|
|
PRIMORSKI POJAS > PLANINE NISKE HERCEGOVINE > Hrgud
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Veliki Parić, 1109 m
Koordinate najvišeg vrha: 43.0992, 18.0277
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Veliki Parić, 1109 m
Koordinate najvišeg vrha: 43.0992, 18.0277
O planini
|
|
UvodPlanina Hrgud je niska planina u Hercegovini, oivičena s južne strane odsjekom prema dolini rijeke Bregave, a s istočne strane prema Dabarskom polju, a na sjeveru se poprečnim grebenom Kom veže na ogranke planine Trusine. Proteže se u smjeru istok-zapad. Hrgud obuhvaća površinu oko 30 km². Građena je od vapnenaca gornjokredne starosti. U reljefu ima tipičnih krških reljefnih oblika (vrtače, špilje, podzemni vodeni okovi). Ima nekoliko vrhova preko 1000 m poredanih prema južnoj strani. Najviši vrh je Veliki Parić (1109 m), a tu su još Pleša (1057 m), Bubanj (1040 m), Gradac (1066 m) i Gradina (1077 m). Prema sjeveru se spušta ispod 1000 metara n.v. Hrgudom prolazi granica između dva bosanskohercegovačka entiteta. U starijim izvorima nalazi se i naziv Rgud, što je česta pojava kod slavenskog kršćanskog stanovništva, u čijem se izgovoru gubi slovo "h" (primjer Hercegovina -> Ercegovina).
Planina je djelomično pokrivena šumom, a obiluje pašnjacima i livadama. Vršno područje obiljeava krški kamenjar, manje livade, grmlje i niska šumska vegetacija. Naseljena mjesta nisu brojna. Planinu posjećuju ljubitelji biciklizma, planinarenja i obilaska različitih proplanaka u potrazi za zanimljivim primjercima flore. IZVOR WIKIPEDIJA, i dr. ENGLISH SUMMARY: HrgudThe mountain Hrgud is a low mountain in Herzegovina, bordered on its south side by the Bregava river valley, on the eastern side by Dabarsko field, and to the north by one transverse ridge that connects it to the branches of Trusina mountain. Hrgud stretches in the east-west direction. It covers an area of about 30 km². It is made of limestone, and has several peaks over 1000 m alined toward its southern part. The highest peak is Veliki Parić (1109 m), and there are Pleša (1057 m), Drum (1040 m), Gradac (1066 m) and Gradina (1077 m) peaks. To the north it drops below 1000 meters of altitude. In older sources there is also the name Rgud, which is a common occurrence among the Slavic Christian population, with the letter "h" being lost in the pronunciation (example Hercegovina -> Erzegovina). The mountain is partly covered with forests, and abounds in pastures and meadows. Settlements are not numerous. The mountain is visited by bikers, hikers and tourists looking for interesting specimens of flora (herbs). 
Pogled na Hrgud sa zapada
|
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:
 Klikom na logotip Booking.com direktno pronađi smještaj u okolici Hrguda
Oglašavajte ovdje:
|
|
Pogled na Stolac i Vidoški grad
Stolac se smjestio na jugoistočnom rubu Humačkog polja, koje je dio većeg Stolačkog polja. U pozadini je Hrgud s prepoznaljivom nižom površi (lijevo) iznad Ošanjića, te izduženim glavnim grebenom (u pozadini), s najvišim vrhom. Fotografija je snimljena s ceste koja od Stoca vodi prema Neumu preko Hutova. |
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Povijesni pregled
|
|
Predantičko razdoblje
|
|
|
Antičko razdoblje
|
|
|
Kasnoantičko razdoblje
|
|
|
Rani srednji vijekTijekom seobe naroda poharana su postojeća antička naselja. Nakon seobe stolačko područje opet dobiva na važnosti. Premda neki u to sumnjaju, poznavaoci religije starih Slavena čije je vrhovno božanstvo bilo Svevid (Svantovit i sl.) tvrde da se i ovdje dogodilo slično kao i s ostacima Narone na čijim temeljima nastaje i do danas opstoji naselje Vid. Sv. Vid inače prigodom kristijanizacije pučanstva zamjenjuje njegovo štovanje. U stolačkoj okolici je Vidovo ime uočljivo prisutno: u dubrovačkim dokumentima se polje zove poljem svetog Vida (Planum sancti Vitii), a staro ime rijeke Bregave bilo je Vidoštica.
|
|
|
Kasni srednji vijek
|
|
|
20. stoljeće
|
|
|
21. stoljeće
|
|
Pogled na Hrgud
Pogled na Hrgud sa zapada, iz smjera sela Kozice na sjeveroistočnom rubu Dubravske visoravni. |
Zapadni dio Hrguda
Detalj stare topografske karte; Izvorno mjerilo 1:300.000 |
Istočni dio Hrguda
Detalj stare topografske karte; Izvorno mjerilo 1:300.000 |
Pogled na cijeli greben Hrguda s visoravni Poplat, jugozapadno od Stoca
|
Pogled s Dubravske visoravni
Pogled od sela Pješivac Kula na Dubravskoj visoravi, prema Hrgudu (desno) i hercegovačkoj Sniježnici (u daljini, lijevo). |
PO VRŠNOM PODRUČJU
Ošanjići KOORDINATE: 43.0933, 17.9427
Ošanjići su naselje u općini Stolac. Na njihovom području nalaze se dva nacionalna spomenika BiH: gradina Daorson, nekadašnji glavni grad ilirskog plemena Daorsa i crkva sv. Petra i Pavla, pravoslavna crkva podignuta prije 1505.
Prema popisu stanovništva 2013. godine u naselju su živjela 1023 stanovnika.
Prema popisu stanovništva 2013. godine u naselju su živjela 1023 stanovnika.
Daorson KOORDINATE: 43.104062, 17.926836
|
Daorson (grč. ΔΑΟΡΣΩΝ) je bio glavni grad heleniziranog ilirskog plemena Daorsa koji su živjeli od 300. do 50. godine p.n.e. u dolini rijeke Neretve.
Arheološko područje, stari helenistički grad Daorson nalazi se na lokalitetu Gradina i Banje, 3 km sjeverozapadno od Stoca, na jednoj krškoj zaravni planine Hrgud poviše sela Ošanjića, odakle se pruža pogled na plodno Stolačko polje. Ostaci ovog nekad najjačeg grada na širem području nalaze se na uzvisini od 280-290 m nadmorske visine, odn. na oko 220 m relativne visine prema dolini Bregave. S tri strane Daorsona ruše se stijene strmo prema gorskom potoku Radimlji, dok je na južnoj strani blagi prijelaz u visoravan. Dvojno ime lokaliteta proizilazi iz činjenice da se ovdje nalaze dvije, glavne, cjeline: akropola (na Gradini) i naselje na Banjama. Ispod akropole na Grebenu bio je također dio naselja. Gradina (Utvrđenje-Akropola). POVIJESNI PREGLED Gradina Daorsona je nastala na prapovijesnom utvrđenom naselju koje je tu kontinuirano postojalo još od početka ranog (17. do 16. stoljeće p.n.e.), pa sve do kraja kasnog brončanog doba (9. do 8. stoljeća p.n.e.). Od 167. p.n.e. Neretva bila sjeverozapadna granica Rimske Republike na Balkanu, pa i granica Daorsa, koji su uživali neku vrstu autonomije. U to doba Daorse su iz pravca rijeke Cetine napadali Delmati, moćno ratničko pleme, čija se vlast u nekim razdobljima pružala preko Cetine u pravcu rijeke Neretve. U vrijeme ratova između Cezarovih i Pompejevih pristalica na istočnoj obali Jadranskog mora Delmati su se našli na jednoj strani, a Daorsi na suprotnoj. Pompejev legat je 49. p.n.e. stupio u savez s Delmatima i njima pridruženim plemenima, dok su Daorsi pristali uz Cezarovog pretora Vatiniusa koji započinje ratne operacije protiv Delmata najkasnije u proljeće 45. p.n.e. Gotovo je sigurno da su Delmati baš u to vrijeme (44. ili 43. p.n.e.) napali grad Daorson i potpuno ga razorili. Iz podataka o ratovima Vatiniusa protiv Delmata može se prilično točno utvrditi vrijeme uništenja grada Daorsona i prekida života u tom gradu. Arheološki materijal s utvrđenja datira iz druge polovice 1. stoljeća p.n.e., što se podudara s pretpostavljenim vremenom napadaja na grad i s prekidom života u njemu. Na ruševinama grada Daorsona nikada kasnije nije nastalo trajnije naselje. Pojedinačni i rijetki nalazi zastupljeni su na tom prostoru iz raznih epoha i stoljeća, pa i najnovijeg vremena, jer su se ljudi tamo često kretali. Kasnije se novi centar Daorsa razvio u dijelu Vidova polja i današnjeg Stoca, početkom 1. stoljeća p.n.e. kao municipij Diluntum. Prve podatke o arheološkom nalazištu na Gradini u Ošanićima kod Stoca objavili su K. Hörmann i V. Radimsky 1892. godine. Detaljno rekognosciranje i geodetsko snimanje terena izvršeno je 1956.godine. Sustavna arheološka istraživanja obavljana su od 1963. do 1991. godine. Dugo godina je istraživačke radove vodio dr Z. Marić (1963.-1982.), uglavnom na prostoru Akropole. Naslijedili su ga dr B. Marijanović (1982.-1984.) s istraživanjima Velike gomile i dr B. Marijan (1987.-1991.) koji je istraživao prostor Banja, svi iz Zemaljskog muzeja. Najopsežnija istraživanja su izvršena uz jugozapadni toranj i glavna gradska vrata, kao i djelomično uz megalitski zid sa unutrašnje i vanjske strane. Detaljno je istraženo gradsko šetalište s južne strane Akropole uz Veliku gomilu, gradska stubišta te malo svetište ili hram i prostor oko sjeverozapadnog obrambenog tornja. Istraživački radovi su obavljeni i na gradskoj cisterni, na prostoru uz sjeverni i istočni poprečni bedem, na Velikoj gomili i kod sjeveroistočnog tornja gdje su otkrivena druga, pomoćna ili sjeveroistočna gradska vrata. Na Grebenu je otkriveno desetak stambenih objekata, a na Banjama čitav niz objekata razne namjene. Ne može se utvrditi koliko je ovaj prostor u potpunosti istražen. Paralelno su od 1963. godine, u nekoliko kampanja, vršeni konzervatorski radovi na megalitskim zidovima, ali su bili nedovoljni, pa su već otkriveni objekti ponovo zakopavani, štiteći ih tako od utjecaja atmosferilija i podrhtavanja tla. Kompletan pokretni materijal sa lokaliteta iskopan tijekom svih ovih godina nalazi se u depou Prahistorijskog odsjeka Arheološkog odjeljenja Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu. 1980-ih godina meksički istraživač Robert Salinas Price uzburkao je javnost svojom pretpostavkom da je Daorson antička Troja, a sudeći po megalitskoj gradnji, moguće je da Daorson nije ni ilirski, ni helenistički grad, već nešto daleko starije. Odlukom Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine iz 2003. godine, Daorson je proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. OBILJEŽJA GRADINE Daorson su činile tri cjeline od kojih je središnja bila dominantna Gradina (citadela, akropola), ojoj sa južne i jugozapadne strane stoje podgradinske terase na Grebenu, dok se sa istočne strane širi predakropolski prostor na Banjama kao stambeni i gospodarski, prije svega radioničko - obrtnički i trgovački dijelovi naselja. Gradina je bila opasana tzv. kiklopskim" zidinama od golemih kamenih blokova (sličnim onima u Mikeni u Grčkoj). U njoj su bili smješteni svi važniji upravni, javni i vjerski objekti. Obrambeni zid koji se pruža od jugozapada prema sjeveroistoku bio je dug 65 m, širok 4,2 m, a visok između 4,5 i 7,5 metara, imao je vrata i tornjeve na oba kraja. Ostaci planski organiziranog naselja prostiru se istočno i sjeveroistočno od akropole, izvan utvrđenog dijela. Nakon prvih iskapanja iz 1963. godine, arheolozi su pronašli ostatke brojnih amfora za vino, te dijelova fine keramike, ali najvredniji nalaz, brončanu kacigu. Ona je bila ukrašena nizom grčkih likova: Afrodite, Nike, Helija, Dioniza, Muza, Pegaza i drugih, a natpis na njoj je sličan natpisu na kacigi pronađenoj u Makedoniji. Pronađeni su također i ostaci granitne skulpture Kadma i Harmonije, ali i ilirski reljef s trinaest zmija i pet pari orlovskih krila. U jednom manjem objektu pronađena je kovaonica novca s prigodnim alatima i matricama, 39 raznih novčića (29 s likom kralja Ballaiosa iz 168. pr. Kr., te 9 s grčkim natpisom ΔΑΟΡΣΩΝ i likom lađe). Važnost novca je bila velika, značila je neovisnost plemena Daorsa, ali i potvrdu da su imali razvijen obrt, kulturu i trgovinu s drugim narodima. Oblici prikazanih brodova upućuju na zaključak da su Daorsi gradili dvije vrste brodova: ratne i trgovačke. Daorson se također nalazi u neposrednoj blizini lokaliteta Desilo u Hutovu blatu, gdje je mr. Snježana Vasilj otkrila ilirske brodove, prve takve vrste u svijetu. Dr. Niels Miller Schiesel s Njemačkog arheološkog instituta u Frankfurtu je 2007. godine radio geomagnetna istraživanja Daorsona. Njegova istraživanja su otkrila zidine koje se danas nalaze pod slojem zemlje, a koje su oko 500 godina starije od zidina koje su već otkopane. 
