|
|
SREDIŠNJI POJAS > KRŠKE VISORAVNI SLOVENIJE I HRVATSKE > VELIKA KAPELA > Stožac (Kapela)
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Stožac, 809 m (prema nekim izvorima 810 m, u starijim izvorima 808 m)
Koordinate najvišeg vrha: 45.2379/15.1842
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Stožac, 809 m (prema nekim izvorima 810 m, u starijim izvorima 808 m)
Koordinate najvišeg vrha: 45.2379/15.1842
|
|
UvodVrh Stožac nalazi se jugozapadno od Ogulina i jugoistočno od Kleka. To je usamljeni stožac visok 809 metara (prema nekim izvorima 810 m, u starijim izvorima 808 m), prekriven gustom šumom. Vršni greben Stošca pruža se uzdužno u dinarskom pravcu sjeverozapad - jugoistok, u dužini od oko tristotinjak metara. Stožac od Kleka razdvaja ga cesta Ogulin-Bjelsko-Jasenak. Uz tu se cestu, u podnožju Stošca, nalazi Sportsko-rekreacijski centar (SRC) "Kneja"., omiljeno izletište Ogulinaca.
Pristupi.
ENGLISH SUMMARY: Stožac (near Ogulin)
- |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:
 Klikom na logotip Booking.com direktno pronađi smještaj u okolici Stožca By clicking on the Booking.com logo, you can directly find accommodation in the vicinity of Stožac Oglašavajte ovdje:
|
ZEMLJOPIS
PRIRODA
Biljni svijet
|
Najveći dio Stošca prekriva šuma bukve, a na pojedinim dijelovima rastu i o stoljetna stabla.
Na Stošcu uspjevaju božikovina i veliki grmovi bazge, što je atraktivno posebno u proljeće kada bazga procvieta. U proljeće, na širem području rastu pasji zub, visibabe, jetrenke, ljubičice, šafrani. kukurijek i jaglaci. 
|
|
Životinjski svijet
Kao i u većem dijelu Kapele na širem području Stošca žive: srne, srnjaci, medvjedi, vukovi, divlje svinje, divlje mačke i dr.
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Pogled na središte
Ogulina s padina brda Bukovnik
|
Povijesni pregled
1950.
23.4.1950. Održana je u ogulinskom starom kinu Osnivačka skupština Pl. društva "Klek", a prije toga je u Ogulinu djelovala Podružnica HPD-a osnovana 1921. god. Po završetku Skupštine upriličen je izlet na Stožac. Na izlet je, u 14 sati, krenulo osmero domaćih planinara i sedmero gostiju, pod vodstvom Ferde Uršana.
23.4.1950. Održana je u ogulinskom starom kinu Osnivačka skupština Pl. društva "Klek", a prije toga je u Ogulinu djelovala Podružnica HPD-a osnovana 1921. god. Po završetku Skupštine upriličen je izlet na Stožac. Na izlet je, u 14 sati, krenulo osmero domaćih planinara i sedmero gostiju, pod vodstvom Ferde Uršana.
