---

PLANINE SLOVENSKE DOLENJSKE I SREDIŠNJE HRVATSKE > POBRĐA UNSKO KORANSKE ZARAVNI S POBRĐIMA JZ KORDUNA > Kordunski krš
​Država: Hrvatska
Najviši vrh: Cager (Mašvina), 577 m
Koordinate najvišeg vrha: 45.0513, 15.6885

Uvod

Prijelazno brdsko-planinsko područje Kordunskog krša

Kordunski krš, Kordunski kras ili Kordunska krška zaravan, je niža valovito-brežuljasta zaravan s manjim uzvisinama (Kordunsko humlje), građena uglavnom od vapnencaca i dolomita kredne starosti. Ta je ravnjak trapeznog oblika na vapnenačkom kršu središnje Hrvatske izbrazdan rječnim kanjonima donje  Dobre, Mrežnice, Korane i njihovih manjih pritoka: Slunjčica (Slušnica), Tovunica, Rudnica i dr. Kordunski krš je dodirno područje dviju megageomorfoloških regija: Panonske i Dinarske krške. Na sjevernom rubu Kordunskog krša nalazi se Petrova gora koja već pripada peripanonskim, odn. pred-dinarskim gorama.

Prostor Kordunskog krša je na jugozapadu omeđen najvišim lancom Ljubčagora (938 m) koji ga odvaja od niza krških udolina Ogulin-Plaški-Saborsko na granici Like, na sjeveroistoku prema Banovini (Baniji) nižim silikatnim grebenom Petrove gore (512 m), na  jugoistoku kanjonom rijeke Korane, na sjeverozapadu dolinom donje Dobre i na zapadu prema Ogulinu brdom Krpel (630 m). Najveće naselje unutar Korduna je gradić Slunj na sastavku Korane i Slunjčice.

Otjecanjem vode dolazi do oblikovanja reljefa i pojave kontaktnog krša (obilježje kontaktnog krša je da vodotoci površinski pritječu na krško područje gdje poniru u podzemlje, stvarajući slijepe doline i ponore).

Klima Kordunskog krša je umjereno kontinentalna.

​Pobrđa Kordunskog krša (Kordunsko humlje)

• Mrežničko-koransko pobrđe (​​Pobrđe Mrežničko-koranske zaravni)
  • ​Sjeverni dio 
    • ​Vinica (321 m)
    • Rogava (274 m)
    • Martinšćak (346 m)
  • ​​​Južni dio ("Slunjsko pobrđe")
    • Perjasička kosa (Gradina, 473 m)
    • Polojska kosa (Mišin vrh, 455 m)
    • Lončarska glav. (388 m) – Kurjevac (428 m) – Glumačka glav. (397 m)
    • Debela glava (Kuranov vrh, 494 m) i Čatrnja (417 m)
    • Melnica (Velika Melnica, 518 m)
• Rakovičko pobrđe (Slunjska zaravan s Rakovičkim pobrđem)
  • Zvjernjak (Ostrunov vrh, 626 m)
  • Lipovača, 490 m
  • Mašvina (Cager, 577 m)
• Pobrđa središnjeg Korduna
  • "Krnjačko pobrđe" (Skradska gora, 428 m)
  • "Veljunsko pobrđe" (Šanac, 331 m) 
  • "Blagajsko-cerovačko pobrđe" (Veliki Lisac, 405 m)

Kordun

Kordun je prvenstveno etno-kulturalna regija s jasno omeđenim granicama: na jugu rijekom Koranom, na zapadu rijekom Mrežnicom, na sjeveru rijekom Kupom i na istoku rijekom Glinom i granicom prema Bosni i Hercegovini.

​Izmedju najviše dinarsko-krške Ljubčagore na jugozapadu i niže silikatne Petrove gore na istoku, sredinom kordunske zaravni je razasuto još desetak kamenih krških humova visine 300-500 m sa zajedničkim stručno-geografskim nazivom Kordunsko humlje. Od njih je posred kordunske zaravni najviši izdvojeni greben Polojska kosa (455 m) iznad sutoka Tounčice i Mrežnice, a drugi po visini je Veliki vrh (429 m) i Skradska gora (428 m) iznad Netretića uz donju Koranu, pa Martinšćak (345 m), Sljeme (326 m) i Vinica (321 m) uz donju Mrežnicu južno od Karlovca i još dvadesetak nižih kamenih brežuljaka po 250-300 m razasutih na Kordunskom kršu između Mrežnice i Korane. Većina njih od srednjeg vijeka na vrhu nose manje kamene kapelice, od kojih su neke dijelom već u ruševinama.

Uvećaj kartu

Ime

Naziv Kordun nastao je u razdoblju austrijske Vojne krajine i usko je povezan sa strateškim značenjem kraja. Dolazi od francuske riječi cordon militaire koja znači niz ili pojas obrambenih utvrda. U ovom slučaju to se odnosi na niz povezanih stražarnica i utvrda prema izbačenom turskom području zapadne Bosne (područje Bihać - Kladuša).

ZEMLJOPIS

---

Granice i obilježja Korduna

Područje Korduna je određeno okolnim rijekama Koranom, donjom Mrežnicom, Kupom i Glinom. Međutim, postoje razlike izmedju reljefnih i etnografskih granica. Tako se prostor Lasinje na sjeveru češće smatra dijelom Pokuplja, a Topuskog na istoku dijelom Banovine. Granice Korduna su jednom povećane diplomatskim putom: 1791. godine Svištovskim mirom je iz sastava Osmanskog carstva izdvojena uz gornju Koranu pogranična zona oko Cetingrada i Drežnika (tzv. "suha medja"), koja se od tada smatra dijelom Korduna.

