|
|
SNEŽNIŠKO-GORANSKA VISORAVAN > RISNJAČKA SKUPINA > Rogozno i Brloško
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Kalić, 1089 m
Koordinate najvišeg vrha: 45.3652, 14.6541
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Kalić, 1089 m
Koordinate najvišeg vrha: 45.3652, 14.6541
O planini
|
|
UvodProstor Rogoznog je silikatna visoravan koja geotektonski razdvaja grebene grupe Risnjak-Sniježnik od bitorajskog kapelskog gorskog lanca na jugoistoku (Bitoraj-Viševica) i s koje uzdiže više gorskih kosa pretežito dinarskog smjera pružanja (SZ-JI): Kostanjevica, Kalić, Sljeme, Rogozno, Majnarovo, Špičunak, Preradovića brdo i dr. Na rubu Rogoznog nalaze se akumulacijska jezera Lokve i Bajer i u neposrednoj blizini Lepenica.
Iako je nije njezin najviši vrh, greben Rogozno (1068 m) smješten je u središtu ove manje gorsko-planinske skupine. Niži greben Brloškog smjestio se između grebena Tuhobića i gorsko-planinske skupine Rogoznog. ENGLISH SUMMARY:
Rogozno with Brloško is a silicate-built plateau that geotectonically separates the Risnjak-Sniježnik ridge group from the Bitoraj-Kapela mountain groupp to the southeast (Bitoraj-Viševica), and from which several mountain ridges rise, most of them extending in classical Dinaric direction (NW-SE): Kostanjevica, Kalivć, Sljeme, Rogozno, Preradovića hill, etc. On the edges of Rogozna group there are artificial lakes - reservoirs Lokve and Bajer and in the immediate vicinity Lepenica reservoir. Although not its highest peak, the Rogozno ridge (1068 m) is located in the center of this smaller mountain-mountain group. 
Naslovna fotografija
Južne padine Preradovića brda kod Fužina |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:  BOOKING Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove planine Oglašavajte ovdje:
|
ZEMLJOPIS
Gorsko-planinska skupina Rogoznog, prostorni pogled iz smjera sjevera
Izvor: Google Earth, 2022.
Izvor: Google Earth, 2022.
Gorsko-planinska skupina Rogoznog, prostorni pogled iz smjera jugozapada
Izvor: Google Earth, 2022.
Izvor: Google Earth, 2022.
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Povijesni pregled
19. stoljeće
Zaslugom Društva za poljepšavanje mjesta iz Fužina, krajem 19. stoljeća uređeno je šetalište Preradović, prvo izletničko šetalište u Fužinarskom kraju, koje povezuje Fužine i najviši vrh Preradovića brda.
20. stoljeće
1941.
Ugovorom od 8.5.1941. o određivanju granica između "NDH" i fašističke Italije (službeni naziv: Ugovor o određivanju granica izmeđe Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije) hrvatska vlada i talijanska vlada povukle su granicu koja je prolazila i područjem Rogoznog. Izvorni članak ovoga ugovora glasi:
Želeći odrediti granice između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije, u zajedničkoj želji da ustanove teritorijalno uređenje koje bi bilo siguran temelj za tijesnu suradnju između obiju država, sporazumjele su se u sljedećem: Član 1. Priznaju se kao sastavni dijelovi Kraljevine Italije: kotari Kastav, Sušak, Čabar, a od kotara Delnice jedan dio linijom koja polazi od kote 710 (Biljevina), ide grebenom Starčev Vrh, Velik Tomac, Oštrac, Rogozno i Brloško, stiže do administrativne granice kotara Sušak na vrhu Jelenčić (kota 1106) i silazi zatim visovima brda Gorica, Meč te kotama 623, 424 i 252 na ipore kod Bakarca, ostavljajući na hrvatskom području općine Hreljin, Dol-Bakarac i Kraljevicu (Kraljevica—Šmrika) s istom lukom i raskrsnicom puteva koji tamo vode; — otočić Sveti Marko, otoci Krk, Rab, i oni manji do u visini Jablanice; — svi otoci zadarskog otočja; — područje obuhvaćeno linijom koja polazi od rta Privlaka, dostiže planinski kanal, slijedi njegovu unutarnju trasu do Novigradskog Mora, nastavlja se uzduž gornje obale rečenoga mora, zahvaća Bukovicu i, stigavši do toka Krke ispod mjesta Padjene, silazi duž rijeke te se od nje odvaja tako da obuhvaća cijelo područje Šibenika i Trogira te grad Split uključivši predgrađa a isključivši otoke Brač i Hvar; — otoci Čiovo, Drivenik, Šolta, Vis, Biševo, Sv. Andrija, Jabuka i ostali manji koji leže oko njih; — otoci Korčula i Mljet; — kotar koji obuhvata cijelu Boku Kotorsku linijom koja ostavlja obalu na jednoj točci između mjesta Cavtat i Vitaljine i ulazi prema sjeveroistoku, uključivši mjesto Grudu i masiv planine Orjen, dok ne dostigne granicu s Crnom Gorom.
Ugovorom od 8.5.1941. o određivanju granica između "NDH" i fašističke Italije (službeni naziv: Ugovor o određivanju granica izmeđe Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije) hrvatska vlada i talijanska vlada povukle su granicu koja je prolazila i područjem Rogoznog. Izvorni članak ovoga ugovora glasi:
Želeći odrediti granice između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije, u zajedničkoj želji da ustanove teritorijalno uređenje koje bi bilo siguran temelj za tijesnu suradnju između obiju država, sporazumjele su se u sljedećem: Član 1. Priznaju se kao sastavni dijelovi Kraljevine Italije: kotari Kastav, Sušak, Čabar, a od kotara Delnice jedan dio linijom koja polazi od kote 710 (Biljevina), ide grebenom Starčev Vrh, Velik Tomac, Oštrac, Rogozno i Brloško, stiže do administrativne granice kotara Sušak na vrhu Jelenčić (kota 1106) i silazi zatim visovima brda Gorica, Meč te kotama 623, 424 i 252 na ipore kod Bakarca, ostavljajući na hrvatskom području općine Hreljin, Dol-Bakarac i Kraljevicu (Kraljevica—Šmrika) s istom lukom i raskrsnicom puteva koji tamo vode; — otočić Sveti Marko, otoci Krk, Rab, i oni manji do u visini Jablanice; — svi otoci zadarskog otočja; — područje obuhvaćeno linijom koja polazi od rta Privlaka, dostiže planinski kanal, slijedi njegovu unutarnju trasu do Novigradskog Mora, nastavlja se uzduž gornje obale rečenoga mora, zahvaća Bukovicu i, stigavši do toka Krke ispod mjesta Padjene, silazi duž rijeke te se od nje odvaja tako da obuhvaća cijelo područje Šibenika i Trogira te grad Split uključivši predgrađa a isključivši otoke Brač i Hvar; — otoci Čiovo, Drivenik, Šolta, Vis, Biševo, Sv. Andrija, Jabuka i ostali manji koji leže oko njih; — otoci Korčula i Mljet; — kotar koji obuhvata cijelu Boku Kotorsku linijom koja ostavlja obalu na jednoj točci između mjesta Cavtat i Vitaljine i ulazi prema sjeveroistoku, uključivši mjesto Grudu i masiv planine Orjen, dok ne dostigne granicu s Crnom Gorom.
1954.
Asfaltira se Lujzinska cesta, a zbog gradnje brane i stvaranja Lokvarskog jezera, trasa te ceste premješta se s pravca Lokve – Mrzla Vodica – Gornje Jelenje (gradnjom brane potapa se 5,5 km Lujzinske ceste od Homera do Mrzle Vodice) na dionicu Lokve – Špičunak – Rogozno – Gornje Jelenje. Nakon te rekonstrukcije, asfaltiranja, negdje i proširivanja ceste znatno je povećan promet i turizam - no opak sve to ostaje tranzitnog karaktera.
Asfaltira se Lujzinska cesta, a zbog gradnje brane i stvaranja Lokvarskog jezera, trasa te ceste premješta se s pravca Lokve – Mrzla Vodica – Gornje Jelenje (gradnjom brane potapa se 5,5 km Lujzinske ceste od Homera do Mrzle Vodice) na dionicu Lokve – Špičunak – Rogozno – Gornje Jelenje. Nakon te rekonstrukcije, asfaltiranja, negdje i proširivanja ceste znatno je povećan promet i turizam - no opak sve to ostaje tranzitnog karaktera.
|
1961.
Nakon izgradnje Lokvarskog jezera, na njegovoj su obali i u okolici izgrađeni moteli "Rogozno" i "Jezero". Motel "Rogozno" je otvoren 2.9.1961. uz staru cestu Zagreb-Rijeka - od Lokvarskog jezera u smjeru Rijeke. Rogozno je bio lijep planinski dom, smješten uz gustu šumu. Slovio je kao mjesto za noćnu zabavu bogatijih Riječana, partijaca i funkcionara. Motel je bio jedna od prvih "žrtava" nove autoceste Rijeka - Zagreb, još nakon intenziviranja njene gradnje 1990-ih godina kad je u promet puštena dionica poluautoceste do Delnica, nakon čega je promet starom cestom počeo znatno opadati, a time i broj tranzitnih posjetitelja. |
Nekadašnji izgled Motela "Rogozno" (iz 1960-ih)
Izvor: zoxy - Forum Croinfo051, Forum o gradu Rijeci i okolici, 2013. |
KALIĆ
KOSTANJEVICA
SLJEME
ROGOZNO
MAJNAROVO
ŠPIČUNAK
Ličanka
|
Ličanka je rijeka ponornica, duga 20,4 km, jedna od najkraćih hrvatskih ponornica, s površinom porječja od 54 km². Izvire ispod vrhova Rogozno i Petehovac u Gorskom kotaru. U svome gornjem toku protječe kroz Fužine te ponire na Ličkome polju kod Liča. Pod imenom Dubračina ponovno izbija u Vinodolu kod Malog Dola i u Crikvenici utječe u Jadransko more.