Priče iz planine
|
IZ STAROG TISKA
Legenda o Divljanu, junaku sa Stošca
IZVOR Zvonko Trdić: Divljan - Legenda o junaku sa Stošca. Hrvatski planinar, 2001, br. 6, str. 174 (PDF) Uz Stožac je vezana i narodna legenda koju je Zvonko Trdić (Hrvatski planinar, 2001.) čuo od starice France Žanić iz Ogulina. Iako sama nije mogla posvjedočiti istinitost priče, tvrdila je da su njeni preci bili živi svjedoci davnih događaja na Stošcu. Naime, stanovnici okolnih sela su znali da negdje na Stošcu živi tajanstveni čovjek koji nikada nije silazio u dolinu. Rijetki namjernici znali su ga čuti i vidjeti, iz daleka, samo jednom u godini dana. Redovito je to bivalo u proljeće kad bi drveće počelo listati i kada bi procvale žute šumarice i jetrenke. Ljudi bi tada obilazili svoje livade i poravnavali zemljane humke, što ih naprave krtice, kako ne bi smetale pri košnji trave. Redovito bi ih prestrašio prodoran dubok glas koji bi se iznenada čuo s vrha Stošca. Oni koji bi se našli na zgodnom mjestu, jasno bi vidjeli čovjeka kako stoji na litici i vičući iz svega glasa ponavlja jednu te istu riječ: "Oraaaa ...огаааа... огаааа". Kako je znao doći, tako bi iznenada i nestao i nitko ga više ne bi čuo ni vidio do naredne godine u isto vrijeme. Ljudi bi se tada dozivali po livadama i okupljali radoznalo slušajući one kojima se posrećilo vidjeti tajanstveno biće. Zvali su ga Divlji čovik ili kratko Divljan. Sa strahopoštovanjem su slušali od očevidaca ono što su svi ionako dobro znali. Čovjek je bio "zarasal" (neobrijan) i odjeven u janjeću kožu, snažan i visok. "U glavi je imal samo jedno oko." Ovaj bi podatak posebno djelovao na okupljene seljake iako je svima bio dobro poznat. Bilo je godina kada bi se mladi seljani dogovorili da pokušaju zaskočiti, pa čak i uhvatiti Divljana. Danima bi u grupama odlazili na livade i uporno čekali. Divljan se redovito pojavljivao vičući sa Stošca: "Огаааа ...oraaaa...". Mnogo puta su ga pokušavali sustići ali im to nikada nije polazilo za rukom. Ponekad bi prema vrhu krenuli s više strana, ali jednako neuspješno. Znali su naići na tragove velikih opanaka, koji bi redovito nestajali na padini prema Škurim dragama. Iako su se seljani više bojali Divljana nego li vukova ili medvjeda, on im je ipak bio vrlo koristan. Vrlo brzo bi se po selima proširio glas o ponovnom pojavljivanju "divljeg čovika". Onaj koji bi na taj dan stigao zaorati barem jednu proljetnu brazdu ili posaditi bilo što od sjemena, mogao je biti siguran da će te godine imati dobar urod. Ljudi su s vremenom sve više napuštali svoje livade prepuštajući ih šikari, uzgajali su sve manje stoke, a samim tim i rjeđe odlazili u šumu. Ne zna se točno kada se Divljan prestao pojavljivati. Sve se rjeđe pričalo da ga je netko vidio, ali se ipak povremeno viđao. Možda baš tih dana nikoga nije bivalo u blizini, možda se njegov glas nije mogao čuti od buke traktora ili motorne pile. Često osluškujem u proljeće, prolazeći stazama podno Stošca, na bi li čuo Divljanov zov. Nikada mi se nije posrećilo...Ponekad, vikendom, začujem Miju kako doziva s »Vidikovca« ne bi li mu se netko odazvao sa zapuštenih livada... Nikada nisam čuo Divljana... |
OD OGULINA DO STOŠCA
Vučić - Selo
|
Vučić Selo nalazi se kilometar i pol udaljeno od središta Ogulina, na desnoj obali rijeke Dobre.
|
|
Skijalište Vučići
Na jugoistočnoj padini Bukovnika, iznad Vučić Sela, nalazi se malo Skijalište Vučići. Skijalište ima 450 metara skijaške staze i 100 metara sanjkališta i besplatno je (ne naplaćuje se ni ulaz, ni parking, ni topli napitak). No, tko želi, može ostaviti donaciju.
