---

Oglašavajte ovdje:

• lokalnu ponudu,
• usluge i servise
• smještaj
• gastronomsku ponudu
• lokalne proizvode
• turističku ponudu
• aktivnosti na otvorenom i dr.

Dinarsko gorje
Enciklopedija Jugoslavije, Svezak 2
Dr Anton Melik, unif. prof., Ljubljana 
Izdanje i naklada Jugoslavenski leksikografski zavod FNRJ. Zagreb, 1956.
​str. 709-712

---

DINARSKO GORJE, glavni planinski sistem Jugoslavije; obuhvaća gotovo čitavu njenu jugozapadnu polovinu. Njemu pripada cjelokupno Jadransko Primorje od Bojane do uključivo Tršćanskog zaljeva na sjeverozapadu i cijelo zaleđe uglavnom do Savske ravnice između Krškog, Zagreba i ušća Kolubare. Prema geološko-tektonskim kriterijima, granica između Dinarskog sistema i Alpa pruža se od Savske ravnice u Krškom polju pa uz Krku do blizine Novog Mesta, zatim uz tok Temenice do njena izvorišta, prema sjeverozapadu, a odatle preko Šmarja do jugoistočnog ugla Ljubljanskog Barja. Dalje ide granica duž Ljubljanskog Barja do u blizinu Vrhnike, gdje zaokreće na sjeverozapad pored Cerkna na Tolmin i dalje na zapad do ruba Furlanske nizine. Dinarsko se gorje prema jugoistoku polagano proširuje, pa je najšire između Kolubare i Crnogorskog Primorja. Tu se završava, dotičući se stare Rodopske mase, koja zahvata područje centralne Srbije i Makedonije; Dinarski i Rodopski planinski sistem dotiču se u Kolubarskoj kotlini i uglavnom na crti, koja ide uz Kolubaru i Dičinu na srednju dolinu Zapadne Morave, zatim dolinom Morave između Čačka i Kraljeva pa dalje dolinom Ibra do Kosova polja. Na jugoistoku, u pojasu između Kosova polja i Jadranskog mora u Meduanskom zaljevu, prelazi Dinarski planinski sistem u Šarsko-pindsko gorje i to otprilike u pojasu nižeg reljefa, koji se pruža od Kosova polja preko Metohije na Beli Drim i kroz područje Velikog Drima do obale u Skadarskoj kotlini.

D. g. u tom opsegu stvarno je samo dio golemog planinskog luka, koji okružuje staru Panonsko-rodopsku masu s jugozapada, kao što je Balkansko-karpatski planinski lanac okružuje na sjeveroistočnom boku. Dinarski planinski sistem predstavlja u tektonskom smislu sa Šarsko-pindskim gorjem kao jugoistočnim nastavkom i Južnim Alpama kao sjeverozapadnim nastavkom golemu tektonsku cjelinu u području Alpidske orogenetske cjeline. Zbog toga se ova tri orogenetska sastavna dijela češće nazivaju zajedničkim nazivom Dinaridi i smatraju se jedinstvenom tvorevinom.

