---

​RIJEKE DINARSKOG GORJA > RIJEKE CRNOMORSKOG SLIVA > SLIV SAVE > Porječje Kupe

PORJEČJE RIJEKE KUPE

---

KUPA / KOLPA
Sava < Kupa (D)

​KUPA. odn. na slovenskom KOLPA, je rijeka čiji je izvor i ušće u Hrvatskoj, a dijelom svoga toka čini granicu sa Slovenijom. Područje uz rijeku Kupu naziva se Pokuplje.
Rijeka Kupa izvire iz krškog jezerca tirkizno zelene boje u Nacionalnom parku Risnjak kod mjesta Razloge u Gorskom kotaru. Oko 100 m nizvodno s desne strane prima vodu povremenog bujičnog potoka ►Krašićevica, a dalje s lijeve strane povremenog toka ►Sušice i skreće prema sjeveroistoku, te zatim prema sjeveru. Ispod izvora Kupa je brza rijeka, dok se nakon nekoliko kilometara smiruje i postaje mirna rijeka ispresjecana mnogim umjetnim slapovima koji su u povijesti služili za pokretanje vodenica: mlinova i pilana. Granična rijeka postaje na ušću lijeve pritoke  ►Čabranke u Kupu.
U svom gornjem toku, Kupa se probija kroz šumovit kanjon. Na nekim se mjestima kanjon proširuje te se tamo nalaze plodne njive i polja. Sljedeća veća rijeka koja se ulijeva u Kupu je ►Lahinja.
Kupa kod Ozlja ulazi u svoj ravničarski tok. Zatim stiže do Karlovca gdje se s desne strane ulijeva rijeka  ►Dobra te ubrzo nakon toga i ►Korana koja već nosi vode ►Mrežnice. Kasnije se u Kupu još ulijevaju rijeke ►Kupčina s lijeve i ►Glina s desne strane.Kod Petrinje se ulijeva ►Petrinjčica. Nedaleko svog ušća u Savu kod Siska u Kupu se s lijeve strane ulijeva još rijeka ►Odra.

Ukupna dužina toka rijeke Kupe je 296 km. Minimalna izdašnost izvora rijeke Kupe iznosi 1,2 m3/s, a maksimalna čak 144 m3/s (izmjereno na limnigrafu u Kuparima). Temperatura vode iznosi 7 °C. Izvor nije kaptiran. Voda istječe na visini od 321 mnm. Kupa u godišnjem prosjeku rijeci Savi donese 283 m3/s vode.
Rijeka Kupa je pogodna za vožnju kanuom i kajakom. Osim toga u ljetnim mjesecima Kupa je pogodna za kupanje te su uređena mnoga kupališta. Kupa je također bogata i ribom te je vrlo pogodna za športski ribolov.

Naslovna fotografija
Izvorišno područje Kupe

Rijeka Kupa (Kolpa) kod Damlja u Sloveniji

Porječje Kupe

Sliv rijeke Kupe u krškom području čine podslivovi Kupe, tj. mali slivovi Lahinje te Dobre, Mrežnice i Korane, koje se spajaju s Kupom kod Karlovca, upravo na prelasku iz krškog u područje Panonskog bazena. Najveći dio sliva pripada Hrvatskoj, uključujući i glavni izvor, a manji dio Sloveniji. Osnovne značajke sliva su složena geološka građa u kojoj prevladavaju okršeni karbonatni vodonosnici, tokovi podzemnih voda ispod navučenih vodonepropusnih kompleksa naslaga i pojave krških izvora širokog raspona istjecanja. 
Slivno područje donjeg toka rijeke Kupe obuhvaća Žumberak, južne padine Vukomeračkih gorica, Karlovački bazen, Petrovu i Zrinsku goru. U ovom dijelu sliva najvažnija su dva tipa vodonosnika. Vodonosnik međuzrnske poroznosti formiran unutar aluvijalnih naslaga Kupe i njezinih pritoka i vodonosnici pukotinske poroznosti u naslagama dolomitima na Žumberku. 

Zanimljivost
​Na rijeci Kupi postoje dvije hidroelektrane (Ozalj) od kojih je starija poznata pod imenom 'Munjara grada Karlovca', a izgrađena je 1908. godine.

Rijeka Kupa i njezino porječje
Autor: Milan Šenoa

Pretisak. - Karlovac : Gradska knjižnica "Ivan Goran Kovačić", 2006. - 218, XIX str. : ilustr. ; 22 cm
Pretisak izdanja preštampanog iz Rada Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knj. 122, god. 1985. - Str. I-II: O djelu Rijeka Kupa i njezino porječje / Patris Šuper. - Str. III-XIX: Od izvora do ušća / tekst i fotografije Biserka-Biba Schmuck.

ODRA
Kupa < Odra (L)

Odra je rijeka u Hrvatskoj, lijevi pritok rijeke Kupe koja u dužini od 45 km teče kroz Turopolje i Odransko polje.
Izvorište rijeke Odre nije točno definirano. Prije melioracijskih zahvata izvorištem se smatrala rijeka ►Lomnica, koja izvire na istočnim obroncima Plješivice na nadmorskoj visini od 240 m. No melioracijski i protupoplavni zahvati značajno su izmjenili tok rijeke Lomnica te se ona sada ulijeva u odteretni kanal Sava-Odra kod sela Mraclin. Kanal Sava-Odra konačno utječe u rijeku Odru u blizini sela Veleševec.
Danas se izvorištem rijeke smatra područje između Donjeg Podotčja i Čičke Poljane gdje se spaja više lokalnih potoka: ►Kosnica, ►Ribnica i ►Siget. Ti su potoci neaktivni tijekom sušnih razdoblja pa je i količina vode u rijeci tada znatno manja. Sam tok rijeke Odre prekinut je odteretnim kanalom Sava-Odra već na šestom kilometru od mjesta njenog nastanka. Njene se vode u Čičkoj Poljani, kod sifona Odra, skreću u melioracijski kanal a djelomično se propuštaju u kanal. Sam kanal spaja se s odteretnim kanalom Sava-Odra kod mjesta Veleševec. Južno od odteretnog kanala tok rijeke je gotovo netaknut. U blizini Kazneno-popravnog zavoda Turopolje eksploatira se šljunak što je dovelo do stvaranja umjetnih jezera. Rijeka nakon toga ulazi u šume Turopoljskog luga i osim ušća odteretnog kanala njenih 38 km toka su ostali netaknuti. Kako je visinska razlika između izvorišta rijeke i njenog ušća manja od 3 m, rijeka je sklona izlijevanju iz svog korita. Na putu od Čičke Poljane do ušća, rijeka prima nekoliko pritoka s desne strane, od kojih su najznačiji potoci ►Buna i ►Lekenik, koji izviru u Vukomeričkim goricama.
Rijeka od svog novog izvorišta pokraj Čičke Poljane do ušća ima duljinu od približno 45 km. Ako se rijeka Lomnica i dalje uzima u obzir kao glavni izvorišni rukavac Odre, onda je ukupna duljina rijeke oko 83 km. Površina porječja rijeke 604 km2.
Svojim tokom protiče kroz nizinu, rubom šume ili kroz šumu. Od kanala Sava-Odra, pa do sela Odra Sisačka uz njen tok nema naselja. Bogata je i životinjskim svijetom (dabrovi, ribe, barske kornjače,  zmije  bjelouške), a njenom se vodom na skrivenim mjestima napajaju mnoge šumske životinje, primjerice divlje svinje, srne, jeleni i lisice.
Vlažne livade Odranskog polja predstavljaju najvažnije područje gniježđenja kosca (Crex crex) u Hrvatskoj i Europi, a poplavne šume hrasta lužnjaka stanište su štekavca (Haliaeetus albicilla).

Rijeka Odra južnije od Čičke Poljane.
Autor: Vedran V., Wikipedija

MOŠTANICA
Kupa < Moštanica (D)

Moštanica je desna pritoka Kupe, duga 12,2 km. Njezino porječje obuhvaća 31,3 km². Izvire u sjevernom podnožju Zrinske gore, u blizini istoimenoga sela, a u Kupu se ulijeva u blizini sela Moščenica, južno od Siska. Glavni pritok je Veliki Lukavac.

VELIKI LUKAVAC
Kupa < Moštanica < Veliki Lukavac

PETRINJČICA
Kupa < Petrinjčica (D)

Petrinjčica je rijeka koja protječe kroz Petrinju, gdje se ulijeva u Kupu.
Rječica Petrinjčica izvire na Zrinskoj gori (560 metara nadmorske visine), a zbog velike razlike između izvora i ušća (na 460 metara) ima snažnu eroziju te usijecanje korita. Duga je 36 kilometara, površina slivnog područja je 150 km² s maksimalnim protokom od 230 m/s. U gornjemu toku prima najviše potočnih pritoka, pa postaje sve bučnija i brža, stvarajući specifičan krajobraz planinske rječice. Taj je dio sliva izrazito šumovit i uglavnom bez naselja, znači i bez značajnih ratarskih i stočarskih djelatnosti i mogućih onečišćenja. Na koti 165 kod naselja Jabukovac, prelazi u srednji tok, kada se susreće s naseljima, željezničkom prugom, cestom koja povezuje Petrinju s Dvorom i Glinom, trasom Jadranskoga naftovoda, šikarama i posječenim goletima te pašnjacima i oranicama. Usporava tok i prolazi kroz klanac Tješnjak ,gdje ponovno poprima prirodni izgled. Izlaskom iz uske sutjeske kod Hrastovice i Budičine započinje donji tok, gdje slobodno meandrira širokom dolinom plaveći okolna polja. Godine 1912. napravljen je nasip od 1910 metara s pet betonskih kaskada, a 1960-it reguliran je potez od mosta na Petrinjčici do ušća. Petrinjčica i njezino slivno porječje predstavljaju bogat prirodni rezervat s nizom zaštićenih biljnih i životinjskih vrsta te bogatim tragovima (nalazištima) okamina iz davne prošlosti (mezozoika). Između dvadeset vrsta riba koje su karakteristične za gorske rijeke, u njoj obitava i nekoliko zaštićenih vrsta (svitkovac, potočna mrena, balkanska mrena, veliki vijun, piškur, zlatna nežica, potočna pastrva, ukrajinska potočna paklara, tankorepa krkuša, lipnjen, obični vijun, manjić i glavoč.

Petrinjska šetnica
Rekreativna, kružna pješačka staza, označena smjerokazima, s polaznom točkom od novog mosta na Petrinjčici, vodi lijepim perivojem, nasipom uz Petrinjčicu, vinorodnim brežuljcima uz nekadašnju Vilu Gavrilović, pokraj spomenika braniteljima do izvora Jelen u Popovoj šumi bogatoj starim hrastovima i dalje preko Sv.Trojstva do polazne točke.

BUDIČINA
Kupa < Petrinjčica < Budičina (D)

VRAŽJI SKOK
Kupa < Petrinjčica < Budičina  < Vražji skok (L)

HOTNJICA
​Kupa < Hotnjica (L)

UTINJA
​Kupa < Utinja (D)

Utinja je rijeka u Sisačko-moslavačkoj županiji, desna pritoka Kupe. Izvire na padinama Hrastovičke gore, kod naselja Luščani i Donja Bačuga. Duga je 23,7 km. Prolazi zapadno od grada Petrinje. Rijeka Utinja prolazi kroz sljedeća naselja: Luščani, Donja Bačuga, Gornja Bačuga, Pecki, Strašnik, Cepeliš, Križ Hrastovački, Župić,  Gornje Mokrice, Međurače, Srednje Mokrice, Donje Mokrice, Novi Farkašić, Vratečko i Pokupsko Vratečko.

ŠANJA
​Kupa < Šanja (L)

STRAŠNIČKI POTOK
​Kupa < Šanja < Strašnički potok (D)

GLINA
​Kupa < Glina (D)

​Rijeka GLINA teče kroz Hrvatsku, a malim dijelom (u dužini od 12.5 km) i granicom Hrvatske i BiH. Ukupna dužina njenog toka je 111,5 km. Rijeka Glina izvire na prostoru općine Slunj u okolici sela Gornji Greben, te prvo teče u smjeru istoka, kod Maljevca izlazi na hrvatsko-bosansko-hercegovačku granicu  nastavlja granicom prema sjeveroistoku, protječe kroz doline podno Petrove gore, prolazi kroz  Topusko i grad Glinu gdje se nakon dvadesetak kilometara sjeverno od grada Gline, kod sela Slana, ulijeva u rijeku Kupu. U donjem dijelu svog toka kroz područje Grada Gline teče sporije i meandrira kroz riječnu ravnicu sve do utoka u rijeku Kupu. Rijeka Glina ima znatan vodeni potencijal osobito nakon ulijevanja riječice ►►Maje nakon grada Gline. U rijeku Glinu sa teritorije Bosne i Hercegovine ulijevaju se dvije značajne pritoke ►►Glinica i ►►Kladušnica. Obje pritoke dreniraju površinske vode sa cazinsko-kladuške zaravni. Svi vodotoci na općini Velika Kladuša pripadaju slivu rijeke Gline.

U planu je izgradnja mini hidroelektrane na hrvatskom dijelu toka. Zahvat se nalazi u pograničnom području s Bosnom i Hercegovinom, koja je s desne obale rijeke Gline. S obzirom na morfologiju terena desne obale u obuhvatu zahvata (strma i visoka), ne očekuje se značajan utjecaj usljed povišenja kote vode na preljevu. Izvođenje radova će se u cijelosti provoditi s lijeve strane obale te se na bilo koji način neće utjecati na desnu obalu rijeke Gline tj. na područje Bosne i Hercegovine.

