---

SJEVEROISTOČNI POJAS DINARSKOG GORJA > PLANINE SREDNJE I ISTOČNE BOSNE > VLAŠIĆKA GRUPA > Lisac (kod Zenice)
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Liskovača, 1348 m
Koordinate najvišeg vrha: 44.2855, 17.8294

Lisac je planina u općini Zenici. Najviša je planina koja se izdiže na sjeveru Zeničke kotline. ​Dolina rijeke  Bosne koja teče istočnim podnožjem Lisca odvaja ju od brda Vepar. Najviši vrh je Liskovača na 1348 metara nadmorske visine. Po vrhu Jelina (1331 m) naziva se željeznička stanica na istočnim padinama Lisca, jer se dugo smatralo, da je Jelina najviši vrh Lisca. Jedan od vrhova nosi ime kao i planina Lisa (1302 m).
Radi dominantnog položaja nad zeničkom kotlinom, desetljećima služi za postavljanje radijskih, TV i drugih komunikacijskih antena. Sjeverna planinska greda Lisca zove se Golub. Površina planine Lisac je oko 60 km2.

​Na južnim obroncima Lisca ima više neistraženih arheoloških lokaliteta, koji sežu u ilirsko i predilirsko doba: Gradina, Gradac, Stari Banloz, Mrtovačka glava i dr.
Široko je poznat po brojnim izvorima kvalitene vode, a među njima Pašinac predstavlja posebnost, jer ga obilaznici planine često pohode.
Na planinskim livadama Lisca obilato raste bosanski ljiljan (lilium bosniacum), koji je endemska vrsta i zabranjena za branje.
Do rata 1992-1995. na Liscu se nalazilo bilo selo Zadne, najmanje selo u Jugoslaviji, s dvije stambene i tri gospodarske zgrade. Sada je to privatno imanje.
Lisac je zanimljiv za planinarenje. Na njemu (1012 m n.v.), od razdoblja nakon Drugog svjetskog rata postoji planinarska kuća - planinarski dom "Lisac". Pogled na Zeničku kotlinu s vrha Lisac je odličan.

IZVORI  
Lisac (planina). Wikipedija
Zenica-Lisac. Facebook - Zenica - Stare slike i pričice
VINKOVIĆ, Željko: Kišni Vlašić i sunčani Lisac ili dva izleta u jednom. Zvono, 2.7.2018.
AURA redakcija: Legenda o Vranduku, Liscu, Vepru i Zenici: Ako se pomire braća blizanci srednja Bosna će biti pod vodom! Aura.ba

ZENICA - JELINA
Preneseno s Facebook profila ZENICA - Stare slike i pričice

Jelina; Vrh Lisca (1331 m/m) i naziv željezničke stanice na pruzi Šamac – Sarajevo, koja se nalazi ispod istočnih padina Lisca i lokacije Starog Banloza.
Priča, da je željeznička stanica dobila ime po brigadirki Jeleni, koja je tu poginula nije osnovana, jer je u projektu pruge već bila naznačena željeznička stanica Jelina.
U Bosni i Hercegovini ima više toponima Jelina i Jelinak.
Jelina potječe iz starogrčkog jezika i označava Grkinju. U našim krajevima postoje grčka groblja, vezana za negdašnje grčke trgovačke stanice. U narodnim pričama se dosta spominju Grci kao graditelji gradova. Jelina dolazi od starogrčke riječi Eλληυ, koju je u novogrčkom zamijenila riječ Graecus (Grkinja).
Drugo tumačenje imena je vezano za često spominjanje Jeline (Jerine, Helene) u narodnim pričama, te da je ona ovdje prolazila i za spomen na nju osta ime vrha Jelina. Ovo tumačenje nije vjerovatno.
Jelina je željeznička ukrsnica. Od Doboja do Jeline su dva paralelna željeznička kolosjeka, a od Jeline jedan ide prema teretnoj i putničkoj stanici Zenica, a drugi je industrijski namijenjen potrebama željezare Zenica, sada Arcelor Mittala Zenica.
Pored željezničke stanice Jelina je grob omladinke Jelene, koja je poginula na gradnji omladinske pruge Šamac – Sarajevo, 1947. godine.
Jelina je nekad bila omiljeno polazište za planinarske ture na Lisac. Odmah ispred željezničke stanice vodi jedna veoma lijepa staza, koja većim dijelom prolazi kroz bukovu i grabovu šumu. Ovu stazu smo nekad davno nazivali Mustafin put, po jednom starijem planinaru, koji je svaki puta išao ovom stazom, nosio sobom vojnički ašov i po malo uređivao stazu. Na ovoj stazi, uz jedan izvor je bilo uređeno "ljubavno deblo": oboreno stablo, okresanih grana za oslanjanje nogama i rukama itd..... Druga, posjećenija staza je nizvodno od željezničke stanice uz potok Ostružnica, preko odmorišta sa izvorom "Veliki odmor".