Godine 2011., nakon katastrofalnog požara koji je uništio Olimpijski centar Bjelolasicu kod Jasenka, skupina ogulinskih entuzijasta, pedesetak ljubitelja skijanja i snijega, oformila je udrugu Ski-klub Ogulin i krenula uređivati lokaciju na kojoj je lokalno stanovništvo skijalo još polovicom 20. stoljeća, ali je raslinje tijekom desetljeća pokrilo kompletnu padinu. Njihova glavna motivacija bila je želja da mali Ogulinciimaju mjesto za učenje skijanja i za sanjkanje, sve dok se Bjelolasica ne obnovi. U dogovoru s vlasnicima privatnih parcela na kojima se danas nalazi Skijalište Vučići, postavili su prve godine malu priručnu stazu s malim skijalištem i sanjkalištem. Bilo je to improvizirano skijalište s malom "tomosicom" koja je vrtila uže-vlečnicu. Međutim, kako su iz godine u godinu neuspješno čekali da se Bjelolasica obnovi, sve su više uređivali ovo malo skijalište, te su tako postavili i dvije vučnice, rasvjetu, stari ratrak iz 1960-ih (koga su kasnije zamijenili novim iz švicarskog Davosa), pa su jedne godine od Vrbovskog posudili i top za umjetno zasnježivanje. I sve su to uradili zahvaljujući donacijama i akcijama. Ako su vremenske prilike povoljne, skijalište i sanjkalište radi svakog dana od 17 do 21 sat, a vikendom od 10 do 21 h. Najmanje četvero članova Udruge uvijek boravi na skijalištu, brinući se o sigurnosti i o vučnicama. U pred-COVID eri nikad nitko nije bio na ulazu, jer je ulaz slobodan, ne naplaćuje se. Skijalište funkcionira po principu dobrovoljnog priloga, a čak će vas u kućici na cilju staze počastiti čajem ili kuhanim vinom, pa i keksima. IZVOR Danijela Bauk: Ovdje je sve besplatno! Kako je skupina entuzijasta iz Ogulina realizirala najljepšu skijašku priču u Hrvatskoj. Novi list, 23.1.2022. |
|
Bukovlje / Bukovnik
Ferdina staza
|
Ferdo Uršan jedan je od Ogulinaca koji su zadužili zajednicu svojim nastojanjima i akcijama usmjerenim popularizaciji i razvoju športa i športskih aktivnosti, posebice skijanja i planinarenja. Rođen je 17.10.1915. godine u Gomirju, od roditelja Gorana, stoga su mu šume i planine bile prirodno okruženje. Nakon Drugog svjetskog rata polaže ispit za skijaškog učitelja i radi kao učitelj i trener skijanja, Polaže ispit i za alpinističkog vodiča te je prvi Ogulinac koji je prepenjao jugoistočnu Klekovu stijenu piod vodstvom, tj. u navezu s alpin. instruktorom Mirkom Zgagom. O planinarstvu u Ogulinu sam piše: "Planinarstvo je kulturna manifestacija koja predstavlja sintezu športskih i estetskih doživljaja planina, zato može nicati i razvijati se samo u Kulturno razvijenim sredinama... Možemo biti ponosni što pripadamo narodu u kojem je planinarska ideja tako rano posijala svoje korijene, među prvima u svijetu. Posebno ponosni možemo biti mi Ogulinci i ogulinski planinari, time što je poticaj za osnutak HPD-a nikao baš u ovom našem gradiću pod KIekom ..." (Naš pIaninar, 1-2, 19 86.)
|
Vidikovac Loza
|
|
Vidikovac s klupom
|
|
|
|
|
|
VRAPČEVA GLAVA
|
|
|
|
|
Livada je nekada bilo i više na širem području Malog i Velikog polja, no prestankom njihova gospodarskog korištenja, dio njih zarastao je u mladu šumu.
|
Po šumi, poljima i proplancima raštrkane su vikendaške kolibe. Velik dio ih je izgrađen dijelom i od starih obiteljskih kuća na čijim temeljima su izgrađene ove nove.
|
|
|
Malo polje
S Malog polja se otvara pogled prema vrhu Stošca i na stijene Kleka.
U dijelu Malog polja, uz stazu od Ogulina prema Kleku, i pored potočića Lučica koji teče prema Velikom polju, nalazi se dijelom ograđeno imanje sa stajom za ovce. Da nije tih ovaca i njihova vlasnika Veliko i Malo polje bi zaraslo u šikaru.
|
|
Izvor Franjkovac
|
Južno od Malog polja, odvojena uskim pojasom šume, nalazi se livada na čijem se rubu nalazi izvor Franjkovac čije su vode otjecale prema potoku Lučica. Korito izvora je obzidano. Uz njega prolazi šumska cesta za Vrhe i Veliko ili Gavanovo polje, a u suprotnom smjeru ona izlazi na cestu Ogulin-Jasenak. Uz potok Mrzljak podno Soviljice, Franjkovac je izvor rijetko presuši, a od davnina je služio ljudima i uzgoju stoke.
Od Franjkovca se može preko Kneje, stazom za Stožac, a desno, markiranom stazom za Klek preko Soviljice. 
|
Žrtve poraća. Ogulin (Franjkovac – Malo Polje) – svibanj 1945 – oko 250 zarobljenih domobrana likvidirano je na ovoj lokaciji (živi su iz kamiona iskakali u mračnu prazninu i ne znajući da je tu jama duboka 70 m.
