|
|
PRIMORSKI POJAS > PLANINE DALMACIJE > PLANINE JUŽNE DALMACIJE I MEDITERANSKE HERCEGOVINE > Podgradinsko-slivanjska brda
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Daska, 561 m
Koordinate najvišeg vrha: 42.9618, 17.5636
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Daska, 561 m
Koordinate najvišeg vrha: 42.9618, 17.5636
O planini
|
|
UvodPodgradinsko-slivanjska brda nalaze se između doline rijeke Neretve (tokovi Male Neretve, Crne rijeke i Rećine, jezera Kuti), Malostonskog kanala u Jadranskom moru (od uvala Moračna i Klek do ušća Male Neretve) i prijevoja kod Zavale iznad Kleka. Kako je ovo brdsko područje s tri strane okruženo vodenim površinama (more) ili nizinskim područjem delte Neretve koje je kroz povijest bilo natopljeno vodom (močvare, jezera i vodotoci), a kasnije prilično meliorirano kanalima i ustavama, ono ima karakter poluotoka što je prepoznato i od strane lokalnog stanovništva, pa i u stručnoj publicistici, gdje se ono vrlo često naziva Slivanjskim poluotokom.
Podgradinsko-slivanjska brda su u najširem smislu primorski grebeni masiva Žabe, dominantne planine u prostoru od delte Neretve do Popova polja. U samome brdskom području se može izdvojiti kompaktniji istočni dio s najvišim vrhom i niži izduženi dio koji uporedo slijedi morsku obalu. Oba se dijela dodiruju u jugoistočnom dijelu pobrđa na području naselja Slivno Ravno. Administrativno, sav brdski dio ovoga pobrđa nalazi se u općini Slivno, istočni rub pobrđa dotiče granica općine Zažablje, a sjeverno, u nizinskom podnožju doline Neretve nalaze se općine Ploče i Opuzen. Prema jugoistoku općina je Neum u Bosni i Hercegovini. ENGLISH SUMMARY: -- Ime (Etimologija)
Ovo je pobrđe ime dobilo prema njegovim dvaju krajnjim područjima: Podgradini i Slivnu.
Ime Slivno ima dvije varijante za naziv. Prva varijanta: Slivno je dobilo ime što je smiješteno s lijeve strane Neretve. Druga varijanta: Središnje i najstarije selo na području Župe Slivno Ravno i Slivanjskom poluotoku dobilo ime po zemljopisnom položaju i obličju okolnog reljefa. Selo okružuju brda Kosa (sa sjeverne strane), Pozvizd (sa južne strane) i Jastrebova glavica (sa zapadne strane). Između tih brda prostire se dolina u kojoj se nalazi selo. Za vrijeme obilnih kiša voda se slijevala niz navedena brda i u ponorima kretala u Jadransko more i potocima u Neretvansko blato. Slijevanju tih voda selo je dobilo ime Sliv no. Naselje Podgradina ime je dobilo jer se nalazi pod Gradinom (istoimenim brdom i srednjovjekovnom gradinom Brštanik). |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:
 Klikom na logotip Booking.com direktno pronađi smještaj u okolici Podgradinsko-slivanjskih brda
Oglašavajte ovdje:
|
ZEMLJOPIS
Reljef
|
Na južnom dijelu delte rijeke Neretve, odn. na jugoistočnom dijelu Neretvanske krajine, nalazi se brdsko područje Podgradinsko-slivanjskih brda (nadmorske visine 0-561 m). Pobrđe ima oblik slova "V", s dva kraka koji se na jugoistočnom dijelu pobrđa spajaju na širem prostoru najvišeg vrha Daska (561 m).
Kako je ovo brdsko područje s tri strane okruženo vodenim površinama (more) ili nizinskim područjem delte Neretve koje je kroz povijest bilo natopljeno vodom (močvare, jezera i vodotoci), a kasnije prilično meliorirano kanalima i ustavama, ono ima karakter poluotoka što je prepoznato i od strane lokalnog stanovništva, pa i u stručnoj publicistici, gdje se ono vrlo često naziva Slivanjskim poluotokom. Takav je Slivanjski poluotok sa sjevera omeđen porječjem Male Neretve, s istoka jezerom Kuti i rječicom Mislinom (odnosno njezinim donjim tokom koji se naziva Prunjak), s jugoistoka dalmatinsko-hercegovačkom pokrajinskom i hrvatsko-bosanskohercegovačkom državnom granicom, a na zapadu i jugozapadu se proteže na neretvansko primorje od ušća Male Neretve i Osinja do Moračne te obuhvaća područje današnje župe Slivno Ravno uključujući zaseoke Buk, Crepina i Grguruša, koji katastarski pripadaju Opuzenu, te naselja Lađište i Podgradina, koja su u sastavu opuzenske župe (Milić, Vidović, 2018.). 
Podgradinsko-slivanjska brda, karta
Izvor: Open Topo Map, 2020. |
Zapadni krak pobrđa pruža se dinarskim smjerom sjeverozapad-jugoistok duž morske obale, od ušća Male Neretve u more do naselja Klek. Na njemu se nalaze dva izraženija grebena sjeverniji (Šibenik) i južniji (Vjetrenik - Brijeg, 326 m).
Istočni krak pobrđa pruža se u smjeru sjever - jug, od opuzenskog gradskog područja na sjeveru, do Zavale (prijevoj na oko 205 m n.v.) i uvale Moračne kod Kleka, na jugu. Ovaj se krak na istoku strmo spušta prema uvali Jezera Kuti, a na sjeverozapadu prema nizini porječja Male Neretve. Nadmorska visina grebena i vrhova ovoga kraka postupno raste od sjevera prema jugu. Ovo je izraženo krševito područje s manjim razlomljenim grebenima. |
Podgradinsko-slivanjska brda, prostorni prikaz
Izvor: Google Eaerth, 2021.
Izvor: Google Eaerth, 2021.
Podgradinsko-slivanjska brda, prostorni prikaz - pogled iz smjera juga
Izvor: Google Eaerth, 2021.
Izvor: Google Eaerth, 2021.
Pogled s brda Predolac iznad Metkovića, preko doline rijeke Neretve, zaustavlja se na horizontu siluetom Podgradinsko-slivanjskih brda.
PRIRODA
Krajobraz Donje Neretve
U Strategiji prostornog uređenja Republike Hrvatske provedena je krajobrazna regionalizacija teritorija države s obzirom na prirodna obilježja. Teritorij Hrvatske, analiziran s obzirom na tri prirodne komponente – reljef, vodu i vegetaciju, tako je podijeljen na šesnaest regija, među kojima je i Donja Neretva, posebno agrarni krajolik delte rijeke Neretve. Vodeni kanali i nasadi kod Pižinovca u dolini Neretve (na fotografiji) također su jedan od najprepoznativljijih turističkih motiva južne Hrvatske.
U Strategiji prostornog uređenja Republike Hrvatske provedena je krajobrazna regionalizacija teritorija države s obzirom na prirodna obilježja. Teritorij Hrvatske, analiziran s obzirom na tri prirodne komponente – reljef, vodu i vegetaciju, tako je podijeljen na šesnaest regija, među kojima je i Donja Neretva, posebno agrarni krajolik delte rijeke Neretve. Vodeni kanali i nasadi kod Pižinovca u dolini Neretve (na fotografiji) također su jedan od najprepoznativljijih turističkih motiva južne Hrvatske.
STANOVNIŠTVO I NASELJA
|
Općina Slivno
Slivno je primorska općina u Neretvanskoj dolini. Graniči s Gradom Opuzenom, Gradom Ploče, Općinom Zažablje te s Općinom Neum u BiH. Općini pripada 18 naselja: Blace, Duba, Duboka, Klek, Komarna, Kremena, Lovorje, Lučina, Mihalj, Otok, Pižinovac, Podgradina, Raba, Slivno Ravno, Trn, Tuštevac, Vlaka (Lijeva obala Male Neretve) i Zavala. |
Povijesni pregled
1950.
Nakon 1950. godine, intenzivirala se melioracija od dijela delte Opuzen – Ušće, na temelju projekata koje su napravili eksperti FAO-a. Bili su to ruski stručnjaci pod okriljem UN-a, s iskustvom na sličnim poslovima melioracije uz Kaspijsko more. Novostvoreno obradivo tlo definirano je kao voćarsko-vinogradarsko-povrtlarsko područje. Uvela se i proizvodnja agruma (mandarina), i ona je s vremenom postala i glavna kultura u Donjoneretvanskoj delti.
IZVOR GALIĆ, Jelica: Regionalizacija donjoneretvanske delte. Izvorni znanstveni članak. Naše more 58(1-2)2011. (PDF)
Nakon 1950. godine, intenzivirala se melioracija od dijela delte Opuzen – Ušće, na temelju projekata koje su napravili eksperti FAO-a. Bili su to ruski stručnjaci pod okriljem UN-a, s iskustvom na sličnim poslovima melioracije uz Kaspijsko more. Novostvoreno obradivo tlo definirano je kao voćarsko-vinogradarsko-povrtlarsko područje. Uvela se i proizvodnja agruma (mandarina), i ona je s vremenom postala i glavna kultura u Donjoneretvanskoj delti.