Tok rijeke Gline kod naselja Veljunska Glina na Kordunu

Rijeka Glina blizu bosanske granice
Autor: Julian Nitzsche, Wikipedija

MOŠTANICA
​Kupa < Glina < Moštanica (D)

MAJA
Kupa < Glina < Maja (D)

Rječica na Banovini, najveći desni pritok Gline; duga je 32,6 km, porječje obuhvaća 196,7 km². Izvire u podnožju Zrinske gore, kraj sela Brezovo Polje. U Glinu se ulijeva kraj sela Prekopa, oko 4 km sjeverno od grada Gline. Glavni pritok rječice Maje je ►►►Bručina; ostali pritoci: ►►►Slatina, ►►►Velika Kamešnica, ►►►Listovački potok i dr.
IZVOR HRVATSKA ENCIKLOPEDIJA

JARANKA
Kupa < Glina < Maja < Jaranka (L)

BRUČINA
Kupa < Glina < Maja < Bručina (D)

LISTOVAČA
Kupa < Glina < Maja < Listovačaa (D)

RIJEKA
Kupa < Glina < Maja < Rijeka (L)

SMRDAN
Kupa < Glina < Smrdan (D)

ČEMERNICA
Kupa < Glina < Čemernica (L)

TURČENICA
Kupa < Glina < Čemernica < Turčenica (L)

BUZETA
Kupa < Glina < Buzeta (D)

Pritoke Buzete su Crljena, Šaševa, Ravna te potoci Narodna vrela, Borovita, Orlova.

TOMAŠICA
Kupa < Glina < Buzeta < Tomašica (D)

CRLJENA
Kupa < Glina < Buzeta < Crljena (L)

ŠAŠEVA
Kupa < Glina < Buzeta < Šaševa (L)

RAVNA
Kupa < Glina < Buzeta < Ravna (L)

GOZDNA
Kupa < Glina < Buzeta < Gozdna (L)

CRNA RIJEKA
Kupa < Glina < Crna rijeka (L)

PERNA
Kupa < Glina < Perna (L)

BLATUŠA
Kupa < Glina < < Perna < Blatuša (L)

KRIVAJŠČICA
Kupa < Glina < Krivajščica (D)

Krivajščica, desna pritoka Gline nastaje spajanjem potoka Mutna Krivaja i Sirova Krivaja, kod sela Staro Selo Topusko - zaselak Rajšići.

GLINICA
Kupa < Glina < Glinica (D)

GLINICA nastaje od ►►►Čaglinice i ►►►Bužimnice. Glinica se ulijeva u rijeku Glinu u naselju Poljana u općini Velika Kladuša na granici Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Dužina Glinice je 30 kilometara, a površina porječja je 540 m2. Lijeve pritoke su joj: Slapnica, Stevića potok i Pecka, a desne Stabandža, Bojna i Međarac.

MEĐARAC
Kupa < Glina < Glinica < Međarac (D)

PECKA
Kupa < Glina < Glinica < Pecka (L)

BOJNA
Kupa < Glina < Glinica < Bojna (D)

Pritoke Bojne su: Kurjašnica, Čemernica i Dubrovnica.

SLAPNICA
Kupa < Glina < Glinica < Slapnica (L)

Slapnica izvire u Todorovu desne pritoke su joj: Alibegića potok, Repušnjak i Vrnogračnica, a lijeve: Ždralovac i nekoliko manjih potoka.

DIJAK
Kupa < Glina < Glinica < Slapnica < Dijak (L)

VRNOGRAČNICA
Kupa < Glina < Glinica < Slapnica < Vrnogračnica (D)

PONOR
Kupa < Glina < Glinica < Slapnica < Vrnogračnica << Ponor (ponornica)

REPUŠNJAK
Kupa < Glina < Glinica < Slapnica < Repušnjak (D)

IBRIŠMOĆ
Kupa < Glina < Glinica < Slapnica < Ibrišmoć (L)

ŽDRALOVAC
Kupa < Glina < Glinica < Slapnica < Ibrišmoć < Ždralovac

STABANDŽA
​Kupa < Glina < Glinica < Stabandža (D)

BUŽIMNICA
Kupa < Glina < Glinica < Bužimnica

ČAGLICA
​Kupa < Glina < Glinica < Čaglica

TREBINJA
​Kupa < Glina < Glinica < Bužimnica < Čaglica < Trebinja

DEVETAL
​Kupa < Glina < Glinica < Bužimnica < Čaglica < Devetal

RIJEKA
​Kupa < Glina < Glinica < Bužimnica < Čaglica < Rijeka

VRBOVSKA
​Kupa < Glina < Glinica < Bužimnica < Vrbovska (D)

ZARADOSTOVO
​Kupa < Glina < Glinica < Bužimnica < Zaradostovo (D)

VARAJIĆA POTOK
​Kupa < Glina < Glinica < Bužimnica < Varajića potok (L)

ĐORMAJ
​Kupa < Glina < Glinica < Bužimnica < Đormaj (D)

KLADUŠNICA
​Kupa < Glina < Kladušnica (D)

KLADUŠNICA je rijeka u Bosni i Hercegovini. Desna je pritoka rijeke Gline. Duga je oko 22 kilometra, a obuhvaća porječje od 220 m2. Protječe kroz Veliku i Malu Kladušu. Rijeka Kladušnica nastaje od Šumatice i Pećine, a lijeve pritoke su joj: Jankovac, Vidovska, Šiljkovača i Grabarska, a desne pritoke su Crni potok i Kvrkulja. 

GRABARSKA
​Kupa < Glina < Kladušnica < Grabarska (L)

Slivno područje rijeke Grabarske iznosi oko 22 km2. Protječe južnim i jugoistočnim djelom grada Velike Kladuše.

GRABARSKA
​Kupa < Glina < Kladušnica < Grabarska < Kloštarski potok (L)

KVRKULJA
​Kupa < Glina < Kladušnica < Kvrkulja (D)

Rječica začinje iz jezera Kvrkulja, udaljenog oko 4 km od Velike kladuše. Uz jezero se nalazi odmaralište u kojemu su mlin koji je u funkciji za mljevenje žita na starinski način, igralište za djecu, te staze za šetnju.

ŠILJKOVAČA
​Kupa < Glina < Kladušnica < Šiljkovača (L)

VIDOVSKA
​Kupa < Glina < Kladušnica < Vidovska (L)

HUKAVICA
​Kupa < Glina < Kladušnica < Šiljkovača < Hukavica (D)

JANKOVAC
​Kupa < Glina < Kladušnica < Jankovac (L)

ŠUMATICA
​Kupa < Glina < Šumatica

PEĆINA
​Kupa < Glina < Pećina

MALJEVAC
​Kupa < Glina < Maljevac (D)

BUHAČA
​Kupa < Glina < Buhača (D)

RIJEKA
​Kupa < Glina < Rijeka (L)

ČIČINOVAC
​Kupa < Glina < Rijeka < Čičinovac (L)

RUŠEVICA
​Kupa < Glina < Ruševica (D)

ŠIROKI POTOK
​Kupa < Glina < Ruševica < Široki potok (L)

RADOVICA
​Kupa < Glina < Ruševica < Široki potok < Radovica (L)

STRMAČKA
​Kupa < Glina < Ruševica < Strmačka (L)

ŽRVNICA
​Kupa < Glina < Žrvnica (D)

GOLINJA
​Kupa <  Golinja (D)

BUČICA
​Kupa <  Golinja < Bučica (L)

​SVINJICA
​Kupa <  Golinja < Svinjica (L)

BABINJ
​Kupa <  Babinj (D)

TREPČA
​Kupa <  Trepča (D)

Trepča je rijeka Hrvatskoj u Sisačko-moslavačkoj županiji, desna pritoka Kupe. Nastaje spajanjem potoka Mala i Velika Trepča u blizini Kraguljaca (dio Čremušnice). Izvire u blizini Malešević Sela (257 m n.v.). Utječe u Kupu, kod Auguštanovca i Trepče na 101 m n.v. Zajedno s Velikom Trepčom duga je 36,64 km; sama Trepča je duga 5,15 km, Velika Trepča je duga 31,49 km i Mala Trepča je duga 17,25 km. Naselje Trepča dobilo je ime po rijeci. Zanimljivost je kako rijeka u potpunosti teče teritorijem općine Gvozd.

Pritoci su:
Trepča – Mala Trepča, Velika Trepča, Šentuša
Mala Trepča – Ostrožin, Stipanac
Velika Trepča – Pajića potok, Velika Bistra, Brnjavac, Mala Bistra, Rijeka, Gajkovac

Prolazi kroz sljedeća naselja:
Trepča – Kraguljci (zaselak, dio Čremušnice), Ilovačak, Trepča i Auguštanovec
Mala Trepča – Gornji Sjeničak, Ostrožin, Šljivovac
Velika Trepča – Malešević Selo, Slavsko Polje, Crevarska Strana, Vrginmost, Gornja Čemernica, Pješčanica, Kozarac, Bović, Kirin, Golinja, Čremušnica

IZVOR Trepča (Kupa). Wikipedija (hr)

ŠENTUŠA
​Kupa <  Trepča < Šentuša (L)

ROŽENICA
​Kupa <  Roženica (L)

KRAVARŠČICA odn. KRAVARŠĆICA

KRAVARŠĆICA ili KRAVARŠČICA je riječica u središnjoj Hrvatskoj koja izvire u Vukomeričkim goricama a ulijeva se u srednjem toku u rijeku Kupu. Kroz Vukomeričke gorice protječe u dužini od 30,9 km. Kravaršćica ima značajan vodeni potencijal, osobito u donjem toku, dok se u gornjem toku može okarakterizirati kao riječica ili potok koji varira s vodenim potencijalom ovisno o godišnjem dobu.

Tok rijeke. Kravaršćica izvire na prostoru općine Kravarsko, u naselju Gornji Hruševec (blizu zaseoka Popovići), ispod vrha "Severić" (218 m). Od izvora teće prema zapadu između naselja na sjeveru Gladovec Kravarski, Kravarsko, Novo Brdo, Čakanec, i na jugu Gornji Hruševec, Gornja Opatija gdje se probija kroz središnji masiv uravnjenog niskog gorja Vukomeričke gorice i stvara dolinu široku od 1 do 2 km. Kod naselja Čakanec mjenja smijer i zaokreće prema jugozapadu te između naselja Lukinić Brdo i Dubranec sasvim mijenja smjer prema jugu gdje širi dolinu od 2 do 3 km, te se kod naselja Lijevo Sredičko uljeva u rijeku Kupu.

Hidrografija. Srednja širina Kravaršćice u gornjem toku iznosi između 2 i 4 metra, dubina oko pola metra, u srednjem toku širina joj je od 4 do 6 metara a dubina oko metar, dok je u donjem toku blizu ušća Kravaršćica je široka do 10 metara a dubina joj je oko 4 metra.

Biljnji i životinjski svijet. Kravaršćica obiluje ribljim vrstama koje, osobito u fazi mriješćenja, putuju uzvodno prema izvoru gdje često ostanu zarobljene u mrtvicama za vrijeme ljetnih suša kada je protok vode u gornjem dijelu minimalan. Od ribljih vrsta poznate su som, štuka, šaran, smuđ, bijelka uz obilje riječnih rakova i školjaka što je privuklo koloniju sivih čaplji koje obitavaju u "Popovom Gaju" ispod naselja Gornji Hruševec. U dolini žive i divlje patke a od grabežljivaca sivi sokol i lisica. Česti gosti, osobito gornjeg toka Kravaršćice, su i divlje svinje koje po plićacima love ribu.
U dolini Kravaršćice većinom su obrađene površine koje spadaju u sjenokoše zbog iznenadnih oscilacija razine vode često se izlije iz korita i poplavi katkad i čitavu dolinu te uglavnom nema oranica. Tamo gdje područja nisu obrađena rastu vrbe, topole, joha i na pojedinim ocjeditim mjestima jasen, borovica i divlji šipak. Ponegdje se obronci spuštaju u samu dolinu te se na tim mjestima nalaze oranice ili šume graba i hrasta kitnjaka, sa rastom nadmorske visine počinje hrast lužnjak, a zatim bukva po vrhovima i ponegdje na najvišim točkama oaze smreke. Na južnim obroncima vrlo česte su i šume kestena sa lijeskom.

KUPČINA

Kupčina je rijeka u središnjoj Hrvatskoj, lijeva pritoka Kupe. Dugačka je 56 kilomatara i njezino porječje obuhaća 64 km2. Izvire u brdovitom području Žumberka, kod sela Sošice. Teče prvo prema jugoistoku, prolazi kroz istoimeno selo Kupčina Žumberačka. Laagano skreće prema jugu, prolazi kraj mjesta Krašić i ponovno u smjeru jugoistoka, i prolazi istoimenim selom Gornja Kupčina, prije nego što ulazi u niznsko podrčje kod sela Draganić. U svome nizinskom dijelu, rijeka je djelomično preusmjerena sustavom umjetnih drenažnih kanala. U Kupu se ulijeva kod sela Donja Kupčina.

SLAPNICA

Dolina Slapnice (u lokalnom govoru Slapnička draga, ili jednostavno Slapnica) je duboka potočna  dolina strmih strana kroz koju protječe istoimeni potok. Nalazi se u središnjem dijelu Žumberačke gore, na granici općina Žumberak i Krašić. Ime duguje mnoštvu slapova koji većinom nastaju zbog procesa taloženja sedre. Veći dio doline je 1964. zaštićen kao značajni krajobraz, a od 1999. postaje dio Parka prirode Žumberak - Samoborsko gorje.