D. g. ističe se svojom dinarskom građom, t. j. sastavne direktrise pružaju se uglavnom od sjeverozapada prema jugoistoku, to znači paralelno s jadranskom obalom i Jadranskim morem. Od sjeverozapada prema jugoistoku pružaju se orogenetski nabori, sinklinale i antiklinale, koje se, naročito u Primorju, vrlo vidljivo ističu i u reljefu, u morfogenetskim formama i orografskoj plastici, to više, što se ujedno većinom poklapaju s različitim geološkim prugama. Od sjeverozapada prema jugoistoku pružaju se najčešće i tektonske pukotine, po kojima se, naročito u Primorju, mogu razlučiti i morfogenetske i orografske cjeline. U Dinarskom gorju geološka i tektonska područja općenito su jasno vidljiva, a u Primorju se čak izrazito ističu u formiranju reljefa, u smjeru i obliku kraških polja i uvala, u pružanju planinskih lanaca i visokih ravnjaka, u smjeru riječnih tokova i normalnih dolina, pa i morske obale i zaljeva, i u oblikovanju jadranskih otoka. U tektonskoj građi dolazio je najjači pritisak sa sjeveroistočne strane; ovaj je bočni pritisak djelovao na geološke zone, pomičući ih i borajući prema jugozapadu, t. j. prema dugačkoj kotlini Jadranskog mora. Ovim tektonskim pritiskom na mnogim su se mjestima geološki nabori i tektonske cjeline pomaknute preko susjednih područja na jugozapadnu stranu. Jaki pomaci ustanovljeni su svuda prema jugozapadu, a naročito u širokoj zoni uz Jadransko more. U cijelosti je tektonska građa u Dinarskom planinskom sistemu mirnija nego u Alpama i u Šarsko-pindskom gorju, gdje su tektonske cjeline u mnogo većoj mjeri stisnute i stlačene, a pomaci opsežniji.
Tektonski pritisak uzdigao je u Dinarskom gorju geološko-tektonske nabore najviše na jugozapadnom rubu centralnog uzdužnog pojasa, dakle bliže kotlini Jadranskog mora nego Panonskoj nizini. Ovo važi naročito za sjeverozapadnu polovinu Dinarskog gorja, na obodu Kvarnerskog i Tršćanskog zaljeva. Zbog toga se tu reljef spušta mnogo strmije, a na nekim mjestima gotovo neposredno u Jadransko more, dok se prema Panonskoj nizini snizuje postepeno i mnogo položi tije.

Od svih prirodnih osobina Dinarskog gorja najvažniji je i najpoznatiji kras ili krš. Kras je reljef, u kojem su se formirali kraški hidrografski i geomorfološki oblici, koje je stvorila voda, proničući u šupljikavu unutrašnjost. Kraški su procesi u vezi s vapne-načkim kamenjem, pa se stoga javljaju u onim predjelima Dinarskog gorja, kojima se površina sastoji od vapnenaca. Vapnenci su najjače razvijeni u čitavoj jugozapadnoj polovini Dinarskog gorja, od Slovenije sve do Skadarske kotline u Crnoj Gori. To su mezozojski vapnenci, koji su raspoređeni tako, da je u najnižem pojasu, uz Jadransko more i na otocima, površina građena od najmlađih, t. j. krednih vapnenaca. Na njima u sinklinalnim udolinama leži eocenski fliš, koji ne propušta vodu, pa su se zbog toga na njemu razvile kratke rječice i potoci, a sačuvala se i pretežno žućkasta zemlja s vegetacijom. Eocenski fliš prelazi u donjim položajima većinom u eocenske vapnence, koji su manje rasprostranjeni. Na nekim su mjestima s eocenom povezani i oligocenski konglomerati. Ekonomski je važno, da eocenski slojevi obiluju naslagama mrkog ugljena. Na nekim mjestima ima ugljena u dovoljnim količinama, pa se zbog toga tu mogu otvarati rudnici ugljena (u Siveriću i Velušiću, u Istri u Raši, u Se-čovljama, i u okolini Mostara). U neznatnom opsegu sadržavaju i pliocenski slojevi na nekim mjestima lignit (Sinjsko polje). Osim toga, u mladim se geološkim slojevima na više mjesta javlja i asfaltna kamena smola, pa čak i nafta, kako to pokazuju petrolejski izvori kod Virpazara. Eocenski flišni pješčenjaci daju izvrstan materijal za preradbu u cement, naročito u Kaštelima kod Splita i u Anhovu, na srednjoj Soči, pa i na drugim mjestima. Na vapnenačkim naslagama leže bogati slojevi boksita, koji se ističu velikim iznosom aluminija.

Nešto više u unutrašnjosti Jadranskog Primorja prevladavaju na površini jurski vapnenci, koji su isto tako vrlo čisti i vrlo porozni te lako topljivi, pa je i na njima kras dobro razvijen. Još dalje u unutrašnjosti prevladava trijaski vapnenac, koji je isto tako sklon tvorbi krasa; tek na dolomitskom tlu kras je nešto slabije razvijen.