IZVOR GALIĆ, Jelica: Regionalizacija donjoneretvanske delte. Izvorni znanstveni članak. Naše more 58(1-2)2011. (PDF)
Gospodarske aktivnosti
Poljoprivredne površine kod Pižinovca
Nizinsko podnožje Podgradinsko-slivanjskih brda obuhvaća dio područja delte Neretve, obrubljeno lijevom obalom Male Neretve i krškim vapnenačkim okvirom. Ono je hidromelioracijskim zahvatima i komasacijom preobraženo u prostor gdje se sada nalaze poljodjelske kultivirane površine od posebnog značaja za razvitak intenzivne poljoprivredne proizvodnje. |
Sportsko-rekreacijske aktivnosti na ušću Neretve i Podgradinsko-slivanjska brda u pozadini
|
|
Sjeverni pogled
Pogled iz doline Neretve (u prednjem planu je naselje Krvavac II) u smjeru Podgradinsko-slivanjskih brda s najvišim vrhom Daska (561 m; na sredini). |
Po planini i po kraju
Opuzen
Podgradina (u podnožju), Opuzen, Mala Neretva i u pozadini Orlovac i Rujnica (na horizontu)
|
Pogled s brda Gradina na Opuzen
Opuzen, Mala Neretva i brdo Gradina
|
Podgradina
Podgradina na obali Male Neretve
|
Velik dio stanovnika Podgradine i Ladišta u sjevernom podnožju Pogradinsko-slivanjskih brda slivanjskoga je podrijetla, što se vidi i po prezimenima u ovim naseljima. Do naseljavanja stanovnika iz područja Slivna u Zažablju, došlo je, jer je to mjesto bilo jedno od silazišta Slivanjaca u dolinu. No, zanimljivo je da potomci Slivljana u ova dva naselja (koja se nalaze u župi Opuzen) govore ikavicom, za razliku od ijekavice s matičnog područja Slivna.
|
Mala Neretva i naselje Podgradina
RKALOVAC |
NADMORSKA VISINA 279 m
|
Kod gradića Opuzena glavni tok Neretve nastavlja svoj put u smjeru sjeverozapada prema njezinom ušću u more, a prema jugozapadu se od njega odvaja ogranak Male Neretve, odn. Male Rike kako se nekada također nazivala. Upravo se kod Opuzena i na obali Male Neretve sjeverni krak slivanjskih brda Rkalovac duboko "zario" u neretvansku dolinu. Posljednji sjeverni greben toga brda, koji silazi prema obali Male Neretve (a nekada je to bilo blatno-močvarno područje), visok jedva 100 m, narod zove Gradina. Tu su ostaci utvrde (gradina, kaštel) sa srednjovjekovnim i zidinama novijeg podrijetla. Ta je utvrda dala i ime ovome grebenu (Gradina) i selu ispod njega (Podgradina).
Gradina
Zavoj Male Neretve u naselju Podgradina, podno sjevernih padina brda Rkalovac
Pogled iz Opuzena na brdo Rkalovac
Pogled s brda Gradine na kanale i zasade u dolini Neretve
|
Gradina je krajnji greben brda Rkalovac, smješten iznad toka Male Neretve i naselja Podgradina. Na tome se grebenu nalaze ostaci srednjovjekovnog grada Brštanika i opuzensko groblje Sv. Roka u Podgradini.
Pogled s padina Gradine na dio Delte Neretve između Opuzena i Metkovića
Kroz krš sjeveroistočne padine brda Rkalovca probijena je protupožarna cesta.
PRIJEDLOG ZA IZLET Protupožarni put Brštanik-Glavice Početkom 2020. godine probijen je protupožarni put sjeveroistočnom padinom brda Rkalovca. Kako put prolazi krševitim terenom, bez jako visoke vegetacije, s njega se pružaju odlični vidici na dolinu Neretve, prema Metkoviću i dalje prema Hercegovini. Put počinje od parkirališta uz groblje i gradinu Brštanik iznad Opuzena i vodi prema Glavicama. Duljlina protupožarnog puta iznosi 2640 m i šetači ga mogu proći za manje od sat vremena. Kretanje po putu je moguće samo bez motornog vozila jer su na ulazima na obje strane postavljene brklje. One se podižu rijetko, obično samo za potrebe rasterećenja prometne gužve u vrijeme sprovoda na mjesnom groblju. Kod Glavica ovaj se put se spaja s onim koji se odvaja od Jadranske magistrale prema Rosnom Dolu. Prema nekim planovima, razmatra se i da se ovaj put u Zavali, kod sv. Liberana, spoji s onim što povezuje Moračnu i Kute, u dužini 3,5 km. |
|
Crkva Svetog Roka i mjesno groblje
Mjesno groblje, s obnovljenom crkvom Sv. Roka u njegovom središtu, smješteno je jugozapano od sjednjovjekovne utvrde Brštanik, amfiteatralno okruženo grebenima brda Gradine i otvoreno prema dolini Neretve Iz Podgradine se do groblja može doći stepeništem (skalama), uz koje su postavljene postaje križnog puta, kao i kolnim putem iz Podgradine. Crkva svetog Roka sagrađena je u drugoj polovici 18. stoljeća, vjerojatno prije 1796. godine. Godine 1893. crkva je bila produžena za 4 metra podignuta u visinu za 2 metra, pa sadašnja njezina dužina iznosi 12,40 metara, širina 5,74 metra i visina 5 metara. Preslicu za tri zvona na vrhu pročelja, kameni okrugli okvir rozete i pragove za vrata i prozore isklesao je Petar Juričević iz Korčule. Istom je prigodom nabavljen kip sv. Roka iz Tirola i poviše vrata na pročelju je postavljena ploča s natpisom. Ploča je svjedočanstvo koje govori da je trudom župljana i župnika crkva i pokopište obnovljeno i popravljeno 1893. godine. U crkvi su dvije slike na platnu koje prikazuju Srce Isusovo i Srce Marijino, a izradio ih je G. B. Filippi iz Verone 1855. godine. Godine 1972., u vrijeme župnikovanja don Joze Bebića, preuređeno je svetište i postavljen oltar okrenut prema puku, a slika sa starog oltara s likovima Bezgrešnog Začeća, sv. Roka i sv. Ivana Krstitelja postavljena je na zid iza oltara. Pjevački kor u crkvi je bio drveni, ali je za vrijeme župnika Klarića 1967. uklonjen i postavljen je novi betonski. Uz samu crkvu, nalazi se par grobova starih opuzenskih obitelji (Šarić, Oman i ostali). IZVOR Župa Opuzen 
Grobljanska crkva sv. Roka
|
Mjesno groblje s crkvom sv. Roka
|
Brštanik (Fortica)
|
Brštanik, odn. Fortica je srednjovjekovni grad na lijevoj obali Neretve, pored grada Opuzena. Prema pronađenim ostacima rimskih tegula, vaza, kao i nekim nađenim natpisima, može se zaključivati, da je na istom mjestu i u rimsko doba bila slična utvrda, no prvi spomen datira ipak u 12. stoljeće, kao posjed humskoga kneza Miroslava, zatim manastira sv. Petra i Pavla na Limu. Bosanski kralj Tvrtko na temeljima postojeće rimske utvrde 1373. gradi utvrdu koja je osim obrambene uloge služila i kao trgovište soli. Njenom je gradnjom Tvrtko dobio izlaz na more, a namjerom gradnje brodogradilišta 1383. planirao je spriječiti gospodarsko-prometnu ovisnost o Dubrovniku, no grad je poslije napušten u korist Počitelja. Ispod Brštanika razvio se trg koji je napušten 1395. Dubrovčani ga ruše 1472., a Osmanlije 1483.
Marino Sanudo (1466 – Venecija, 4. IV. 1536), talijanski povjesničar i službeni kroničar Mletačke Republike spominje ga 1499. kao ruševinu. Mletačka Republika ga u današnjem obliku obnavlja 1686., a sve do 1878. služio je kao utvrda s vojnom posadom. Za austrijske vlasti, od 1886. godine služio je kao bolnica za oboljele od kolere, a 1938. je zapaljen. Utvrda je danas u ruševnom stanju. Nalazi se na popisu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske. Zbog čestih rušenja i obnova nije poznat izvorni oblik utvrde. Na vanjskim zidovima su sačuvane puškarnice, a u unutrašnjosti cisterna za vodu. Zbog dobre preglednosti - a s nje se vidi se najveći dio delte Neretve i okolna brda) - na ovoj se lokaciji danas nalazi protupožarna stražarnica. Utvrdi je povijesno ime Brštanik, koje je vjerojatno dobila od brežuljka, obrasla negda bršljanom (brštanom, ili kako se ovdje kaže, brštenom). Narodu je poznato povijesno ime kaštela. IZVOR Brštanik (hr) 
Ruševine Brštanika, pogled iz smjera parkirališta kod groblja
|
Sve za misto - Fortica - tvrđava Brštanik
Datum objave: 1.5.2015. Autor: Ivo Ozic Opis: Udruga Baština Neretve Opuzen organizirala je EKOLOŠKU AKCIJU ČIŠĆENJA „FORTICE-tvrđave Brštanik“ 1. svibnja2015 
Ostaci kompleksa Brštanika
|
Širok pogled na dolinu Neretve i okolna brda, pruža se s protupožarne promatračke postaje na rubu Brštaničke gradine.
