. Djela: > Marko Miljanov: "Primjeri čojstva i junaštva" > Marko Miljanov: Krsno ime (slava) kod Albanaca > Marko Miljanov: Pleme Drekalovići, porijeklo i prve vojvode |
Pleme Bratonožići
Wikipedja - Bratonožići; Komovi.com - Bratonožići
|
Bratonožići su malo pleme u crnogorskim brdima između Morače, Male Rijeke i Crne planine. Graniči s ostalim crnogorskim plemenima: pleme Morača je prema sjeveru, Vasojevići prema sjeveroistoku, Kuči prema jugoistoku, Piperi prema zapadu i Rovca (Rovčani) na sjeverozapadu. Početkom 20. stoljeća brojalo je oko 400 domova. Gornji dio plemenskog područja se zove Brskut. Zemljište je krško i siromašno vodom. Klima je u južnom dijelu sredozemna.
Prema predaji, osnivač plemena je Brato (ili Bratonog, prema Erdeljanoviću) po kojemu je pleme dobilo ime. Navodno je on nasljednik Grgura Brankovića (1415–1459), sina srpskog despota Đurađa Brankovića (1427–56). Bratonožići se prvi put spominju 1455. među plemenima Gornje Zete, koja su se te godine ugovorom dobrovoljno podvrgla mletačkoj državi. Prema navedenom ugovoru Bratonožici su ostali pod Mlečanima do 1460. godine, kada su se, prema nekim predajama, priklonili Turcima. Prema jedno turskom defteru iz 1485. godine Vasojevići i Bratonožići još nisu bili potpuno formirana plemena. Početkom 1608. oni su se zajedno s ostalim brdskim plemenima odmetnuli od Turaka i borili se protiv njih sve do 1613. godine kada su ih Turci snažnije napali i nastojali ih ponovno pokoriti, ali su se oni, poput ostalih plemena crnogorskih Brda, i dalje nastavjali opirati. Bratonožići se ponovno spominju u opisu Skadarskog sandžaka, Mariana Bolizze, iz 1614. godine. On navodi kako su sela Kuča, Bratonožića i dijelovi Plava pod upravom spahije sa Meduna (ne navodi mu ime) i kako su brdska plemena obvezna plaćati danak otomanskim činovnicima. U ovome izvješću se još bilježi Bratanosich kao srpsko, pravoslavno selo sa 87 kuća i 260 ljudi pod oružjem, kojima zapovjeda Stanoje Radonjin. Crnogorski mitropolit Vasilije nabraja u jednom svom pismu iz 1753. godine nahije i plemena u Crnoj Gori i u susjednim područjima i kaže za Bratonožiće da se dijele na dva plemena i da imaju jednog vojvodu. Za vrijeme napada na selo Velika (1879), bataljuni Moračana i Bratonožića su se sukobili su se s Albancima. U bitki koj je slijedila kod Novšića, bataljuni Kučka, Vasojevića i Bratonožić borili su se za Kneževinu Crnu Goru protiv albanskih neregularnih snaga kojima je zapovjedao Ali-paša Guinjski, no bili su poraženi od potonjih. Jedna od teorija kaže kako su upravo Bratonožići krstili Kuče, zbog čega i danas imaju istu krsnu slavu (sveca zaštitnika). Sva bratstva u Braatonožićima slave svetog Nikolu. Bratstva u Bratonožićima: Avramović, Bajović, Baljević, Balević, Baličević, Barjaktarović, Baržić, Biljurić, Bismiljak, Bošković, Branković, Butrić, Veljić, Veljović, Velimirović, Vesković, Vidić, Vujović, Vujotić, Vukajlović, Vuković, Vukorepović, Vulić, Vučelić, Vučinić, Garić, Gilić, Gogić, Grujić, Gudović, Darmanović, Dmitrović, Dokić, Đelević,Đukić,Đurdjević, Đurić, Živković, Žmikić, Ilić, Janković, Jelavić, Jovanović, Jovović, Kaluđerović, Keljanović, Keković, Korać, Krkelić, Lajkovič, Lainović, Lalović, Lašević, Liković, Lukić, Lutovac, Ljajinović, Ljajkovic, Ljaljović, Ljaković/Laković, Ljašović, Malević, Marnić, Macura, Mijailović, Miajlović, Mirković, Muratović, Novović, Obrenović, Pavičević, Pavličić, Pejušković, Perović, Praščević, Prelevčanin, Premović, Progonovići, Radojević, Radosević, Radunović, Raketić, Rakić, Ratković, Sekulović, Stanišić, Stanković, Strahinjić, Toljević, Todoroviić, Tomaševiić, Tošković, Trimojević, Ćeklić, Četkovic, Ugričić, Femijić, Caričić, Cmiljanić, Čađenović, Čubranović, Šćepančević, Šajinović, Šaković, Šoškić. Ostali:
Iseljene obitelji: U Bijelom Polju ima nekoliko muslimanskih obitelji koje potječu od Bratonožića: Koraći, Ljaljevići, Polumente, Uremovići, Huremovići. LITERATURA: Marko Miljanov, Nešto o Bratonožićima |
Poznati Bratonožići su:
Obrenovići (Miloš, Jovan i Jevrem) su po raširenoj predaji porijeklom iz Banjana u Hercegovini. Njihovi preci iz poznate hercegovačke obitelji Koprivica, prešli su u Šumadiju oko 1705. godine. Prema narodnoj predaji Koprivice vode porijeklo od Nikole, sina Sandalja Hranića i Jele Balšićke, kćeri kneza Lazara, koju u narodnim pesmama i predajama nazivaju “Miloševa Jela”. Prema drugom kazivanju, koje je zabilježio dr. Jovan Erdeljanović (“Bratonožići”), Obrenovići su porijeklom iz Bratonožića od tamošnjeg bratstva Progonovića i njihovi su se preci krajem 17. ili početkom 18. stoljeća preselili u Srbiju. 
Bratonožići kroz istoriju
Autor: Milorad Milo Marković Izdavač: Nevladino udruženje "Monografija Bratonožića" Podgorica, 2014. |
Pleme Vasojevića
|
Vasojevići su najveće pleme u Crnoj Gori, a vjerojatno i najveće etničko srpsko pleme uopće, koje je nastanjeno u istočnom dijelu Crne Gore, u Lijevoj Rijeci u porječju Morače, gornjem Potarju ispod Komova, predjelima oko gornje doline Lima (s obje strane Lima) i oko stare Budimlje (Donji Vasojevići), sve do rijeke Lješnice. Matica im je ostala vrlo jaka, ali su se iseljavali po čitavoj Crnoj gori, po Šumadiji i drugim krajevima Srbije, preko Dunava, i po Bosni i Hercegovini. Također, Vasojevići su i jedno od brdskih plemena koje se zajedno sa starocrnogorskim i starohercegovačkim plemenima ujedinilo u jedinstvenu Crnu Goru.
Vasojevići se smatraju u pogledu roda, istog porijekla i istom obitelji od jednog rodonačelnika Vasoja ili Vasa, po kome su dobili svoje plemensko ime. Prema jednima, riječ je o jednoj te istoj osobi, a po drugima poznatiji i mlađi Vaso je potomak, unuk ili praunuk Vasojev. Narodne predaje govore o dvije verzije njihova imena i porijekla; Prema prvoj oni su potomci izvjesnog Vasa, rođaka Vukana Nemanjića, koji je rođen u Prizrenu i bio vojvoda u doba cara Dušana. Njega je naslijedio sin Vasojević Stevo, koji se spominje u narodnim pjesmama o boju na Kosovu pod imenom Musić Stevan, i koji je bio vojvoda u Sjenici, u Novopazarskom Sandžaku. Poslije Kosovske bitke i smrti Vasojević-Stevana Vasojevići su kao uskoci krenuli u Hercegovinu i došli do Foče, a odatle skrenuli na jug, jugoistok i istok, i preko Crne Gore došli na Nožicu u Lijevoj Rijeci, gdje su se nastanili. Prema drugoj verziji Vasojevići vode porijeklo od Vasa, sina nekog hercegovačkog vladara, koji se takođe preko Crne Gore doselio odnekud iz Hercegovine i nastanio na Nožici u Lijevoj Rijeci. Obje predaje imaju zajedničko još i to što se tvrdi da je Vaso imao još i četiri brata, Ozra,Pipa, Krasa i Ota, od kojih vode porijeklo Ozrinići i Piperi, crnogorska plemena, te Krasnići i Hoti, sjevernoalbanska plemena. Zato se svi oni međusobno smatraju rođacima sa Vasojevićima, jer veruju kako vuku porijeklo od istog pretka. Pavel Apolonovič Rovinski, koji je više od četvrt stoljeća boravio u Crnoj Gori, proučavao prošlost, život i običaje i napisao kapitalna djela o Crnoj Gori, ističe da Vasovi potomci ... nijesu znali da objasne, odakle i kada je Vaso došao u Crnu Goru... nijesu mogli jer Vaso nije došljak ili srpski prebjeg u Crnoj Gori, već je ponikao, opstao i čelnik plemena Vasojevića postao u Lijevoj Rijeci... Prvobitni, početni, plemenski teritorij i plemensko jezgro Vasojevića formirani su u Lijevoj Rijeci u razdoblju od druge polovice 15. do sredine 16. stoljeća, ujedinjavanjem bratstava crnogorskog podneblja, a Vaso je bio jedan od prvih ili možda prvi vasojevićki čelnik. A sam Vaso je, navodno, imao četiri sina - Raja, Novaka, Mija i Ðura. Najmlađi Ðuro se odselio u Crmnicu i od njega je nastalo veliko bratstvo Ðurovići a od ostala tri Vasova sina razvile su se tri velike bratstveničke grupe u Vasojevićima - Rajevići, Novakovići i Mijomanovići. Danas, doduše u Vasojevićima nema nijednog takvog prezimena jer su se bratstva dalje dijelila i cijepala na manje podgrupe ali svi točno znaju tko od koga vodi porijeklo i svaki stariji čovjek može nabrojati sve pasove svojih predaka do samog rodonačelnika plemena. Taj broj se već popeo na dvadeset pasova i ako se uzme prosjek od oko trideset godina od pasa do pasa, koji se u znanosti smatra objektivnim, potvrđuje se predaje da su Vasojevići na ovim prostorima najmanje šest stoljeća. 