Među mezozojskim vapnencima nalaze se na pojedinim mjestima, u manjem opsegu, glinaste, laporaste i druge naslage, koje ne propuštaju vodu.

U čitavom Dinarskom gorju ima malo naslaga, koje su starije od mezozoika; ponajviše pripadaju mlađem paleozoiku, permu i naročito karbonu, a sastoje se većinom od glinenastih škriljevaca i pješčenjaka, u kojima je formiran normalan reljef. Najprostranije su paleozojske naslage u Prokletijama, u pograničnom predjelu između Crne Gore i Albanije, u jugoistočnom dijelu Crnogorskih Brda, u Podrinju oko Foče, u planinama između gornjeg toka Bosne i gornjeg toka Vrbasa, između donjeg toka Une i Sane i u susjednoj Hrvatskoj, na prijelazu u Alpe, naročito oko Ljubljane i u brdima oko Škofje Loke. Tu je svuda normalan reljef s gustom mrežom rijeka i potoka.

Naročito je raznolik geološki sastav sjeveroistočnog krila Dinarskog gorja. Tu prevladava nepropusno kamenje, a kraških površina ima vrlo malo. Prema Panonskoj nizini prevladava mlađe, pretežno starotercijarno kamenje, građeno od pješčenjaka i lapora, isprepleteno serpentinom, koji je nastao od vulkanskog kamenja. Prema istoku ima više drugog vulkanskog kamenja, osobito u Podrinju i na Ibru. Tu je reljef dobro raščlanjen i sasvim normalan, s gustom mrežom dolina i dolinica, s brdima i planinama srednje visine. Ovi unutarnji predjeli Dinarskog gorja odlikuju se rudnim bogatstvom: ima željezne rude, olova, bakra, pirita, manganove rude, antimona, srebra i dr. Veliki sadašnji i nekadašnji rudnici vezani su na te unutarnje predjele Dinarskog gorja.

Na sjevernom rubu kamenje je Dinarskog gorja u znatnoj mjeri prekriveno sedimentima Panonskog mora iz mlađeg tercijarnog doba. Ovi su mladotercijarni sedimenti (ponajviše lapor, glina i pješčenjak) preoblikovani na desnoj strani Posavine, od Gorjanaca-Žumberačkih bregova do sjeverne Šumadije, u niske i zaobljene brežuljke, koji tvore prijelaz pravog Dinarskog gorja u Panonsku nizinu.

U Dinarskom gorju mogu se izdvojiti dva dijela, koji se u svakom pogledu međusobno razlikuju. Prvi je dio vapnenački predio na jugozapadu, koji se sastoji od mezozojskih vapnenaca, pretvoren gotovo sasvim u kras, s rijetkim, tek fragmentarnim vodotocima na površini, i gotovo bez ikakvih ruda. Drugo je područje unutarnjih dijelova Dinarskog gorja, koje se sastoji od nepropusnih naslaga, s normalnim reljefom, gustom mrežom rijeka i potoka, s dolinama i planinskim bilima. U tom dijelu ima obilje ruda (čak i soli) i velikih količina mrkog ugljena i lignita, koji se stvarao u zatvorenim unutarnjim kotlinama na srednjoj Bosni, Spreči, a u manjim količinama i na drugim mjestima. Granica između ova dva dijela Dinarskog gorja pruža se od Karlovačke kotline prema jugoistoku, na sjeverno podnožje planine Grmeč, na gornji tok Sane kod Ključa, na gornji tok Vrbasa kod Jajca i uz Vrbas do Ivan-sedla. Odavde granica između oba dijela zaokreće u smjeru istok-sjeveroistok i pruža se južno od Sarajevskog polja prema istoku na srednju Drinu kod Srebrenice i Bajine Bašte, pa dalje na Taru i Zlatibor u jugozapadnoj Srbiji.