|
IZ STAROG TISKA Brštanik i Koš - Dvije stare tvrđave na ušću Neretve Autor: D.R.Jerković Napretkov Kalendar, 1.1.1941. Na položaju oko 10 km istočno od ušća Neretve, gdje se najviše približuju brda lijeve i desne obale rijeke, kao da je od prirode stvoren klanac, koji će bdjeti nad ulazom i izlazom iz Neretve. Tim više, što se baš u tom klancu, široku oko 2 km. rijeka Neretva na putu k svom ušču razdvaja u dva plovna rukava, od kojih jedan (Mala Rika) ide k jugozapadu, a drugi (glavni tok) k sjeverozapadu. Među se zatvaraju otok, koji i stvoriše svojim obilnim nanosima. Na istočnom vrhu (punti) otoka, baš tu, gdje se rukavi razdvajaju, postavljen je varoš Opuzen. Otok je radi svog položaja posred voda imao u prošlosti ime Posrednica (scollium Posterniga, Posrinica). Rijeka se razdvaja u blizini mjesta, gdje se sjeverni krak slivanjskih brda zario u neretvansku dolinu na samoj obali Male Rike. Zadnji brežuljak tih brda zove se Rkalovac (visok 281 m). U sjevernoj strani, koja silazi k blatu, nosi kao svoj izdanak manji brežuljčić, visok jedva 100 m, koji narod zove Gradina. Tu su ostaci kaštela sa sredovječnim zidinama, na kojima i oko kojih ima zidina novijeg podrijetla. Kaštel je dao ime brežuljku — Gradina, i selu ispod njega — Podgradina. Sudeći po ostacima rimskih tegula, vaza, kao i nekim nađenim natpisima, može se zaključivati, da je na istom mjestu i u rimsko doba bila slična utvrda. Kaštelu je povjesno ime Brštanik, koje je jamačno dobio od brežuljka, obrasla negda bršljanom (brštanom, ili kako se ovdje kaže, brštenom). Narodu je poznato povjesno ime kaštela. Drugo pak iz povijesti njegove ništa ne zna, osim da je u utvrdi našla zaklon neka princeza iz kuće Beline. Ovu je predaju zabilježio i Vjekoslav Klaić u II. svesku svog »opisa zemalja, u kojih obitavaju Hrvati« (Zagreb 1881.). Poznavanje povjesnog imena sa strane naroda, kao i činjenice, koje ćemo još navesti, obaraju tvrdnju dra Jiričeka, da se Brštanik nalazi blizu Počitelja, gdje da se i danas nalazi istoimeno selo. Brštanik je kojih 800 m južno od Opuzena, a u blizini Počitelja nije poznato selo ili mjesto istog imena. Prvi spomen Brštanika, sela, a ne tvrđave, nalazimo u aktu srpskog kralja Uroša I. tadanjeg gospodara humske zemlje, kojim je on u razdoblju od g. 1254. do 1264. potvrdio darovnicu svog strica Miroslava na korist manastira sv. Petra na rijeci Limu. Tu se daruje mjesto Bistrica, Doljani na početku Luke (selo istočno od Metkovića), selo Brštanik i još neka u Neretvi. Kaštel Brštanik je sagradio g. 1373. kralj bosanski Tvrdko na obranu Slivna, Starih Drijeva (Gabele) i Žabe. U blizini Kaštela na otoku Posrednici imali su Dubrovčani počam od 14. stoljeća svoje trgovište na tuđem zemijištu. To je mjesto bilo za njih vrlo važno, jer su k njemu mogle pristupati i veće lađe ili se u najgorem siučaju usidriti u nedalekom ušću kod otoka Osinja. Zato su Dubrovčani pokušali kupiti Posrednicu zajedno sa Pelješcom te je tako dobiti, ne samo u posjed, nego i u vlasništvo. To im uspije kod starog gospodara ovih krajeva, kralja Dušana (1331.—1355.), jer im on poveljom, izdanom u Pologu 23. I. 1333, prodaje Pelješac sa Stonom, primorje od Stona do Dubrovnika i Posrednicu, kako optiče Neretva do mora, Međutim u ovom momentu nije bio gospodar ovih krajeva kralj Dušan, nego bosanski ban Stjepan Kotromanić, koji je čitavo Zahumlje sa Krajinom od Neretve do Cetine bio već g. 1325. pridružio bosanskoj državi. Zato Dubrovčani iste 1333. godine šalju svoje poslanstvo i banu Stjepanu, da i on potvrdi ovu kupoprodaju. Ban Stjepan doista izda povelju u Srebreniku na Usori 15. II. 1333., kojom prodaje Pelješac, Ston i Privlaku za 500 perpera, ali o Posrednici nema ni spomena. Nije je ban Stjepan htio prodati, jer je od dubrovačke trgovine na Posrednici imao veću korist, nego od same prodaje otoka. Možda je i on već tada namjeravao ono, što je kasnije učinio njegov nasljednik ban, a od god. 1377. kralj Tvrdko. On je, — po Mauru Orbiniu, — sagradio »na vrlo prikladnom mjestu« kaštel Brštanik, porušivši prije trgovište u Gabeli.« Ovo nas dovodi do zaključka da je Tvrdko zato Brštanik i podigao, da ispod njega u selu Brštaniku ili možda i na samoj Posrednici otvori svoje tržište i tako istisne Dubrovčane. Premjestivši iz Gabele carinske urede u Brštanik Tvrdko je namjeravao otvoriti luku neretvansku u blizini samog ušća ispod Brštanika. Međutim se je Tvrdko morao u svojem naumu razočarati ili podleći nastojanjima Dubrovčana, jer već g. 1378. »gospoda Dubrovačka kupe od Tvrdka, kralja Bosne kaštel Brštanik na rijeci Neretvi, koji je g. 1373. podigao..). Orbini, iza kako kaže, da je Tvrdko sagradio Brštanik nastavlja »koji (kaštel), ne prođe mnogo vremena, na molbu Dubrovčana (kralj) poruši (butto per terra)«. I ako ovo nije istina, svakako je znak, da se je kralj brzo Brštanika odrekao. Jedva prođoše dvije godine, od kad Dubrovčani usavršiše svoje tržište u Posrednici i osiguraše ga kupnjom Brštanika, Mlečani im g. 1380. zapališe Posrednicu i porušiše Brštanik zato, što su u ratu Mlečana sa Genovežanima Dubrovčani pomagali Genovežane, a jamačno i radi zavisti nad tako prikladnim tržištem, Dubrovčani moradoše sada nanovo podići svoje tržište i obnoviti Brštanik. Ilarion Ruvarac ne slaže se s dubrovačkim piscima u godini podizanja Brštanika. Oslanjajući se na činjenicu, da je Tvrdko morao nagodbom od 17. VII. 1357. ustupiti svomu zetu kralju ugarskomu Ludoviku kao miraz svojoj rodici Jelisaveti trgovište na Neretvi (Drijeva), te cijeli Hum zapadno od Neretve, zaključuje, da Tvrdko nije mogao sagraditi Brštanik g. 1373., nego g. 1388., kada kralja Ludovika nije bilo više među živima (umro je g. 1382.). Tek je tada Tvrdko »okupirao cijeli Hum niže rijeke Cetine i zauzeo utvrde, koje tu bijahu, porušivši trgovište Neretvu (Drijeva), koje je bilo blizu Norina, najstarijeg grada u onoj okolici, i sagradio je jedan kaštel na rijeci Neretvi na vrlo zgodnu mjestu i prozva ga Brštanik (Barschianik)«. Mišljenje Ruvarčevo ne mora biti ispravno, ako se ima pred očima, da se Brštanik nalazi na lijevoj obali Neretve, dakle tamo, gdje se po duhu pogodbe Tvrdka i Ludovika nije protezala vlast kralja ugarskoga. Brštanik, kao trgovište sa skladištima soli i kraljevim brodogradilištem, često se spominje u spisima dubr. arhiva u god. 1385. do god. 1395. Iz ovog razdoblja donosimo jedan zanimljiv dogođaj: God. 1393. vodila se pred knezom dubrovačkim Šimunom Gučetićem rasprava zbog dogođaja, koji se je zbio u Brštaniku. Katalonski trgovac Petar Duje predao je Dubrovčaninu Tomku Milkoviću zamotak skupocjenog sukna, da ga ponese u trgovište Brštanik na Neretvi i tamo proda, a za ubranu svotu, da mu kupi nekoliko bosanskih robinja patarenki (bogumilske vjere). Tomko je kupio dvije ženske, koje se zvahu Stojana i Tvrdislava i doveo ih Duji u Dubrovnik zaračunav za njih 36 dukata. Ove dvije ženske i s njima treća imenom Grlica izađoše pred kneza moleći, da ih pusti na slobodu, jer su one krštene i od krštenih roditelja, te kao takve ne mogu biti prodane u ropstvo. Knez ustanovivši, da je istina, što govore i da su dovedene iz katoličkog kraja, pusti ih na slobodu. Kupac robinja Tomko morade vratiti trgovcu Duji 36 dukata, koje je zaračunao za robinje, jer je njemu bilo naređeno, da kupi patarenke, a ne krštene kršćanke. Dr. Ćiro Truhelka, koji ovu parnicu iznosi iz