Kordun je etnokulturna cjelina, ali i izrazito reljefno područje kraške zaravni, s jasno odredjenim granicama rječnih kanjona: na jugoistoku gornja Korana, na zapadu Mrežnica i donja Dobra, na sjeveru donja Kupa, a na istoku Glinom i tzv. "suhom" granicom prama BiH. Kordun je reljefno prijelazna zona izmedju dinarskoga planinskog područja Like i nizinskog prostora središnje Hrvatske. Središnji teren kraške zaravni je uglavnom valovito-brežuljkast s manjim vapnenačkim uzvisinama (250-400 m) koje se postupno povećavaju prema Petrovoj gori (507 m) na sjeveroistoku i gorsko-brdskom okviru Ogulinsko-plaščanske zavale - zapravo kapelskog predgorja, gjde se nalazi Ljubčagora s najvišim kordunskim vrhom Trovrh (940 m) kao jasna reljefna granica Korduna na jugozapadu prema Lici. Cijeli kordunski prostor gospodarski i prometno gravitira Karlovcu i tvori dio širega Pokupsko-kordunskog prostora. Najveća gradska naselja na Kordunu su središnji Slunj i rubno na sjeveroistoku Vrginmost (Gvozd 1996.-2012.).

Vode

Na Kordunskoj vapnenačkoj zaravni nalazi se prostrana mreža od desetak krških rječnih kanjona, u južnom porječju rijeke Kupe: Korana, Mrežnica, Glina, donja Dobra i njihove pritoke Slunjčica (Slušnica), Tounjčica, Rudnica, Kukača, Ogulinska Mrežnica.

Korana, desna pritoka Kupe, najduža je i najveća kordunska rijeka (u apsolutnoj duljini duža je Kupa, no ona samo dijelom, svojim donjim tokom, prolazi rubom Korduna), a općenito je šesta po dužini u Hrvatskoj. Rijeka gradi svoj, velikim dijelom kanjonski tok, kroz kordunski krš u središnjoj Hrvatskoj i dotiče krajnji zapadni rub BiH. Dužina Korane iznosi 134,2 km, prosječni prosjek iznosi 86 m3. Izvire iz Plitvičkih jezera na području istoimenog nacionalnog parka, i utječe u Kupu u Karlovcu. Glavni pritoci Korane su Slunjčica (Slušnica) i, neposredno prije ušća u Kupu, rijeka Mrežnica. Korana protječe kroz gradove Slunj i Karlovac.

Slunjčica, odn. Slušnica je kraća rječica koja izvire 5 km južno od Slunja na 240 m visine. Tipična je krška rijeka, pa tvori završetak podzemnog tijeka južnije ponornice Ličke Jesenice. Od brojnih sedrenih barijera na njezinom toku, najatraktivnije su one u naselju Rastoke na ušću Slunjčice u rijeku Koranu. Bogata je potočnom pastrvom i lipljanom.

Mrežnica, ili Mrižnica kako ju nazivaju stanovnici njenih obala, je krška rijeka u središnjoj Hrvatskoj, lijevi pritok rijeke Korane, prije njezina ušća u Kupu. Dužina pretežno kanjonskog korita Mrežnice je 64 km, a prosječni protok vode iznosi 45 m3/s. Izvire kao ponornica zapadno od Slunja iz Ljubčagore, kao podzemni nastavak ličkih ponornica Dretulje-Vrnjike i Plasenice (Plaščanke). Utječe u donju Koranu u predgradju Karlovca (Mekušje) i donjim nizinskim tijekom protječe kroz gradove Duga Resa i Karlovac. Glavni su joj pritoci, kanjonski pritoci Tovunica, Rudnica i Kukača. Medju svim hrvatskim rijekama, kanjonski tijek Mrižnice na Kordunskom kršu ističe se najvećim nizovima travertinskih slapova i brojnih sedrenih brzica od izvora pa sve do Duge Rese.
​
Tounjčica (Tovunčica) je kanjonska rijeka na Kordunskom kršu i glavni pritok Mrežnice pa se zato u prošlosti nazivala i Zapadna Mrežnica. Vodu joj daju ponornice iz ogulinsko-modruške doline i njen južni kanjonski pritok, rječica Kukača. Izvire iz prostrane tristotinjak metara duboke špilje ispod brda Krpel u mjestu Tounj. Ispitivanjima je nađeno kako je vrelo Tounjčice povezano s bivšom ponornicom Zagorska Mrižnica, rječicom čije se vode danas umjetno akumuliraju u jezeru Sabljaci kod Ogulina. Izgradnjom HE "Gojak" 1959. je sliv rijeke Mrežnice umjetno smanjen za 40% jer joj je odsječen pritok Ogulinska Mrežnica, pa odonda Tounjčica ljeti u gornjem tijeku često ima izrazito niski vodostaj ili odnedavna čak presuši. Ukupna dužina korita rijeke je 12,5 km, a površina porječja iznosi 122 m². Tok Tounjčice se može podijeliti u dva djela. Prvi dio od izvora do sela Ožanića i drugi minirani dio od Ožanića do ušća u Mrežnicu. Prvim dijelom ta rijeka teče izrazito uskim i dubokim kanjonom. U Tounju se nalazi i poznati stari kameni most izgrađen 1775. god., a god. 1836. je nadograđen još jednim katom kako bi se ublažio nagib pristupne ceste. Kilometar prije sela Ožanića, Tounjčica ulazi u najuži dvjestotinjak metara dubok kanjon s najvišim i najljepšim slapovima. U Ožanićima Tounjčica prima pritok Rudnicu. Nizvodno od Ožanića je rijeka puno šira, a korito je izbrazdano dugačkim i nepravilnim sedrenim barijerama. U blizini ostataka stare frankopanske tvrđave Ključ i istoimenog sela, Tounjčica se ulijeva u Mrežnicu. Donji tijek rijeke Tounjčice nizvodno od Ožanića do ušća je od Domovinskog rata miniran i to obje obale. U izvorišnom dijelu rijeke živi stenoendem Ogulinska špiljska spužva (Eunapius subterraneus) kao jedina podzemna (slatkovodna) spužva u svijetu. Osim u špilji Tounjčici, pronađena je još na samo šest bližih mjesta u Hrvatskoj: špilja u kamenolomu Tounj, špilja Zala (Mikašinovića špilja), u špiljama na izvorima Gojak i Rudnica, Crnačkoj špilji i jami Mandelaja. Ova vrlo rijetka spužva se smatra ugroženom vrstom jer je izravno ugrožavaju ilegalna odlagališta smeća, kanalizacija i kamenolom u Tounju, pa hidroenergetsko skretanje okolnih vodotoka. Zbog svega toga je Karst Waters Institute iz Virginie (SAD) ovo područje 2003. god. proglasio jednim od deset najugroženijih krških ekosustava na svijetu. U Tounjčici još žive ribe, npr. potočna i kalifornijska pastrva, štuka, mrena, podust, plotica, klen, linjak i grgeč. Bogatiji je ribom donji minirani tijek rijeke od Ožanića nizvodno, dok je zbog često vrlo niskog vodostaja gornji dio siromašan ribom i nastanjen uglavnom klenom.