Pojam Dinarskog gorskog sistema obično se veže s predodžbom kraških površina, pustog, bezvodnog i ponajviše kamenitog reljefa. Ova predodžba važi samo za jugozapadni pojas Dinarskog gorja, ali i ovdje ima razlika. Najljući kras nalazi se u primorskom pojasu Dinarskog planinskog sistema, od srednje Soče do Bojane i do Skadarske kotline. Ovdje je razvitak krasa najviše napredovao, osobito na otocima i u niskim područjima Primorja, bilo to u Sloveniji, Istri, u Hrvatskom primorju, u Dalmaciji i Hercegovini ili u nižoj zapadnoj Crnoj Gori. Tu je vapnenački teren većinom sasvim gola, iskidana kamenita površina, najviše bez zemlje i bez vegetacije. Samo ondje, gdje se poznata crvena zemlja (crvenica, jerina i t. d.) nakupila u većim količinama, u uvalama i na dnu ponikava, ili gdje je tu zemlju skupio čovjek, zaštićujući je u terasama kultura, moguće je obrađivanje zemlje. Ova je crvena kraška zemlja vrlo plodna, osobito gdje se umjetno natapa.

Prelazeći iz niskog Primorja u viša područja, kraška se površina postepeno mijenja; i ovdje ima kraških geomorfoloških oblika, ali na njoj ima više plodne zemlje i manje golog krša.

Na visokim dinarskim ravnjacima teren je još raščlanjen kraškim oblicima, ali je ostalo mnogo više zemlje na površini; čini se, da je to u znatnoj mjeri proizvod periglacijalnog preoblikovanja. Stoga ovdje i u visinama prevladava većinom pokriveni krš; zemlja omogućuje razvitak vegetacije, naročito velikih listopadnih i crnogoričnih šuma. Šume u dinarskim planinama i na ravnjacima idu u najveće šumske komplekse u čitavoj Jugoslaviji. Na ovim visokim dinarskim planinama i ravnjacima ima izvrsnih pašnjaka, koji su zbog ljetne vlage i svježine odlična dopuna primorskim niskim područjima. Za vrućeg ljeta primorska su područja i suviše suha s uvelom ili čak sasvim suhom travom, pa je na njima moguća ispaša samo u hladnoj i kišovitoj polovici godine. Zbog toga se razvila privredna simbioza između niskog kraškog, u klimatskom pogledu sasvim mediteranskog primorja, i dinarskih visina, kamo se preko ljeta dolazi sa stokom na pašu, a zimi se opet vraća u toplije Jadransko Primorje. Tu je već od davnine udomaćen ekonomski oblik transhumancije, dok intenzivna ekonomska simbioza između primorskih predjela i visoke unutrašnjosti traje još i danas.

Pojas najviših dijelova Dinarskog planinskog sistema pruža se uglavnom usporedo s Jadranskim morem od sjeverozapada prema jugoistoku, neposredno iznad niskog primorja. U njemu se u Sloveniji ispinje najviše: Trnovski gozd s Goljacima 1495 m, Nanos 1313 m i Notranjski Snežnik 1796 m, a u Hrvatskoj planine u Gorskom Kotaru (Risnjak 1528 m) i planine u Ličkom visočju s Velebitom kao najvišom planinom (Vaganski vrh 1798 m).

