|
|
SREDIŠNJI POJAS > SREDIŠNJE BOSANSKO-HERCEGOVAČKE PLANINE > BJELAŠNIČKA GRUPA > Bjelašnica
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Bjelašnica (Observatorij), 2067 m
Koordinate najvišeg vrha: 43.7036, 18.2576
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Bjelašnica (Observatorij), 2067 m
Koordinate najvišeg vrha: 43.7036, 18.2576
Uvod
|
BOOKING
Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području planine Bjelašnice  
Oglašavajte ovdje:
|
Ime planine i njezina najvišeg vrha
|
Izražena bijela "kapa" Bjelašnice (fotografija dolje) je prizor poznat Sarajlijama i stanovništvu okolnog područja tijekom zimskih mjeseci, obično u razdoblju između novembra/prosinca i maja/svibnja - ovisno o godini, Razlog tomu je bjelina snijega i bjelina kamena na najvišim područjima planine na kojima nema visoke (šumske) vegetacije. Otuda i dolazi naziv planine - korijen naziva je pridjev "bijel".
Naziv najvišeg vrha planine (2067 m) je Bjelašnica, odn vrh Bjelašnice. Po meteorološkoj stanici (za meteorološka promatanja) koja se na njemu nalazi, kolokvijalno ga još zovu Opservatorija, odn. Opservatorij, a ovisno o izvorima mogu se susresti i varijante toga naziva, poput Observatorija, Observatorij. Za vrh ćete u literaturi ponekad naići i na naziv Zvjezdarnica ili Zvjezdara (pročitaj pojašnjenje u nastavku).
Izvor fotografije: www.novi.ba
Zbog graničnog karaktera ovoga područja, smještenog između Hercegovine i Bosne, zbog granice i dodira klimatoloških, hidroloških, antropoloških i dr. utjecaja, često se u šali kaže kako je upravo bjelašničko područje ono slovo "I" u imenu Bosne i Hercegovine.
|
Otkud Zvjezdarnica, Zvjezdara? U natuknicama Hrvatske enciklopedije (“nasljednici” Jugoslavenske enciklopedije) i Male enciklopedije Prosvete, kao jedno od imena kojime se naziva najviši vrh Bjelašnice, navodi se Zvjezdarnica i Zvjezdara. Tako u Hrvatskoj (odn. Jugoslavenskoj) enciklopediji stoji: Bjelašnica, planina u Bosni, JZ od Sarajeva. Najviši vrhovi: Bjelašnica (Zvjezdarnica i Zvjezdara; 2067 m) … Meteorološki opservatorij (od 1894)… I u članku Wikipedije na srpskom jeziku, koja za izvore navodi i Malu enciklopediju Prosvete (3 izd., Beograd, 1985.) piše: B. Predstavlja prostranu krašku visoravan … Severni deo visoravni ima prosečnu visinu od 1.900 m. Tu su i najviši vrhovi Bjelašnice: Bjelašnica (lokalni naziv Zvjezdarnica ili Zvjezdara, 2.067 m)… Toponim Zvjezdarnica nalazi se i u službenim dokumentima (Određivanje granica Posebnog područja Bjelašnica). I zaljubljenik u ovu planinu i sarajevski planinarski veteran Slobodan Žalica u zbirci literarno-lirskih sastavaka (2018.) koje je naslovio Bjelašnica u mome srcu, piše: Radova šuma bi da se razlije u prostore Igmana, da postane samo to ime, ali ona istječe iz strmih rudina Zvjezdarnice, najvišeg vrha Bijele Planine – iz njegovog stijenja. Zapravo, ime Zvjezdarnica, odn. Zvjezdara je vrlo neobično, jer na vrhu Bjelašnice nikada nije bilo stanice za astronomska promatranja. Brojni drugi izvori i dalje koriste ovaj naziv, iako se nigdje ne nude pojašnjenja otkuda je on došao. Radi li se o nekom povijesnom činu nečijeg doslovng prevođenja riječi opservatorija, bez znanja kako se ipak radi samo o meterorološkoj promatračkoj stanici. Ili su pak nekada, domaći ljudi, ne znajući što se to točno gore promatra iskoristili zastarjelu, arahičnu riječ zvjezdar (astronom). Ili neki treći razlog? Uostalom meteorolozi, jednako kao i astronomi gledaju u nebo - bilo ono vedro ili zvjezdano. Ukoliko netko ovo pročita, a raspolaže nekim saznanjima, neka slobodno javi. KOMENTAR ADMINISTRATORA - DG |
|
Bjelašnički plato
Pogled od Bijelih voda prema jugu, na Bjelašnički plato - visoravan omeđenu glavnim grebenom Bjelašnice sa sjevera, grebenom Hojte, odn. Treskavice s istoka, Visočicom s juga (lijevo u pozadini) i bjelašničkim grebenom Obalj (1896 m) sa zapada (desno u pozadini). |
GEOGRAFIJA (ZEMLJOPIS) PLANINE
Reljef
Bjelašnica je prostrana krška visoravan (ova visoravan obuhvaća i planinu Igman) koja se dužinom od 30 km pruža pravcem sjeveroistok-jugozapad, okomito na tzv. klasični dinarski smjer, a širina joj varira između 10 i 20 kilometara. Planinski grebeni koji se uzdižu s ove visoravni nemaju smjer kojime se pružaju dinarske planine (SZ-JI), nego se jedni protežu od zapada prema istoku, a drugi prema sjeveru. Sjeverni dio visoravni prosječne je visine oko 1900 m. Ovdje se nalaze najviši vrhovi Bjelašnice: Bjelašnica (2067 m), Krvavac (2061 m) i Velika Vlahinja (2056 m). Jugozapadni dijelovi Bjelašnice znatno su niži od sjeveroistočnih. Prosječna visina jugozapadnog dijela iznosi oko 1200 m n.v.
Najsjeverniji dio Bjelašnice je ujedno i njezin najviši greben koji se prostire skoro u ravnoj liniji od istoka prema zapadu u dužini od oko 12-ak km. Na krajnjem istočnom rubu toga grebena nalazi se najviša kota Bjelašnice s meteorološkom stanicom (opservatorijem). Greben pada prema sjeveru, okomito, za punih 500 m. Na podnožju ogromnih točila (sipara), Kotlova i Muslina točila, veže se uz taj greben Bjelašnice planina Igman.
Glavni greben (smjer istok-zapad) lomi se kod vrha Vlahinje prema jugo-zapadu pa se zatim potpuno prekida na Mrtvanju. Od Mrtvanja se nastavlja na izvjesnoj ualjenosti drugi greben s najvišom grupom Hranisavom. Taj se drugi greben prostire od sjevera prema jugu i postepeno se spušta u bjelašničku visoravan. Sa sjeverne strane spušta se okomito za 500 m u šumom obraslu Pazarićku i Korčansku Bjelašnicu.
Na sjeveroistočni dijelu Bjelašnice, južno od njenog najvišeg grbena, omeđen još planinama, Hojtom odn. Treskavicom s istoka, Visočicom s juga i planinom Obalj sa zapada, prostire se valovita visoravan koja se naziva Bjelašnički plato. Ovuda vode glavni bjelašnički putevi i ovdje se smjestilo najviše njezinih stalnih naselja.
Od najvišega grebena, koji je jedini vidljiv iz Sarajeva, prema jugozapadu se širi prava planina Bjelašnica, duboko i daleko na jug, jugozapad i jugoistok. Prema jugu i jugozapadu širi se sve do brežuljastih predjela oko rijeke Neretve. Prema jugu graniči s planinom Visočicom, od koje ju oštro razdvaja rijeka Rakitnica. Na istoku, preko Hojte, veže se sa planinom Treskavicom. Sa zapadnih strana dotiču joj se obronci planine Džepe i Preslice. Počev od juga i jugozapada, planina Bjelašnica postepeno se izdiže prema sjeveru, ali ne svuda jednoliko. Od Vran-Blatačkih strana, gdje je nadmorska visina oko 1200 m, cijela jugozapadna strana planine širi se kao prostrano polje (Delića Polje) sve do Radobolje, najsjevernijeg ravnoga predjela toga kraja. Nadmorska visina toga predjela kreće se između 1200-1400 m. S istoka taj predjel zatvara šuma Lovnica. Čim se pređe ta šuma i krene sjeveroistočno planina se naglo diže. Prostrana polja u tom dijelu (Šišan Polje i Dugo Polje) nalaze se već na visini preko 1500 m. A što se dalje ide sjeveru i sjeveroistoku visinski lanci postaju sve gušći i sklopljeniji. Između njih nalaze se uske i duboke uvale ili strmi klanci. Najposlije se ti lanci potpuno zatvore najvišim grebenom. Sjeveroistočni i sjeverni dio planine prostorom su mnogo veći od južnoga i jugozapadnoga.
Polja i dolovi dijele planinu u ove grebenske skupine:
> sjeveroistočni greben Bjelašnica-Vlahinja.
> Preslica,
> Hranisava (Maslina),
> Lovnica,
> Obalj,
> Krvavac.
Na Bjelašnici je razvijen krški i ledenjački reljef.
Kako je najveći dio Bjelašnice, posebno njezin zapani dio, građen od srednje- i gornjotrijaskih vapnenaca i dolomita, ove vapnenačko-dolomitne mase ispucale su brojnim pukotinama koje su stvorene krškim procesima, zbog kojih se padaline brzo gube u podzemlju, pa je planina skoro bezvodna.
Za vrijeme diluvijalne glacijacije na Bjelašnici su bili ledenjaci najjače razvijeni na njenoj sjevernoj strani. I danas ima tragova djelovanja tih ledenjaka.
Najsjeverniji dio Bjelašnice je ujedno i njezin najviši greben koji se prostire skoro u ravnoj liniji od istoka prema zapadu u dužini od oko 12-ak km. Na krajnjem istočnom rubu toga grebena nalazi se najviša kota Bjelašnice s meteorološkom stanicom (opservatorijem). Greben pada prema sjeveru, okomito, za punih 500 m. Na podnožju ogromnih točila (sipara), Kotlova i Muslina točila, veže se uz taj greben Bjelašnice planina Igman.
Glavni greben (smjer istok-zapad) lomi se kod vrha Vlahinje prema jugo-zapadu pa se zatim potpuno prekida na Mrtvanju. Od Mrtvanja se nastavlja na izvjesnoj ualjenosti drugi greben s najvišom grupom Hranisavom. Taj se drugi greben prostire od sjevera prema jugu i postepeno se spušta u bjelašničku visoravan. Sa sjeverne strane spušta se okomito za 500 m u šumom obraslu Pazarićku i Korčansku Bjelašnicu.
Na sjeveroistočni dijelu Bjelašnice, južno od njenog najvišeg grbena, omeđen još planinama, Hojtom odn. Treskavicom s istoka, Visočicom s juga i planinom Obalj sa zapada, prostire se valovita visoravan koja se naziva Bjelašnički plato. Ovuda vode glavni bjelašnički putevi i ovdje se smjestilo najviše njezinih stalnih naselja.
Od najvišega grebena, koji je jedini vidljiv iz Sarajeva, prema jugozapadu se širi prava planina Bjelašnica, duboko i daleko na jug, jugozapad i jugoistok. Prema jugu i jugozapadu širi se sve do brežuljastih predjela oko rijeke Neretve. Prema jugu graniči s planinom Visočicom, od koje ju oštro razdvaja rijeka Rakitnica. Na istoku, preko Hojte, veže se sa planinom Treskavicom. Sa zapadnih strana dotiču joj se obronci planine Džepe i Preslice. Počev od juga i jugozapada, planina Bjelašnica postepeno se izdiže prema sjeveru, ali ne svuda jednoliko. Od Vran-Blatačkih strana, gdje je nadmorska visina oko 1200 m, cijela jugozapadna strana planine širi se kao prostrano polje (Delića Polje) sve do Radobolje, najsjevernijeg ravnoga predjela toga kraja. Nadmorska visina toga predjela kreće se između 1200-1400 m. S istoka taj predjel zatvara šuma Lovnica. Čim se pređe ta šuma i krene sjeveroistočno planina se naglo diže. Prostrana polja u tom dijelu (Šišan Polje i Dugo Polje) nalaze se već na visini preko 1500 m. A što se dalje ide sjeveru i sjeveroistoku visinski lanci postaju sve gušći i sklopljeniji. Između njih nalaze se uske i duboke uvale ili strmi klanci. Najposlije se ti lanci potpuno zatvore najvišim grebenom. Sjeveroistočni i sjeverni dio planine prostorom su mnogo veći od južnoga i jugozapadnoga.
Polja i dolovi dijele planinu u ove grebenske skupine:
> sjeveroistočni greben Bjelašnica-Vlahinja.
> Preslica,
> Hranisava (Maslina),
> Lovnica,
> Obalj,
> Krvavac.
Na Bjelašnici je razvijen krški i ledenjački reljef.
Kako je najveći dio Bjelašnice, posebno njezin zapani dio, građen od srednje- i gornjotrijaskih vapnenaca i dolomita, ove vapnenačko-dolomitne mase ispucale su brojnim pukotinama koje su stvorene krškim procesima, zbog kojih se padaline brzo gube u podzemlju, pa je planina skoro bezvodna.
Za vrijeme diluvijalne glacijacije na Bjelašnici su bili ledenjaci najjače razvijeni na njenoj sjevernoj strani. I danas ima tragova djelovanja tih ledenjaka.