dubr. arhiva, izvodi nekoliko zaključaka, od kojih nas ovdje zanima treća: Ako rektor svoju osudu obrazlaže tvrdnjom, da su tužiteljice rođene u katoličkom kraju i odatle dovedene, a dovedene su iz Brštanika na Neretvi, slijedi, da je kraj na donjoj Neretvi u srednjem vijeku bio isključivo katolički. Iza g. 1395. rijetko se spominje trgovište u Brštaniku. Dapače iste godine na 17. XII. vijeće umoljenih izglasuje nalog Dubrovčanima u Brštaniku i Posrednici, da poruše svoje kuće. U kasnije doba se spominje samo tržište na Posrednici sve do g. 1472., kad ga Dubrovčani sami spališe pred sve to jačim nadiranjem Turaka. Brštanik se spominje samo kao kaštel, pa ćemo nastaviti govor o njemu. Kad Dubrovčani odbiše poziv bosanskog kralja Stjepana Ostoje, da ga pomažu u ratu sa Sigismundom, kraljem ugarskim, Ostoja rasrđen zbog toga dođe g. 1401. s vojskom u Neretvu, da otme Dubrovčanima Brštanik i Posrednicu. Međutim su Dubrovčani tako utvrdili ta mjesta artiljerijom i flotom, da je kralj u zadnji čas odustao od nauma i vratio se natrag, hineći da je htio samo posjet učiniti gospodi dubrovačkoj. G. 1403. zahtijevao je Ostoja od Dubrovčana da mu povrate primorje od Kurila do Stona, koje im je sam predao, i sve drugo, što su dobili od ostale gospode bosanske, dakle i Brštanik. Dubrovčani se odupriješe tomu zahtjevu, te zato kralj iziđe proti njima sa 8000 vojnika, kojima zapovijedaju vojvoda Radič Sanković, Sandalj Hranić i Pavao Radinović. Bosanska vojska zauze primorje i sve ostalo, osim utvrđenih mjesta, u koje svakako valja ubrojiti i Brštanik. Kad Ostoja nije htio na sva nastojanja Dubrovčana povratiti primorje, Dubrovčani poslaše g. 1404. Jakova Gundulića i Maroja Bunića, da unesu boj u neprijateljsku zemlju. Oni odmah pređoše granicu, pa preko Neretve opustošiše svu zemlju do Rame, a Volčo Vlahov Bobaljević sa 5 galija krene iz Brštanika do Narone (Drijeva), zapale ono trgovište i sve, što je Ostojino bilo u Neretvi. Digne na to Ostoja 15.000 ljudi, ali mu to malo pomože, jer saveznik Dubrovčana, vojvoda Hrvoje, provali mu u Bosnu, a s druge strane i kralj Sigismund osvoji Srebrenicu i Kruševac, te se Ostoja jedva održa u Bosni. Malo poslije ovoga zbor gospode bosanske u svibnju g. 1404. svrgne kralja Ostoju s prijestolja, a proglasi kraljem Stjepana Tvrdka II., sina kralja Tvrdka L Tvrdko II. 24. VI. 1405. upostavi mir s Dubrovčanima, te im povrati primorje i potvrdi sve stare povelje i darovnice. Tako je i posjed Brštanika bio Dubrovčanima zajamčen. Ponovno se pruži prilika Dubrovčanima ratovati u Neretvi, kad g. 1450. dođoše do sukoba s gospodarem Zahumlja Stjepanom Vukčićem. Odmah u početku ovog rata Dubrovčani provale u Neretvu i nanesoše hercegu dosta štete. Na otoku Osinju poruše kaštel, zauzeše Brštanik i zagospodovaše Neretvom. Ovaj je dogođaj opjevao Kačić u pjesmi »Slidi popivka od gospode dubrovačke«: Uhvatiše morskog kapetana Od Neretve viteza i bana! U tamnicu tamnu zatvoriše I nemilom smrću usmrtiše. Porobiše, ter ga pridobiše I Bršćanik bili osvojiše U Neretvi blizu Opuzena, Al podavno u stara vrimena .. U ovoj teškoj neprilici herceg Stjepan ponudi Neretvu Mlečanima. Ovi to jedva i dočekaše i g. 1452., svladaše otpor najmoćnijeg vlastelina od Neretve do Cetine Ivaniša Vlatkovića, zagospodovaše Krajinom i Neretvom. Mlečani ne učiniše ovo pristankom kralja ugarskohrvatskog Matijaša, koji se je smatrao vrhovnim gospodarem ovih krajeva. Stoga su se morali njemu opravdavati, a kad je ovaj htio, Neretvu mu i pustiti. To je bilo odmah iza g. 1463., kad je kralj Matijaš naumio Turcima oteti Bosnu. Kralj je za ovu vojnu izabrao Neretvu bazom prodiranja s južne strane. Zato je utvrdio grad Počitelj na Neretvi. Držim, da je kralj već ovom prilikom podigao i na mjestu Opuzenu manju utvrdu, koja se u dubrovačkim arhivskim knjigama mnogo spominje od g. 1481. do 1491. pod imenom Chos. (Jedni ovo ime čitaju Kos, drugi Koš). Luccari je zove Koso ili Opozena (fortezza Koso ovvero Opusena). Radi ove točnije oznake i slijedećeg opisa utvrde, možemo sa sigurnošću ustvrditi, da se je ova utvrda, kojoj malo tko navodi ubikaciju, nalazila na mjestu današnjeg Opuzena, gdje se od ovog doba spominje uvijek po neka utvrda. Donado da Lezze zove ovaj kaštel Naratana (neretvanska utvrda) i veli, da se nalazi na rijeci Neretvi.« Spomenuta je rijeka tako velika, da se s laganim lađama može ploviti sve do zidina rečenog kaštela. Bogata je šumama, te se tamo može naći velika količina drveta. Kaštel je 15 milja (!) daleko od ušća na jednom otoku, nanesenu od rijeke... Na ulazu u rijeku su dva otočića, što tvori 3 ušća. Na dva sa strane može ući dobar brod, a na srednji može ući velika galija. U ovoj bi se rijeci mogla držati sva mornarica svijeta bez ikakve pogibelji. a brodovi (li legni) mogli bi 100 godina u rijeci stajati, a da se nikad ne pokvare.« Poduzeće kralja Matijaša nije imalo uspjeha. G. 1471. pade Počitelj u ruke turskog krajišnika Hamza bega, poslije čega se ugarska posada povuče u grad Koš. Dubrovčani su sada bili u strahu radi svog trgovišta na Posrednici. Oni su bili kod Porte oklevetani od sinova hercega Stjepana, da su kod Neretve na pustu mjestu podigli grad, te je iz Carigrada bilo naređeno Hamza begu, da to razvidi. Jamačno se ovo odnosi na grad Koš, koji je bio podignut s odobrenjem Dubrovčana na Posrednici. što se pak govori o »pustu mjestu«, to se, držim, ima razumjeti: na mjestu, na kome dosad nije bilo utvrde. Hamza beg je dobio nalog, da poruši taj grad, ako je prijava istinita. Na 14. X. 1471. stigao je u Dubrovnik Hamzabegov poklisar, njegov haznadar Amajil, kome su Dubrovčani pokazali povelju, koja će dokazati, da je Posrednica dubrovačko vlasništvo, a u isto vrijeme poslaše u Posrednicu jednu bombardelu, da bude pri ruci posadi, ako bi Turci pokušali juriš. Dok se je između Dubrovnika i turskih izaslanika vijećalo, što će biti s Posrednicom, izabralo je vijeće umoljenih mali odbor, koji će izraditi prijedlog, kako da se čuva ovaj gradić. članovi odbora predložiše 8. XI. 1471. »reportum«, kojim se određuje da se dubrovački vojnici, koji su kao posada bili u Posrednici, drže još mjesec dana, dok se vidi, kako će pregovori svršiti. Dalje da se pošalje onamo 100 dasaka, 1500 eksera i jedan tesar, da načini stanove z,a vojnike i da u gradu uredi što treba. Konačno preporuča »reportum«, da se na svaki način nastoji izmiriti vojvodu Ivaniša Vlatkovića i brata mu kneza žarka, koji su se u Neretvi junački opirali Turcima, sa krajišnikom Hamzabegom, ne bi li na Krajini prestalo vječno razmirje, koje je ugrožavalo dubrovački posjed; a ako već ne će da miruju, neka bar ne četuju u blizini Posrednice, da oni zato ne stradavaju. Riješenje pitanja se oduljilo i preko nove godine 1472. U siječnju nalazimo vijest, da je Ivaniš Vlatković bolestan, a Dubrovčani upotrebiše tu priliku, da nastave svoje nastojanje oko izmirenja Ivaniša s Turcima i obećaše mu 125 dukata, ako ih posluša. Na 21. I. 1472. izabrani su dubrovački poklisari Frano Pucić i Ivan Palmotić, da idu Hamzabegu na ugovaranje. Oni ponesoše sve dokumente, koji se odnose na isplatu ostavštine pk. hercega Stjepana i povelju, na kojoj su Dubrovčani temeljili svoje pravo vlasništva na gradić Posrednicu. Valjda je Hamzabeg na želju Dubrovčana zaključio poslati pouzdanika, da razvidi na licu mjesta, kako stoji sa Posrednicom, jer ovi zamoliše