U zapadnobosanskom i dalmatinskom pograničnom području pojas najviših planina i ravnjaka proširuje se i povisuje (Dinara 1831 m, Troglav 1912 m, Osječenica 1797 m, Klekovača 1961 m, Šator 1872 tn, Vitorog 1907 ni). U nastavku kroz Hercegovinu i jugozapadnu Bosnu srednji se pojas Dinarskog gorja još više proširuje i ispinje; tu dosežu Cincar 2006 m, Vran 2074 m, Čvrsnica 2228 m, Prenj 2155 m, Velež 1969 m, Bjelašnica 2067 m, Treskavica 2088 m. U južnoj Bosni proširuje se glavna dinarska visokoplaninska zona u golemo visočje sa još višim planinama, bilima i ravnjacima, prelazeći s istim karakteristikama u Crnu Goru i Rašku. Tu su najmanje planine visoke 1700—1900 m, a najviše su: Volujak 2397 m, Maglić 2386 m, Durmitor 2522 m, Sinjajevina 2233 m, Stožac 2227 m, Maganik 2139 m i Komovi 2484 m. U Prokletijama, koje su posljednji orografski član najviše zone Dinarskog gorja, nalaze se planine s najvećim visinama n pograničnom pojasu, i to: Bogićevica 2530 m, Đaravica 2656 m i još mnoge druge planine s visinama 2400—2500 m, dok se nekoliko kilometara od naše državne granice ispinje vrh Maja e Jezerces visok 2694 m.

Visinski centralni planinski predio po svojim prirodnim osobinama svijet je za sebe. Prije svega, to je teško prolazan i teško pristupačan planinski kraj, naročito s jugozapadne strane, gdje se iznad Primorja ispinje strmo i neposredno do velikih visina. Zbog toga je bio velika zapreka prometu u starim vremenima primitivnih putova, u doba cesta i konačno u doba željeznice i modernog autoputa. Stoga je centralni dinarski visinski pojas

Dinarski planinski sistem pruža se od glavne i centralne oro-grafske visinske zone prema Primorju na vrlo malom, iako uglavnom jednakomjernom razmaku. U Sloveniji je u njemu najsjeverniji Kras, između Vipavske doline, Goriških brda i Tršćanskog zaljeva, s najvišom planinom Vremščicom 1025 m. Kras je onaj dinarski kraj, po kome se Evropa najprije upoznala s kraškim hidrografskim i geomorfološkim pojavama, pa ih je tako i nazvala (najčešći je njemački naziv Karst za ovu pokrajinu). U sjevernoj Istri reljef se najviše ispinjeugorju Ćićarije, koje doseže u Učkoj 1396 m. Nastavak je niske slovenske i istarske primorske zone u Kvarneru potopljen pod razinu mora, tako da iz njega vire samo najviša bila kao otoci (Krk, Cres, Rab i Pag sa mnogo manjih otočiča). Svi se pružaju točno u smjeru dinarskih geoloških, tektonskih i orografskih direktrisa. U sjevernoj Dalmaciji ovaj se niski primorski pojas nastavlja većinom opet kao kopno, ali na vrlo maloj nadmorskoj visini, i to u Ravnim kotarima i u znatvi višoj Zagori, gdje se planine ispinju već mnogo više, tako da su neposredno na moru Kozjak (780 m) uz splitska Kaštela, pa Mosot (1318 m, 1340 m), i u pozadini Promina 1148 m i Svilaja 1509 m. U srednjoj Dalmaciji pruža se neposredno uz more u dinarskom smjeru visoko i strmo Biokovo 1762 m, a iza njega se niska primorska zona proteže u zapadnu i centralnu Hercegegovinu, s reljefom, koji je raščlanjen u mnogobrojne vapnenačke hrptove i planine (humovi) te uske flišne uvale i kraška polja; sve je to poredano točno u dinarskom smjeru. Na otocima srednje Dalmacije nalaze se svuda do 700 m visoka planinska bila, samo se  poluotok Pelješac ispinje do 961 m. Smjer je tih bila svuda dinarski, s laganim skretanjem na zapad-sjeverozapad ili čak zapad. U južnoj Dalmaciji i u Hercegovini primorska se zona ispinje do znatnijih visina. Primorska niska zona se tek na vrlo uskom pojasu sačuvala u Konavlima, Sutomoru i Boki Kotorskoj, ali je ponovo izrazita u prostranoj kotlini Skadarskog jezera i njena sjevernog susjedstva; između nje i mora ispinjie se planina Rumija, koja još doseže 1693 m nadmorske visine.