Prostor koji nastanjuju Vasojevići
|
Prvi pisani spomen Vasojevića datira iz 1444. godine. Konstantin Jireček navodi jedan dokument iz toga vremena koji se čuva u Dubrovačkom arhivu; Izvjesni Brajan Prodanić se žali dubrovačkom sudu kako mu je šezdeset gorštaka: Pipera, Bjelopavlića i Vasojevića, napalo trgovački karavan, ubilo brata i opljačkalo robu.
Vasojevići su na prostorima Lijeve Rijeke u Kučkim planinama živjeli sve do 17. stoljeća, proširujući pomalo teritorij na račun okolnih plemena, a tek tada je krenula njihova ekspanzija u dolinu Lima i druge krajeve izvan stare postojbine. Kamo god su se selili čuvali su svoje tradicije i vrlo naglašeno uvijek isticali svoje porijeklo i korijene. Danas su razgranati do izuzetno velikog nevjerojatnog broja bratstava. Mnoge poznate osobe su rodom ili porijeklom iz Vasojevića:
Literatura o Vasojevićima:
|
Pleme Gruda (Grudi)
Wikipedija - Gruda (tribe)
|
Gruda je povijesno plemensko područje (pleme Grudi) u jugoistočnom dijelu Crne Gore, sjeverno od Skadarskog jezera, uključujući i područje Tuzi (općina Podgorica), većinski naseljeno albanskim stanovništvom.
Etimologija (porijeklo naziva) Naziv potječe od albanske riječi grudë, u značenju zemlje, travnjaka, poput istovrsnog slavenskog gruda. Ime (Grudi) je prvi puta zabilježeno 1648. godine. Geografija područja Gruda se nalazi istočno od Podgorice na državnom teritoriju Crne Gore uz granicu s Albanijom. Prema jugu i istoku (jug Crne Gore i Albanija) nalaze se područja albanskih plemena Hota i Klimenta (Kelmendi), a prema sjeveru su slavenska plemena. Prema opisima Andrije Jovičevića (1923. god.) povijesno područje Gruda obuhvaćalo je slijedeća naselja: Naselja na desnoj obali rijeke Cijevne - na krajnjim su južnim obroncima masiva Žijova:
|
Fotografija Albanke iz Gruda
Autor: Pjetër Marubi (1834.-1903.) Centar Gruda je naselje Tuzi, koje se nalazi na istoku područja Gruda. Od 3789 njegovih stanovnika (2003. godine), više od 2200 su etnički Albanci. Tuzi su najveće albansko naselje na crnogorskom dijelu Malesije. |
Pripadnici plemena Gruda 1913. godine
Autor fotografije: Franz Nopcsa Grude - povijesni pregled
U izvješću Mariana Bolizze i opisu Skadarskog sandžaka, iz 1614. navodi se kako Gruda ima 40 domaćinstava i 100 vojnika. Stari Kuči su bili u neprekidnom sukobu sa Starim Grudima. Kuči su bili snažnije pleme pa su ih pljačkali i otimali im stoku. Ako bi u sukobu poginuo makar samo jedan Kuč, a Gruda nekoliko, Kuči bi kaznili cijelo pleme. Godine 1658. sedam plemena: Kuči, Vasojevići, Bratonožići, Piperi, Klimenti, Hoti i Gruda postaju saveznici Mletačke Republike formiravši tzv. Sedmerostruki bajrak (barjak) odn. Alaj-bajrak, usmjeren protiv Turskog Carstva. Područje Gruda bilo je 1880-ih u središtu sukoba Otomanskog Carstva i Crne Gore. Porta je inzistirala da zbog predstojećeg ugovora, prema kojemu Ulcinj treba pripasti Crnoj Gori, Gruda treba ostati u albanskim rukama. Istovremeno se predstavnik Porte Riza Pasha nije osvrtao na pripreme Albanske lige za otpor dolazećoj crnogorskoj okupaciji. Prema baronu Franzu Nopcsi, Gruda je primarno bilo katoličko pleme koje je 1907. godine brojalo oko 7000 članova. Kada su bili prisiljeni na razoružanje i pod znatnim pritiskom Turaka da prijeđu na Islam (do tada gotovo pola stoljeća nisu poduzeli niti jednu veću pobunu protiv Turaka), albanska brdska plemena digla su veliku bunu protiv stranih trupa na svome području. Pleme Gruda odigralo je značajnju ulogu na širem području. Planine sjeveroistočno od Tuzi ostale su zapisane kao mjesto glavne pobune protiv Turaka i među prvim značajnijim korakom prema albanskoj neovisnosti i najmarkantnijim momentom ustanka na albanskom sjeveru. Godine 1911. albanski gerilci, pod vodstvom Sokola Bacija, izveli su snažan napad na strateški vis brdo Dečić (Deçiq). Imali su čini se oko 80-ak poginulih, ali su na kraju uspjeli i na vrhu brda podigli albansku zastavu - bila je to prva albanska zastava podignuta u zemlji nakon 1469. godine. Ovaj simbolični potez bio je jasan znak raspada otomanske vlasti na Balkanu, a pleme Gruda zauvijek je po tome ostalo zapamćeno među albanskim plemenima. Stari Kuči su se često tukli sa starim Grudama. Kuči su bili jači, pa su ih pljačkali i otimali im stoku. Ako bi u sukobu poginuo makar samo jedan Kuč, a Grudama koliko, Kuči su dolazili, pa ih pljačkali i celo pleme kažnjavali. Antropologija Gruda
Pleme Gruda dijeli se na dva klana: Vuksangelaj/Vuksangeljići i Berishaj/Berišići. Vuksangeljići Prema Andriji Jovićeviću, postoji više verzija porijekla ove obitelji - on sam navodi tri mogućnosti:
Berišići Obitelj Berishaj/Berišići potječe od pojedinca koji se zvao Priftaj. Priftaj je izvorno bio iz Shalë (Šalje) odakle se doseljava u Grudu i naseljava u selu koje danas nosi njegovo ime - Prifti. Po dolasku u Prifti, susreće se s njegovim autohtonim stanovnicima iz obitelji Tihomir. Priftaj je bio katolik a Tihomiri pravoslavni. Obitelj Tihomir kasnije se seli u Orahovo u Kučima, a Berišići/Berishaj ostaju jedini stanovnici sela. Prezimena u Grudi su:
|
Poznate osobe rođene u Grudi:
Poznate osobe po porijeklu iz Gruda:
Sokol Baci (1837–1920) bio je načelnik plemena Gruda. U početku je služio u osobnoj gardi turskog sultana, međutim zbog maltretiranja, promjenio je stranu i borio se protiv otomanske vojske na području Skadarskog sandžaka. Nakon što su Grude bile poražene i pokorene, a on protjeran, zatražio je azil u Crnoj gori iako se ranije 1870-ih borio protiv Crnogoraca. U Podgorici je živio od 1884. godine. Knjaz Nikola I. Petrović Njegoš priznao je njegov status i uzeo ga u svoju službu. Sokol je bio jedan od vođa Albanskog odn. Malesijskog ustanka 1911. godine, uz druge vođe poput Ded Gjo Luli, Mehmet Shpëndi, Mirash Luca i Luigj Gurakuqi. Godine 1912., cijela plemena Gruda i Hota, uz velike dijelove Kastrata, Škrelja i Klimenta, podržali su Crnu Goru u Balkanskim ratovima. Godine 1913. Nikola I. P. Njegoš ga je imenovao zapovjednikom Skadra. U Skadru ostaje živjeti sve do svoje smrti 1920. godine. Više o Sokolu Baciju na: Wikipedija - Sokol Baci Na zapadnom dijelu plemenskog prostora Gruda leži malo brdsko područje Dečić (alb. Deçiq), kao i vodotok koji protječe kroz Grudu i dijeli Dečić od sela Suka te formira granicu među plemenima Kuči i Gruda. Dečić i Suka su najviše uzvisine na području Gruda. Vjera
Pripadnici plemena Gruda ranije su isključivo bili rimokatoličke vjere. U vrijeme otomanske vlasti mnoge su se obitelji preobratile na Islam. Većina naselja u Grudi ima većinsko katoličko stanovništvo, dok su muslimani u većini u Adžovićima, Dinoši i Milješu. Grudska crkva (alb. Kisha e Grudës), sagrađena 1528., posvećena je sv. Mihailu, nalazi se u selu Milesh (Milješ). Njezina konstrukcija sadrži najkonkretniji datum od kada etnički Albanci bilježe svoju nazočnost na ovome teriroriju (prema DURHAM, Edith; High Albania; Edward Arnold; London, 1909. (Chapter III). |
Pleme Koja (Koja e Kuçit)
|
Koja, alb. Koja e Kuçit ("Koja iz Kuča") je povijesno albansko pleme i regija u Malesiji. Koja je katolička regija smještena između Zatrijebča (Triepshi) i Kuča. Ljudi iz Koje se nazivaju Kojanë ili Koqas.