Klikom na plan Daorsona otvori fotografiju i članak "Drevni grad Daorson" na portalu Nova Akropola
IZVORI I LITERATURA:
BASLER, Đuro: Gradina na Ošanićima kod Stoca. Naše starine III. Sarajevo, 1956. str. 79-794 (PDF) BASLER, Đuro: Novčić plemena Daorsa. Glasnik Zemaljskog muzeja Sarajevu) n.s. sv..XXVI. Sarajevo, 1971., str. 333-336 HOERMANN, K; RADIMSKY, V.: Ošanići kod Stoca. Glasnik Zemajskog muzeja u Sarajevu 1892. Sarajevo, 1892., str. 40-49. MARIĆ, Z.: Razultati istraživanja utvrženog ilirskog grada kod Ošanića blizu Stoca (1890.-1978.). Hercegovina 9, Mostar, 1995., str. 43-93./Hercegovina 10, Mostar 1995., str. 7-33. MARIĆ, Z.: Depo pronađen u ilirskom gradu Daors.u. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu (A), n.s. sv. XXXIII. Sarajevo, 1979., str. 23-113. MARIĆ, Z.: Arheološka istraživanja Akropole ilirskog grada Daorsa na Gradini u Ošanićima kod Stoca od 1967. do 1972. godine. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu (A), n.s. sv. XXX/XXXI. Sarajevo, 1977., str. 5-99. MARIČ, Z: Daorsi. Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja. X,8. Sarajevo, 1973., str. 109-124. MARIĆ, Z.; Helenistički uticaji na ilirsko pleme Daorse. Godišnjak CBI, XXXI, 29. Sarajevo, 2000., str. 37-52. MARIĆ Z.: Arheološka istraživanja na Gradini u Ošanićima kod Stoca 1963. godine, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu XXVII/XXVIII, Sarajevo, 1973., str. 173-235. MARIĆ, Z.: Prahistorijska i protohistorijska utvrđenja na području Daorsa. Posebna izdanja CBI, XXIV; 6. Sarajevo, 1975., str. 103-110. MARIČ, Z.: Unutrašnja vrata akropole ilirskog grada Daorsona. Godišnjak CBI XXX, 28. Sarajevo, 1997., str. 80-88. MARIJAN, Boško: Gradina u Ošanićima - Transformacija prapovjesnoga gradinskog u urbano naselje. Histria Antiqua, 20/2011. str. 177-187 (PDF) MARIJAN, Boško: Sjeveroistočna vrata u megalitskom zidu na Gradini u Ošanićima kod Stoca. Diadora, sv. 18-19. Zadar, 1997., str. 19-46. MARIJANOVIĆ, B.: Završna istraživanja akropole na Gradini u Ošanićima kod Stoca. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu. ZM (A), n.s. sv. 39. Sarajevo, 1984., str. 11-22. OSTALO: Odluka o proglašenju nacionalnim spomenikom Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine (pristupljeno 3. prosinca 2017.) (obrazloženje odluke HTML) OSTALO: Veliki zid na gradini u Ošanićima. Slovo Gorčina. Stolac, 1984. VASILJ, Snježana: Novčić Fokide s Gradine u Ošanićima kod Stoca. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, No. 45, 2003. (PDF) OSTALI ČLANCI GUDELJ, Jurica: Grad starih Ilira Daorson krije još 500 godina istorije. Nezavisne novine, 29.9.2007. KRIVDIĆ, Damir; LOZAR, Nives: Drevni grad Daorson. Portal Nova Akropola NEPOZNAT AUTOR: Stolac - Ošanjići - grad Daorson, Službene stranice Općine Stolac ŠKRINJAR, Ljubomir: Reportaža: Daorson – Hercegovačka Mikena. Portal Hrvatskoga narodnog vijeća. 2.12.2009. |
Pogled na ulaz u akropolu Daorsona
Autor: Aslak Rismyhr Bakkeland, Wikipedija 
Zidine Daorsona
Izvor: Wikipedia Kiklopske zidine Kiklopsko zidanje je građevinska tehnika koja za podizanje ziđa koristi masivne, često megalitske kamene blokove, koji su u pravilu samo neznatno obrađeni, te spojeni u zid "u suho", bez veziva. Kod ovog, najjednostavnijeg načina zidanja, nepravilni kameni blokovi nanizani su jedan pokraj i iznad drugog, a ukoliko su uopće obrađeni, to je učinjeno u najmanjoj mjeri, primjerice, na način da su istaci koji ometaju dobro nalijeganje blokova jedan na drugi otklesani. Praznine koje remete stabilnost blokova unutar zida ispunjavaju se umetanjem manjih kamenova, a mogu biti dodatno zapunjene i poravnane zemljom, smjesom gline ili kamenim iverjem. Naziv ovog načina zidanja potječe od kiklopa, grčkih jednookih divova za koje se vjerovalo da su jedini bili u stanju podizati i graditi sklopove od kamenih mega-blokova koji često teže nekoliko tona. Kiklopsko zidanje često se pogrješno zamjenjuje s poligonalnim ziđem, u kojem se koriste znatno obrađeni, poligonalni kameni blokovi, koji u kasnijim periodima bivaju dodatno obrađivani, poprimajući sve više kvadratičan oblik. WIKIPEDIJA 
Novac iz 2. st. p.n.e. pronađen u Daorsonu
Izvor: Basler 1971. |
|
Crkva sv. Petra i Pavla
Pravoslavna crkva sv Petra i Pavla, s grobljem, sudačkim stolicama, dvorištem i zidom KOORDINATE: 43.0952019,17.9380262 Crkva sv. Petra i Pavla u Ošanićima, crkva je Srpske pravoslavne crkve, i pripada Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj i primorskoj. Proglašena je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Crkva je podignuta prije 1505. godine. Njen ktitor bio je vojvoda Radosav iz porodice Hrabrena Miloradovića koji je i sahranjen u crkvi. U tlocrtu, crkva je trikonhalna. Trikonhos nije česta graditeljska forma u vremenu nastanka crkve u Ošanjićima, njihovo vrijeme nastanka datira ranije. Pripadaju centralnom tipu građevina, iako su često produžavane prema zapadnoj strani manjim ili većim pravokutnim prostorom. Vanjske dimenzije crkve, zajedno s pripratom, iznose 13,60 m dužine i 5,35 m širine. U priprati crkve su dvije nadgrobne ploče. Ispred samog ulaza u crkvu je anepigrafska ploča, dimenzija 80x130 cm, s ugraviranim prikazom strijelca. Na drugoj ploči, dimenzija 86X156 cm, nalazi se natpis †Ase leži vojevoda Radosav? Hrabren? Z. G † 1505) 1?to aprila 24. Povjesničari nisu razriješili tko je bio Radoslav ovdje sahranjen, zato su se zadovoljili samo zaključkom da je on “pripadnik obitelji Hrabrena-Miloradovića”, čiji su članovi sahranjeni u Radimlji. U svakom slučaju, on je bio zaslužan za gradnju ili obnovu crkve. Iza apside je nadgrobna ploča (dimenzija 1,68x1,08x0,23 m) ispod koje je sahranjena monahinja Marta 1572. godine. (Ase leži monahi[nja] Marta 1572) Sudačke stolice Oko 80 m zapadno od crkve nalaze se, jedna uz drugu, dvije kamene stolice klesane u dvije žive vapnenačke stijene. Stolice su klesane prosječnom tehnikom. Manja stolica je zapadno od veće i predstavlja mnogo grublji rad od veće. Obje imaju podnožišta, sjedište i naslon za leđa. Djelimično su oštećene zubom vremena. Na njima je natpis. Prvi dio natpisa glasi "†Ase sto vojevode Stipana Miloradovića", a drugi "a ponovi ga vojevoda Petar?, sin? mu". IZVORI I LITERATURA Ljiljana Ševo: Pravoslavne crkve i manastiri u Bosni i Hercegovini do 1978. godine. Biblioteka Baština. Banja Luka, 2002. WIKIPEDIJA: Crkva svetog Petra i Pavla u Ošanjićima |
Pročelje crkve
Izvor: Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine 
Rozeta nad ulazom
Izvor: Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine 
Groblje
Izvor: Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine |
Parić
|
Telekomunikacijski objekti
Zbog pogodnog položaja, na vrhu Hrguda (Parić) postavljeni su telekomunikacijski uređaji. Vjetropark "Hrgud" 2017. godine potpisan je sporazum o kreditu za izgradnju vjetroparka "Hrgud" u Berkovićima. Vjetroelektrana "Hrgud" imati će 16 vjetrogeneratora ("vjetrenjača") nstaliranu snagu 48 MW i godišnju proizvodnju 126 GWh, a njome će upravljati Elektroprivreda Republike Srpske. Plato Hrguda je s jugoistočno – sjeverozapadne strane omeđen karakterističnim vrlo strmim padinama, koje imaju značajan utjecaj na strujanje vjetra na lokaciji vjetroagregata. Ispitivanjima za izgradnju vjetroparka utvrđeno je da se srednja godišnja brzina vjetra kreće između 6,1–8,1 m/s na lokaciji vjetroagregata na 79.5 m visine. Prema kategorizaciji IEC 61400-1, brzine vjetra na ovoj lokaciji se mogu kategorizirati, kao niske do srednje brzine vjetra. |
MTB: Hrgud, vrh Veliki Parić
Datum objave: 19.4.2021. Autor: Sarafanje Opis: Vožnja bajkom na planinu Hrgud, vrh Veliki Parić. Tura: Stolac - Do - Predolje - Prevorac - Kapovina - Hrgud - Vranj Do - vrh Veliki Parić i nazad istim putem. Lijepa tura kroz kanjon Bregave, uz par malo jačih uspona. Na vrhu se pruža lijep pogled na planine Žaba, Čvrsnica, Velež, Crvanj, Sniježnica, Bjelasnica i Zelengora. S vrha se može vidjeti i mali dio jadranskog mora, kao i Hutovo Blato. Detalje rute možete naći na sljedećem linku: https://www.strava.com/activities/510... |
SJEVERNO PODGORJE
Radimlja (rijeka)
|
Desna pritoka Bregave koja se kasnije ulijeva u Neretvu. Izvire na južnom djelu površi Dabrice u općini Berkovići. Odatle teče krivudavim tokom kroz kanjon. U kanjonu ima mnoštvo neitraženih špilja. Suha pritok Radimlje zove se Markovića do. Sjevernije od nje nalazi se Istup, pritoka Radimlje koja ne presušuje cijele godine. Istup tvori slap visine preko 200 metara, koji zvršava na Tabačkom guvnu (u Srednjem vijeku tu se tabao lan). Tabačko guvno ima lijepo jezerce sa špiljom. Radimlja utječe u Bregavu u općini Stolac. Kanjon rijeke Radimlje zaštićen je kao prirodna ljepota iznimne vrijednosti. WIKIPEDIJA
PROČITAJ VIŠE Speleološka staza rijeke Radimlje. Portal Donja Hercegovina, 12.1.2015. |
Speleoška staza rijeke Radimlje
Kanjon rijeke Radimlje je prirodna znamenitost i jedinstven ekosustav. Zaštićen je kao prirodna ljepota iznimne vrijednosti. Nekada su tu bili vinogradi o čemu svjedoče toponimi, primjerice Markovića vinogradi. Mnoštvo je arheoloških neistraženih nalazišta. Kanjon je naročito bogat slabo istraženim speleološkim objektima. Neki su posebni o čemu svjedoče i nazivi, primjerice Tamnica. Nepristupačan kuk se zove Džardin, što svjedoči da je nekada bio svoja sušta suprotnost. Radimlja ima suhu pritoku koja se zove Markovića do i, sjevernije od nje, pritoku s vodom gotovo cijele godine zvanu Istup. Istup ima slap visine preko 200 m a on završava na Tabačkom guvnu (u Srednjem vijeku tu se tabao lan). Tabačko guvno ima prekrasno jezerce sa špiljom. Crvene stijene su najmarkantniji, gotovo nepristupačan reljef koji se od sela Ljubljenica spušta u kanjon Radimlje. Cijelim kanjonom mjestimično rastu grmovi divlje loze i smokava koji su očito ostatci nekadašnjih staništa. Plodove jedu ptice pa je kanjon pravi mali ptičji rezervat. On je, uz to, gotovo cijele godine grijan suncem pa se prava zima slabo osjeća, usprkos činjenici da se iz njega uzdiže Hrgud s visinom preko 1000 m, često pokrivenim snijegom. Čovjek koji se kreće pitomim kanjonom Radimlje u potpunoj osami kao da osjeća neki drugi, nestvarni svijet ili šum modre rijeke Maka Dizdara. To je osjećaj koji se ne zaboravlja ali i vuče posjetitelja da dođe opet. Kao da je ovaj prelijepi kanjon povezao naš svijet s nekim drugim. Više nego bilo gdje drugdje čovjek ovdje osjeća nezaboravnu slutnju koju ne može shvatiti a kada ode gotovo neodoljivu želju za povratkom. Svaki puta kada ste u njenom kanjonu za vas je svetkovina, pa bila ona to zaista ili ne. To je kanjon naše rijeke Radimlje. IZVOR Portal Donja Hercegovina (portal više nije aktivan), 12.1.2005. Fondacija Ruđer Bošković - |
Istup
|
MTB: Istup i kanjon Radimlje
Datum objave: 5.7.2021. Autor: Sarafanje Opis: Video zapis vožnje biciklima Stolac - Barane do u kanjon Radimlje, a zatim pješke do Istupa, gdje smo se i okupali, tako da je ovo u biti neka vrsta triathlona :D. Povratak kroz kanjon Radimlje ne preporučujemo jer je sve zaraslo i dugo se treba probijati kroz draču i vrbe da bi se došlo do puta koji je u voznom stanju. ⚠PAŽNJA⚠ u videu na par mjesta imaju snimci zmija, pa da znate unaprijed ako ih ne volite vidjeti. Detalje rute možete naći na sljedećem linku: https://www.strava.com/activities/553... GPX rute možete skinuti na linku ispod: https://drive.google.com/file/d/1td-d... |
Dabrica
|
Dabrica se nalazi između planina Snježnice (1262 m) na sjeveru i Hrguda (1100 m) na jugu. Poslije rata 1992.-1995. godine proširen je makadamski put iz sela Potkoma u Dabarskom polju ka Dabrici. Iz Stoca se preko Hodova, i iz Mostara preko Bune i Trijebnja također može stići do Dabrice. Samo selo Dabrica dijeli se na šest raštrkanih mahala ili zaseoka. Na zapadnoj strani su Bračići, Maričin Gaj, zatim Brijeg i Miljanovica, dok su na istočnoj strani zaseoci Dabrica i Šćepan Krst. Zaselak Dabrica nalazi se u malom krškom polju nadmorske visine oko 500 m. S istočne strane je duboko usječen kanjon Radimlje. U istočnom predjelu zaseoka, iznad kanjona Radimlje, uzdiže se stjenovito brdo na čijem se vrhu nalazi grad Koštun (Koštur), vjerojatno sagrađen u 6. stoljeću, u doba borbi cara Justinijana s Gotima. Ispod grada je bio rudnik boksitne rude.