Potok Slapnica izvire u podnožju glavnog hrpta Žumberačke gore, između sela Kalje i Višći vrh, južno od Mrzlog Polja. U njega utječu potoci ►►►Kalovka, ►►►Jarak, ►►►Duboki potok, ►►►Drenovac, ►►►Vranjački potok, te mnoštvo manjih potoka koji često presušuju. Većina pritoka dolazi s istočne strane doline iz područja koje se naziva Pećno, po istoimenom selu. Kao i većina potoka na Žumberačkoj gori, i Slapnica oscilira u količini vode između velikih voda u  proljeće do ljeta kada većina manjih pritoka presušuje, pa značajno pada razina vode.

Slapovi. U samoj dolini izmjenjuju se područja gdje potok teče mirnim ili bržim tokom. Na područjima gdje je tok brži nalazi se većina slapova. Ti su slapovi uglavnom manje stepenice, najčešće visine do jednog metra, nastale taloženjem sedre ili zbog prirodnih prepreka (kamenje, srušeno drveće). Među slapovima su najznačajniji Vranjački slap sa svojim sedrenim barijerama i špiljom u sedrenoj stijeni, te slap Brisalo. Oni su ujedno i najveći, s visinom oko petnaest metara. Zanimljivo da se ni Vranjački slap ni slap Brisalo ne nalaze na samom potoku Slapnici, nego na pritokama, Vranjačkom potoku i Dubokom potoku.

Zanimljivosti

U dolini se nekada nalazilo više mlinova. Danas je očuvan samo Draganov mlin.
Vranjački slap se ne nalazi unutar granica zaštićenog krajobraza.
U dolini živi rijetka ptica vodenkos, koja je osobita po tome što može loviti pod vodom.
Na kraju doline u blizini ušća potoka u Kupčinu nalazi se iznimno očuvana kurija obitelji Medven.
U završnom dijelu doline nalazi se i najveća opasnost ekosistemu, golemi kamenolom Slapnica, koji je zbog svoje visine i veličine vidljiv čak i iz naselja Gornja vas koje se nalazi na glavnom hrptu Žumberačke gore, desetak kilometara dalje.

KORANA

KORANA je rijeka u Hrvatskoj i BiH, desna pritoka rijeke Kupe. Korana izvire u Plitvičkim jezerima. Dugačka je 134,2 km od izvora do ušća u rijeku Kupu u Karlovcu. Pripada crnomorskom slivu i nije plovna. Malim dijelom protiče kroz Bosnu i Hercegovinu (kroz sela Tržac i Tržačka Raštela, u općini Cazin). U Tržcu je napravljeno kupalište. Na mnogim dijelovima Korana protiče kroz slikovite, vapnenačke kanjone visoke stotinjak i više metara. Ovi kanjoni obrasli su bukovom šumom ili su ogoljeli. U gornjem toku nalaze se slikovite pećine. U Slunju na utoku ►►Slunjčice u Koranu nastali su zanimljivi slapovi Rastoke. Kod Karlovca se u Koranu ulijeva ►►Mrežnica, a u Tržcu u Bosni i Hercegovini se u nju ulijeva rijeka ►►Mutnica.  Nastanak njenog imena nije još razriješen. Po nekima je ime Korane izvedenica iz riječi "kora" (biljaka), po drugima je ime nastalo iz imena "Gorana", tj. označava vodu koja teče iz gore, a neki Koranino ime povezuje s njezinim koritom omeđenim liticama koje su oštro i duboko usječene u tlo.

Uklanjanje umjetnih barijera. Početkom svibnja 2024. počeli su radovi na uklanjanju betonskih barijera na Bijeloj rijeci u Nacionalnom parku Plitvička jezera. Prva je to lokacija u Hrvatskoj koja se priključila europskom trendu oslobađanja rijeka od umjetnih barijera koje onemogućuju njihov prirodni tok i štete bioraznolikosti. Bijelu rijeku presijecaju barijere na osam lokacija. Stručnjaci iz NP Plitvička jezera sami su očistili četiri lokacije, na kojima su zbog malih barijera radovi jednostavniji. Za uklanjanje na preostalih barijera koje su u obliku zidina, cijevi dugih desetak metara, pa čak i izgrađenih nasipa, angažirali su građevinsku tvrtku.
IZVOR JUTARNJI LIST

Porječje Korane

Sliv rijeke Korane formiran je u graničnom području Korduna, Like i Bosne i Hercegovine. Rijeka izvire iz Plitvičkih jezera, a zatim vrlo brzo ponire, otječući podzemljem prema nizvodnom dijelu korita rijeke Korane i dijelom prema izvorištu Klokot u slivu rijeke Une.

Rijeka Korana - kanjon - dokumentarna snimka iz zraka
Autor: Čuvari Korane Datum objave: 9.3.2015.
Opis. RIJEKA KORANA Stanje kanjona od Koranskog do Vaganačkog mosta.

MREŽNICA

Mrežnica je rijeka u Hrvatskoj, lijevi pritok rijeke Korane. Izvire kod Slunja u  Kordunu, a ulijeva se u Koranu kod Karlovca. Duljine je 62,6 km i vrlo uskog porječja  stiješnjenog između porječja rijeka  Dobre i Korane. Rijeka Mrežnica primjer je rijeke u kršu; dio je crnomorskog slijeva, odnosno poriječja Save. Kao i druge rijeke u kršu vrlo je osjetljiva na djelovanje čovjeka, osobito ako se uzme u obzir da se na rijeci nalaze 93 sedrene barijere. Po količini vodene mase jača je od Dobre, ali obzirom na položenost dna i mali pad čini splet jezera i slapova s razmjerno malim protokom vode. Rijeka Mrežnica je bez sumnje jedan od najljepših i najzanimljivijih vodotoka hrvatskog krša.  Mrežnica nastaje od izvorišnih krakova Istočne Mrežnice (Jaruga, Dretulja) i Zapadne Mrežnice  (Sušik, Tounjčica, Zagorska Mrežnica ili Zagorska rijeka, Munjava kod Josipdola).

Istočna Mrežnica (Kordunska M.)

Istočna Mrežnica (Kordunska Mrežnica) izvire kao ►►►Vrnjika, odn. Jaruga, 10 km sjeveroistočno od Brinja, u južnome dijelu Stajničkoga polja, podno brda Kaluna (729 m). Nadzemnim tokom teče k sjeverozapadnome rubu Stajničkoga polja i ponire pod Malu Kapelu. Nakon podzemna toka prema istoku, odn. sjeveroistoku, izvire u Plaškom polju, pod Markanovim vrhom (710 m) kao ►►►Dretulja. Od vrela do Plaškoga Dretulja teče prema sjeveroistoku, a potom prema jugoistoku. U donjem se toku račva u dva kraka koja poniru. Nakon podzemna toka od 6,5 km, krakovi Dretulje izviru podno Popovića vrha (479 m) kraj sela Mrežnice. Ovdje rijeka dobiva po selu naziv Mrežnica (Primišaljska) i teče do Turnja, južnoga predgrađa Karlovca, gdje se ulijeva u Koranu.​ Mrežnica (istočna) ima samo 3 veće pritoke, rijeku ►►►Tounjčicu, te  potoke  ►►►Suvača  i  ►►►Svetojurac, ali joj pritječe mnogo pokrajnih krških vrela.

Zapadna Mrežnica

Zapadna Mrežnica izvire u sjeverozapadnome dijelu Drežničkoga polja kao ►►►Sušik (potok Sušik). Teče prema istoku i kraj sela Drežnica ponire. Podzemnim tokom (dug 11,5 km) teče prema sjeveroistoku i izvire podno Zagorske kose (883 m). Kao ►►►Zagorska Mrežnica (vidi: rijeka DOBRA) teče isprva prema sjeveru, a od Sabljak Sela do Oštarija tekla je prema jugoistoku. Ponovno je ponirala pod Krpelom (Bakarni, 515 m). U blizini Tounja izbijala je na površinu i tekla prema jugoistoku i istoku. U tom smjeru, u duljini od 16,8 km, nosi naziv ►►►Tounjčica, a nakon što poteče prema sjeveru – Rudnica. Oko 15 km istočno od Ogulina sutječe se s Istočnom Mrežnicom. Zapadna Mrežnica pregrađena je 1959. branom kraj Sabljak Sela. Tako je stvoreno umjetno jezero Sabljaci (170 ha). Vode Zapadne Mrežnice odvode se podzemnim kanalom do HE Goljak na rijeci Dobri.

Hidrogeografska obilježja
Mrežnica teče kroz krško područje. To je plitki krš. Geološku osnovu čine jurski i kredni  vapnenci, koji su tektonski jako poremećeni i oblikovani fluviokrškim procesima. Opći smjer pružanja toka Mrežnice određen je rasjedima okomitim na dinarski smjer pružanja. Sliv rijeke Mrežnice drenira karbonatni masiv vanjskih Dinarida prema Drežničkom, Crnac polju i Dabru.
Dolina Mrežnice najvećim je dijelom kanjonskog tipa. Od izvora do naselja Belavići prevladavala je dubinska erozija, a nizvodno od tog sela prevladavala bočna erozija. Dubinskom erozijom nastao je kanjon, koji je usječen u plitkom karlovačko-kordunskom kršu. Kanjon dominira dijelom Mrežnice uzvodno od sela Belavići, a dužina mu je oko 58 km. Dubinska erozija usporena je ili potpuno prekinuta zbog stvaranja sedrenih barijera, odnosno slapova, njih 93, koji su nejednoliko raspoređeni (od kojih su neki visoki i po desetak metara). Tako da se u dijelu gornjeg toka, od Čićinog mosta do Tržićkog mosta, na dužini do samo 5 km, nalazi čak 26 barijera, dok se isto toliko nalazi i na ukupnom donjem dijelu toka od Generalskog Stola do ušća u Koranu, ali na duljini toka od 39 km. Nizvodno od Belavića, ulaskom u nizinsko područje dolina postaje šira, plića i asimetrična.
Gotovo uzduž cijelog toka, od izvora do ušća rijeke nižu se brzaci, slapovi, sedrene barijere i ujezereni dijelovi toka. Nigdje u kupskom porječju voda nije tako bistra kao u Mrežnici. Uzrok je i jednom i drugom čistoća vapnenačkih stijena kojima protječe. Velika količina otopljenog  vapnenca  pomoću sedrotvornih alga i mahovina uvjetuje da se stvaraju sedrene brane preko kojih se prelijevaju slapovi, jedan ljepši od drugoga. Iznad tih prirodnih brana nastaju  jezera okružena kanjonskim stranama, koje je Mrežnica tisućljećima usijecala u okolnu vapnenačku zaravan.

Osnovna hidrološka obilježja
Mrežnica je relativno mala rijeka. Duljina joj je 63 km, a  porječje ima površinu od 1076 km2. Ova vrijednost dobivena je ako se promatra površinska razvodnica. Ako se uzme u obzir da su u krškom području vode rijeci pritječu podzemljem, tj. da postoji i podzemna razvodnica tada poriječje Mrežnice, tako definirano ima površinu od oko 1491 km² (IZV: Hrv. enciklopedija). Međutim, u stvarnosti takvo porječje više ne postoji. Godine 1959. izgrađena je brana na rijeci Zagorskoj Mrežnici, pri čemu je stvoreno  umjetno jezero Sabljaci, a voda je preusmjerena u rijeku Dobru  (Hidroelektrana Gojak).
Režim i protok vode rijeke Mrežnice se mjeri na mjernoj postaji Mrzlo Polje, koja se od ušća nalazi udaljena 5,9 km. Mrežnica vodu dobiva od kiše i sniježnice. Režim Mrežnice odgovara godišnjem hodu padalina, s minimumom u 8. mjesecu, a maksimumom u 11. i 12. Najniži vodostaj je u ljetnim mjesecima, zbog male količine padalina. Postoje dva maksimuma, u proljeće i u jesen. Maksimum u jedanaestom mjesecu uvjetovan je kišom, a u četvrtom mjesecu kišom i sniježnicom. Najniži zabilježeni vodostaj u ovoj mjernoj postaji izmjeren je 15.9.1979. i iznosio je 2 cm, a maksimalni zabilježeni vodostaj izmjeren je 2.10. i iznosio je 420 cm.
Protoci pokazuju slična obilježja kao i vodostaji. Maksimalan je protok u jesen, najčešće u 11. mjesecu, a sekundarni je maksimum u proljeće, najčešće u 4. mjesecu. Prosječan protok Mrežnice iznosi 34 m³/s. Tijekom godine on se mijenja, tako da je u izvorišnom dijelu zabilježena minimum od 5,8 m³/s u 8. mjesecu i maksimum od 67,4 m³/s u 3. mjesecu. U blizini ušća minimum od 13,8 m³/s je zabilježen u 4. mjesecu, a maksimum od 122,4 m³/s u 9. mjesecu.