Dobra je ponornica i desni pritok Kupe. Izvire iz dva izvora kod Skrada i Bukovog vrha. Dužina joj je 104 km i površina porječja oko 900 km². U gornjem tijeku od izvorišta do grada Ogulina teče Gorskim kotarom, a donja Dobra teče sjeverozapadnim rubom Kordunskog krša i ulijeva se u Kupu kod sela Mahično iznad Karlovca. Goranska gornja Dobra ponire u Ogulinu u Đulinom ponoru tj. u najdužem sustavu špilja u Hrvatskoj, da bi nekoliko kilometara dalje opet izišla na površinu. Rijeka Dobra je bogata ihtio- i ornitofaunom. Gornja i donja Dobra obiluju ribljim vrstama: potočna i kalifornijska pastrva, lipljan, klen, mrena, uklija, šaran i linjak u gornjoj Dobri, a donja Dobra je jedna od rijetkih hrvatskih rijeka u kojoj se još može naći i mladica, pa štuka, klen, plotica i mrena. Dobra ima 2 vodenice koje još uvijek rade i na njoj već rade hidocentrale "Gojak" i "Lešće".

Mrežnica - božanska rijeka/ Mrežnica - heavenly river
Datum objave: 30.6.2009. Autor: Explore Croatia
Opis: Glavni cilj projekta je izdavanje fotomonografije RIJEKE HRVATSKE. Medijski pokrovitelj projekta je National Geographic - Hrvatska. O rijekama Hrvatske: Naše rijeke su dio hrvatske i europske prirodne baštine. Rijetko koja zemlja ima tako različite i očuvane rijeke. Istovremeno, one su u našoj zemlji još uvijek neprepoznate kao takve, naročito njihov turistički potencijal i ne pridaje im se dovoljna važnost. U prilog tome ide, među ostalim i činjenica da do danas nemamo literature koja bi objedinila sve naše rijeke u jednu cjelinu. Kada govorimo o hrvatskim rijekama treba imati na umu i činjenicu da se Hrvatska, upravo zahvaljujući izdašnosti njihovih izvora, odnosno zahvaljujući podzemnim dijelovima njihova toka, svrstava u sam vrh zemalja sa dovoljnim zalihama pitke vode. Istovremeno, rijeke su naročito osjetljive na svaki oblik zagađenja i uništenja. U Europskoj Uniji su rijeke zaštićene strogima zakonima i ogromna sredstva se ulažu u ponovno vraćanje rijeka u njihovo prirodno stanje. U Hrvatskoj se one međutim nemilice uništavaju daleko od očiju javnosti i medija. Autori izložbe su Goran Šafarek, biolog, istraživač, fotograf i pisac, sudionik mnogih ekspedicija diljem svijeta i dugogodišnji suradnik renomiranih časopisa (National Geographic, GEO, Meridijani) i Tomislav Šolić, dugogodišnji aktivist u zaštiti hrvatskih rijeka i također povremeni suradnik u gore navedenim časopisima.

Tounjčica
Autor Neprimjetan - Vlastito djelo postavljača, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=106442173

PRIRODA

---

Za kordunski ravnjak i osobito za rječne kanjone je na Kordunu posebni značajna fenska klima (slična kao u Bavarskoj), koja se najviše osjeća ujesen i manje u proljeće. Kada na Jadranu puše jače i kišno jugo, donesene oborine se većinom ispadaju uzdizanjem preko viših gorskih grebena Like, pa isti vjetar stiže u kopneno zaledje kao toplo-sušni fen ili popularno "jugovina". Ovo uzrokuje na južnim padinama Kordunskog humlja i osobito u rječnim kanjonima Korane i Mrežnice topliju submediteransku (polusredozemnu) mikroklimu koja postaje sličnija sjevernojadranskom primorju negoli kopnenom zaleđu. Zato su na Kordunu kontinentalne šume inače česte po u srednjoj Hrvatskoj (kitnjak, grab i sl.), ovdje uglavnom ograničene na svježije sjeverne padine i viša brda.
​
Naprotiv, na južnim padinama Korduna i po kanjonima obilno rastu južne primorske vrste kojih inače uglavnom nema drugdje u kontinentalnoj Hrvatskoj. Zato su po cijelomu Kordunskom kršu obilno rašireni crnograb (Ostrya), crni jasen (Fraxinus ornus), medunac (Quercus pubescens), južni brist (Ulmus canescens), južne trave Chrysopogon i Oryzopsis, dok u najtoplijim kordunskim kanjonima još mjestimice rastu kao i na Jadranu: bjelograb (Carpinus orientalis), smrika (Juniperus oxycedrus), maklenić (Acer hyrcanum), južna jasika (Populus freynii), južna merala (Sorbus meridionalis), bodunika (Swida australis), jadranska kupina (Rubus dalmatinus) uz mnoštvo primorskih zeljanica npr. Stachys italica, Arum italicum, Helichrysum italicum, Scolymus hispanicus, Microrhinum litorale, Marrubium incanum, Mercurialis ovata, Satureia karstiana, Sesleria autumnalis, pa još južne primorske paprati Ceterach, Adiantum, itd.