Geološka građa
Najveći dio Bjelašnice građen je od srednjih i gornjih trijaskih vapnenaca/krečnjaka i dolomita. Ipak, postoje razlike u geološkoj građi njezinih pojedinih dijelova. Stijene na istočnom dijelu planine, istočno od Umoljana (dolina rijeke Rakitnice oko sela Šabića i Rakitnice) oblikovane su u klastite, tj. u vodonepropusne lapore, pješčenjake. S geološkog gledišta zapadnim dijelom planine kojem prevladavaju egzokrški reljefni oblici poput kamenica, škrapa, ponikvi i uvala na vapnenačko–dolomitnoj podlozi (prostor uz donji tok Raktinice), dakle tipični krš (Lepirica, 2006) i zbog toga je ovaj dio vrlo siromašan površinskim vodenim tokovima.
Grebeni i vrhovi
Glavni bjelašnički greben
|
Vrhovi glavnog bjelašničkog grebena
^ Bjelašnica, vrh (Opservatorija / Opservatorij) 2067 m Najviši vrh planine. Zovu ga još i Observatorij, Observatorija, Zvjezdarnica ili Zvjezdara zbog meteorološke stanice izgrađene 1894, prve u Bosni i Hercegovini. To je i najviša točka u Bosni i Hercegovini na kojoj su stalno smješteni ljudi. S ovoga vrha počinjao je i start olimpijskog spusta. ^ kota 2056, 2056 m ^ kota 2025, 2025 m ^ Velika Vlahinja 2056 m; prema pojedinim izvorima 2057 m* ^ Mala Vlahinja 2005 m* ^ Međeđa glava 1881 m ^ Mala Međeđa glava 1885 m ^ Velika Međeđa glava 1938 m ^ Žuti cvijet 2046 m ^ Veliki strug 2026 m ^ Mali strug 1923 m ^ Žuljsko brdo 1986 m ^ Vjetreno brdo 1968 m ^ Obla glava 1816 m ^ Šiljata glava1737 m ^ Vjetreni kuk 1947 m ^ Veliki Ljeljen 1907 m ^ Mali Ljeljen 1859 m (izv: Wikipedija) ^ Veliki visin (Velež) 1850 m *Na starijim topografskim kartama (1975. godina) omjera 1:25.000 Vojnogeografskog instituta iz Beograda pogreškom su zamijenjeni vrhovi Mala i Velika Vlahinja. |
Bjelašnica (Opservatorija)
Sjeveroistočni dio najvišeg grebena Bjelašnice viđen s kružne ceste Sarajevo-Krupac-Igman-Hadžići.-Sarajevo. U dubini se nalazi polje Gornja Grkarica. |
Hranisava
|
Greben Hranisave (ili Maslina) nalazi se zapadno od najvišeg grebena Bjelašnice. Pruža se u smjeru sjever - istok. Hranisava je u višim položajima gola, odasvuda jednolično zaokružena, samo se na njezinoj sjevernoj strani nalazi atraktivan niz stijena, dug oko 4 km a visok oko 300-400 m, kojim se ova planina ruši u svoje pazarićko predgorje.
Na zapadu je prema Hranisavi planina Preslica a između njih dvije duboka dolina Laništa. Na istoku je duboka kotlina Mrtvanje, dok prema jugu postepeno prelazi u bjelašničku visoravan. Vidici s vrha Hranisave nisu daleki, jer je pogledu otvoren samo jug, ali su vrlo lijepi, osobito na Prenj i greben Bjelašnice, koji se vidi u svoj cjelini. Šume na sjevernom predgorju Hranisave, kao i na obližnjoj Igman planini vrlo su bujne radi obilja vlage. U nižim položajima raste bjelogorica, a u višim crnogorica. Na Hranisavi ima nekoliko jakih vrela. Vrhovi grebena Hranisave
^ Hranisava 1964 m ^ Crni vrh (J od Hranisave) 1908 m ^ Crni vrh (SI od Hranisave) 1823 m |
Čulica, pogled na Hranisavu
Autor fotografija: nihadciko (Panoramio) |
Krvavac
|
Vrh Krvavac, na istoimenom grebenu, drugi je po visini vrh Bjelašnice. Vršni dio grebena cijeli je prekriven klekom. tako da je ljeti dostupan samo jednom stazom kojom se pristupa od sjevero-istočne strane. Zbog svoje udaljenosti od glavnih komunikacija na Bjelašnici i teško prohodne kleke, uspon na greben Krvavca je relativno naporan.
Vrhovi grebena Krvavca
^ Krvavac 2062 m* ^ Vaganj 1908 m ^ Klanac 1848 m _____ *prema pojedinim izvorima 2061 m |
Krvavac
Pogled prema vrhu Krvavac iz Dugog polja. |
Obalj
|
Vrhovi na obaljskoj podskupini
^ Obalj 1896 m ^ Kobilica ^ Saruk 1726 m ^ Veliki vrh 1726 m ^ Pošijak 1551 m ^ Orlovac 1525 m |
Obalj iznad Lukomira
|
Lovnica
Vrhovi na grebenu Lovnice
^ Lovnica 1856 m
^ Kotplani 1788 m
^ Lovnica 1856 m
^ Kotplani 1788 m
Reljefni i ostali oblici u prostoru
|
Bjelašnički plato (visoravan); naziv za visoravan omeđenu planinama, glavnim grebenom Bjelašnice sa sjevera, grebenom hojte i Treskavicom s istoka, Visočicom s juga i bjelašničkim grebenom Obalj sa zapada.
Babin Do (dolina); nalazi se na području općine Trnovo. Za potrebe Zimskih olimpijskih igara 1984. godine u Sarajevu u ovoj dolini je izgrađeno olimpijsko naselje, kao i hotel "Maršal". Cilj svih utrka održanih za vrijeme gore navedenih olimpijskih igara nalazio se u Babinom Dolu. Za vrijeme rata u BiH 1990-ih snage JNA su zapalile hotel kao i olimpijsko selo. Poslije rata hotel Maršal je obnovljen, dok je na mjestu olimpijskog sela izgrađeno naselje apartmanskog tipa, kao i jedan novi hotel. Džepska planina je naziv za krajnji jugozapadni dio Bjelašničkog platoa iznad sela Džepi kod Konjica Radobolje, visoravan na jugozapadnom dijelu Zabjelašnice odn. Bjelašnice. Dugo polje, gotovo 4 km duga dolina između obronaka i pobrđa Krvavca, prema zapadu i sjeverozapadu te izdanaka Oblja (Kobilica, 1862 m), prema jugoistoku. Pruža se u smjeru JZ-SI, s time da je u jednoj trećini svoje dužine (sjeverni dio) blago povijena prema istoku, Na njezinom krajnjem jugozapadu prelazi u vertikalno položenu uvalu Mrkovalje koja se pak dalje nastavlja u jugoistočnom smjeru, paralelno s grebenom Lovnice, sve do Gornjeg Lukomira koji se diže nad kanjonom Rakitnice. Štinji Do ili Štinja Lokva (dolina); U samoj dolini se nalazi nekoliko skijaških staza kao i jedan lift. 
Čuhovići, Zvekuša i Prenj, pogled sa Lovnice
Autor fotografija: nihadciko; panoramio |
|
Speleološki objekti
Pećina Megara
|
KOORDINATE: 43.714527°, 18.083657°
Pećina Megara, poznata još i pod nazivom Kuvija, nalazi se u zapadnom dijelu planinskog sklopa Bjelašnice (masiv Preslica, na sjeverozapadnoj padini brda Orlovca), na području općine Hadžići. Smještena je kod mjesta Gornji Bioč, a u blizini je i izletište Lanište od kojeg do Megare vodi uređena staza. Pristup Najlakši pristup je od Tarčina, dolinom potoka Bioča (Bjelašnica) u početku asfaltnom, a kasnije dobrom makadamskom cestom prema Mehinoj Luci i dalje, do Laništa, širokog proplanka gdje su se nekad nalazile šumarske kuće, a danas uređeno izletište s ognjištima i nadstrešnicama. Odavdje do pećine vodi šumska staza, oko 500 m zračne linije, ali za uspon treba oko pola sata hoda. Ulaz u pećinu nalazi se na 1290 n.v. Morfologija U morfološkom pogledu pećina je vrlo jednostavnog oblika i sastoji se od jednog jedinog kanala ukupne dužine od nešto preko 220 metara. Od ulaza koji je dosta prostran pećina se pruža prema sjeveroistoku u obliku širokog i prostranog hodnika. Dužina tog dijela je oko 30 m. Odatle se pravac pružanja naglo mijenja i do kraja pećine zadržava generalni pravac prema jugoistoku. Na 60 m od ulaza hodnik se širi u prostranu dvoranu dužine oko 70, najveće širine 25 i visine preko 10 metara. To je tzv. „Fialina dvorana“, prema poznatom arheologu Fiali. Iza ove dvorane pećina nastavlja nešto užim hodnikom u dužini od oko 30 m do završne dvorane. Dimenzije ove dvorane također su impresivne: dužina oko 40, širina 27 i visina preko 13 metara. Gotovo cijela unutrašnjost pećine ispunjena je vrlo bogatim sigastim tvorevinama: stalagmitima, stalaktitima, stubovima, raznobojnim saljevima s pojavom pećinskog mlijeka, bigrenim kadama od kojih neke tijekom cijele godine zadržavaju vodu. Posebno je karakterističan saljev koji svojim izgledom podsjeća na neku mitsku životinju i koji bi mogao biti zaštitni znak pećine. Po svom bogatstvu pećinskih ukrasa pećina Megara se ubraja među najljepše pećine u Bosni i Hercegovini. 
Pećina Megara, tlocrt
Izvor: LUKIĆ BILELA, Lada, OZIMEC, Roman, MICULINIĆ, Kazimir, BASARA, Damir, A comprehensive valorization of Megara cave (Bjelašnica Mt., BiH) regarding the preservation and protection, Natura Montenegrina, 12/3-4:701-717., stranica 706, Podgorica, 2013. Arheologija
Megara je poznata kao jedno od najbogatijih nalazišta pećinskog/špiljskog medvjeda (Ursus spelaeus) koji je živio u vrijeme posljednjeg ledenog doba. Prva iskopavanja su vršena 1892. godine (češki arheolog i kemičar František Fiala iz Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine) i imala su velikog odjeka u tadašnjem znanstvenom svijetu u Europi zbog svojih nalaza, posebno zbog nalaza najveće lubanje pećinskog medvjeda u ovom dijelu Europe (radi usporedbe, lubanje iz Megare veće su od svih poznatih lubanja pećinskog medvjeda). Zbog toga je ovu pečinu kasnije istraživao i hrvatski geolog i paleontolog Dragutin Gorjanović-Kramberger, dok je 1970. godine iskopavanja vršio i Mirko Malez s Instituta za geologiju kvartata iz Zagreba. Na tlu špilje i danas se mogu naći brojne kosti pećinskig medvjeda, a na bočnim zidovima mogu se vidjeti brojni potpisi posjetilaca koji datiraju od početka 20. stoljeća do naših dana. Zbog velikog broja istraživanja dno pećine je potpuno prekopano, ali i kasnijih traganja SFOR-a za oružjem. U ovoj pećini snimljena je, krajem 19. stoljeća, prva fotografija u unutrašnjosti jedne pećine u Bosni i Hercegovini. Turizam: Iz europskih fondova financira se projekt „Pećina Megara – održiv turistički proizvod“ koji je kao i pećina Orlovača na Palama, ušao u program razvoja ruralnog turizma u okviru projekta koji podržava „Razvoj agroturizma u planinskim područjima BiH“. |
Galerija - Pećina Megara
Autor fotografija: nihadciko (Panoramio) |
Pećina Klokočevica ili Klokotnica
|
KOORDINATE: 43.700713, 18.3004
Klokočevica pećina ili Klokotnica nalazi se na istočnim padinama Bjelašnice, u blizini Babinog dola (Hotel "Maršal" i dr.), na području općine Trnovo. Nadmorska visina je 1335 metara. Pristup Pećina Klokočevica nalazi se u blizini olimpijskih borilišta. Od Babinog dola do pećine vodi označena šumska staza (oko 1 km). U neposrednoj blizini pećine je uređeno izletište „Javorov do“ koje se nalazi na 1250 metara nadmorske visine. Pored umjetnog jezera, natkrivenih mjesta za odmor ili jelo, drvenih klupa, kamenih staza i potočića, tu je i kameni amfiteatar, teatarska scena na otvorenom, izgrađena s namjerom da na njoj predstave izvode studenti Akademije scenskih umjetnosti iz Sarajeva. Za gradnju amfiteatra iskorišten je prostor prirodne planinske vrtače. Pećina Klokočevica je značajna za bosansko-hercegovačku speleologiju i pećinski turizam jer je ona, uz pećinu na vrelu Bune, čini se, jedna od prvih pećina u Bosni i Hercegovini uređena za posjetu turista. Posebna pogodnost pećine Klokočevice je njena blizina nekolicini planinarskih domova, a posebno olimpijskim borilištima. Morfologija U ulaznom kanalu su još austrougarski ljubitelji prirode napravili kameno stepenište od lomljenog kamena koje su se sačuvale do našeg vremena. Njihova dužina je oko 30 metara, a pružaju se od ulaza do male zaravni, otprilike na sredini pećine, sa koje se pogledom može obuhvatiti cijela dvorana. Morfologija pećine je vrlo jednostavna - sastoji se od dva dijela: ulaznog kanala i velike dvorane. Ulaz u pećinu ima izgled vrtače i nastao je urušavanjem dijela pećine koji je imao najtanji strop. Ulazni kanal je skromnih dimenzija, dužine oko 10 m i širine svega nekoliko metara, lećastog/sočivastog (u obliku leće, op.) presjeka, ali koji na sredini omogućava normalan prolazak. Na kraju kanala otvara se dvorana nepravilnog kružnog oblika dimenzija 30 x 40 metara i visine preko 10 metara. Pećina nije bogata ukrasima, što je sa speleološkog gledišta i normalno budući da se radi o mlađoj pećini, koja je u najvećem dijelu nastala urušavanjem stropa. Ono što je karakteristično za ovu pećinu, jesu, pored povijesti pećine i endemske faune, debeli stalagmiti. Oni su nastali taloženjem kalcij-karbonata iz vode koja prokapava na stropu i padajući s velike visine rasprskava na razmjerno veliki širinu, pa kristalizacija ide više u širinu nego u visinu. U daljem razvoju ovog morfološkog oblika, na nekim su se stalagmitima formirale i male kamenice u kojima se sakuplja voda. Galerija - Pećine Klokočevica i Ledenica
Autor fotografija: nihadciko (Panoramio) |
Video: Javorov do i pećina Kločevica
Sudareva pećina
KOORIDNATE: 43.68519°, 18.08256°
Pećina se nalazi u selu Jasen na 1290 m n.v. 