Vrelo Ličanke, položaj, bioekološka obilježja i korištenje
Vrelo Ličanke (također znano i kao Veliko vrelo) je jedino izvorište u dijelu Gorskog kotara koje pripada Jadranskom slivu. Vrelo se nalazi oko 200 metara sjeverno od špilje Vrelo, pod brdom Malo Rogozno. To je tipični krški izvor kojeg karakteriziraju znatne sezonske varijacije istjecanja s min. od oko 15 l/s.. Izvor je zahvaćen za vodoopskrbu Fužina (Q mj 36 l/s). Zamućuje se za jakih kiša i tada se javljaju vrhunci mikrobiološkog onečišćenja fekalnog porijekla. Ostali ispitivani indikatorski i kemijski parametri zdravstvene ispravnosti vode sukladni su Pravilniku o parametrima sukladnosti, metodama analize, monitoringu i planovima sigurnosti vode za ljudsku potrošnju. Mutež i mikrobiloško onečišćenje vode uklanjanju se obradom vode na CS (crpna stanica) Vrelo Fužine postupkom filtriranja, koagulacije i dezinfekcije. Sliv izvora je relativno malih dimenzija, veličine je oko 8 km² i obuhvaća kamenitu glavu, dio Rogoznog, Špičunak i područje Blatnika. U slivu nema naselja, gospodarskih objekata niti odlagališta otpada. Glavni onečišćivači izvora su otpadne vode iz propusnih septičkih jama ugostiteljskih objekata i vikendica u njegovom slivu. Državna cesta D3 Rijeka – Zagreb koja prolazi slivom nema kontroliranu odvodnju. Uz vrelo Ličanke i obližnje jezero Bajer, izgrađena je i Crpna hidroelektrana Fužine ili CHE Fužine, koja koristi vodeni pad između akumulacije Lokvarskog jezera i umjetnog jezera Bajer (24,5 do 54,5 metara, ovisno o odnosu vodostaja oba jezera), a ujedno služi za prebacivanje vode iz donjeg jezera Bajer u gornje Lokvarsko jezero. Naime, CHE Fužine u situacijama visokih voda rijeke Ličanke, crpi vodu iz rijeke u Lokvarsko jezero. Na taj se način regulira vodotok Ličanke te štiti okolno područje od poplava, budući da jezero Bajer ne može primiti svu količinu vode rijeke Ličanke tijekom visokih voda. Kada su protoci rijeke niži, voda iz Lokvarskog jezera ispušta se preko CHE Fužine, gdje se hidroenergetski iskoristi, dalje derivacijskim dovodom u HE Vinodol. CHE Fužine godišnje prosječno precrpi oko 8.300.000 m3 vode iz akumulacijskog jezera Bajer u akumulacijsko jezero Lokvarka i time svojim crpnim radom doprinese oko 11.700 MWh električne energije koja se proizvede u HE Vinodol, dijelu pogona u Triblju. U turbinskom načinu rada godišnje prosječno proizvede 4.040 MWh pa zajedno s crpnim radom ukupni doprinos CHE Fužine ukupnoj godišnjoj proizvodnji hidroenergetskog sustava Vinodol iznosi 15.740 MWh ili oko 10,3%. U tu svrhu, u strojarnici CHE Fužine ugrađen je jedan trojni agregat (vodna turbina + generator), na zajedničkoj vertikalnoj osovini, na kojoj se na vrhu nalazi elektromotor – generator, u sredini je vodna turbina tipa Francis (Francisova turbina), dok je na donjem kraju centrifugalna crpka. Veza elektrane s mrežom je preko 30 kV voda, dugog oko 14 kilometara, koji preko Trafostanice Vrata vodi do sabirnica 35 kV u HE Vinodol*. Godina početka pogona CHE Fužine bila je 1957. *Osnovni hidroenergetski sustav (HES) Vinodol sastoji se od Lokvarkog jezera, Crpne stanice Križ (CS Križ), spojnog tlačnog tunela Lokvarka - Ličanka, Crpne hidroelektrane Fužine, Vrelo (4,8 MW), umjetnog jezera Bajer, Reverzibilne hidroelektrane Lepenica ili RHE Lepenica (1,326 MW), umjetnog jezera Lepenica, Retencije Potkoš, Crpne stanice Lič (CS Lič), gravitacijskog zahvata ili kanal Benkovac, tunela, armirano-betonskog cjevovoda i čelično tlačnih cjevovoda sveukupne duljine 18,8 kilometara, derivacijskog dovoda (provodnici vode) duljine od približno 10,5 kilometara do Triblja, te HE Vinodol u Triblju (94,5 MW). Hidroenergetski sustav Vinodol koristi vode vodotoka Gorskog Kotara: Lokvarka, Križ potok, Ličanka s pritokama Kostanjevicom i Lepenicom, Potkoš, Benkovac, Potok pod grobljem, a umjetna jezera su Lokvarsko jezero, Bajer, Lepenica, te retencija Potkoš. 
Tloct izvora Ličanke
Izvor: VASSEUR, Frank: Explorations Sous Le Karst Dinarique - Expedition Živjeli 98 - En Croatie. Dossier CELADON No 10. Association Celadon - Federation Francaise De Speleologie Spelološka istraživanja izvora Ličanke i opis podzemnog dijela izvorišta
Godine 1998. održana je međunarodna (hrvatsko-francuska) speleoronilačka ekspedicija "Croatia '98", kojom prilikom je, osim drugih objekata u Hrvatskoj, istraživano također i vrelo Ličanke - oko 500-tinjak metara njezinih vijugavih kanala. Tom je prilikom, istražujući podzemni tok rijeke Ličanke, pronađen novi kanal, za kojega se pretpostavlja da je vjerojatno nastavak turistički uređene špilje Vrelo, udaljene oko dvjestotinjak metara. Do tada nije bila utvrđena neka prirodna veza između tih dvaju speleoloških objekata, osim zajedničkog ulijevanja njihovih voda u umjetnu akumulaciju jezera Bajer. Izvor Ličanke je kaptiran. Ulaz je veličine 4x3 m. Za pristup izvoru i istraživanje podzemnog dijela, koje uključuje ronjenje kroz sifonske dionice, potrebno je dopuštenje upravitelja obližnjeg postrojenja. Temperatura podzemne vode Ličanke iznosi 6°C. Prema službenim podacima Hrvatskog planinarskog saveza (ažurirano 2022. godine) do danas je istraženo ukupno 1816 metara podzemnih kanala vrela rijeke Ličanke (Veliko vrelo). Kod kaptaže počinje uron u prvi sifon, koji je dubok do 6 metara i dugačak 46 m. Nakon sifona dolazi se do špilje, koja vodi do 200-tinjak metara udaljene velike dvorane (30x60 metara, visine 20-ak metara). Nakon ove dvorane podzemni kanal se nastavlja još stotinjak metara i završava drugim sifonskim, još nedovoljno neistraženim, jezerom duljine 140 m i dubie do 36 m (371 m od ulaza). U sifonu, potopljeni prolaz počinje galerijom pretrpanom blokovima, prije nego što uroni, nakon prekrasnog urona, u strop, na -23 m. Nagib tada popušta i klizi do -36, duž pravilne pješčane dine. Prije nastavka istraživanja drugoga sifona dio tima ekspedicije iz 1998. godine otkrio je nekoliko metara iznad riječnog toka (tu je pjeskovit sprud) novi ulaz u kanal, visok svega pedesetak centimetara. Kako do tada taj kanal nije bio istražen, krenuli su u njega. Nakon desetak metara od ulaska u taj kanal, otvara se golem prostor, u kojemu se nalaze veliki, višetonski kameni blokovi uvijeni u debeli sloj žutoga blata koje obavija i strop, a nanijele su ga žestoke bujice koje ispunjavaju to golemo špiljsko prostranstvo. Kanal dalje ide prema jugoistoku izravno prema špilji Vrelo. U tome, do tada nepoznatom kanalu, uočen beton koji prekriva pedesetak metara dna. Pretpostavili su kako su 1950-ih godina pri gradnji tunela između Lokvarskog jezera i jezera Bajer graditelji vjerojatno naišli na podzemne kaverne. U to se vrijeme pri gradnji nisu obavijala speleološka istraživanja, nego su se kaverne zatrpavale betonom – radilo se to lijevanjem betona u jame. Iz istoga su razloga speleolozi procijenili kako taj kanal ide prema špilji Vrelo (i da je njezin prirodni nastavak), pronađenoj također u vrijeme izvođenja tih građevinskih radova. 
Izvor Ličanke - Završni sifon (nalazi se krajnje lijevo na tlocrtu špilje)
Izvor: VASSEUR, Frank: Explorations Sous Le Karst Dinarique - Expedition Živjeli 98 - En Croatie. Dossier CELADON No 10. Association Celadon - Federation Francaise De Speleologie |
Karta područja oko vrela Ličanke
Crpna hidroelektrana Fužine
Autor Mmarre - [1] HEP Vjesnik 257/258, Poštena uporaba, https://hr.wikipedia.org/w/index.php?curid=344571 IZVORI
Izvješće o stanju u prostoru općine Fužine za razdoblje od 2016. do 2019. godine (Fužine, 2021.). Službene novine Općine Fužine, BROJ 2/2021. Fužine, 02.04.2021. (PDF) Crpna hidroelektrana Fužine. Wikipedina (hr) VASSEUR, Frank: Explorations Sous Le Karst Dinarique - Expedition Živjeli 98 - En Croatie. Dossier CELADON No 10. Association Celadon - Federation Francaise De Speleologie (PDF) Šetalište do izvora Ličanke Na lijevoj obali jezera Bajer bilo je uređeno šetalište do izvora rijeke Ličanke, koje je bilo popularno još u doba začetaka turizma u tome kraju, odmah po izgradnji željezničke pruge Rijeka-Zagreb 1873. godine. U to se doba početkom svibnja pozivalo posjetitelje na proljetna okupljanja - majalese, kojom su se prilikom svi značajni izvori, a osobito izvor Ličanke, kitili prema starom običaju. Pritom su priređivane zabave na kojima bi se okupljao velik broj izletnika. Šetalište je bio bijeli put dug 3 km. Obnovilo ga je 1930-ih godina Društvo za poljepšavanje mjesta. Nakon što je Andrija Kauzlarić, nekadašnji vlasnik penziona Bitoraj na tome mjestu izgradio vodovod i električnu centralu, staza je izgubila na popularnosti. IZVOR Koraljka Vahtar-Jurković, Mladen Obad Šćitaroci: Pejsažno i perivojno naslijeđe Gorskoga kotara. Prostor 25[2017] 2[54] (PDF) |
|
Grebenska staza
Sa "Staze jelena" koja vodi uz greben Preradovića brda pruža se odličan pogled na jezera Bajer, Lepenicu i Potkoš, naselja Fužine i Lič i njihovu širu okolicu: planine Bitoraj, Viševicu, Tuhobić, Ličko polje i dr. |
PRERADOVIĆA BRDO |
KOORDINATE 45.31813, 14.71805 NADMORSKA VISINA 892 m (Preradovićev vrh)
|
Preradovića brdo, prostorni pogled iz smjera juga
Izvor: Google Earth, 2022. |
Pogled na dionicu Oštrovica-Vrata, na auto-cesti Rijeka-Zagreb; Tuhobić u pozadini
|
|
Preradovića brdo nalazi se između omanjeg Vratarskog polja, u kome se smjestilo naselje Vrata, i umjetnog jezera Bajer koje je nastalo 1952. godine izgradnjom brane na rijeci ponornici Ličanki. Glavni greben
ima oblik nepravilnog polumjeseca. Zapadni dio grebena je izduženiji, ali uži, i pruža se u smjeru SZ-JI te tako prati nekadašnji tok rijeke Ličanke – danas obale jezera Bajer. Istočni dio glavnog grebena proteže se smjerom sjever-jug, kraći je i zaravnjeniji, a njegovo se tjeme naziva Usko brdo (804 m). Od glavog grebena, u smjeru jugoistoka nastavlja se kratka i nešto niža brdska kosa (oko 825 m m.v.) koja povezuje Preradovića brdo s Burnim Bitorajem (predjel Plasa). Preradovićev vrh, odn. vrh Preradovića (892,5 m n.v.), najviši je na Preradovića brdu i nalazi se na kranjem jugoistočnom dijelu njegova vršnog grebena. S vrha se pruža odličan pogled na jezera Bajer, Lepenicu i Potkoš, Ličko polje, mjesta Lič i Fužine te okolne planine i gore, među kojima dominiraju Tuhobić, Viševica, Burni Bitoraj, Medviđak i Kobiljak. Prilikom uspona s padina brda pogledi se pružaju i na naselju Vrata, u Vratarksom polju i visove koji ga okružuju. Već u 19 stoljeću izgrađena je staza do vrha, i to je bilo prvo uređeno šetalište u fužinarskom kraju. Uz staze na Preradovića brdu postavljeno je više informativno-edukativnih tabli na kojima su opisana prirodna bogatstva ovoga prostora. Obilazak Preradovića brda zanimljiv je zbog prirodne šume bukve, uređenih vidikovaca i pogleda prema okolnim krajevima te krških fenomena. Staza nije tehnički zahtjevna i prikladna je za obilazak od strane svih uzrasta i kategorija planinara i izletnika. Dijelovi staza na Preradovića brdu dio su Riječke planinarske obilaznice. PJEŠAČKI PRISTUPI VRHU
Preradovićevom vrhu se može pristupiti obilježenim stazama iz tri smjera:
Pogled s grebena Preradovića brda na dva jezera (Bajer, lijevo dolje i Lepenica, u sredini) i greben Tuhobića na horizontu
Pogled na vijadukt Bajer i greben Tuhovića
Goransko naselje Fužine, pogled s Preradovićevog vrha
|
Ime Preradovićev vrh se prije zvao Mačkovica jer su nekada divlje mačke u većem broju obitavale na tom prostoru. U studiji Pejsažno i perivojno naslijeđe Gorskoga kotara (K. Vahtar-Jurković, M. Obad Šćitaroci. Prostor 25[2017] 2[54]) navedeno je kako je u vrijeme proslave 1000 godina hrvatskoga kraljevstva (1925.), vrh Mačkovica preimenovan u vrh Preradovića po pjesniku Petru Preradoviću. Međutim, ime Preradovićev vrh zapisano je još i ranije, primjerice 1902. u časopisu Hrvatski planinar (A. Forenbacher). Kako je Preradović umro 1872. za pretpostaviti da je ime vrh dobio u razdoblju nakon njegove smrt, još u 19. stoljeću, u vrijeme kada je uređivano i šetalište Petra Preradovića od Fužina prema vrhu. IZ STARIH IZVORA
Na Preradovićevu vrhu.