Osim Koštuna, Dabrica je bogata arheološkim nalazištima koja svjedoče o naseljenosti Dabrice u dalekoj prošlosti. Tu je pronađen rimski novac cara Marka Aurelija (vladao 161.-169. god.). U pećini Kuriječa otkriven je zid u malteru, a pronađeno je i rimske provincijalne keramike i stakla. Na dijelu sela zvanom Crkvine nalazi se velika nekropola stećaka sa 168 stećaka, a na lokalitetu Brijeg još jedna manja nekropola. U Bračićima postoji nekropola s 33 stećka i kamenolomom, a u Koritniku sa 14 stećaka (Marić, Humski zbornik, 2014.). |
Katollička župa Stjepan Krst se sastoji od pet naselja, Stjepan Krst, Gornji Brštanik, Donji Brštanik, Ljubljenica i Dabrica te zaseoka Borićevina. Dabrica je najudaljenije selo župe Stjepan Krst. Dok su ostala četiri sela prije rata u BiH činila jednu mjesnu zajednicu (MZ Brštanik), Dabrica je činila zasebnu (MZ Dabrica).
Dabrica je, također, imala i zasebnu školu dok su sva ostala naselja te župe imala zajedničku školu na Donjem Brštaniku. IZVOR Matea Maslać, Stolac Dragana Pop: Dabrica. U: Humski zbornik XV - Župa Stjepan Krst (1974.-2014.) / prigodom 40-godišnjice osnutka. Priredio: dr. sc. Marinko Marić. Stolac-Neum-Dubrovnik, 2014.
|
Stari grad Koštun (Koštur) KOORDINATE 43.1468648,18.0166148
|
Tvrđava Koštun (Koštur, Kastrum) je utvrđenje nastalo u doba Justinijana I, u Dabrici u općini Berkovići.
Lokacija. Stari grad Koštun (Koštur) nalazi se na obloj glavici istočno od sela Dabrice, koja leži oko 12 kilometara sjeverozapadno od Stoca. Podno grada, 150-200 metara dubokim kanjonom protječe rijeka Radimlja, što se južno od Stoca ulijeva u Bregavu, lijevu pritoku Neretve. Dabrica obuhvaća kraj sjeverozapadno od Dabarskog polja, između planina Snježnice (1262 m) na sjeveru i Hrguda (1100 m) na jugu. Od Dabarskog polja predio Dabrice dijeli planina Kom, visoka oko 900 m. Tvrđava je na lokalitetu Gradina. Gradu se iz zaseoka Dabrice može pristupiti samo sa zapadne strane. Povijest. Unutar zidina Koštuna nađena je keramika iz brončanog i željeznog doba što govori da je na istom mjestu bila prapovijesna gradina s kraja II. i iz I. tisućljeća prije naše ere. Na lokalitetu Gradina su, uz prapovijesnu gradinu, pronađeni i tumuli. O gradu Koštunu nema neposrednih podataka. Ne zna se pouzdano ni kada je izgrađen, niti kada je napušten. Na njegovim ostacima nisu primijećene nikakve pregradnje i popravke, tako da on predstavlja jedinstvenu cjelinu. U prapovijesti je ovaj predjel bio rubno područje koje je naseljavalo ilirsko pleme Daorsi, a u rimsko doba pripadalo je široj regiji čiji je centar bio municipium Diluntum - na području Stoca. Gradnju Koštuna moguće je datirati u 6. stoljeće, oko 535. godine. U to vrijeme, nakon pada Zapadnog Rimskog carstva, područje Bosne i Hercegovine bilo je u sastavu kraljevstva Istočnih Gota. Te godine, Justinijan I, car Istočnog rimskog carstva počeo je obnovu Rimskog carstva, pa je počeo dvadesetogodišnji rat protiv Istočnih Gota. Najprije je zauzeo dio provincije Dalmacije u koji su pripadali i krajevi BiH. Time su ti predjeli ponovno ušli u sklop rimske zajednice i priznavali su jedinog legitimnog cara sa sjedištem u Carigradu. Uslijedila je velika izgradnja strategijskih punktova: Biograd i Lisičići kod Konjica, Stari grad Blagaj, u Stocu i u Biogracima kod Širokog Brijega, i među kojima je i Koštur u Dabrici. Pored Koštuna vodio je srednjovjekovni put iz Stoca u Nevesinje, te se spominje i u povijesnim izvorima u vezi prolaska trgovaca ili pljački karavana. Sa župom Dabar bio je u vlasti obitelji Sankovića, a nakon njihove političke propasti 1404. godine, prelazi Kosačama. U kasnijoj srednjovjekovnoj fazi izgrađeno je utvrđeno podgrađe opasano bedemima i branjeno s tri kule, dvije ovalne na zapadu i jedna pravokutnog tlocrta na južnoj strani. Unutar podgrađa očuvani su dijelovi nekih zgrada. Sigurno je ovo podgrađe bilo gusto izgrađeno, većim dijelom sa zgradama od drveta. One su služile za stanovanje i u gospodarske svrhe. Utvrđenje Koštuna predstavlja rijedak primjer utvrde koja je živjela i dograđivala se od vremena kasne antike do vremena osmanske uprave. Opis. Tvrđava je građena u jednoj epohi i nije više pregrađivana i popravljana. Njezine približne dimenzije su: dužina 160 m, različite širine od 25 m na istočnom kraju, 38 m na zapadnom, a u sredini 50 m. Zidovi su prosječne debljine oko 1,6 m. U tvrđavu se ulazilo između dvije kule na zapadnom zidu. Veličina kula je bila 7x8 m. Unutrašnjost kula je bila manja, dužine stranica oko 5,5 m. Ostaci jedne male uvučene kule su uz južni zid. Od jugozapadnog ugla spuštao se još jedan obrambeni zid, od kojeg se i danas vide dijelovi u dužini od oko 40-ak m. Istočna i sjeverna padina su stjenovite, skoro nepristupačne i spuštaju se u oko 150-200 m duboki kanjon Radimlje. Na sredini sjevernog perimetralnog bedema, koji je nepristupačan, izgrađen je sklop građevina sličan antičkom kastrumu. Zidovi su obloženi kamenim pločama, tj. relativno pravilno i grubo oklesanim kamenom. U unutrašnjosti tvrđave nalaze se ostaci građevina, građenih po sistemu opus spicatum (riblje kosti) od manjeg kamenja i puno žbuke koja se sastojala od kamena vapnenca i žbuke sa dodatkom pijeska i šljunka. U kulama uz zapadni zid i okolo njih nailazi se na mnogo krovnog materijala (tegulae), znači da su građevine bile njime pokrivene. Tvrđava je 2004. Godine proglašena za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. IZVORI I LITERATURA Tvrđava Koštun. Wikipedija (bs) Povijesno područje – Stari grad Koštun (Koštur) u Dabrici, općina Berkovići. Odluka o proglašenju nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (Sjednica održana od 4.-10.5.2004). (HTML) BASLER, Đuro: Koštur. Arheološki leksikon. Tom III, str. 184. Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 1988. H.S.: Dabrica / Još se osjeća miris legende o starom Koštunu i naopako potkovanim konjima. Radio Sarajevo, 1.12.2021. POPOVIĆ, S. Marko: Dabrica i grad Koštun (Koštur). Bos. Vila IV, 1889. Sarajevo (ćirilica) (HTML) Zapis o Dabrici Naziv Dabrica na turskom znači kotlina, uvala. Vjerojatno je mjesto tako i dobilo ima. Mjesto Dabrica je nastanjena vrlo rano. Ima dokaza da je prije dolaska Turaka imala preko 80 domaćinstva. U ta vremena, bila i prometno dosta dobro povezana - kroz Dabricu su prolazili karavanski putovi. Vremenom je ta prometna povezanost nestala (udaljenost od putova nekad je dobro došla). Tek pred 2. svjetski rat probijen je put (cesta) do Dabrice. Sa sjevera i sjeveroistoka Dabrica graniči s planinom Sniježnicom, s juga i jugoistoka planine Hrgud, a sa zapada Ljubljenicom i Brštanikom, te sa sjeverozapadom Stjepan Krstom. U Dabrici su živjela i žive sva tri naroda - Hrvati, Srbi i muslimani, i to u nekoliko zaselaka (Bračići, Koritnik, Maričin gaj, Milanovice (Miljanovica), Dabrica i Brijeg). U pojedinim zaseocima živjeli su: Bračići, Medani, Gordići i Mihići. U Koritniku: Mihići, Maričin gaju: Herbezi, Radišići, Jelačići, Bajgorići, Mravići te Papci i Previšići. U zaseoku Dabrici živjeli su: Bajgorići, Medari, Zukanovići, Begovići, Klarići, Mace, Omanovići, Pehilji, Smajilhodžići, te Ivelje i Vukovići. U Miljanovici: Pažini, Papci, Žugori, Medari i Skeje. U Brijegu su živjeli i žive: Pažini-Marijanovići, Maslaći, Perići, Raguži, te Žugor, Žale, Medari, Šetke, Sakoči i Kaplan (1 kuća). Velika stradanja u toku 2. svjetskog rata, te migracije u toku i poslije rata, dovela su do toga da je oko 50% hrvatskog življa smanjeno, nestalo, iseljeno itd. Gospodarske prilike bile su ograničene, tako da se živjelo dosta teško. Stočarstvo je dugo vremena bilo glavni izvor prihoda (glavna djelatnost) tek u posljednje vrijeme poljoprivredna djelatnost je nešto značajnija. Značajno je i voćarstvo u Dabrici (kruške, jabuke, šljive i dr.), iako nije bilo nekih suvremenijih voćnjaka. Površine pod šumom, na ovom području, dosta su velike i značajne. Na području Dabrice, kao i Brštanika postoje značajna nalazišta boksita. Prva ispitivanja i neznatna eksploatacija otpočela su pred 2. svjetski rat (prvi pregon boksitne rudače vršen je konjima do Crnugovca). U toku rata od 1941. do 1943. - eksploataciju su vršili Nijemci. U 1941. proizvedeno je 232 tone, a 1943. 2.092. Poslje rata 1949-1951. vršena su neznatna istraživanja, te nešto veća eksploatacija (prevozilo se velikim kamionima faunima od Dabrice do željezničke stanice u Čapljini gdje je utovaran u vagone i izvolen u druge zemlje). Nakon izvjesna prekida, tek 1972. otpočelo značajnije istraživanje i eskploatacija boksita. Osnovana je Radna jedinica boksitnih rudara u Dabrici, a nakon izgradnje Glinice odnosno Radne organizacije Aluminj u Mostaru, osnovana je i Osnovna organizacija udruženog rada, tako da se broj uposlenih stalno povećavao, da bi dostigao broj od 140 radnika - pretežno iz Dabrica i okolnih sela (najnužnija stručna radna snaga i inžinjerski kadar dolazio je sa strane bar jedno vrijeme). Istraživanje i eksploatacija boksitne rudače, u posljednje vrijeme, postalo je glavni izvor prihoda tamošjeg stanovništva. "Rudnica d.d. Dubrovnik osnovao je u 1939. g. u Beogradu sa čehoslovačkim kapitolom. Ova firma je zakupila boksitne terene Dabrice kod Stoca. Pošto su ovi tereni bili nepristupačni, radilo se pretežno na izgradnji ceste. Tako je ukupno proizvedeno vrlo malo boksita, svega 2324 tone, sa oko 100 zaposlenih radnika, koji su uglavnom radili na izgradnji ceste (1942) i nešto na proizvodnji (1943)". Rudnici su asfaltirali put Zadruženi dom - Crnugovac - Dabrica (1985). Te je godine dovedeno i električno svjetlo u svaku kuću. Izgradnjom (asfaltiranjem) puta, uvođenjem autobusne linije Dabrica - Stolac i obratno, dovelo je do velikog napretka i omogućilo dosta pristojan život i dabričkog seljaka. Nije više bila potreba za daljom migracijom. Školovanje nije više bila prednost pojedinaca. Osmogodišnjim školovanjem obuhvaćena su sva djeca (prijevozom učenika u Stolac i Hodovo). Srednju školu završava znatan broj djece, a jedan broj više i visoke (Srećko Marjanović ing. rudarstva; Zdravko Papac, građevinski ing,. a ima i svećenika rođeni u Dabrici). Od kulturnih spomenika najznačajnije je stari grad Koštun (od kraja 9. i početka 10. stoljeća), smješten na desnoj strani rijeke Radimlje. U Dabrici postoje tri katolička groblja: na starom gradu Koštunu, gdje su najkasnije pokopani Maslaći i Marijanovići, zatim Borište, glavno groblje sa kapelom, između zaselaka Miljanovac i Brijeg, te treće kod Marčina gaja kod Papčevih kuća, zvano Do. Osnovana je škola u Dabrici izgrađena 1934., a poslije rata obnovljena. U Dabrici je postojala žandarmerijska stanica (postaja) za vrijeme Austrije i stare Jugoslavije, do negdje pred 2. svjetski rat, kad je preseljena pod Crnugovac, u Gadžića kuću. Čak je i za vrijeme Turske bila neka postaja (panduri). Dabrica ima više živih voda, o čemu je već pisano, a to se vidi iz priložne karte (zemljovida). IZVOR Od Hrguda do Huma: Rotimlja i Stjepan Krst. Knj.3 iz Biblioteka Crkve na kamenu: Monografije / Biblioteka "Crkve na Kamenu" / Monografije Autori: Mirko Pažin Lovrić, Pero Marijanović Izdavač: Biskupski Ordinarijat, 1999. Broj stranica: 416 |
Tlocrt starog grada Koštuna
Kule na ulazu u grad na zapadnom dijelu
Izvor: Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika; pristupljeno 9.4.2022. 