Koja je najmanja regija u Malesiji. Prvi put se spominje u osmanskom defteru iz 1582. godine gdje se u nahiji Kuči pojavljuju sela Koqa i Madh i Koqa i Vogël. Ova naselja nisu zabilježena u prethodnim maticama, što upućuje na zaključak da se njihov nastanak može pripisati povećanju broja stanovnika, vjerojatno uslijed migracija, do kojih je došlo nakon učvršćivanja osmanske vlasti na tom području. Što se tiče antroponimije, više od polovice stanovnika ovih sela nosilo je tipična albanska osobna imena, a ostali su nosili miješane albansko-slavenske antroponime. U Crnogorsko-osmanskom ratu (1861-62), Kuči, Piperi i druge grupe napale su Triepshi (Zatrijebač) i Koja e Kuçit (Koja), ali je taj napad odbijen. Pretash Zeka Ulaj iz Koje bio je jedan od vođa Malisora koji je doveo regiju do slobode boreći se 1911. u bitci kod Dečića (Deçiq), zajedno s poznatim Ded Gjo Lulijem iz Hotija. Dokë Preci Krcaj, Cakë Uci Ivanaj, Gjeto Toma Kolçaj, Tomë Uci Ivanaj, Kolë Doka Marashaj, Marash Leca Gjokaj i Gjeto Gjeka Ivanaj zapamćeni su kao Sedam heroja Koje koji su dali svoje živote u bitci. Značajni ljudi Pretash Zeka Ulaj - Vođa plemenskih dobrovoljaca u bitci kod Deçiqa. Gjeto Toma Kolçaj - sudionik bitke kod Dečića. Viktor Marku Ula - stručnjak za međunarodne odnose i politički savjetnik bivšeg kosovskog premijera Agima Çekua 2006. IZVOR Koja e Kuçit. Wikipedija (en) |
Bratstva fisa Koja
Zapažene obitelji iz Koja:
|
Povijesni pregled
|
|
Srednji vijek
Legendarni praotac Kuča, Nenad i njegovi sinovi, spomenuti su 1416-17. godine u registru Skadarskog sandžaka. Nenad je potomak srpske pravoslavne plemenitaške obitelji - prema predaji radilo se o obitelji Mrnjavčevića. Nenad je bio sin Gojka Mrnjavčevića odn. vojvode Gojka (spomen 1355. godine).
Sredinom 15. stoljeća Kuči se spominju kao srpsko pravoslavno pleme (prema: Jovan Erdeljanović, Kuči, pleme u Crnoj Gori: Etnološka studija, 1907). Kada su Turci okupirali područje Kuča, u registru (defteru) iz 1484. godine zablježili su postojanje 208 domaćinstava u 11 sela. U slijedećem defteru, iz 1497. godine, Kuči su imali 338 domaćinstava u 9 katuna (Pavlovići, Petrovići, Lješovići, Bitidosi, Lopari, Bankeći, Banjovići, Lazorce i Koći) i 2 sela. |
|
|
16. stoljeće
Starokuči su u neprekidnim sukobima s pripadnicima plemena Gruda. Kuči su bili jači, pa su ih pljačkali i otimali im stoku. Ako bi u sukobu poginuo makar samo jedan Kuč, a Grudama nekoliko, Kuči su dolazili, pa ih pljačkali i kažnjavali cijelo pleme kažnjavali.
Prema turskom registru (defteru), u kučkoj nahiji 1582/83. godine bilo je 13 sela, koja su pripadala Skadarskom sandžaku. U tim selima slavenska su prezimena bila u većini, ali bila su česta i ona albanska. |
|
|
17. stoljeće
Pod starješinstvom Lale Drekalova (1608–14), katolički Kuči prelaze na pravoslavlje.
U drugoj polovici 1614. godine, Bjelopavlovići, Kuči, Piperi i Klimenti (Kemendi) uputili su pismo kraljevima Španolske i Francuske u kojemu tvrde kako su neovisni od otomanske vlasti i da ne plaćaju danak Turskom Carstvu. Godine 1619. mletački službenik Marino Bizzi u svome Opisu Skadarskog sandžaka navodi Kuče (Cucci) i kaže kako je pola stanovništva pravoslavno, a pola katoličko. Dodaje kako su Chuzzi Albanesi (albanski Kuči) selo sa 490 domaćinstava, pretežito rimokatoličke vjeroispovijesti, koje predvode Lale Drekalov i Niko Rajckov, koji raspolažu s 1.500 ljudi pod oružjem ("vrlo ratnički raspoloženih i hrabri ljudi"). Bolizza za Kuče koristi pridjev albanski i ovo pleme pod Drekalovićima naziva katolicima, što je međutim samo djelomično točno, s obzirom kako se pretpostavlja da su još utemeljitelji roda Drekalovića prešli na pravoslavlje, a Bizzi također, među pet albanskih plemena koje spominje na ovome području (Klimenti, Hoti, Gruda, Kastrati i Shkreli), ne navodi Kuče. Bolizza navodi kako su sela Kuča, Bratonožića i dijelovi Plava pod upravom spahije sa Meduna (ne navodi mu ime) i kako su brdska plemena obvezna plaćati danak otomanskim činovnicima. Između 1614. i 1621. godine Kuči se spominju kao otomanski podanici. Godine 1658. sedam brdskih plemena: Kuči, Vasojevići, Bratonožići, Piperi, Klimenti, Hoti i Gruda postaju saveznici Mletačke Republike formiravši tzv. Sedmerostruki bajrak (barjak) odn. Alaj-bajrak, usmjeren protiv Turskog Carstva. 20.3.1688 tijekom pohoda skadarskog Sulejman paše Bušatlije i udara njegove vojske na Kuče došlo je do jedne od najznačajnijih bitaka u razfdoblju Morejskog rata – bitke na malom Orljevu u kojoj su Kuči teško porazili Sulejman-pašinu vojsku. Nakon tog napada paša se više nije usudio da krene na Kuče. Godine 1688. Kuči, su uz pomoć Klimenta i Pipera, porazili u dva navrata vojsku Sulemana - skadarskog sandžak bega paše i pritom zauzeli Medun i zaplijenili velike količine naoružanja i opreme. Godine 1689. izbija ustanak u Piperima, Rovcima, Bjelopavlićima, Bratonožićima, Kučima i Vasojevićima, istovremeno kada i pobune u Prizrenu, Peći, Prištini i Skopju, a zatim i Kratovu i Krivoj Palanci. Godine 1694. Kuči su stupili u savez s Hotima tijekom još jedne pobune protiv Otomanskog Carstva. |
|
|
18. stoljeće
Kroz cijelo 18. stoljeće, Kuči udruženi u saveze s Vasojevićima, Hotima i Klimentima dižu pobune protiv Turaka.