Autor: Aurel Forenbacher Opis uspona na uspona na Preradovićev vrh 1902. godine Hrvatski planinar, 1902, broj 11. i 12., str. 82-83.(PDF) Boraveći ovih praznika u našem gordom i romantičnom Gorskom kotaru, u ubavoj Fužini, obadjoh sve znamenitije vrhove najbliže okoline, da si nasladim oči divnim vidikom i da se naužijem svježa gorska zraka. Obadjoh ih vrlo mnogo, no nijedan mi se ne omili toliko, koliko baš vrh, što zahvaljuje svoje ime našem slavnom svećeniku Muza, Petru Preradoviću, stoga mislim, da ne bude s gorega i širu publiku s njime malo upoznati. Preradovićev vrh uzdigao se 885 m. absolutne visine nad morem, no izgleda mnogo niži, pošto mu je relativna visina od Fužine, koja leži na podnožju njegovu, tek kojih 153 m. Na vrh ćeš se najlaglje popeti, podješ li cestom, što vodi iz Fužine u mjesto Vrata, do t. zv. »Mostića«, pa okreneš li odavle lievo uz brdo. Tu će te putem pratiti obična borovica (Juniperus communis L.), pošto je južni dio Preradovićeva vrha još neobrastao, ali će doskora zaslugom kr. kot. šumara Slavka Sutlića biti obrašten borom zelenim, te vitim jelama i smrekama, koje je gore spomenuti, za pošumljivanje krških krajeva veoma zaslužni šumar, zasadio. No prije nego li se popneš do gorskog grebena, koji kao most veže kosu Bitorajevu sa Preradovićevim vrhom, naići ćeš lahko na kakovu zmiju otrovnicu, gdje se blaži na sunčanom žaru, ali tebe kao planinara neće to ni malo smesti, već ćeš se hrabro dalje uzpinjati imajući na umu onu latinsku: per aspera ad astra. Popevši se tako na spomenuti gorski greben, otvorit će ti se prekrasni izgled na neki dio polja vratarskog i polja ličkog, koja polja spaja umjetna prosieka zemaljskog druma i karlovačko-riečke željeznice. Onoga, koji je botaničar, zadivit će i osebujna flora tog grebena Tu ti se na okupu našlo: Anthyllis alpestris Rchb., Arnica montana L., Euphrasia Rostkoviana Hayne, Rhododendron hirsutum L i R. ferrugineum ? L., Gentiana cruciata L. i G. asclepiadea L., Aconitum Napellus L., Dianthus inodorus L., i kako se sva ta čeda božice Flore zovu, koja se tu sakupiše, da ukrase ovaj komadić liepe naše domovine. Uzpinjući se dalje po tom grebenu, doći ćeš brzo i na sam vrh, koji je sa sjeverne strane obrastao krasnom jelovom šumom. U hladovini jela imati ćeš sada priliku naužit se vidika, za kojim ćeš uzalud gdje drugdje u domovini težiti. Oko će ti obuhvatiti čitavo Ličko i Vratarsko polje zajedno sa vrhovima, što ta dva polja obkoljuju. Mimogred budi spomenuto, da ta dva polja kao i većina drugih krških polja zahvaljuju svoj postanak tektonskim prilikama, te nisu ništa drugo, već sedimentima tekućica i stajaćica voda izpunjene i tako nivelirane depresije. Vjerojatno je, da su te depresije u starije geoložko doba bile izpunjene vodom, dakle pod Preradovićevim vrhom se nalažahu dva kraška jezera. Slika, što se je onda pružala sa Preradovićevog vrha, bila je bez sumnje mnogo ljepša, akoprem je i sadašnja još vrlo krasna i milovidna, pošto ti oko baš na podnožju vrha gleda dva ubava gorska sela Fužinu i Vrata i tamo dalje u polju ličkom mjesto Lič. Da, prekrasan je to izgled! Lievo ti se zaustavlja pogled na Burnom Bitoraju (1385 m.), gdje se mjeseca kolovoza možeš zakititi liepim bjelolistom (Leontopodium alpinum Cass.), koji u nas raste i na Velebitu. Dalje od Bitoraja na jug pružila se Velika Viševica (1428 m.) Od Viševice na desno uzdigao se Kobiljak (1087 m.), pod čijim podnožjem uvire jedan ciep Ličanke, da izadje u Vinodolu kod Sušik-sela, nedaleko Crkvenice opet na polje. Uz Kobiljak uzdigao se je Medvedjak (1027 m.). Oba posliednja vrha vrlo težko su pristupna, te ima malo planinara, koji ih posjetiše. Na ulazu u mjesto Lič vidiš stiene vrha Vranjka, dok ti se opet ne sustavi oko na Velikom Tuhobiću (1106 m.), koji je zanimiv radi liepa vidika na naše sinje more i radi flore, koja ovdje prelazi u floru primorsku. Još ti oko obuhvata, da panorama bude podpunija, prekrasni šumski kraj Brložko i dolinu ponornice Ličanke, što odavle pol sata hoda daleko izvire. Nasladjujući se tako krasnim vidikom nema sumnje, da je već mnogi planinar, koji se je uzpeo na Preradovićev vrh, uzkliknuo sa neumrlim našim pjesnikom : "Prodjoh svieta na sve četir strane, Vidjeh kraje toli opjevane, Kojim slava do nebesa ori, Svi su liepi u svojemu resu, Svi su liepi, al svi skupa niesu, Što si, majko, meni samo ti. Aurel Forenbacher. |
|
Fužine i Bajer
Zimski pogled na Fužine i jezero Bajer s vidikovca na Preradovićevom vrhu |
Jezero Bajer
|
Bajer je umjetno akumulacijsko jezero nastalo 1952. izgradnjom brane na rijeci Ličanki u blizini Fužina. Jezero je nastalo za potrebe HE Vinodol, no njegovom izgradnjom postao je pravi magnet za turiste i vikendaše. Udaljeno svega oko 30 kilometara od mora, Bajer postaje privlačno odredište na kojemu je moguće osim šetnje po izgrađenim šetnicama uz njegove obale i iznajmiti čamac ili dobiti dozvolu za ribolov ili posjetiti špilju Vrelo.
U blizini se nalaze restorani i sobe za iznajmljivanje, pa je privlačan i za zimski turizam. Športski ribolov je najvažnija aktivnost koja se dešava na jezeru, aktivno je ŠRD "Bajer", čiji su članovi uredili jezero Potkoš blizu Liča za prirodno mrjestilište pastrve, čiji je opstanak ugrožavala štuka. Jezero Bajer je dobilo ime po riječi "bajer" koja u nekim dijelovima Hrvatske znači umjetno jezero, bara i sl. 
Suton nad jezerom Bajer; desno Preradovića brdo
Pogled preko površine jezera Bajer na zapadne padine Preradovića brda
Jezero Bajer
Šetalište uz obalu jezera Bajer u zapadnom podnožju Preradovića brda
|
Šertnica i cesta uz jezero Bajer podno Preradovića vrha
Zanimljivosti U blizini utoka rječice Ličanke u jezero Bajer, a u podnožju Preradovića brda, nalazi se lučki pristan (LP) kojime upravlja Lučka uprava Sisak. Radi se o službenom javnom putničkom pristaništu na jezeru Bajer Vrelo (LP2) za brodice koje izletnike prevoze po jezeru. Pristanište broj 1 (LP1) nalazi se na južnom dijelu jezera, uz naselje Fužine. 
Most Bajer Most, odn. vijadukt "Bajer" na dionici Oštrovica-Vrata, na auto-cesti Rijeka-Zagreb (A6) građen je od 1992. do 2008. godine. Most dužine 520 metara presvođuje jezero Bajer. Sastoji se od dvije paralelne konstrukcije: prva je završena 1995. godine, a druga 2008. godine u sklopu proširenja prometnice na puni profil auto-ceste. Most je izgradila tvrtka "Viadukt" iz Zagreba. Tehnički podaci. Na ovom mjestu trasa autoceste prati horizontalnu krivulju polumjera 2006 metara. Poprečni nagib palube je konstantan i iznosi 2,5%, dok je visinski nagib mosta konstantan 0,835%, spuštajući se prema Oštrovici. Most je konstrukcija kutijastih nosača koja podupire palubu u 10 raspona: 42,63 m + 8 x 50,16 m + 42,63 m. Budući da se kota mosta nalazi 41 metar iznad prosječnog vodostaja jezera Bajer, postupno porinuće mosta izvedeno je bez korištenja ikakvih pomoćnih stupova. Glavni uzdužni nosači imaju poprečni presjek i podijeljeni su u 19 dijelova svaki (2 x 27,94 m + 15 x 25,08 m + 2 x 27,94). Stubovi mosta sastoje se od kutijastog presjeka 6,6 metara x 3,1 metar sa zidovima debelim 30 centimetara. Oslonci mostova i obalni stupovi imaju plitke temelje, dok oni stupovi koji se nalaze unutar jezera imaju temelje izvedene na skupinama od po šest pilota. Piloti su kružnog presjeka, promjera 1,5 metara i povezani su s pločama od greda dimenzija 8,5 m x 9,5 m x 2,5 m. 
Jezero Bajer i istoimeni vijadukt
|
Pogled na Preradovića brdo i most Bajer koji premošćuje istoimeno jezero.