Dijelovi zapadnog grebena
Izvor: Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika; pristupljeno 9.4.2022. |
|
Nekropola Radimlja
Najpoznatiji kulturno-povijesni spomenik stolačkog kraja je nekropola Radimlja. U njoj je jedna od najprepoznatljivijih grupa stećaka ona koju čne tri visoka stećka tipa "sanduka", nazvana "vojvodske figure". |
PO STOLAČKOM POLJU
Stolačko polje
|
Stolačko polje je riječno-krško polje u Hercegovini.
Nalazi se u Niskoj Hercegovini, sjeverozapadno od Popova polja. Sastoji je od manjeg Vidovog polja s rijekom Radimljom na sjeveru i većeg Humačkog s Bregavom na jugu. Površina Stolačkog polja je 3,4 km2, i prostire se na nadmorskoj visini između 45 i 65 metara. U istočnom dijelu polja nalazi se vapnenačko brdo Križevac s Vidoškim gradom podno kojeg se razvilo glavno naselje Stolac. U Vidovom polju nalazi se poznata nekropola stećaka Radimlja. Tradicionalno se u polju uzgajaju duhan i vinova loza. 
Vidovo polje, pogled sa zapada
|
|
Radimlja KOORDINATE: 43.092587, 17.923198
|
Nekropola Radimlja je po svojim likovnim odlikama jedna od najvrjednijih i najznačajnijih nekropola stećaka u Bosni i Hercegovini, ali i općenito. Nalazi se kod sela Paprati u Vidovu polju, 3 km zapadno od Stoca, uz magistralnu cestu M-6, na dionici Čapljina - Stolac. Neposredno uz nekropolu nalazi se korito male povremene planinske rječice Radimlje koja se prsjeca Vidovo poje i ulijeva se u Bregavu.
Po brojnosti primjeraka, raznovrsnosti i zastupljenosti svih osnovnih oblika, relativno visokoj umjetničkoj kvaliteti izrade, bogatstvu plastičnih dekoracija, reljefnih predstava i natpisa koji spominju poznate povijesne osobe, kao i svom neobičnom smještaju i dostupnosti, nekropola Radimlja spada u najvrijednije spomenike srednjovjekovnog razdoblja Bosne i Hercegovine. POVIJEST Veći broj ilirskih tumula u neposrednoj blizini Radimlje ukazuje na nastavak tradicije pokapanja uz stare grobove i kontinuitet sahranjivanja iz ilirskih vremena. Nekropola je najvjerojatnije nastala koncem 14. stoljeća, kada su izrezana tri velika stećka u obliku sanduka, od kojih su dva bogato ukrašena figurativnim bareljefima. Ipak, većina stećaka datira iz 15. i 16. stoljeća, o čemu najpouzdanije svjedoči natpis na jednom od njih: "Pod stećkom leži Radoje, brat vojvode Petra, obojica sinovi vojvode Stipana". Prema njemu nekropola se može vezati za razdoblje kada je u Batnogama (danas obližnje selo Ošanjići) živjela obitelj Hrabrena-Miloradovića. Također, na sudačkoj stolici pred crkvom u Ošaniću zapisana su imena vojvode Stipana i Petra Miloradovića, što nekropolu usko veže za ovu obitelj, koja je, prema povijesnim podacima i natpisu na ulazu u Ošanićku crkvu živjela ovdje u 15. stoljeću. Vojvoda Stipan je umro oko 1470. godine, a vojvoda Petar se spominje 1477. godine kao starješina vlaškog katuna Hrabrena. Prema natpisu je Radoja, drugi Stipanov sin, umro poslije 70-ih godina, a Radoja Vukovič, sinovac vojvode Petra, 80-90-ih godina 15. stoljeća. Posljednji njihovi stećci s početka 16. stoljeća su raskošno ukrašeni i nalaze se u zasebnoj skupini, a natpisi na njima bez sumnje upućuju kako se radi o pravoslavnoj feudalnoj obitelji Miloradović-Stjepanović. Nekropola Radimlja je stavljena pod zaštitu kao spomenik kulture Bosne i Hercegovine 22.12.1967. godine, a proglašena je nacionalnim spomenikom. Kako je područje ugroženo gradnjom objekata u neposrednoj blizini, te je izloženo prometu, zagađenjem i ubrzanom propadanju uslijed nedostatka redovnog održavanja, nekropola Radimlja je stavljena na popis ugroženih spomenika Bosne i Hercegovine. OPIS NEKROPOLE Nekropola se sastoji od 133 stećka, od kojih 36 ima oblik ploče, jedan stubne ploče, 27 sanduka, 24 sanduka na postolju, 4 visoka sanduka, 5 visokih sanduka na postolju, dva sljemenjaka (na zabat), 31 sljemenjak s postoljem i tri u obliku križa - od kojih jedan dominira nekropoom. Njih 63 su ukrašena bareljefima ili urezivanjem, ili kombinacijom ova dva klesanja, a najljepše ukrašeni oblici su sljemenjaci i visoki sanduci. Među dekorativnim motivima, po broju i obradi ističu se povijene trolisne lozice i tordirane vrpce, te motivi simboličnog značenja kao što su sunce (krug), zvijezde i polumjesec. Brojni su i motivi križa, često vrlo stiliziranog, te motivi štita, mača i luka sa strijelom. Prikazi životinja su zastupljeni na nekoliko stećaka, dok nekropola obiluje figuralnim prikazima među kojima se ističu tzv. "vojvodske figure" i muške figure s visoko podignutom rukom. Pored njih mogu se naći i prikazi viteških dvoboja, lova i plesa (kolo). Na pet stećaka se nalaze epitafi na bosančici u kojima se spominju Radoje iz obitelji Miloradović-Stjepanović, te Radoje Vuković, Vukac Napetović, Vlačo (Vlađo) Vlahović i neki Stipan. Također se nalaze i potpisi klesara (kovača) kao što su Bolašin Bogačič, Miogost i Ratko Brativo(-)nič/Brativojevič. Vjerojatno je prilikom izgradnje magistralne ceste nekropola presječena na dva dijela. te da je prilikom njene izgradnje uništen izvjestan broj stećaka, njih oko 15-20. 
Radimlja, pogled na nekropolu
Nekropola Radimlja i krajnje jugozapadne padine Hrguda, u pozadini
|
Radimlja, Veliki križ
Stećak iz Radimlje, ukrašeni visoki stećak-sljemenjak
Radimlja, arhivska snimka
IZVORI I LITERATURA
BENAC, A.: Radimlja. Izdanje Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Srednjovjekovni nadgrobni spomenici BiH, Sveska I. Sarajevo,1950. ČUPIĆ, Mario; BILIĆ , Krunoslav ; KOVAČ, i dr.: Nekropola stećaka Radimlje. Seminarski rad. Sveučilište u Mostaru. Građevinski fakultet. Mostar, 2001. (HTML) ĐULIĆ, Omer: Stećci na Radimlji. Most. Broj 200 (111 - nova serija). Godina XXXI juli-avgust/srpanj-kolovoz 2006. (HTML) OSTALO: Nekropola stećaka Radimlja kod Stoca Odluka o proglašenju. Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 2002. (HTML) OSTALO (BLOG): Megaliths and Secrets of Stolac. Secret Dalmatia Blog – Travel Experiences in Croatia, 12.3.2017.(HTML) VEGO, Marko: Kulturni karakter nekropole Radimlje kod Stoca. Zbornik sa simpozijuma "Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura". Izdanje Muzeja grada Zenice III. Zenica, 1973. WIKIPEDIJA: RadImlja ZELENIKA, A.: Prilozi za proučavanje srednjovjekovnih nekropola stećaka na Radimlji i Ošanićkoj Gorici kod Stoca. Naše starine VIII/1962. Sarajevo, 1962. str. 172.-174. |
Stolac
Otvori plan grada Stoca na "Stolačkom portalu"
|
Kulturno - povijesna baština
Stolac trenutno ima preko 35 objekata ili lokalitetana listi nacionalnih spomenika. Neki od navedenih spomenika su: Nekropola Radimlja, Nekropola Boljuni, Begovina, Ošanjići, Badanj, Bregava, Vidoški - stari grad Stolac, Šarića kuća, Čaršijska džamija (prvi nacionalni spomenik koji je obnovljen, a u potpunosti bio razoren 1993 godine), Podgradska džamija, Ćuprijska džamija i Uzinovićka džamija, Ošanjićka crkva, Trijebanjska crkva, Poplatska crkve i crkva na Poljubi u samom Stocu. 
RAHI ŠAHMAN, Begovina (detalj)
Tehnika: akvarel; Dimenzije: 37x26 cm Slovo gorčina Manifestacija Slovo Gorčina, se od 1971. održava svake godine u Stocu i na nekropoli stećaka Radimlja, od svoje prve zamisli, neposredno poslije smrti pjesnika Maka Dizdara, rođenog u Stocu, imala je za cilj afirmaciju sveukupne bosanskohercegovačke kulturne baštine, svega onoga "što je čovjek stvorio na ovom tlu" (poezija, glazba, sika, film, filozofija, povijest i r.). |
Vidoški grad
|
Vidovski (u literaturi i Vidoški, Vidoški grad) je glavna utvrda u stolačkom kraju, stari grad smješten na uzvišenju Križevac iznad središta Stoca, na lijevoj obali Bregave. Pretpostavka je da je Vidovski (Vidoški) ime dobio po rijeci Vidoštici, današnjoj Bregavi.