Godine 1774. u mjesec kada je umro lažni crnogorski car Šćepan Mali, Mehmed-paša Bušatlija napao je područje Kuča i Bjelopavlića, no nakon što je poražen povukao se u Skadar. Bušatlija je u osveti prodro u Kuče i poharao ih. Kučke obitelji izbjegle su u smjeru Rovaca, gdje su ih Rovčani zaštitili i udomili (Godine 1774. vezir skadarski Mehmed paša Bušatlija udario je na Kuče i Bjelopavliće, koji pozvaše u pomoć Crnogorce te proiziđe zbog ovoga među Crnom Gorom i Arbanijom veliki boj i Arbanasi su se povukli, Letopis Matice srpske; 1898.; Istoga mjeseca kad je Šćepan poginuo udari na Kuče vezir skadarski Mehmed - paša Bušatlija , no s velikom pogibijom bi suzbijen i vrati se u Skadar; Zapisi, Svezak 12; Cetinjsko istorijsko društvo; 1939.). Godine 1794. Turci su poharali Kuče i Rovca. |
|
|
19. stoljeće
Nakon što Turci povisuju poreze, u 10. mjesecu 1875. godine izbija Velika istočna kriza. Ova kriza je počela na osmanskim teritorijima na Balkanu, izbijanjem nekoliko ustanaka i ratova, koji su rezultirali mješanjem međunarodnih sila, i završila se Berlinskim sporazumom u 7. mjesecu 1878. godine. Kriza je počela Hercegovačkim ustankom 1875-77. nakon čega Srbija i Crna Gora objavljuju rat Otomanskom carstvu; kriza kulminira Rusko-turskim ratom. U Kučima, kučki starješina Marko Miljanov Popović (1833–1901) organizira otpor turskim snagama i udružuje snage Kuča s crnogorskima. Od Kuča se tražilo da se kao srpsko pleme ujedini s Kneževinom Crnom Gorom, što je i učinjeno zaključcima Berlinskog kongresa.
Komisija je bila deset dana u Kučima i dobila uvjerenje, da su svi Kuči jedno, srpsko pleme, da su njima, kao jednoj porodici izmiješane zemlje i kuće, da svi Kuči od Morače do Cijevne imaju svoje komunice, zajedničke pašnjake, jednom riječi, da je Kuče nemoguće podijeliti. Kuči iz Kučke krajine molili su sami komisiju, isto kao i Mrkojevići, da ih ne cijepaju na dvoje, no da jedno pridruže Crnoj Gori. Prema svoj ovoj jasnosti, komisija je bila vezana izričnim naređenjem berlinskog ugovora, da se Kučka krajina ostavi Turskoj, na što je kongres nepoznavanjem odnošaja bio zaveden. Crnogorski komesari iz razloga, što su Kuči srpsko pleme, što ih je nemogućno razdijeliti, što je sam kongres istakao načelo, da se novom granicom srpsko od arbanaškoga plemena odvoji — predložili su komisiji liniju... (Zapisi; Glasnik cetinjskog istorijskog društva, 1935.) U bitki kod Novišća, koja je uslijedila nakon napada albanskog stanovništva na selo Veliku (kod Plava) 1879. godine, bataljuni iz Kuča, Vasojevića i Bratonožića bore se protiv albanskih neregularnih snaga pod zapovjedništvom Ali-paše Gusinjskog, no gube bitku.
|
Junaštvo je kada sebe branim od drugoga, čojstvo je kada drugoga branim od sebe. |
PRIČE IZ PROŠLOSTI KRAJA
|
Prva pohara plemena Kuča Tekst Ilije Brakovića "Vezirov most i prva pohara plemena Kuča" iz 1932. godine Pokušaj podmićivanja "Kao pogranično pleme Kuči su bili u neprestanoj borbi sa Turcima. Naročito su poznate strašne turske kasapnice na Malom Orljevu 1688. i na velikom Orljevu 1738. godine. Budući po samom geografskom položaju u kontaktu sa Kučima, Bratonožići su skoro uvijek dijelili sa Kučima dobro i zlo. Zna se pouzdano da su u borbi na Velikom Orljevu učestvovali i Bratonožići i u narodnom predanju ostala je živa uspomena da su Bratonožiće u toj borbi predvodili Božo Nikolin, prvi bratonoški barjaktar za kojega narodno predanje zna, otac Braka Božova od koga vodi porijeklo današnje bratstvo Brakovići i Gilići u Bratonožićima, Podgorici i Peći, i veliko bratstvo Barjaktarovići u Beranama, Bioru, Petnjiku i drugim mjestima u Srbiji i Sandžaku. Brale Stanišin, takođe barjaktar od koga vode porijeklo bratonoški Stanišići preseljeni u Srbiju, dok današnji Stanišići koji žive u Bratonožićima, vode porijeklo od njegova brata, Zoga Stanišina i Šako Đurišin od koga vodi porijeklo današnje bratstvo Šakovića u Bratonožićima, Podgorici i drugim mjestima. Turci, kivni Kučima naročito zbog ove dvije strašne pogibije su pretrpjeli na Malom i Velikom Orljevu krojili su planove kako da im se osvete i da ih potpuno unište. Taj njihov plan dostigao je svoju kulminaciju u prvoj pohari Kuča 1774. godine. Skadarski vezir zatraži od Kuča da plate caru arač, ali ovi kategorički odbiše. Čuvši to, vezir dade mito u Kuče da bi se među sobom izdali jer je to bio jedini način da Turci postignu svoj cilj, da se osvete Kučima u čemu su donekle i uspjeli. (Tada su Punan Dedin, Beco Savićev i dr. primili po "kapu pulja" - jedna pulja 15 krajcara) i stavili se Turcima na raspoloženje. Vezir je došao s vojskom u Zetu i tu su mu došli dva orahovska junaka, Đulja Jovanov i Iveza Vukov. Vezir ponudi Đulji barjak pred Turcima protiv Drekalovića, obećavajući mu velike darove i carsko znamenje. No, kad je Đulja to sve prezrivo odbio, vezir je spustio kroz prozor od kule Begovića konopac i barjak i kazao: "Biraj Đulja ili barjak pred vojskom ili konopac na grlo". Đulja je na to odgovorio veziru: "Hoću konopac a nikako barjak protivu braće." Prišao je vješalima i sam sebi metnuo konopac na grlo i gurnuo dasku ispod nogu. Tako je slavno završio svoj život na vješalima ovaj ponositi sin ovih surih brda i ostavio primjer pokoljenju kako se umire za svoju braću i narodnu slobodu. Ista ova sudbina postigla bi i njegova druga, pomenutog Ivezu Vukova da mu nije njegov poturčeni rođak molbom otkupio život kod Adži-paše, a ovaj kod vezira. Surovi obračun Oni koji primiše novac od Turaka staviše im se na raspoloženje a sa Drekalovićima pristaše od Starih Kuča Krivodoljani, Žikovići i Bakočevići. Vezir skadarski rasporedi vojsku da udari Kučima u sedam strana: bosansko-hercegovački begovi preko Kupusaća, Mećikukić preko Bioča, Beg Zotović preko Fundine, Usein Ot preko Zatrijebča, beg Šabanagić i paša Mahmutbegović preko Orahova, kapetan Nekić od Kolašina preko Veruše i skadarski vezir na Medun. Drekalovići, viđeći da se ne mogu tolikoj sili turskoj oduprijeti, nijesu se zatvarali u grad već su napravili šanac na Ubli i tu su dočekali Turke, a stoku i nejač - žene, đecu i starce sklonili su na Malu Rijeku, misleći da ih tamo u onim prokletim vrletima, neće naci. Vezirova vojska od Meduna prva je udarila na šanac a u toliko su pristigla i druga odjeljenja turske vojske. Drekalovići su se borili kao lavovi ali je sili turskoj bilo nemoguće odoljeti te Turci udriješe u šanac i posjekoše 70 glava ali i oni ostadoše oko šanca povaljani na gomile. Kuči su poslije strašnog okršaja bili primorani napuštiti šanac i povući se prema Cvilinu, đe ih je srela druga neprijateljska vojska s kojom su vodili ogorčenu borbu. S ovog položaja Kuči su morali izmicati pred turskom silom, zadajući joj teške gubitke dok su sišli na Malu Rijeku đe im je bila stoka i nejač. Turci, ne mogući oružjem uništiti ostatak kučkog stanovništva, urvu kamenje niz strme malorečke strane. Vriska žena, đece i staraca kao i poklič vojnika, miješao se sa strašnom grmljavinom kamena koji lomljahu i goru pred sobom i sagonjahu u korito malorečko... Dolaze Rovčani Prošla je ova užasna noć i osvanuo je dan. Turci ne želeći ginuti kao prošlog dana na pećini, postave stražu da Kuči ne pobjegnu a znali su da nemaju hrane pa su računali da će im se sami predati. S druge strane, Turci poručiše i