OD ŠPILJE VRELO DO PRERADOVIĆEVA VRHA
|
Planinarsko-turistička staza od špilje Vrelo do Preradovićevog vrha
Početak je kod špilje Vrelo (730 m n.v.), desetak metara cestom u smjeru Fužina (desna strana ulaza u špilju). S asfaltne ceste treba skrenuti uzbrdo (ulijevo) priječi šumsku cestu i nastavit stazom kroz šumu kontinuiranim usponom. Ova staza, nazvana “Staza jelena”, dalje vodi grebenom Preradovića brda, sve do kote Visibaba gdje se nalazi prijevoj i križanje s turističkom "Stazom jelena", odakle ima još malo do vrha. |
Karta staze Špilja Vrelo – Preradovićev vrh
Izvor: Podaci o planinarskom putu br. 1517 VRATA-PRERADOVIĆEV VRH (Registar planinarskih putova, obilaznica i markacista u Hrvatskoj s pratećim sadržajima). Hrvatski planinarski savez. Pristupljeno 16.2.2022. (https://info.hps.hr/putovi/putovi?p[view]=1867) |
|
Špilja Vrelo
Špilja Vrelo nalazi se sjeverno od jezera Bajer, oko 3 km od središta Fužina, s kojim je povezana pješačkom šetnicom uz istočnu obalu jezera. Ulaz u špilju nalazi se u neposrednoj blizini ceste. Špilja je otkrivena slučajno 8.7.1950. (prema nekim izvorima 7.7.) godine prilikom izgradnje akumulacijskog jezera Bajer za HE "Nikola Tesla" (današnja HE "Vinodol"), prilikom miniranja u privremenom kamenolomu radi vađenja kamena koji je služio za izgradnju brane i ceste oko jezera. Nakon što se na području kamenoloma pri radovima dio zemlje urušio, a kroz rupu se jasno vidjelo da se pod zemljom nalazi oveći podzemni prostor, radovi u kamenolomu su obustavljeni, a umjesto njih krenulo se u istraživanje podzemlja. Kako do tada špilja nije imala pristupačnog ulaza, većina njezina špiljskog nakita ostala je sačuvana. Nakon stručnih istraživanja krenulo se i u turističku valorizaciju pa je jednim svojim djelom špilja bila dostupna turistima već 1970-ih godina, ali do njenog potpunog okretanja turizmu došlo je 1994. godine te pogotovo nakon što je 1998. godine baš detaljno uređena i pripremljena za posjetitelje. Nadmorska visina ulaza u špilju je 723 m, a relativna dubina špilje 12 metara. Starost joj se procjenjuje na 3,5 – 4 milijuna godina. Dužina njezinih podzemnih kanala je 380 m. Kraj špilje je zatvoren jer se zarušio, prema nekim teorijama zbog vode koja protječe kroz špilju, potresa ili miniranja. Kratka je, ali je izuzetno je lijepa i bogata špiljskim ukrasima pa je nazivaju i "Postojna u malom". Posebnost špilje je da su sigaste tvorevine, uslijed učestalih kolebanja razine podzemnih tokova u posljednjih 35.000 do 45.000 godina, posebnih i rijetkih oblika te načina postanka. Ovdje primjerice nalazimo neobične kijačaste sige zadebljane prema vrhu, nepravilno zakrivljene sige - heliktiti-ekscentriti-heligniti, sige u obliku cjevčica, sige u obliku cvjetače – botroidi i druge zanimljive oblike. Naročito su zanimljivi sigasti stup (stalagmat) nazvan "Biskup", stalagmit nazvan "Majka Božja", kao i stalagmiti nazvani "Patuljci". Špilja je vrlo zanimljiva u hidrogeološkom pogledu jer njome protječe stalni podzemni tok (temperatura njegove vode iznosi 5°) kojemu protok varira zavisno o količini oborina. U špilji postoji ulazni sifon (vrelo) i izlazni sifon (ponor). Ulazni sifon Malo vrelo ima veći kapacitet od izlaznog, pa za najvećih voda završna dvorana biva dijelom potopljena u izrazito kišnim razdobljima. U špilji živi bogata špiljska fauna: nekoliko vrsta podzemnih kornjaša (Coleoptera). podzemni pauci (Araneae). lažištipavci (Psedudoscorpiones). blijede podzemne babure, špiljske stonoge, jedna vrsta leptira koja se sklanja u špilje radi prezimljavanja, šišmiši i drugo. Vrsta sitnog špiljskog kornjaša - pipalice (Machacrites cognatus) opisana je iz špilje Vrelo, čime je ona postala tipsko nalazište (locus typicus). Špilja je uređena za posjete u dužini od 180 metara i obnovljena rasvjetom i pješačkom stazom s mostićima 1998. g. Zbog blage konfiguracije terena, bez stepenica, mogu ju posjetiti svi uzrasti, djeca, stariji pa čak i invalidi u kolicima, po čemu je jedinstvena u Hrvatskoj. Lagana šetnja uz vodiča traje od 15-20 minuta. Stalna temperatura u špilji je od +7,4 do 8,3 °C. Posebnost ovog podzemnog prostora je i hematit, željezna ruda koja u kombinaciji s vlagom ispušta aerosol koji, dokazano je, blagotvorno djeluje na dišne puteve i to već nakon boravka od 30 minuta. Stoga se razmišljalo i o mogućnostima speleoterapije u špilji Vrelo. 
Ulaz u špilju Vrelo
IZ STARIH IZVORA
Nova špilja "Vrelo" kod Fužina.
Autor: V. Rednešek IZVOR Naše planine, 1950. broj 10-11, str. 305-310. (PDF) Pretežni dio naše zemlje sačinjavaju gore, koje se uglavnom sastoje od vapnenca, a samo su sjeverni dijelovi sastavljeni većinom od tvrđeg i kristaliničnog kamenja, te pješčenika. Ovo vapnenasto gorje poznamo pod imenom krš. Krš je podložan djelovanju i nutarnjih i vanjskih sila, pa uslijed toga dolazi do velikog bogatstva formi, čemu je mnogo doprinijela giacijalna invazija u diluviju, kad je veći dio Evrope stajao pod debelim pokrovom leda. Pored svojih naročitih vanjskih oblika, krš krije u sebi mnogo podzemnih tvorevina, od ponornica voda, bezdanica, pa do špilja ili pećma. U Hrvatskoj je pobilježeno nešto preko 700 špilja i ponora, ali to je tek jedan dio onih špilja koje valja još pronaći. Međutim tome se ne moramo čuditi, kad znamo, da se je istraživanjem špilja do sada bavilo malo ljudi. Osim toga špilje treba tek pronaći, a i ne nalaze se one uvijek na lako pristupačnim mjestima; njihovi su otvori često vrlo maleni, zarašteni šikarom ili su za-rušeni, dakle gotovo neprimjetni. Najviše špilja otkrili su nam pastiri, lugari i lovci, a mnoge su otkrivene slučajno prigodom gradnje cesta, tunela, željeznica, pa u rudokopima, kamenolomima i t. d. Takav je slučaj kod najnovije špilje »Vrelo« kod Fužina.
Špilje se prvenstveno stvaraju u vapnenastom gorju krša. Krške se pojave u Gorskom Kotaru nisu razvile u potpunosti, ali su na nekim mjestima potpuno vidljive. Samo u okolici Skrada, Delnica i Lokava zabilježeno je oko 56 špilja i ponora, a u okolici Fužina 4 ponora i 3 špilje. Špilja »Vrelo« nalazi se sjeverno od mjesta Fužine. Put vodi najprije prema sjeveru, a onda zavija prema sjeverozapadu. Veliki luk ceste može se skratiti priječacem, te ponovno izbiti na cestu preko potoka Ličanke, na zapadnom podnožju Mačkovice. Cestom se nastavlja sve do drugog kamenoloma, zapadno od Visibabe, a nešto sjevernije od sliva potoka Lepenice i Kostajnice, te oko 200 m južnije od izvora Ličanke pod brdom Malo Rogozno. Tu se na podnožju kamenoloma nalazi na visini od 725 m ulaz u špilju, okrenut prema zapadu. Udaljenost od stanice Fužine iznosi oko 3 km. Ova je špilja otkrivena tek nedavno. Naime dne 8. VII. o. g. prigodom miniranja kamena u ovom kamenolomu, koje vrši Hidroelektra, najednom se pojavila podzemna šupljina većih dimenzija. Uprava poduzeća odmah je otvor privremeno zatvorila, a slučaj prijavila Geološkom zavodu u Zagrebu, dok je narodni poslanik Brnčić obavijestio i Planinarski savez Hrvatske u Zagrebu. Budući da se u taj čas ravnatelj Geološkog zavoda, prof. Poljak, nalazio izvan Zagreba na službenom putovanju, Planinarski je savez izaslao u Fužine članove Speleološke sekcije Planinarskog društva »Željezničar« sa zadatkom, da istraži špilju i podnese svoj izvještaj. Ekipa Speleološke sekcije ustanovila je slijedeće: Na otkrivenoj stijeni kamenoloma od jurskog litavca lijepo se vide slojevi kamena, koji teku u smjeru S—N, dok se na samoj površini nalaze tanke naslage dolomita. Ulaz u špilju leži na razini ceste i jednom stepenicom od 1/2 m silazi se u početni hodnik, koji je kroz nekih 20 m nizak od 0,70—1,40 m, pa se vailja dobrano sagnuti. Širina tog dijela iznosi 1,50—3 m. Tlo je puno ilovače i kamenog kršlja. Kasnije se hodnik proširuje na 3—4 m. Špilja se sastoji od jednog glavnog hodnika, koji teče u smjeru S—N, dakle u pravcu pružanja slojeva. U početku ima malo siga, ali se dalje sve više javljaju. Već kod 45. m glavnog hodnika odvaja se nadesno, prema O jedan sporedni hodnik, koji je dug 73 m, a od sredine zavija na S. I taj hodnik pun je nanosa od ilovine. Širok je 4—6 m, a visok 3—4 m. Imade dosta stalaktita i stalagmita. Tako ima jedan oširoki stup od sige u obliku medvjeda, koji se propeo uvis. Do njega visi lijepi stalaktit u obliku buzdovana, te jedan široki stup, koji tek što se nije sastavio sa češljastim zubima stalaktita i stalagmite. Završetak hodnika zarušen je kamenjem, na kojem se iznova stvaraju sigaste tvorevine. Glavni hodnik vodi dalje u početnom smjeru, t. j. S—N, ali kroz čitav hodnik prevladava nanos ilovine, mjestimice debeo i do 2 m. Imade nekoliko lijepih stalagmite i stupova dok sa stropa vise brojni stalaktiti. No ti stalaktiti su naročitog gomoljastog oblika, malo ima čistih i kristaliziranih, te su više amorfnog izgleda, mutni od primjesine ilovače i terra rossa-e. Unatoč tome, te su sigaste tvorevine vrlo interesantne zbog svojih upravo bizarnih oblika. S lijeve strane ima jedan bazen, dubok oko 1,50 m u koji uvire voda iz jedne produžne raspukhne, visoke oko 3 m. Voda pak dolazi iz jedne druge špiljice, koja je otkrivena kod gradnje tunela za dovod vode iz potoka Lokvarke, a udaljene nekih 200 m, kako je to kasnije ustanovio prof. Poljak. Ta je špiljica visoka oko 12 m, a dubine vode u njoj iznosi oko 6 m. Voda se u špiljici uglavnom sabire od raznih malih vrela. Malo dalje od spomenutog bazena diže se uvis vrlo strm hodnik dug 11 m. Tlo i stijene su vlažne te bijele od sedre. Na 100. m glavnog hodnika opet se nadesno odvaja drugi sporedni hodnik, dug 67 m, a u smjeru O, pa i on na polovici zavija na S. Taj hodnik je uži i niži, tako da se mjestimice valja sagibati. No zato je bogat ukrasima, zapravo najbogatiji u čitavoj špilji. U sredini gdje zavija na jug ima 4 lijepa stalagmita. Od bizarnih ukrasa valja spomenuti »letećeg Holandeza«, koji je krasna tvorevina duga oko 50 cm. Od brojnih stalagmita jedan je ravan poput štapa i jednako debeo na podini kao i na vrhu, dok su obično stalagmiti na podini deblji. Tlo je puno breče, dok mnoge kamenice više ne rade. Osim toga se susreće mnogo crnih siga, na izgled očađenih. Ta crna prevlaka potiče od pelagozita, koji se javlja tamo, gdje ima dolomita. Ako se pelagozit kristalizira na sigama, onda se površina svjetluca, kao da je posuta crnim dijamantom. Takav je slučaj u špilji Vodarici u Grabovim dolinama na Velebitu. Prema sigastim tvorevinama sigurno se zaključuje, da je ovaj hodnik najstariji u špilji, a sve ukrase i samu špilju izradila je voda. Glavni hodnik vodi dalje do 151 m, gdje i završava. U blizini završetka zdesne strane ima dubok bazen bistre i hladne vode, ali se dubina mogla izmjeriti samo do 4 m, jer se unutra survalo veliko kamenje. No vidi se, da se bazen proteže dalje ispod stijene. Završetak glavnog hodnika također je zarušen survanim kamenjem sa stropa. Međutim se opaža, da se špilja mora dalje protezati, jer uz lijevu stijenu šupljina vodi dalje, a veliki blokovi kamenja nisu je mogli do kraja zatrpati. No urušavanje moglo bi se i dalje nastaviti, pak bi onda u tom slučaju izvana nastala vrtača. Naime tavan iznad špilje relativno je tanak, u svemu 25—35 m, a kroz tako tanku slojevitost atmosferske vode brzo protječu i pojačavaju razaranje vapnenca kako erozijom, tako i korozijom. Budući da je špiljom protjecalo mnogo vode, što se vidi po debelim nanosima ilovače, a tragovi vode zapažaju se po stijenama pa čak i na stalaktitima, nijesu se zbog toga mogli stvarati veliki oblici siga, jer u prostoru zasićenom vodenim parama ishlapljivanje je slabo, pa prema tome i teško stvaranje siga. Unatoč toga u špilji je morala postojati neka slabija ventilacija kroz kamene slojeve i raspukline na dnu špilje, pa se ta strujanja očituju na deformiranim oblicima nekih stalaktita. Još prije nego što se počeo lomiti kamen u kamenolomu, opažalo se za jačih kiša, da podno brda izlazi voda, koja se je slijevala preko druma u suprotnu dolinu, u mali potočić, što ga tvori jedan krak izvora potoka Ličanke. Danas si je voda našla drugi novi put, pa se slijeva u potočić ispod same ceste. Cjelokupna dužina špilje iznosi 299 m. Temperatura u prednjem dijelu glavnog hodnika iznosila je na dan 24. VII. 8° C, dok je vanjska temperatura istoga dana bila 30° C. Poput većine naših špilja i Vrelo ima svoju podzemnu faunu, pa je već kod prvog pregleda nađeno špiljskih kornjaša, stonoga, pauka, babura, dvokrilaca, beskrilaca, te jedan leptir, koji ne živi u špiljama, ali se unutra sklanja i prezimljuje poput šišmiša. Špilja Vrelo bit će svakako od velike turističke vrijednosti za same Fužine, jer je u blizini samoga mjesta. Imat će i veliko umjetno jezero, koje se sada gradi, a uz relativno malo troškova moći će se špilja urediti i osvijetliti. Uprava Hidroelektre privremeno je zatvorila špilju, jer je opaženo, da razni »ljubitelji« prirodnih ljepota za uspomenu lome ukrase. Kad bi se ovako nastavilo, špilja bi doskora opustjela, a to se mora svakako spriječiti, jer postoji i zakon o zaštiti spomenika kulture i prirodnih rijetkosti od 19. X. 1919. godine. 