Prema Marku Vegi Slaveni su poslije pokrštavanja umjesto Svetovida slavili sv. Vida, pa je otuda Vidovski (Vidoški) kod Stoca dobio svoje ime od Sv. Vida. Vidovski su spominje u prijepisima povelja za Stjepana Vukčića Kosaču od aragonsko-napuljskog kralja Alfonsa V. 1444. (Vidosich Vuidonopoglyo castello con la contato) i 1454. (civitate Vidouschi cum castris et pertinentiis suis), a 1448. u povelji Fridriha III. cara Svetog Rimskog Carstva, kao castrum Widosskiy. Navedeni dokumenti pokazuju da Vidovski ima kontinitet postojanja i značaj na posjedu vojvode i kasnijeg hercega. Izvjesno je i da je tvrđava Vidovski postojala i ranije, prije 1444. i da je pripadala Sandalju Hraniću Kosači. Povjesni spisi bilježe i da su ljudi vojvode Stjepana Vukčića Kosače iz Blagaja i Vidovskog (de Blagai et Vidoschi), napali su i opljačkali Dubrovčanina Andriju Rastića na njegovom putu prema bosanskom vladaru 1444. Put preko Vidovskog (via de Vidouschi) spominje se i 1468. Brdo Križevac, na kome se nalazi stari grad, ubilježeno je u gruntovnicu (zemljišno-knjižni ured) 1897. godine za austrijskog popisa kao parcela pod nazivom Križevac – Humčine, površine 24,7 ha i upisana je u zemljišno-knjižni uložak kao vlasništvo/erar Bosne i Hercegovine. Vidoški grad je više puta opsjedan, osvajan, utvrđivan i dograđivan, rušen i obnavljan, napuštan i ponovo nastanjivan. Konačan današnji izgled djelo je Austro-ugarske vojske koja ga je 1888. godine porušila i skladno svojim tadašnjim vojno-strateškim potrebama ponovo izgradila. Nacionalnim spomenikom kulture Bosne i Hercegovine je proglašen 2003. Tvrđava je dobro očuvana. Ima veći broj cisterni, stambene, vojne, vjerske i ekonomske objekte. Jedna je od najprostranijih tvrđava na širem prostoru. Prepoznatljivo na sebi ima sadržaje raznih razdoblja. Tvrđava nije u dovoljnoj mjeri arheološki istražena pa je njen srednjovjekovni period vrlo slabo dokumentiran arheološkim nalazima. U organizaciji Javne ustanove Radimlja u starom gradu Vidoškom od 2015. godine se organizira srednjovjekovni sajam pod nazivom Stolačka tarča. 
Vidoški grad iznad Stoca
|
Sveti Vid Nekoliko najvažnijih toponima na stolačkom području nosi u sebi ime Vid: Vidovo polje, staro ime rijeke Bregave je Vidoštica, lokalitet uz bunar u polju između Poprati i Maslina nosi ime Vidoštak, središte stolačkog kraja, stari stolački grad na Križevcu nosi ime Vidoški. PULJIĆ, Ivica: Sveti Vid u stolačkoj okolici, Stolačko kulturno proljeće, I/2003., Stolac, 2003., str. 35-36. IZVORI I LITERATURA
ANČIĆ, Mladen: Kasnosrednjovjekovni Stolac. “Stolac mjesto spora umjesto razgovora (Radovi s Okruglog stola Stolac, 5. listopada 2001.)”. Općinsko poglavarstvo Stolac. Stolac 2002. BASLER, Đuro: Vidoški grad. Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom III, Zemaljski muzej, Sarajevo 1988, str. 195. ĆURIĆ, Hajrudin: Stolački stari grad. Slovo Gorčina 5, Stolac 1977., str. 60-61. KURTOVIĆ, Esad: Vidovski, Vidovo polje i Stolac – prvi pisani pokazatelji. Bosna franciscana XIV/24. Sarajevo, 2006., str. 87-102. PULJIĆ, Ivica: Sveti Vid u stolačkoj okolici, Stolačko kulturno proljeće, I/2003., Stolac, 2003., str. 35-36. RATKOVIĆ, Aleksandar: Grad Vidoški (Prilog istraživanju i obnovi). Hercegovina 15-16, Mostar 2003., STR. 7-16. 
Vidoški grad, iz zraka
Stari grad stolac.mpg
Autor: Datum objavljivanja: 24.11.2012. |
Diluntum
|
Diluntum je naziv naselja ilirskog plemena Daorsi iz rimskog perioda, koji se nalazio na mjestu današnjeg Stoca.
Nakon sloma Ilirskog kraljevstva 168. godine p.n.e, ilirsko pleme Daorsi dolazi pod politički utjecaj Rima, a 135. godine postaje dio Carstva, kao peregrinska civitas (župa). Nakon toga, moćno pleme Dalmati, nastupaju neprijateljski prema Daorsima, da bi im u razdoblju 49-45. p.n.e razorili njihov monumentalni grad Daorson. Kasnije nikad nije došlo do obnove grada na Gradini (Darsona) u Ošanjićima. Daorsi su izgradili novi centar, Diluntum, koji nastavlja kontinuitet Daorsona, ali za koji se dugo nije znala lokacija. Municipalni status naselje dobiva za vrijeme cara Hadrijana (117-138). U kasnoj antici se spominje municipium Dellontinum, kao dio biskupije Sarsiterensis, kada je već rimska vlast propala. Tako je današnji Stolac sa svojom okolicom pravi nasljednik daorskog Diluntuma. ARHEOLOGIJA Arheolog Ćiro Truhelka otkopao je 1892. godine u jugozapadnom dijelu Stoca, u mahali Podgrad, pored katoličke crkve, više rimskih građevina: tri stambene zgrade, jedan termalni pogon, dok za zgradu sa mozaicima nije bilo moguće odrediti namjenu. Po pečatima na uvoznim ciglama, urbano naselje nastalo je u ranom razdoblju rimske vlasti. Prema položaju, i arhitektonskoj strukturi građevina, radilo se o urbanom naselju, poslije Narone najvećem u donjem toku Neretve. Na osnovu epigrafskih natpisa, od kojih je jedan sa municipalnom formulom i tri beneficijarska natpisa utvrđeno je da se radi o daorskom naselju Diluntum iz rimskog perioda. To potvrđuju i hodološki elementi. Od Stoca do Narone je 36 km, koliko se navodi i u rimskim dokumentima. IZVOR WIKIPEDIJA: Diluntum (Stolac) |
MOZAICI
Prema motivima i stepenu očuvanosti posebno se izdvajaju mozaici iz Stoca, kojih je ukupno sedam. Po svojoj izvedbi i motivu ističu se:
|
Stambeni kompleks Begovina
|
Stambeni kompleks Begovina je sagrađen u periodu od 1840. godine do 1860. godine. Ne postoji niti jedan pisani izvor koji bi posvjedočio datum nastanka Begovine. Na zaključak da Begovina nastaje baš u ta doba navode nas natpisi na musanderama, a činjenica je da su musandere bile sastavni dio svake kuće i da su nastale tijekom izgradnje dotične kuće. Na drvorezbi musandera u kući Izeta Rizvanbegovića stoji godina po hidžri 1256. (1848), a na jednom stupu u kući Murata Rizvanbegovića urezana je godina 1277. (1860/1861), a na musanderi Đulhanumine kuće stoji godina 1273. (1856/1857)(8).“
Paralelno uz podizanje stambenih zgrada, Rizvanbegovići su podigli i pet konaka. Ovi konaci su permanentno radili do austrougarske okupacije, 1878. godine, a nakon toga povremeno sve do agrarne reforme, 1919. godine. U svakom konaku se, između ostalog, nalazio hamamdžik (banjica). (Hivzija Hasandedić, Muslimanska baština u istočnoj Hercegovini, str. 40) Graditeljsko-stambena cjelina Begovine u Stocu je tokom svog postojanja više puta obnavljana. Radovi na restauraciji kompleksa pod nadzorom pripadnika službe zaštite su predstavljali kontinuirani proces u periodu nakon II svjetskog rata pa sve do početka devedesetih godina 20. vijeka. Prilikom radova na restauraciji kompleksa u navedenom periodu nisu vršene nikakve značajnije izmjene na objektima kompleksa kao ni izmjene koje bi mogle ugroziti njegovu autentičnost. Tokom rata 1992-1995. godine graditeljsko-stambena cjelina Begovine u Stocu je granatirana i zapaljena. Sve drvene strukture objekata su nestale. Sa restauracijom dijela kompleksa je započeto tokom 2003. godine. Restauracija se vrši pod nadzorom stručne službe zaštite naslijeđa. OPIS Prema Ali Poljareviću, Stolac, zbog velikog broja avlija i utopljenosti u zelenilo i cvijeće, predstavlja istinski „vrtni grad“. „Avlije u Stocu pokazuju dosta osobitosti i nimalo nisu stereotipne. U Begovini je postojala podjela na mušku i žensku avliju: aharsku (ekonomsko dvorište ili selamluk), i kućni vrt ili haremluk. U avliji su kameni obluci po kojima se hoda, čisti, drvena kapija je ukrašena zvekirima, čija arabesknost upada u oči“(9). Pored zelenila, Stolac karakteriše i veza sa rijekom Bregavom, život koji se odvija neposredno uz rijeku. Stambeni kompleksi Stoca, među kojima se posebno ističe Begovina, su izgrađeni uz samu rijeku, sa kućama koje se nadvijaju nad njene obale. U zelenilu avlija se ističu bijeli kubusi - zidovi kuća sa velikim krovovima i drvenim doksatima koji se ogledaju u rijeci. Stolačke kuće, građene do druge polovine 19. vijeka u koje spadaju i kuće Begovine, formirane su pod utjecajima orijenta i mediterana. Orijentalni utjecaji se ogledaju u strukturi kuće, formiranju i organizaciji prostora, visini stambenih prostora (mjerilo čovjeka), dispoziciji, otvorenosti prema avliji, isprepletenosti otvorenog i zatvorenog prostora i diferencijaciji prostora – ljetna i zimska kuća, muška i ženska kuća(10). Utjecaji mediterana se ogledaju u primjeni kamena za izgradnju cijele kuće (prizemlje, sprat, krovni pokrivač), rasporedu i oblikovanju prozora na fasadi. Stambeni kompleks Begovine u Stocu je sagrađen na sjeveroistočnom kraju grada. Građen je kao gospodarski kompleks, sa konacima i velikim baščama, potpuno izdvojen iz strukture grada u zasebnu cjelinu koja nema nikakve uobičajene funkcionalne i morfološke odnose sa ostalim dijelovima grada. U urbanističkoj koncepciji Begovine, odžaka kapetanske porodice Rizvanbegović, uočava se poštivanje prema prirodnom terenu, prema potrebi za intimom svake porodice, uvažavanje susjednih kuća kao i želja za formiranjem zaštićene porodične teritorije(11). Veličina kompleksa, položaj u prostoru kao i očuvanost objekata svrstava Begovinu u jedan od najljepših i najznačajnijih rezidencijalnih kompleksa u Bosni i Hercegovini. Graditeljsko stambena cjelina kompleksa Begovina se sastoji od četiri dijela koja ujedno predstavljaju i gradaciju prostora od javnoj ka intimnom, porodičnom dijelu. Prvi, javni dio kompleksa jeste pristupni put, drugi dio čini ulazno odnosno prednje ili pristupno dvorište sa četiri objekta, zatim poluprivatna avlija i na kraju privatne avlije kuća za porodični život. Treći i četvrti dio kompleksa, odnosno poluprivatna avlija i porodične kuće, su ograđene visokim kamenim avlijskim zidom, koji se proteže sa tri strane kompleksa. Granicu, ujedno i zaštitu kompleksa, sa četvrte, zapadne strane, čini rijeka Bregava. Osobenost avlijskog zida jeste način na koji je završen. Naime, zadnji red nepravilnog kamena je samo položen na strukturu zida. Na taj način, prilikom pokušaja upada u kompleks preko zida, nije bilo moguće imati čvrst oslonac kao ni ući bez buke koju je pravilo srušeno kamenje. Graditeljska stambena cjelina kompleksa Begovina se razvija u pravcu sjeverozapad–jugoistok, sa blagim odmakom ka istoku. Teren na kojem se kompleks razvijao je relativno uzak, oko 25 m i izdužen, oko 180 m. Kompleks Begovine u Stocu se sastoji od pet objekata konaka i šest stambenih objekata, kao i niza pomoćnih ekonomskih objekata. Pristup u graditeljsku stambenu cjelinu je sa južne strane, putem uzvodno uz Bregavu, koji vodi od centra Stoca ka Begovini. Kompleks počinje sa Ćuprijom u Begovini, koja predstavlja najmlađi od tri veća kamena mosta u Stocu. Ćuprija je sagrađena krajem 18. ili početkom 19. vijeka, u periodu kada je počinjala gradnja stambenog kompleksa porodice Rizvanbegović po kojem je cijeli ovaj kraj Stoca dobio naziv Begovina. Ćuprija