Ogulin (njiva zvana "Količeva Draga") - krajem 1945 – likvidirano oko 50 osoba. Žrtve su uglavnom domobrani iz Slavonije te nekoliko njemačkih i talijanskih vojnika. 
|
Kneja
|
Nedaleko od izvora Franjkovca, usred guste bukove šume, 1980-ih godina ogulinski rekreativci predvođeni supružnicima Špehar i udruženi u Društvo za rekreaciju, izgradili su mali sportsko-rekreacijski centar Kneju, koji funkcionira i kao izletište.
Kneja je udaljena 8 km od grada Ogulina i uz Sportski centar prolazi šumska cesta kojom je Sportski centar povezan s glavnom asfaltnom cestom te planinarska staza od Ogulina do Kleka i Stošca. Na Kneji se održava niz sportskih i društvenih događanja, kao i redoviti moto susret Moto kluba Vještice. Kućicu na Kneji koriste članovi Skijaškog kluba Ogulin za druženja i organizaciju raznih manifestacija. Kućica je i obavještajna točka HGSS-a. U kućici se nalazi i 6 ležajeva pa ju često koriste i planinari kao prenoćište prilikom planinarenja ogulinskim krajem. Blizina vrha Stožac omogućuje jačanje kondicije sportaša koji često i trče od Kneje prema vrhu. 
Sportsko-rekreacijski centar Kneja
|
Sportski tereni na Kneji usred guste šume
|
Veliko polje (Gavanovo polje)
|
Veliko ili Gavanovo polje je prostrana gorska livada. Kada je ovdje bilo znatno više ljudi, ona se redovito kosila, a na mjestima s dubljom zemljom nekada bile oranice. Te su oranice znatno podbacivale u sušnim godinama. Danas se oko polja nalazi desetak vikendica.
Do Velikog polja od Kneje vodi šumska cesta. A s Vučić Selom je ono povezano preko sedla (moguće je sjevernom i južnom padinom Gavanove glavice). Te staze nisu markirane. PROČITAJ VIŠE Zvonko Trdić: Izlet u doba korone. Hrvatski planinar, 2021, br. 4, str. 160 (PDF) 
Pogled na Veliko, odn. Gavanovo polje s vidikovca uz vrh Stošca
Grad Ogulin u pozadini |
Nakon što je ostario, Mijo Stipetić, koji je volonterski brinuo o skloništu na vrhu Stošca, skrasio se u Velikom polju, gdje je uredio kontejnersku vikendicu.
|
|
Šumski put koji vodi od Kneje prema Stošcu prelazi potočić kojega vodom opskrbljuje Mrzljak ispod Soviljice, a nizvodno izvor Franjkovac i još nekoliko manjih izvora. Taj se potok, imenom Lučica, gubi u ponoru u dnu plitke vrtače usred Velikoga polja. Tijekom godine dobar je dio korita bez vode.
|
|
STOŽAC
Mijine štinge
Dio stubišta je obnovljen uz korištenje starih željezničkih pragova.
|
|
Planinarsko sklonište (800 m n.v.)
|
Prva koliba je na vrhu Stošca sagrađena nakon Drugog svjetskog rata. Imala je jednu postelju, peć i stol. Koliba se uspjela dugo održati zahvaljujući trudu entuzijasta Mije Stipetića, koji ju je održavao, a na strmom i često klizavom dijelu pristupne staze Mijo je uredio 303 stube. Mijo je svake nedjelje ujutro dolazio na Stožac, uređivao sklonište i okoliš i ostajao damo do sumraka kada se spuštao nazad u svoje naselje Salopeke. Kako je po zanimanju bio bagerist, sâm je znao reći kako dolazi na Stožac da bi se odmorio od buke bagera. Pored njega na održavanju skloništa pomagali su i obrtnici otac i sin Domitrović.
Pozadi starog skloništa HGSS je dopremio kontejner. Kako je Mijo ostario, bilo mu je sve teže održavati kolibu te je ona počela propadati. No, tu su dragovoljno uskočili novi ljudi te uz pomoć sponzora i Grada Ogulina sagradili novo sklonište. Novo sklonište ima jednu zajedničku sobu u prizemlju s peći i stolom te potkrovlje gdje može prenoćiti deset osoba. Zanimljivo kako su građevinski materijal za novo sklonište često nosili i ogulinski sportaši kojima je to bio svojevrsni kondicijski tening. Novo sklonište ima cisternu u koju se dovodi kišnica. 