zaprijetiše Bratonožićima da ne puste Kuče da pređu preko njihove teritorije, jer, ako to učine, svu će svoju vojsku okrenuti na njih i sve im živo plijeniti a sve muško pod sablju turiti. Vezir je čekao na Medun da mu dovedu kučko roblje iz pećine, koju su Turci držali u opsadi. Bratonožići su se našli u vrlo nezgodan položaj. Gledati Kuče da ih Turci kolju i drže u opsadu u pećini, teško im je padalo na dušu. Izbaviti ih iz turskih šaka, ispred onolike turske vojske, nijesu imali toliko moći i snage, utoliko prije što su Turci strašno zaprijetili Bratonožićima da nikako ne puste Kučima prolaz preko njihovog zemljišta. No, i pored svega ovoga, viđeniji prvaci bratonoski iz Peleva brijega, Vilca, Kisjelice i Klopota, među kojima narodno predanje pominje: popa Maška i brata mu Asana Šćepanova Toškovića, Radoja Premovića, Radovana Spahijina Pavićevića, Adžiju Brakova, Radoja Vučeva, Radoša Veškova, Janka Toškova, Radoša Ljakova i druge, bili su se skupili na dogovor, kako i na koji način da pomognu Kučima. Bjekstvo iz pećine Pred samu noć toga dana, stiže kod njih rovački vojvoda Minja Radulov sa nekoliko druga. Bratonožići i Rovčani pođu zajedno ne bi li uspjeli da pored turske straže noću izvedu opsjednute Kuče iz pećine. Turska straža bila je slaba a nije ni znala puteve i prolaze kroz malorečke stijene, a Bratonožićima je to sve bilo poznato, te su sa Rovčanima vješto i neosjetno sišli u pećinu. Kuči se obradovaše i kod njih se javi iskra nade na spasenje. Dogovore se da krenu u jedan sat poslije ponoći da bi u to doba najlakše prošli pored turske straže. Mrtve ostaviše u pećini, ranjenike i nejač krenuše sobom i izdadoše takvo naređenje da niko ne smije kasnuti, niti rečice izgovoriti, da se strogo da nikome ne torokne kamen pod nogom, a majka koja ne bi mogla na drugi način umiriti dijete u kolijevci, da ga zakolje ili rukom uguši, jer ako turska straža opazi, svi će biti pohvatani i poklani. Turska straža, ne poznajući teren, nije uhvatila sve prolaze, a Bratonožići, poznajući svaku stazu, uspjeli su da Kuče srećno provedu pored turske straže uz strmenitu stranu zvanu "Oble ulice", pa da ne bi nagazili na strazu, koja je bila na Stubici od Male grede, skrenu lijevo preko Velje grede, Priboja i Buniješa i izađu na vrh malorečkih strana. Tu su se malo odmorili i majke su pregledale đecu u kolijevkama pa su našle da su sedmoro djece udavile zatvarajući im usta da ne plaču samo da bi prošli pored turske straze. Odavde su se krenuli ispod sela Vilca i Kisjelice i zora ih je zatekla na putu pored sela Lutova, pa su izašli na vrh moračkijeg strana koje se zovu Platije a odatle pravo u Rovca đe su ih Rovčani bratski dočekali. No ipak, Kuči su se tamo potucali bez kuća i imanja punih sedam godina. Izvor: http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/petrovici_xviii_vijek/prva_pohara_plemena_kuca.htm |
Marko Miljanov, Primjeri čojstva i junaštva* *Epizoda o Đulji i Ivezi kako ju je opisao Marko Miljanov Kad je Turska vojska na Kuče krenula, neću nabrajat Srbe koji su mito iz Turaka primili i s Turcima na Kuče vojevali, za izdajnike je neđe drugo rečeno; a ođen da rečem za neizdajnike. Turska je vojska došla u Zetu, kod kuća Begovića. Vezir skadarski sjedio je na prozor od kule, a vojska napolje oko kule. Među vojskom bili su dva Oraovca neizdajnika. Đulja Jovanov Podgrađanin i Iveza Vukov Kućanin. Vezir će s prozora: ”Đulja, evo ti barjak carski da mi nosiš pred vojskom na Drekaloviće!”. I spusti barjak s prozora niza zid. Đulja će veziru: ”Čestiti pašo, ne dopušta mi čast da držim tvoj barjak na moju braću!”. Vezir spušta konopac pokraj barjaka govoreći: ”Uzmi, Đulja, barjak pred vojskom, ili konopac na grlo!” Đulja: ”Pomozi Bože, hoću konopac na grlo, a ne barjak na Kuče!” Penje se na šticu, koja je za vješala načinjena. Viseći, barjak okrenu iza sebe, a konopac na grlo namače. Vezir. ”Još jednom Đulja, velju: uzmi barjak carski, da ti ne miču šticu ispod nogu!”. Đulja: ”Sam ću ja pašo, mać šticu, da se ne muče tvoji Turci”. Oko toga Đulja izgovori ovo: ”Ostavljam na amanet moga svakoga Drakalovićima, a ja umirem za njih veselo!” Reče mu izdajnik Punan Dedin, Oraovac, podrugljivo: ”Na čiju kuću vrana prdi, Đulja?” Đulja odgovori: ”Danas na moju a sutra na tvoju, Punane!” Pa tresnu nogama u šticu, te se prevrnu. Poslije ovoga, vezir okrenu oči na Ivezu, govoreći mu: ”Ali ti barjak, ali konopac?”. Iveza: I ja ću što Đulja, a ne barjak!” Pa krenu k vješalima. No Sulejman Kut, poturčenjak, Ivezin rođak, reče Ali- paši Osmanagiću iz Podgorice: ”Ne da da se Iveza objesi, ako si Turčin!” Ali -paša ufati Ivezu đe je krenuo na vješala i gledajući ozdo u prozor, đe je sjedio vezir, govori mu: ”Čestiti pašo, može li se blago otkupit, da se ne objesi?” Vezir: ”Ne! pašo!”. ”A, da može li moj sin da se za njega objesi”. Vezir: ”Ne! pašo!”. ”A da mogu li ga ja zamijenit, da se objesim za njega”. Vezir: ”Ne! pašo!”. ”Aman, sve ću dat za njega: pare i sina i sebe, a njega ne dam!” Vezir zamišljen, nekoliko trenutaka, stade, pa reče: ”Eto, poklanjam ti ga, Osmanagiću!” Sva vojska čestita ovo velikodušno poštenje. Za ovo će se nać neđe drugo opširno, a za ođen neka ovoliko. |
|
Pitanje granice sjeverne Albanije Ugovorom o miru potpisanim 30. maja 1913. godine u Londonu završen je prvi balkanski rat. Jedna od odredbi Ugovora bila je i priznavanje Albanije kao nezavisne države, čime je sankcionisana odluka proaustrijski orijentisanog Nacionalnog kongresa u Valoni koji je 28. novembra 1912. proglasio nezavisnost Albanije. Konferencija ambasadora šest velikih sila (Velika Britanija, Francuska, Rusija, Nemačka, Austro-Ugarska i Italija) koja je sazvana na inicijativu Edvarda Greja sa ciljem da reši balkansko pitanje, odnosno da pripremi i diktira uslove mira, donela je ovakvu odluku u pogledu Albanije na predlog Austro-Ugarske, koju su podržale Nemačka i Italija posebno. Ugovor o miru nije predvideo granice kao ni političko uređenje nove države za koju su poseban interes ispoljavale Italija i Austro-Ugarska, dve do tada suparničke sile koje su dugo vodile borbu za prevlast na tom delu Balkanskog poluostrva. Vojni uspesi Srbije u prvom balkanskom ratu kao i međunarodne prilike stvorile su bojazan kod ove dve sile da ona ne dobije izlaz na Jadransko more, a Crna Gora i Grčka isuviše veliko proširenje na račun turskih teritorija. To bi značilo ugrožavanje njihove prevlasti na južnom Jadranu. Iz tog razloga ove dve sile su u projektu nezavisne Albanije (pregovori ministara Berhtolda i San Đulijana u San Rosore 1912.), iako su tajnim sporazumom bile predvidele njenu deobu, videle jaku branu na Jadranskom moru protiv Srbije, Crne Gore i Grčke. U strateškim planovima Austro-Ugarske Albanija je trebala da bude klin koji će "ugrožavati Srbiju i Crnu Goru tim pre što je osvajanje Sandžaka i zajednička granica ove dve države zatvarala dalje prodiranje Austrije ka Solunu.1 Londonskim ugovorom o miru, velike sile su dobile pravo da odrede granice nezavisne Albanije. Nije slučajno što je Konferencija ambasadora rešavala pitanje granica Albanije na osnovu elaborata koji su sačinili predstavnici Italije i Austro-Ugarske.2 Austro-Ugarska je želela Veliku Albaniju koja je prema njenom predlogu krajem 1912. godine trebalo da obuhvati: Peć, Prizren, Ohrid, Đakovicu, Debar, Korču i Janjinu, dok je severna granica trebala da ostane ista, dakle Skadar u Albaniji. Italijani su u odnosu na ovaj predlog imali primedbe na južne granice Albanije odakle su nastojali da potisnu Grčku, što dalje od Valone, dok su na severu dopuštali mogućnost proširenja Crne Gore Skadrom, Medovom i Lješom. Pod pritiskom velikih sila srpska vlada je morala odustati od neposrednog izlaska Srbije na more, ali je na račun tog odustajanja tražila da joj se priznaju teritorije koje je srpska vojska zauzela u Staroj Srbiji i Makedoniji, što je iznela u svom predlogu rešenja albanskih granica. Za razliku od austro-ugarskog projekta Velike Albanije kome se energično protivila srpska vlada, srpsko-crnogorski predlog rešenja granica Albanije predviđao je severnu granicu rekom Maćom, istočnu brežuljcima zapadno od Crnog Drima i južnu do Valonskog zaliva. Ovakvim razgraničenjem Crnoj Gori bi pripao Skadar, Medova i Lješ, a Srbiji Dečani, Đakovica, Prizren, Debar i Ohrid. Grčkoj bi po ovom predlogu pripala Južna Albanija sa Korčom, Janjinom i Argirokastrom. Rusija i Francuska, koje su bile naklonjene Srbiji, u svom predlogu zastupale su srednje rešenje, između austro-ugarskog i srpsko-crnogorskog predloga - granica bi išla rekom Drinom i Crnim Drimom od Ohrida, a odatle na more na Delvino, s tim što bi Argirokastro pripao Albaniji a Korča Grčkoj. Spor oko granica Albanije na Konferenciji ambasadora rešen je kompromisom austro-ugarskih gledišta 10. aprila za severne i 11. avgusta 1913. godine za južne granice tzv. Londonskim protokolom. Granica je išla od mora rekom Bojanom do Skadarskog jezera, čime su Skadar i Taraboš pripali Albaniji, dok su Plav, Gusinje, Peć i Dečani, Đakovica, Prizren, Debar i Ohrid ostali izvan granica Albanije. Korča, Valona i ostrvo Saseno pripali su Albaniji.3 Za rad na terenu na trasiranju granice, bile su određene dve međunarodne komisije, jedna za granicu sa Crnom Gorom i Srbijom, druga za granicu sa Grčkom. Nakon dvomesečnog rada na terenu komisije su potpisale završni protokol o svojim radovima 17. decembra 1913. godine u Firenci. Granica između Albanije i Crne Gore i Srbije nije bila trasirana, što će prilikom trasiranja granica nakon Prvog svetskog rata imati za posledicu različita tumačenja, potpuno oprečna, naročito na delu južne granice. Tokom rada Komisije za razgraničenje između Albanije i Crne Gore nije bilo nikoga ko bi predstavljao Crnu Goru, osim lica koja su bila određena od strane vlade Crne Gore, na traženje Komisije, kao njena pratnja.4 Rešenja Komisije po pitanju granica između Albanije i Crne Gore nisu nikada saopštena vladi Crne Gore. Granica je najverovatnije povučena prema mapi koju je uradio austro-ugarski poslanik na Cetinju baron Gizi, koji je kao ekspert za Albaniju učestvovao na Londonskoj konferenciji.5 Nesuglasice u Komisiji su se javile oko granice u dolini reke Cijevne sa prevojem Predelec, pravcem kojim je bilo moguće izgraditi željezničku prugu koja bi povezivala Metohiju i Podgoricu. Predstavnici Rusije i Francuske bili su za to da se ta dolina dodeli Crnoj Gori, dok su uz britanski uzdržani stav, austro-ugarski, nemački i italijanski predstavnici nastojali, u čemu su uspeli, da se ta teritorija dodeli Albaniji. Baron Gizi je po povratku iz Londona na Cetinje govorio kako je njegova zasluga što je Vrmoš dat Albaniji iz razloga da se omete izgradnja trans-balkanske železnice dolinom reke Cijevne, jer je ta pruga za Austro-Ugarsku značila "političku prugu".6 Izvor: Miladin Milošević Uspostavljanje međudržavne granice između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Albanije posle Prvog svetskog rata (1919-1926) "Stanovništvo slovenskog porijekla u Albaniji" - Zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa održanog na Cetinju 21, 22. i 23. juna 1990. godine Reference: 1. Ž. Avramovski, Albanija između Jugoslavije i Italije 1918-1924. god, vojno-istorijski glasnik, Beograd, 1984. 3. strana 159: Dimitrije Đorđević, Izlazak Srbije na Jadransko more i Konferencija ambasadora u Londonu 1912, Beograd, strana 148. 2. Arhiv Jugoslavije (A. J.) Ministarstvo inostranih poslova KJ (dalje: MID KJ) "Referat o određivanju granica Albanije 1913-1921." pov. br. 3882. F-4, dos -2 (dalje: "Referat"), D. Đorđević u. d. str. 138-142. 3. D. Đorđević, u. d. str. 140-141. 4. A. J. Poslanstvo KJ u Londonu (dalje: PL), Izveštaj Mitra V. Martinovića generala u penziji od 6. 08. 1921. godine, 1921. god. F-I. 5. Isto kao pod 3; A. J. PL, Andrija Radović član Delegacije K SHS, na Konferenciji mira - izveštaj o granicama Albanije, pov. br. 188, 1921, F-I. 6. A. J. PL str. pov. br. 160, 1923. F-I. |
Približne zone prema tajnom Londonskom ugovoru (26. travnja 1915.)
|
|
Na Širokaru Lakovića
Kolibe katuna Širokar Lakovića i stijene zvane Pasjaci u pozadini. U usjeku Pasjaka u daljini proviruje Surdup, najviši greben Kučkih planina. |
| Tradicionalne aktivnosti i narodna baština |
Život stočara na planini
|
Izdig na planinu
Najveći dio zemlje u Kučima je komun, zajedničko zemljište ili plemenski komun, planina, a u selu seoski odnosno bratstvenički komun. Planina ili plemenski komun je glavni dio zemlišta. Čine ga visine i visoravni sa pašnjacima i gorama koji su svojina cijelog plemena, a danas je to u vlasništvu države. Po starom pravu, svi pripadnici plemena Kuča mogli su sjeći goru ili napasati stada gdje god su htjeli i nijedan plemenik nije svoje pravo na planinu mogao prodati ili na bilo koji drugi način otuđiti. No i ako je planina opšta svojina plemena, postajala su ograničenja u korišćenju komuna. Pojedina bratstva su od starina stekla pravo da samo oni mogu imati katune na određenom mjestu, iako ispaša i gora oko tih katuna ostaje zajednička svojina za sve Kuče. Drugo ograničenje je u tome što se u srednje i gornje planine smjelo izdizati sa stokom samo dogovorno i zajednički. U donje planine se izdizalo o Đurđevdanu. Dogovor o izdigu na srednje planine pravili su na zajedničkom skupu, na deset dana prije izdiga, kučki glavari i drugi, koji su imali tamo katune, a taj dan je obično bio o Trojčindanu, petog juna. Na Širokarskom zborištu određivali su dan za izdig na gornje planine, a to je bilo dva-tri dana prije ili poslije Petrovdana (29. juna). Drekalovići su, većinom, posjedovali katune na visokim planinama. Godine 1904, na skupštini plemenskih i seoskih glavara, usaglašen je Plemenski ugovor o izdigu na planine, kojeg su se svi pridržavali, a po kojem su u Gornjem Stravču mogli u svako doba godine napasati stoku. Povratak stoke sa planinske ispaše se naziva zdig. Zgrada za stanovanje čobana je glada. To je mala drvena ili kamena kućica za ljetnje stanovanje čobana u planini. Glade su se gradile suvozdno od kamena, a pokrivale su se slamom raženom ili šindrom. Nekada su glade rađene od pustine-sukna uvaljanog od kostreti. Imala je na sohama utvrđeno šljeme, preko koga je postavljana pustina i lako su se prenosile sa mjesta na mjesto. Do glada su bile torine za noćni boravak stoke. Torina je bila ograđena suvozidno ili proščinom - rascijepanim kolcima, koje su se opletali bukovim prućem ili brvnima koja su se oslanjala na sohama. Izvor: Perica - Pero Zekov Milaĉić, Milačići - Istorija sa Genealogijom; Podgorica, 2016. 