da se najprije svrati u hercega Vlatka, onda u Dubrovnik, a odatle u Posrednicu. što se je u Dubrovniku raspravljalo s tim povjerenikom, nije poznato, ali dne 25. veljače 1472. zaključi vijeće umoljenih, da se razori gradić Posrednica. I već 4. III. 1472. bila je Posrednica spaljena, jer Dubrovčani šalju vojvodi Ivanišu Vlatkoviću 3 zarobljenika, koji su bili u Posrednici zatočeni. Isti je dan zaključeno, da se pošalje haznadar Hamzabegov, da pregleda Posrednicu. Tim svršava druga etapa poslije Počitelja turskih osvajanja u Neretvi. Turci doduše ne mogoše oteti svojim haračnicima gradića Posrednice, koji bi im mogao tu smetati, ali ih znadoše prisiliti, da ga sami obore i spale. Druge godine Dubrovčani bijahu prisiljeni dokinuti svoje trgovište u Gabeli i tako se svrši treća etapa turskih osvajanja u Neretvi. Junak Neretvanske Krajine Ivaniš Vlatković umro je g. 1473. i Neretva je za jedno vrijeme imala mir. Kad je početkom svibnja g. 1481. umro sultan Mehmed II., kralj Matijaš, koji se je uvijek spremao na veliki rat s Turcima, pokuša sada ponovno ostvariit svoj prijašnji plan, osvojiti Bosnu ili barem spasiti ostatke Hercegovine. Kralju je bilo poglavito do toga da dobije u svoje ruke grad Novi na ulazu u Boku, a uza nj znameniti grad Koš na ušću Neretve. Pri tom su mu pomagali i hrvatski plemići među Cetinom i Neretvom, na čelu im Bartul Kačić sa svojim plemenom, i Dubrovčani. Na početku studenoga boravi u Dubrovniku poslanik kralja Matijaša, kninski biskup Nikola, a u isto vrijeme primakao se je Neretvi i kaštelu Košu hrvatski ban Ladislav Markus kao kapetan kraljevih četa. Ali ni ovo poduzeće ne uspije. Herceg Novi pade u turske ruke u siječnju g. 1482. Tako propade Hercegovina do kraja... Od čitave Hercegovine ostao je kralju Matijašu jedino kaštel Koš, koji su kroz više godina branili od turskih napadaja njegovi kapetani (1483. Hrvat Januš, 1484. kapetan šimun). Još 18. X. 1488. piše kralj Matijaš iz Beča duždu mletačkomu, neka izda otvoreno pismo svojim službenicima i neka im zapovijedi, da dopuštaju kroz svoje oblasti dovažanje drva kraljevim ljudima, da se podigne novi kaštel mjesto razvaljenog, što ga kralj ima na ušću Neretve u svom kraljevstvu hrvatskom. Tek poslije smrti kralja Matijaša (u travnju g. 1490.), kada u Ugarskoj dođe do nesloge u izboru novog kralja, Turci se s uspjehom zaletješe do kaštela Koša, u komu se nalazilo 500 ugarskih vojnika, spališe kaštel i čitavu posadu na komade sasjekoše. Brštanik je pak bio od Turaka porušen već prije g. 1483., kako to navađa Zlatović po Luceariu. Ipak se tim ne svrši borba za ovo mjesto. Dokumenat mletački datiran 14. VII. 1499. spominje, da su Turci pokušavali podignuti utvrdu, gdje ju je imao i Madžar, a kamenje će imati od jedne razorene utvrde, koja se prije zvala Braschianich (Brštanik). Kada bi se ta utvrda u Neretvi podigla, bila bi velika šteta za našu Gospodu (Mlečane)«. Utvrda, o kojoj je govor jest spomenuti Koš. Iste g. 1499. na 7.X. imamo vijest da su se nastojanjem splitskog kneza Marina Moro i poljičkog kneza Ivana Petrovića predali Mlečanima konte Stjepan Marović i konte Vukić Juković kao i neki drugi iz Krajine. Tom prilikom, a valjda i uputom ovih iz Krajine u arsenalu je načinjena jedna utvrda, da ju se postavi na neku puntu u Neretvi (sigurno na puntu Opuzena) za održanje Krajine, i ova utvrda, poslana odavle bi postavljena na gore rečenom mjestu. Bi potrošeno dosta novca za postavljanje i obranu utvrde, ali s malom korišću, jer bi zauzeta od Turaka i porušena. U lipnju slijedeće godine 1500. ponovno nalazimo od Mlečana tek postavljenu utvrdu na istom mjestu, koja se nalazi u pogibelji od Turaka, zato je odlučeno poslati joj jednoga vojvodu sa 20 momaka, 100 starijih dvopeka, 100 dukata, municije i ostalo. U listopadu iste g. nalazila se opet spomenuta utvrda u pogibelji i pisalo se u Trogir, Hvar i Brač, da joj se pruži pomoć i pošalje municije. Pošto je Turcima ova utvrda priječila slobodan izlaz na more, na nju su češće kidisavali, te se po svoj prilici poslije g. 1500. nije održala. Kad su Turci dobili Neretvu u potpunu vlast podigoše i oni na istom mjestu privremenu tvrđavu. Nju spominje i general. providur Petar Valiero, u pismu iz Splita 15. III. 1685., a donosi je i povjesničar Lucić na svojoj karti ušća Neretve u djelu »de regno Dalmatiae« iz g. 1666. Sve u jedno na mjestu današnjeg Opuzena nalazila se je od polovice 15. vijeka uvijek po neka tvrđava, što je svakako znak njegove velike važnosti. Mlečani, koji su odavno čeznuli za ovim mjestom, ispuniše svoju želju tek g. 1684., kada i oni podigoše na istom mjestu utvrdu Opuz (»Forte Opus«). »Valier dade podignuti šančeve na vrhu otoka Opuz (Opus), gdje se je kasnije našlo nekoliko kamenih kugla od falkoneta i drugih znakova jednog starog porušenog zida, što dozvoljuje pretpostavku, da je istina, što se je govorilo, da se je prije ove na ovom rtu nalazila jedna jaka utvrda, koja se nazivaše Kost (Koš?), koju je Bajazit IV. dao srušiti, da uzmogne držati slobodnim prolaz u Hercegovinu.«28). Gradina je Brštanik nakon dulje zapuštenosti bila obnovljena od mletačke uprave g. 1686. radi obrane Opuzena i od austrijske vojne uprave g. 1878. za vrijeme okupacije Bosne i Hercegovine. I u svjetskom ratu stala je u Gradini mala vojna posada. U vrijeme regulatornih radova na rijeci Neretvi služila je Gradina g. 1886. za bolnicu bolesnih od kolere. Danas je vlasništvo čupića iz Komina i Rada iz Opuzena, koji su Gradinu kupili kad je stavljena na dražbu od austr. vojnih vlasti. Pred dvije godine su djeca iz objesti zapalila i zadnji sačuvani ostatak U Gradini. Tako naše napuštene i porušene utvrde, na koje se danas malo tko i osvrće, kriju u svojim ruševinama znatan odsječak povijesti pojedinog kraja »Lijepe naše« . |
Na horizontu vrh Daska u Podgradinsko-slivanjskim brdima
Pogled iz polja Pologuša kod Bijelog Vira |
DUŽ MORSKE OBALE
Jadranska morska obala geološki je mlada jer je nastala izdizanjem morske razine otapanjem pleistocenih ledenjaka. Transgresijom mora potopljen je cijeli donji tok Neretve, pri čemu su nastali brojni zaljevi, poluotoci i nekoliko manjih otoka, što je utjecalo na povećanje razvedenosti i slikovitosti obale. Općini Slivno pripada 22 km obale između ušća Male Neretve i uvale Moračne, dok područje ušća Neretve pripada Gradu Ploče. Najveći dio obale općine Slivno nije turistički iskorišten usprkos slikovitim uvalama sa šljunčanim plažama.
Ušće Neretve
Granica posebnog rezervata "Ušće Neretve"
|
Brijeg Galičak (32 m)
|
Blace
Uvala Blace
Pod brdima Planike (123 m) i Orlić (270 m), koji se vide na fotografiji desno, smjestila su se naselja Blace i Dračeva Luka. Brijeg Gradina (75 m n.v. ili 76 m) koji se vidi krajnje desno na fotografiji nalazi se na otočiću Osinj.
Pod brdima Planike (123 m) i Orlić (270 m), koji se vide na fotografiji desno, smjestila su se naselja Blace i Dračeva Luka. Brijeg Gradina (75 m n.v. ili 76 m) koji se vidi krajnje desno na fotografiji nalazi se na otočiću Osinj.
Ušće Male Neretve kod naselja
|
Blace su najzapadnije mjesto Slivanjskog kraja, odn. Slivanjskog poluotoka.
Brijeg Uplav (60 m n.v.) nalazi se uz Malu Neretvu u blizini njezina ušća u more.
|
Pogled na selo Blace u slikovitom razvedenom zaljevu podno brda Planike (123 m), a desno pozadi vidi se par kuća naselja Dračeva Luka podno brda Orlić (270 m).