Tlocrt i presjek Sudareve pećine
Izvor: preuzeto iz arhiva Speleododo - Mulaomerović, Jasenko, Dopuna poznavanju gniježđenja žutokljune galice (Pyrrhocorax graculus Linnaeus, 1758) na planini Bjelašnici, Ornitološko društvo “Naše ptice” Sarajevo, 2008.. (PDF) Pećina Ledenica (iznad Tarčina)
KOORDINATE; 43.720649°,18.101550°
|
Jame na BjelašniciJama u Jozića onijega, Radobolje,
u velikoj travnatoj vrtači ispod kote 1255 m. Geografski položaj: N 43°40.730’, E 18° 04.240’ Nadmorska visina: 1214 m Jama 2 u Jasenu, Kovačevac Geografski položaj: N 43°40.821’, E 18°05.990’ Nadmorska visina: 1399 m Jama 1 u Jasenu, Kovačevac Geografski položaj: N 43°40.713, E 18°05.644 Nadmorska visina: 1332 m. Vranjača jama (velika), Radobolje Geografski položaj: N 43°40.354’, E 18°05.060’ Nadmorska visina: 1256 m Vranjača (mala), Radobolje Geografski položaj: N 43°40.051, E 18°05.124’ Nadmorska visina: 1269 m Jama pod Javorkom, Šišan polje |
Izvori i literaturaLUKIĆ BILELA, Lada, OZIMEC, Roman, MICULINIĆ, Kazimir, BASARA, Damir, A comprehensive valorization of Megara cave (Bjelašnica Mt., BiH) regarding the preservation and protection, Natura Montenegrina, 12/3-4:701-717., Podgorica, 2013. (PDF)
LUKIĆ BILELA, Lada, OZIMEC, Roman, MICULINIĆ, Kazimir, BASARA, Damir, ĐUG, Samir, DREŠKOVIĆ, Nusret, Valorizacija pećine Megara na planini Bjelašnici (Općina Hadžići) - Izrada topografskog nacrta i idejnog rješenja sanacije i uređenja pećine Megare, Sarajevo, 2013. (PDF) BLOG - JOSEF MORAVEC, Valorizacija pećine Megara na planini Bjelašnici (Općina Hadžići), Karakteristike pećine u svrhu zaštite i valorizacije, 17.5.2014. (OTVORI) MULAOMEROVIĆ, Jasminko, LUČIĆ, Ivo, OSMANKOVIĆ, Jasmina, Krš i pećine Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2008. (PDF) MULAOMEROVIĆ, J., Pećina Klokočevica na Igmanu, Bilten Planinarsko smučarsko društvo „Prijatelj prirode“ Sarajevo, 3, 5–6, Sarajevo, 1991. MULAOMEROVIĆ, Jasminko, Determinante i efekti speleoturizma na razvoj nerazvijenih područja, Univerza v Novi Gorici, Nova Gorica, 2009. (PDF) Wikipedija - Pećina Klokočevica Wikipedija - Megara Oslobođenje, Izletište Lanište i pećina Megara na meti vandala, 4.9.2013. |
Klima
|
Tipovi klime
Klima Bjelašnice je prijelaznog odn. graničnog karaktera, između mediteranskih i kontinentalnih utjecaja, s dominantno planinskom i alpskom klimom. Na velikom području Bjelašnice, nižem od 1.500 m n.v. vlada planinska klima tipa Dfb (vlažna borealna klima s toplim ljetom. Ovaj tip klime obilježavaju velike godišnje amplitude, srednja temperatura najtoplijeg mjeseca ≤ 22°C; 3 do 4 pa i 5 mjeseci temperature su niže od 0°C, crnogorične šume i stepe razvijaju se u sušim krajevima, a bjelogorične šume u vlažnijim). U područjima s nadmorskom visinom višom od 1.500 metara, zastupljena je planinska klima tipa Dfc (vlažna borealna klima sa svježim ljetom. Obilježavaju ju duge, vrlo hladne zime i kratka svježa ljeta - samo 1 do 4 mjeseca prosječna temperatura je ≥ 10°C). Osobitosti planinskih klima takođe su i stalne inverzije temperatura, kao i relativno visoka vlažnost zraka tijekom čitave godine. S porastom nadmorske visine, u najvišim planinskim područjima Bjelašnice, planinska klima prelazi u pravu alpsku klimu. Prostore s alpskom klimom obilježavaju vrlo duge i hladne zime, te kratka i hladna ljeta, gdje je šest mjeseci u godini prosječna temperatura ispod 0°C. Zbog njezina geografskog položaja i nadmorske visine, Bjelašnica predstavlja granicu utjecaja dviju velikih klimatskih cjelina - mediteranske i kontinentalne. Tako se na Bjelašnici sukobljavaju jadranske i kontinentalne zračne mase što rezultira čestim i brzim promjenama vremenskih uvjeta, čestim i jakim vjetrovima i obilnim kišama, relativno rana pojava prvog snijega i mraza (polovicom septembra), kao i dugo zadržavanje obilnog sniježnog pokrivača na višim područjima (druga polovica maja). 
Ljeto u Lukomiru
Nakon ljetnoga nevremena vlažni oblaci kuljaju iz kanjona Rakitnice prema Lukomiru i obližnjim uzvisinama Prijenos vlažnih i toplih zračnih masa transformira se u uvjetima planinskog reljefa u posebne klimatske situacije. S obzirom na općenit položaj planinskih masiva u okruženju, u pravcu SZ-JI (pravac dinarskih planina), utjecaj strujanja iz pravca zapada i jugozapada (prvenstveno utjecaji koji dolaze dolinom rijeke Neretve) očituje se na jugozapadnim padinama kao topliji i vlažniji, dok su zračne mase iz pravca SI hladnije i suhlje, što stvara različite hidroklimatske uvjete na SI i SZ padinama. Obično je ta različitost izražena na hrbtovima planina, gdje različite strane imaju različite mikroklimatske uvjete.
Padaline Padalina ima dosta u svako godišnje doba. Prosječna godišnja količina padalina na planinskom području prelazi 1200 mm, a velikim dijelom se radi o sniježnim padavinama koje se dugo zadržavaju. Kišne oborine vrlo često su praćene snažnom grmljavinom (grmljavinska nevremena), a posebice su obilne ujesen. Stalni snježni pokrivač, kojega je pojedinih godina znalo biti čak i do tri metara visine, zadržava se dugo u proljeće i obično traje u razdoblju između novembra/studenog do maja/svibnja. Temperatura Srednja godišnja temperatura iznosi samo 0,7 °C, zbog izrazito niskih zimskih temperatura. Najviše temperature dosežu 24 °C, a najniže zabilježene su do -41 °C. Zime su izuzetno oštre i duge tako da se proljeće osjeća tek polovicom 5. mjeseca, a kratka ljeta znaju biti praćena valovima hladnog zraka. Na temelju mjerenja na meteorološkm stanicama na Velikom i Malom polju, Opservatoriji, Grkarici i Babinom Dolu utvrđena je termička inverzija i pojava mrazišta sa sub-alpskim klimatskim karakteristikama. Vjetrovi Planina je općenito poznata po jakim i čestim vjetrovima, a na vrhu Bjelašnice ponekad u zimskim mjesecima oni dostižu orkansku snagu i brzinu od preko 100 km/h. |
Dok zaobljenim i golim bjelašničkim vrhovima (s obzirom na nedostatak visoke vegetacije) ljeti dominira zelena boja planinskih trava, zimi njezn pejzaž pruža izuzetan ugođaj - nalik bijeloj, sniježnoj pustinji.
Pogled s Oblja na Krvavac, zimi
Autor fotografije: nihadciko; Panoramio Na najvišem vrhu planine (2067 m nadmorske visine) podignuta je 1894. godine meteorološka stanica.
|
Hidrologija - vode (rijeke i jezera)
|
Bjelašnicom prolazi razvođe Jadranskog i Crnomorskog sliva. Zbog krškog terena padaline se brzo gube u podzemlju, pa je planina općenito bez znatnijih površinskih tokova, s izuzetkom rijeka koje teku rubom njezinih planinskih područja. Na istočnom dijelu planine zbog specifične geološke građe (netipičan krš) ima više izvora vode i nekoliko površinskih vodotoka koji opstaju veći dio godine, osim u slučaju izuzetnih ljetnih suša. Zbog izrazito krškog reljefa zapadni dio planine siromašan je površinskim vodotocima, a ionako malobrojni izvori slabo su izdašni.
Podzemne vode
Podzemne vode na krškom području su dragocjen segment prirodnog naslijeđa. Tako se prema sjeveroistoku iz tzv. hidrološke jedinice Bjelašnica podzemne vode dreniraju u vrela rijeka Bosne, Ljute i Bijele. Površina porječja izvora Bosne je 150 km2, a Ljute 108 km2. Ovo hidrološko područje ("Sarajevsko polje") je male površine, ali imajući u vidu količinu vode kojom opskrbljuje Sarajevo, vrlo je važno, a dopunjava se u značanoj mjeri upravo vodom iz hidroloških jedinica Igman i Bjelašnica.
Na užem lokalitetu gdje se nalaze skijaške staze na Bjelašnici, tj. na lokalitetu Babin Do ne nalaze se ni izvorišta niti bilo kakvi riječni tokovi. Ipak, kako padaline premašuju količinu isparavanja, u ovome su prostoru kao i njegovoj okolici, nazočni stalni vodeni tokovi. Međutim, zbog razlika u geološkom sastavu, posebno zbog značajnog učešća vapnenačko-dolomitnih blokova, koji se odlikuju visokim stupnjem ispresijecanosti pukotinama, površinska hidrografska mreža je nerazvijena u višim planinskim dijelovima. Stalni vodotoci su razvijeni samo na stijenskim masama koje imaju izolacijski karakter, npr. u slivu Ljute, Željeznice, Dobropoljke, Zujevine i Trešanice. U kanjonu Rakitnice, Neretve i Ljute, na izvorištu Bosne i u području Željeznice, u vapnenačko-dolomitnim masama snažna je podzemna drenaža Bjelašnice, Treskavice i Visočice. Ostali tereni imaju podzemnu hidrografiju krškog tipa gdje vode dreniraju u Jadranski i Crnomorski sliv, ali s potpuno nedefiniranim površinskim razvođem i podzemnim razvojem kolektorskih masa. |
Izvori i literatura
HASANSPAHIĆ, Mirnes, Tradicionalni sistemi korištenja vode na kršu u zabjelašničkom području, Zbornik, susret speleologa i istraživača krša Bosne i Hercegovine, 4.–6. 5. 2012., Veliko Čajno, Visoko, Naš krš NK-44-45, 2011-2012. (PDF)
HASANSPAHIĆ, Mirnes: Bjelašničke čatrnje. Centar za krš i speleologiju LEPIRICA, Alen, Geomorfološke značajke kanjona Rakitnice i njegovo geoekološko vrednovanje, (disertacija), Univerzitetu u Zagrebu, Prirodoslovni fakultet. Zagreb, 2006. LEPIRICA, Alen, Basic morphological and morphostructural characteristics of the Rakitnica canyon (Dinaric karst, Bosnia and Herzegovina) - Osnovne morfološke in morfostrukturne značilnosti kanjona Rakitnice (Dinarski kras, Bosna in Hercegovina), Acta Carsologica 34/2 10 449-458 Ljubljana 2005. (PDF) WEB-STRANICA, BH Documentary - Vodenice na planinskim vodotocima Bjelašnice. Objavljeno 27.9.2014. WEB-STRANICA, Zone 2000 - Braco Babić, Jezera Bosne i Hercegovine |
Površinske vode tekućice
RakitnicaRakitnica je rijeka u centralnom dijelu Bosne i Hercegovine. Izvire na zapadnom kraju Treskavice u blizini naselja Rakitnice, na nadmorskoj visini od između 1300 i 1500 m i ulijeva se u Neretvu na planinskoj tromeđi Bjelašnica-Visočica-Prenj, kao njezina desna pritoka, nedaleko od Boračkog jezera, na nadmorskoj visini od 324 m. Nema jedan izvor za kojeg bi se sa sigurnošću moglo reći da je to glavni izvor rijeke, nego je to niz izvora na navedenom području. Rijeka Rakitnica, sa svojim čuvenim kanjonom, razdvaja planine Bjelašnicu i Visočicu i odvodi druge potoke u Neretvu.
