|
|
SJEVEROISTOČNI POJAS DINARSKOG GORJA > PLANINE SREDNJE I ISTOČNE BOSNE > Sansko-vrbaska grupa planina > Behremaginica
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Ljepovac, 678 m
Koordinate najvišeg vrha: 44.7536. 16.8196
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Ljepovac, 678 m
Koordinate najvišeg vrha: 44.7536. 16.8196
|
|
UvodNa prostoru istočno od rijeke Sane, na području Sanskog Mosta, dvije su planine: Mulež i Behremaginica. Mulež je veća i viša planina od Behremaginice. Njemu na sjever se nadovezuje Behremaginica.
Behremaginica je niska planina koja se smjestila sjeveroistočno od grada Sanskog Mosta, između doline Sane i njene desne pritoke Gomjenice i pobrđa Strmca (kod Kmečana). Njeni se visovi kreću od 294 m (Razboj, 590 m; Mačkovac, 475 m; Pandurište, 393 m), a najviši ne dostiže visinu od 700 metara (Ljepovac, 678 m). Ostali viši vrhovi Behremaginice su: Runjevica, 637 m; Marina glava (greben Dundarište), 624 m; Šućurovo brdo, 614 m; Glamočanska glav., 609 m; Kota 633 (kod Ninića); Glavica, 493 m. Prema sjeveroistoku i jugoistoku Behremaginica se postepeno spušta, dok prema zapadu strmo pada. Brda bliže rijeci Sani ne prelaze visinu od 200 metara, a polja u kotlini rijeke kod Vrhpolja imaju nadmorsku visinu od 179 m (ušće Sanice u Sanu) i 147 metara (kod Oštre Luke i Ališića). Prema sjeveru, prema zavali Prijedorsko-omarskog polja, ima razvijene predgorske stepenice. Na dio koji se naziva Lisine, prema istoku se nadovezuje pobrđe Strmec. Građena je od filitnih i pješčanih škriljevaca i pješčenjaka permo-karbonske starosti. Njen valoviti reljef, formiran erozijom, podijeljen duboko usječenim dolinama potoka i rječica. Uz šume, na planini ima obrađenih površina, pašnjaka i mnogobrojnih raštrkanih zaselaka. Obuhvaća područja sela Usorci, Sasina, Škrljevita, Stratinska, Busnovi i Tomašica. U administrativnom smislu planina predstavlja prirodnu granicu na tromeđi općina Banja Luka, Sanski Most (s novoformiranom općinom Oštra Luka) i Prijedor. Na području Behremaginice su brojna prapovijesna, antička i srednjovjekovna rudišta, koja se nakon 20. stoljeća više ne eksploatiraju, osim na području Tomašice (prijedorska općina). Neki autori umjesto naziva Behremaginica, ovu planinu nazivaju Lisine, prema jednom dijelu Behremaginice. IZVORI TO Sanskog Mosta; Behremaginica. Wikipedija (sr) ENGLISH SUMMARY: Behremaginica
- |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:  Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove planine Search directly for accommodation in the vicinity of this mountain Oglašavajte ovdje:
|
ZEMLJOPIS / GEOGRAFIJA
Behremaginica, prostorni pogled iz smjera juga
Izvor: Google Earth, 2021.
Izvor: Google Earth, 2021.
Lužani
|
Selo Lužani nalazi se u općini Sanski Most u Sansko-unskom kantonu. Graniči se sa selima Tomina, odvojeno manjom rječicom, na jugoistoku, Kijevo na jugozapadu, Kruhari na jugu, Čaplje na severoistoku na desnoj i Kljevci na istoku, na lijevoj strani vodotoka reke Sane.