Krajnje lijevo nazire se u pozadini kupa vrh Šibenik (395 m) |
Naselje Blace
|
Otok Osinj
|
Osinj je nenaseljeni otočić na ušću Male Neretve (rukavca Neretve) pored mjesta Blace. Najveći je u skupini koju još osim njega čine otočići Gubavac, Magarećak i Mali Školjić. Dug je oko 1 km, a na njemu su tri uzvisine: Gradina (75 ili 76 m prema drugim izvorima), Uplov i Kabo (43 m). Često je u srednjovjekovnim izvorima dubrovačkog arhiva spominjan kao scolium Ossini ili scopulum Ussigni, a u tiskanim djelima Osign prvi put spominje dubrovački benediktinac i mljetski opat Mavro Orbini (u poznatom djelu Il Regno degli Slavi (Kraljevstvo Slavena, Pesaro, 1601).
Povijest otoka. Vrlo je vjerojatno da je Osinj bio naseljen već u rimsko doba. Za vrijeme vladavine bizantskog cara Justinijana I. Velikoga bila je podignuta utvrda čija je svrha bila zaštita i nadzor bizantskih posjeda na istočnoj obali Jadrana. Tijekom srednjega vijeka otok je bio važno uporište te kao takav predmet čestih sukoba interesa Mletačke Republike, Dubrovnika i domaće vlastele u 15. stoljeću. Bio je u posjedu Stjepana Vukčića-Kosače koji ga je utvrdio, ali su te utvrde Dubrovčani porušili 1450. Hrvatski plemići Jurjević-Vlatkovići oko 1470. ponovno su ga utvrdili uz pomoć Dubrovčana. Nakon osmanske okupacije sljedeća dva stoljeća utvrde su propadale. Nakon oslobođenja Neretvanske krajine od Osmanlija 1688. i Osinj je došao u sastav Mletačke Republike koja ga je 1744. dala u posjed plemićkoj obitelji Nonković, a njezini su ga članovi prodali seljacima iz Blaca. Sakralni objekti na Osinju. Osim bizantske utvrde podignute u 6. stoljeću, na otoku su pronađeni ostatci crkve i franjevačkoga samostana. Na utvrde je prvi ukazao don Radovan Jerković, svećenik i povjesničar. Obišao je lokalitet te napravio skicu tlocrta utvrde i crkve unutar nje. Crkvu je smatrao starijom od utvrde i pripisao je ranokršćanskom dobu. Rezultate toga rada objavio je 1942. u časopisu sarajevskog "Napretka". Ruševine je 5.9.1963. obišao fra Karlo Jurišić zajedno s fra Antom Sekelezom (tadašnjim dekanom i župnikom Metkovića) i don Jurom Narančom (tadašnjim župnikom Slivna). Tom prigodom Jurišić je zapisao: U šumici na maloj ravnici našao sam staru crkvicu s pročeljem prema jugu, koja s apsidom ima ove dimenzije: duga 9,50 m, široka 5,70 m, visoka oko 4. m. Zvonik na preslicu pao na tle. Krasan kameniti portal, ali vrata nema. Crkvica je pokrivena kamenitim svodom s gotičkim lukom. U obloj apsidi jedan oltarić. Inače unutrašnjost crkvice sasvim zapuštena, upravo nedostojna. S jugozapadne strane s crkvom su povezane ruševine jedne građevine, koja je bila duga 15 m, široka u gornjem dijelu 4,30 m, a u donjem 5,30 m. Građevina je u prizemlju imala tri prostorije, od kojih su dvije sjeverne bile pokrivene s crkvom na jednu vodu, dok je južna građevina imala jedan kat. Narod zapuštenu crkvicu zove "Crkva sv. Ivana na Osinju". Jurišić navodi dalje da arhitektura i neki drugi arhivski izvori sigurno govore za veliku starost crkvice sv. Ivana, kao i za postojanje malog franjevačkog samostana uz tu crkvicu barem kratko vrijeme u 16. stoljeću. Arhitektura crkvice s gotičkim svodom, portalom i nad njim polukružnom lunetom svjedoči da je crkvica sv. Ivana na Osinju građena doista svršetkom 14. ili početkom 15. st. Biskup fra Dominik Andrijašević 1629. g. u izvještaju Propagandi o tzv. "stjepanskoj biskupiji" spominje na Osinju "prekrasnu crkvu građenu na svod, koju su Turci oštetili, a zove se Sveti Ivan." Ruševine zgrade, koja je funkcionalno vezana uz crkvu, najočitije svjedoče, da je tu u dalekoj prošlosti bilo prebivalište neke redovničke zajednice. Naši uvaženi povjesničari fra Stjepan Zlatovcić, fra Dominik Mandić i dr. smatraju da su se franjevci sklonili na otok Osinj u doba turske vladavine oko 1563. poslije negoli su im bili porušeni samostani u unutrašnjosti Hercegovine. Međutim, boravak sinova sv. Franje na Osinju nije bio ni miran ni dugotrajan, jer su im Turci i to malo gnijezdo doskora uništili. U pismohrani franjevačkog samostana u Zaostrogu nalazi se listina pisana 1570. hrvatskom ćirilicom (bosančicom) koja svjedoči da su Turci 15.6.1570. spalili samostan sv. Luke i Marka na Osinju. Tom prigodom su ubili fra Petra Grubkovića, jednog laika odveli u ropstvo, te ranili samostanskog vikara fra Nikolu Kežića koji je od ozljeda uskoro preminuo. Samostan više nikada nije bio obnavljan, a u crkvi sv. Ivana je, uz prekide, bogoslužje vršeno sve do 1911. Fra Petar Sikavica (tadašnji župnik župe Plina Stablina) je 1980. pristupio obnovi crkve Sv. Ivana, pod nadzorom stručnjaka Regionalnog zavoda. Tom prilikom uočeni su ugrađeni starokršćanski ulomci pluteja i pilastra oltarne pregrade, stupova te kamenih posuda za koje je zaključeno da potječu iz utvrde na vrhu brežuljka. Uočeni su i ostatci zidova više građevina, a na središnjem ostatci starokršćanske crkve. Bila je to jednobrodna građevina s narteksom i istaknutom polukružnom apsidom, s vanjske strane ojačanom kontraforima između kojih su prozorski otvori koji su sačuvani gotovo u punoj visini. Nalazi su potvrdili da je u pitanju bizantska crkva i utvrda iz 6. stoljeća. Otkriveni su i mnogi ostatci namještaja koji su spojeni sa spolijima iz crkve sv. Ivana te omogućili rekonstrukciju oltarne pregrade. U crkvi se danas bogoslužje povremeno služi, a cijeli se kompleks nalazi na popisu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske. IZVOR Osinj. Wikipedija (hr) IZ STAROG TISKA Rade Jerković: Otok Osinj na ušću Neretve IZVOR Kalendar društva Napredak, 1. siječnja 1942. Pred ušćem Male Neretve, sasvim na zapadu Slivna i njegova najzapadnijeg sela Blace, diže še iz mora mali dugoljasti i krševiti otok Osinj. Postavljen je u smjeru jug—sjever, a dug je nešto oko 1 km. Na njemu su tri glavice. Južna i najviša je Gradina (76 m), srednja Uplov, a sjeverna Kaba (Kabao) 43 m. Osinj će prestati biti otok, jer ga na istočnoj strani nanosi Male Rijeke sve više spajaju sa neretvanskom deltom. S južne i zapadne strane oko otoka poredalo se nekoliko školjića, od kojih su najveći Veliki i Mali Gubavac, te Magaričak. Otok, premda danas nije naseljen, pun je povijesnih uspomena, koje svjedoče o prijašnjem životu na njemu. Tako na njemu nalazimo mnoštvo komadića rimskih tegula i amfora, što je znak, da je u rimsko doba bilo na njemu neko naselje, a možda i utvrda. U srednjem vijeku se otok mnogo spominje u arhivu dubrovačke republike, gdje dolazi pod imenom »scolium Ossini, Usin, scopulum Ussigni« i sl. Spominje se ili kao krajne mjesto, do kog je dolazila dubrovačka stražarska lađa na prostoru Ston— Osinj, ili kao mjesto, gdje u Neretvu (Malu Rijeku) ulaze dubrovačke lađe na putu za Gabelu ili su veće lađe samo dotle dolazile i tu se zaustavljale. Osinj, kao i neka druga mjesta na ušću Nertve, posjećivahu brodovi i ostale Dalmacije i suprotne talijanske obale. Na južnoj, najvišoj glavici, koja se danas zove Gradina, nalaze se ostaci povećeg grada, koji je sagrađen iznad strmih pećina Periete. Kaštelu na Gradini ne znamo ni doba podizanja, ni povijesno ime. Ovo je sakrito pod općenitim imenom Gradina. Sigurno znamo, da je kaštel bio dosta prostran, što nam pokazuju zidine, koje su ga opasivale. Znamo i to, da je morao biti sagrađen na obranu Neretve, jer nas na taj zaključak upućuje njegov položaj. Unutar gradskih zidina nalaze se temelji nekih zgrada. Među njima se jasno naziru i temelji crkve, čija je apsida na lstočnoj strani osobito dobro sačuvana. Oblik crkve, a osobito njezina apsida sa 3 podporne lezene, upućuje na starokršćansku građevinu. To je po iznesenom tlorisu i fotografijama potvrdio i konzervator starina g. dr. Ljubo Karaman. Po svemu dakle crkva pripada starijem dobu od kaštela, te s te strane zaslužuje posebnu pažnju. Kad bi se omogućiia sredstva, vjerujemo, da bi pročišćenje terena donijelo nove i zanimive rezultate. Prvi pisani spomen, koji spominje kaštel na Osinju donosi nam Orbini. On pripovijeda, da su Dubrovčani nalazeći se u ratu s hercegom Stjepanom poslije uzaludnog osvajanja »zemlje Omiša (la terra d'Amissa) krenuli na osvajanje kaštela na Osinju, koji su postavljeni prema ušću Neretve, te ih osvojili (»Onde si posero poi all' espugnatione delle castella di Ossign, poste alla bocca di Narenta, le quali poi che ruinarono ...