Pogled sa Crkvičkog brda na Lisac (i Vlašić, lijevo od Lisca, u daljini)
Autor: Obsuser; Wikipedija

Narodna predaja
Ime planine Lisac vezuje se za naziv mužjaka lisice. No, prema narodnoj predaji, Lisac i Vepar nekoć bile jedna planina, s jezerom koje se protezalo od Vranduka do Visokog, sve dok su braća blizanci živjeli u bratskoj slozi i ljubavi. No braća se teško zavadila, i svađa je okončala smrću obojice. Planina se od žalosti razdvojila na dva dijela između kojih je potekla rijeka od suza. Ni grobovi braće nisu ostali jedan pored drugog. Grob (mezar) jednog brata ostao je na planini Liscu, a drugog na brdu Vepar. Prema predaji, zavađena će braća oživjeti i pomiriti se. Kada se pomire, Vepar i Lisac opet će biti jedna planina, a čim se to dogodi jezerske vode poteći će uzvodno i "vratit će se potop". U dalekoj prošlosti na prostoru zeničke kotline zbilja jest bilo jezero.

UZ RIJEKU BOSNU

---

Vranduk

Plan Vranduka (Open Street Map, 2021.)

Tomislav Krizman, Vranduk
Tehnika: bakrotisak; Godina: 1937.; Dimenzije: 32.5 × 47.6

Legenda o Vranu i Duku
Vranduk je prema predaji dobio ime po divu Vranu i neustrašivom mladiću Duku koji je na mejdanu pobjedio Vrana. Bilino polje u Zenici nekada se zvalo Vilinsko polje " po kome su vile igrale kolo". Vile preseliše na prelijepu planinu  Jeleč, a zmajevi "što vatru bljujuvaše" na  Zmajevac. Tamo gdje se gorostas "smeo", planina dobi ime Smetovi, a dokle je dopirala kuknjava poraženog Vrana, tom brdu narod nadijene ime Kukavica. Jedna od predaja veli da se Zenica nekada zvala Sjenica po Dukovoj majci Sjenici.

Pogled na dva simbola Vranduka: srednjovjekovnu tvrđavu i džamiju sultana Fatiha

Šehidska česma u Vranduku nalazi se uz zidine glavne tvrđavske kule

Stari grad Vranduk

Stari grad Vranduk je, vjerovatno, podignut krajem 14. stoljeća na strateški vrlo važnom putu. Od osnivanja do 1463. godine, Vranduk je banski, a zatim kraljevski grad. Ime Vranduk se prvi put spominje 1410. godine. U njemu su bosanski kraljevi primali izaslanstva, potpisivali ugovore i izdavali povelje. Vranduk je doživio pun razvoj u 15. stoljeću.
Stari grad u Vranduku pripada tipu brdskog utvrđenja. Tvrđava je, i pored kasnijih prepravki, sačuvala izvorne oblike, koji podsjećaju na rana rješenja europskih utvrđenja. U srednjem vijeku je glavna kula bila viša a prostor obora podijeljen zidom. Mala kula i istočni zid naknadno su dograđeni u svrhu zaštite ulaza u tvrđavu.
Unutar zidova Starog grada pronađeni su brojni arheološki nalazi iz srednjeg vijeka i osmanskog perioda: posude, nakit, novčići, alatke, mamuze i sl.
IZVOR Službena stranica Grada Zenice