Na unutarnjoj strani centralne visinske zone Dinarskog sistema više planine većinom pokazuju sasvim određeno i svojim orografskim pravcem, da pripadaju Dinarskom gorju. Negdje to ipak dolazi u manjoj mjeri do izražaja, ma da se razabire iz pravca geoloških cjelina i tektonskih crta. Kod rijeka je dinarski pravac većinom vrlo izrazit, kod Une, Sane, gornjeg toka Vrbasa i gornjeg toka Bosne, kod Vrbanje, Krivaje i Spreče, pa i u sektorima Drine, kod Jadra i t. d. Kako su mnoge, narpčito najznačajnije doline ovih rijeka formirane u dinarskom smjeru, dinarski je pravac mogao doći do izražaja u cjelokupnoj orograrskoj razdiobi. Tome je mnogo pomogla činjenica, što su sve najznačajnije kotline nastale izrazito u dinarskom smjeru (Sarajevsko-zeničika na srednjoj Bosni, zatim kotline na srednjem Vrbasu, donjoj Sani i Mionici, na Spreči, srednjoj Usori i još neke manje). Dinarski raspored velikih kraških polja u visinskoj zoni zapadne Bosne i raspored tektonskih kotlina na rasjednim linijama istog dinarskog pravca u srednjoj i sjevernoj Bosni i Podrinju čine pravac jugoistok-sjeverozapad dominantnim u razdiobi orografskih činjenica, i to gorja i planina kao i dolina i kotlina srednje i sjeverne. Bosne i Podrinja. Naročito se to očituje i u prostranom sjevernom graničnom pojasu, gdje se D. g. snizuje na rubu Panonske kotline. U Sloveniji se taj smjer vidi u Velikoj i Maloj gori i u Kočevskim brdima, naročito u Rogu i Gotenici, pa u dolini gornje Krke i u. obližnjim kraškim poljima, samo Gorjanci (Žumberački bregovi) imaju u orografskim obrisima alpski smjer. Na području Hrvatske dinarski je smjer moguće donekle ustanoviti u Petrovoj i Zrinjskoj gori, ali je određeniji u njihovu nastavku Kozari (898 m).

Vrlo je jasan dinarski smjer u Majevici i njenim nastavcima, isto tako i na Javoru 1537 m i Konjuhu 1201 m i, desno od srednjeg Podrinja, u gorju Cer-Vlašić i u planinskom lancu Povlena, u Tari i  u Zlatiboru. Ipak, u cijelosti ni s unutarnje ni s primorske strane Dinarskog planinskog sistema nema većih, dužih planinski lanaca, nego su to samo manje planinske skupine, koje se tek na nekim mjestima mogu nazvati gorjem.

LIT.: J. Cvijić, Struktura i podela planina Balkanskog poluostrva, Glas SA 1902, LXIII; F. Kossmat, Geologie der zentralen Balkanhalbinsel. Mit einer Übersicht des dinarischen Gebirgsbaues, Berlin 1924; K. Petković, Geološka karta Jugoslavije, Beograd 1932; P. S. Jovanović, Pregledna geomorfološka karta Jugoslavije, Beograd 1944; A. Melik, Jugoslavija. Zemljepisni pregled, Ljubijana 1949; L. Kober, Leitlinien der Tektonik Jugoslaviens. Glavne tektonske crte Jugoslavije, Posebna izdanja SAN, 1952, CLXXXIX. A. M.

PAŠNJAK NA BJELASICI

DURMITOR

PEJZAŽ SA ZELENGORE

​ZASELAK NA DUVANJSKOM POLJU

CRNOJEVIĆA RIJEKA KOD SKADARSKOG JEZERA

DUGO POLJE NA ČVRSNICI

DOLINA KRKE

Dinarsko gorje
Dinarsko gorje. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. 
​Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 30. 4. 2023.
http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=15235