Mrežnica kod Barilovića

Slapovi na Mrežnici
Izvor (špiljsko krško vrelo) je Mrežnice na 260, a utok u Koranu na 112 metara nadmorske visine. Visinsku razliku od 148 metara Mrežnica savladava (preskače) preko stotinjak slapova koji se prelijevaju preko sedrenih barijera (točan broj mrežničnih slapova nije moguće utvrditi zbog nedostupnosti izvorišnog dijela rijeke koji je pod nadzorom vojske, ali i uslijed različitog poimanja naziva slap u pojedinim dijelovima toka). Do sada su izbrojena 93 slapa (čemu treba dodati desetke slapišta i poslapaka), od čega je 6 viših od šest metara. Dva, u gornjem toku, su posebno zadivljujuća: slap kod Milkovića (Milkovića slap) visok 8,5 metara i razgranati slap Šušnjar u dvije kaskade (kata) čija visina seže čak oko 15 metara. Ostali slapovi su: Rončevića slap (4,1 m), Smoljanovića slap, Reljića slap, Jagodića slap, Korački slap, Benića slap, Rebića slap (Milin mlin; 4,5 m), Klarića slap, Vitasov slap, Puškarića slap i dr.

​Riblje vrste u Mrežnici
U Mrežnici su zastupljene sljedeće riblje vrste: potočna pastrva (lat. Salmo trutta), peš (Cottus gobio),  pijor (Phoxinus phoxinus), dvoprugasta uklija (Alburnoides bipunctatus), potočna mrena  (Barbus balkanikus), klen (Squalius cephalus), plotica (Rutilus pigus), podust (Chondrostoma nasus), žutooka  (Rutilus rutilus), crvenperka (Scardinius erythrophthalmus), uklija (Alburnus alburnus), linjak (Tinca tinca), štuka (Exos lucius), grgeč (Perca fluviatilis).
U izvornom dijelu Mrežnica je pretežito salmonidna voda, te nema lipljena. Vrijednost gornjeg toka sadržana je u činjenici da se na sreću malo eksperimentiralo poribljavanjima domaćim i stranim vrstama, pa je vjerojatno da se zadržao genotip domaće pastrve. Nizvodnije se javlja klen i ostali  ciprinidi,  mrena, plojka i podust, za koje se veže predator štuka. Pri kraju gornjeg dijela, na cijelom središnjem i donjem dijelu Mrežnice povremeno se ulovi salmonid koji domaći ribiči pogrešno zovu mladica, a u stvari je jezerska pastrva.
Radi minsko sumnjivog područja, rizika ranjavanja i ozljeđivanja, ovlaštenik ribolovnog prava ne može preuzeti odgovornost za svoje članove koji se u obavljanju ribolova kreću i borave na tom terenu. Do razminiranja i otklanjanja opasnosti zabranjuje se svaki ribolov na Mrežnici i Tounjčici, a ovlaštenik otklanja svaku odgovornost od šteta nastalih od minski zaostalih sredstava.

Mlinovi na Mrežnici
Izdašnost vode i slapova razlog je, nekoć brojnoj, gradnji mlinova (vodenice) uzduž gotovo čitavog mrežničkog toka. Danas mlinica, točnije njihovih ostataka u obliku temelja, a rijetko i krovova ima jedva tridesetak. Od toga broja svega ih je četvrtina u uporabnom stanju: 2 kao restorani, 2 kao male hidroelektrane, jedna kao pilana, a ostatak je poslužio za obitavanje vikendaša.

Obilježja naselja uz Mrežnicu
Prostor uz rijeku Mrežnicu ima različita obilježja naseljenosti. Dio toka bliže ušću naseljeniji su od dijela toka u izvorišnom dijelu. Prije izgradnje brane na Zagorskoj Mrežnici 1959. (umjetno jezero Sabljaci) rijeka je imala puno više vode u koritu, što je imalo negativan utjecaj na naseljenost u prošlosti. U djelu Oko Kupe i Korane (Radoslav Lopašić), opisan je prostor uz Mrežnicu. To je bio kraj koje je imao dosta obrađenih polja, ali je prostor uz samu rijeku bio obrastao rogozom. Sela uz samu rijeku bila su siromašna. Autor dalje navodi da bi Mrežnica, kada ne bi bilo slapova, a zbog velike količine vode u koritu, više izgledala kao jezero, nego kao rijeka. To je razlog zašto se ovaj kraj zvao Mlakom.
Veći dio naselja uz Mrežnicu, pogotovo u dijelu toka bliže izvoru, ne nalazi na njezinoj obali, već na višim područjima u blizini rijeke.
​U donji dio toka Mrežnice pristup je moguć ne samo poprečno, mostovima, već i uzdužno, cestama, što je i razlog daleko veće naseljenosti toga dijela riječne doline, brojnije izgrađenosti vikendica (preko 350) te sve veće "navale" kupača, kanuista i izletnika tijekom ljetnih mjeseci nizvodno od Zvečaja.
Veća naseljenost u donjem dijelu toka posljedica je i gradnje Jozefinske ceste  od Karlovca prema Senju 1779. i željezničke pruge Karlovac - Rijeka 1873.  Promet je imao važnu ulogu u razvoju naseljenosti naselja uz Mrežnicu. Naselja dobro povezana prometnicama nalaze se nizvodno od Donjih Dubrava. Utjecaj prometne povezanosti na razvoj naseljenosti naselja uz Mrežnicu vidljiv je iz kretanja broja stanovnika. Zamjetna je razlika u kretanju broja stanovnika između naselja nizvodno i uzvodno od Donje Dubrave. Naročito velike promjene u broju stanovnika Mrežnice izazvao je Rat u Hrvatskoj (1991.-1995.). Sva su naselja bila u većoj ili manjoj mjeri izložena našpadima, a dijelovi Mrežnice su bili bojišnice. Jedanaest je naselja bilo okupirano. Posljedice ratnih zbivanja su opustjela i razorena naselja u nekoć okupiranom prostoru. Blizina bojišnice nepovoljno je utjecala na kretanje broja stanovnika u naseljima koja nisu bila okupirana.

Mostovi na Mrežnici
Preko Mrežnice se nadvilo 11 mostova. Dva mosta su u izvorišnom dijelu rijeke unutar vojnog vježbališta kod Slunja, Ćuruvijin most, 6 kilometara i Čičin most, 12 kilometara od izvora. Srušeni u Domovinskom ratu, unazad nekoliko godina su obnovljeni. Do tih mostova, međutim, izletnicima vojska ne omogućuje pristup, tako da se ishodišta za vožnju kanuima i kajacima po Mrežnici nalaze nizvodnije. To su prije svega mostovi na Mrežnici kod Tržića Tounjskog (na cesti Kukača – Primišlje – Slunj) i Keića (na cesti Generalski Stol – Perjasica – Slunj). Potonji je podijelio sudbinu prva dva mrežnička mosta. Pred nekoliko godina izgrađen je pontonski most kod Zvečaja. U Belavićima se nalazio drveni most, najduži takve vrste u Hrvatskoj - danas zamijenjen novim betonskim. U Dugoj Resi preko Mrežnice vode dva suvremena cestovna mosta (kod kupališta i tvornice), a u karlovačkom naselju Mala Švarča dva mosta vode (stari i novi) ka istoimenom industrijskom bazenu, a pred samim ušćem u Koranu u karlovačkom predgrađu Mostanju je most kojim započinje Plitvička cesta.

Pročitaj više:
Stručna podloga za zaštitu poriječja rijeke Mrežnice, Zagreb, 2010.

---

Mine na Mrežnici!
Izvorišni dio toka Mrežnice koji se nalazi unutar zabranjenog vojnog poligona je osim toga i prostor pod minama zaostalim iz Domovinskog rata. No, na žalost, nije i jedino minama posijano područje uz Mrežnicu. Posebnu pozornost s obzirom na mogućnost zaostalih mina valja posvetiti dijelu uzvodno od Generalskog Stola (posebno s istočne strane), te prostoru Tounjskog Tržića (naročito uz rijeku Tounjčicu između Ožanića i njezinog ušća u Primišaljsku Mrežnicu). Preporuka je kloniti se obalnog dijela na rečenim područjima, kako pristupa pješačenjem tako i pristajanja na obalu iz kanua. Također, tijekom tih dijelova riječnog toka dobro je koristiti i savjete ili vodstvo domaćih ljudi gdje ih ima.

Ekološke ugroze porječja Mrežnice

​Porječje Mrežnice danas znatno je izmijenjeno u odnosu na nekadašnje. Uzrok tome je gradnja brane na rijeci Zagorskoj Mrežnici kod  Ogulina 1959. godine.
Vode Zagorske Mrežnice akumulirane su u umjetno jezero Sabljaci odakle se podzemno, preko jezera  Bukovnik, odvode u  Hidroelektranu Gojak na rijeci Dobri, a Mrežnica je ostala bez otprilike 40 % svojeg bivšeg porječja.  Protok Mrežnice još uvijek dovoljno je jak tako da za ljetnih suša i niskog  vodostaja sedrenim barijerama uglavnom osigurava dovoljno vlažnosti, inače bi daljnji razvoj sedre bio ugrožen. Ipak, za izrazito sušnih godina zapažen je manjak vlažnosti i ugroženost sedrotvoraca.
​I samo vrelo Mrežnice je ugroženo, a neki taj dio zovu  Primišljanska Mrežnica. Ono je smješteno je u  špilji  ispod Popović vrha na nadmorskoj visini od 260 metara. Vrelo se, zajedno sa 12 kilometara izvorišnog dijela toka, nalazi unutar vojnog poligona "Eugen Kvaternik". Prije Domovinskog rata, dok je prostorom poligona upravljala JNA, vrelo je znatno oštećeno gradnjom manje hidroelektrane koja je trebala podmirivati potrebe poligona za strujom u slučaju nemogućnosti normalne opskrbe  električnom energijom.
Najnepovoljniji utjecaj čovjeka na Mrežnicu, u ekološkom smislu predstavljala je tvornica celuloze Simo Dimić u Plaškom, koja je radila do  Domovinskog rata. Otpadne vode ispuštane su u ponornicu  Dretulju. Kako je ponor Dretulje podzemno vezan na vrelo Mrežnice i daje mu glavninu vode, onečišćenje je zahvatilo i rijeku Mrežnicu. Nerijetko je za ljetnih suša i niskog vodostaja bila zabranjena upotreba vode za piće koju su iz Mrežnice koristila brojna okolna naselja, a nekoliko se puta nije preporučalo ni kupanje u Mrežnici. Zabilježeni su i pomori ribe, a cjelokupni riblji fond bio je slabiji nego danas. Iako je danas zatvorena u njoj još postoje spremnici s opasnim kemikalijama koji bi zbog neodržavanja mogli onečistiti Dretulju i Mrežnicu. Nepovoljno na Mrežnicu djeluje i blizina  prometnice  Zagreb - Senj, kao i željeznička pruga  Zagreb – Karlovac - Rijeka, koja, zbog svoje zastarjelosti, također predstavlja potencijalnu opasnost. Problem je predstavljala i upotreba  dinamita pri krivolovu na ribe. Osim štete koja nastaje na ekosustavu rijeke, štete nastaju i na sedrenim barijerama, koje su na takve utjecaje vrlo osjetljive. Ovaj je problem bio vrlo izražen za vrijeme Domovinskog rata.
Postoje i druge potencijalne opasnosti vezane za Mrežnicu. Jadranski naftovod koji Mrežnicu prelazi dnom korita u području Gornjeg Zvečaja, kamenolomi smješteni u porječju rijeke Mrežnice, kao i tvornica tekstila s hidroelektranom u Dugoj Resi. Veliki problem predstavljaju minirana područja, kao i područja na kojima su zaostala minsko - eksplozivna sredstva uz rijeku Mrežnicu. Osim nemogućnosti razvoja tog prostora, posebno razvoja turizma, problem predstavljaju i velika novčana sredstva koja su potrebna za uklanjanje  mina. Kako se prioritet u razminiranju daje gušće naseljenim prostorima, relativno rijetko naseljeni prostor uz Mrežnicu neće biti uskoro razminiran.

Povijesna i graditeljska baština uz Mrežnicu
Počevši od izvorišta Mrežnice nedaleko Slunja pa sve do njezinog ušća u Koranu blizu Karlovca, uz tu je rijeku brojna i vrijedna graditeljska baština. U to prije svega spada nekoliko desetaka mlinova, no i mnogo značajnija i veća kamena zdanja koja su u prošlosti imala važnu obrambenu ulogu. Prvi, danas još uočljivi tragovi ljudskog obitavanja uz Mrežnicu, zamjetni su u njezinom gornjem toku u širem predjelu Primišlja i Tržića Tounjskog. Članovi Društva za ekologiju i vodne aktivnosti "Sedra" iz Barilovića blizu zaseoka Zlatari na desnoj obali Mrežnice, iznad strme kanjonske obale otkrili su grobni humak ili  tumul  nepoznate starosti. Humak je dio veće kamene gradnje koja se nazire, a za koju se pretpostavlja da su je također podigli članovi plemena Japoda (ili možda  Kolapijana), i to po svoj prilici najkasnije oko 800. pr. n.e. (a možda čak i više od pola tisućljeća ranije) u doba sahranjivanja pokojnika u grobnice zasute kamenjem i zemljom, koje su nakon desetljeća, pa čak i nekoliko stoljeća uzastopnog ukopa mogle doseći veličinu omanjeg brda. Među žiteljima obližnjih naselja to je mjesto (oko kilometar uzvodno od mosta u Tržiću Tounjskom) znano kao Samogred (Samograd). Naknadnim arheološkim iskopavanjima (koja su posljednji puta provedena 1994. od strane Konzervatorskog odjela Karlovac, ali nisu završena zbog nedostatka novca i nadiranja rijeke u iskopine), utvrđeno je da je tu doista postojalo važno naselje, vjerojatno podignuto u vojne svrhe. Po pronađenim natpisima u kamenju, ulomcima kipova, keramike i novca nepobitno je dokazano da potječe iz rimskog doba (vjerojatno iz 3. ili 4. stoljeća), a možda su temelji i stariji.