Vidikovci na Stošcu. S vidikovca kod skloništa dobar je pogled na susjedni Klek (udaljen 4 km zračne linije), Soviljicu (847 m) i Musulinsko polje.
Na rubovima vršnog grebena su ispreturane stjenovite gromade, a sa dvije takve lokacije pruža se pogled na širu okolicu. Od vidikovca bližeg skloništu otvara se pogled na sjeveroistočnu stranu, prema Velikom polju, Ogulinu, Ogulinskom polju, Oštarijama i dalje prema Karlovcu, a s vidikovca na južnom kraju vršnog grebena pogled je prema istoku, prema jezeru Sabljaci, Modrušu i u daljini na Malu Kapelu. |
Novo sklonište na Stošcu i pozadi preuređena kontejnerska kućica.
|
Špilja Hajdučka draga
U šumi južno od skloništa na Stošcu nalazi se oveća ponikva koju nazivaju Hajdučkom dragom. Kružnog je oblika, promjera petnaestak metara, obrubljena okomitim liticama visine oko deset metara. Pristup u nju moguć je samo s jedne strane, gdje se spušta strma stazica. Na dnu Hajdučke drage nalazi se ulaz u veliku pećinu. Širok je i niži, dok se špilja u koju vodi širi u veliku elipsastu podzemnu galeriju.
NARODNA PREDAJA
Špilja Hajdučka draga IZVOR BLAŠKOVIĆ, Rajka: Stožac. Naše planine, 1983, br. 5-6, str. 108 (PDF) Narodno predanje govori da je prije više od stoljeća u toj spilji petnaestak godina boravila omrznuta razbojnička družina, koju je narod nazivao hajducima, a prema kojoj su i spilja i draga dobili ime. Cesto su se ti razbojnici zalijetali u sela u okolici Ogulina i krali uglavnom stoku. Kravama i volovima bi na rogove stavljali posebnu smjesu koju su sami kuhali, i kada bi rogovi pod njenim djelovanjem omekšali, savijali bi ih u drugačiji položaj od onog u kojem su bili. Ukradenu su stoku hajduci otpremali na sajmove, nekad čak i u Liku i Bosnu, i prodavali je. Ako bi vlasnici tražili, našli i prepoznati svoje blago, nisu mogli dokazati da je njihovo jer su rogovi bili u drugačijem položaju. Pošto su imali u selima jatake, hajduci su se upuštali i u druge vrste krađa. Tako se, na primjer, imali običaj nekoliko dana prije vjenčanja upasti u kuću iz koje se udaje djevojka te opljačkati sav njen miraz. Tadašnji su žandari bili nemoćni protiv hajduka jer je Stožac bio njihovo veoma dobro čuvano utočište, pa se nisu usudili prilaziti blizu. No ipak, razbojnička se družina s godinanrui raspala, te je Hajdučka spilja opustjela. Nije više bilo nikakve opasnosti i ljudi su se počeli slobodno kretati Stošcem. Besposleni pastiri ulazili su u Hajdučku spilju i razbijali keramičko posuđe koje su hajduci ostavili za sobom. Danas se u spilji ne mogu primijetiti tragovi nekadašnjeg života. Sa stropa se od onda već odi ništio cijeli sloj kamenja, na tlu se na- taložila nova zemlja i novo kamenje. |
Vidikovac prema sjeveroistoku
Od vidikovca podno najvišeg vrha Stošca otvara se pogled prema Ogulinu, Ogulinskom polju, Oštarijama i dalje prema Karlovcu.
|
Pristup vidikovcu
|
Vrh Stošca
|
|
"Južni" vidikovac na južnom vrhu Stošca
|
|
|
|
OD STOŠCA DO SABLJAKA
Južna padina Stošca
|
Od skloništa vodi na jug markacija Ogulinske transverzale prema Modrušu.