Dinarsko gorje (Dinarske planine), planinski sustav nazvan po planini Dinari; obuhvaća najveći dio planinskoga prostora Hrvatske, BiH, Srbije i Crne Gore te Slovenije i Makedonije. Dinarsko gorje sa Šarsko-pindskim gorjem na jugoistoku i Južnovapnenačkim Alpama na sjeverozapadu tvori tektonsku cjelinu; zbog toga se ta tri orogenetska dijela u cjelini nazivaju Dinaridi. Granica Dinarskoga gorja pruža se od ruba Furlanske nizine preko Tolminskoga, Cerkljanskog i Škofjeločkog pobrđa i Ljubljanskoga barja, zatim tokom Temnice i Krke do Save u Krškom polju i rijekom Savom prema istoku (izdvajaju se planine Prosara i Motajica, koje se nalaze južno od Save i pripadaju staroj panonskoj masi). Na istoku se granica Dinarskoga gorja pruža tokom Kolubare, zapadnim podnožjem Rudnika i dolinom Ibra do Kosova polja, a na jugoistoku od Kosova polja preko Metohije i Drima na Skadarsku kotlinu. – Dinarsko gorje nastalo je nabiranjem koje je bilo najintenzivnije u sr. tercijaru za alpske orogeneze. Pritom je bilo i okomitih pokreta duž rasjednih linija. Poslije su planine Dinarskoga gorja pod utjecajem vanjskih sila snižene i uravnjene, ali su ponovno potkraj tercijara i poč. kvartara novijim pokretima, koji se još ni danas nisu smirili, izdignute do svoje sadašnje visine. Smjer pružanja planinskih nizova od sjeverozapada prema jugoistoku (dinarski smjer) glavna je karakteristika cijeloga Dinarskoga gorja.

Po građi se Dinarsko gorje dijeli na tri pojasa. U jugozap. ili primorskom pojasu prevladavaju kredni i eocenski vapnenci te eocenski fliš, koji pretežito ispunjava udoline. Središnji je pojas građen ponajviše od mezozojskih vapnenaca (na površini krednih, a u unutrašnjosti trijaskih) i dolomita sa zavalama jezerskih sedimenata iz mlađeg tercijara. Sjeveroist. pojas s paleozojskim naslagama i različitim eruptivnim kamenjem komplicirane je građe. Starije su naslage na sjev. rubu toga pojasa pokrivene sedimentima Panonskoga mora. Dinarsko gorje sastoji se iz vapnenačkoga područja na jugozapadu, u kojem prevladava krš (rijetki površinski vodeni tokovi), i područja na sjeveroistoku s pokrivenim kršem (gusta riječna mreža).

Krš je najjače razvijen u primorskom pojasu Dinarskoga gorja, od srednje Soče do Bojane i Skadarske kotline. Najviši dijelovi Dinarskoga gorja (do 2694 m u Prokletijama) pružaju se usporedno s Jadranskim morem od sjeverozapada prema jugoistoku. Ondje prevladava pretežito pokriveni krš sa šumama i bujnim pašnjacima. Pojas visokih planina Dinarskoga gorja teško je pristupačan. Prometne veze prolaze preko planinskih prijevoja: Postojnska vrata (606 m), Vratnik (698 m), Delnička vrata (742 m), Ivan-sedlo (927 m), Makljensko sedlo (1123 m), Čemerno (1329 m) i dr.

Pojas najviših planina Dinarskoga gorja važna je klimatska granica. Krajevi, koji su daleko od mora, imaju kontinentsku klimu. U primorju su se, zbog vapnenačke građe i razvođa koje je blizu mora, razvile samo kraće rijeke (Soča, Zrmanja, Krka, Cetina, Neretva, Zeta i Morača); glavne rijeke Dinarskoga gorja otječu prema Savi (Ljubljanica, Krka, Kupa, Una sa Sanom, Vrbas, Bosna, Drina), tj. pripadaju crnomorskomu slijevu.

Dinarsko gorje. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 30. 4. 2023. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=15235>.