Blizu sutoka Tounjčice u Mrežnicu nekoć je stajao tvrdi grad Ključ, čija se sudbina gasi u nemirnom srednjovjekovlju za turskih provala u to područje. U 16. stoljeću bio je u vlasništvu grofa Stjepana Frankopana, no već 1563. austrijski vojni časnik Ivan Lenković spominje Ključ kao vojnu utvrdu malog značenja u kojoj je stalno boravila nevelika straža.

U naselju Zvečaj blizu ceste koja vodi od Karlovca prema Senju (nekoć znane kao Josipova cesta po habsburškom caru Josipu II) još do druge polovice 19. stoljeća bili su uočljivi znatni ostaci tvrdog grada Zvečaja. Razoren je upravo za potrebe gradnje spomenute ceste ka Jadranskom moru oko 1777., te gradnje staja i skladišta na obližnjoj postaji. Zvečaj se spominje od 14. stoljeća. Vladari grada bile su tijekom iduća dva stoljeća plemićke obitelji Frankopani i Zrinski, a potom je prešao pod upravu Vojne Krajine.

U današnjem Svetom Petru na Mrežnici (u srednjem vijeku mjesto se zvalo Mlaka, Greda ili Otok) nekoć je stajao tvrdi grad čiji temelji sežu u daleku prošlost. Još je 1895. godine povjesničar Radoslav Lopašić u knjizi Oko Kupe i Korane zabilježio da je neki grad stajao "u samoj Mrežnici, jer se zidine u njoj vide osobito ljeti, kada je voda plitka".

Hidroelekrane na Mrežnici

​1. U Dugoj Resi su vode Mrežnice po prvi puta u Hrvatskoj iskorištene za potrebe industrije. Ovdje je prirodna sedrena barijera ojačana betonskom nadogradnjom skrenula vodu za potrebu Pamučne industrije. Tu je izgrađena jedna od prvih hidroelektrana u Hrvatskoj, još koncem 19. stoljeća. Mala hidroelektrana Pamučna industrija Duga Resa ili MHE Pamučna industrija Duga Resa je mala hidroelektrana na rijeci Mrežnici koja je izgrađena još 1884. u sklopu Pamučne industrije Duga Resa, s 2 vodne turbine snage 662 kW. Kasnije je 1937. hidroelektrana proširena s 3 vodne turbine ukupne snage 824 kW i parnom turbinom snage 1000 kW. Danas je instalirana snaga 1,1 MW, a godišnja proizvodnja električne energije 2,01 GWh (u 2008.).

2.
Mikro hidroelektrana Mataković ili mHE Mataković je stari mlin koji su braća Andrija i Krunoslav Mataković preuredili u malu hidroelektranu i ima instaliranu  snagu od 15 kW. Pošto je mHE Mataković u dvojnom vlasništvu braće, postoje dvije vodne turbine  tipa  Kaplan, dva asinkrona generatora od 15 kVA i dva mjerna mjesta za svakog proizvođača. Predviđeni rad je isključivo paralelno s  elektroenergetskom mrežom. mHE Mataković je pribranska  hidroelektrana i nalazi se u nastavku  slapa na Mrežnici. Derivacijski kanal je kratak (oko 3 metra), te je i pad malen (oko 2 metra). Na ulazu u derivacijski kanal nalazi se sitna rešetka bez mogućnosti automatskog čišćenja. mHE nema ugrađenu grubu rešetku. mHE je izgrađena isključivo zahvaljujući velikom  entuzijazmu  Krunoslava i Andrije Matakovića. Tako su i vodne turbine izrađene u strojobravarskoj radionici Mataković. ​

Najdulji drveni most u Hrvatskoj

U naselju Belavići Mrežnica je donedavno bila premoštena najdužim do tada još postojećim drvenim mostom u Hrvatskoj, dugim čak 208 metara, preko kojega su vozili automobili,  traktori, pa čak i kamioni. Most je bio donekle obnovljen i ojačan novom drvenom građom 1998. godine, i postojala su razmišljanja (slično je predviđao i prostorni plan) da ga se sačuva samo za pješake i bicikle, a u blizini sagradi suvremeni most.  Nažalost, nadležne vlasti nisu imale sluha za tradiciju i očuvanje graditeljske baštine, te se 27.6.2011. započelo s uklanjanjem starog drvenog mosta čemu su "svečano" nazočili tadašnji županijski čelnici. Novi armirano - betonski most s drvenom oplatom iste dužine kao stari, ali znatno širi, otvoren je 26.10.2012. Njime teče dvosmjerni promet vozila, a s obje strane izgrađene su pješačke staze. 

Stari drveni most na Mrežnici
Autor: Bern Bartsch, Wikipedija/font>

Stari drveni most na Mrežnici
Autor: Bern Bartsch, Wikipedija/font>

​Avanture Gorana Šafareka: Istraživanje rijeke Mrežnice
Datum objave: 1.9.2020. Autor: Avanture Gorana Šafareka
Opis: Istraživanje draži predivne rijeke Mrežnice!

Lovac na bilje S01E05
Autor: Preživljavanje Hrvatska Datum objave: 28.12.2018.
Opis. Preživljavanje u divljini Smjernice za lakše snalaženje u prirodi

MUNJAVA

Rječica Munjava dugačka je 8 km, i prosječne širine 3,5 m. Izvire ispod gore Kozalj kod Modruša, teče sjeverno munjavskom dolinom, te se kod Careva gubi u malim ponorima.  

Potok Munjava kod Josipdola
U zaleđu je brdo Treskavac. Na Munjavi su nekada za potrebe stanovništva radila dva mlina.
Autor fotografije: Zeljko, Wikipedija

TOUNJČICA

Tounjčica je krška rijeka u Hrvatskoj, svojim tokom gotovo u potpunosti na području Korduna. Glavna je pritoka Mrežnice i zbog toga se u prošlosti zvala Zapadna Mrežnica. Vodu joj daju ponornice iz ogulinsko-modruške doline. Izvire iz prostrane tristotinjak metara duboke spilje ispod brda Krpel u mjestu Tounj. Ispitivanjima je utvrđeno da je vrelo Tounjčice povezano sa ►Zagorskom Mrežnicom, rijekom čije se vode akumuliraju u umjetnom jezeru Sabljaci kod Ogulina. Izgradnjom HE Gojak 1959.porječje rijeke Mrežnice smanjeno je za oko 40% i ljeti Tounjčica u gornjem toku često ima izrazito niski vodostaj.Tok rijeke može se podijeliti u dva karakteristična djela. Prvi dio od izvora do sela Ožanića i drugi dio od Ožanića do ušća u Mrežnicu. Ukupna duljina toka rijeke je 12,5 km.
Prvim dijelom toka rijeka teče izrazito uskim kanjonom. U Tounju se nalazi i poznati stari kameni most. Izgrađen je 1775. god., a 1836. god. nadograđen je još jednim katom, kako bi se ublažio nagib ceste. Kilometar prije nego će proteći kraj sela Ožanića Tounjčica ulazi u uzak dvjestotinjak metara dubok kanjon s najvišim i najljepšim slapovima. U Ožanićima Tounjčica prima pritoku Rudnicu.
Nizvodno od Ožanića rijeka je znatno šira, a korito je izbrazdano dugačkim jamičastim sedrenim barijerama. Kod ostataka stare frankopanske tvrđave Ključ i istoimenog sela Tounjčica se ulijeva u Mrežnicu.
U izvorišnom dijelu rijeke živi stenoendem ogulinska špiljska spužvica (Eunapius subterraneus), jedina podzemna slatkovodna spužva na svijetu. Osim u špilji Tounjčici, pronađena je na još svega šest lokaliteta - u špilji u kamenolomu Tounj, špilji Zala (Mikašinoviča špilji), špiljama na izvorima Gojak i Rudnice, Crnačkoj špilji i jami Mandelaja, svi u Hrvatskoj. Ova izuzetno rijetka spužva se smatra ugroženom vrstom jer je izravno ugrožavaju ilegalna odlagališta smeća, kanalizacija te kamenolom u Tounju. Zbog svega toga je Karst Waters Institute iz Virginie, SAD, ovo područje 2003. god. proglasio jednim od deset najugroženijih krških ekoloških sustava na svijetu.
U rijeci živi i potočna i kalifornijska pastrva, štuka, mrena, podust, plotica, klen, linjak i grgeč. Bogatiji ribom je donji tok rijeke od Ožanića nizvodno, dok je gornji dio, zbog često vrlo niskog vodostaja siromašan ribom i nastanjen uglavnom klenom.
Donji tok rijeke Tounjčice je tijekom rata u Hrvatskoj (1991.-1995.) miniran, i to obje obale.

SLUNJČICA (SLUŠNICA)

Slunjčica je mala rijeka duga 6,5 km koja izvire južno od Slunja kod istoimenog sela. Tipična je krška rijeka, a predstavlja završetak podzemnog toka rijeke ►►►Jesenice  (Lička Jesenica). Rijeka Jesenica izvire u Lici, u masivu Male Kapele, ispod vrha Veliki Javornik, i nakon samo 6 kilometara nestaje pod površinom kod sela Lička Jasenica u krškom području. Rijeka zatim teče, kao i mnoge druge krške rijeke u Hrvatskoj, oko 14 km pod zemljom kroz krški vapnenac i ponovno izvire podno naselja Slunjčice. Trasiranje ponora potoka Ličke Jesenice smještenog ispod planine Mala Kapela objavljeno je još 1948. godine, čime je dokazana podzemna vodna veza s izvorom Slunjčice. Voda je na samom izvoru, koji se nalazi nalazi se 5 km južno od Slunja na 240 m n.v., ujezerena i radi se o jednom od najjačih izvora na području Korduna. Kako se vrelo nalazi pored sela Slušnica i ovo jezero su mnogi zvali Slušničko jezero. Od izvora rijeka teče prvi kilometar prema sjeveroistoku, a zatim prema sjeveru, kao Slunjčica, odn. Slušnica. Nakon prolaska kroz Slunj, svoj tok završava u sjevernim rubnim dijelovima grada, gdje se ulijeva u Koranu preko 23 slapa viša od dvadeset metara, oko kojih se razvilo naselje Rastoke. Od brojnih sedrenih barijera najljepše su upravo ove u naselju Rastoke. Bogata je potočnom pastrvom i lipljanom.
Zbog relativno kratkog toka rijeke na zemljinoj površini, Slunjčica uvijek ima nižu temperaturu od obližnje Korane. Temperatura vode zimi je od 6,5 °C do 7 °C, a ljeti najviše 16 °C. Ljeti je maksimalna temperatura Korane oko 28 °C. Ako se zrak ohladi ispod temperature vode, rastoke su obavijene velom magle, a okolno drveće prekriveno je rosom. Rijeka je također i rezervoar pitke vode za okolna sela.
Ime. Izvorno ime rijeke Slunjčice je Slušnica. Kažu kako je to ime dobila zbog buke (huka) vode koju se može čuti kada nabuja izvor rijeke. I ime današnjeg sela Slunjčice (to mu je današnje službeno ime), koje se nalazi iznad izvora, također je bilo Slušnica. Za tu promjenu imena neki krive kartografe JNA, koji su na topografske karte počeli upisivati naziv Slunjčica, umjesto ranijeg Slušnica, a nekako se to poklopilo i s vremenom izgradnje obližnjeg vojnog poligona.

Izvor Slunjčice / Slušnice

Zbog svoje krajobrazne vrijednosti rijeka Slunjčica zaštićena je još 1964. u kategoriji značajnog krajobraza. U njemu se isprepliću moć rijeke i djelovanje čovjeka. Osmišljena je i turističko stručno edukativna ruta "Udahnite ljepotu Slunjčice".