​

Za razliku od niske i silikatne Petrove gore, Ljubčagora je tipični dinarski greben karbonatnog krša s bijelo-kamenim piramidalnim vrhovima, klancima, brojnim špiljama i ponikvama, itd.

Greben Kordunskog humlja ima izraženu gorsku klimu s obiljem oborina i dosta zimskog snijega, dok su niže padine umjereno-toplije, a najtopliji dio cijeloga Korduna je istočno krško podnožje Ljubčagore prema Drežniku i Rakovici gdje zbog fenskog učinka južnih vjetrova postoji čak submediteranska klima s primorskom vegetacijom: južne šume crnograba (Ostrya), pa rjeđi bjelograb (Carpinus orientalis), šestila (Acer marsicum), merala (Sorbus meridionalis), uz niz primorskih zeljanica kao Stachys italica, Marrubium incanum, Sesleria autumnalis, Satureia karstiana, Scolymus hispanicus, Arum italicum, Ceterach itd. Na višim padinama većinom rastu bukove šume i u njima značajno krško drveće: Acer obtusatum, Tilia argentea, Quercus dalechampii, Oreoherzogia fallax i dr. Na vršnom grebenu su snježne crnogorične šume gorske jele (Abies) i smreke (Picea). Od faune se na Ljubčagori ističe dinarska zvjerad i grabljivice kojih nema drugdje po Kordunu: medvjedi, vukovi, orlovi i sl.

Niska-silikatna Petrova gora ima razmjerno klasičnu srednjoeuropsku vegetaciju.


Kordunsko humlje, 474m 

Izmedju najviše dinarsko-krške Ljubčagore na jugozapadu i niže silikatne Petrove gore na istoku, sredinom kordunske zaravni je razasuto još desetak kamenih krških humova visine 300-500 m sa zajedničkim stručno-geografskim nazivom Kordunsko humlje. Od njih je posred kordunske zaravni najviši izdvojeni greben Polojska Kosa (474 m) iznad sutoka Tounčice i Mrežnice, a drugi po visini je Veliki vrh (429 m) i Skradska gora (423 m) iznad Netretića uz donju Koranu, pa Martinšćak (346 m), Sljeme (326 m) i Vinica (321 m) uz donju Mrežnicu južno od Karlovca i još dvadesetak nižih kamenih brežuljaka po 250-300 m razasutih na Kordunskom krasu izmedju Mrežnice i Korane. Većina njih od srednjeg vijeka na vrhu nose manje kamene kapelice, od kojih su neke dijelom već u ruševinama.


Većina kamenih kordunskih humova imaju na sunčanoj i toploj jugozapadnoj padini krške šumice crnograba (Ostrya) i cera (Quercus cerris) s nizom primorskih zeljanica: npr. Marrubium incanum, Stachys italica, Ceterach i sl. Na svježijim sjeveroistočnim obroncima su većinom kontinentalne balkanske šume kitnjaka i graba (Staphyleo-Carpinetum betuli), a na grebenima viših kamenih humova iznad nekih 300m već rastu brdske krške šume gluhača (Acer obtusatum), lipe (Tilia argentea), graduna (Quercus dalechampii) i dr. Dosad poznata ukupna flora na tom Kordunskom humlju sadrži 646 zapisanih vrsta.

Prirodna baština

Sedreni slapovi Rastoke na Slunjčici
Tounjska špilja (vrelo Tounjčice)
Baraćeve špilje kod Rakovice

---

STANOVNIŠTVO I NASELJA

---

Stanovništvo

Kordun je nakon demilitarizacije (razvojačenja) tijekom cijeloga 20. stoljeća bio izrazito emigracijsko i depopulacijsko područje, što je pojačano stradanjem u ratovima. Prama popisu stanovništva iz 2001. godine, sav prošireni Kordun ima tek oko 29.000 stanovnika obuhvaćajući rubne prostore oko Rakovice, Slunja, Cetingrada, Vojnića, Topuskog, Vrginmosta (ranij. Gvozda), Krnjaka, Lasinje i Skakavca. Po nacionalnoj strukturi su sada Hrvati tu većinsko pučanstvo: oko 21.000 tj. 73%, Srba je oko 7.000 tj. 24%, a Bošnjaka oko 3%. I na Kordunu se slično kao u Lici mogu izdvojiti dvije zone: jugozapadni dio Korduna s pretežito katoličkim stanovništvom (Cetingrad, Rakovica, Slunj i uz Mrežnicu) i sjeveroistočni dio Korduna s pretežito pravoslavnim stanovništvom: Gvozd, Lasinja, Topusko, Krnjak i Vojnić do Skakavca.

Naselja

Za razliku od cijelog niza čakavskih srednjovjekovnih gradova dosad raseljenih, danas se unutar Korduna nalazi tek jedini grad Slunj i 5 općina: Cetingrad, Vrginmost (raniji Gvozd), Krnjak, Rakovica i Vojnić. Ponekad se u sastav Korduna uvrštavaju i sjeveroistočne općine Lasinja, Topusko i područje Skakavca. Osim sjeveroistočnog Vrginmosta i Topuskog koji su u Sisačko-moslavačkoj županiji, većina tih kordunskih općina pripadaju Karlovačkoj županiji.