Lužani se nalaze na desnoj (istočnoj) strani rijeke Sane. Između korita Sane i prvih kuća naselja nizinski je pojas širok oko 1 kilometar – izdužen 3-4 kilometara. Od nizinskog područja naselje se penje po blagim uzvišenjima i brežuljcima. To je ratarsko plodno i obradivo zemljište. Od ravničarskog dijela zemljišta koje je korišteno samo za kosidbu trave i ispašu stoke, naselje je odvojeno asfaltnom regionalnom cestom. Općinski centar, Sanski Most pa i selo ovom cestom (Sanski Most—Ključ), povezani su sa važnijom i dužom, magistralnom cestom M5, nekada zvanom "put AVNOJ-a", na jugozapadu prema Ključu, Jajcu, Bosanskom Petrovcu i Bihaću, a prema sjeveroistoku selo i Sanski Most kao općinski centar istom cestom povezani su s Prijedorom i Banjom Lukom kao većim općinama u regiji (Bosanskoj krajini). Povijesni pregled Između Prvog i Drugog svjetskog rata, pa sve do Rata u BiH (1992.-1995.) godine većinsko stanovništvo bilo je srpsko, pravoslavne vjeroispovesti, osim 3-4 hrvatska domaćinstva s katoličkom vjeroispovijesti. Muško stanovništvo sela masovno je streljano 2.8.1941. godine. Preživjela su samo 2-3 odrasla muškarca, koja su prije tog zločina odvedena u zarobljeništvo i jedan je pod neobjašnjivim okolnostima preživjeo streljanje iako je bio izveden pred streljački stroj. Poslije Drugog svjetskog rata selo nije imalo vjerske objekte ni jedne vjeroispovijesti. Stariji stanovnici pamte da je u selu bila muslimanska bogomolja (džamija). Ostatke njene ruševine pamte i mještani rođeni pred Drugi svjetski rat ili neku godinu poslije, što bi moglo značiti da je džamija porušena tijekom Drugog svjetskog rata. Činjenica da je džamija u selu postojala navodi na pretpostavku da je nekada većinsko stanovništvo bilo muslimansko. Prije 1991. godine stanovništvo je bilo postiglo solidan životni standard, sva domaćinstva su imala nove kuće, u selu je bila izgrađena vodovodna mreža i kanalizacija, instalirana elektro i PTT mreža, mehanizirana obrada poljoprivrednih imanja, zemljišta, voćnjaka, osiguran prijevoz i promet do općinskog centra i širi međumjesni promet. Selo je 1960-ih godina imalo oko 30 domaćinstava s tendencijom porasta, ne novim naseljavanjem, već prirodnim priraštajem i izdvajanjem mlađih članova obitelji u nova domaćinstva, tako da je 1970-ih i 1980-ih godina bilo preko 40 domaćinstava i oko 150 - 200 stanovnika. Obiteljska prezimena od Drugog svjetskog rata su: Miljuš, Kordić, Banović, Pilipović, Runić, Vranješ, Jojić, Vrkeš, Šobot, Trivić, Kaiš, Pašalić, Jovanović, Prijić, Bjedov,, Milanković, Stojanović, Gavranović, Delić, Vukmir i Mijić. Poslije vojne operacije poznate kao "Sana", od listopada/oktobra 1995. godine selo je ostalo bez stanovnika, a kuće su porušene miniranjem. Mještani ovog sela našli su privremena utočišta u drugim mjestima Bosanske Krajine, ali i u Srbiji. Povratak stanovništva nije izgledan. Tako su se od 1995. do 2005. godine iz dva domaćinstva vratila samo tri stanovnika. Prema popisu stanovništva godine 1981. U njemu je živjelo 255 stanovnika, 1991. godine broj je pao na 174, a 2013. godine samo njih 13. IZVORI Lužani (Sanski Most). Wikipedija (sr) Pristupjeno 2.2.2023. ŠOBOT, Slavko K.: Lužani. Kragujevac: Moj Grmeč, 2006. Pristupljeno 1.2.2023. |
Položaj sela Lužani
Detalj stare topografske karte izvornog mjerila 1:100.000 |
Tomina
|
Tomina je naseljeno mjesto u općini Sanski Most, oko 9 km udaljeno (u smjeru Ključa) od sjedišta općine.