Od skloništa staza kreće položito uz sam vrh Stošca (vrh je s lijeve strane) i nakon oko 250 metara, kod lijevog odvojka prema "južnom vidikovcu" mijenja smjer naglo udesno i nizbrdo, kroz šumu visokih bukava i pored usamljenih kamenih gromada sivo-plave boje i različitih oblika. Pri spuštanju, s lijeve strane izdiže se južni vrhunac Stošca s brojnim naslagama vodoravnih kamenih blokova. Staza vodi kroz nedevastiranu prirodu. Stazu su početkom 1990-ih dvosmjerno su markirali planinari HPD "Klek" Ogulin, Zvonko i Damir Domitrović te Miljenko Pavešića. Malo manje od kilometra od skloništa, staza dolazi do bukve s vodoravnim crvenim metalnim znakom (stanje 2023.: dosta oštećen). To je markacija koja vodi do stijene ponad Škurih Draga udaljenih još nekih dvije stotine metara. Od skloništa na Stošcu do stijena je ukupno oko 25 minuta hoda. Stijene ponad Škurih draga (zovu ih još "kiklopske stijene") su pravi raritet kako svojom posebnom sivkassto-plavom bojom tako i konfiguracijom. To je rastrgana tvorevina kiklopskih stjenovitih blokova s procjepima, špiljama i prevjesima. Vegetaciju stijena čine: bukva, tisa, lipa, topola, smreka te niz grmolikih biljaka.
Naglo skretanje staze kod lijevog odvojka koji vodi prema "južnom vidikovcu" na južnom vršku Stošca
|
Pri spuštanju od planinarskog skloništa na Stošcu, s lijeve strane izdiže se južni vrhunac Stošca s brojnim naslagama vodoravnih kamenih blokova.
|
Od skloništa ka jugu kroz šumu vodi staza do "kiklopskih" stijena iznad Škurih draga.
|
Putokaz prema stijenama u Škuroj dragi
Rak bukve
|
|
Od Stošca do Ogulina južnom varijantom
Kada se spusti u južno podnožje Stošca, ispod Kiklopskih stijena, izlazi se na šumsku cestu kojom treba krenuti u smjeru sjeveroistoka (lijevo) oko jedan kilometar (dakle, ako se želi vratiti prema Vučić Selu, Kneji ili Ogulinu). Nakon tog kilometra napustite kolnik i priječite ravno na sjever do Velikog polja, odakle se može do Vučić sela ili Kneje. Od Stošca prema Modrušu i Sabljacima Kada se spusti u južno podnožje Stošca, ispod Kiklopskih stijena, izlazi se na šumsku cestu kojom treba krenuti u smjeru sjeveroistoka (lijevo) i već nakon 200 metara, na prvom križanju, napustiti ovu cestu i skrenuti desno, prateći putokaze i markacije nastavljajući kretanje Ogulinskom transverzalom. 
|
|
Škure drage
|
U podnožju Stošca, u smjeru prema Modrušu, protežu se Škure drage.
|
|
|
|
KAMENITA GL.
Dumani
Ogulinske kneje
DUŽ SABLJAKA
Jezero Sabljaci
|
Bertovići
Dujmić Selo
Salopek Selo
U SJEVERNOM PODNOŽJU
OD OGULINA DO BJELSKOG
Pećnik
|
Pećnik je brdska uvala na padini Bukovnika iznad Marković Sela, u kojoj se nalaze izvor Pećnik i špilja Pećnik. A na većoj visini nad uvalom nalazi se i vidikovac Pećnik. To je mjesto gdje Ogulinci znaju dolaziti na izlet.
Poslije obilnih kiša iz špilje Pećnik poteče slap. U špiji je u više navrata (2008., 2009., 2014) pronađen tankovratni podzemljar - tankovratić (Leptodirus hochenwartii). PROČITAJ VIŠE O TANKOVRATIĆU DRAŽINA, Tvrtko; ČUKOVIĆ, Tamata; BREGOVIĆ, Petra Bregović; JALŽIĆ, Branko: Zaštitom tankovratića (Leptodirus hochenwartii Schmitd, 1832) do zaštite podzemlja. Subterranea Croatica 13, br. 1 (2015): 38-44. (PDF)
|
Tankovratni podzemljar (Leptodirus hochenwartii)
Dugačak je oko 1 cm. Svijetle boje djelomično su posljedica bljeska; pod prirodnim svjetlom, boje su mnogo manje očite. Kad se bljesak aktivira, glava i prsni koš zbog refleksije izgledaju crvenkasti (egzoskelet mu je vrlo tanak i gotovo proziran). By Yerpo - Own work, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=6725514 |
Vrajži prelaz (Vražji prelaz)
Vrajži prelaz spaja Prapuće i Marković Selo.