Gospodarstvo

Kordun je izrazito ruralno područje sa zemljištem razmjerno nepovoljnim za obradu, jer na bivšim šumskim krčevinama većinom sad pretežu neproduktivne kisele vrištine. To je posebno izraženo u južnom dijelu oko Slunja i Mrežnice gdje prevladavaju dijelovi Dinarskog krša. U povijesti je kordunsko pučanstvo većinom bilo vezano za vojnu službu u Vojnoj krajini, pa nikad nije ovisilo samo o poljoprivredi. Nakon 2. svjetskog rata su tu otvarani manji industrijski pogoni u lokalnim centrima kao Krnjak, Slunj i Vojnić, ali su bili bez većeg učinka na razvitak toga kraja. Danas se mogućnost razvitka vidi u turizmu, osobito na slunjskom području zbog blizine Plitvičkih jezera i atraktivnosti same slunjske okolice na krškim sastavcima Korane i Slunjčice.

Jezik

Kordunski dijalekti

Zapadni dio Korduna između Ogulina, Mrežnice i Dobre dosad većinom nastavali stari izvorni čakavci i polučakavci u mješavini s kajkavskim ikavcima, a također i na sjeveroistoku prema Kupi pa oko Vrginmosta (nekad. Gvozda) i Topuskog je mozaično još ostao niz starih kajkavskih sela. U srednjem i jugoistočnom dijelu Korduna oko Slunja, Vojnića, Rakovice i Cetingrada pretežu naknadno doseljeni štokavski jekavci koji su ovamo uglavnom stigli s turskim provalama umjesto srednjovjekovnih čakavaca koji su ranije živjeli sve do srednje Une i Bihaća: danas su to većinom polučakavski iseljenici u austrijskom Gradišću.

• Jekavski štokavci su danas tu najrašireniji i obuhvaćaju 2/3 stanovnika Korduna na srednjemu i istočnom Kordunu. Pritom se među njima kulturno i vjerski-nacionalno razlučuju 2 inačice: na sjeveroistoku oko Petrove Gore prevladavaju pravoslavni Vlasi ili danas ijekavski Srbi-"Prečani", doseljeni pred Turcima iz srednjeg Balkana tj. Sandžaka i istočne Hercegovine. Na jugoistočnom i središnjem Kordunu oko Slunja, Cetingrada i Rakovice su većinom katolički jekavski Hrvati, koji su izvorno doselili iz srednje Bosne i gdje su prvo bili arhaični šćakavci pa je i danas njihov govor stariji i bliži hrvatskom od pravoslavnih jekavaca. Ovi katolički jekavci na Kordunu oko Slunja su među rijetkim izvornohrvatskim jekavcima, pored južnojadranskih na primorju Dubrovnik-Cavtat: Svi ostali Hrvati oko 90% su iskonom nejekavci i doma u djetinjstvu pretežno govore drugačijim dialektom (ikavski, čakavski ili ekavsko-kajkavski), pa tek od škole zapravo nauče taj novi jekavski standard.
• Ikavski Bunjevci (novoštokavci) nastavaju tek manji prostor na jugoistočnom kraju Korduna u području Drežnik-Rakovica-Furjan, kao sjeverniji govorni izdanak najvećega bunjevačko-ikavskog prostora iz susjedne Like.
• Čakavci i polučakavci su prvotno u srednjem vijeku prevladavali na većem dijelu Korduna do Turaka, koji su ih potisnuli u ranu diasporu, najviše u austrijsko Gradišće. Dosad su ti čakavski starosjedioci većinom preostali na zapadnom dijelu Korduna između Mrežnice i donje Dobre: Skradnik, Primišlje, Tounj, Generalski Stol, Zvečaj, Jarčepolje, Mrzljaki, Stative i okolni zaselci.
• Kajkavski ikavci su prijelaz izmedju čakavaca i kajkavaca, a takodjer su kao starosjedioci preostali na sjeverozapadu Korduna uz donju Mrežnicu i oko Karlovca: Duga Resa, Barilović, Vukmanić, Kamensko, Turanj, Mekušje i okolni zaselci. Prvotno je u prošlim stoljećima do 1. svj. rata i sam grad Karlovac govorio pretežno tom kajkavskom ikavicom. Inače se ovakvi kajkavski ikavci sporadično nalaze u Gradišću, Pokuplju, Turopolju i uz donju Sutlu.
• Tipični ekavski kajkavci se nalaze uz Kupu na sjevernom rubu Korduna i uz granicu Banovine na sjeveroistočnoj strani Petrove gore: sela Gliboki Brod, Lipje, Britveci, Špehar, Čremušnica, Bučnica, Vidišče, Žugaj, Viduševec, Dvorišče, Čiče, Kralji, Jambrešići, Muži, Hrvatsko selo i još pedesetak inih kajkavskih sela istočnije na Banovini oko Gline i Petrinje.

Poznati Kordunaši

• Ognjeslav Utješinović-Ostrožinski (1817-1890): ilirac i varaždinski župan, pisac budnice "Ustani bane"
• Milan Neralić: prvi hrvatski športaš na Olimpijskim igrama, medalja iz mačevanja za Austrougarsku (Pariz 1900).
• Vlado Matijević (1854-1929): bogati poduzetnik i mecena
• Pavao Jakšić (1913-2005): fizičar i pisac, časnik JNA
• Jovo Bižić (1927-2003): književnik i nastavnik
• mons. Mile Bogović: rođen u Cerovcu 1939, povjesničar i biskup gospićko-senjske biskupije
• Jovo M. Bižić (1927—2003), učitelj, pisac
• Nikola Vukojević (1882—1931), pisac, prozaist
• Pavle Jakšić (1913—2005), profesor fizike i matematike, pisac, general-pukovnik JNA, narodni heroj
• Vladimir Matijević (1854—1929), privrednik
• Sava Mrkalj (1783—1833), filolog i filozof
• Duško Dušan Mrkić (*1939), pisac, službenik kanadskog ministarstva inostranih poslova
• Gojko Nikoliš (1911—1995), lekar, general-pukovnik JNA, pisac, narodni heroj
• Ognjeslav Utješenović Ostrožinski (1817—1890), političar, knjižnjvnik, publicista
• Simo Mraović (1966—2008), pesnik, pisac
• Milan Neralić (1875—1918), mačevalac, učesnik 2. Olimpijskih igara 1900. godine u Parizu
• Milan Vujaklija (1891—1955), pisac i prevodilac
• Branko Mašić, srpski književnik