Pritoci Rakitnice, redoslijedom od njezina izvorišta do ušća u Neretvu, su slijedeći: > Tušilačka rijeka (ijevi pritok, ušće na 1108 m n.v.), dotiče s Visočice > Šklope (desni pritok, potok), s Bjelašnice > Studeni potok (desni pritok, potok), s Bjelašnice > Peruće (desni pritok, potok, ušće na 742 m n.v.), s Bjelašnice točnije obronaka Oblja > Međeđa (lijevi pritok, potok), dotiče s Visočice > Grušća ((lijevi pritok, riječica), dotiče s Visočice Kanjon: Ova tipična planinska rijeka duboko se usjekla između Bjelašnice sa desne i Visočice s lijeve strane, formirajući kanjon, morfološki fenomen i idilično čudo divlje prirode, s nizom brzaka, slapova, vodopada i mirnih bazena. Kanjon Rakitnice najduži je i najdublji u Bosni i Hercegovini; dug je preko 20 km, a dubina se kreće između 800 i 1000 m. Početak kanjona Rakitnice nalazi se na nadmorskoj visini od 1120 m. Najatraktivniji dio toka ove rijeke se nalazi između mosta na prometnici Lukomir-Bobovica do Lučice (Bajrina koliba). To je tok rijeke od 4-5 km s padom od oko 300 m i brojnim slapovima i vodopadima. U vrijeme obilnih padalina i topljenja snijega na nekim dijelovima, razina Rakitnice podigne se i za 20 m. U vrijeme proljetnih kiša su naročito atraktivni vodopadi koji se obaraju s visokih stijena na obroncima Bjelašnice i Visočice. Takav je vodopad Studeni Potok, gdje u pojedinim razdobljima u godini voda pada u kanjon s visine od 400 m. Kanjon je moguće proći, ali isključivo uz pomoć stručnih vodiča. U vrijeme nižeg vodostaja moguće je pješačkom stazom proći od mosta kod sela Tušila do ušća u Neretvu (poželjno je koristiti manje gumene čamce). Kad se krene kanjonom Rakitice, nemoguće je vratiti se; izlazak je moguć jedino kod ušća Rakitnice u Neretvu. Tzv. "turistička ruta" prati posljednjih 6-7 km kanjona Rakitnice do ušća u Neretvu, koja meandrira oko krajnjih okuka oko vrha Oštro. Izraz "turistički" pruža također izuzetan doživljaj, ali i zahtjevan i ne potpuno bezopasan, jer zahtijeva dobru fizičku spremnost, prilagodljivost niskim temperaturama, kao i okretnost u vodi. Flora i fauna: Cjelokupna dužina kanjona Rakitnice je stanište endemskih vrsta flora i faune. Ovdje postoje 32 vrste endemskih biljaka, cvjetova i drveća koje žive u ovoj maloj regiji Dinarskog gorja. Medvjedi, vukovi, divlji veprovi, lisice i divlje koze nalaze svoje sklonište u ovom teško pristupačnom kanjonu. Svojim tokom od 32 km ne protječe kroz naseljena mjesta, a voda je pitka od izvora do ušća. U njoj se nalaze potočna i mekousna pastrmka (endem) i lipljan, i to u velikim količinama. Najpovoljniji dio toka za ribolov je od cestovnog mosta kod sela Tušila do pješačkog mosta na stazi za Bobovicu. Zahvaljujući svojoj jedinstvenoj ljepoti i teškoj pristupačnosti, Konjička LjutaKonjička Ljuta ili Mala Ljuta, izvire na padinama Bjelašnice, sjeveroistočno od grada Konjica, desna je pritoka rijeke Neretve. Na svom kratkom putu od 4-5 kilometara protječe pravcem sjever-jug kroz dolinu, koju je napravila rijeka i kroz naselje Ljuta. Na svome toku Ljuta ne prima niti jednu pritoku. Na njezinom ušću u Neretvu je ribogojilište i vojni kompleks.
Konjička Ljuta
Autor fotografije: Nihad Čiko, Panoramio ZujevinaRijeka Zujevina je najveći riječni tok u bosanskohercegovačkoj općini Hadžići. Nastaje spajanjem potoka Kradenik koji izvire ispod sjeverozapadnih obronaka Bjelašnice, i Resnik, u Pazariću. Ovo je plahovita rijeka koja se neprestano izlijeva.
Desne pritoke Zujevine su Ljubovčica, Krupa i Žunovnica, a lijeve Pazarićki potok, Vihrica i Rakovica (rijeka). Ulijeva se u rijeku Bosnu, u općini Ilidža, na lokaciji Sastavci, gdje se u Bosnu ulijevaju i Željeznica, Dobrinja i Miljacka. Zbog toga je to područje, u kišnim periodima, gotovo uvijek izloženo poplavama. Ribolovci iz Hadžića očistili su od otpada i smeća svoje rijeke, Zujevinu i Tarčinku. Istovremeno su i poribljene. Zujevina je pogata potočnom pastrvom. |
S obzirom kako se Bjelašnica smjestila na međi Hercegovine i Bosne, za slična granična područja u ovome središnjem dijelu BiH često se kaže (pored onih da Hercegovina prestaje gdje maslina prestaje) kako je granica Hercegovine i Bosne zapravo linija razvođa dvaju slivova -Jadranskog i Crnomorskog. Da je Hercegovina tamo gdje površinske vode otječu prema Neretvi i njezinim pritocima (Jadranski sliv), a Bosna tamo gdje ti tokovi idu prema sjeveru (Crnomorski sliv). Međutim, zbog nedostatka znatnijih površinskih voda na Bjelašnici, pravu razvodnicu na terenu nije moguće zamjetiti. Kod mogućih dilema pomaže i antropološki faktor - i stanovništvo i pastiri/čobani ove planine prilično dobro znaju gdje počinje Bosna, a gdje završava Hercegovina i obrnuto.
O bezvodnosti Bjelašnice pisao je i Arthur Evans koji je 1875. godine, sa svojim pratiocima prešao iz Sarajeva do Konjica pješice preko Bjelašnice, opisujući njeZIn krš, bezvodnost, neke biljke, običaje stanovnika i dr.
Rakitnica
Autor fotografije: Nihad Čiko, Panoramio Prvo naselje kroz koje protiče rijeka Rakitnica je selo Rakitnica, koje se smjestilo na 1160 m n.v. Rijeka je ovdje obrasla bijelom vrbom, po imenu rakita, što je moguće pojašnjenje porijekla imena rijeke.
Jovo Popović, Ljetni stanovi (mahale) na planini Bjelašnici:
Najveći dio planine je bezvodan. Na krajnjoj južnoj liniji protiče planinom rijeka Rakitnica u pravcu I—JZ. Na toj strani, pri donjem toku rijeke Rakitnice, nalazi se Blatačko Jezero. Zapravo to i nije jezero nego velika bara plitka i obrasla šašom i travom. (vidi sliku 4). (Vidi opis jezera od Dr. Đ. Protića, Glas. Zem. Muzeja, Sv. XXXIX—1927, str. 31). Sva je sredina planine veoma oskudna sa izvorima. Tu nema živih potoka ni riječica. U koliko ima živih izvora, oni su neizdašni, tako da obično presahnu za velikih ljetnih suša. Tada nastaje veoma težak život po stočare i po njihova stada. (Ja sam kod opisa mahala naveo kod svake mahale, da li ima živu vodu i kako se ta voda zove). U sjeverozapadnom dijelu planine, kod Opančaka, nalazi se Kalajli Jezero; to je zapravo veća lokva. Ovo je jezero glavno pojilište stoke za vrijeme sušnog ljeta za mahale: Krošnje, Gola Kosa (Golo Brdo), Opančak, Raški Do i Jasen. Pod visom Vlahinjom nalazi se Lokavsko Jezero. Ni to jezero nije duboko. Najveća dubljina će biti nešto preko jednog metra. (Jezero nijesam tačno mjerio, nego sam mu dubljinu prosuđivao prema stoci koja je gazila po Jezeru). To jezero ima oblik elipse. Duži promjer iznosi 100—120, a kraći oko 60 m. I ono je sa svih strana obraslo šašom i sitom (vidi sl. 5). Ovo jezero je glavno ljetno pojilište stoke za mahale: Kekuše, Hrupe, Razošlje, Stanine, Mrtvanje i Pazarićki Konak (mahala na Hranisavi). I na ovoj planini kao i po drugim planinama gdje ima jezera, obično se čuje od stočara da su jezera bez dna. I obično je s jezerima spojena priča o zelenom konjicu koji noću izlazi iz vode i pase oko jezera. Međutim najveći dio ovih planinskih jezera nema većih dubina. Dok sam obilazio planine sa g. Dr. Đorđem Protićem, srednjoškolskim direktorom u m., koji se interesovao za hidrobiologiju tih jezera, ispitivao ih i mjerio, redovno se njihova dubina kretala između 1 i 4—5 m. Samo neka jezera, na pr. Kotlaničko na Zelen Gori i Prokoško Jezero na Vranici planini, imaju dubinu od 10 m. Na sjevernoj i sjeverozapadnoj strani ima više živih izvora, riječica i rijeka. Mnogi izvori rijeke Bosne, koja u jakim rukavima ističe ispod planine Igmana, imadu svoje porijeklo u planini Bjelašnici. Na sjeverozapadnim stranama izviru potoci: Krupa, Ljubovčica, Kradenik, Resnik, Bioča i Korča. Ova strana ne samo što je obilata sa tekućim vodama nego je i ljepša i ugodnija, jer je obrasla visokom crnogoričnom gorom. Ispod te gore prostiru se zirati sela: Lokava, Fejzića, Pazarića, Zovika, Bioče i Korče. |
Jezera i lokve na Bjelašnici
Na Bjelašnici se nalazi nekoliko planinskih jezera:
> Lokvanjsko jezero - smjestilo se u uvali pod vrhom Mala Vlahinja, na 1760 m n; glacijalnog porijekla, dugo oko 100 m, široko 60 m, prosječne dubine do 2 m.
> Sitničko jezero,
> Blatačko jezero - u Blacama
> Kalajli jezero - između Hranisave i Opančka,
> Balića jezero - sjeverno od Umoljana.
Lokve na planini su:
> Ština lokva - na Štinem dolu,
> Crvena lokva - na Dugom polju,
> Karanfil lokva,
> Međeđa lokva - na sjevernoj strani Bjelašnice,
> Cmiljevac,
> Razdolje–Galešina lokva - u središnjem dijelu planine,
> Piđa lokva,
> Opančak lokva - u mahali Opančak,
> lokve na Meterizima,
> lokva u Razašlju.
Razlika između jezera i lokvi je u tome što su jezera veće površine vode i u sušnom periodu ne presušuju i ostanu jedina pojilišta stoke. Tako su stočari bili primorani da stoku gone (usmjeravaju prlikom ispaše) po nekoliko sati hoda do jezera. Najčešće su u ove svrhe korištena jezera Sitničko, Lokvanjsko i Kalajli (ing. Jovo Popović, 1932).
> Lokvanjsko jezero - smjestilo se u uvali pod vrhom Mala Vlahinja, na 1760 m n; glacijalnog porijekla, dugo oko 100 m, široko 60 m, prosječne dubine do 2 m.
> Sitničko jezero,
> Blatačko jezero - u Blacama
> Kalajli jezero - između Hranisave i Opančka,
> Balića jezero - sjeverno od Umoljana.
Lokve na planini su:
> Ština lokva - na Štinem dolu,
> Crvena lokva - na Dugom polju,
> Karanfil lokva,
> Međeđa lokva - na sjevernoj strani Bjelašnice,
> Cmiljevac,
> Razdolje–Galešina lokva - u središnjem dijelu planine,
> Piđa lokva,
> Opančak lokva - u mahali Opančak,
> lokve na Meterizima,
> lokva u Razašlju.
Razlika između jezera i lokvi je u tome što su jezera veće površine vode i u sušnom periodu ne presušuju i ostanu jedina pojilišta stoke. Tako su stočari bili primorani da stoku gone (usmjeravaju prlikom ispaše) po nekoliko sati hoda do jezera. Najčešće su u ove svrhe korištena jezera Sitničko, Lokvanjsko i Kalajli (ing. Jovo Popović, 1932).
Galerija - Jezera i lokve na Bjelašnici
Autor fotografija: nihadciko, Panoramio
Autor fotografija: nihadciko, Panoramio
Sitničko jezeroNalazi se na najvišem gebenu Bjelašnice na 1695 m nadmorske visine. Leži u većoj udolini uz planinarsku kuću Sitnik. Skromnih je dimenzija. Nastalo je umjetnim putem (sredinom 20. stoljeća) pregrađivanjem i zatvaranjem dna da voda ne otiče. Ima važnu ulogu kao pojilište za stoku. Napaja se topljenjem snijega i kišnicom. Sezonskog je karaktera i ljeti presuši.