Stari grad Vranduk

Stari grad Vranduk

Detalji opis starog grada Vranduka
IZVOR  Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika

Stari grad u Vranduku pripada tipu brdskog utvrđenja. Po površini koju zauzima, predstavlja malu utvrdu podignutu na strateškom, lako branjivom visu sa teškim pristupom. Utvrda je dobro prilagođena reljefu, što ima za posljedicu znatno smanjenje debljine zidova bedema, dok je izgradnja kula svedena na najmanju moguću mjeru. 
Dispozicija obrambenih objekata i veličina starog grada Vranduka uvjetovani su prirodom terena. Grad je podignut na prirodnom i vještački zaravnjenom stjenovitom kamenom platou, na čijim su padinama sazidani vanjski zidovi utvrde. Iznad doline rijeke Bosne uzdiže se oko 25 m. Utvrda je svojom dužom strana orijentirana u smjeru sjever-jug. Sastoji se od :
-          bedema sa glavnim ulazom,
-          obora sa cisternom i bunarom,
-          velike  - glavne kule,
-          stražare (dozidane prostorije uz veliku kulu) i
-          male kule 
U grad se ulazi preko nekoliko stuba kroz ulaz smješten u sjeveroistočnom dijelu oborskog bedema (C). Ulaz je izgrađen u vidu jednostavne kapije, ozidane u obliku niskog svoda, prvobitno bez dodatnih elemenata obrane. Svijetla širina ulaznih vrata iznosi 0,82 m, dok njihova ukupna visina iznosi cca 1,70 m. Dovratnici su urađeni od većih komada lomljenog kamena. Ispred ulaznih vrata nalazi se plato sa popločanjem, do kojega vodi kameno stubište.