---

Povijesni pregled

Antičko razdoblje

U antičko doba i pod Rimskim Carstvom su na današnjem Kordunu većinom živjeli ilirski Japodi (Iapydes), koje neki smatraju mješavinom Ilira i Kelta. Njihov je zapisani glavni grad bio Metulum, kojega su ruševine Vinčica kod Josipdola. Za Rimsko Carstvo ih je pokorio Oktavijan osvojivši god. 35. p.n.e. njihovo glavno uporište Metulum. U rimsko doba preko Korduna ide granica izmedju antičkih provincija Dalmatia i Pannonia, pa je Kordun već tada bio vrlo prometno tranzitno područje. Od Senja je vodila važna antička cesta preko Kapele, a kod Modruša je bilo glavno staro raskšće (bivium) sjeverne ceste za dolinu Krke u Kranjskoj i druge istočne za dolinu Gline prama Uni i Panoniji. Na Uni se cesta iz Senja preko Kapele spaja s rimskom cestom iz Solina za Sisak koja je išla uz Unu. Zbog antičke prometne važnosti je dosta poznata latinska toponimija Korduna, npr. rijeke Corona (Korana), Bolia (Mrežnica) i Polanus (Dobra), pa gradovi Terpon (Modruš),  Metulum (kod Josipdola), Romula (Drežnik), Quadrata (Slunj ?), Adfines (Glina) i dr. Arheonalazi iz rimskog doba su oko Korduna većinom nađeni kod Sv. Petra na Mrežnici, pa Kamenskog i Topuskog, a manje unutar Korduna kod Slunja, Primišlja, Cetingrada i Cvijanović-brda.

Srednji vijek

Romanizirani Japodi su nakon selidbe naroda dijelom raseljeni i većinom slavizirani, što potvrdjuju i nove biogenomske analize kordunskih starosjedilaca od 2003., koje tu pokazuju većinom neslavenske potomke uz manji udjel genskih Slavena.

​U srednjem vijeku područje današnjeg Korduna je imalo veliku stratešku važnost kao središnji prijelazni prostor izmedju primorskog i panonskog dijela Hrvatske. Upravo tu na gorju Gvozd (danas Petrova gora) je 1097. godine Petar Svačić neuspješno pokušao zaustaviti prodor Mađara prema moru. Kasnije u okviru Ugarsko-hrvatske države je ovo područje podijeljeno između srednjovjekovnih županija Drežnika, Gore i Gorice.

U starohrvatsko doba Kordunom ide srednjovjekovnaa granica izmedju Primorske i Panonske Hrvatske tj. izmedju Dalmacije i Slavonije, a nakon njihovog ujedinjenja od Tomislava i ostalih Trpimirovića postaje Kordun središnjim područjem Hrvatske kao i danas. Kao srednjovjekovni feudalni gospodari su tu prvo postali Nelipići, potom Babonići, da bi u 14. st. većina Korduna prešla pod vlast krčkih banova Frankopana, a najvažniji frankopanski centri su bili Drežnik i Slunj. Npr. na sjeveroistoku Korduna se tad nalazila Perna  (danas selo kod Topuskog) koja je već 1225. dobila gradska prava, zatim samostan Zlat (današnje selo Slavsko Polje) i cistercitska opatija Topusko. To je doba najgušće naseljenosti Korduna, kad se razvija cijeli niz utvrda, naselja i samostana, koji tada još nose izvorna čakavska imena (za razliku od današnjih): Ključ (na sastavku Tovunica-Mrežnica), Tovûn (danas 'Tounj'), Tržàc ('Tržić'), Zabòrski ('Saborsko'),  Plase ('Plaški'),  Perna (Topusko), Črna Vas ('Crna Vlast') ... i sl. Kasnije s Turcima naseljeni pravoslavni Vlasi su ta naselja štokavizirali.

Novi vijek

Važnost ovog prostora u predtursko doba potvrđuje što se nakon Mohačke bitke, 1527. godine u Cetingradu kod Slunja sastao hrvatski sabor i izabrao Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja. Međutim, turska osvajanja iz Bosne su ubrzo zahvatila i kordunsko područje. Nakon pada tvrđave Drežnik 1578. godine, Kordun postaje ničija zemlja izložena stalnim pustošenjima između Habsburškog i Turskog Carstva. Turci nikada nisu uspjeli zauzeti strateški važan Slunj, a 1579. je osnovana i nova tvrđava Karlovac. Ipak se nezaštićeno čakavsko pučanstvo okolnih naselja istočno od Mrežnice bliže Bosni tada zbog stalne opasnosti iseljava, najviše na sjever u austrijsko Gradišće. Istočni Kordun je tada kroz par stoljeća zamalo opustio, a do novog naseljavanja će doći tek od 18.st. nakon protjerivanja Turaka.

Po oslobađanju od Turaka, ovo područje kao ni susjedna Lika i Banovina/Banija, još nije vraćeno pod vlast hrvatskog bana, već je ušlo u sastav posebne Vojne krajine tj. pograničnog pojasa duž bosanske granice Turskog Carstva. Tada tu počinje i organizirana kolonizacija pučanstva, pri čemu na područje oko Slunja do Rakovice dolaze uglavnom katolici-Hrvati, a oko Petrove gore pretežno vlaški pravoslavci - danas Srbi. Njihova je glavna uloga bila vojna zaštita novog sustava pograničnih utvrda prema Turskom carstvu. Za razliku od srednjeg vijeka, kad je ovaj prostor bio podijeljen izmedju više županija, sad se zbog strateškog položaja i mentaliteta novih stanovnika-graničara izdvaja kao posebna vojna pokrajina. Kordun je ostao u sastavu Vojne krajine kao slunjska i djelomično ogulinska pukovnija, sve do njenog ukidanja 1881. godine, odkad je pripojen Riječko-modruškoj županiji. Ovdašnje stanovništvo koje je imalo vojnu ulogu ili se bavilo djelatnostima povezanim s vojskom nije moglo preživjeti isključivo od poljoprivrede. Već krajem 19. st. počinje iseljhavanje, koje se nastavilo tijekom cijeloga 20. stoljeća. Do 1. svj. rata su glavna odredišta iseljavanja bila Beč, Zagreb i dijelom Beograd, a u 20.st. se Kordunaši iz Jugoslavije sele i u Njemačku i Kanadu.
IZVOR  Wikinfo