«) to je po Orbiniu bilo g. 1450. Po ovom je zaključiti, da je kaštel, odnosno kaštela, pripadao hercegu Stjepanu (1435.—1466.). čudno je ipak, da ga ne spominje ni jedna od povelja (izdanih g. 1444., 1448. i 1454.), u kojima se nalaze popisi svih gradova i utvrđenih mjesta hercegovih. Moguće je i spomenut ali pod nama nepoznatim imenom. Ostalo, što donosimo, ne spominje poimence Osinja ni kaštela na njemu, ali po okolnostima zaključujemo, da se na nj odnosi. Tako mletački dokumenat od 16. V. 1466. Po mišljenju splitskog kneza bilo bi od velike koristi i sigurnosti mletačkim položajima Krajine i ostale Dalmacije, podignuti »na školju postavljenu na ušću Neretve« jednu utvrdu. Zato će se narediti spomenutom knezu, da tu utvrdu podigne ili od drveta ili od kamena, kako će se bolje činiti rečenom knezu. Na istom mjestu je knez Vlatko, sin hercega Stjepana Vukčića Kosače, namjeravao graditi utvrdu, jer je molio u Mlecima novčanu podporu »za obranu prolaza Neretvom i postavljanje utvrde na ušću Neretve, da se zapriječi prolaz dubrovačkim trgovcima i Turcima.« Mlečani mu 20. II. 1469. obećavaju pomoć. Oba se dokumenta mogu odnositi i na utvrđivanje Opuzena, ali iz naziva (»scoglio«) i položaja (»posto a la bocha di Narrenta«), kao i iz svrhe (da zapriječi prolaz dubrovačkim lađama), zaključujem, da se ovo ima odnositi na otok Osinj. Međutim ni Mlečani ni herceg Vlatko ne sagradište spomenute utvrde, jer tomu nije bio sklon tadanji gospodar Neretve vojvoda žarko Vlatković. Dapače on sam nastojaše ostvariti tu ideju i proti Mlečanima i proti hercegu Vlatku. Ovaj zadnji je osobito teško to snosio. Jedno njegovo nedatirano pismo, upućeno žarku Vlatkoviću, spominje neki kaštel, podignut od žarka. Herceg Vlatko predbacuje žarku, što je na učinjena dobra njemu i njegovoj kući, odgovarao samo zlim. Ipak mu obećaje, da može »biti miran glavom svojom i inim dobrom svojim«, da ne će (Vlatko) dirati u »držanie« Vlatkovića, koje su imali u vrijeme hercega Stjepana i da ne će tražiti naknadu za dio, koji odpada na predjele Vlatkovića što je Vlatko dao u »harač i baškeš« sultanu, ako »kašteo«, koji je protiv njega podigao »razvrgne« ili mu ga preda. Položaj toga kaštela naslućuje se iz mletačkih izvora, koje je upotrebio Ljubić. »Knez žarko slozno s Dubrovčanima biaše u to sagradio tvrđavu u Neretvi i po svom bratu lvanu ponudio je ugarskohrvatskom kralju. Toga radi Vlatko, vojvoda sv. Save, po poslanicih zapita od Mlečana dvie lađe, da ju sruši, a oni mu 26. prosinca 1472. obećaše jednu, da tim porušenjem odstrani kraljevo oružje iz primorja«. Podignuti kaštel, kojemu se pristupa lađama, bez sumnje je kaštel na Osinju. I herceg Vlatko i Mlečani bili su kivni na taj kaštel, jer ga mjesto njih i protiv njih podiže Žarko Vlatković. Imali su Mlečani i drugi razlog, da se s veseljem odazovu hercegu Vlatku. Oni su se tim osvetili žarku, za ono, što je on njima svojedobno spriječio gradnju utvrde na poluotoku sv. Petra pred Makarskom. Republika je bila poslala splitskog kneza Jerolima Marzela, da sagradi tu utvrdu, »ali spriječen od protivljenja nekog žarka (Scotado!), koji je u to vrijeme bio gospodar onog kraja, odustalo se od poduzeća«. Stjepan Zlatović, opisujući otok Osinj, kaže za kaštel na njemu: »Cijenimo, da je to ona tvrđava, koju je vojvoda žarko Dražojević (zapravo Vlatković), okolo g. 1470. sa pripomoći Dubrovčana sagradio, da brani ulazak u Neretvu i morski zaljev Pelješca i Stona«. Pri tom citira Ljubića »Ogledalo«, II., 72. Završit ćemo govor o kaštelu na Osinju jednom kombinacijom o njegovoj konačnoj sudbini. L. Thalloczy govoreći o uspjesima turskih zapovjednika u hercegovoj zemlji kaže, da je iza tih uspjeha »porasla srčanost paši Mustafi (Gjuriščeviću), bosanskom namjesniku, te on velikom odlučnošću navali na ostale utvrde Boke. Zauze Risan i osvoji tvrđavu Brštanik... Uze na juriš Posrednicu, razruši Koš, odnosno Opuzen... U isto doba pade Krajina Neretve (Metković) u turske ruke zajedno s tvrđavom Hum, koju je dao sagraditi neki odpali redovnik Augustin Vlatković«. To je bilo pred g. 1483. Hum bi lako mogao biti naš kaštel na Osinju, jer se ovo ime priliči ovakovom brijegu, kao što je gradina Osinj. Naziv Malog i Velikog Huma nose i danas dva slična brežuljka u neretvanskoj nizini (pred selom Vidonje), koja strše iz blata. Vlatković Augustin, koji je u svijetu nosio ime Andrija, brat je Ivaniša i žarka Vlatkovića. Vjerojatno je dakle Augustin opet podigao, što su Mlečani bratu mu žarku porušili. Ovim podatkom, u koliko se odnosi na kastel Osinj, doznajemo ime i konačnu sudbinu kaštela na Osinju, koji poslije pada u turske ruke, nije više bio podignut. Pod sjevernom glavicom, zvanom Kabao, nalazi se mala šćemerena crkva sv. Ivana Krstitelja, a uza nju sa sjeverne strane ruševine neke zgrade u 3 pregrade: 2 uz crkvu prizemne, a treća prema pročelju crkve prostranija i na tavan građena. Crkva sa zgradom i crkvenim dvorištem, u kojem bijaše i groblje, bila je ograđena klačnim zidom, komu se danas samo temelji vide. Okolo crkve i zgrade bili su i vrtovi u kojima danas raste samo po koja maslina. Otok je bio vlasništvo obitelji Nonkovića, koja ga kasnije proda nekim obiteljima iz Blaca, a zadrža vlasništvo jedino nad crkvom i njezinim okolišem. Pučka predaja kaže da tu bijaše samostan sv. Luke i Marka, a to nam potvrđuju i opisane okolnosti. Neretvanin fra Luka Vladmirović (f 1788.) ostavio je u arhivu samostana u Zaostrogu nebrojeno štampanih i rukopisnih uspomena o samostanu na ovom otoku. On hoće, da je na Osinju bilo središte neretvanske franjevačke kustodije, koja je imala 12 samostana. Mjesto za samostan je izabrao sam serafinski otac sv. Franjo na prolazu iz Dubrovnika, kad je došao da posjeti grad Neretvu i obitelj Vladmirovića, koju je tom prigodom blagoslovio. Samostan na Osinju da je sagradio g. 1350. gospodar Neretve knez liadoš Vladmirović, te ga onda zajedno s otokom darovao franjevcima, kao što je prije sagradio i darovao samostane u Ljubuškom, Mostaru i Konjicu. Samostan na Osinju je ostao do g. 1570., kad je od Turaka bio spaljen i porušen. Kriv je tomu megdan između vojvode uskočkog Ive Senjanina i Turčina Rame Kovačevića iz Gabele, kojemu je Ivo ugrabio sestru Fatimu i dao je pokrstiti. U tom boju odsječe Senjanin Rami ruku i odnese je u Senj. Turci se na to razljutiše i njih preko 300 udari na samostan, jer da su fratri dali Senjaninu zapis, po komu ga sablja ne može sjeći. Oplijeniše, zapališe i porušiše samostan i crkvu sv. Luke i Marka. Tom prilikom pogubiše vikara fra Ivana Grubkovića i 2 lajika, a oca fra Blaža Stipurinovća sobom odvedoše i u Stocu ga živa na mijeh oderaše. Ovaj je mučenik dugo slovio sa svoje svetosti i čudesa. Fratri su, očekujući zlo, na vrijeme prenijeli stvari iz sakristije na Osinju u Šućuraj, a odatle kasnije u Zaostrog. Kad je g. 1744. došao otok u posjed obitelji Nonkovića, crkva je ostala zapuštena, te su čak njezinim crijepom pokrili crkvu u Opuzenu. Spomenuti fra Luka, kao župnik Opuzena, crkvu je pokrio i povratio je bogoslužju. Fra Luka je g. 1765. isposlovao za 10 godina potpuno oproštenje ovoj crkvi, u kojoj se neprestano čuju i vide čudesne stvari. Povjesničar Ziatović nastavlja: »Pošto je o. Luka mnogo i svakako pisao ne možemo njegove uspomene primiti za povjesne istine.