Velika - glavna kula utvrde je podignuta na najvišem mjestu starog grada, smještenom na sjevernoj strani obora. Temeljena je direktno na živoj stijeni koja je u kosim slojevima položena u smjeru sjever - jug. Djelomično je uvučena u perimetralne bedeme i većim dijelom orijentirana prema unutrašnjosti grada.
Osnovica velike kule je približno kvadratna. Vanjske stranice su dužine 9,25 m , dok su unutrašnje cca 5,85x 5,80 m sa dijagonalnim razmacima od  6,50 (jug-sjever) odnosno 7,50 (istok – zapad) m.
Kula je zidana od komada lomljenog kamena sa vezivom od vapnene žbuke koja je vremenom patinirala i dobila sivkastu boju. Zidovi su različitih debljina. Sjeverozapadni i sjeveroistočni su iz strateških razloga najdeblji i njihova debljina na nekim mjestima iznosi od 1,95 pa do 2,20 m.
U gornjoj zoni kule je suprotno. Ovdje su najdeblji zidovi oni koji su orijenitrani prema oboru – sjeverozapadni i jugoistočni, dok su sjeveroistočni i sjeverozapadni, na kojima su ostavljeni otvori, nešto tanji i njihova debljina iznosi od 1,10 do 1,20 m. U gornjoj zoni kule, gledano u osnovi, sjeverni, istočni i zapadni kut su blago zaobljeni, dok su kod južnog kuta zidovi spojeni pod kutom od cca 110 stupnjeva. Vjerojatno je velika kula nekada bila viša, a smanjena je u vrijeme početaka upotrebe vatrenog oružja.
Ulaz u kulu se nalazi na jugozapadnom zidu. Na tom mjestu je zid debljine 1,53 m. Vrata su širine 80 cm i od južnog kuta objekta su udaljena cca 2,00 m.
Kula je najvjerojatnije imala tri etaže, od kojih je donja služila kao ostava, dok su gornje bile namijenjene za smještaj posade i borbu.
Etaža I. se nalazi na razini od + 3,31 m, mjereno od relativne nule koja predstavlja razinu obora. U ovoj prostoriji su smještena dva otvora orijentirana prema sjeverozapadnoj i sjeveroistočnoj strani. Ovi otvori su kasnije prepravljeni u puškarnice. Širina sjeveroistočnog otvora iznosi 1,60 m (sa unutrašnje strane) i 50 cm (sa vanjske strane), dok je visina 1,42 m (sa vanjske strane)  i 1,70 m (sa unutrašnje strane).
Sjeverozapadni otvor je širine 1,60 m (sa unutrašnje strane) i 0,45 m (sa vanjske strane), dok je visina 1,48 m (sa unutrašnje) i 1,22 m (sa vanjske strane). Nadprozornici su izvedeni od drvenih hrastovih greda debljine 15 cm poredanih jedne uz drugu.
Na etaži II. se nalazi prostorija za posadu sa 6 trapezastih toparnica i to na sjeveroistočnom i sjeverozapadnom zidu. Toparnice su različitih širina. Njihove dimenzije pri dnu iznose od 1,10 do 1,25 m. Unutrašnja visina iznosi cca 80 cm. Vanjske visine su različite i kreću se od 48 do 61 cm. Toparnice su kasnije pregrađene u uske puškarnice. Cijelom dužinom ova dva zida položena je pristupna staza, pa su iz tog razloga na ovim mjestima zidovi debeli i preko 2 m.
Međukatna konstrukcija velike kule je bila drvena i sastojala se od primarnog nosača koji je predstavljala jedna hrastove greda velikog presjeka koja se oslanjala na posebna ležišta u jugozapadnom i sjeveroistočnom zidu. Na ovu gredu je bila oslonjena sekundarna nosiva konstrukcija, također od hrastovih greda manjeg presjeka, na koju su bile najvjerojatnije pokovane daske. Krov velike kule je šatorasti sa strehama koje prelaze zidne plohe za 50 cm i pokriven je drvenom tesanom šindrom.
Južno od glavne kule protezao se obor, elipsoidne osnove, dugačak oko 37 m, širok oko 12 m. Zidovi obora  su građeni u dva navrata. U arhitekturi utvrđenja na tlu Bosne i Hercegovine pojava udvojenih zidova je rijetka. Prvo su vanjski bedemi (debljine oko 1 m) postavljeni na obod stjenovitog platoa i ukomponirani u stijenu. U doba podizanja nisu imali nazubljeni gornji dio sa puškarnicama. Kasnije su sa unutrašnje strane bedema dozidani zidovi, debeli do 1,8 m, slabije kvalitete, postavljeni na vrlo tvrdi sloj smeđe zemlje. Služili su kao ophodna bedemska linija. Na gornjem vanjskom dijelu zapadnog vanjskog bedema probijeno je 27 puškarnica koje su postavljene na udaljenostima od cca  1,00 do 1,55 m.
Visina zidova bedema je različita i iznosi: od 4,50 do 7,50 sjeverne pa do 12,00 m sa južne strane.
U sjeverozapadnom dijelu obora nalazi se cisterna sa filter bunarom, ukopana u živu stijenu do dubine od 6 m. Jama iskopana u stijeni ima promjer od 5,5 m. Prvo je oblijepljena slojem (debljine 0,5 m) nepropusne zelenkastosive ilovače. Zatim dolazi sloj debeo 1,2 m riječnog šljunka i pijeska. U sredini je pravilan kružni bunar promjera 2,50 m, ozidan pažljivo otesanim sedrenim kvaderima različite veličine. Na sjevernoj strani ruba cisterne bio je ozidan nizak zid od lomljenog kamena vezanog žbukom. Dio ovog zida produžavao se sve do ulaza u grad. Na temelju načina i solidnosti gradnje, može se pretpostaviti da su cisternu gradili dalmatinski majstori. (Raunig, 1973., 456-457)
Objekt uz veliku kulu, za koji je Truhelka pretpostavio da je bila stražara, prizidan je uz prizemni dio južnog zida glavne kule. (Truhelka, 1904., 85) Objekt je veličine 3,60x2,30 m (vanjski zidovi) i zidan je također od lomljenog kamena sa vapnenom žbukom kao vezivnim sredstvom. Unutrašnje dimenzije objekta iznose: 3,68 m – južni zid, 2,35 m - zapadni zid i 2,24 m - istočni zid. Vanjski zidovi su debljine od 50 do 65 cm. Objekt ustvari predstavlja jednu jedinu prostoriju, zasvedenu polukružnim svodom od sedre. Ulaz u ovu prostoriju ima širinu od 1,10 m i nalazi se sa istočne strane. Uz jugozapadni kut ovog objekta dozidane su kamene stube koje vode do platoa i ulaska u glavnu kulu. Širina stubišta iznosi 80 cm, dok je njegova ukupna dužina 2,15 m.
Na udaljenosti od cca 1,80 m od sjeveroistočnog kuta glavne kule, naknadno je podignut objekt male kule koja je nepravilne pravokutne osnove. Vanjske dimenzije kule su: zapadni zid 4,75 m,  istočni zid 5 m, sjeverni zid 4,7 m i južni zid  4,5 m. Visina zidova kule je različita i kreće se od 5,35 m sa zapadne, pa do 8,30 m sa istočne strane.
U enterijeru kula je također pravokutne osnove širine 3,10 m sa istočne; 2,25 m sa sjeverne; 3,30 m sa zapadne i 2,05 m sa južne strane. Imala je podrum i dvije etaže.
Podrum nije imao prozorske otvore i nalazio se na dubini od 3,95 m ispod razine I. etaže.
U razini I. etaže sa južne strane se nalaze ulazna vrata širine 95 cm i jedan prozorski otvor širine 75 cm. Debljina zidova na I. etaži iznosi cca 1,15 m.
U razini II. etaže se nalazi prostorija dimenzija 3,52x3,74 m. U ovoj prostoriji se nalazi ukupno pet otvora i to: južni - širine 0,92 i visine 0,95 m, istočni – širine 0,81 i visine 0,95 m. Sa sjeverne strane se nalaze dvije puškarnice vanjske širine 15 cm i  unutrašnje širine cca 60 cm, dok se sa zapadne strane nalazi jedna koso položena puškarnica, unutrašnje širine 1,05 m. Uz južni zid II. etaže nalazi se uzidano ognjište sa popločanim prostorom ispred. Širina ognjišta iznosi 84 cm. Dim je iz prostorije odveden dimnjačkim kanalom i kamenim dimnjakom. Međukatna konstrukcija male kule je bila drvena.
Krov kule je četverostrešni sa strehama širine 50 cm, pokriven drvenom šindrom.
Od jugoistočnog kuta male kule skoro do ulaza sagrađen je paralelno sa istočnim bedemom grada  zid debeo oko 1,3 m, dugačak oko 12,5 m.
Cijeli sustav kule i udvojenog zida je dograđen u svrhu zaštite ulaza u utvrđenje.