---

Kulturno-povijesna baština

Spomenici i znamenitosti
Napoleonov magazin (Arsenal), Slunj
Stari grad Slunj (Slovin)
Ruševine srednjovjekovnih gradova i utvrda: Cetin, Klokoč, Stari grad Drežnik.
Spomenik hrvatskim braniteljima, Slunj
Spomen-područje Petrova gora (partizanska bolnica i spomenik)

IZVORI I LITERATURA

---

BARBARIĆ, Branimir: Historijsko-geografski razvoj Korduna. Diplomski rad. Sveučilište u Zagrebu, Prirodoslovno-matematički fakultet. Zagreb, 2018. (PDF)
BOČIĆ Neven: Basic morphogenetic characteristics of caves in the Grabovac valley (Slunj, Croatia). Izvorni znanstveni rad. Geoadria. Volumen 8/1, str. 5-16. Zadar, 2003. (PDF)

• Sažetak; Istraživano područje nalazi se oko 4 km istočno od grada Slunja, u okviru tzv. kordunskog krša. Potok Grabovac teče od sjevera k jugu dolinom koja se spaja na kanjon rijeke Korane. Potok Grabovac je ponornica, tj. djelomično teče podzemno. Ovdje su u razdoblju od 2000. do 2001. članovi Speleološkog društva Karlovac istražili tri špilje. Najveća je Ponor pod Kremenom, dužine 1019 m. Kroz nju prolazi podzemni dio potoka Grabovac. Na jugu suhog dijela doline su još dvije špilje: Gornja Barićeva (dužine 260 m) i Donja Barićeva (dužine 26 m). Morfološke karakteristike ovih špilja upućuju na dinamiku razvoja ovoga špiljskog sustava pod utjecajem alogenoga vodenog toka. Ove tri špilje nastale su kao rezultat korozijskog i erozijskog djelovanja podzemnog dijela potoka Grabovac kroz nekoliko faza. One su dijelovi jedinstvenog sustava u speleogenetskom smislu. Može se razlikovati šest osnovnih faza u nastanku toga špiljskog sustava. Naglasak je ovog rada na morfogenezi ovih špilja, posebno u odnosu na njihov geomorfološki položaj.

BOČIĆ, Neven: Speleološka istraživanja šireg područja Rakovičke uvale (općine Rakovica i Saborsko) 2012.-2014. Subterranea Croatica, 17 (2014), str. 22-27. 
BOŽIĆ, Vladimir: Baračeve spilje nekad i danas. Speleolog 17, 1972-1973. (PDF)
FLEGARIĆ, Milenko: ​Ekološka edukacija i interpretacija s osvrtom na poučne staze u Karlovačkoj županji. Završni rad. / Veleučilište u Karlovcu. Karlovac, 2015. (PDF)
KEREŠA, Darko: Geomorfološke značajke reljefa Slunjskog pobrđa i dijelova Zaravni Mrežnice te Ogulinsko Plašćanske udoline. Magistarski rad. Geografski odsjek Prirodoslovno-matematičkog fakulteta. Zagreb, 2004.
KRAJAČ, Ivan: ​Baračeve špilje kod Rakovice. Hrvatski planinar, 1925, br. 7, str. 113. (PDF)
LOVRIĆ, Andrija-Željko; RAC, Mladen: Južni kajkavci na Banovini oko Sunje, Petrinje i Gline. Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju / Jembrih, Alojz ; Fureš, Rajko (ur.). Krapina, Martinišče: Udruga Muži zagorskog srca, 2006. str. 530-549.
​LOVRIĆ, Andrija-Željko; RAC, Mladen: Florne i vegetacijske osobitosti kanjona gornje Une i Korane. Zbornik 100-god. Zemaljskog muzeja; str. 357-364. Sarajevo, 1989.
MALEZ, Mirko; VEKIĆ, Predrag; GARAŠIĆ, Mladen; PRIBANIĆ, Oskar: Antropološko i arheološko značenje Jopičeve spilje na Kordunu (Hrvatska). Naš krš, 14 (1988), 24/25; str. 63-68 (PDF)

• Sažetak: Opis ulaznog dijela Jopičeve spilje s nalazima

MALEZ, Mirko; GARAŠIĆ, Mladen; KOVAČEVIĆ, Tihomir: Pećina kod Dunjaka na Kordunu kao primjer tipičnog brloga u pleistocenu. Naš krš, 14 (1988), 24/25; str. 129-137. (PDF)
PERKIĆ, Domagoj: Antičke nekropole u špiljama kao posebnost kordunskog područja. Subterranea Croatica, Vol. 1 No. 1, 2003. (PDF)