« Ipak u postojnost samostana na Osinju nije ni Zlatović mogao potpuno sumnjati, radi jedne druge uspomene ostavljene u arhivu zaostroškom od osobe vjerodostojnije od Vladmirovića. To je spis, koji je sastavio fra Grgo Bukovac, gvardijan u Zaostrogu i ranije provincijal (g. 1541.). U njegovu spisu, datiranu 15. VI. 1570. u glavnom se potvrđuje ono isto, što je iznio Vladmirović o godini i načinu propasti samostana i crkve na Osinju.U najnovije doba imamo još jednu potvrdu, da je samostan na Osinju postojao. To je dokumenat, koji donosi dr. fra Dominik Mandić, pod datumom 3. IV. 1574. U njemu Franjo Butrušić i Ivan Divnić iz šibenika navode, da je polovicom 16. vijeka postojao franjevački samostan na ušću Neretve (na Osinju). Kaštel i crkvu na Osinju spominje i biskup fra Dominik Andrijašević u svom izvještaju o t. zv. stjepanskoj biskupiji na kongregaciju propagande g. 1629., gdje kaže: »Na ušću Neretve vidi se, sada porušeni kaštel, zvan Osinj. Blizu mu je veoma lijepa crkva (»bellissima chiesa«), građena na svod, opljačkana (»malmenata«) od Turaka. Nosi naslov sv. Ivana«. Do god. 1911. služila je ova crkva u bogoštovne svrhe. Svake godine na dan sv. Ivana Krstitelja skupilo bi se s raznih strana dosta svijeta na Osinju, gdje je bila sv. misa. župnik bi Slivna dolazio i o Uskrsu, te u ovoj crkvi ispovijedao i pričešćivao starce i nemoćnike, koji ne bi mogli dolaziti u župsku crkvu. U crkvi se je upotrebljavao Kašićev hrvatski ritual, koji je do danas dobro sačuvan. Međutim udobnost, koja ne poštuje starinu, svjetovala je seljacima Blaca i okolnih sela, da u blizini sagrade novu crkvu. I doista, uz velike žrtve istih seljaka, g. 1911. bi podignuta nova prostrana crkva u selu Blace i to, — što je svakako bila pogreška, — pod istim naslovom sv. Ivana. Od te godine nije više nitko vodio brige o staroj crkvi na Osinju, te se nalazi u zapuštenom stanju. Ostala je bez vrata, pa bez oltarne slike, a u zadnje vrijeme i bez zvonika. Lovci i čobani, a i sama stoka, nalaze u njoj zaklon od nevremena. Zidovi su potamnili od dima i išarani svakakvim, pa i nedostojnim nadpisima. Pri svemu tomu se i ne misli, kako se je ovdje kroz vjekove obavljalo bogoslužje i kako je ovo crkva mnogih časnih uspomena. Mjerodavni, na koje spada briga nad sv. mjestom i starinama, morali bi sve poduzeti, da se ova stara crkva zaštiti pred zubom vremena i zloćom ljudskom. |
Položaj Osinja na karti
Otok, u pozadini
Autor Ma▀▄Ga - Vlastito djelo postavljača, CC BY 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=68483968 
Tlocrt kaštela i crkve unutar njega prema don Radovanu Jerkoviću
Autor Ma▀▄Ga - Vlastito djelo postavljača (according to don Radovan Jerković "Otok Osinj na ušću Neretve", Kalendar Napredak 1942.), CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=64864444 |
Trn
Naselje Trn uz obalu Male Neretve
|
Lovorje
Voćnjaci na području naselja Lovorje
|
Slivno Ravno
|
Zanimljivosti
Od polovice 19. stoljeća naselje i župa Slivno nazivaju se Slivno Ravno. Pridjev ravno dodan je imenu kako bi se neretvansko Slivno razlikovalo od imotskoga Slivna, koje se nalazi pod upravom istoga biskupa. |
Mihalj
Pogled na Mihalj
|
ŠIBENIK
Brdo Šibenik
|
S brda Šibenik se pruža odličan pogled, s jedne strane su more, Malostonski kanal, Pelješac i otoci, a s druge su dolina i delta Neretve.
|
Kremena
Kremenik i crkva sv. Ante na brijegu iznad naselja. U pozadini je brdo Vjeternik (325 m).
|
Grobljanska crkva sv. Spiridona (sv. Špiro)
|
Groblje uz crkvu sv. Spiridona i Malostonski kanal i Pelješac u pozadini
|
Zalazak sunca nad Malim morem i poluotokom Pelješčem
Zalazak sunca nad Malim morem i poluotokom Pelješcem
Komarna
Pelješki most
|
Pelješki most
|
Klek
Grafika Kleka iz zbirke Marija Talajica
|
Kuti
Jezero Kuti
|
Kuti je aluvijalno jezero i kriptodepresija kod mjesta Badžula i 6 km od Opuzena. Napaja se vodom iz nekoliko vrela na istočnoj obali. Nije izolirano od većih vodotokova. S Neretvom ga povezuju rijeke Crna rijeka i Mislina. Morske mijene Jadranskog mora također utječu na ovo jezero. Ljeti je vodostaj nizak i tom se prilikom na sredini jezera pojavljuje otočić.
Posebni ornitološki rezervat "Kuti" obuhvaća jezero Kuti i močvarna staništa uz jezero. Na području rezervata razvijena su raznolika močvarna staništa te je ovo područje posebno značajno za očuvanje gnijezdeće populacije ptica močvarica i populacije ptica koje migriraju Jadranskim seobenim putem. IZVOR Kuti (jezero). Wikipedija (hr) 
Područje jezera Kuti
U pozadini gora Rujnica, a lijevo se naziru istočni obronci brda Rkalovac. |
Granica posebnog rezervata "Kuti"
Okolica jezera Kuti
|
Praktično
IZVORI I LITERATURA
BEBIĆ, Josip: Župa Slivno Ravno. Crkva u svijetu. Split, 1990.
JELIČIĆ-RADONIĆ, Jasna: Skulptura ranokršćanske crkve iz Castelluma na otočiću Osinju na ušću Neretve. Izvorni znanstveni članak. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, Vol. 35 No. 1, 1995. (PDF)
UTOVAC, Darko: Knjiga o Slivnu (povijest, zanimljivosti i mali rječnik slivanjskog govora). Opuzen, 2020. (PDF)
VIDOVIĆ, Domagoj: Slivanjska naselja i prezimena. Hrvatski neretvanski zbornik, 5. Ur. Šešelj, Stjepan. Zagreb: Društvo Neretvana i prijatelja Neretve u Zagrebu, 128–144. Zagreb, 2012.
VUKŠA NAHOD, Perina: Slivanjski govori: fonologija i morfologija. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Zagreb, 2017.
JELIČIĆ-RADONIĆ, Jasna: Skulptura ranokršćanske crkve iz Castelluma na otočiću Osinju na ušću Neretve. Izvorni znanstveni članak. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, Vol. 35 No. 1, 1995. (PDF)
- Sažetak; Za vrijeme Justinijanove rekonkviste na otočiću Osinju, odakle se mogao kontrolirati pristup delti Neretve i pomorski plovni put, podignuta je kasnoantička utvrda s ranokršćanskom crkvom. Nedavno su pronađeni dobro sačuvani elementi liturgijskog namještaja crkvene građevine. Autorica analizom skulpture ukrašene geometriziranom kršćanskom simbolikom prepoznaje utjecaje različitih klesarskih radionica svojstvenih sredini 6. st.
- Sažetak; U radu se obrađuje petstotinjak toponima jugoistočnoga dijela Neretvanske krajine. U uvodnome se dijelu iznose temeljni povijesni i zemljopisni podatci. Zatim se donosi kratak prikaz osnovnih dijalektnih crta koje su se odrazile u mjesnoj toponimiji. U središnjemu se dijelu rada obrađuju mjesni toponimi koji upućuju na znatnu reljefnu raznolikost jer se na površinski razmjerno malenu području izmjenjuju nizinski, primorski i brdski krajolici. Posebno se ističu hidronim Mlaka, u hrvatskoj toponimiji svojstven kajkavskomu području, te Školj (školj je na obrađenome području i morski otočić i močvarni otok).
UTOVAC, Darko: Knjiga o Slivnu (povijest, zanimljivosti i mali rječnik slivanjskog govora). Opuzen, 2020. (PDF)
VIDOVIĆ, Domagoj: Slivanjska naselja i prezimena. Hrvatski neretvanski zbornik, 5. Ur. Šešelj, Stjepan. Zagreb: Društvo Neretvana i prijatelja Neretve u Zagrebu, 128–144. Zagreb, 2012.
VUKŠA NAHOD, Perina: Slivanjski govori: fonologija i morfologija. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Zagreb, 2017.