u Begovini je prvenstveno omogućavala povezanost kuća porodice Rizvanbegović pozicioniranih na obje strane Bregave. Stoga su se članovi porodice brinuli za njeno održavanje sve do Austro-Ugarske okupacije. Putem uzvodno uz Bregavu, počinje pristupno ili ulazno dvorište unutar kojeg su smještena četiri objekta, izgrađena ispred ulazne kapije u kompleks. Neposredno uz rijeku sagrađena su dva stambena objekta dok su preko puta njih sagrađena dva objekta konaka. Sva četiri objekta su izgrađena kao jednospratni objekti od kamena, pokriveni kamenim pločama. Stambeni objekat, kuća Munir-bega Rizvanbegovića, smješten bliže avlijskom zidu kompleksa imao je doksat koji se nadvijao nad rijeku. Zidovi oba stambena objekta su „nicali“ iz rijeke. Oba konaka imaju jednako dispoziciono rješenje. Sa pristupnog puta se sa zapadne strane, preko stepenika, pristupa u prostor hajata, s čije se lijeve i desne strane nalaze prostori halvata. Stepenište u obliku slova »L« vodi iz hajata u prostor krila na spratu. Prostor krila se produžava u jazluk. Jazluk, kao centralni prostor prvog sprata i mjesto okupljanja, predstavlja dio krila uzdignut za jednu stepenicu, koji izlazi iz ravni zida kuće tvoreći doksat. Iz prostora krila se lijevo i desno pristupa u odaje. Obje odaje imaju kamin. Objekat je natkriven trovodnim krovom sa kamenim pločama. Kameni avlijski zid, na koji se naslanja konak, ograđuje posjed porodice Rizvanbegović. Zid je sagrađen od nepravilno tesanog kamena čija je struktura ostavljena vidljiva. Karakterišu ga dvije puškarnice smještene istočno od ulazne kapije. Pravougano izvedeni prostor ulazne kapije definiran je pravilno klesanim kamenom. Kapiju čine drvena dvokrilna jednostavno izvedena vrata. Na vratima je sačuvan sistem otvaranja i osiguranja vrata putem drvene grede čiji je žlijeb smješten unutar samog zida. Ulazna kapija je natkrivena dvovodnim krovom sa kamenim pločama. Ulazna kapija vodi u poluprivatnu avliju definiranu objektima. Prostor avlije je kaldrmisan manjim kamenim pločama. Vegetacija, koju čine drveće i ukrasno žbunje, je posađena uz ogradne zidove objekata ostavljajući slobodnim centralni prostor avlije, iz kojeg se nizom sokaka pristupa objektima. Prostor avlije je sa istočne strane definiran sa dva objekta konaka, a sa zapadne konakom sa drvenim trijemom. Na sjevernoj strani prostor avlije se završava ispred ogradnih zidova stambenih objekata porodice Rizvanbegović. Sva tri objekta konaka su izvedeni kao jednospratni objekti od kamena. Objektu konaka sa trijemom se pristupa sa istočne strane. U prizemlju konaka su smještene dvije prostorije. Jednokrako vanjsko natkriveno stepenište vodi na trijem konaka. Trijem, oslonjen na drvene stubove, se sastoji od krila i jazluka. Krilo, u koji se pristupa stepeništem, se prema Bregavi produžava u jazluk. Iz krila se na sjevernoj strani pristupa u prostore odaje i ćoška. Prostor odaje ima kamin. Prostor ćoška, orijentisan na Bregavu, izlazi iz ravni zida kuće tvoreći doksat. Objekat je natkriven trovodnim krovom sa kamenim pločama. Prema Hivziji Hasandediću, svaki konak u Begovini imao je posebnu prostoriju s mihrabom udubljenim u zidu, dimenzija oko 120 x 70 x 25 cm. U ovoj prostoriji s mihrabom gosti su s vlasnikom konaka i članovima njegove porodice ponekad zajednički obavljali propisane molitve. Mihrabi su se nalazili u: - Osman-begovom konaku dva: u odaji na prizemlju i u ćošku na spratu; - Hadži Rizvan-begovom konaku dva: u ćošku i u predsoblju na spratu; - Zulfikar-begovom konaku, u sobi na spratu; - Husein-begovom konaku, u ćošku na spratu. (Hivzija Hasandedić, Muslimanska baština u istočnoj Hercegovini, str. 41) Sjeverna granica kompleksa Begovine definirana je stambenim objektima porodice. Izvorno su bila sagrađena tri stambena objekta koja su bila pokrivena sa dva krova. Dva objekta sagrađena uz rijeku su bila pokrivena viševodnim krovom, dok je glavna porodična kuća, smještena na sjevernom kraju posjeda, bila pokrivena četverovodnim krovom. Uz pomoćni objekat glavne porodične kuće, a u zasebnoj avliji, sagrađen je stambeni objekat. Nije poznato kada je tačno objekat sagrađen. Pretpostavka je da je sagrađen osamdesetih godina 20. vijeka. Za gradnju objekta je korišten uglavnom kamen, jedan zid je izgrađen od cigle sa armiranobetonskim serklažima. Doksati su malterisani cementnim malterom. Objekat je pokriven četverovodnim krovom sa kamenim pločama. Dimnjaci su izvedeni od kamena. Sredinom 20. vijeka objekat glavne porodične kuće je podijeljen na dva dijela. Danas, nakon svih izmjena u prostoru, u kompleksu Begovine postoji pet stambenih objekata pod tri krova. Svi stambeni objekti su okruženi visokim avlijskim zidovima. Ulazni portali u avlijske prostore su izvedeni kao jednostavni pravougaoni otvori natkriveni dvovodnim krovom sa kamenim pločama. Vrata su drvena dvokrilna, jednostavne izvedbe sa izvornim sistemom otvaranja. Karakteristika svih stambenih kuća jeste da se u njihove avlije ne pristupa direktno iz vanjskog prostora, odnosno na udaljenosti od oko 2,50 m iza ulaznog avlijskog portala nalazi se tzv. zar zid, odnosno peča. Prostori avlija su kaldrmisani kamenim oblucima i oplemenjeni zelenilom. Voda iz Bregave je sistemom manjih kanala, izvedenih od pravilno klesanog kamena, provedena kroz sve avlije. Na mjestu ulaza vode u avliju izvedena su proširenja za akumulaciju vode, hauzi. Na mjestu izlaza vode iz avlije sagrađeni su vanjski toaleti, ćenife. Unutar avlija su, pored glavnog stambenog objekta, smješteni pomoćni objekti, ljetna kuhinja (mutvak) i ostave. Prisustvo tekuće vode i zelenilo unutar ograđenih avlijskih prostora stvaraju jedinstven ugođaj mira i sveprisutnog života. Svi stambeni objekti su izvedeni kao jednospratni objekti od kamena. Svaki objekat ima ćošak orijentisan na Bregavu ili unutrašnju avliju. Prema Hivziji Hasandediću u tri stambene zgrade u Begovini nalazio se po jedan mihrab u predsoblju na spratu. Ovi mihrabi nisu izvedeni prostorno, kao niša u zidu, poput onih u konacima (musafirhanama), nego su na zidu okrenutom prema kibli bili naznačeni plitko-reljefnim prelomljenim lukom izvedenim od kamena. (Hivzija Hasandedić, Muslimanska baština u istočnoj Hercegovini, str. 41) Prema Ali Poljareviću, visina etaža unutar kuća u Begovina iznosi 2,50 m i predstavlja najviše stambene prostore u Stocu. Objekti su grupisani, tako da su dva objekta pokrivena zajedničkim viševodnim ili četverovodnim krovom sa kamenim pločama. Najreprezentativniji stambeni objekat kompleksa Begovina jeste glavna porodična kuća, tzv. dvojna kuća, smještena na krajnjem sjevernom rubu kompleksa. Kuća je početkom 20. vijeka pripadala Hasan-begu Rizvanbegoviću. Glavna porodična kuća je bila smještena na sjevernoj granici velike porodične avlije. U jugozapadnom uglu avlije se nalazio objekat mutvaka a u jugoistočnom objekat konaka(12). Prema konceptu prostorne organizacije Rizvanbegovića kuća je izvorno predstavljala tip kuće sa centralnim holom, gdje je centralni hol predstavljao poluotvoreni prostor hajata. Plan kuće sa centralnim holom, prema S. H. Eldemu predstavlja posljednju fazu u razvoju plana kuće i najvrednije rješenje dispozicije, jer je hol najmanje izložen vanjskim uticajima. U dispoziciji izvorne kuće očitovala se potpuna simetričnost po poprečnoj osi. Prostor hajata je bio sa tri strane ograđen sobama; halvatima, hudžerom i ćirelom sa istočne i zapadne strane, a sa halvatom i mutvakom sa sjeverne strane. Izvorna pozicija stepeništa koje je vodilo na sprat kuće nije poznata. Na spratu se ponavljala dispozicija prizemlja. Centralni prostor krila je bio u potpunosti otvoren ka avliji i oslonjen na drvene stubove. Odaje su bile smještene sa tri strane krila. Svaka odaja je imala musanderu sa hamamdžikom. U istočnoj polovini kuće, postavljen kao istak, nalazila se ćenifa. Najreprezentativnije odaje, ćoškovi, su bili smješteni na jugoistočnom i sjeverozapadnom uglu kuće. Oba ćoška su bila doksatno izvedena. Jugoistočni ćošak se „otvarao“ u porodičnu avliju dok se sjeverozapadni ćošak „otvarao“ prema rijeci. Širenjem porodice objekat je razdijelnim zidom, koji je prolazio kroz poluotvoreni hajat i avliju, podijeljen na dva identična dijela. Usljed karakteristične postavke na terenu, objekat u uglu ograđenog stambenog kompleksa, istočni dio objekta je otvoren samo sa južne, ulazne strane. Zapadni dio objekta je otvoren na južnu, ulaznu i zapadnu stranu, gdje, nad Bregavom, iz ravni zida izlazi doksat(13). Glavni ulaz u privatnu, porodičnu avliju zapadnog dijela kuće je kroz kapiju smještenu na južnom avlijskom zidu. Prostor avlije je zar zidom ili pečom podijeljen na ulazni dio i privatni dio. Pravougaoni prostor privatne avlije, formiran ispred porodičnog objekta je kaldrmisan kamenim oblucima i oplemenjen zelenilom i cvijećem posađenim duž avlijskih zidova. U ulaznom dijelu avlije smješten je vanjski WC (ćenifa). Iz privatnog dijela avlije se na zapadnom dijelu pristupa u prostor ljetnje kuhinje, mutvaka. Prema konceptu prostorne organizacije zapadni dio kuće predstavlja tip kuće sa unutrašnjim holom, gdje hol predstavlja poluotvoreni prostor hajata. Prostor hajata je sa dvije strane zatvoren sobama, a sa treće razdijelnim zidom. Uz razdijelni zid je smješteno jednokrako stepenište. Iz avlijskog prostora se pristupa u poluotvoreni hajat u prizemlju. Hajat je popločan kamenim pločama. Jedan drveni stub kvadratnog presjeka, koji nosi međuspratnu konstrukciju, oslanja se na kamenu bazu koja se nalazi u prostoru hajata. Iz hajata se pristupa u dva halvata i ćiler (ostavu za hranu). Veliki halvat i ćirel su smješteni na zapadnom dijelu hajata. Uz sjeverni zid velikog halvata je izvorno bila musandera sa hamamdžikom. Manji halvat je smješten na sjevernom dijelu hajata. Uz dio zapadnog zida malog halvata je izvorno bila musandera. Iz hajata se jednakokrakim stepeništem postavljenim uz razdijelni, istočni zid, pristupa na sprat kuće. Prva tri stepenika su izvedena od kamena, dok je ostatak stepeništa izveden od drveta. Stepeništem se pristupa na krilo. Iz krila se pristupa u prostore odaja i ćoška. Odaje su smještene na sjevernom, južnom i zapadnom zidu krila. Odaje na sjevernom i zapadnom dijelu su izvorno bile opremljene musanderom sa hamamdžikom i kaminom. Odaja na južnom dijelu krila, orijentisana na avliju, je od prostora krila bila odjeljenja drvenom pregradom. Iz prostora krila, na zapadnom zidu, se pristupa u najreprezentativniju prostoriju kuće, ćošak. Prostor ćoška u vidu doksata izlazi iz osnovnog kubusa objekta. Izvorno, u prostoru ćošaka je uz istočni zid, bila musandera sa hamamdžikom, a uz sjeverni kamin. Glavni ulaz u privatnu, porodičnu avliju istočnog dijela kuće je kroz kapiju smještenu na zapadnom avlijskom zidu. Avlija je