• Sažetak; Otkrivajući i istražujući Bubijevu jamu u šumi Srnjak kod Barilovića, primijećeno je neobično odstupanje u grobnom obredu u antičkoj povijesti. Naime, u normalno ujednačenom rimskom svijetu, pogotovo što se tiče pogrebnih rituala, pokapanje u špilje je prvi put viđeno. Ti su postupci poznati diljem Europe, uključujući i Hrvatsku, ali su oduvijek bili povezani s pretpovijesnim kulturama. Antička nekropola Bubijeva jama, kao fenomen, dala nam je i neka nova saznanja i tumačenja postojećih nalaza u nekim špiljama. Dodatna istraživanja i arheološka iskopavanja ukazala su da antičkih nekropola ima i na drugim mjestima. Kao prvo treba spomenuti Jopićevu špilju u Krnjaku, špilju Lipa u Protulipi i Markovu špilju u Mateškom selu. Špilja Vrlovka u Kamanju mogla bi se svrstati u ovu skupinu, ali još uvijek predstavlja složeno arheološko nalazište i potrebne su daljnje detaljne analize kako bi se potvrdila ta hipoteza. Prema novim spoznajama i novim tumačenjima postojećih, možemo govoriti o mikroregionalnoj pojavi, a ne samo o izoliranom mjestu. Ovo područje obuhvaća središnju Hrvatsku, između srednjih i niskih tokova rijeka Korane i Mrežnicee s njihovim ušćima u rijeku Koranu u Karlovcu (područje 20x15 km) s izuzetkom jame Vrlovke ako se ne dokaže kao primjer antičke nekropola. Zajedničke karakteristike gore navedenih špilja i jama su sljedeće: smještene su u uskom zemljopisnom području (Kordun), nalazi se nikada ne nalaze blizu ulaza, već u udaljenijim kanalima, uz čovjeka, pronađen je velik broj životinjskih kostiju, svi keramički, metalni i drugi nalazi potječu iz 3. stoljeća prije Krista ( postoje isti primjeri kovanica u dvije različite špilje). Osim novih spoznaja o smrti i pogrebnim ritualima na ovom području u kasnim antičkim vremenima, drugi dijelovi svakodnevnog života ljudi koji su ovdje pokopani postali su nam poznati. To se odnosi na rimska naselja i kamenolome pronađene u blizini tih špilja i jama. Svako rimsko naselje i kamenolom može se uskladiti s određenom špiljom i jamom koja nam daje zatvorenu arheološku cjelinu jednog područja u određenom razdoblju. Sve informacije date u članku samo su jedan dio slagalice koju treba riješiti u budućnosti, te smjernice za daljnja istraživanja i znanje.

POLJAK, Josip: Slunj i okolica. Hrvatski planinar, 1930, br. 12, str. 361 (PDF)
REKIĆ, Ena: Geomorfološka i hidrološka obilježja manjih ponornica - primjeri s kordunskog krša. Diplomski rad. Sveučilište u Zagrebu, Prirodoslovno-matematički fakultet. Zagreb, 2020. (PDF)

• Sažetak; Kordunski krš predstavlja dodirno područje dviju megageomorfoloških regija: Panonske ne-krške i Dinarske krške. Otjecanjem vode dolazi do oblikovanja reljefa i pojave kontaktnog krša. Cilj rada bio je geološko-geomorfološkim i hidrološkim analizama istražiti uvjete nastanka i razvoja manjih ponornica i njihovih drenažnih bazena na četiri primjera. Geološkogeomorfološkim analizama istraživan je utjecaj geološke građe podloge na reljef koji je ponornica svojim tokom oblikovala. Proučavani su stijenski odnosi nepropusnih i propusnih naslaga, njihova visinska raspodjela, prostorni raspored te rasjedi i pukotinski sustavi. Na tako malom području istraživanja utvrđena su tri morfogenetska tipa reljefa : fluviodenudacijski, fluviokrški i krški. Hidrokemijska svojstva vode ovise o geološkoj građi podloge stoga su na primjeru Dunjak izmjereni fizikalno-kemijski parametri vode koji su odgovarali vrijednostima očekivanim za karbonatnu podlogu. Izmjeren je protok vode prije i nakon ulaska u krški vodonosnik koji je ukazivao na hidrološki period s malo padalina što je imalo utjecaj na koncentracije mjerenih fizikalno-kemijskih parametara vode. 

ŽIVIĆ, Dražen: Slunjsko-plitvički kraj: odabrani dinamički i strukturni indikatori demografskog razvoja ruralnog prostora. ​Migracijske i etničke teme, Vol. 25 No. 3, 2009. (PDF)

• Sažetak; Slunjsko-plitvički kraj kontaktni je prostor dviju hrvatskih županija, Karlovačke i Ličko-senjske. U teritorijalno-administrativnom smislu definira se kao prostor grada Slunja te općina Cetingrad, Plitvička jezera, Rakovica i Saborsko. Promatrani prostor nalazi se na krškoj podlozi, koja je zbog svojih geološko-hidrološko-pedoloških specifičnosti, kao i geomorfoloških karakteristika, u prošlosti negativno determinirala kretanje stanovništva i razvoj naseljenosti. Cijeli taj prostor ima prevladavajuća ruralna obilježja i periferno je položen u odnosu na županijska središta (Karlovac i Gospić) te je kao takav dio negativnog pola populacijskoga, ekonomskog i regionalnog razvoja Hrvatske. Začeci duboke demografske krize u njemu datiraju iz prve polovine 20. stoljeća. Tijekom devedesetih godina već postojeće negativne demografske prilike dodatno su pogoršane srbijanskom oružanom agresijom. Cjelokupni tematizirani prostor pretrpio je znatne ljudske žrtve, migracijske gubitke i materijalna razaranja. Po oslobođenju počinje proces obnove, koji teče sporo i s brojnim poteškoćama. Zbog prisutnosti dugotrajnih, vrlo negativnih demografskih procesa, čija su glavna obilježja depopulacija (ukupna, prirodna i emigracijska) i starenje stanovništva, taj je prostor izgubio vlastiti demografsko-revitalizacijski potencijal. Populacijsko obnavljanje Slunjsko-plitvičkoga kraja nije provedivo bez primjene sustavnih poticajnih mjera demografske obnove i gospodarskog oporavka. Demografska obnova mora, uz pronatalitetne mjere, svakako obuhvatiti i poticanje naseljavanja mladoga, pretežno visokoobrazovanog stanovništva.

​Kordun. Wikinfo