Blatačko jezeroBlatačko, odn. Blacačko jezero, kako ga dio ljudi naziva, smjestilo se na jugozapadnom dijelu Bjelašnice u jednoj krškoj uvali nedaleko od sela Blace po kojemu je i dobilo ime. Jezero je ledenjačkog porijekla. Smjestilo se na 1150 m n.v., ovalnog je oblika, dugačko 400-420 metara, širioko 150-175 metara, a dubina između 2 i 4 metra. Dobiva vodu iz podzemnih izvora. Koristi se kao pojilište za stoku. U u stadiju je zatravnjivanja odn. odumiranja (atrofikacije) zbog rasta barske vegetacije i danas je samo trećina njegove površine bez močvarne i barske vegetacije. Najlakši pristup jezerom je iz smjera Konjica (20-ak km) preko sela Džepa i Vrdolja.
Blatačko jezero
Izvorni opis iz 1932. godine: Blatačko jezero na krajnjem jugozapadu Bjelašnice planine; sa sjeera i zapada obraslo šašom. Izvor fotografije: POPOVIĆ, Jovo, Ljetni stanovi (mahale) na planini Bjelašnici, Glasnik zemaljskog muzeja, Sveska za prirodne nauke, XLIV, Sv. 1, Sarajevo, 1932; Autor fotografije: S. Suljagić. Lokvanjsko jezeroNalazi na sjeveroistoku Bjelašnice na 1760 m nadmorske visine. Leži u uvali sa zapadne strane vrha Mala Vlahinja. Ledenjačkog je porijekla. Elipsastog je oblika, dugo 100, široko 60 i duboko 2 metra. Napaja se iz ledenjaka i obližnjeg izvora. U jezeru živi triton, endemični vodozemac. Izloženo je jakim zatrpavanjem sipara sa istočne strane na kojoj se počela formirati močvara. Polovica površine jezera prekrivena je barskom vegetacijom s tendencijom njenog daljnjeg širenja. Ako se ne izvrši hitna sanacija, jezeru prijeti potpuni nestanak. Do jezera se može doći markiranom stazom od planinarskog doma "Mrtvanjski Stanari" (1,30 sati hoda).
Bešlića jezeroNalazi se u središnjem dijelu Bjelašnice na 1530 m nadmorske visine. Leži u udolini pod Bešlića glavicom po kojoj je i dobilo ime. Skromnih je dimenzija. Napaja se iz dva okolna izvora, topljenjem snijega i kišnicom. Sezonskog je karaktera i ljeti presuši. Služi kao pojilište za stoku. Do jezera se može prići pastirskom stazom iz sela Umoljana (20 minuta hoda).
Kalajli jezeroNalazi se na sjeverozapadnom dijelu Bjelašnice na 1645 m nadmorske visine. Leži u jednoj od mnogobrojnih vrtača na prostoru između katuna Opančak i vrha Hranisava. Skromnih je dimenzija. Lednenjačkog je porijekla. Napaja se iz ledenjaka i podjezerskih izvora. Vode u jezeru ima tijekom cijele godine. Do jezera se može blizu prići terenskim vozilom iz pravca Tarčina do katuna Opančak. Dalje pastirskom stazom do jezera (1 sat hoda).
|
PRIRODA
Prirodna baština
|
Prirodna baština Bosne i Hercegovine - Bjelašnica.mkv
Autor: bjelasnicaplanina Datum objave: 5.8.2012. |
Biljni svijet (flora)
Na području Bjelašnice živi preko 3,000 vrsta i podrvrsta biljaka, što je oko 66% od ukupnog broja pronađenih vrsta u BiH, što ga čini vrlo važnom riznicom biljnog diverziteta. Prirodna vegetacija područja su uglavnom šumske, te planinske zajednice alpske tundre, te sub-alpskih travnjaka. Zajednice, posebno one šumske, pokazuju jasno vertikalno zoniranje u pogledu klimatskih faktora koji idu sa visinom, i na nekim mjestima je to modificirano aspektima i tipom tla.
Šumovita je samo jugozapadna strana planine: Vran-Blatačke strane i padine Lovnice. U Lovnici je skoro isključivo bukova šuma, ali visoka i dobro razvijena. Na sjeveru, 500 m niže ispod sjevernoga grebena (ispod Vlahinje i Hranisave) prostiru se crnogoricom obrasli predjeli Pazarićke i Korčanske Bjelašnice. Gornja granica šume na Bjelašnici doseže oko 1900 m m.v. Iznad njih je travnato područje s mjestimice poleglom crnogoricom (klekovina, bor krivulj). Najviši grebeni su ogoljeli, u potpunosti bez visoke vegetacije.
Šumovita je samo jugozapadna strana planine: Vran-Blatačke strane i padine Lovnice. U Lovnici je skoro isključivo bukova šuma, ali visoka i dobro razvijena. Na sjeveru, 500 m niže ispod sjevernoga grebena (ispod Vlahinje i Hranisave) prostiru se crnogoricom obrasli predjeli Pazarićke i Korčanske Bjelašnice. Gornja granica šume na Bjelašnici doseže oko 1900 m m.v. Iznad njih je travnato područje s mjestimice poleglom crnogoricom (klekovina, bor krivulj). Najviši grebeni su ogoljeli, u potpunosti bez visoke vegetacije.
Životinjski svijet (fauna)
Na području planine Bjelašnice teško je izdvojiti određeni lokalitet zbog stalnog migriranja životinjskog svijeta. Medvjed, divokoza, vuk, orao, lisica, zec, divlje patke, mekousna pastrmka, gušteri, 127 vrste leptira i 29 vrsta skakavaca i još mnogo drugih sisavaca, ptica, reptila i beskičmenjaka našlo je svoje stanište na planini Bjelašnica. Od značaja, čije očuvanje zahtijeva da se proglase posebna područja konzervacije, su dvije vrste šišmiša (Rhinolophus blasii, Myotis myotis), vuka (Canis lupus) i mrkog medvjeda (Ursus arctos), divojarca (Rupicapra rupicapra).
Ekologija i zaštita prirode
Ukazom broj 01-26/05 od 26.1.2005. godine objavljenim u Službenim novinama Federacije BiH broj 8/05 od dana 09.02.2005. godine, kaže se sljedeće: Na osnovu člana 16. i 80. Stav 3. Zakona o prostornom uređenju („Službene novine Federacije BiH“, broj 52/02), Parlament FBiH na sjednici Predstavničkog doma održanoj dana 21. jula 2004. godine i Doma naroda održanoj dana 23. novembra 2004. godine donio je Odluku o utvrđivanju Igmana, Bjelašnice, Treskavice i kanjona rijeke Rakitnice (Visočica) područjem posebnih obilježja od značaja za FBiH u cilju očuvanja bioloških, pejsažnih i geomorfoloških vrijednosti ovoga područja. U cilju očuvanja vrijednosti područja Igmana, Bjelašnice, Treskavice i kanjona Rakitnice (Visočica) koja raspolažu veoma visokim nivoom biološke raznolikosti, ugroženim biljnim i životinjskim, te posebno endemskim vrstama, krečnjačkim kanjonima i sistemom podzemnih pećina, te šumom prašumskog tipa, kao i radi potrebe pravilnog usmjeravanja korištenja prostora za potrebe sporta, rekreacije, turizma, nomadskog stočarenja i tradicionalnog načina života na odnosnim prostorima i u njihovoj neposrednoj kontaktzoni, kao i radi zaštite voda i podzemnih vodnih bazena značajnih za vodosnabdijevanje, a na osnovu do sada provedenih istraživanja i planskih opredjeljenja, dijelovi područja Igmana, Bjelašnice, Treskavice i kanjona Rakitnice (Visočica), koji se prostiru na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, proglašavaju se područjem posebnog obilježja od značaja za Federaciju Bosne i Hercegovine.
STANOVNIŠTVO I NASELJA
|
Na bjelašničkom području smješteno je petnaestak planinskih sela gdje je prije rata 1992.-95. živjelo oko 2500 stanovnika. Stanovništvo se bavi uglavnom stočarstvom, nešto zemljoradnjom i sječom šume, a u novije vrijeme i turizmom. Do danas ovo područje nije ozbiljnije obrađeno kako arheološki tako ni povijesno, pa je teško preciznije govoriti o vremenu naseljavanja ovog područja, porijeklu i strukturi stanovništva itd. Dodatne poteškoće usložnjavanja i činjenica da je literatura o ovim područjima vrlo oskudna, te i činjenica da se ovo područje uvijek geografski nalazilo na granici između onog što se u prošlosti, a i danas zove Bosna te Hercegovina. To je dovelo i do stanja da je administrativno uvijek pripadalo najmanje dvjema teritorijalno-organizacijskim cjelinama, jedan dio Bosni drugi Hercegovini.
Veća naselja na Bjelašnici su: Čuhovići, Umoljani, Lukavac, Lukomir i dr. Dio sela na Bjelašnici proglašen je nacionalnim spomenicima i kulturnim krajolicima. |
|
Povijesni/historijski pregled
Prema dosadašnjim istraživanjima povjesničara, dijelu današnjih bjelašničkih sela početak se može utvrditi još od 14. stoljeća, kada su još služila za ljetne ispaše hercegovačkih nomada. Međutim, život je na planini postojao i ranije, o čemu svjedoče i brojne su nekropole sa skupinama stećaka, kao i arheološki nalazi iz ranijih povijesnih razdoblja (neolitik, Iliri, Rimsko Carstvo, Slaveni).
Dugo je vladalo uvjerenje da je područje bjelašničkih sela bilo bastion bogumilstva, područje gdje se ovo učenje najduže zadržalo. U znanstvenoj literaturi zabilježeno je selo Milišići kao posljednje mjesto gdje su njegovi stanovnici u 18. vijeku primili Islam (Napomena: ovaj navod iz Wikipedije nije popraćen citatom).
Ipak ostat će znanstvena nepoznanica da li je predosmanlijsko stanovništvo ovog područja bilo bogumilsko koje se usljed progona katoličke crkve sklonilo u ova planinska područja i zahvaljujući geografskoj izoliranosti i teškoj prohodnosti uspjelo zadržati sve do 18. stljeća. Nije isključena opcija koja se u novije vrijeme sve češće zagovara da su u stvari pripadnici Crkve bosanske, dobri bošnjani, kako su sebe zvali, naseljavali ovo područje prije dolaska osmanlijske vlasti u ove krajeve. Ovdje treba spomenuti i treću hipotezu koju zagovara povjesničar Jusuf Mulić u svojim objavljenim monografijama Konjica i drugim knjigama, da su ovo područje nastanjivali Vlasi koji su tu stigli iz stare Hercegovine u sklopu općepoznate činjenice o njihovom nomadskom kretanju duž Balkanskog poluotoka od vremena kada su stigli zajedno s rimskim legijama i tu ostali nakon propasti Rimskog carstva u 4. stoljeću.
Dugo je vladalo uvjerenje da je područje bjelašničkih sela bilo bastion bogumilstva, područje gdje se ovo učenje najduže zadržalo. U znanstvenoj literaturi zabilježeno je selo Milišići kao posljednje mjesto gdje su njegovi stanovnici u 18. vijeku primili Islam (Napomena: ovaj navod iz Wikipedije nije popraćen citatom).
Ipak ostat će znanstvena nepoznanica da li je predosmanlijsko stanovništvo ovog područja bilo bogumilsko koje se usljed progona katoličke crkve sklonilo u ova planinska područja i zahvaljujući geografskoj izoliranosti i teškoj prohodnosti uspjelo zadržati sve do 18. stljeća. Nije isključena opcija koja se u novije vrijeme sve češće zagovara da su u stvari pripadnici Crkve bosanske, dobri bošnjani, kako su sebe zvali, naseljavali ovo područje prije dolaska osmanlijske vlasti u ove krajeve. Ovdje treba spomenuti i treću hipotezu koju zagovara povjesničar Jusuf Mulić u svojim objavljenim monografijama Konjica i drugim knjigama, da su ovo područje nastanjivali Vlasi koji su tu stigli iz stare Hercegovine u sklopu općepoznate činjenice o njihovom nomadskom kretanju duž Balkanskog poluotoka od vremena kada su stigli zajedno s rimskim legijama i tu ostali nakon propasti Rimskog carstva u 4. stoljeću.
|
|
Od pretpovijesti do do 14. stoljeća
Područje Bjelašnice je bilo naseljeno još u pretpovijesnom razdoblju. Iz toga doba datira lokalitet Gradine, utvrđenja u blizini sela Umoljana. Tu su još lokaliteti Crkvina koji se nalaze nedaleko od rijeke Rakitnice na jednom brežuljku iznad srednjovjekovnog groblja. Ovi Iliro-Rimljani su dolaskom Slavena u Bosnu postepeno slavizirani i potiskivani iz svojih starih naselja u plodnim predjelima prema planinskim krajevima.