Arheološki ostaci
Arheološkim radovima na teritoriju obora otkriveno je nekoliko slojeva. Na stijeni, na dubini od 2,10 do 1,66 m, prvobitnom tlu grada, na pojedinim mjestima su nađene izgorjele grede i ostaci od paljenja raslinja, manje hrpe izgorene zemlje i hrpa ugljenisanih žitarica. Iznad stijene su se redala tri arheološka sloja.

Prvi  kulturni sloj (plan 1) je bio donji sloj položen na stijenu i prekrivao je gore opisane ostatke. Varirao od 5 do 30 cm debljine, u ovisnosti od stjenovitog tla. To je razina podnice od žbuke  miješane sa svijetložutim pijeskom. Izgleda da se ova podnica prostirala po čitavom oboru i da je njom  bio izravnan teren obora. Izrađena je istovremeno kad i unutrašnji zidovi utvrde ili nešto kasnije. (Raunig, 1973., 455)
Istom sloju kao i podnica pripadaju ostaci solidno zidanih temelja pregradnog zida podignutog na stijeni. Pružao se istok-zapad, dijeleći obor na dva nejednaka dijela. Građen je od pritesanih komada lomljenog kamena vezanog žbukom sa živim vapnom. Oko 3 m od zapadnog bedema bila su vrata ili prolaz oko 3 m širok. Njemu vjerojatno pripada dio kamenog dovratnika koji je nađen u blizini. 
U sjeverozapadnom dijelu obora nalazi se cisterna sa filter bunarom.