Špilja Vrelo nakon njezina otkrivanja - "Leteći Holandez"
Autor fotografije: Speleološka sekcija PODŽ, Naše planine, 1950. |
Zanimljivosti Špilja Vrelo je među rijetkima turistički uređenim objektima sa stalnim vodenim tokom, a ujedno je i nespecifična za goranski krš. Naime, goranska visoravan je područje na kojem prevladavaju duboki (vertikalni) speleološki objekti, dok je špilja Vrelo jedan od rjeđih objekata koji ima glavni kanal gotovo u potpunosti horizontalan. Ti uvjeti omogućili su uređenje ravne šetnice kroz špilju, bez ijedne stepenice, čime su ovaj speleološki objekt svrstali u rijetke turistički uređene špilje Europe koju mogu posjetiti svi uzrasti, djeca, stariji, kao i osobe u invalidskim kolicima. IZVOR Novi list, 2022. 
Malo vrelo
Voda koja teče špiljom izvire u obližnjem Malom vrelu, udaljenom otprilike 80 metara od ulaza u špilju, čime je to vodotok koji se smatra dijelom sliva rječice Ličanke, a time i jadranskog slivnog područja. Zanimljivost podzemnog potoka ogleda se i u činjenici da je pijesak na dnu potoka magnetičan, tj. čestice pijeska jako privlači magnet. Radi se o željeznom mineralu hematitu koji vjerojatno potječe s vodonepropusne paleozojske podloge - glinenih škriljevaca i pješčenjaka, preko koje djelomično protječe podzemni potok. Erozivna snaga vode otkida čestice hematita, a one se zbog znatne težine nakupljaju kao talog u koritu podzemnog toka. Ta je pojava jedinstvena u hrvatskim špiljama, dok je u svijetu pronađena na više lokaliteta. 
Arhivska fotografija: ulaz u špilju Vrelo nakon njezina otkrivanja
Autor fotografije: Speleološka sekcija PODŽ, Naše planine, 1950. Zanimljivosti o špilji Vrelo Drugi kanal špilje krasi tzv. "špiljsko mlijeko". Riječ je o kremastim naslagama na sigama koje nastaju stoljetnim djelovanjem zraka i vlage. Svojedobno se sakupljalo te upotrebljavalo u medicini kao sredstvo za zaustavljanje krvarenja, liječenje dizenterije, a vjerovalo se i da poboljšava mlijeko kod dojilja. Štoviše, u drevnom Egiptu "špiljsko mlijeko" koristilo se za piling lica pa mnogi taj "pećinski proizvod" drže prvom takvom vrstom kozmetike. Boravak u špilji Vrelo je vrlo zdrav. Naime, zahvaljujući prisustvu željezne rude hematita, voda u špilji je iznimne kakvoće, a zbog aerosola koji se nalazi u špilji, boravak u njoj samo pola sata pozitivno utječe na dišne puteve. IZVOR Novi list, 2022. |
Staza na dijelu grebena iznad jezera Bajer
Jezero Bajer i naselje Fužine
Pogled s grebenske staze u smjeru Risnjaka (na horizontu) i livadu u podnožju Preradovića brda
|
Oznaka Riječke planinarske obilaznice
|
Uređena staza na grebenu Preradovića brda kod sedla Visibaba (805 m n.v.)
OD FUŽINA DO PRERADOVIĆEVOG VRHA
|
Staza od Fužina do Preradovićevog vrha Šetalištem Preradović (odn. "Poučnom stazom Petra Preradovića")
Šetalište Preradović prvo je i najpoznatije turističko-izletničko šetalište u Fužinarskom kraju, uređeno krajem 19. stoljeća zaslugom Društva za poljepšavanje mjesta. Prvi je put obnovljeno oko 1911. godine na inicijativu iste godine osnovanoga Turističkog društva, zatim u razdoblju između 1930. i 1940., te ponovno 1984. i 1985. godine prilikom akcije u povodu proslave 200-godišnjice osnovne škole Fužine. Zadnja je obnova napravljena 2006. u sklopu ekološke akcije u povodu obilježavanja Dana planeta Zemlje. Šetalište vodi od Fužina i obale jezera Bajer kroz nekada crnogoričnu jelovu, a danas uglavnom listopadnu bukovu šumu, prema Preradovićevom vrhu, s kojeg se pruža odličan pogled na ovaj kraj i okolne gore. Polazak je s odmorišta Čoka (oko 1 km iz centra mjesta šetnicom uz jezero Bajer). Ovdje postoji malo proširenje za parkiranje i na početku staze nalazi se putokaz. Vrijeme uspona iznosi oko 45 minuta. Duljina hoda od odmorišta Čok, preko Preradovića vrha i dalje do šplije Vrelo nešto je veća od 2 km. Ova staze uređena je još u 19. stoljeću. |
Jugoistočna obala jezera Bajer između Fužina i Preradovića brda. Uz nju prolaze cesta i uređena šetnica.
|
Južne padine Preradovića brda, s pogledom na Jezero Bajer, brdo Glavicu (826 m) i Tuhobić (na horizontu)
Šumska cesta na južnim padinama Preradovića brda, dijelom koje prolazi staza od Fužina prema Preradovićem vrhu (vrh u pozadini) i uz koju se nalazi spomenik Đuki Pavliću.