nekada, kamenim zidom, bila podijeljena na dva dijela. Pravougaoni prostor privatne avlije, formiran ispred porodičnog objekta je kaldrmisan kamenim oblucima i oplemenjen zelenilom i cvijećem posađenim duž avlijskih zidova. U ulaznom dijelu avlije smješteni su ostava (ćumez) i vanjski WC (ćenifa). Istočni rub ulaznog dijela avlije definiran je objektom konaka u koji se pristupa iz glavnog avlijskog prostora. Prema konceptu prostorne organizacije istočni dio kuće predstavlja tip kuće sa unutrašnjim holom, gdje hol predstavlja poluotvoreni prostor hajata. Prostor hajata je sa dvije strane zatvoren sobama, a sa treće razdijelnim zidom. Uz razdijelni zid je smješteno jednokrako stepenište. Lokalni lomljeni kamen krečnjak je korišten za zidove objekta, koji su krečeni iznutra i na ulaznoj fasadi malterisani izvana, dok je na ostalim fasadama objekta struktura zida ostavljena vidljiva. Zidovi spratova se u potpunosti vežu na zidove prizemlja. Vanjski zidovi objekta su debljine od 65 cm do 75 cm, a unutrašnji nosivi zidovi, raspoređeni u oba pravca, jedan poprečni i jedan podužni, su debljine od 65 cm do 80 cm. Uglovi kuće su izvedeni od pravilno klesanog kamena tenelije, vidljivog na svim fasadama osim ulazne. Od lokalnog kamena živca napravljene su stepenice i baze za stubove. Svodovi nad prostorima zahoda su izvedeni od sedre. Drvo je korišteno za stepenište, međuspratnu i krovnu konstrukciju, pregradu koja zatvara hajata, kao i za vrata i prozore. Međuspratnu konstrukciju kuće čine drvene grede koje nose drveni pod sprata. Stropnu konstrukciju čine, takođe, drvene grede. Međuspratne i stropne drvene grede su ostavljene vidljive u enterijeru kuće. Kamen, sječen u kamene ploče, je korišten za pokrov viševodnog krova. Prozori na fasadama objekta su smješteni u dva horizontalna pojasa. Prozori prvog horizontalnog pojasa, prozori prizemnog dijela kuće, su izvedeni na južnoj (ulaznoj) i sjevernoj fasadi. Prozori, dimenzija 95 x 125 cm, su pravougaoni, drveni, dvokrilni, izdijeljeni na šest polja. Prozori drugog horizontalnog pojasa, prozori spratnog dijela kuće, su izvedeni na južnoj, istočnoj i sjevernoj fasadi. Razlikuju se tri tipa prozora spratnog dijela kuće. Prozori prostora krila – prostora iznad hajata, dimenzija 90 x 165 cm, su pravougaoni, drveni, izvedeni sa nadsvjetlom. Otvaraju na posmik surmu, tako da je donje krilo pomično i diže se preko gornjeg. Prozori glavne odaje, dimenzija 90 x 165 cm, su lučno završeni, drveni, i otvaraju na posmik surmu, tako da je donje krilo pomično i diže se preko gornjeg. Ostali prozori, na istočnoj i sjevernoj fasadi, dimenzija 95 x 125 cm, su pravougaoni, drveni, dvokrilni, izdijeljeni na šest polja. Prozori prizemlja i sprata sa vanjske strane imaju demire i rasteretnu nišu sa unutrašnje strane. Posebnost na fasadama kuće čine uski pravougaoni otvori - puškarnice, izvedene na istočnoj fasadi objekta. Iz avlijskog prostora se pristupa u poluotvoreni hajat u prizemlju. Hajat, dimenzija 3,60 x 8,0 m, je sa južne strane zatvoren staklenom pregradom(14). Prostor je popločan kamenim pločama. Jedan drveni stub kvadratnog presjeka, koji nosi međuspratnu konstrukciju, oslanja se na kamenu bazu koja se nalazi u prostoru hajata. Iz hajata se pristupa u halvat, hudžeru i mutvak. U halvat, dimenzija 4,50 x 5,70 m se pristupa sa zapadne strane. Na sjevernom zidu halvata se nalazila musandara sa hamamdžikom u sjeveroistočnom uglu(15). Na južnom zidu se nalaze dva pravougaona prozorska otvora. Na zapadnom zidu je izveden jedan pravougaoni prozorski otvor, orijentisan na hajat. Iznad prozorskih otvora izvedena je rasteretna niša, završena prelomljenim lukom. Iz hajata se jednakokrakim stepeništem postavljenim uz razdijelni, zapadni zid, pristupa na sprat kuće. Prva tri stepenika su izvedena od kamena, dok je ostatak stepeništa izveden od drveta. Stepeništem se pristupa na krilo orijentisano na avlijski prostor. Južni zid krila, dimenzija 3,60 x 8,0 m, je izveden od drveta, sa tri prozora, koja su izvedena kao pravougaona. Na istočnom zidu krila je bio u plitkom reljefu izveden mihrab. Danas je na istočnom zidu izvedena jednostavna, lučno završena niša. Iz krila se pristupa u prostorije ćoška i dvije odaje. Odaje su smještene na sjevernom i istočnom zidu krila. Izvorno, iz krila se preko araluka (prolazna prostorija) smještenog između dvije odaje pristupalo u toalet, ćenifu. Zadnjom restauracijom objekta prostor odaje na sjevernom zidu krila je proširen čime je nestao araluk. U toalet se pristupa iz same odaje. Odaja na istočnom zidu krila, dimenzija 4,50 x 5,75 m, je orijentisana na sjevernu i istočnu stranu. Prozorski otvori su izvedeni kao pravougaoni sa rasteretnom nišom završenom prelomljenim lukom. Izvorno, uz južni zid odaje se nalazila musandera sa hamamdžikom, dok je uz istočni zid bio izveden kamin. Musandera kao ni kamin nisu još rekonstruisani. Iz prostora krila, na istočnom zidu, se pristupa u najreprezentativniju prostoriju kuće, ćošak. Prostor ćoška, dimenzija 4,55 x 6,40 m, u vidu doksata izlazi iz osnovnog kubusa objekta. Šest drvenih prozora završenih prelomljenim lukom su postavljeni na južnoj, istočnoj i zapadnoj fasadi. Prozori pružaju pogled na avliju. Izvorno, ćošak je drvenom pregradom bio podijeljen na dva dijela. U prvom, ulaznom dijelu, je, uz sjeverni zid, bila musandera sa hamamdžikom. Drvenu pregradu su činili stubovi kvadratnog presjeka povezani lukovima. Kamin je bio smješten uz istočni zid. Drvena pregrada kao ni musadresa i kamin nisu rekonstruisane. Sećija je smještena uz južni i istočni zid ćoška. Pokretna imovina(16) Unutar objekata kompleksa čuvani su izuzetno vrijedni komadi pokućstva i knjiga. Najvredniji komadi pokućstva su se nalazili u glavnoj porodičnoj kući. Na fotografijama i snimcima Begovine iz razdoblja prije njenog razaranja vidljiv je ugrađeni namještaj (musandere, dolafi i dolafići sa vrlo preciznom i bogatom rezbarenom dekoracijom, koja je dijelom bila i polihromno obrađena). Na tim snimcima i fotografijama vidljiva je prisutnost pokretnog naslijeđa (metalnog, drvenog, tekstilnog – ćilimi i vezenina, levhi, knjiga i sl.), ali ne postoji njihov inventar niti je ikada izvršena valorizacija. U toku izrade odluke korištena je metoda intervjua kao pomoćna metoda za identificiranje pokretnog naslijeđa koje je pripadalo kući do njenog uništenja. S obzirom na ograničenost naučne pouzdanosti takve metode, ovdje je u cijelosti naveden popis koji daje intervjuirani vlasnik objekta, uz napomenu da nije moguće izvršiti naučnu verifikaciju tog popisa, jer je pokretno naslijeđe uništeno ili nestalo nakon uništenja stambenog kompleksa Begovina. Iz navedenih razloga pokretno naslijeđe nije predmet zaštite utvrđene ovom odlukom. U istočnom dijelu porodične kuće bila je smještena i biblioteka sa oko 2.500 naslova. Od toga je bilo 60 rukopisa uključujući i sedam prepisa Kur’ana. Najvredniji rukopis je bio prepis Kur’an pisan tušem i zlatom, star oko 140 godina. U biblioteci su se većinom nalazile knjige vezane za oblast medicine, filozofije i šerijatskog prava. Pored knjiga u kući se je čuvalo oko 500 pisama – porodična prepiska članova porodice Rizvanbegović. Sva pisma su pisana arabicom. Pored veoma vrijednih komada pokućstva, od kojeg se izdvajaju dva bosanska ćilima i rezbarena soba, u zapadnom dijelu kuće se također nalazila biblioteka. Biblioteka je brojala oko 850 naslova. Najvredniji su bili rukopisi pisca Hasan-bega Rizvanbegovića, poznatog pod pjesničkim imenom Hajati. Među njegovim pjesmama u rukopisu, izdvajali su se Rječnik tursko–francuski i Komparativna gramatika tursko-francuska / francusko-turska koje je pjesnik napisao. IZVOR TEKSTA: Komisija za zaštitu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine (HTML) 
Stambeni kompleks Begovine
|
begovina ...
državna svojina u vrijeme turske vladavine ili imanje koje je beg dobivao u posjed Begovina u stocu
Autor: Udruzenje Mi; Datum objavljivanja: 31.1.2013. Opis: Begovina u Stocu je najveće remek djelo domaćih majstora, sjedište kapetana Rizvanbegovića. > Begovina u Stocu 2 
Begovina na Bregavi
Begovina
ZAŠTITA
Rješenjem Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti iz 1952. godine kompleks Begovina je stavljen pod zaštitu države. Rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture NRBiH iz 1962. godine, kompleks Begovina je upisan u Registar nepokretnih spomenika kulture. Prostornim planom Bosne i Hercegovine do 2002. godine, Begovina u Stocu je evidentirana i valorizirana kao spomenik I kategorije. Ostaci Begovine u Stocu uvršteni su na Privremenu listu nacionalnih spomenika BiH. |
|
Bregava Tok rijeke Bregave uzvodno od Stoca, podno strmina planine Brgud, vidljivih u pozadini. |
KANJONOM BREGAVE OD STOCA DO BERKOVIĆA
Rijeka Bregava
Bregava (stari nazivi Vidoštica i Vidova rijeka) je lijeva pritoka Neretve u Bosni i Hercegovini. Njeno slivno područje leži između Neretve na zapadu i Trebišnjice na jugoistoku i površine je 470 km². Bregava nastaje na području malog sela Do, u blizini granice općina Stolac i Berkovići, od stalnih vrela Bitunje i Hrguda i periodičnih vrela Malog i Velikog Suhavića, koji izviru iz lomljnog vapnenca. Dužina toka iznosi 31 km, s prosječnim padom od 3,7 m/km. Vrelo se nalazi na nadmorskoj visini od 120 metara. Za vrijeme maksimalnog vodostaja bojenjem vode u ponorima Fatničkog polja utvrđena je veza s izvorima Trebišnjice i Bregave. Pored vrela Bregave i duž njezina gornjeg toka prolazi cesta Bileća-Berkovići-Stolac. Ulijeva se u Neretvu kod mjesta Klepci, u općini Čapljina. Rijeka je udubila korito u obliku kanjona čije dolinske strane dostižu visinu i do 700 m. U proširenjima se nalaze aluvijalni nanosi. Veće mjesto kroz koje protječe je Stolac.
Rijeka je omiljena među ljubiteljima ribolova, jer obiluje pastrmkom.
Bregava (stari nazivi Vidoštica i Vidova rijeka) je lijeva pritoka Neretve u Bosni i Hercegovini. Njeno slivno područje leži između Neretve na zapadu i Trebišnjice na jugoistoku i površine je 470 km². Bregava nastaje na području malog sela Do, u blizini granice općina Stolac i Berkovići, od stalnih vrela Bitunje i Hrguda i periodičnih vrela Malog i Velikog Suhavića, koji izviru iz lomljnog vapnenca. Dužina toka iznosi 31 km, s prosječnim padom od 3,7 m/km. Vrelo se nalazi na nadmorskoj visini od 120 metara. Za vrijeme maksimalnog vodostaja bojenjem vode u ponorima Fatničkog polja utvrđena je veza s izvorima Trebišnjice i Bregave. Pored vrela Bregave i duž njezina gornjeg toka prolazi cesta Bileća-Berkovići-Stolac. Ulijeva se u Neretvu kod mjesta Klepci, u općini Čapljina. Rijeka je udubila korito u obliku kanjona čije dolinske strane dostižu visinu i do 700 m. U proširenjima se nalaze aluvijalni nanosi. Veće mjesto kroz koje protječe je Stolac.