Tijekom otomanske vladavine ovo naselje je bilo kapetanija koja se zvala Džisri-sanska kapetanija. Povjesničar Hamdija Krešeljaković je zapisao: Selo Tomina koje se zove i Palanka danas pripada Sanskom Mostu, a do 1851. bilo je u sastavu kamengradskog kadiluka. Tu je prije bio i most preko rijeke Sane. Taj most zvao se u turskim ispravama uvijek "Džisri-sana". Pokraj toga mosta stajaše kula na četiri kata i zvaše se nekad Miralimbegova kula. U Tomini je bio u 18. stoljeću smješten kapetan s nekoliko stotina vojnika koji je čuvao most preko Sane. Kapetani su do prvih godina 19. stoljeća bili Kurbegovići, koji su prema predaji, došli u naselje nakon pada Knina. Miralimbegova kula
Miralimbegova kula je bila kula u naselju Tomina. Imala je četiri kata, a njeni temelji pravokutnu osnovicu. Prema sačuvanim dokumentima, prvi put se spominje 1890-ih i navodi se da je uz kulu bio i odžak (ognjište, domaćinstvo, dom) u kojem je kapetan imao sjedište. U kuli je bila i manja vojnička posada, jer je kapetan imao zadatak da s njom čuva Džisri-sanu (Most na Sani), nedaleko od kule. Kula sa odžakom činila je Džisr-sanu, koji se 1833. na popisu navodi kao grad. Godine 1918. je u bunama teško oštećena. Napuštena je prije pripadanja Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj 1878, a njeni ostaci su ostali sve do 1934., kada su razrušeni kako bi se sagradila nova džamija. Na kuli su bila i četiri željezna topa. IZVORI BOKAN, J. Branko: Sanski Most u NOB I. 1974. KREŠEVLJAKOVIĆ, Hamdija: Kule i odžaci u Bosni i Hercegovini. Sarajevo, 1954. str. 84. BIŠĆEVIĆ, Vedad: Historija naseljenih mjesta Sanskog Mosta. Sanski Most, 2009. Grad Kamičak
Poviše lijeve obale Sane, iznad Tomine, vide se ruševine grada Kamička. U 18. stoljeću Kamičak je u sastavu ključke kapetanije, na teritoriju kliskog sandžakata, a Tomina u sastavu kamengradskog kadiluka, na teritoriju bosanskog sandžakata, jer je upravo iznad Tomine prolazila granica izmedju ova dva sandžakata, kao što je to bio slučaj između Jajca i Jezera. O posadi na Kamičku ima podataka iz 18. stoljeća, i to između 1707. i 1824., ali je grad napušten prije 1833., jer ga nema u sluzbenom popisu. |
Džamija
U Tomini se nalazi potkupolna džamija s dvije munare (minareta), koja je, po prvi put sagrađena 1935. a po drugi put 1974. godine. Tijekom rata u BiH, džamija je, 17.7.1992. godine, potpuno srušna, da bi, 25.7.1997. god., bila donijeta odluka o izgradnji nove džamije na temeljima porušene, a već 27.7.2003. godine ista je bila i svečano otvorena. Džamija, pored prostora za obavljanje namaza, sadrži još i abdesthanu, čajnu kuhinju, kancelarijski prostor, biblioteku i mektebski prostor. Džamiju su sagradile džematlije vlastitim sredstvima, uz značajnu pomoć Medžlisa IZ Sanski Most i Općine Sanski Most. S Vakufsku imovinu džemata Tomina, pored vrlo sadržajne džamije, čine još i imamska kuća te nekoliko parcela zemlje. Najveći vakifi u ovom džematu su Hasan Mušić i Fikret Mušić, koji su finansirali gradnju po jedne munare, te turski namjesnik. Pravoslavna crkva
Pravoslavna crkva, hram Svetog cara Konstantina i carice Jelene u Tomini izgrađena je od drveta 1887. Pripadsa Eparhiji Biaćko-petrovačkoj. IZVOR Tomina. Wikipedija (bs) |
Trnova
|
Trnova je naseljeno mjesto na desnoj obali rijeke Sane u općini Sanski Most. Trnovi pripadaju zaseoci Donja Trnova (centar, gdje se i nalazi džamija), Lugovi ili Gornja Trnova (u ratu skroz srušeno i danas skoro nenaseljeno, na prostoru starog zaseoka je danas šuma) i Vis (Ciganske kuće).