|
IZ STARIH ARHIVA – MEMOARSKI ZAPISI POGIBIJA ĐUKE PAVLIĆA, ČLANA KOTARSKOG KOMITETA KPH ZA KOTAR DELNICE Poslije događaja s potjernim odjeljenjem bilo je očigledno da okupator približno zna gdje se nalaze partizani. Osim toga, otkako je krajem listopada 1941. pao snijeg, svi tragovi, sa svih akcija i drugih aktivnosti vodili su u pravcu Bitoraja, ili u šumu južno od Viševice i na plato iznad Bribira. Gotovo sve akcije na pruzi vršene su između Vrata i Plasa. Da bismo skrenuli pažnju neprijatelja, odlučili smo da izvedemo nekoliko akcija sa zapadne strane željezničke pruge, iz rajona Spićunak, da zbunimo okupatora, tako da prestane s gotovo neprekidnim pohodima prema Bitoraju, Javorju, Viševici i u pravcu Bribirske šume. Također smo smatrali da će eventualni uspjeh ovih akcija u izvjesnoj mjeri imati reperkusija i na Lokve, i da će neprijatelj nešto poduzeti u Lokvama, ili će pak Lokvarci krenuti u partizane. U tom cilju naš je plan bio da grupica partizana prijeđe željezničku prugu i da se privremeno smjesti u lugarsku barakicu u Rogoznom, oko 2 km zapadno od Spićunka, te da odavde izvede nekoliko akcija na pruzi između Lokava i Vrata. Na osnovi loga Franjo Kauzlarić — Kikotić, koji je imao kuću na Mostićima (između Fužina i Vrata) s Brankom Mihaljevićem — Mušicom, Brankom Sekardijem Čadom i Darkom Troharom, upućeni su 23.1. na Mostiće i da tokom 24.1. prikupe hranu za pet-šest dana, te da noću 24/25.1. sačekaju u Kauzlarićevoj kući drugu grupu. Ova je grupica stigla, pripremila sve potrebno i čekala drugu grupicu, koja se nije pojavila kako je bilo dogovoreno. Grupica u kojoj su bili Đuka Pavlić — Član KK Delnice. Antun Mance — Tonček i Vinko Švob krenula je iz logora, po planu, predveče 24.1 u namjeri da istu večer prijeđe prugu, spoji se s grupicom na Mostićima i iste noći krene u Rogozno. Kad se ova druga grupica kod Košarine spustila u Ličko polje, nastala je strašna mećava. Mi smo se od 18 sati 24.1. do svanuća 25.1. dakle oko 10 sati. neprekidno kretali po Ličkom polju. Potpuno smo izgubili orijentaciju i istom u svanuće 25.1., kad je prestala mećava, utvrdili smo da se nalazimo na istočnom dijelu Liča (Pirovište). Tamo smo ušli u kuću Ivana i Tone Starčevića — Jačina. Tonetova žena Mica — Žutkina nam je odmah spremila hranu, cijeli dan smo se odmarali i vodili razgovore o svemu i svačemu. Ukućani su zaključili da mi mislimo u prvi mrak ići preko pruge. Kao dobri poznavaoci prilika ovoga kraja u snijegu odvraćali mi nas od toga, govoreći da je visok snijeg, da će biti jaka mjesečina, da se na daleko vidi i slično. Mi smo ipak pred mrak krenuli preko Potkoša, prošli ispod podvožnjaka na željezničkoj pruzi kod Mostića, gdje se nalazila stražara s posadom, prčili cestu Fužine—Vrata i sklonili se iza kuće Marijana Kauzlarića — Stovraka, koja se nalazi zapadno od ceste Fužine—Vrata. Na nesreću, sva trojica smo skinuli skije i zabili ih u snijeg. Tonček je otišao da se spoji s grupicom u Kauzlarićevoi kući, ali je svratio u jednu kuću oko 30 metara od Kauzlarlćeve kuće, da izvidi kakva je situacija tu je naišao na talijansku patrolu koja ga je primijetila i tako je nastala pucnjava. Antun Mance je dotrčao do Đuke i mene, koji smo bili oko 20 metara od te kuće i rekao da je naišao na Talijane, što smo i mi utvrdili odmah nakon pucnjave. U brzini smo bez skija krenuli iza kuća u udolinu između Mostića i južnih padina Preradovićevog Vrha. Spomenuta udolina blago se spušta na zapad, prema Ličanki, odnosno prema današnjem akumulacionom jezeru “Bajer” kod Fužina. Zbog mećave prethodne noći ovdje je bio vrlo dubok snijeg u koji se propadalo do pojasa, tako da smo se kretali kao da plivamo. Uto je s ceste, iz Mostića. na nas otvorena vatra, a na mjesečini i čistom snijegu bili smo odlična meta. Duka je bio prvi u kretanju, ja drugi, a zatim Tonček. Ocijenio sam da se u tom pravcu nećemo probiti do najbližih jaruga a pogotovo ne uz padine prema Preradoviću. Pozvao sam Đuku da se po našoj prtini vratimo iza kuća i da vidimo kuda ćemo i kako dalje. On nije htio ni čuti i produžio je, a Tonček i ja vratili smo se do kuća na Mostićima. Tu smo zaključili da ponovno prijeđemo cestu Fužine - Vrata i da iznad kuće Jose Kauzlarića — Stovraka otvorimo vatru na Talijane i tako omogućimo Đuki dalji pokret. Kuća Jose Kauzlarića se nalazi istočno od ceste Fužine—Vrata, i mi smo htjeli da sa sjeverne padine brda Grbajel (k 799 m) kod Fužina pripucamo na neprijatelja. Plan nam je bio da se zatim, pošto se Đuka izvuče iz dometa neprijateljske vatre, povučemo u pravcu Grbajela ili da krenemo preko pruge u pravcu Liča. Tako smo ponovno prešli cestu Fužine—Vrata, našli se na putu ispod malog vrta, iza željezničke stražare, i htjeli krenuti uz brdo da ostvarimo svoj plan. Uto su i stražari iz stražare, na udaljenosti od 5—6 metara, otvorili vatru na nas dvojicu i počeli bacat bombe. Ni sam ne znam kako nas nisu pogodili, meni je samo jedna bomba odnijela petu i đon na desnoj čizmi. Posto nismo mogli ostvariti svoju namjenu, vratili smo se ponovno, treći put prešli preko ceste Fužine-Vrata, te iza kuća. preko plotova, drva, kokošinjaca, svinjaca krenuli prema poljskom putu koji se odvaja od ceste Fužine—Vrata i vodi prema zapadu južnim padinama Preradovića, te prema Mačkovici. Na oko 600—700 metara lijevo od tog puta, na udaljenosti od oko pet metara od puta opazili smo Đuku. On se kretao iz udoline uz padine Prerađovića prema poljskom putu, ali je bio smrtno. Metak pa možda i više metaka mu je prošao točno kroz porciju koju je nosio na ruksaku, i zatim vjerojatno kroz pluća. Uzeli smo njegov ruksak i oružje i krenuli prema izvoru Ličanke. Uto je aktiviran cijeli garnizon u Fužinama, a prema Mostićima je krenula veća grupa Таlijana. U međuvremenu je naša grupica, koja je bila u Kauzlarićevoj kući, sačekala pogodan momenat i spustila se, pred zoru, niz strminu iza Kauzlarićeve ceste na cestu koja iz Fužina ide prema izvoru Ličanke i otišla u baraku na Rogoznom. Antun Mance i ia prešli smo gredu (brvno) kod utoka Male Vode u Ličanku, zatim Malu Vodu i našli se u šumi između Benkovca i Male Vode imali smo namjeru otići u Benkovac, nabaviti skije i krenuti u Rogozno gazeći, odnosno plivajući dubokim snijegom vrtjeli smo se ponovno cijelu noć. Treba imati u vidu da smo bili bez skija, jer u onom momentu zabune i brzine zbog sukoba s patrolom i zbog pucnjave iz stražare, nismo stigli staviti skije na noge. Naišli smo na trag za koji smo mislili da je od kirijaša koji su otišli timariti konje na pilani u Lučicama. Krenuli smo tim tragom i nakon otprilike dva sata ustanovili da je to naš vlastiti trag. Pred zoru smo se ipak našli na Benkovcu, u blizini kuće Jurice Kućana. Jurica i njegov otac čuli su prethodnu večer pucnjavu, ali do našeg dolaska nisu znati o čemu se radi. Juričin otac nosio je mlijeko u Fužine i tako smo oko 10 sati saznali da pri pretresu na Mostićima Talijani nisu nikoga našli. Poslije odmora, a pošto nam je Jurica nabavio skije, isti smo dan otišli u Rogozno i tako se spojili s ostalim drugovima. Đuka ie bio vrlo omiljen čovjek i prvi partizan Ličko-fužinske čete koji je poginuo. Tada još nije u praksi bilo do kraja shvaćeno tko kome naređuje, da li komanda Čete ili na primjer član Kotarskog komiteta, ako se nalazi u toj četi. Osim toga, drug Đuka je bio neobično hrabar, ali i vrlo tvrdoglav čovjek. Tako ni ja nisam imao nikakve mogućnosti da mu »naredim» da se s Tončekom i sa mnom vrati prema Mostićima. Ovo je u nastaloj situaciji bilo jedino razumno, jer bismo inače vjerojatno sva trojica poginuli. Zbog Đukine pogibije nismo bili raspoloženi za akcije, no ipak su Musle, Čada i Darko inzistirali da pri povratku u logor postavimo minu između Vrata i Fužina, pa smo tako izvršili još jednu uspješnu diverziju*. Inače, od polovine prosinca 1941. do početka veljače 1942. spomenuti drugovi su sa mnom bili u neprekidnom pokretu. Partizani su nas prozvali »leteća četvorka«; vršili smo brojne borbene i političke akcije ili išli na vezu i pri tome, naravno, morali vrlo često prelaziti željezničku prugu bilo sjeverno ili južno od željezničke stanice Fužine. Iako smo se prethodno dogovarali kuda ćemo se kretati, vrlo se često događalo da Darko Trohar taj dogovor jednostavno i bez nekih razloga promijeni. On je obično išao prvi i ako mu se učinilo da treba skrenuti s pravca kretanja lijevo ili desno, on je to učinio i ne obavještavajući i ne pitajući nikoga, niti je bilo što o tome govorio, već je jednostavno produžio kuda je on htio. Nama nije preostalo ništa drugo nego produžiti za njim. Darko, hladnokrvan kao led, neobično tvrdoglav kao mazga, nediscipliniran, često me je, na momenat. dovodio do bjesnila, no to se uvijek na neki način fino i drugarski riješilo, kao da se ništa i nije dogodilo. Najčešće smo se, kad smo bili zapadno od pruge, vraćali u logor prelazeći prugu na rampi, oko 200 metara južno od bloka željezničke stanice Fužine gdje je bila neprijateljska posada. Sva trojica; Musle, Čada i Darko, potajno su se dogovorili da baš pri prijelazu pruge zapucaju i uzvikuju kojekakve pogrdne riječi protiv okupatorskih vojnika. U početku te prakse svaki put smo, kada bi nekoliko stotina metara prošli prugu, imali kratki sastanak da kritiziramo takve nestašluke, i oni su, naravno, prihvatili kritiku, ali su pri ponovnim pri jelazima, kao «slučajno», ponovili isto, tako da sam ja na kraju odustao od svake kritike, jer se i meni u duši sviđao takav prkos. Priznajem da mi je to bio najljepši period u partizanima. Međutim, uskoro, početkom veljače, ta je »idila« prekinuta mojim odlaskom na dužnost političkog komesara »Gupca«. Tom prilikom Crni Miko, koji je svu trojicu »obožavao«, rekao je Musletu, Darku i Čadi: »Gotovo je s vašim izletima!« *U izvještaju Prve hrvatske oružničke pukovnije od 5. ožujka 1942. o pogibiji Đuke Pavlića zabilježeno je: «25. siječnja o.g. kod sela Liča, kotar Delnice naišla su 3 naoružana četnika na talijansku stražu, koja je čuvala željezničku prugu, kojom je prilikom došlo do međusobnog puškaranja, pa je tom zgodom ubijen četnik Đuro Pavlić iz Liča, kotar Delnice« (Zbornik V/3, 501, 153). |
Spomenik Đuki Pavliću nedaleko zaselka Mostić (Fužine-Vrata). Natpis glasi:
SPOMEN PRVOBORCU ĐUKI PAVLIĆ POGINUO NA OVOM MJESTU 26.1.1942. GOD. SAVEZ BORACA LIČA FUŽINA I VRATA Đuka Pavlić Rodom iz Liča. Po struci limarski radnik. Članom KPJ postao je 1935. godine. Vrlo aktivan u predratnom revolucionarnom radničkom i komunističkom pokretu Gorskog kotara. Bio je polaznik i nositelj 1939. godine esperantskih tečajeva u Liču koje je organizirao uz pomoć delničkih esperantista. Iste godine postao je članom Kotarskog komiteta za Kotar Delnice. Dan, dva nakon kapitulacije bivše Jugoslavije prisustvovao je u kući Josipa Brnčića u Fužinama sastanku na kojem je odlučeno da se odmah započne sa skupljanjem oružja. Posjedovao je u tajnosti radio prijamnik kojeg je držao u podrumu svoje kuće. Bio je jedan od glavnih organizatora 1941. godine oružane borbe u Liču protiv okupatorske talijanske vojske. Kako bi izbjegao uhićenje, početkom prosinca iste godine pristupio je u Ličko - fužinsku partizansku četu. Poginuo je kod Mostića, blizu Fužina 25.1.1942. godine. |
Poučna staza Petra Preradovića na ovome se mjestu odvaja od šumske ceste u fužinarskom predjelu Mostić.