Rijeka Slunjčica / Slušnica

LIČKA JESENICA

Jesenica (ili Lička Jesenica) je rijeka ponornica u Hrvatskoj, u Karlovačkoj županiji.
Izvori. Rijeka ima dva izvora, Veliko i Malo vrelo ispod Male Kapele (vrhovi Veliki i Mali Javornik). Veliko se vrelo nalazi na 540 m n.v., na oko 3 km jugozapadno od Saborskog i oko 5 km južno od Ličke Jesenice  (44.968°N 15.46°E). Oko 2 km nizvodno s lijeve strane utječe pritok iz Malog vrela. Malo vrelo (ili Kebino vrelo) nalazi se na 480 m n.v., 3 km južno od Ličke Jesenice, oko 300 m ispod pruge Zagreb-Split (44.972°N 15.44°E). Duljina toka od Malog vrela do ušća u glavni tok rijeke je 700 m.
Tok rijeke. ​Jesenica je tipična krška rijeka ponornica. Duljina toka od Velikog vrela do mjesta poniranja je oko 6,5 km. Donji dio rijeke (oko 1 km) ljeti presuši. U gornjem toku rijeka teče dolinom kroz crnogoricom obraslo gorje. Prosječna dubina korita je 1,5 m. U donjem toku to je ravničarska rijeka s dubinom i do 5 m. Prosječna širina rijeke je oko 10 metara, iako je na nekim mjestima široka i do 50 metara.
Poniranje. Svoj tok rijeka završava poniranjem kod ličkojeseničkog zaseoka Potpolje na 467 m.n.v. (45.004°N 15.45°E). Nakon oko 14 km podzemnog toka, rijeka izvire kod sela Slušnica kod sela Slunjčica. Odatle nastavlja tok pod imenom Slunjčica te u Rastokama utječe u Koranu. Trasiranje ponora potoka Ličke Jesenice smještenog ispod planine Mala Kapela objavljeno je još 1948. godine, čime je dokazana podzemna vodna veza s izvorom Slunjčice.
Kvaliteta vode. Rijeka je vrlo čista i pitka na cijelom svom toku i spada u prvu kategoriju o čistoći voda, o čemu govore i laboratorijska ispitivanja zavoda za javno zdravstvo. Valja napomenuti da je ispitivanje iz 2006. godine obavljeno na kraju toka ispod zaseoka Potpolje i da je rezultat bio odličan i skoro isti kao i na ostalim dijelovima toka. Na izvoru "Malo vrelo" (ili Kebino vrelo, nalazi se i vodocrpilište kao i kompletna vodovodna mreža za naselja Lička Jesenica, Begovac i Blata koje je izgrađeno 1979. godine u tadašnjoj MZ (mjesna zajednica) Lička Jesenica. Valja dodati da je ova infrastruktura izgrađena samodoprinosom i radom samih mještana ovih naselja i manjim dijelom novčane pomoći općine Ogulin i tako je stanovništvo opskrbljeno prirodnom čistom i pitkom vodom.
Ribolov. Rijeka Jesenica je bogata potočnom pastrvom (lat. salmo truttio) i piorom. Potočna pastrva je slatkovodna riba iz porodice salmonida (lat. scient. Salmonidae) koja opstaje u izuzetno čistim i brzim vodama jer im za reprodukciju pogoduje kamenito tlo i rupe u kamenu ili šljunku gdje ostavljaju svoja jajašca. Ovo je proždrljivi predator i može se reći da proždire svaku životinju koju može progutati, od insekata do rakova i riba, pa i malih žaba. Lovi se sa svim mogućim tehnikama i ako nema nikakav ekonomski značaj a općenito je najsjajniji i najdraži plijen ribarima iz cijele Evrope, a jela su vrlo ukusna. Ribolov je dozvoljen na većem dijelu toka osim u vrijeme lovostaja, a dozvole, kako dnevne i mjesečne, tako i one godišnje se mogu nabaviti kod ribolovne udruge Saborsko. Nekada je rijeka Jesenica bila bogata riječnim rakovima i do 1980-ih godina psu se mogli vidjeti čak i na kraju njenog toka, dok bi danas vrlo uporni mogli naći po nekog račića u gornjem toku rijeke.
IZVOR  Jesenica (rijeka). Wikipedija (hr)

Lička Jesenica

Lička Jesenica

MUTNICA

Mutnica je najduža rijeka u Cazinskoj općini sa svojim 19,5 km dugim tokom. Nastaje od potoka i vrela kod sela Vrela i izvora Kamenica i Crnog vrela  ispod sela Osredka. Podno ruševina utvrde Tržac Mutnica utječe u rijeku Koranu. Rijeka Mutnica u svom donjem toku ima relativno slabo izraženo korito s mnogo meandara te obraslo sitnom i krupnom vegetacijom. Zbog toga vrlo često dolazi do izlijevanja velikih voda po poljima uslijed čega je zemljište stalno zamočvareno.
Tijekom rata u Bosni i Hercegovini, po izbijanju krvavih međubošnjačkih sukoba u Krajini, paravojne snage Fikreta Abdića, okrenule su se protiv 5. Korpusa Armije BiH i stale na stranu napadača. Tako je neko vrijeme linija razgraničenja bila upravo ovdje u blizini mosta koji vodi preko rijeke Mutnice i uz samu utvrdu Tržac.

DOBRA

Dobra je hrvatska rijeka ponornica, desna pritoka Kupe. Izvire iz dva izvora: kod Bukova vrha i kod  Skrada  (selo Gornja Dobra kraj stare ceste Zagreb - Rijeka). Duljine je 107,9 km i porječja površine 900 km². Dobra se sastoji od tri svojstvena dijela toka. Od izvora do Đulinog ponora u Ogulinu, ima naziv Gornja Dobra ili  Ogulinska Dobra, te duljinu od 51,2 kilometra. Nakon poniranja prolazi podzemljem kroz  špiljski sustav Đula - Medvedica (najveći špiljski sustav u Hrvatskoj, dugačak preko 16 kilometara), te ponovno izvire kraj sela Gojak, po kojem se nekad naziva i Gojačka Dobra, te se koristi za Hidroelektranu Gojak. Nakon HE Gojak naziva se uglavnom Donja Dobra. Nakon 52,1 kilometra toka utiče u Kupu uzvodno od Karlovca. Ukupna duljina rijeke Dobre je 107,9 kilometara.
Rijeka Dobra bogata je ihtio i ornitofaunom. Gornja i Donja rijeka Dobra obiluju ribljim vrstama: potočna i kalifornijska pastrva, lipljan, klen, mrena, uklija,  šaran i linjak u Gornjoj Dobri, a Donja Dobra je jedna od rijetkih hrvatskih rijeka u kojoj se može naći i mladica, ali i štuka, klen, plotica i mrena. Dobra ima dvije  vodenice koje su još uvijek u funkciji, na njoj se nalaze Hidroelektrana Gojak i Hidroelektrana Lešće.

Gornja Dobra ili Ogulinska Dobra

​Gornja Dobra ili Ogulinska Dobra je tipična bujična voda s naglim i velikim promjenama protoka, a prosječni pad je 1,4%. Kod Vrbovskog se priključuje mala rijeka ►►Kamačnik. Do 1957. Dobra je ponirala u Đulinom ponoru, jedinstvenom spomeniku prirode u samom gradu Ogulinu. Izradnjom Hidroelektrane Gojak, rijeka Gornja Dobra (1,5 kilometar uzvodno od Đulinog ponora) prelivnom je branom skrenuta u sistem koji napaja turbine HE Gojak i stvoreno je umjetno jezero Bukovnik. Od brane do Đulinog ponora korito je ispunjeno vodom koja se povremeno za visokih kiša slijeva preko brane. U Gornjoj Dobri možemo pronaći sljedeće riblje vrste: potočna pastrva (lat. Salmo Trutta), kalifornijska pastrva (Oncorhynchus mykiss), lipljan (Thymallus thymallus), dvoprugasta uklija (Alburnoides bipunctatus), klen (Squalius cephalus), peš (Cottus gobio) i pijor (Phoxinus phoxinus).

Špiljski sustav Đulin ponor - Medvedica

Đulin ponor i špilja Medvedica su povezani u jedan podzemni špiljski sustav s ukupnom vodoravnom duljinom kanala 16 396 metara. Ulazni dijelovi ovog sustava (Đula, Medvedica, Badanj) poznati su još od davnina. Prva istraživanja izveli su Josip Poljak (1926.) i Mirko Malez (1956.-1957.). Detaljna istraživanja ovog špiljskog sustava organizirao je Marijan Čepelak i Speleološki odsjek PDS Velebit (Zagreb) od 1984. do 1987. Visinska razlika između najviše i najniže točke je 83,5 metara. Prosječna temperatura u špiljskom sustavu Đula-Medvedica je 9 ºC. Špiljski sustav je podijeljen u 3 glavna dijela. Prvi dio čini labirint kanala između Đulinog ponora i ulaznih dijelova špilje Medvedice. Ulaz u Medvedicu je 310 metara daleko od ulaza u Đulin ponor. Tijekom perioda niskog vodostaja, ovo je suhi dio špilje. Ovaj dio špiljskog sustava je neka vrsta filtera rijeke Dobre i glavni uzrok poplava. U drugom dijelu nazvanom Velika pletenica nalazi se glavni kanal u smjeru sjevera. To je najizduženiji dio špilje s nekoliko vodopada i jezera, ali i dio koji je poprilično onečišćen. Treći dio špiljskog sustava čini nekoliko velikih kanala koji čine jaki vodeni tok u smjeru jugozapad - sjeveroistok. Za razliku od prva dva dijela, u ovom dijelu nisu uočena jača zagađenja i voda je dosta čista.
Budući da se radi o aktivnom objektu s vodenim tokovima, špiljski ukrasi nisu mnogobrojni. Dosta su česti erozivni oblici poput vrtložnih formi. Nivo vode se često vrlo brzo diže kao posljedica jakih kiša ili topljenja snijega. Dok je voda visoka (kada se ispušta voda iz Hidroelektrane Gojak), veći dio špilje je potpuno potopljen vodom. Najistočniji dio špilje završava sifonom te ukazuje na to da dio vodenih tokova podzemne rijeke Dobre teče prema izvoru Bistrac. Glavni smjer kanala i vodenih tokova u špilji Medvedici je u pravcu sjevera, u istom smjeru kao i Gojačka Dobra. Najjači vodeni tok u trećem dijelu špilje dolazi iz smjera ponora površinske Dobre u Okruglici i Hreljinu.

Gojačka Dobra

​Prolazeći uz tunel Hidroelektrane Gojak koji joj glavninu vode s vodama Zagorske Mrežnice akumulira u umjetnom jezeru Bukovnik, nakon probijanja višekilometarskim podzemljem od Đulina ponora, Dobra provire iz špilje kod sela Gojaka i dobiva naziv Gojačka Dobra. Velik tunel istoimene hidroelektrane mukotrpno su izgradili politički zatvorenici, zapravo neistomišljenici Titovog socijalizma. Nekoliko stotina metara od izlaza iz toga drugoga izvora Dobru upravo presijeca potok ►►Bistrac, tako da je ona ovdje uska samo nekoliko metara. Na to poznato mjesto zvano Sastavci rado su godinama dolazili ribari na lov velikih lipljana kojih je bilo u Bistracu i odakle počinje lov glavatica.
Iznad mosta lijevo na uzvisini smjestilo se selo Trošmarija koje je fonetizirano njemačko ime Marija Trost, u kojem je sagrađeno manje svetište Majke Božje Lurdske, uz crkvu iz 18. stoljeća koja je pak sagrađena 300 metara blizu mjesta starog svetišta koje su Turci spalili u 15. stoljeću. Tu se spaja s Dobrom drugi jači potok ►►Ribnjak.

Donja Dobra

Nakon izlaza iz HE Gojak, od voda Gornje Dobre i Zagorske Mrežnice (akumulirane u jezeru Sabljaci cijevima usmjerena na hidroelektranu), stvara se Donja Dobra. Protiče surovim krajem, nepristupačnih obala, visokih strmih litica i jedinstvene ljepote. Nizvodno od mosta u mjestu Trošmarija, nastavlja se teško pristupačni  klanac dug oko 13 kilometara, s 15 manjih ili većih slapova i brzaka. Rijeka je široka od 15 do 25 metara, kod srednjeg vodostaja do 4 metra dubine. Dno je izrazito neravno i nepravilno, s naglim izdignućima, kanalima i rupama. Razlog tome je tektonski rasjed koji se prostire cijelim koritom. Nažalost, izgradnjom nove  Hidroelektrane Lešće na rijeci Donjoj Dobri, veliki dio ove ljepote poplavljen je i uništen te je stvoreno umjetno jezero HE Lešće.
Prije izgradnje HE Lešće, u Donjoj Dobri mogle su se naći sljedeće vrste ribe: plotica (Rutilus pigus),  mrena (Barbus barbus), klen (Squalius cephalus), podust (Chondrostoma nasus), mladica (Hucho hucho),  štuka (Exos lucius), dvoprugasta uklija (Alburnoides bipunctatus), peš (Cottus gobio), potočna pastrva  (Salmo Trutta) i lipljan (Thymallus thymallus). Donja Dobra bila je jedina Hrvatska rijeka u kojoj obitava mladica - glavatica (Hucho Hucho). Taj najveći salmonid, dunavski losos, najcjenjenija je i najatraktivnija vrsta. Njezino obitavalište i zona mrijesta bilo je od Gojaka nizvodno do Lešća, na duljini od oko 15 km riječnog toka.

Hidroelektrana Gojak

Hidroelektrana Gojak ili HE Gojak je protočna (točnije akumulacijsko/protočna)  hidroelektrana koja ima brane na rijekama Ogulinskoj Dobri i Zagorskoj Mrežnici, a strojarnicu na Gojačkoj Dobri. Prema planovima na rijeci Dobri bi trebalo biti 5 hidroelektrana, a uz HE Gojak je 2010. puštena u rad i HE Lešće. Ukupna instalirana snaga HE Gojak je 55,5 MW (3 Francisove turbine x 18,5 MW iz 1959. i obnovljene 2006.). Raspoloživi konstruktivni pad vode je 118 m. Ukupni instalirani volumni protok je 57 m3/s (3 x 19 m3/s). Srednja godišnja proizvodnja električne energije je 191 GWh, dok je maksimalna proizvodnja bila 280 GWh (2010.). HE Gojak je puštena u pogon 1959. 

Hidroelektrana Lešće

Hidroelektrana Lešće ili HE Lešće je prva hidroelektrana izgrađena u Hrvatskoj od kada je Hrvatska postala samostalna država. Planovi za njenu gradnju su postojali još od 1980-tih godina, a po njima je Lešće trebala biti druga od 5 planiranih hidroelektrana na rijeci Dobri (prva je Hidroelektrana Gojak izgrađena još 1959.). Prema studiji Elektroprojekta d.o.o. iz 1995. procijenjeno je da bi cijela izgradnja hidroelektrane trebala koštati oko 90 milijuna američkih dolara, što je na kraju i bila cijena glavnog dijela izgradnje projekta (oko 440 milijuna kuna). Ukupna investicija je na kraju ipak narasla do astronomskih 700 milijuna kuna pri puštanju u probni pogon u rujnu 2010. 