Povijesni pregled Pretpostavlja se kako je područjem naselja prolazila rimska cesta, iako zasad nema rimskih arheoloških nalazišta, ali ima nalazište iz pretpovijesnog doba (kasno brončano i/ili željezno doba). Radi se o pretpovijesnoj ilirskoj gradini koja je dominirala ravnicom oko rijeke Sane. Mnogo kasnije su na tom mjestu utvrdu imali i Turci. Vjerojatno je kako bi daljnjim istraživanjem terena naišli i na rimsko nalazište. Kasnije su Osmanlije na tom mjestu imali utvrdu. U putopisima iz 1843. godine Fra Ivan Jukić spomenuje Trnovu kao "Niže Brdarah pređemo na Trnavi Sanu preko novog mosta." Rat u Bosni i Hercegovini (1992.-1995.). Dana 28.5.1992. godine je započeo napad srpskih snaga na Trnovu, s kojime su počela ubojstva mještana, masovna protjerivanja i fizičko uništenje sela, koje je do temelja bilo spaljeno. Već provga dana civil Mesud Sudo Begić (10.07.1957 - 28.05.1992) bio je odveden u šumu i ubijen. Ispred mjesne škole su vojnici na silu doveli mještane Trnove i razdijelili muškarce od žena i djece. Muškarci su potom odvedeni u koncentracijske logore Keraterm, Manjača i Betonirka, a ostali mještani protjerani iz svojih domova. U noći između 26. i 27.7.1992. započelo je granatiranje sela. Područje sela je u ratu minirano. Od 9. do 10.10.1992. kuća Senada Šupuka, koja se nalazi na samom ulasku u selo, bila je korištena kao logor. 9.10.1995. su pripadnici paravojne jedinice Željka Ražnatovića Arkana, doveli grupu od 13 Bošnjaka s područja Sanskog Mosta i Ključa, koje su ranije srpske vlasti angažir na prinudnoj radnoj obavezi. U toku noći su pripadnici ove paravojne jedinice nakon fizičkog zlostavljanja i tuče, ubili većinu zatočenih logoraša. Teško ranjeni, preživjeli su dvojica logoraša: Velid Hamedovič iz Humića, općina Ključ i Safet Kurbegović iz Kijeva, općina Sanski Most). Safet Kurbegović koji je preživio tri hica na svoje tijelo, brojio je više od 30 hitaca. 13.10.1995. godine su pripadnici Armije BiH prilikom oslobađanja ovih prostora pronašli tijela tih 11 ubijenih logoraša. U svibnju/maju 2012. godine je velika poplava Sane uništila puno poljoprivrednog zemljišta te stambenih objekata. Vjerski objekti. U Trnovi se nalazi Trnavska džamija i Alijino turbe. Školstvo. U Trnovi je 1950. godine otvorena škola u privatnoj kući Idriza Crnikća. 1957. godine je zagrađena nova zgrada sa dvije učionice površine 125m2. Škola nema stana za učitelja, niti površine za dječje igralište. Škola je bila neko vrijeme petogodišnja. 1960./61. godine je bilo 130 učenika i 4 odjeljenja, a 1985./86. godine imala 68 učenika i dva odjeljenja. Do 1972. godine je radila petogodišnja ili šestogodišnja škola. Sa centralizacijom osnovnih škola od 1. januara 1963. godine ova škola je postala podružna škola "Vuk Karađić" u Sanskom Mostu. Događanja. Svake godine krajem svibnja/maja održava se manifestacija na sportskom igralištu, ispred mjesne škole, pod nazivom "Sjećanje na maj 1992. godine". Manifestacija traje skoro uvijek dva dana. Uz manifestaciju se odigrava od 2008. godine i nogometni turnir, memorijal "Mesud Sudo Begić". Sport. 26.7.2010. je obnovljen nogometni stadion koji je bio prije zapušten i zarastao u gusto rastinje. Stadion ima sve prateće elemente, uključujući svlačionice te tribine sa 200 sjedećih mjesta. NK "Trnova" je nogometni klub sela. |
Trnova
Autor: Armin Šupuk - Armin Šupuk, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=30512143 IZVORI
Trnova (Sanski Most). Wikipedija (bs) Vedad Biščević, Edin Biščević: Građa za historiju Općine sanski most. Sanski Most, 2009. |
|
Trnovska džamija