Smjerokazi pješačkih staza
|
Na stazi Preradović
Na stazi Preradović
|
Odmorište na grebenu, iznad tunela Vrata
Greben iznad tunela Vrata; u pozadini je Preradovićev vrh
Pogled u smjeru Tuhobića (na horizontu) s grebena na auto-cestu A6 (Zagreb-Rijeka) i most "Bajer"
Nastavak Preradovićevom stazom prema Preradovića vrhu
|
Odmorište iznad tunela Vrata
Pogled s grebena na čvor Vrata na auto-cesti A6 (Zagreb-Rijeka)
|
|
Tunel "Vrata" i pozdemna kaverna U podzemlju Preradovića brda nalazi se prostrana špilja, koja je otkrivena prilikom izgradnje auto-ceste Zagreb-Rijeka, a prilikom proširenja te prometnice na puni profil auto-ceste bilo je potrebno premostiti tu špilju u sklopu izgradnje tunela “Vrata” (tunel je dovršen 2006. godine). Naime, prilikom izgradnje infrastukturnih objekata u dinarskom kršu, kao što je to posebno slučaj s tunelima, građevinari pod površinom nailaze na podzemne krške oblike poput špilja i jama (primjeri: tunel Sveti Rok, tunel Vrata i dr.). Speleolozi procijenjuju kako u Hrvatskoj ima 10-ak tisuća špilja i pećina, a kaverni i više. Prema postanku kaverne se ne razlikuju od špilja i jama, osim što je ulaz u njih stvoren umjetnim putem odnosno djelovanjem čovjeka, najčešće tijekom izgradnje tunela ili istražnih radova u krškim područjima. Kaverne nastaju proširivanjem pukotina u vapnencima i dolomitima kemijskom reakcijom vode koja cirkulira kroz njih. Neke od kaverni mogu biti većih razmjera. Kaverna špilje unutar Preradovića brda stara je oko 10 milijuna godina i po tome spada u mlađe geološke oblike toga tipa, a oni koji su imali tu priliku vidjeti tu veliku podzemnu dvoranu, tvrde da nije niti previše atraktivna. Speleološkim istraživanjem, koje je poduzeto nakon otkrivanja kaverne, utvrđeno je da je ona duga 80, široka 60 i visoka 40-ak metara. Kaverne su od znanstvenog (speleoškog) interesa ali i predstavljaju izazov za graditelje. Iako je tunel Vrata jedan od kraćih na ovoj auto-cesti, postojanje podzemne kaverne dovelo je do produženja rokova njegove izgradnje, od ranije planiranih, jer je radi savladavanja ove podzemne prepreke bilo potrebno unutar tunela izgraditi i most. Ono što vozači koji prođu tim tunelom ne vide i obično ne znaju je činjenica da je dio tunela Vrata, onaj koji prolazi kroz kavernu, zapravo lažni tunel. Prilikom izgradnje donji dio kaverne je zatrpan i preko njega je napravljena konstrukcija mosta, a svod oko kojeg je napravljena betonska oplata u stvari formira (i simulira) lažni tunelski svod. Sam tunel dug je 261 metar, a na kavernu otpada 46 m. Od vremena dovršenja, most kojime je premoštena kaverna, najduži je na svijetu izgrađen u tunelu iznad špilje. Unutar samog tunela napravljena su mala vrata koja i dalje omogućuju prolaz do kaverne - ali naravno, ne za turističke posjete. PROČITAJ VIŠE Galić, Jure: Premoštenje špilje u tunelu "Vrata". Polytechnic and design , Vol. 2 No. 2, 2014. (PDF) |
Uzdužni profil kaverne i položaj mosta
Galić. J., 2014. |
OD VRATA DO PRERADOVIĆEVOG VRHA
|
Planinarsko-turistička staza od Vrata do Preradovićevog vrha
U naselju Vrata (762 m) glavnom cestom kroz naselje do kućnog broja 78, kraj koje kuće skrenuti (desno, kada se ide iz centra Vrata) u sporednu ulicu. Nastaviti makadamskom cestom uz trafostanicu Vrata i potom uz zaštitnu ogradu autoceste A6 do iznad portala tunela "Vrata". Na tome području zvanom Perkašenica skrenuti lijevo travnatom kosinom do makadamske ceste. Ovdje se na tjemenu grebena nalazi odmorište i križanje s turističkom stazom iz Fužina ("Staza Preradović"). Na križanju oštro desno uz zaštitnu ogradu i nastaviti šumovitim terenom do Preradovićevog vrha. Od Vrata do vrha ima oko 30 minuta hoda. Ukoliko se nastavlja dalje do špilje Vrelo potrebno je još oko pola sata (dužina rute od Vrata, preko Preradovića vrha do špilje Vrelo iznosi 2,9 km, odnosno, nešto manje od sat vremena hoda). |
Karta staze Špilja Vrelo – Preradovićev vrh
Izvor: Podaci o planinarskom putu br. 1516 ŠPILJA VRELO-PRERADOVIĆEV VRH (Registar planinarskih putova, obilaznica i markacista u Hrvatskoj s pratećim sadržajima). Hrvatski planinarski savez. Pristupljeno 16.2.2022. (https://info.hps.hr/putovi/putovi?p[view]=1865) |
Vratarsko polje
Panoramska fotografija Vratarskog polja gledanog s padina Preradovića brda
Potok Vratarka
Potok Vratarka ponire u Ponoru, kreće podzemnim tokom i završava kao sifon nakon 456 metara slapova i jezera. Ubrizgavanjem fluorescina otkrivene su podzemne veze između Ponora u Vratima i izvora Potkoš u Lič polju (oko 1800 m udaljeno). Također se pretpostavlja da se voda iz Ponora javlja u špilji Vrelo (1650 m udaljeno). Teorijski smjer toka na kontaktu trijaskih i jurskih stijena, a dijelom (ispod tunela Vrata) nakon trijaskih i paleozojskih stijena, čini vezu s izvorom Potkoš vrlo zanimljivom. Teoretska prividna brzina podzemnog toka prema izvoru Potkoš procjenjuje se na 15 cm/s, što je prilično brzo, a odnosi se na speleološke kanale s koncentriranim protokom vode. Opravdana je pretpostavka o onečišćenju vode u Potkošu uzrokovanom otpadom u mjestu Ponor kod Vrata. Bakterioloških analiza nije bilo. Onečišćenje vode u Ponoru dolazi iz sekundarnih speleoloških kanala koji vode vodu iz područja u blizini naselja Vrata (sanitarni otpad, kanalizacija). Glavnu ulogu u transportu vode prema špilji Vrelo, a ujedno i prema izvoru Veliko vrelo, mogao bi imati rasjedni kontakt jurskih i trijaskih slojeva s paleozojskim stijenama.
Voda iz Potkoša usmjerava svoj tok kroz Ličko polje do ponora pod Kobiljkom, ponire, teče pod zemljom i ponovno se pojavljuje na izvoru Tepla kod Novog Vinodolskog (udaljenost od ponora je 18, 5 km, prividna brzina 1,04 cm/s), na Vrulji (potopljena pod more) Žrnovnica kod Klenovice (udaljenost od ponora 19,3 km, prividna brzina 1,10 cm/s) i na izvoru Žminjac kod Bakra (udaljenost od ponora je 11,5 km, prividna brzina 0,61 cm/s).
IZVORI ZANOŠKAR, D.; GARAŠIĆ, M.: Ponor kod Vrata i hidrogeologija bliže okolice Fužina. Speleologia Croatica, 1992., vol. 3, str. 27-31, Zagreb.
Potok Vratarka ponire u Ponoru, kreće podzemnim tokom i završava kao sifon nakon 456 metara slapova i jezera. Ubrizgavanjem fluorescina otkrivene su podzemne veze između Ponora u Vratima i izvora Potkoš u Lič polju (oko 1800 m udaljeno). Također se pretpostavlja da se voda iz Ponora javlja u špilji Vrelo (1650 m udaljeno). Teorijski smjer toka na kontaktu trijaskih i jurskih stijena, a dijelom (ispod tunela Vrata) nakon trijaskih i paleozojskih stijena, čini vezu s izvorom Potkoš vrlo zanimljivom. Teoretska prividna brzina podzemnog toka prema izvoru Potkoš procjenjuje se na 15 cm/s, što je prilično brzo, a odnosi se na speleološke kanale s koncentriranim protokom vode. Opravdana je pretpostavka o onečišćenju vode u Potkošu uzrokovanom otpadom u mjestu Ponor kod Vrata. Bakterioloških analiza nije bilo. Onečišćenje vode u Ponoru dolazi iz sekundarnih speleoloških kanala koji vode vodu iz područja u blizini naselja Vrata (sanitarni otpad, kanalizacija). Glavnu ulogu u transportu vode prema špilji Vrelo, a ujedno i prema izvoru Veliko vrelo, mogao bi imati rasjedni kontakt jurskih i trijaskih slojeva s paleozojskim stijenama.
Voda iz Potkoša usmjerava svoj tok kroz Ličko polje do ponora pod Kobiljkom, ponire, teče pod zemljom i ponovno se pojavljuje na izvoru Tepla kod Novog Vinodolskog (udaljenost od ponora je 18, 5 km, prividna brzina 1,04 cm/s), na Vrulji (potopljena pod more) Žrnovnica kod Klenovice (udaljenost od ponora 19,3 km, prividna brzina 1,10 cm/s) i na izvoru Žminjac kod Bakra (udaljenost od ponora je 11,5 km, prividna brzina 0,61 cm/s).
IZVORI ZANOŠKAR, D.; GARAŠIĆ, M.: Ponor kod Vrata i hidrogeologija bliže okolice Fužina. Speleologia Croatica, 1992., vol. 3, str. 27-31, Zagreb.
Vrata
Pogled na središte naselja Vrata s crkvom Majke Božje Lurdske
|
Crkva Majke Božje Lurdske u Vratima
Gradnja crkvice započela je 1929. godine, postavljanjem kamena temeljca na inicijativu domaćeg svećenika Antuna Golika, a završena je u srpnju 1932. godine. Oltar u neogotičkom stilu krasi kip Gospe donijete iz Lourdesa. Strop je obložen ariševim drvom, a pod hrastovim parketom. Velik dio materijala za gradnju potječe od samih mještana Vrata, koji su sudjelovali i u gradnji crkve Zvono je nabavio svećenik Golik, i ono je posvećeno na ime Majke Božje Lurdske. IZVOR TZ Fužine U Vratima je smješten sportsko – rekreacijski centar "Gmajna".
Na prijevoju između Fužina i Vrata nalazi se spomenik posvećen NOB-u (neodržavan je). Na zidu uz spomenik nalazi se 6 spomen ploča - krajnja lijeva ploča je bez natpisa, a na preostalima su ispisana imena: Tomo Strižić, narodni heroj iz Bribira, Golik Marijan iz Vrata, Vilma Horvat iz Kostrene, Josip Kauzlarić iz Fužina i Đuka Pavlić iz Liča.
|
PRERADOVIĆEV VRH
|
Preradovićev vrh je popularno izletište jer je odličan vidikovac i lako dostupan. Na njemu je uređeno odmaralište s klupama i stolovima. Tu je postavljen i metalni tuljac sa upisnom knjigom. Pored više informativnih tabli, na stazi podno vrha izgrađena je na ostatku debla maketa fužinske crkve sv. Antuna Padovanskog.
Preradovićev vrh s odmorištem, tuljcem za žig i odličnim vidikovcem
Odmorište na tjemenu Preradovića brda
"Staza jelena" par metara pod Preradovićevim vrhom
Sa staze u blizini vrha Preradović brda pruža se odličan pogled na okolicu Fužina i okolne planine.