Jezero Bukovnik

Bukovnik je umjetno jezero koje se nalazi na rijeci Dobri (Gornja Dobra ili Ogulinska Dobra), nešto prije nego što ponire u Đulinom ponoru. Naime, negdje oko jedan kilometar udaljeno od centra Ogulina na rijeci Dobri je podignuta brana, te je na taj način stvoreno još jedno umjetno jezero. Iz tog jezera se kanalima dugima i do 30 kilometara voda odvodi do Hidroelektrane Gojak. Na jezeru Bukovnik je dozvoljen ribolov je tokom cijele godine uz poštivanje lovostaja za pojedine vrste ribe: kalifornijska  pastrva,  šaran,  linjak i amur.

Kamačnik

Riječica Kamačnik tvori istoimeni kanjon, koji prolazi krškim područjem, vrlo blizu autoceste Rijeka-Zagreb u Gorskom kotaru. Zaštićeni je krajolik i nalazi se na području grada Vrbovsko. Prostire se na 74,44 hektara zaštićenog područja na nadmorskoj visini od 370-600 metara.
Dužina staze od izvora Kamačnika do ušća iznosi 6,3 km. Pješačka staza vodi rubom stijene i brojnim mostovima sagrađenim iznad potoka. Vodi kroz šumu bukve, jele i smreke.  Na samom ulazu u park nalazi se ugostiteljski objekt.

Zagorska Mrežnica

Zagorska Mrežnica koja izvire kod sela Desmerice i Ogulinsko Zagorje, izvor udaljen od grada Ogulina 7,59 kilometara zračne linije i skuplja se u umjetno jezero Sabljaci. Iz jezera Sabljaci se  tunelom odvodi do jezera Bukovnik i dalje do Hidroelektrane Gojak, tako da je njena  voda  preusmjerena u rijeku Dobru - Mrežnica je time ostala bez otprilike 40 % svojeg bivšeg porječja). U vrijeme većeg vodostaja, Zagorska Mrežnica odlazi svojim prirodnim koritom prema Oštarijama u kojima ponire. Oko izvora Zagorske Mrežnice smjestilo se slikovito naselje Ogulinsko Zagorje, spominjano još u Urbaru Modruškom iz 1486. Iz izvora Zagorske Mrežnice najveći dio Ogulina se danas snabdijeva pitkom vodom.
U okolici je veliki broj potoka nastanjenim riječnim rakovima i raznim vrstama ribe, jezera i jezerca. Najveće jezero je Šmitovo jezero, za koje je vezana narodna predaja prema kojoj je djevojku od zmaja spasio sveti Juraj, a otisak konjskog kopita sačuvan je na kamenu pokraj jezera. Kao i u ostalim dijelovima Ogulina i ovdje ima nekoliko špilja. Najpoznatija je Rupećica u kojoj je nađena  čovječja ribica. Kada je 1955. projektom Hidroelektrane Gojak predviđena izgradnja dolinske pregrade kod sela Sabljaci i stvoreno umjetno jezero Sabljaci, Zagorska Mrežnica je nizvodno presušila. Uslijed pregrađivanja rijeke Zagorske Mrežnice došlo je i do presušivanja rijeke  Tounjčice. 

U izvoru Zagorske Mrežnice je istraženo i topografski snimljeno 1134 metara kanala. Napravljen je speleološki nacrt, opsežna fotodokumentacija i video zapis. Utvrđeno je da je izvor bogato nalazište podzemne faune od čega su posebno značajne endemske vrste ogulinskog kraja, kao što je podzemna špiljska spužvica (lat. Eunapius subterraneus), jedinstvena u svijetu i rasprostranjena samo na ogulinskom području. Izvor je također stanište čovječje ribice (lat. Proteus anguinus), te nekoliko vrsta račića. Utvrđeno je da je značajno paleontološko i arheološko nalazište. U izvoru pronađeni su ostaci rimske amfore, te ostatci zuba slona i nosoroga. Stalnost i relativno konstantna količina vode na izvoru ukazuje da se izvor prihranjuje iz daljeg zaleđa, te da se radi podzemnim vodama čija je dubina određena položajem i dubinom nepropusne ili djelomično propusne podloge. Izvor se prihranjuje vodom temeljnicom iz područja Male Kapele, a puni se sa 3 odvojena sistema polja s ponorima na nivou hidrogeološkog slijeva. Što znači da slijev izvora Zagorske Mrežnice čine 4 krška polja u zaleđu: Stajničko, Drežničko, Crnačko i Jasenačko polje. Po svojim dimenzijama je drugi po veličini topografski snimljen potopljeni speleološki objekt, a po morfologiji razgranati tip speleološkog objekta oblikovan erozijom vode i tektonikom. 

Jezero Sabljaci

Umjetno jezero Sabljaci

Sabljaci je umjetno jezero udaljeno svega oko 3 kilometra od Ogulina. Stvoreno je u svrhu akumuliranja vode rijeke Zagorske Mrežnice za potrebe proizvodnje  električne energije Hidroelektrane Gojak. Ovo  jezero  je  tunelom povezano s jezerom Bukovnik udaljenim oko kilometar i pol, odakle se nastavlja tunel prema Hidroelektrani Gojak, udaljenoj oko desetak kilometara od Ogulina. Površina jezera Sabljaci je oko 170 hektara, pa zauzima jedanaesto mjesto u nizu jezera Hrvatske. Zbog toga ga mnogi zovu "Ogulinsko more". Na jezeru se održavaju preko ljeta "Jezerske igre", razni sportovi na vodi kao što su  veslanje, jedrenje, plivanje i ronjenje, sportski ribolov i drugo. Rijeka Zagorska Mrežnica izvire u Ogulinskom Zagorju i skuplja se u umjetno jezero Sabljaci.

KORDUNSKA MREŽNICA (ISTOČNA MREŽNICA)

Mrežnica kod Tržića Tounjskog

Mrežnica kod Tržića Tounjskog

OBRH
Kupa < Obrh (L)

LAHINJA
Kupa < Lahinja (L)

Lahinja je rijeka u Sloveniji u Beloj krajini, lijeva pritoka rijeke Kupe. duga 33,4 km. Njezino izvorišno područje čini nekoliko krških vrela na kraju neizrazite zatvorene doline između sela Knežina, Belčji Vrh i Mali Nerajec. U gornjem toku teče prema sjeveru uskim koritom s vrlo mali nagibom, zbog čega značajno meandrira. Nedugo nakon izvora prima pritoku ►►Nerajski potok, odn. Nerajčicu. Uskom plitkom strugom Lahinja teče prema sjeveru,  kod Dragatuša se u nju ulijeva veći pritok ►►Podturnščica, a u Črnomlju ►►Dobličica. 
Od ušća Podturnščice Lahinja teče uskom i do 20 m dubokom strugom s brojnim meandrima. Na jednom od najljepših zavoja leži dvorac Gradac. Između Črnomlja i Gradca ne prima površinske pritoke, a nizvodno od Gradca, kod sela Klošter, se u nju izlijeva vodom bogata i brža ►►Krupa. Nakon ušća Krupe Lahinja skreće prema istoku i kod sela Primostek  utječe u  Kupu.
Rječna mreža Lahinje je nesimetrična jer većinu površinskih pritoka, koji također nastaju iz krških izvora, dobiva s lijeve strane. 
Cijela rijeka Lahinja uključena je u mrežu Natura 2000, a njezin izvorišni dio (od izvora do meandara u Pustom Gradcu) također je zaštićena kao Park prirode Lahinja (slov. Krajinski park Lahinja.).
Do izgradnje vodovoda (krajem 20. st.) u selima na rijeci mještani dobivali pitku vodu direktno iz Lahinje. Vodu je bilo potrebno prokuhavati, jer nije bilo pročišćivača, a čak se i stoka napajala u rijeci. Također je dolazilo do izlijeva otpadnih voda (klaonica u Črnomlju) i dijelom fekalnih voda. Tek su 1970.-ih godina u različitim selima, pr. u Gradcu, počeli graditi vodovod. Iako se čistoća rijeke nakon gradnje uređaja pročišćavanja otpadnih voda u gradu Črnomlju (1994.-1996.) znatno poboljšala, neki su građani još uvijek koristili rijeku kao divlji deponij otpada.
​U Slavi vojvodine Kranjske, djelu Janeza Vajkarda Valvasora iz 1689. godine, i u drugim starim knjigama i zapisima, može se pročitati kako je u prošlosti rijeka imala drugačije ime: Črnomaljščica.
Rijeka je popularna među ribolovcima.

Svojim mirnim tokom stvara tipičan ekosustav rijeka nizinskog krša, značajnih za nekoliko vrsta riba (deverika, babuška, deverika, šaran) i potočnog cikada. Najveća raznolikost staništa je u uzvodnom dijelu, gdje su se razvile dvije močvare: Lahinjski lugi i Nerajski lugi. Močvare su utočište vodenim beskralježnjacima, vodozemcima i močvarnim gnjurcima

Lahinja je zapravo autohtona belokranjska rijeka, jer prikuplja gotovo sve vode belokranjskog krškog platoa (slo. belokranjski kraški ravnik) prije nego što se ulije u rijeku Kupu kod Primošteka.

Lahinjske luge. Neposredno nizvodno od izvora rijeke Lahinje prostire se močvarni krajolik površine gotovo 9 hektara nazvan Lahinjske luge. Na sjeveru se šumice protežu do naselja Mala Lahinja. Zbog prisutnosti rijetkih i ugroženih vrsta, močvare su prema Direktivi o staništima klasificirane kao prioritetni tipovi staništa. Osjetljivo vodeno i priobalno područje neraskidivo je vezano za rijekuvLahinju, koji na ovom dijelu ima vrlo mali nagib i spor i vijugav tok. Voda stagnira, ali pri većem vodostaju izlazi iz korita i razlijeva se po području.
U ovoj plitkoj depresiji na nadmorskoj visini od 148 m rijeka Lahinja je usjekla svoj tok kroz nepropusne ilovače i glinene naplavine. Zbog blizine podzemnih voda, koje se nalaze praktički na samoj površini ili odmah ispod nje, u ovom močvarnom svijetu razvila su se pougljenjena tla koja sadrže mnogo nerazgrađene organske tvari i malo hranjivih tvari. Na takvim tlima mogu uspijevati samo nezahtjevne biljke prilagođene vlažnim uvjetima uzgoja. Tako je u šumarcima rasprostranjena močvarna, hidrofitna i higrofitna vegetacija, vlažne livade, a ponegdje i šume vrba. Ovu vegetaciju čine razne zeljaste vrste, grmlje i drveće. Unatoč naizgled negostoljubivim uvjetima, jezera su izuzetno biološka. Sastojine crne johe (slo. črna jelša; lat. Alnetum glutinosae) i vrbe (Salicetum) uspijevaju uz trsku (slo. trstičje; lat. Phragmitetum australis) i šaš (Carex sp.) u makiji.
Središnji dio livada je neprohodan zbog velike zajednice tršćaka i pravi je raj za ptice močvarice, kao što su: trstenjak mlakar (slo. močvirska trsnica; lat. Acrocephalus palustris), divlja patka (slo. raca mlakarica; lat. Anas platyrhynchos), obični zviždak (slo. vrbji kovaček; lat. Phylloscopus collybita), mali slavuj (slo. mali slavec; lat. Luscinia megarynchos), vodomar (slo. vodomec; lat. Alcedo). atthis), koji se također nalazi u logotipu parka. Na nešto manje vlažnim košenim livadama rastu orhideja Dactyloriza maculata subsp. Transsilvanica (slo. transilvanska prstasta kukavica; lat. Dactyloriza maculata subsp. Transsilvanica), uskolisna suhoperka (slo. ozkolistni munec; lat. Eriophrum angustipholium), ljetni jednolist (slo. navadni kačji jezik; lat. Ophioglossum vulgatum), nekoliko vrsta šaša i rogoza. Posebnost manje vlažnih livada su i neke mediteranskije vrste, poput ilirske gladiole (slo. ilirski meček; lat. Gladiolus illyricus) i galska ruža (majska ruža; slo. francoski šipek; lat. Rossa gallica), koja cijelo ljeto cvate nježno ružičastom bojom.

IZVORI  Lahinjske luge. DEDI; IVANOVIČ, M.: Park krajobraza Lahinja - šire zaštićeno područje. Bela krajina i park krajobraza Lahinja, 25–42. Ljubljana, 2008.; LOVRENČAK, F.: Vegetacijske karakteristike Parka krajobraza Lahinja. Park krajolika Bela krajina i Lahinja, 123–128. Ljubljana, 2008.; REPE, B.: Prsti krajobraznog parka Lahinja. Park krajobraza Bela krajina i Lahinja, 105–122. Ljubljana, 2008.

Izvor Lahinje. Izvor Lahinje nalazi se ispod sela Belčji vrh. Do izvora se stiže od ceste Črnomelj-Vinica, prolazi se kroz selo pokraj crkve Svete Jelene i na raskrižju skrene lijevo. Nakon skretanja voziti se još oko 200 m. S lijeve strane, na kraju sela, kod vodozahvata, nalazi se omanji parkirni prostor. Ovdje je moguće parkirati i spustiti se stazom, oko 250 m, do izvora.