Na ispaši na Koritima
IZ STARIH ČASOPISA Izdig na Komove Izdig iz udaljenih područja postoji i u Crnoj Gori, gdje su kretanja ovog tipa slična hercegovačkim. Kako se ona vrše u području utjecaja sredozemne klime, to ovaj tip stočarstva Milojević (MILOJEVIĆ , S. M.: Jedan prilog pitanju o opadanju stočarstva u Dinarskom kršu. Glasnik Geografskog društva, sv. 21. Beograd, 1935.) naziva sredozemni. Stočari iz područja Kuča izlaze na Komove početkom ljeta da mogu prehraniti stoku u planinama, jer im u to doba ponestaje paše i vode u nizini. Čim počnu padati jesenje kiše, a vegetacija ponovo oživi, oni sjavljuju stoku u svoja sela, gdje je mogu napasati preko cijele zime. Iz okolice Bara i Virpazara neka sela početkom ljeta izjavljuju stoku u Komove, koji su udaljeni od njih oko 180 km. Na početku putovanja prebacuju stoku maunama na drugu obalu Skadarskog Jezera, a zatim idu u pravcu Titograda, pa dalje uz Moraču, u smjeru Andrijevice i na katune. Čitav ovaj put traje desetak dana. Koncem avgusta, sa prvim jesenjim kišama, stočari se vraćaju natrag. IZVOR ZDANOVSKI, Nikola: Stočarska kretanja. Radovi Šumarskog Fakulteta Univerziteta U Sarajevu 3 (4-5):117-43. Sarajevo, 1954. (PDF) |
Crnom Gorom: Kuči - Izdig na planinu HD
Datum objave: 30.11.2018. Proizvodnja: RIVchannel Opis: Kuči - Sa proljeća kad se otopi snijeg, katunari izdižu na planinu sa svojim stadima. To težak ali i svečan dogadjaj. Težak jer moraju danima voditi stoku po nepristupacnim putevima do planinskih vrhova, a svečan jer se svi od najmlađeg pa do najstarijeg člana porodice raduju i jedva čekaju da taj dan dođe. Crnom Gorom: Pokrivanje snijega - Branje snijega HD
Datum objave: 9.2.2019. Proizvodnja: RIVchannel Opis: Pokrivanje snijega je način na koji su ljudi dolazili do potrebnih zaliha vode. Pokrivao se u proljeće dok je još uvjek bilo sniježnih smetova i bio je izvor pitke vode stočarima koji su živjeli na planinama siromašnim prirodnim izvorima. Pokrivanje snijega je i danas u upotrebi... Crnom Gorom: MJEŠANI SIR, KUČI HD
Datum objave: 7.11.2019. Proizvodnja: RIVchannel Opis: Kako se pravi kučki mješani sir zabilježili smo kod porodice Bojović u Kučima, kojoj se ovom prilikom zahvaljujemo na gostoprimstvu. |
|
Torač
Pogled na greben Torača iz smjera istoka, od katuna Lakovića (Ljakovića) na Širokaru. |
|
Bukumirsko jezero
Jezero ledenjačkog porijekla, leži na morenskoj pregradi koja se prostire između grebena Torača, Zagona i Đebeze na nadm. visini od 1448 m. |
|
Vrhovi središnje grupe
Pogled s južnih padina Torača prema središnjoj grupi Kučkih planina. U prvom planu je Pasjak. Između Pasjaka i litica Bigeza (lijevo) prolazi uska dolina kojom se stiže u ledenjački cirk Velja rupa između Bigeze i Štitana. Ovim se putem uspon obično nastavlja i dalje do Surdupa - najvišeg vrha (u pozadini, iza Pasjaka desno). |
|
Šila velja
Greben Šile strmo pada prema Tepetljikovom dolu, koji ga dijeli od Treskavca (desno u pozadini). |
|
Žijovo
Pristup vrhu Žijovo grebenom, iz smjera istoka. |
|
Prasica
Pogled na kolibe katuna Rikavac i na brdo Prasicu. |
|
Beškeza
Pogled u smjeru Beškeze (najviši vrh u pozadni) sa pristupnog puta od Širokara prema Rikavačkom jezeru. |
AKTIVNOSTI
Pješačenje i planinarenje
|
CRNA GORA - KUČKE PLANINE
Otvorena "Staza Marka Miljanova" 16.5.2015. Dana 16.V.2015. u Podgorici je otvorena pješačka "Staza Marka Miljanova". Pješačka staza počinje svega 4 km od centra Podgorice kod spomenika generalu Đoku Miraševiću, odakle, preko Doljana, pored vode Peute vodi iznad sela Vrbica do muzeja Marka Miljanova i starog grada Meduna. Stazu tijekom cijele godine mogu koristiti rekreativci, planinari i drugi ljubitelji prirode. Pored rekreativnog, staza ima ekološko i kulturno značenje. Značajan dio staze prolazi starim rimskim putom koji je nekada povezivo Duklju i Meteon (današnji Medun). Ovom stazom je vojvoda Marko Miljanov, kao prvi gradonačelnik dolazio u podgoricu. Na stazi se nalazi nekoliko izvrsnih vidikovaca s kojih se pruža lijep pogled na Podgoricu. Stazu su zajednički uredili i markirali Planinarski klub "Visokogorci Crne Gore" i Javna ustanova za smještaj, rehabilitaciju i resocijalizaciju korisnika psihoaktivnih supstanci na Kakaričkoj gori, uz suglasnost i podršku Planinarskog saveza Crne Gore, u znak sjećanja na lik i djelo vojvode Marka Miljanova Popovića. U uređenju staze podršku j pružio i Fond za razvoj Kuča "Marko Miljanov". Tehnički podaci o stazi: Dužina staze: 7,5 km Točke na stazi: Potkrajnica (Doljani) 80 m n.v. - voda Peuta 250 m n.v. - Muzej Marka Mijanova na Medunu 561 m n.v. 
|
Planinama Crne Gore: Kučke planine od Veruše do Carina
Datum objave: 12.5.2020. Proiuzvodnja: RTCG Opis: Natura Viva: Planinama Crne Gore - Kučke planine od Veruše do Carina Proizvodnja: Televizija Crne Gore, 1996-1998. 
Planinarski vodič kroz Žijovo
Izdavač Planinarski klub Gorica; Podgorica, 2008. |
Biciklizam
|
Medun - Masline
Autor: Predrag Prentić Opis videa: Spuštanje biciklom od Meduna do Podgorice 15.11.2014. |
|
Pogled iz Podogrice
Pogled na masiv Kučkih planina sa Dajbabske gore kod Podgorice. U procijepu se može uočiti stari grad Medun, a prvim nizom vrhova u masivu dominira Suka Grudska, uzdižući se visoko nad Ćemovskim poljem i kanjonom rijeke Cijevne. |
BORAVAK
| Prilazi planini |
|
Do prije desetak godina ovo je bio kraj s relativno slabo razvijenom cestovnom mrežom. Rubnim dijelovima planine bili su izgrađeni su putevi koji su s vremenom modernizirani, asfaltirani i prošireni.
Glavni cestovni smjerovi pristupa Žijovu na crnogorskom teritoriju su:
Od Korita kučkih vodi makadamski put prema katunu Rikavac - njegov prvi dio je dobre, ali iznad šumske uvale Radeća i Velike Ćafe vrlo slabe kvalitete; zbog nanosa snijega neprohodan zimi i do kasnog proljeća. Nakon katuna Rikavca put se u serpentinama uspinje prema Širokaru i dalje se njime može nastaviti prema Mokroj odn. od Mokre prema Veruši (Kolašinu ili Podgorici) ili Bukumirskom jezeru. Put između Mokre i Širokara obično je zbog snijega neprohodan tijekom zime i većeg dijela proljeća. Glavni smjerovi pristupa masivu Žijova na albanskom državnom teritoriju su:
|
| Smještaj |
|
Apartmani Katun Mokra
Katun Mokra se nalazi na 1500 m nadmorske visine i udaljen je 50 km od Podgorice, 1 km od Bukumirskog jezera i 6 km od Rikavačkog jezera. Do vikendica se dolazi asfaltnim putem, iz dva pravca od Podgorice (preko Kuča i preko Veruše). Kapacitet smještaja u jednoj vikendici je do 9 osoba. Vikendice posjeduju dnevni boravak, satelitsku tv, kuhinju sa svim aparatima, kupaonicu i dvije spavaće sobe. Parking. U ponudi je i iznajmljivanje džipova i obilazak okolice. Adresa: Mokra, Podgorica GPS: 42.605873419986736, 19.558293088638266 Contact: +382 67 542 888 Email: [email protected] Web-stranica: http://www.katun-mokra.com/ |
|
| Ugostiteljski objekti i usluge |
KORITA, Konoba Dubirog
RUDINE, Konoba stara pjesma, Seosko gazdinstvo Martina Cacovića (janjeće pečenje, pite, zatrijebački krompir i sir, cicvara, kačamak (pura), domaći kolači, rakija, liker od drenjina; tel: 068234234 i 067373707
STJEPOVO, Konoba/kafana Zatrijebač; kod Paška Lucaja / Ljucovića (tradicionalna pita ispod sača sa kajmakom i mladim sirom, kiselo mlijeko i dr.)