|
Most na Prapućama (most preko "Vrajžeg prelaza")
Početkom 20. stoljeća započela je borba stanovnika Prapuća da se sagradi most preko "Vrajžeg prelaza". Izgradnjom mosta preko rijeke Dobre stanovnicima Prapuća bi se olakšao pristup oranicama, livadama i šumi na drugoj strani obale. Tadašnji obnašatelji vlasti nisu imali sluha za njihove probleme, i njihova je borba trajala preko 30 godina. sve do 1932. godine, kada je, zahvaljujući gradu Ogulinu, Banskoj upravi, novčanim prilozima Dobrotvornog podupirajućeg društva Sv. Josip te prilozima samih građana, most napokon izgrađen. Na mostu je postavljena mramorna ploča s natpisom "Sagrađeno godine 1932. po općini Ogulin i društvu Sv. Josipa u Prapućama, te dobrovoljnim prinosima". Most je gradio poduzetnik Josip Markovič iz Prapuća kbr. 14. Blagoslov mosta bio je dana 16. srpnja 1933. godine po podne u tri sata Blagoslov je obavio Mate Polić, upravitelj Župe Sv. Križa, a kratku povijest oko izgradnje mosta pročitao je Ivan Stošić iz Prapuća kbr. 78. Blagoslovu je prisustvovao lijepi broj vjernika. Iza blagoslova bila je večemjica na Bukovniku pred kipom Sv. Ivana Nepomuka, a zatim se razvila lijepa zabava, na kojoj je svirala domaća vatrogasna glazba. IZVOR Zavičajni muzej Ogulin |
Posveta mosta preko "Vrajžeg prelaza" 16.7.1933. godine
Današnji pogled na most preko Vražjeg prelaza Izvor: Google Maps, 2024. |
Marković Selo
Marković Selo je maleno selo povezano s Ogulinom od 1933. preko mosta "Vražji prelaz", ispod kojeg prolazi rijeka Dobra čiji tok ide do brane na jezeru Bukovnik.
Puškarići
Puškarići su mjesto na izlazu iz grada Ogulina, na Rudolfovoj cesti u smjeru zapada. Molinarijev most preko Dobre spaja Puškariće sa Svetim Petrom, dio kojeg su prije i bili. Ovaj kameni most izgrađen je 1874. kada i cesta. Naselju pripada i Jelačko na drugoj obali.
BORAVAK
IZVORI I LITERATURA
BLAŠKOVIĆ, Rajka: Stožac. Naše planine, 1983, br. 5-6, str. 108 (PDF)
PAVEŠIĆ, Miljenko: Od Kleka preko Stošca do Škurih draga - Novim i nepoznatim stazama. Hrvatski planinar, 1993, br. 7-8, str. 175 (PDF)
PAVEŠIĆ, Miljenko: Klek i oko Kleka na razmeđi tisućljeća. Hrvatski planinar, 2000, br. 2, str. 40 (PDF)
PAVEŠIĆ, Miljenko: Stožac nadomak Kleka. Hrvatski planinar, 2016, br. 1, str. 31 (PDF)
TRDIĆ, Zvonko: Dijeta. Hrvatski planinar, 2012, br. 7, str. 337 (PDF)
TRDIĆ, Zvonko: Divljan - Legenda o junaku sa Stošca. Hrvatski planinar, 2001, br. 6, str. 174 (PDF)
PAVEŠIĆ, Miljenko: Od Kleka preko Stošca do Škurih draga - Novim i nepoznatim stazama. Hrvatski planinar, 1993, br. 7-8, str. 175 (PDF)
PAVEŠIĆ, Miljenko: Klek i oko Kleka na razmeđi tisućljeća. Hrvatski planinar, 2000, br. 2, str. 40 (PDF)
PAVEŠIĆ, Miljenko: Stožac nadomak Kleka. Hrvatski planinar, 2016, br. 1, str. 31 (PDF)
TRDIĆ, Zvonko: Dijeta. Hrvatski planinar, 2012, br. 7, str. 337 (PDF)
TRDIĆ, Zvonko: Divljan - Legenda o junaku sa Stošca. Hrvatski planinar, 2001, br. 6, str. 174 (PDF)