Krajinski park Lahinja 
PARK PRIRODE LAHINJA

Park prirode Lahinja (Skupštinski Dolenjski list, br. 3/88, Službeni glasnik Republike Slovenije, br. 73/98) obuhvaća područje bogate prirodne i kulturne baštine u izvorišnom dijelu gornjeg toka Lahinje. Na relativno malom području zaštićenog područja (200 ha) nalazi se nekoliko izvora i raznih krških fenomena karakterističnih za plitki krš. Biospeleološki zanimljiva je krška špilja Zjot s kraćim podzemnim tokom i tipičnom podzemnom faunom krških krajeva Bele Krajine. U zaleđu špilje nalazi se i ponikva s urušenim svogom (slov., udorna vtača) Glušenka, koja dolazi u dodir s podzemnim vodama. Posebnost parka su močvarni prirodni rezervati Lahinjske luge i Nerajske luge, prave botaničke riznice te manja močvara Mlaka, gdje prebiva želva, močvarna.

Park je također zanimljiv u kulturnom i povijesnom smislu. zavoj Lahinje u Pustem Gradcu bio je naseljen još u prapovijesti. Na mjestu bivšeg srednjovjekovnog grada i danas još radi Klepčev mlin i pila venecijanka, a usred riječnog zavoja nalazi se crkvica Svih svetih sa seoskim grobljm. Na poljima blizu Velikog Nerajaca vidljivi su ostaci obiteljskih gomila iz halštatskog razdoblja, koje svjedoče o nekadašnjem načinu života i načinu ukopa mrtvih.

---

KRUPA (dolenjska)
Kupa < Lahinja < Krupa (dolenjska) (L)

Rijeka Krupa izlazi na površinu u sredini sjevernog dijela plitkog belokranjskog platoa, kao slikovito krško vrelo, podno 30 metara visoke okomite stijene. Cijela rijeka, sa svojim obalama, zaštićena je kao spomenik prirode (Službeni glasnik Republike Slovenije, broj 81/97). Po količini vode, izvor Krupe je najveći u Beloj krajini. što je posljedica prostranog krškog zaleđa. U Krupu se tako slijevaju vode ponornica Bajer kod Rožinog dolja, Rečice kod Vrčica, iz Ponikve ispod Mirne gore i Reka na Gorjancima. Vodeni tok Krupe je na krškom platou urezao korito, koje mjestimice ima karakteristike kanjona. Nakon 2,5 km dugog toka, Krupa se ulijeva u rijeku Lahinju. Na rijeci koja ima 6 m visinske razlike između izvora i ušća, nekada su radila 4 mlina i dvije pilane. Krško vrelo Krupe je jedino obitavalište špiljske školjke Kuščerjeve kongerije (Dinarski špiljski školjkaš; lat., Congeria kusceri) u Sloveniji i stanište nekih endemskih vrsta špiljskih puževa, a više puta je opažena i čovječja ribica (Proteus anguinus). Krupa je glavna prirodna atrakcija Kraške učne poti, koja je obilježena smjerokazima i informativnim tablama.

IZVORI I LITERATURA  Semič.si; Izvir reke Krupe; ​Mira Ivanovič, Dušan Plut, Svetozar Poli: Zgibanka Naravni spomenik Reka Krupa

Krška edukativna staza
Izvor karte: Semič.si

Vrelo Krupe

Pogled na dvorac Gradac s mosta na Lahinji

Informativna tabla na Krškoj poučnoj stazi

Vrelo Krupe, detalj

Dinarski špiljski školjkaš

Dinarski špiljski školjkaš, špiljska kongerija, a u sloveniji poznat kao Kuščerjeva kongerij jedini je špiljski školjkaš na svijetu. Do ponovnog otkrića polovicom 20. stoljeća, za ovaj se rod školjkaša (Congeria) smatralo da je izumro prije 5 milijuna godina. Ova je vrsta endem Dinarida, rasprostranjen na području Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine. Kao i svi špiljski organizmi, ovaj školjkaš ima dug životni ciklus, dostižući 30 do 40 godina starosti, no i samo 20 mm veličine. Budući da živi u vječnoj tami, špiljska kongerija nema pigmenta te ima reducirane organe za vid. Vrlo malo stopalo kongerije upućuje na to da ima ograničenu mogućnost kretanja, odnosno da nakon pričvršćivanja gotovo i ne mijenja položaj. Jedinke su razdvojenog spola, a oplodnja je kod ovog školjkaša unutarnja te se odvija kada je razina vode u špilji niska. Hrani se filtriranjem sitnih organskih čestica koje u podzemlje donose vode s površine.
Dinarski špiljski školjkaš živi u podzemnim prostorima, većim dijelom trajno potopljenim, dok u sušnim periodima godine ostaju izvan vode, ali u vlažnoj podzemnoj mikroklimi.
Kolonije školjkaša su pričvršćene na kamene stijene ulaznih dijelova ponora, gdje nisu na udaru jakih struja vode, ali i duž glavnih podzemnih kanala, kojima otječe voda s krških polja.
Dinarski krš, jedno je od područja s najraznolikijom podzemnom faunom na svijetu. Osim dinarskog špiljskog školjkaša, ovdje nalazimo i čovječju ribicu – jedinog špiljskog kralješnjaka u Europi, ogulinsku špiljsku spužvicu – jedinu špiljsku spužvu na svijetu, dinarskog špiljskog cjevaša – jedinog takvog na svijetu te zagonetnu velkovrhiju – jedinog špiljskog žarnjaka na svijetu.
Podzemna staništa izuzetno su osjetljiva te su neka krška područja Hrvatske vrlo ugrožena. Glavni uzroci ugroženosti dinarskog špiljskog školjkaša, ali i cijele špiljske faune, su onečišćenje podzemnih voda krutim otpadom i otpadnim vodama iz industrije, poljoprivrede i domaćinstava, promjena hidrološkog režima(skretanjem podzemnih tokova i promjenom razina podzemnih voda) te onemogućavanje prirodnog plavljenja krških polja i prirodnog istjecanja poplavnih voda koje u podzemlje unose čestice organskog otpada, a kojima se kongerija i mnoge druge podzemne životinje hrane.
U Hrvatskoj, živi primjerci ove vrste zabilježeni su samo na šest lokaliteta te se ona nalazi na Crvenom popisu špiljske faune Hrvatske u kategoriji kritično ugrožene vrste.
Zakonom je strogo zaštićena vrsta u Republici Hrvatskoj, dok je na europskoj razini štiti  Direktiva o zaštiti prirodnih staništa i divlje faune i flore Europske unije.
IZVORI  Državni zavod za zaštitu prirode R. Hrvatske, ​Dinarski špiljski školjkaš (Congeria kusceri); Wikipedija (fr.); Congeria kusceri

Dinarski špiljski školjkaš
Autor: H. Bilandžija; Izvor: Državni zavod za zaštitu prirode RH

DOBLIČICA
Kupa < Lahinja < Dobličica (L)

​Dobličica je rijeka u Beloj krajini. Izvire u istočnom podnožju Poljanske gore iz okruglog, do 40 m širokog i do 10 m  dubokog jezera. Dno jezera pokriveno je velikim stjenovitim blokovima, između kojih iz dva procijepa dotječe krška voda.
Izvor, ima oblik vrela - na slov. obrh = riječ kojime se u slov. jeziku opisuje snažan stalni krški izvor, vrelo, koje izbija obično pod visokom vertikalnom stijenom, i zapravo je u obliku manjeg jezera iz kojega voda potom otječe dolinom. Izvor tj. vrelo Dobličice je stalan. Iz njega vodi široka plitka struga. Dno joj je na početku stjenovito, u srednjem toku pjeskovito, a obale su ilovaste. Na samome početku toka u strugi se javlja još jedan izvor, povezan s glavnim u jezeru. Struga, koja je obrasla obalnom vegetacijom vijuga po livadama i u Črnomlju se, zajedno s vodotokom Potok, izlijeva u Lahinju.
Srednji tok rijeke (nizvodno od sela Kanižarica) je uzak (10 - 20 metrov), tla dna rijeke su većinom muljevita, ponegdje zarala s travom. Prosječna dubina je oko 2,5 metra, a ponegdje i do 4 m. Dobričica i Lahinja svojim tokovima okružuju staru gradsku jezgru Črnomlja.
​Godine 1958. je kod vrela Dobličice izrađena kaptaža za potrebe bjelokranjskog vodovoda. Njezin je krški vodonosnik zbog svojih  geoloških i hidrogeoloških obilježja i urbanizacije prostora jako ugrožen i izložen onečišćenju.
Ribljim fondom rijeke gospodari Ribiška družina Črnomelj.
Godine 1986. radnici Geološkog zavoda su pri probnom crpljenju pronašli podvrstu čovječje ribice - na slov. jeziku črni močeril (Proteus anginius parkelj).

Izvor Dobličice

Dobličica kod Črnomlja
Autor: Eliessar, Wikipdija

Ušće Dobličice u Lahinju, kod Črnomlja
Snimljeno s mosta. Autor: Eliessar, Wikipdija

PODTURNŠČICA
Kupa < Lahinja < Podturnščica (L)

Rijeka Podturnščica izvire u Brezniku i teče kroz brezniške, dragatuške, seliške i goliške lugove (šumarke), sve dok se kod sela Butoraj ne ulije u rijeku Lahinju. U Podturnščicu utječe potok ►►► Obrščica ili Obrh (desni pritok) koji izvire u selu Obrh pri Dragatušu. Za proljetnih i jesenskih kiša uvijek je rječica plavila, pa su seljaci u ovoj dolini uglavnom imali nekvalitetne livade na zemljištu, jer su kosili samo jednom, a rijetko dva puta godišnje. Ovim livadama dominiralo je uglavnom močvarno bilje.
IZVOR Odkrijte Belo krajino

OBRŠČICA (OBRH)
Kupa < Lahinja < Podturnščica < Obrščica (D)

Obrščica je pritok Podturnščice, čiji je izvor udaljen jedva 500 m. Vrelo Obrščice nalazi se iza sela Obrh pri Dragatušu. Kada se prilazi selu iz smjera glavne ceste Črnomelj-Vinica, neposredno prije sela treba skrenutie desno i voziti oko 150 m, pratiti cestu između kuća i na kraju skrenuti desno. Parking je vidljiv na kraju ceste prije livada.​
Voda Obrščice izvire iz oko 1,5 m dugog jarka s prevjesnim zidom. Voda zatim izravno otječe u plitku depresiju dugu oko 70 m.
U sušnom razdoblju protok na izvoru se smanjuje na oko 3 l/s, što je za razliku od kišnih razdoblja kada maksimalni protok može doseći 1000 l/s. Obrščica je u prošlosti bila važan izvor pitke vode za lokalno stanovništvo, ali i stoku. Izgradnjom magistralnog vodovoda Obrščica je izgubila nekadašnju ulogu opskrbljivača pitkom vodom. Od tada je postala važan dio lokalne prirodoslovne povijesti. Pregrađivanjem izvora nastala je močvara i važno stanište za mnoge rijetke životinje i biljke.
IZVOR Odkrijte Belo krajino

NERAJČICA (NERAJSKI POTOK)
Kupa < Lahinja < Nerajčica (Nerajski potok) (L)

POTOK V DOLU (DOLSKI POTOK)
Kupa < Potok v Dolu (Dolski potok) (L)

Dolski potok koji izbija na površinu u nekoliko krških izvora u podnožju Kozica. Osim rijeke Kupre i Dolskog potoka, većina vode u krškoj Poljanskoj dolini teče podzemno.

ČEDANJ
Kupa < Čedanj (D)

KUPICA
Kupa < Kupica (D)

CURAK
Kupa < Kupica < Curak (D)

ČABRANKA
Kupa < Čabranka (L)

Čabranka je kratka granična rijeka između Hrvatske i Slovenije, lijeva pritoka rijeke Kupe. Duga je 17,5 km, a izvire pod planinom Veliki Obrh kod Čabra, na 546 m nadmorske visine.
Najvažnije su joj pritoke ►Sušica, ponornica ►Tršćanka i potok ►Mandli. Ulijeva se u Kupu kod Osilnice na 287 m. Kraj Čabra se nalazi manja hidroelektrana te uzgajalište pastrve.

Rijeka Čabranka, nizvodno od Čabra

BELICA
Kupa < Čabranka < Belica (L)

IZVORI I LITERATURA

---

PREVIŠIĆ, Ana; POPIJAČ, Aleksandar: Fauna tulara (Insecta: Trichoptera) Kupe, Čabranke i njihovih pritoka (Gorski kotar, zapadna Hrvatska). Natura Croatica 19, br. 2 (2010): 357-368. (PDF)

• Sažetak. Odrasli tulari prikupljani su od listopada 2008. do listopada 2009. godine na ukupno 25 postaja duž toka Kupe i Čabranke te na različitim staništima u njihovim pritocima. Najveći broj vrsta zabilježen je tijekom proljetnih mjeseci, zatim tijekom ljetnih mjeseci. Sezonska dinamika zabilježena za najzastupljenije vrste u najvećoj mjeri odgovara njihovim uobičajenim razdobljima aktivnosti. Tijekom istraživanja zabilježeno je ukupno 38 vrsta, a od toga su tri vrste, Rhyacophila palmeni, Wormaldia copiosa i Tinodes rostocki, nove za faunu Hrvatske. Ovo istraživanje predstavlja važan doprinos poznavanju faune tulara Gorskog kotara, ali i Hrvatske općenito.