Rijeka je omiljena među ljubiteljima ribolova, jer obiluje pastrmkom.
Jugoistočne padine Hrguda, iznad kanjona Bregave
Kanjon rijeke Bregave
|
Selo Predolje, jugozapadno od prijevoja Prevorac
|
Prjevoj Prevorac (542 m)
Prijevoj se nalazi između kanjona Bregave i Dabarskog polja. Prijevojem prolazi magistralna cesta D6, na dionici Stolac - Berkovići.
Prijevoj se nalazi između kanjona Bregave i Dabarskog polja. Prijevojem prolazi magistralna cesta D6, na dionici Stolac - Berkovići.
|
Pogled na Dabarsko polje
Dabarsko polje je krško polje u istočnoj Hercegovini, dugo 21, a široko oko 2,2 kilometra, okruženo planinama Trusina,, Sitnica, Hrgud, Kubaš i Crno Osoje. Nalazi se na nadmorskoj visini između 470 i 560 metara. Plavno područje obuhvaća oko 12 km² tj. skoro polovicu ukupne površine, a poplave traju od 11. do 5. mjeseca. U južnom dijelu Dabarskog polja nalaze se brojni ponori. |
PO DABARSKOM POLJU
Berkovići
|
Berkovići su općina i naselje u Hercegovini. Prije rata u Bosni i Hercegovini (1992.-1995.) bili su dio općine Stolac. Središte općine je naselje Berkovići.
ZEMLJOPISNA OBILJEŽJA Na klimu Berkovića utječe blizina mora, reljef, izloženost cirkulacijama zraka, geološki sastav, tako da se mješaju mediteranska i umjereno-kontinentalna klima gdje su zime blage, a ljetne vrućine ublažava stalno strujanje zraka uslijed čega je zrak izuzetno čist. Za ove prostore su karakteristični vjetrovi bura (u narodu sjever) i jugo. KULTURNO - POVIJESNA BAŠTINA Berkovići sa svojom okolinom obiluju nizom značajnih kulturno-povijesnih spomenika. Čitavo područje je arheološki slabo istraženo. Crkva sv. Trojice na Gorici predstavlja svojevrstan kulturno-povijesni spomenik. Postoje još crkve na Trusini i u Ljutom Dolu. Tu je i stari grad Koštun (od lat. Kostrum-logor), koji datira iz ranog srednjeg vijeka, čime se ubraja u najstarije gradove u regiji. Građen je najkasnije u 10. stoljeću. Grad je imao 6 kula i okolo okomiti zid koji je još uočljiv. Ništa manje nisu zanimljive nekropole stećaka kojih ima dosta na terenu općine. Neke od većih se nalaze u Dabrici (Crkvine), Hateljima, Predolju, Potkomu, Ljubljanici, Dolu, Koritniku, Bračićima, Blacima, Ljutom Dolu, Suzini. Na ovim terenima ima i spomen-obilježja NOB-u. U samom centru Berkovića nalazi se spomenik palim borcima i spomen-biste narodnih heroja Save Belovića i Danila Soldatića. Trusina Na vrhu Straževica (1050 m), na planini Trusini, koji se uzdiže iznad Dabarskog polja, jedna od tri sestre po imenu Straževica izgradila je sebi crkvu o kojoj se pričaju legende. Prema narodnoj predaji na tom mjestu danas se nalaze ostaci temelja u kojima je zatrpano zlato. |
Potkom
|
U mjestu Potkom nalaze se ostaci crkve sv. Ilije koji potječu iz 14. ili 15. stoljeća. Ktitori ove crkve su bili plemićka obitelj Pićević. Crkva je porušena poslije dolaska Turaka od 1480.-1490. g. Sačuvani su samo temeljni zidovi do 55 cm visine.
Pećina Ratkovača U Potkomu, na sjeverozapadnom kraju Dabarskog polja, stješnjenom između Hrguda, Koma i Trusine, nalazi se špilja Ratkovača. Ova špilja bila je mjesto mnogih arheoloških istraživanja, međutim, samo jednim svojim dijelom (oko 2 km). Ostatak špilje manje je istraživan. Vjeruje se kako je špilja u prošlosti bila naseljena ili da je služila i kao sklonište u ekstremnim uvjetima. Unutrašnjost špilje - podzemni hodnici, dvorane, špiljska jezera - ukrašena mnogobrojnim primjercima špiljskog nakita. Neposredno pored pećine se nalazi vodopad rijeke Opačice visine preko 150 m, no kako je tok Opačice periodičan, tako se mijenja i atraktivnost vodopada. |
Hatelji KOORDINATE: 43.086144, 18.209064; WIKIPEDIJA: HATELJI
|
Hatelji je naselje koje je prije Daytonskog sporazuma bilo u sastavu općine Stolac, a danas je dio općine Berkovići, Smjestilo se nalazi u podnožju Hateljske grede, obronka u sastavu planinskog vijenca Trusine, istočno od Berkovića. Iznad naselje se nalazi planinski vrh Straževica (1050 metara), i Sunićka pećina. Naselje je bilo sjedište srednjovjekovne velikaške obitelji Hateljević.
Prema popisu stanovništva iz 2013. u naselju su živjela 442 stanovnika. Ovdje žive obitelji: Šetka, Đurica, Terzić, Mišković, Lučić, Kojović, Ćupina, Kulušić (slave Nikoljdan), Kundačina, Hajrović, Ljubović. Hram Silaska Sv. Duha na apostole
U naselju se na lokaciji Gorica nalazi hram Srpske pravoslavne crkve posvećen silasku Svetog Duha na apostole. Pripada parahoji Dabarskoj u okviru Eparhije zahumsko-hercegovačke i primorske. Crkva je na temeljima starog hrama obnovljena 1858. ili 1859. godine, a pored nje se nalazi staro srpsko pravoslavno groblje. Vezana je za narodno predanje o Straževici, Trojici i Gorici, tri sestre Nemanjića koje nisu imale potomke, te su na svojim imanjima dale da se podignu tri crkve koje su dovoljno blizu jedna drugoj da se međusobno vide, i čija se zvona međusobno čuju. Sunićka pećina Iznad naselja Hatelji u Dabarkom polju, na strmim liticama, nalazi se Sunička pećina dužine svega 300 metara. Jedno od najvećih sela u Dabru, ima 52 kuće, koje su u grupama i zovu se: Hatelji, Ržanice, Kapić i Dragljevo. Jedna od najvećih gomila je na vrhu Straževice i vidi se svuda iz polja. Ispod Hatelja kraj puta je široka gomila i na njoj 14 stećaka. Mesto se zove Velike Ploče. |
hatelji
Proizvodnja: RTRS; Datum objavljivanja: 29.8.2013. |
DUBRAVSKA VISORAVAN
Dubravska visoravan je krška visoravan u Hercegovini. To je prostor omeđen kanjonom rijeke Neretve sa zapada, rijekama Bunom i Bunicom sa sjevera, planinom Sniježnicom s istoka, te kanjonom Bregave s juga. Administrativno je podijeljena između općina Mostar, Stolac i Čapljina.
Na Dubravskoj visoravni dobro je razvijena poljoprivredna proizvodnja, uzgoj voća i povrća te vinogradarstvo.
Naselja gravitiraju ka Stocu i dijelom ka Čapljini (na zapadu).
Na Dubravskoj visoravni dobro je razvijena poljoprivredna proizvodnja, uzgoj voća i povrća te vinogradarstvo.
Naselja gravitiraju ka Stocu i dijelom ka Čapljini (na zapadu).
Pogled prema Hrgudu sa Dubravske visoravni
Borojevići
|
Borojevići su selo uz lokalnu cestu koja, na udaljenosti od oko 1-2 km, ima izlaz na magistralu M-6: Mostar - Ljubinje - Stolac - Trebinje. Od Stoca su udaljeni oko 4 km. Smješteni su između Bregave (na jugu) i njene desne pritoke Radimlje (na sjeveroistoku). Prema popisu stanovništva 2013. godine u njemu su živjela 603 stanovnika.
Na području sela nalazi se pećina Badanj, značajno arheološko nalazište koji datira iz paleolitika. Na desnoj obali Bregave, u blizini Badnja nalaze se još dvije potkapine (rekognoscirane i neistražene), Crvena pećina i Drenovačka pećina. Godine 1935. godine u selu je sagrađen mekteb, koji je kasnije dograđen i pretvoren u mesdžid. Džamija je sagrađena 1969., a uz nju čatrnja i imamski stan, koji su u srušeni u Ratu u Bosni i Hercegovini (1992.-1995.). Obnova džamije je završena u rujnu/septembru 2003, a imamski stan još nije nanovo izgrađen. |
Džamija u Borojevićima
Izvor: Moj džemat |
Pećina Badanj KOORDINATE: 43.0815038,17.8844682
 Ulaz u špilju BadanjIzvor: Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH Badanj je špilja i značajno arheološko nalazište smještena kod sela Borojevića, šest kilometara zapadno od Stoca. Špilja, zapravo polušpilja (okapina) nalazi se u stijeni u kanjonu rijeke Bregave, 45 metara iznad korita.
Kanjon rijeke Bregave je na tom dijelu dug 18 km i oko 100 m dubok u eocenskom vapnencu, između Vidova polja i Neretve. Usjek je u vrijeme Rimljana korišten kao važna prometnica između Narone i Dilunta (Vid-Stolac), da bi kasnije bio napušten i sada je zarastao u gustu šumu. Ovdje se nalazi paleolitsko nalazište otkriveno 1976. godine. Arheološka ispitivanja obavljao je arheolog Đuro Basler. Ispitivanjima je utvrđeno da je ovo nalazište iz mlađeg paleolitika tj. 13000 do 12000 pr. Kr. Posebno značajno otkriće na ovom nalazištu je gravirani crtež u stijeni koji predstavlja najstariji spomenik umjetnosti u Bosni i Hercegovini. Dio crteža je uništen, kako se pretpostavlja, još u paleolitsko doba. Crtež je urezan u koso položenu površinu velikog uglačanog bloka kamena koji je odlomljen od masiva pećine. Površina mu je oko 30 stupnjeva nagnuta od zapada prema istoku. Crtež se nalazi u jugozapadnom kutu stijene i predstavlja, vjerojatno, figuru konja gledanog s desnog boka napadnutog strelicama. Sačuvana je samo zadnja polovica tijela, s bedrima tipičnim za konja i dijelom trupa, dok je ostatak crteža uništen. Dubina reza je 5 mm. Gravura konja u Badnju nije bila anatomski savršeno reproducirana figura, što i nije bilo važno za tadašnjeg čovjeka. Za njega je bilo važnije ono što je tim trebalo biti rečeno. Teme su obično bile lovačkog sadržaja. Osnova teme ove umjetnosti bilo je vizualno ovladavanje životinjama, simbolika nadmoći nad prirodom i svijet magije. Crtež konja napadnutog strelicama je tipičan za regiju mediteranske umjetnosti paleolitskog čovjeka čije gravure sadrže prikaz životinje i znakove. Prvi je ovakav nalaz na istočnoj obali Jadranskog mora. Gravure slične ovoj nalaze se u znatnom broju na Siciliji, u Kalabriji i u Apuliji. Osim crteža (gravure), u pećini su nađene i mnoge kremene i koštane rukotvorine. Nacionalni je spomenik BiH od 2003. godine. |
Konj napadnut srijelicama, gravura u stijeni iz špilje Badanj kod Stoca. Datirana oko 12500. pr.n.e.
Autor: Saša Šantić. |
Plan arheoloških istraživanja u Badnju
Izvor: Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH |
Skica arheoloških nalaza iz Badnja
Izvor: Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH |
IZVORI I LITERATURA:
BASLER, Đuro: Paleolitsko prebivalište Badanj kod Stoca. Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, (A), n.s. sv. XXIX /1974. Sarajevo, 1976., 5-18 GRUPA AUTORA: Paleolitsko nalazište Badanj u Borojevićima, arheološko područje. Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika BiH (HTML) KUJUNDŽIĆ, Z.: Gravure na stijeni i gravirani ukrasi na upotrebnim predmetima – Badanj i pećina Pod lipom, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, (A), ns. sv. 44. Sarajevo, 1989., str. 21-38. WHALLON, R.: The Paleolithic Site of Badanj: Recent Excavations and Results of Analysis. Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, (A), ns. sv. 44. Sarajevo, 1989., str. 7-20. WIKIPEDIJA: Badanj (pećina) |
IZVORI I LITERATURA
|
JALIMAM, Salih; MIČIJEVIĆ, Senad: Stolac od najstarijih vremena. Udruženje ”Troya” Stolac. Mostar, 2005.
KURTOVIĆ, Esad: Novi podaci o Vidovom polju. Prilozi, 37, Sarajevo, 2008, str. 129-134. (PDF) MIHIĆ. Ljubo J.: Turistički motivi i objekti Stoca i okoline. ”Dom štampe”, Zenica |
|