Stanovništvo slaviziranih Iliro-romana se bavilo pretežno stočarstvom i kiridžijskim poslovima (kiridžija = kočijaš, najamni vozač robe i drugog tereta, kirijaš). Stupili su u vezu s dalmatinskim gradovima koji su trgovali sa slavenskim zaleđem. Robu su prevozili konjima, mulama i magarcima. To se zvalo karavanska trgovina. Među bjelašničkim selima nalaze se između ostalih i Donji i Gornji Kramari čije ime vjerojatno potječe od vlaških starješina karavana koje su zvali kramarima. Naselje Vlahinja koje je poznato na dva lokaliteta također svjedoči u prilog ovoj tvrdnji. Sve ovo pokazuje da je to područje bilo naseljeno vlasima i da je tuda vodio trgovački put prema Sarajevu. Pretpostavka da su ovo područje u predosmanlijskom razdoblju nastanjivali nomadi-vlasi može biti najbliža povijesnim činjenicama s obzirom na običaje, način odijevanja i druge elemente, a koji su najsličniji, ponegdje i identični s onima u "staroj Hercegovini". Također, mnoga prezimena ovog područja, kao što su Bandići, Aljovići, Fajići doselila su se na ovo područje iz Hercegovine. I na kraju i do danas su neki lokaliteti sačuvali nazive koji bi mogli potvrditi ovu teoriju kao što su „vlahinja“ itd. Od spomenika materijalne kulture koji bi eventualno mogli pomoći u rješavanju zagonetke porijekla i strukture stanovništva bjelašničkih sela predosmanlijskog perioda teško nam mogu od neke vitalne pomoći biti nadgrobni spomenici - stećci kojih na ovom području ima na nekoliko lokaliteta. Naime, ovi nadgrobni spomenici ne mogu se vezati ni s patarenstvom ni sa crkvom bosanskom - jer su ih dizali i pravoslavci i katolici - već sa običajima onovremenog naroda bilo koje vjeroispovijesti. |
|
|
15. stoljeće
Već u prvom popisu vilajeta Hercegovina iz 1477. godine, znači petnaestak godina poslije pada Bosne pod osmanlijsku vlast, spominje se bjelašničko selo Tušila koje pripada timaru Zagorje sa stavke Grgura vojvode. Na tom timaru zabilježena je jedna kuća koju nastanjuje Radovan sin Miroslava. Od prihoda spominju se pšenica, zob, i nešto povrća sa veoma skomnim prihodom od 214 akči dok selo Drežica naprimjer ima prihod od 1992 akče.
Deset godina kasnije, u popisu iz 1488. godine spominje se selo Umoljani kao timar Sinana Čelebija sina Abdus-selama. Ovom popisu se javljaju muslimanska imena u prvoj generaciji kao naprimjer Hamza sin Radina, Hamza sin Vukčina, Ahmed sin Tvrtka. Umoljani su imali 20 kuća i ukupni prihod od 1572 akče. Ovo navodi na zaključak da je Islam vrlo rano došao do stanovnika ovih sela i da su nakon 20 godina počeli primati Islam. |
|
|
17. stoljeće
U popisu iz 1604. godine spominju se sela Umoljani, Lukomir, Bobovica i Brda. I u ovome popisu određena se imanja vode na precima koji su bili nemuslimani, ali sada su posjednici svi muslimani njih 69 sa prihodom od 13.500 akči.
Ovim područjem prošao je i Evlija Čelebija polocinom 17. stoljeća. On spominje sela Tušila i Rakitnicu te još neke lokalitete koji danas nisu nastanjeni. Evlija piše kako je to čudan zelenilom obrastao i naseljen planinski kraj.
|
|
|
20. stoljeće
Bjelašnica u vrijeme Rata u Bosni i Hrcegovini (1992-95.)
Strateška važnost Bjelašnice bila je poznata još u tzv. "drugoj" socijalističkoj Jugoslaviji, kada je na njoj, za potrebe JNA sagrađena velika radarska stanica na jednom od vrhova grebena Vlahinje, a komunikacijski centar i toranj sagrađeni uz meteorološku stanicu na vrhu planine. No Bjelašnica je imala i stratešku ulogu u vrijeme rata u BiH, u vrijeme opsade Sarajeva (1992-95.). U tome razdoblju područje Bjelašnice i Igmana, između Konjica i Aerodroma Sarajevo (koji su kontrolirale snage UN-a) kontrolirale su snage Armije BiH. Od sredine 1993. godine Igmanski plato počele su snažnije napadati snage bh Srba, nakon sumnji kako ovo planinsko područje (također i tzv. "Sarajevski tunel", prokopan ispod aerodromske piste) služi kao logistički koridor preko kojega se opskrbljivalo opkoljeno Sarajevo. Bosanski Srbi tako su u snažnom napadu u 7. mjesecu 1993. zaposjeli Trnovo, a 4.8. i sâm vrh Bjelašnice i dio igmanske logističke ceste. Ovi su napadi zaustavljeni intervencijom i zračnim napadima avijacije NATO-a. Nakon napetih pregovora, snage bosanskih Srba povukle su se s vrha Bjelašnice, pritom dignuvši u zrak komunikacijski toranj. Pripadnici francuskog kontingenta UNPROFOR-a (United Nations Protection Force) pozicionirani su na Bjelašnici i Igmanu, koji su od strane UN-a proglašeni demilitariziranim zonama. Međutim, sukobi na obližnjim bojišnicama na Treskavici i Babinom dolu na Bjelašnici nisu se smirivali te je povremeno dolazilo do sukoba između potrojbi bosanskih Srba i pripadnika Armije BiH. Istovremeno, sela na južnim dijelovima Bjelašnica, kao što su to bili Umoljani i Lukavac, nisu bila na liniji bojišnice, međutim u kontinutetu su bila granatirana od strane vojske bosanskih Srba. Vodstvo vojske bosanskih Srba stalno je prigovaralo vodstvu UNPRFOR-a da se na Igmanu nalaze snage ABiH, usprkos demilitariziranoj zoni. Sredinom 1995. godine ponovno ratu tenzije i u 8. mjesecu ABiH pokreće ofenzifu, natjerajući UNPROFOR da se povuće s grebena Bjelašnice i uz napredovanje preko Babinog dola prema Velikom polju na Igmanu. Međutim, nakon tzv. drugog granatiranja tržnice Markale (30.8.), NATO započinje operacijom Operation Deliberate Force, u sklopu koje su njegovi avioni napadali zapovjedna i kontrolna mjesta vjske bosanskih Srba i dr. ciljeve. Tako je tijekom ovih zračnih napada u potpunosti uništena radarska stanica na grebenu Vlahinje. Napadi avionima su trajali do 14.9.1995., kada su obustavljeni kako bi se počelo s primjenom Sporazuma o povlačenju teškog naoružanja snaga bosnskih Srba iz područja oko Sarajeva i na taj način se okončala opsada grada. 
Porušeni objekti na vrhu Bjelašnice
Izvor: SFOR Informer; Autor: Lt. Oystein Paulsen |
Ratne aktivnosti u 6. mjesecu 1995. godine.
Ratne aktivnosti u 10. mjesecu 1995. godine.
|
Kulturno-povijesna baština
|
Objekti od kulturno-povijesnog značaja:
Predpostavlja se da je ovo područje, posebice donji dijelovi planinskih masiva, naseljeno još od ilirskog vremena, o čemu svjedoče ruševine drevnih utvrda, gradina. Ostaci iz rimskog vremena su zabilježeni su na područjima Visočice i Bjelašnice, s obzirom kako je ovuda prolazila rimska cesta koja je povezivala krajeve gdje se danas nalaze današnji gradovi Nevesinje i Sarajevo. U ovom području su brojni i ostaci iz srednjeg vijeka. Među najbrojnijim spomenicima iz toga razdoblja su stećci iz 14. ili 15. stoljeća blizu sela Tušila, između Bjelašnice i Visočice. Nekropole stećaka također se nalaze u selima Lukomir, Ćuhovići, Blace. Na rubovima planina se nalaze feudalne utvrde. Većina postojećih stalnih naselja potjeće iz 19. stoljeća, i s obzirom na priličnu očuvanost pojedinih objekata i pojedinih seoskih cjelina, ona predstavljaju izuzetnu vrijednost kada je u pitanju kulturno-povijesno naslijeđe. Do danas su očuvani brojni spomenici arhitektonskog naslijeđa, kuće i domaćinstva gdje ljudi još uvijek žive, a koja su još više zanimljiva zbog korištenog materijala za izgradnju, kao i organizacije smještajnog prostora za ljude i stada. 
Gornji Lukomir
Izvorni opis iz 1932. godine: Planinsko selo Gornji Lukomir na visini od 1472 m. ispod Lovnice pl. na Bjelašnici; u pozadini Visočica planina sa najvišim vrhom Džamija 1974 m. Izvor fotografije: POPOVIĆ, Jovo, Ljetni stanovi (mahale) na planini Bjelašnici, Glasnik zemaljskog muzeja, Sveska za prirodne nauke, XLIV, Sv. 1, Sarajevo, 1932; Autor fotografije: S. Suljagić |
Vodenice
Unutrašnjost jedne od nekadašnjih desetak vodenica stanovnika Lukomira na potoku Peruće, pritoke Rakitnice. |
Narodna baština
|
Karakteristično za bjelašničko područje su izvanredni primjeri etnografskih osobina vezanih za narodnu tradiciju. Zahvaljujemo to činjenici kako ovdje postoji mješavina utjecaja dviju etničkih grupa: stanovnika Bosne te Hercegovine (stočari tradicionalno dolaze iz Hercegovine), što dovodi do specifične kulture življenja, običaja i proizvođačkih navika.
Među stanovima na Gradini
|
"Nana" iz Lukomira
U tradicionalnoj svakodnevnoj odjeći 
|
Tradicijski radovi
|
Spuštanja stočara s blagom s Bjelašnice IZVOR ZDANOVSKI, Nikola: Stočarska kretanja. Radovi Šumarskog Fakulteta Univerziteta U Sarajevu 3 (4-5):117-43. Sarajevo, 1954. (PDF) Stočarskim kretanjima (npr. spuštanje s blagom sa Vlašića, op. adm.) u Posavinu slična su kretanja stočara potplaninskih sela Bjelašnice (Umoljani, Brda, Čuhovići, Lukomir, Rakotnica, Tušila, Bobovica, Šatići, Kramari, Lukavac, Blaca), koji se spuštaju koncem februara ili početkom marta (»prije Jureva 80 dana«)*) u Sarajevsko Polje, u fojnički i visočki srez. Redovno ih vidimo čak i u samom Sarajevu, kako napasuju ovce usred grada po gradilištima i zapuštenim dvorištima (sl. 3). Stočari, koji posjeduju veći broj stoke idu sami, a oni koji imaju manje ovaca, sastavljaju ih u veća stada. Iz Čuhovića se ide preko Preslice na Tarčin, pa u Godušu i u Visoko. Iz Umoljana na Krupac i na Vojkoviće. Na putu preko Bjelašnice gazi se po dubokom snijegu uz veliku studen, i oštre vjetrove. Samo zahvaljujući otpornosti primitivne domaće pramenke, slučajevi uginuća stoke na tome putu su razmjerno rijetki. Po dolasku u nizinu stočar se pogađa za pašu sa selom (odborom, zborom birača) obično uz novčanu otštetu. Uz to se pogađa i sa pojedinim seljacima da im potori po koji komad zemljišta. Godine 1952. stočari su za pravo paše plaćali 100—200 dinara od ovce. U nizini se ovce i pojagnje. One se hrane samo na paši, pa ni sjanjenim, niti dojnim ovcama se ne daje nikakve naknadne krme. Dešava se da po dolasku stočara u nizinu još nema paše, ili pak iznenada »zavrne« snijeg (kao što je to bilo 1955 godine) pa se onda mora kupovati sijeno. To su najteži momenti za stočare, jer je u to doba sijeno veoma skupo, pa čak i ono koje je pokvareno. Kad se polja u nizini zatvore, stada se vraćaju u potplaninska sela, gdje pasu na seoskim pašnjacima, koji leže redovno više njihovih sela. Potplaninska sela Bjelašnice imaju pašnjake i u planini. Naprimjer, Čuhovići idu u Lovnicu, Umoljani u Dugo Polje i na Gradinu itd. U planini se zadržavaju do konca juna kada se u selima obavi košenje i otvori paša na ziratima oko sela. Kako se planinske ispaše potplaninskih sela nalaze u području pašnjaka kojima se koriste hercegovački stočari to potplaninski st.očari često puštaju stoku na te pašnjake prije dolaska Hercegovaca. Zbog toga izbijaju žestoki sporovi, a katkada i krvave tučnjave, o kojima se raspravlja i pred sudom. Ispaša stoke na ziratima oko potplaninskih sela traje do snjegova, kada se počne sa zimskom prehranom, koja se sastoji uglavnom od brsta uz manje količine slame ili sijena. Ove krme jedva dostaje do početka februara, kada su stočari prisiljeni na spuštanje u nizinu. Ni ova kretanja, kao ni kretanja iz bosanskog sredogorja u Posavinu neće se dugo održati. Razvitkom poljoprivrede u okolini Sarajeva, koja će se usmjeriti u pravcu najače intensifikacije, zbog velike potrebe glavnog grada za povrćem i mlijekom kao i boljom organizacijom prehrane stoke u potplaninskim selima na bazi savremenih plodoreda, i ova će kretanja u dogledno vrijeme prestati. __________ *) Stočarska kretanja u svim našim krajevima tradicionalno su vezana na dane raznih svetaca, koji se podudaraju sa glavnim radovima u stočarstvu: Đurđev dan, sv. Jelena - »sva je gora zelena«, Ilijin dan, Lučin dan - »sv. Luka u kablove lupa«, »Sv. Toma - tjera planinke doma« itd. Ova tradicija nema vjerskog obilježja pa se je, drže i stočari muslimanske vjere, na primjer Podveležani, stočari sa Bjelašnice, Visočice i dr. 