Drugi kulturni sloj ( plan 2) sastojao se od smeđe zemlje, pomiješane sa lomljenim kamenom, i sitnim nalazima.  U njemu su nađeni manje solidno građeni objekti.
Na prostoru južno od objekta (B), ispod stuba (E) na zapadnom zidu, pa sve do istočnog bedema,  protezali su se ostaci objekta građenog od pletera oblijepljenog zemljom, koji je vjerojatno služio kao spremište za zalihu hrane. Unutar objekta je postojalo ognjište (br. 3). (Raunig, 1973., 457)  Još dva ognjišta ograđena sedrom ili pečenom zemljom nađena su na otvorenom prostoru u podnici obora (br. 4-6).  
Uz zapadni zid u južnoj polovici blizo ognjišta br. 6, otkrivena je supstrukcija mlina (br. 8), građena od lomljenog kamena, a nad njom je konstatiran snažan sloj vjerojatno izgorjelog drveta. Na dnu unutar suspstrukcije nađena su i dva mlinska kamena. Vjerojatno je na kamenoj osnovi bila podignuta drvena nadzemna konstrukcija mlina pokretanog na ručni pogon. U istom kulturnom sloju nalaženo je još mlinskog kamenja ili njihovih dijelova na čitavom prostoru obora.  
Uz istočni zid u južnoj polovici obora otkriven je banak dugačak 5 m, širok oko 1,4 m. Građen je od lomljenog kamena, a vezan žbukom.  Namjena objekta je nepoznata.
Treći otkopni sloj (plan 3), površinski sloj sa humoznom zemljom i građevinskim šutom, debeo je 0,2 do 0,5 m. U njemu su otkrivene dvije jame za vapno (br. 2 i 3) i ostaci «Dizdareve kuće». Već na razini od 15 do 30 cm ispod površine nađeni su ostaci zidova zgrade izgrađeni od šepera(1).
Ispod tog sloja na dubini od 0,3 do 0,5 m otkrivena je supstrukcija ovog objekta. Sastojala se od krupnijih komada lomljenog kamena poredanih po tlu u nizovima ili u kompaktnim površinama. Vjerojatno je kuća prethodno napuštena, pa je slučajno izgorjela još krajem 60-ih godina XX. stoljeća, kada je vršeno iskopavanje.  Mještani znaju da je to bila «Dizdareva kuća», ali ne znaju kako je stradala. (Raunig, 1973., 458)  
Objekti u prvom sloju pripadaju periodu srednjovjekovne bosanske države, dok oni iz drugog i trećeg sloja pripadaju periodu osmanske vlasti u Bosni.

Pokretni nalazi
Od pokretnih nalaza najbrojniji su ostaci keramičkih posuda.To je tipična kasnosrednjovjekovna keramika, među kojom se razlikuju tri osnovne vrste. Gruba keramika u obliku lonaca i zdjela za svakodnevnu upotrebu,  dijelovi finijih keramičkih posuda sa tragovima zelenožute i zelenosmeđe gleđi ili boje i pećnjaci u obliku čaša. 
Od željeznih predmeta najviše su zastupljene razne alatke, dijelovi konjske opreme (žvale, potkove i mamuze), te strijelice, baglame i ključevi i poneki kasnosrednjovjekovni prsten.
U najnižem, prvom sloju nađen je dio pancirne košulje. Od bronze su zastupljene ukrasne igle, pafta, poneki jednostavan prsten. Od stakla su nađeni fragmenti kasnosrednjovjekovnih čaša. Od 13 novčića raznog porijekla, mađarskog, turskog, te jugoslovenskog iz vremena kralja Aleksandra, ni jedan nije kronološki determiniran. 
Mamuze istog tipa nalažene u sva tri sloja, kao i keramika i novčići iz raznih epoha, što govori o izmješanosti slojeva. Nalazi su poslije preliminarne obrade predati Muzeju grada Zenice, gdje se i čuvaju u depou.
Ova tvrđava, i pored kasnijih prepravki, sačuvala je svoje krajnje izvorne jednostavne oblike, koji podsjećaju na rana rješenja europske fortifikacije. Iako je jedan od rijetkih gradova u Bosni i Hercegovini koji je istražen gotovo u cjelini, ipak  nije moguće ustanoviti točno vrijeme njegove gradnje. Prvobitno se osim glavne kule, među oborskim bedemima, na relativno skučenom prostoru, nalazila drvena zgrada za posadu i cisterna (nalazi iz donjeg prvog kulturnog sloja). Iznesena je pretpostavka da je ovaj grad podignut krajem XIV. stoljeća. (Popović, 1995., 37) 
U kasnijim razdobljima, funkciju prednje linije obrane imaju dograđeni vanjski dijelovi utvrđenja. Kod Vranduka je to tzv. mala kula sa udvojenim zidom, kao i zadebljanje perimetralnih zidova obora. Ova gradnja je mogla uslijediti tokom XV. stoljeća do 1463. godine.