Dinaridi vs Dinarsko gorje

Dinaridi
Dinaridi. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. 
Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 30. 4. 2023.
http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=15234

Dinaridi, geotektonski pojam koji obuhvaća širi prostor Dinarskoga gorja s produžetkom u južne Alpe te albanske i grčke planine. Katkad se pod užim pojmom Dinarida obuhvaća samo prostor između Soče na sjeverozapadu i crte Skadar–Peć na jugoistoku. Ravnice uz rijeku Savu (od ušća Krke do ušća Kolubare) tradicionalno se uzimaju kao sjeverna geomorfološka granica Dinarskoga gorja. Temeljna geotektonska obilježja boranoga Dinarskoga gorja zapažaju se u pružanju glavnih morfogenetskih formi smjerom sjeverozapad–jugoistok, nasuprot protezanju smjerom zapad–istok, kakav prevladava u istočnim Alpama, odnosno sjever–jug u albanidsko-helenidskom gorskom sustavu. Izrazit otklon od dinarskoga smjera pružanja morfogenetskih formi postoji jedino u srednjodalmatinskom prostoru (tzv. hvarski smjer: istok–zapad).
Kompleksna geotektonska građa cijeloga prostora Dinarida obilježena je razlikama u stijenama i strukturnim odnosima s naglašenim alohtonim (navlačnim) strukturama. Oblikovanje Dinarida dugotrajan je geološki proces u kojem se razlikuju predalpinski, glavnoalpinski i kasnoalpinski događaji. Tijekom predalpinskih događaja (to su ponajprije paleozojski hercinski ili variscički tektogenetski procesi) oblikovana je povezana kontinentalna kora platformskih obilježja u cijelom prostoru Alpida i Dinarida. To potvrđuje pretežito terigeni sastav naslaga donjega trijasa. Zatim je došlo do postupnoga spuštanja i poplavljivanja, što je rezultiralo jačim diferenciranjem facijesa te magmatizmom u srednjem i u početku gornjeg trijasa. Glavna alpinska orogeneza u Dinaridima započela je u juri, a trajala je cijelu kredu zaključno sve do paleogena. Kasnoalpinske (neotektonske) promjene obilježene su ponajprije vertikalnim i subvertikalnim kretanjem masa, ali ima i tangencijalnih poremećaja. Strukturno su nove pojave rasjedi (vertikalni i horizontalni), dijapirski prodori, rotacija, nagibanje blokova uz rubove bazena, a erozija modelira površinu terena, pridonoseći daljnjoj fragmentaciji pojedinih primarnih tektonskih cjelina. Opće izdizanje potkraj pliocena i u pleistocenu dalo je osnovna obilježja suvremenomu reljefu. Mnogobrojne su tektonske klasifikacije područja Dinarida, a to je dovelo do obilja naziva za pojedine strukturne cjeline. Mobilistička interpretacija (Milan Herak, 1991) uklanja mnoge razlike u gledištima, naglašavajući nov pristup obilježen subdukcijskim kretanjem.

(a) Tektonska karta Dinarida i njihova spoja s Alpama i Albanidima u JI Europi (lokacija u donjem lijevom umetku, modificirano prema Schmid et al. 2008). Bijela linija je obris miocenskog Panonskog bazena, a bijele zone su položaj Jezerskog sustava miocenskih Dinarida (DLS), (prema Harzhauser & Mandic, 2008; De Leeuw et al., 2012). Debela plava linija je mjesto presjeka na slici 1b. Sive linije su lokacije poprečnih presjeka kore na slici 11. Crna isprekidana linija je lokacija rekonstrukcije prikazane na slikama 12 i 13. PT = tektonski poluprozor Peškopije; (b) Regionalni presjek kore koji ilustrira glavne tektonske jedinice i deformacije duž transekta Dinaridi-Karpati (modificirano prema Matenco & Radivojević 2012). Mjesto poprečnog presjeka prikazano je debelom plavom linijom na slici 1a.
Izvor: van Unen, Marianne & Matenco, Liviu & Nader, Fadi & Darnault, Romain & Mandic, Oleg & Demir, Vedad. (2019). Kinematics of Foreland-Vergent Crustal Accretion: Inferences From the Dinarides Evolution. Tectonics. 38. 10.1029/2018TC005066.