Sagrađena je prije 1895. godine, a džemat danas čini oko 220 domaćinstava. U Trnovi su bili prema popisu iz 1895. godine džamija i mekteb (osnovna islamska vjerska škola). Do 1991. godine je džemat brojio oko 290 domaćinstava. Početkom rata u BiH, 20.10.1992. godine džamiju su srušili pripadnici Vojske Republike Srpske, a već u kolovozu/augustu 1999. godine, započela njena ponovna izgradnja, koja je 26.7.2009. godine završena. Vlasništvo ovog džemata su džamija, u čijem sastavu su i mekteb i gasulhana (prostor uz džamiju gdje se vrši obredno čišćenje mrtvaca - meita), te imamski stan, četiri parcele koje se koriste kao mezarja (groblja) i oko 12 dunuma obradivog zemljišta. U džematu se nalazi i Alijino turbe. Alijino turbe
Alijino turbe je turbe u Trnovi kod Sanskog Mosta. Nalazi se na 20-25 metara visokom brdašcu i nazvano je Šehidsko turbe. Staro turbe je izgorjelo, pa su mještani napravili novo. Kod turbeta je izvor koji nikad ne presuši, a narod ga smatra svetinjom. Mladi petkom idu na vrelo kraj turbeta na teferič. Ako je suša duže vremena idu Muslimani iz Sane, Starog Majdana, Šehovaca i drugih sela u koloni po dvojica do turbeta i uče dove moleći da padne kiša. Predaje o turbetu Predanje turbeta ispričano od Bešić Ismeta: "Otac je kosio cijeli dan na njivi preko rijeke Sane. Kada je trebalo da mu žena donese ručak, vidjela je da je dobro okasnila, pa je poslala pastorka sa ručkom. Kada je sin došao, otac onako ljut što ručak kasni, zamahne kosom i otkine glavu sinu. Sin je uzeo glavu pod ruku i onako obezglavljen je prešao rijeku Sanu, popeo se uzbrdo do blizu tvrđave, i neko ga je ugledao i povikao da ide dijete bez glave. Na tom mjestu je pao i tu su mještani sagradili šehidsko turbe." On dalje kaže: "Interesantan je podatak da blizu turbeta postoji izvor i mještani su htjeli da iskopaju bunar i dovedu vodu u obližnje kuće. Kada su počeli da kopaju u dubinu, vode je nestajalo. Vjerovali su da je to bila sušna godina, pa se i dogodine isto ponovilo. Bili su uporni dok im jedan starac nije rekao da badava kopaju jer neće naći izvor. To vrelo je, vrelo šehita i služi samo njemu da se napije vode." Po drugom predanju: "U jednom selu kraj Starog Majdana živio je neki seljak po imenu Huse. Umre mu žena, a ostane sin Alija, star 20 godine. Alija je učio mejtef kod nekog dobrog hodže, koji ga je naučio da bude čistog srca i duše, a dobrog vladanja. Nikad nije griješio ni činio zlo, pa je bio omiljen među ljudima. Otac Alijin ponovo se oženi, i to s mladom i lijepom djevojkom. Sin Alija je poštovao maćehu kao rođenu majku. Ali ona se zaljubi u njega i htjede ga pridobiti. On je odbije prijeteći da će reći ocu. Ona se preplaši pa prva ode i oblaže kod oca: »Čovječe, dina mi i imana, tvoj sin, a moj pastorak Alija, ne da mi mira«. Tog dana je Alija kosio livadu u trnavskom polju. Otac Huse, čim ču što mu žena reče, razgnjevi se, odjuri u polje, otme kosu od Alije i jednim zamahom odrubi mu glavu. Pravedni Alija onako bez glave potrči uzbrdo. Ko zna kuda bi stigao, ali ga ugleda neka žena i povika: «Gledajte ljudi insana bez glave». Čim je ona to rekla padne tijelo na zemlju i tu kasnije napraviše turbe. Tada i glava dođe tijelu i sjedini se. Alijin otac Huse okameni se onog časa sa zamahnutom rukom i kosom. Ljudi, saznavši što je bilo, prenesu okamenjenog oca do sina gaibije (nevidljiv). Sin svetac se smiluje i otac oživi, ode kući i posiječe nepoštenu ženu. Preko noći je Alijino tijelo svijetlilo kao sunce. Iste noći provri vrelo koje se i danas nalazi kraj turbeta." IZVOR Alijino turbe. Wikipedija (bs) |
Džamija u Trnovi
Autor: Armin Šupuk - Armin Šupuk, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=30512111 
Alijino turbe u Trnovi
Autor: Asmira Šupuk - Asmira Šupuk, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=30320533 |
IZVORI I LITERATURA
|