Mahala Jasen
Izvorni opis iz 1932. godine: Primjer pretvaranja pašnjaka u ziratno zemljište. Zemljište se nalazi u mahali Jasenu planine Bjelašnice i pripada porodici Đ. Jarka. Izvor fotografije: POPOVIĆ, Jovo, Ljetni stanovi (mahale) na planini Bjelašnici, Glasnik zemaljskog muzeja, Sveska za prirodne nauke, XLIV, Sv. 1, Sarajevo, 1932; Autor fotografije: J. Popović. 
|
Gradina, planinka sa stapom
Stap je drveni alat za proizvodnju maslaca tučenjem kiselog vrhnja. Domaćica uz pomoć stapa (ostali nazivi: mlaćenica, mećaja, maslo, mlaćanica) proizvodi (mete, izmeće) maslo tj. maslac. Stap je oko metar dugačka drvena posuda koja je služila za metenje ukiseljenog mlijeka (kiseline). ... Nakon što se pomuze varenika (svježe mlijeko od ovaca, krava ili pomiješano), procijedi se i prokuha. Ostavi se hladiti uz štednjak (šporet) ili napolju ako nije prehladno, jer bi temperatura tekućine trebala biti takva da kada se stavi prst u mlijeko da je ono toplo a da ne opeće. Tada se dodaje neko sredstvo za kiseljenje. Sve se promiješa i ostavi do drugog dana na toplom da se ukiseli. Nakon što se mlijeko ukiseli, sipa se u stap i potom se mete tj. tuče s drvenom drškom. Na vrhu stapa izdvoji se maslo koje se pokupi žlicom (kašikom). Tekućina koja je preostala od mećenja zove se mlaćanica. Nešto je rjeđa od jogurta i ukusna je, posebno kada se jede s domaćim hljebom.
ISTRAŽIVAČI I KRONIČARI
Rad inž. Jove Popovića Inženjer Jovo Popović se sistematski bavio proučavanjem ljetnih stočarskih naselja, uspio je kroz svoje etnografske radove ostaviti mnoštvo podataka o ljetnim stanovima (katunima, mahalama) i životu stočara na dinarskim planinama (Čvrsnici, Čabulji, Prenju, Treskavici, Visočici, Bjelašnici, Šćitu, Muharnici, Vranu, Raduši, Plesi, Vranici, Ljubuši, Hrbljini i Krugu).Svi Popovićevi radovi objavljeni su Glasniku Zemaljskog Muzeja Sarajevo u periodu od 1928. do 1939. godine. Njegov rad o Bjelašnici je:
POPOVIĆ, Jovo, Ljetni stanovi (mahale) na planini Bjelašnici, Glasnik zemaljskog muzeja, Sveska za prirodne nauke, XLIV, Sv. 1, Sarajevo, 1932; str. 91-95. (otvori transkript) 
Mahala Jasen
Izvorni opis iz 1932. godine: Čoban i čobanica pred kolibom Đure Jarka na mahali Jasenu planina Bjelašnica Izvor fotografije: POPOVIĆ, Jovo, Ljetni stanovi (mahale) na planini Bjelašnici. 
|
Tradicijsko graditeljstvo
Bjelašnica, stare kuće s čardakom
|
Rakitnica
Izvorni opis iz 1932. godine: Seoska planinska kuća u selu Rakitnici s južne strane p. Bjelašnice. Pred kućom su muški članovi porodice Vlajići sa djecom. Izvor fotografije: POPOVIĆ, Jovo, Ljetni stanovi (mahale) na planini Bjelašnici, Glasnik zemaljskog muzeja, Sveska za prirodne nauke, XLIV, Sv. 1, Sarajevo, 1932; Autor fotografije: S. Suljagić 
|
Narodni običaji
|
Ramazan na Bjelašnici - Radio Bir, Septembar 2008
Autor: bjelasnicaplanina Datum objave: 26.11.2020. Opis. Emisija "Između dvije sedžde" na Radiju Bir, autora i urednika Samedina Kadića, Ramazan 1429. hidžretske godine / septembar 2008. god. 
|
Folklor
|
|
Priče iz planine
Dokumentarni film "U zavjetrini vremena 1964-84"
Opis filma (Izvor: Youtube); Dokumentarni film o selu Lukavac, podno planine Bjelašnice. Film prikazuje ovo selo koje nije tako daleko od Sarajeva u zimskom periodu, ali ono živi u uslovima apsolutne odsječenosti i izoliranosti. Ta izoliranost je i razlog posebne životne filozofije ovih gorštaka. Tu su i specifični običaji na sijelima, svadbama, druženjima, itd. Autor filma je Vlatko Filipović, a ono što ovaj film čini posebno interesantnim jeste činjenica da se sastoji iz dva dijela: prvi dio, koji je sniman davne 1964. god. i drugi dio koji je sniman u vrijeme zimske olimpijade u Sarajevu, sada također, već davne 1984. god. Selo Lukavac je u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini (1992-1995) zapaljeno i potpuno izgorjelo (juli/avgust 1993. god.) Nakon rata je obnovljeno i urađeno sa kompletnom infrastrukturom. Ali, sa njegovom paljevinom je nestalo starih planinskih bosanskih kuća, nestali su i stari običaji i adeti, nestalo je i na daleko poznate bjelašničke nošnje. Još ponegdje, ali sve rjeđe se može vidjeti i "bjelkapa" - bjelašnička bijela kapa, po kojoj su ovi ljudi poznati i kao bjelokapići. Film će sa posebnom sjetom odgledati oni koji potiču sa ovog kraja, a koji su sada razasuti širom svijeta "od Australije do Amerike". Mnogi će prepoznati svoga rahmetli dedu, nanu, babu, majku, brata, sestru...
|
|
|
|
|
Dokumentarni film "Gorštaci" (1999.)
Opis filma (Izvor: Youtube); Ovo je film Fahrudina Bečića snimljen 1999. godine u selu Lukomir, na Bjelašnici, na 1.500 metara nadmorske visine. To je antropološko-kulturološki presjek najvišeg sela u BiH. U filmu se geografska izolovanost stanovnika, pretežno staraca, doima i impresivnom i tužnom. Impresivna je jer daje sliku sudbonosnog ostanka na rodnom ognjištu, bez obzira na surovosti specifičnog planinskog ambijenta. Ipak, tužni tonovi probijaju kroz film, kroz priču o ostavljenosti, zaboravu, i nemaru opštinskih vlasti koji se skoro nikad ni ne sjete da neko živi u selu osim kada dođu da naplate račune. Film je nastao u koprodukciji Mediacentra Sarajevo, OBN-a i UNESCO-a, a bio je prikazan 1999. godine u okviru INPUT smotre u Alifaxu, Kanadi. Iste godine je dobio i prvu nagradu za dokumentarni film na Televizijskom festivalu u Baru u Crnoj Gori. (video: 1/3, 2/3, 3/3)
|
|
|
|
Dokumentarni film "Svadbeni običaji na Bjelašnici" (1980-ih)
Opis filma (Izvor: Youtube); Ovo je dokumentarni film snimljen za njemačku televiziju WDR 1980-ih godina. Film će danas, nakon toliko vremena posebno biti zanimljiv ljudima koji vode porijeklo iz nekog od podbjelašničkih sela, kao i ljudima koji su imali priliku da se upoznaju sa bogatstvom kulture i običaja u ovom izolovanom planinskom kraju. U međuvremenu svo to bogatstvo, ta „dobra stara vremena su netragom nestala. Došla su neka nova vremena, sa nekim novim i sve više tuđim običajima...
|
|
|
|
Bjelokapić
Kratki dokumentarni film pod nazivom Bjelokapić je priča o Senadu, dječaku iz bjelašničkog sela Rakitnica. Senad, kojeg su prozvali bjelokapić, jer nosi tradicionalnu bjelkapu, koja je karakteristična za ovaj kraj, predstavlja svoju planinu, svoj zavičaj i svoje običaje. Tako hodajući sa njim prolazimo kroz Lukomir, selo na najvećoj nadmorskoj visini na Balkanu, kanjon rijeke Rakitnice, vrh planine Bjelašnice ...
|
|
|
XIV. zimske olimpijske igre Sarajevo 1984.
|
XIV. Zimske olimpijske igre su održane 1984. godine u Sarajevu, u tadašnjoj SFR Jugoslaviji. Ostali gradovi kandidati su bili Sapporo (Japan) i Falun/Göteborg (Švedska). Međunarodni olimpijski odbor se u odabiru zemlje domaćina djelomično vodio političkim razlozima: kao nesvrstana zemlja, tadašnja SFRJ je davala manje prilike za hladnoratovske bojkote, zabilježene na OI tih godina. Glavni je motiv ipak bila želja da se Igre, kao simbol svjetskog mira i bratstva među ljudima, održe u gradu koji je do tada najpoznatiji bio po događajima koji su bili neposredan povod za izbijanje Prvog svjetskog rata. Igre su protekle u prijateljskoj atmosferi, za koju su bili zaslužni iznimno ljubazni domaćini, te su ostale upamćene kao vrlo ugodne Igre za natjecatelje kao i za gledatelje.
U natjecateljskom dijelu Igara su se istaknuli sljedeći pojedinci i momčadi: - Skijaš Jure Franko je osvojio prvu medalju za Jugoslaviju na ZOI u povijesti; bilo je to srebro u veleslalomu. - Marja-Liisa Hämäläinen je osvojila sve tri pojedinačne utrke u skijaškom trčanju. - Gaétan Boucher (Kanada) i Karin Enke (DR Njemačka) su osvojili po dva zlata u brzom klizanju, dok je ženski tim DR Njemačke osvojio 9 od 12 mogućih medalja u tom športu. - Biatlonac Eirik Kvalfoss iz Norveške je osvojio po jedno zlato, srebro i broncu. - Blizanci Phil i Steve Mahre iz SAD-a su osvojili prvo i drugo mjesto u slalomu. - Jayne Torvill i Christopher Dean, plesni klizački par iz Velike Britanije, su svojim nastupom osvojili suce koji su im dali maksimalne ocjene za umjetnički dojam. Oduševljeni su bili i gledatelji, te je taj par ostao upamćen kao jedni od najomiljenijih i naimpresivnijih pobjednika u umjetničkom klizanju u olimpijskoj povijesti. Planina Bjelašnica bila je domaćin u natjecanjima u alpskom skijanju (spust, veleslalom i slalom).
Pobjednici su bili: - u spustu: Bill Johnson (SAD) - zlato, Peter Müller (Švicarska) - srebro; - slalom: blizanci (SAD) Phil Mahre - zlato, Steve Mahre - srebro; - veleslalom: Max Julen (Švicarska) Jure Franko (Jugoslavija) - srebro. Za potrebe Olimpijskih igara razvijen je centar na lokaciji Babin do te dugačka ski-žičara od Babinog dola sve do vrha Bjelašnice. Također je izgrađena cesta preko Igmanske visoravni koja je povezala Sarajevo, preko Hadžića s borilištima na Malom i Velikom polju (na Igmanu) te Babinim dolom na Bjelašnici. Na Babinom dolu i danas stoje građevine koje su ugostile olimpijce i njihove goste, poput znanog hotela Maršal (tada se zvao Famos) te također i dio instalacija skijališta. Nakon Olimpijskih igara, na planini je održano više međunarodnih skijaških utrka i natjecanja, uključujući u dva navrata (1983. i 1987.) Svjetski skijaški kup IZVORI I LITERATURA Službeno izvješće XIV. zimskih olimpijskih igara 1984 - 1984 Winter Olympics official Report (PDF) Wikipedija - XIV zimske olimpijske igre Sarajevo 1984. 
Borilišta XIV zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984.
|
Vučko
Vučko (deminutiv od vuk) bio je zvanična maskota XIV zimskih olimpijskih igara održanih u Sarajevu 1984. godine. Prijedlog za maskotu dao je slovenski slikar Jože Trobec iz Kranja, a odabran je među mnogobrojnim prijedlozima putem najvećih jugoslavenskih novina i časopisa. Među pet prijedloga za maskotu koji su ušli u uži izbor bile su maskote snježne lopte, planinske koze, janjeta, ježa i lasice. U izboru za maskotu ukupno je sudjelovalo 836 umjetnika sa svojim prijedlozima. Vučko je oko vrata imao crveni šal, a na ramenu je nosio par crvenih skija. U prezentacijama u medijima, reklamama i spotovima, Vučko se često oglašavao povikom: "Sarajevoooooooo". Glas Vučku u televizijskim spotovima dao je Zdravko Čolić. Prema navodima Međunarodnog olimpijskog komiteta (IOC), maskota je, na neki način, dovela da se vuk koji je do tada u ovoj regiji smatran krvožednom i opasnom životinjom, jednim dijelom zavoli. Wikipedija - Vučko 
|
Jure Franko
Igre su među sudionicima, a i među gledateljima ostale u vrlo dobrom sjećanju. Domaćinima je posebno bilo drago što je slovenski alpski skijaš Jure Franko osvojio srebrnu medalju u veleslalomu - prvu medalju koju će Jugoslavija dobiti na zimskim olimpijadama. Franka su Sarajlije na skijalištu bodrile s transparentima na kojima je pisalo Više volimo našeg Jureka, nego domaćeg bureka, ili kraće Volimo Jureka, više od bureka. |
Bjelašnica u filmskoj umjetnosti
|
NEBO IZNAD KRAJOLIKA , 2006., Komedija, Bosna i Hercegovina, 86 min.