Informativne ploče uz pješačke staze na Preradovića brdu
|
Petar Preradović
(Grabrovnica kraj Pitomače, 19.3.1818.- Fahrafeld kraj Beča, 18.8.1872.), bio je general, hrvatski pjesnik i prevoditelj. Jednim je od najplodnijih i najcjenjenijih književnika hrvatske književnosti svoga doba. Ubraja se u najznačajnije pjesnike hrvatskoga romantizma. Petar potječe od obitelji Preradovića sa Žumberka (od oca Ivana Preradovića i majke Pelagije rođene Ivičić) kojima je car Ferdinand II. 1626. godine dodijelio plemstvo s grbom. Kasnije se grana ove obitelji odselila sa Žumberka u Grabrovnicu kod Grubišnog polja/Pitomače. Djetinjstvo i školske dane proveo je u Grubišnom Polju, odakle mu je bio otac, vojni dočasnik, i Đurđevcu. Nakon očeve smrti, 1828. godine, brigu o Petrovom školovanju preuzima vojna uprava te pohađa vojnu akademiju u Bjelovaru, zatim u Bečkom Novom Mjestu, gdje je pisao njemačke stihove s izrazitim obilježjima romantizma i dobio poticaje za rad na narodnom osvješćivanju. Tijekom školovanja u Bečkom Novom Mjestu prelazi s pravoslavlja na katolicizam što je bilo uvjetovano njezinim statutom jer napredovanje u vojsci nije bilo moguće ako budući časnik nije bio rimokatolik. Vojničko školovanje završio je 1838. godine i onda je kao poručnik odaslan u Milano. Susret s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim, 1840. godine, znatno je utjecao na "povratak" materinjem jeziku i pobudio zanimanje za hrvatsku kulturu te političku i gospodarsku situaciju. Gotovo čitav život proveo je izvan domovine, a književnošću se bavio koliko mu je dopuštala časnička služba (generalski čin). Svoj entuzijazam posvetio je ilirizmu, u čijoj je "drugoj fazi", uz Stanka Vraza i Ivana Mažuranića, postao najutjecajniji pjesnik. Pjesmama izražava brigu za hrvatski jezik, privrženost slavenskoj koncepciji i iskreno domoljublje. Godine 1843. biva premješten u Zadar gdje je iste godine napisao prvu pjesmu na hrvatskom jeziku pod naslovom "Poslanica Špiri Dimitroviću". Na zamolbu Ante Kuzmanića, koji je tada bio urednikom Zore dalmatinske, napisao je za prvi broj toga lista (1.1.1844.) pjesmu "Zora puca, biche dana". Pjesmu je u svojoj Danici odmah objavio i Ljudevit Gaj. Uz Antu Kuzmanića Zoru dalmatinsku prvih je godina njezina izlaženja uređivao i Petar Preradović, no zbog toga što je bio austrijski časnik nije se smio potpisati kao urednik. Od tada sustavno nastavlja svoj pjesnički rad na hrvatskom jeziku a zalagao se je i za prihvaćanje Gajeva pravopisa u južnoj Hrvatskoj. Godine 1848. ponovno je premješten u Italiju a rujna iste godine otputovao je na dopust u Dubrovnik i u Dubrovniku se je u listopadu vjenčao sa Zadrankom Pavicom de Ponte. Godine 1849. premješten je u Zagreb gdje je pridijeljen bojnom odsjeku Banskog vijeća. Stigavši u Zagreb javlja prijatelju Kukuljeviću Sakcinskome: "Kolika je moja radost što sam ovdje u miloj domovini, za kojom težih toliko godina, to ti iskazati ne mogu". Ukazom bana Josipa Jelačića imenovan je, 1851. godine, podnačelnikom bojnog odsjeka i banovim pobočnikom. Krajem 1852. godine premješten je u Cremonu, 1853. godine u Veronu, a u rujnu iste godine u Pančevo a nakon daljnjih premještenja u Kovin, Arad i Erdelj pridijeljen je 1854. godine vrhovnom zapovjedništvu vojske u Beč. 1855. umrla mu je supruga Pavica. Godine 1865. vjenčao se je s Emom Regner a sredinom iste godine poslan je u Veronu, gdje ga je zatekao rat s Italijom. Car i kralj Franjo Josip I. odlikovao je Petra Preradovića plemstvom 24.2.1864. godine te ujedno donirao pjesniku dio osobne riznice pošto se je Preradović u tom trenutku nalazio u lošoj financijskoj situaciji. U čin generala promaknut je 1866. godine. Sredinom 1871. godine bio je na vojnim vježbama kod mjesta Bruck a iste godine predložen je za kandidaturu za hrvatskoga bana, no bio je jako bolestan i u jednom pismu napisao je kako nije zainteresiran za tu čast. Zdravstveno stanje mu se pogoršalo krajem 1871. godine i otpremljen je na liječenje. Nakon što je obolio bezupješno se je liječio u Mariabrunnu pokraj Münchena a zatim i u austrijskom mjestu Fahrafeldu. Petar Preradović umro je od vodene bolesti, 18.8.1872. godine, u Fahrafeldu. Pokopan je 21.8.1872. godine u Beču. U omladinskom društvu Velebit u Beču potekla je zamisao, koja je bila općeprihvaćena, da se pjesnikovi posmrtni ostatci prenesu u Zagreb. Tako su 11.7.1879. godine izvađeni njegovi posmrtni ostatci i s bečkoga groblja preneseni u arkade Mirogoja gdje je pokopan 14.7.1879. godine. Na dan njegovoga pokopa sve trgovine i uredi u gradu bili su zatvoreni, svečana povorka s vojskom i glazbom na početku krenula je prema pjesnikovom posljednjem počivalištu gdje je pokopan je u jednu od prvih arkada, nešto južnije od arkade preporoditelja. Tadašnji gradonačelnik Zagreba August Šenoa održao je nadahnut govor te spjevao Himnu Petru Preradoviću koju je uglazbio Ivan pl. Zajc. Nadgrobni spomenik Petru Preradoviću, Domovina polaže cvijeće na pjesnikov Spomenik (1878.) izradio je kipar Ivan Rendić. Književno stvaralaštvo. Tijekom pohađanja vojne akademije u Bečkom Novom Mjestu počinje pisati svoje prve pjesme (Der Brand von Neustadt, 1834.) i to na njemačkom jeziku. Godine 1840. u Milanu se upoznaje s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim koji će u njemu probuditi interes za hrvatsku kulturu i potaknuti ga da svoja djela piše na materinjem hrvatskom jeziku. Godine 1841. u zagrebačkom njemačkom listu Croatia objavio je pjesmu Das Uskoken-Mädchen. Na poticaj Špire Dmitrovića, 1843. godine, Preradović piše prvu pjesmu na materinjem jeziku, Poslanica Špiri Dimitroviću. A prva njegova tiskana pjesma Zora puca, bit će dana objavljena je 1844. godine u prvom broju Zore dalmatinske. Preradović je svojim djelom do danas ostao jedna od konstanti hrvatskoga romantizma Djela objavljena za Preradovićeva života:
|
Fužine
Mjesto Fužine i površina jezera Bajer
|
Staze i šetališta
U fužinarskom kraju uređeno je više šetališta prilagođenih svim uzrastima i mogućnostima: Šetalište Preradović, Šetalište Benkovac, Šetalište Kolibice, Šetalište na vrelo Ličanke i Šetalište uz jezero Bajer. Šetalište Benkovac vodi iznad Parka Gorica uz današnje vikendice i spušta se prema nekada vrlo lijepom skijalištu. Bilo je motivom brojnih turističkih razglednica Fužina između dva svjetska rata. Šetalište Kolibice, prvo koje je uređeno u turističke svrhe, nastalo je nakon otvaranja pruge Rijeka-Karlovac 1873. kako bi se skratio put od željezničkoga kolodvora do središta mjesta. Tada su uz šetalište postavljene klupe za odmor, a posađen je i drvored lipa radi hladovine. Obnovljeno je u razdoblju od 1930. do 1940., a Turističko društvo stazu obnavlja i u razdoblju od 1952. do 1968. Šetalište uz jezero Bajer. Prvu sadnju 5 km duge obale jezera Bajer vodilo je Turističko društvo 1954. godine, što je nastavljeno 1965. kada su posađene žalosne vrbe, topole, breze, ariš i žuta šumska glicinija tzv. negnjila, čime se željelo postići da jezero poprimi što prirodniji izgled. Šetalište je uređeno 2005. godine, a uređen je i pejsažni pojas između Vrelske ulice i jezera. Namjera je bila ostvariti pejsažnu barijeru prema cesti i postići prirodan izgled sadnjom raslinja. |
Lepeničko jezero
Akumulacijsko jezero Lepenice nastalo je 1985. godine nakon proširenja kapaciteta elektrane i cijelog hidroenergetskog sustava Vinodol, a nastalo je izgradnjom brane na dnu lepeničke doline i najveće je umjetno jezero u fužinskom kraju. Na krajnjem istočnom dijelu jezera nalazi se reverzibilna hidroelektrana Lepenica ili RHE Lepenica.
Dubina jezera je 18 m, a volumen iznosi 5.500.000 m3 , dok mu je površine 73 ha. Brana Lepenica visoka je 22 m, a duga 495 m.
Temperatura vode ni za ljetnih mjeseci ne prelazi 22 °C pa je jezero salmonidnog karaktera (salmonidske vode = brze i hladne tekućice i jezera planinskih područja).
Jezero je vrlo popularno za kajakaše i kanuiste zbog svojeg izduženog položaja koji omogućuje duže izlete u jednoj posjeti. Također je, u svom istočnom dijelu, popularno za kupače tijekom ljetnih mjeseci zbog topline vode. Na jezeru se svake godine održavaju Državno prvenstvo, Svjetsko prvenstvo i Svjetski kup u orijentacijskom ronjenju. Jezero je također vrlo popularno i za ribiče koje se može vidjeti na obali jezera tijekom cijele godine jer je riblji potencijal svih goranskih jezera iznimno velik.
Nekoliko stotina metara od jezera Lepenice (s njegove jugoistočne strane) nalazi se jezero Bajer. Za razliku od jezera Bajer i Lokvarskog jezera, jezero Lepenica je samo jednim manjim dijelom uređeno za pješake, na svojem jugoistočnom dijelu prema Fužinama, gdje je šetnicom i cestom spojeno s jezerom Bajer i glavnom prometnicom. Stoga uglavnom posjetitelji dolaze tek na dio jezera. Uz trasu ceste postoji el. infrastruktura.
Dubina jezera je 18 m, a volumen iznosi 5.500.000 m3 , dok mu je površine 73 ha. Brana Lepenica visoka je 22 m, a duga 495 m.
Temperatura vode ni za ljetnih mjeseci ne prelazi 22 °C pa je jezero salmonidnog karaktera (salmonidske vode = brze i hladne tekućice i jezera planinskih područja).
Jezero je vrlo popularno za kajakaše i kanuiste zbog svojeg izduženog položaja koji omogućuje duže izlete u jednoj posjeti. Također je, u svom istočnom dijelu, popularno za kupače tijekom ljetnih mjeseci zbog topline vode. Na jezeru se svake godine održavaju Državno prvenstvo, Svjetsko prvenstvo i Svjetski kup u orijentacijskom ronjenju. Jezero je također vrlo popularno i za ribiče koje se može vidjeti na obali jezera tijekom cijele godine jer je riblji potencijal svih goranskih jezera iznimno velik.
Nekoliko stotina metara od jezera Lepenice (s njegove jugoistočne strane) nalazi se jezero Bajer. Za razliku od jezera Bajer i Lokvarskog jezera, jezero Lepenica je samo jednim manjim dijelom uređeno za pješake, na svojem jugoistočnom dijelu prema Fužinama, gdje je šetnicom i cestom spojeno s jezerom Bajer i glavnom prometnicom. Stoga uglavnom posjetitelji dolaze tek na dio jezera. Uz trasu ceste postoji el. infrastruktura.
IZVORI I LITERATURA
|
BJELAN, Mirko: Špilja Vrelo – Preradovićev vrh – Vrata. Gorja.net, 15.1.2018.
GALIĆ, Jure: Premoštenje špilje u tunelu "Vrata". Polytechnic and design , Vol. 2 No. 2, 2014. (PDF)
GARAŠIĆ, Mladen: Hematit iz klastičnih taložina spilje Vrelo, njegova geneza i tektonsko - strukturni odnos prema bližim speleološkim objektima (Gorski kotar). Spelaeologia Croatica, 3 (1992), 27-31.
VAHTAR-JURKOVIĆ, Koraljka: OBAD ŠĆITAROCI, Mladen: Pejsažno i perivojno naslijeđe Gorskoga kotara. Prostor 25[2017] 2[54], str. 329-341. (PDF)
|
|