RUDINE, Konoba stara pjesma, Seosko gazdinstvo Martina Cacovića (janjeće pečenje, pite, zatrijebački krompir i sir, cicvara, kačamak (pura), domaći kolači, rakija, liker od drenjina; tel: 068234234 i 067373707
STJEPOVO, Konoba/kafana Zatrijebač; kod Paška Lucaja / Ljucovića (tradicionalna pita ispod sača sa kajmakom i mladim sirom, kiselo mlijeko i dr.)
-
IZVORI I LITERATURA
Reference
[1] Branko Radojičić; Reljef i vode Prokletija, Časopis „Nacionalni parkovi“, br. 6. 2010.
[2] Luka Mitrović; Klima Prokletija, Časopis „Nacionalni parkovi“, br. 6. 2010.
[3] Ratislav Petrović; Pleme Kuči 1684-1796), Beograd, 1981.
[4] V. Čubranović; Postanak plemena Kuča, Zbornik FilozofsKog fakulteta VII-I, Beograd 1963.
[5] Milaković, Istorija Crne Gore 1856.
[6] Ratislav Petrović; Pleme Kuči 1684-1796), Beograd, 1981., str. 23
[7] Marko B. Rašović, Pleme Kuči - etnografsko-istorijski pregled; 349 strana; izdano: 1963.
[8] Đ. Popović, J. Roganić, Zemljopis Knjaževine Crne Gore za učenike III razreda osnovne škole (treće izdanje). Cetinje, 1899. digitalna verzija.
[9] Dr Jovan Erdeljanović, Kuči – pleme u Crnoj Gori, Srpski etnografski zbornik, Knjiga VII, Naselja srpskih zemalja, Knjiga IV, Državna štamparija kraljevine Srbije, Beograd, 1907, str. 41.
[10] RADOJIČIĆ, Branko, Geografija Crne Gore, prirodna osnova; Unireks, Nikšić, 1996.
[2] Luka Mitrović; Klima Prokletija, Časopis „Nacionalni parkovi“, br. 6. 2010.
[3] Ratislav Petrović; Pleme Kuči 1684-1796), Beograd, 1981.
[4] V. Čubranović; Postanak plemena Kuča, Zbornik FilozofsKog fakulteta VII-I, Beograd 1963.
[5] Milaković, Istorija Crne Gore 1856.
[6] Ratislav Petrović; Pleme Kuči 1684-1796), Beograd, 1981., str. 23
[7] Marko B. Rašović, Pleme Kuči - etnografsko-istorijski pregled; 349 strana; izdano: 1963.
[8] Đ. Popović, J. Roganić, Zemljopis Knjaževine Crne Gore za učenike III razreda osnovne škole (treće izdanje). Cetinje, 1899. digitalna verzija.
[9] Dr Jovan Erdeljanović, Kuči – pleme u Crnoj Gori, Srpski etnografski zbornik, Knjiga VII, Naselja srpskih zemalja, Knjiga IV, Državna štamparija kraljevine Srbije, Beograd, 1907, str. 41.
[10] RADOJIČIĆ, Branko, Geografija Crne Gore, prirodna osnova; Unireks, Nikšić, 1996.
Ostali izvori
|
Stručna literatura
BRAKOVIĆ, Ilija; Vezirov most i prva pohara plemena Kuča; 1932. (dijelovi teksta) ČUBRANOVIĆ, V.; Postanak plemena Kuča, Zbornik FilozofsKog fakulteta VII-I, Beograd 1963. DUČIĆ, Stevan; Pleme Kuči - život i običaji; reprint knjige iz 1931. godine; CID Podgorica, 1998. ĐOKIĆ, V., ŽIVALJEVIĆ, M. PEROVIĆ, Z.; Geološki sastav i tektonski sklop Žijova, Komova, Visitora i Sjevernih Prokletija; VII kongres geologa Jugoslavije; Zagreb, 1970. ERDELJANOVIĆ, Jovan; Kuči – pleme u Crnoj Gori: etnloška studija, Srpski etnografski zbornik, Knjiga VII, Naselja srpskih zemalja, Knjiga IV, Državna štamparija Kraljevine Srbije, Beograd, 1907. GRUPA AUTORA; Planinarski vodič kroz Žijovo, izdavač Planinarski klub Gorica; Podgorica, 2008. IVANOVIĆ BOGIĆEV, Radoslav; Pleme Kuči - Rodoslov Drekalovića; Beograd, 1978. JOKANOVIĆ, Miljan Milošev; Pleme Kuči, Etnička historija; NIP Književne novine-komerc, d.d.; Beograd, 1995. JOVIČEVIĆ, Andrija; Malesija (u Cvijić, Jovan; Naselja i Poreklo Stanovništva), 1923. (KNJIGA ONLINE) MAROVIĆ, Miodrag Mališa; Saga o Kučima, 2000. (osvrt na knjigu, Montenegrina - digitalna biblioteka crnogorske kulture) MILJANOV, Marko; Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi; 1904. MITROVIĆ, Luka; Klima Prokletija, Časopis „Nacionalni parkovi“, br. 6. 2010. PETROVIĆ, Aleksandar: Pleistoceni glacijalni reljef Žijova. Rukopis. 2007. PETROVIĆ, Aleksandar: Pleistocena glacijacija gornjeg toka Veruše. Zbornik radova - Geografski fakultet Univerziteta u Beogradu. 2007, br. 55, str. 13-22. (PDF)
PETROVIĆ, Ratislav; Pleme Kuči 1684-1796, Narodna knjiga, Beograd, 1981. RADOJIČIĆ, Branko; Reljef i vode Prokletija, Časopis „Nacionalni parkovi“, br. 6. 2010. RAŠOVIĆ, Marko B.; Pleme Kuči - etnografsko-istorijski pregled; 349 strana; izdano: 1963. VUJOŠEVIĆ, Novo; Kučki katuni: nekad i sad, Izdavač: NVO Budućnost koju želimo; Podgorica, 2010. ŽIVKOVIĆ, Milijan V.; Bratstvo Živkovića u Kučima, 2016. Članci, napisi, blogovi i dr.
LIVING IN MONTENEGRO; Indian Summer in Žijovo (Kučka Krajina Mountains); 18.10.2017. LIVING IN MONTENEGRO; April Flowers on Kučka Korita, 19.4.2017. RTCG; Počeo proboj Vjeternika, 7.9.2016. KALAČ, Damira; Podgorica nije samo grad, upoznajte okolinu: Krug oko Korita, 65 km radosti!; Ćemovsko polje, 12.6.2016. MRDAK, Jelena; Žijovo – Planinarski Klub GORICA – Podgorica; Planinarski klub Gorica; 21.9.2010. Summitpost - Kučke planine (Kuči Mountains; Žijovo) POPOVIĆ, Predrad, Vrhovi Crne Gore - Surdup 2.184 mnm (najviši vrh), Štitan 2.172 mnm - Kučke planine SVJETLOPISI - Kučka krajina i Bukumirsko jezero TWILLERT, Marianne von; Medun: A medieval fortress and a memorial museum, 4.6.2014. TWILLERT, Marianne von; The patrol to Grlo sokolovo, 28.5.2014. TWILLERT, Marianne von; Circuit around Korita – a new tourist attraction, 5.11.2015. Video Otvaranje puta Kosor - Bioče 01 04 2016 - video |
Pleme Kuči (Rodoslov Drekalovića) Autor: Ivanović, Radovan Bogićev Podaci o knjizi: str. 138, Beograd, 1978. 
Crnogorska pohara Kuča
Autor: dr. Ilija Petrović Književna zadruga Srpskog narodnog vijeća Crne Gore, Podgorica, 2010. 
Kuči, Bratonožići, Piperi
Autor: Jovan Erdeljanović Izdavač: Slovo Ljubve, 1918. Opširna etnološka studija o ovim crnogorskim plemenima, reprint izdanja iz 1907. godine, koje je tiskano u okviru knjige "Naselja i stanovništva"; tri djela spojena u jednu knjigu, 286+87+343 stranice. |
Vanjske poveznice - korisni linkovi i adrese
|
FOND ZA RAZVOJ KUČA „Marko Miljanov"
PLEME KUČI, stranca koja govori o bratstvu i plemenu Kuča VOJVODA KUČKI, stranica o poznatim Kučima |
|
|
Savršen vidikovac
Zbog svojeg izdvojenog položaja u odnosu na okolne planinske grupe, Maglič (kučki) odličan je vidikovac na brojne crnogorske i albanske planine. Pored toga, uspon na njegovo tjeme je lagan i orijentacijski jednostavan. |