Nebo iznad krajolika je komedija bosanskohercegovačkog redatelja Nenada Đurića iz 2006. godine. Film je rađen u koprodukciji "Hefta" i Televizije Federacije BiH. Direktor fotografije je Hakija Topić, scenograf Irena Sladoje, a kostimograf Jasna Hadžimehmedović-Bekrić. Film je sniman na autentičnim lokacijama Bjelašnice (selo Gornji Lukomir), Treskavice, Igmana i u Sarajevu. U filmu glavne uloge tumače mlada, francuska glumica Audrey Hamm i Aleksandar Seksan, dok se u sporednim ulogama pojavljuju Haris Burina, Nada Đurevska, Anita Kajasa, beogradski glumac Rastko Janković, Milan Pavlović, Emina Muftić, Jasna Diklić i drugi. Haris Burina u filmu igra dva lika, seljaka Dževada i francuskog ambasadora u BiH. Svjetsku premijeru film je doživio 16.3.2006. u okviru natjecateljskog programa 10. Sofia International Film, festivala gdje je osvojio Specijalnu nagradu međunarodnog žirija. Radnja filma: Film prikazuje mladu Francuskinju Deboru, zaposlenicu Francuske Ambasade u Bosni i Hercegovini, koja s nekoliko ljudi iz lokalnog osoblja odlazi na izlet na Olimpijske planine u okolici Sarajeva. Zajedno s momkom upušta se u avanturu paraglidinga, ali nesretnim slučajem završava visoko u planinama Bosne. Debora „pada s neba“ i tako susreće mladog bosanskog seljaka Mehmeda koji napasa kravu na Bjelašnici. Mehmed pokušava pomoći Debori tako što će pronaći telefon i vratiti Deboru u Sarajevo. Debora i Mehmed, koji inače ne razumiju jedno drugo te se sporazumijevaju rukama i nogama, upadaju u niz humorističnih situacija na putu ka Sarajevu. Uloge: Audrey Hamm, Aleksandar Seksan, Haris Burina. Nada Đurevska, Jasna Diklić Poveznica na film - http://www.filmovi.eu/filmovi/nebo-iznad-krajolika-(2006) |
Stare fotografije Bjelašnice
|
Jedan dan na planini - Epizoda 4: Bjelašnica
Datum objave: 7.8.2021. Autor: Brazzo_81 Opis: Četvrta video reportaža u sklopu projekta "Jedan dan na planini" snimljena je prilikom posjete planini Bjelašnici. Ova olimpijska ljepotica koja se nalazi nadomak glavnog grada naše zemlje, BiH, popularna je skijaška destinacija u zimskom periodu, dok je tokom toplijeg dijela godine prekrasna destinacija za ljubitelje prirode i planinarenja. Bjelašnicu krase i devet vrhova iznad 2000 metara, a u jednom danu za vrijeme snimanja ove reportaže, mala ekipica je uspjela da osvoji sedam vrhova. –––––––––––––––––––––––––––––– Inače, moj projektni prijedlog podrazumijeva osvajanje sedam planinskih vrhova širom Bosne i Hercegovine u sedmomjesečnom periodu, a koje će biti popraćene sa foto i video reportažama. Projekt “Jedan dan na planini” realizira se u sklopu Programa osnaživanja nezavisnih medija (IMEP - Independent media empowerment program), a kojeg u BiH implementiraju Centar za promociju civilnog društva (CPCD) i Otvorena mreža. TV Žurnal - film: Ubijanje olimpijskih planina
Autor: Magazin Zurnal Online Datum objave: 11.2.2024. Opis. Četrdeset godina nakon održanih zimskih olimpijskih igara, mjesta takmičenja, planine nadomak Sarajeva, Trebević, Bjelašnica, Jahorina, Igman mjesta su žurbane gradnje turističkih naselja, hotela i apartmana. Krči se šuma zarad izgradnje privatnih zgrada, apartmana i hotela, sa upitnom valjanosti dozvola koje su izdavale općine. Nepoznanica je kod pojedinih investitora i porijeklo novca za ono što neki već nazivaju planinskim i ekocidom i urbicidom. U ovom izdanju Afere pratimo što se dešava na dvije olimpijske planine, Bjelašnici i Trebeviću. |
SARAJEVSKA TRANSVERZALA Finalna 5 dionica - Bjelašnica 10.09.2022. godine @user-zl6oh8hc2f
Autor: Planinar. ba Datum objave: 16.9.2022. Opis. Nakon tri vikenda lošeg vremena konačno smo uhvatili lijep dan i završili 5, finalnu, dionicu Sarajevske transverzale koja vodi preko planine Bjelašnice. Staza nas je vodila od Bijelih voda, Opservatorije, Sitnika, Mrtvanjski Stanara, Hranisave i Djevojački stijena do Šavnika i Pazarića. Ovom dionicom prešli smo ST⭕️ milja ove prekrasne staze, koja vodi preko planina Ozren, Bukovik, Crepoljsko, Romanija, Ravna planina, Jahorina, Treskavica, Hojta i Bjelašnica. |
|
AKTIVNOSTI
Pješačenje i planinarenje
Bjelašnicom prolaze brojne planinarske staze. Jedna od najpoznatijih, koja vodi do najvišeg vrha Bjelašnice (2067 m), je tzv. "Josipova staza", nazvana prema legendi bh planinarstva i alpinizma Josipu Siegmundu, članu HPD "Bjelašnica" iz Sarajeva, koji ju je godine 1934. trasirao i markirao zajedno s Josipom Nepomuckom.
Od glavnog vrha relativno lakom grebenskim stazom pristupa se i drugim vrhovima kao što je to pr. Mala Vlahinja. Na zapadnom dijelu Bjelašnice grebenu Hranislave (1964 m) moguće je prići iz zaseoka Lokve (između Hadžića i Pazarića), uspon koji pruža odlične poglede na zapadni dio masiva. Slijedeći atraktivan uspon kreće od Dugog polja, probijajući se kroz klekovinu bora (Pinus mugo) i stiže na vrh Krvavac (2016 m). Jedna od najpopularnijih izletničkih staza je ona koja vodi od sela Umoljani do Lukomira, usporedo s kanjonom Rakitnice.
Od glavnog vrha relativno lakom grebenskim stazom pristupa se i drugim vrhovima kao što je to pr. Mala Vlahinja. Na zapadnom dijelu Bjelašnice grebenu Hranislave (1964 m) moguće je prići iz zaseoka Lokve (između Hadžića i Pazarića), uspon koji pruža odlične poglede na zapadni dio masiva. Slijedeći atraktivan uspon kreće od Dugog polja, probijajući se kroz klekovinu bora (Pinus mugo) i stiže na vrh Krvavac (2016 m). Jedna od najpopularnijih izletničkih staza je ona koja vodi od sela Umoljani do Lukomira, usporedo s kanjonom Rakitnice.
Karta planinarskih staza na Bjelašnici i Visočici
|
BJELAŠNICA-IGMAN
PLANINARSKA KARTA (1987) Otvori klikom na kartu Svake godine zimi se organizira Memorijalni pohod na Bjelašnicu posvećen sedmorici planinara koji su nastradali u 12. mjesecu 1962. godine. > pročitaj više u poglavlju Priče iz planine ...
|
|
|
BORAVAK
Pristup planini
Smještaj
Planinarski domovi, kuće i skloništa
Na Bjelašnici se nalazi više planinarskih domova, od kojih su najpoznatiji su Podgradina, Bijele vode, Stanari, Sitnik, Javornik. Imajte u vidu kako je boravak u nekim od domova potrebno prethodno najaviti klubu koji je njegov vlasnik, jer bi mogli biti zaključani.
Ugostiteljski objekti i usluge
Vremenska situacija / vremenske prilike
Prometna situacija / Saobraćajne prilike
Upozorenja i sigurnost u planini
Pojedini dijelovi masiva Bjelašnice bili su zahvaćen ratnim zbivanjima 1992-95. i na njima i dalje postoji opasnost od neaktiviranih minsko-eksplozivnih sredstava (MES). Ukoliko se prolazi planinarskim stazama koje se nalaze u blizini minski sumnjivih područjima potrebno je pridržavati se markacija i ne udaljavati se od markiranih staza!
Ekstenzivno razminiranje obavljano je posebice u blizini područja za sport i rekreaciju, poput skijaških staza i one se mogu smatrati sigurnima. Najveći dio Bjelašnice je siguran i na njemu ne prijeti opasnost od MES-a, posebno se to odnosi na područja zapadnog dijela masiva i istočno od Hranisave. Minski sumnjivih područja ima najviše na krajnjem sjeveroistoku masiva, na području prema planinama Treskavici i Visočici.
Više informacija na službenim kartama minskih polja iz 2015. godine (obavezno pročitati legendu na kartama!):
http://euforbih.org/infopoint/2782/2782-IV.pdf
http://euforbih.org/infopoint/2782/2782-III.pdf
Ekstenzivno razminiranje obavljano je posebice u blizini područja za sport i rekreaciju, poput skijaških staza i one se mogu smatrati sigurnima. Najveći dio Bjelašnice je siguran i na njemu ne prijeti opasnost od MES-a, posebno se to odnosi na područja zapadnog dijela masiva i istočno od Hranisave. Minski sumnjivih područja ima najviše na krajnjem sjeveroistoku masiva, na području prema planinama Treskavici i Visočici.
Više informacija na službenim kartama minskih polja iz 2015. godine (obavezno pročitati legendu na kartama!):
http://euforbih.org/infopoint/2782/2782-IV.pdf
http://euforbih.org/infopoint/2782/2782-III.pdf
|
Bjelašnica od Trnova
Pogled prema Bjelašnici iz smjera istoka, od prijevoja na cesti koja povezuje Trnovo s Fočom. Ističe se izduženi šumom prekriveni greben Hojte i iza njega (s tragovima snijega) najviši bjelašnički greben. |
IZVORI I LITERATURA
Reference
[1] Wikipedija: Bjelašnica
[2] Wikipedija: Blatačko jezero
[3] Pansion Umoljani: Legede, Umoljani, Šta pogledati
[2] Wikipedija: Blatačko jezero
[3] Pansion Umoljani: Legede, Umoljani, Šta pogledati
Literatura
|
BEUS, V., VOJNIKOVIĆ, S.: Floristical characteristics of the virgin forest of beech and fir in Ravna vala on mountain Bjelašnica. Razprave IV. razreda SAZU 43: 65-75, Sarajevo, 2002. (PDF)
GOMEZ, Matias: Forgotten Beauty: A Hiker's Guide to Bosnia and Hercegovina's 2000 Metre Peaks, and Other Selected Adventures, Buybook, Sarajevo 2005. HORVAT, Ivo : Istraživanje vegetacije Biokova, Orjena i Bjelašnice. Ljetopis Jugoslovenske Akademije, Zagreb, 53, 163–172. Zagreb, 1941. (HTML) KANAET, Tvrtko: Tragovi glacijacije na Krvavcu (Bjelašnica). III Kongres geografa Jugoslavije, 14.-23. septembar 1953. Godine. Geografsko društvo NRBiH, Sarajevo, 1954. str. 77–81. LEPIRICA Alen: Geomorfološke značajke kanjona Rakitnice i njegovo geoekološko vrednovanje, (desertacija), Univerzitetu u Zagrebu, Prirodoslovni fakultet. Zagreb, 2008. LEPIRICA, Alen: Geomorfološki tragovi glacijalnog reljefa u masivu Oblja i hrbatu Kaoca. Izvorni znanstveni rad. Zbornik radova PMF 7, 7 –18 (2010) (PDF)
TRAKIĆ, Sabina; BAKIĆ, Velida; ĐUG, Samir: Vegetation of alpine screes on Bjelašnica Mt. — syntaxonomy and ecology. Ecologica Montenegrina 42: 62-84 (2021) (PDF)
WECKESSER, Martin, VISNJIĆ, Ćemal: Moose und Flechten im Urwaldreservat „Ravna vala“ (Bosnien-Herzegowina), Herzogia 18, 2005. (PDF) In memoriam: Dragi Novaković, 25-godišnji alpinista iz Sarajeva Klix.ba, 7.2.2016. Bjelašnica dobija novi poslovno-sportski kompleks: Tereni za sve vrste sportova, dvorana, hotel... Klix.ba, 20.7.2017. Vanjske poveznice - korisne poveznice i adrese
|
Bjelašnica i Igman – Planine XIV zimske olimpijade
Autor: Dr Ljubo J. Mihić Izdavač: SOUR APRO Hercegovina, Tisak: SOUR ''Veselin Masleša'' - ŠRO ''Rade Bitanga'' Mostar God. i mj. izdanja: Sarajevo, 1984. |