Motografija Male kule u Vranduku
Objavljeno u godišnjaku "Bošnjak" 1903. godine

Stari grad Vranduk

Grad Vranduk, unutarnje dvorište
Autor fotografije Martin Brož, Wikipedija

Zanimljivosti

​Ugrađena u zidine glavne tvrđavske kule, iznad šehidske česme na gradskoj terasi, nalazi se kamena ploča koju je u svoju slavu postavio prvi zapovjednik austrijskog garnizona u Vranduku.
Tekst urezan u ploču glasi: K.K. 19. RGMT. 4.COMP: KOMDT: HAUPTMANN P. LUKIC I. GARNISON IN VRANDUK, 1878. (Keiser und König 19. Regiment, 4. Companie, Kommandant Hauptmann P. Lukic, Garnison in Vranduk, 1878. /( U prijevodu: Kraljevski i carski 19. Puk 4. Četa, komandant kapetan P. Lukić, garnizon u Vranduku 1878.)

Ime Vranduk izvedeno je od riječi branduk (braniti).

Vranduk - kraljevski grad
Datum objave: 24.3.2018. Autor: FACE HD TV

​OLD TOWN VRANDUK
Datum objave: 17.9.2018. Autor: Felix Sturm
Opis. Stari grad Vranduk iz zraka

​Srednjovjekovni grad Vranduk
Datum objave: 14.6.2013. Autor: BosniacumLilium
Opis. EMISIJA: "Hod vijekova" RTVTK [13.06.2013.g.]

---

Džamija sultana Fatiha

Vrandučka stara džamija poznata i kao Džamija sultana Fatiha sagrađena je nakon što su 1463. godine osmanlije osvojile Vranduk. Bila je to tvrđavska džamija sagrađena direktno uz utvrdu. Ovakve džamije obično nisu imale česmu, već bunar koji se nalazio u sklopu utvrde.
Džamija pripada tipu džamije s drvenim dvostranim mahfilom i drvenom munarom. Jedna od karakteristika ove džamije su njena dva ulaza – sa sjeverne i sa zapadne strane. Džamija je, kao i svi objekti u Vranduku, imala strmi četverostrešni drveni krov pokriven šindrom. Kasnijim intervencijama džamiji je izmijenjen nagib krova i vrsta krovnog pokrivača.
Veliki broj imama ove džamije su bili iz obitelji Imamovića u Vranduku. U ovoj obitelji se čuva berat izdan od strane bosanskog valije Silahdar Abdulah-paše, u mjesecu muharemu 1195. A.H. (1780.-1781.) IZVOR  Muzej grada Zenice

Detalji opis džamije
IZVOR  Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika

Sudeći prema starim fotografijama koje potječu iz perioda prije II. svjetskog rata, pa i onim nastalim nešto kasnije, na padinama na kojima je smješteno naselje Vranduk, nalazio se veliki broj objekata sa strmim četverostrešnim drvenim krovovima pokrivenim šindrom. Među njima se nalazila i vrandučka stara džamija, nazvana Džamijom sultana Fatiha. Kasnijim intervencijama džamiji je izmijenjen nagib krova i vrsta krovnog pokrivača.
Ova džamija pripada tipu džamije sa drvenim dvostranim mahfilom i drvenim minaretom. Izgrađena je neposredno uz vrandučku tvrđavu(2).
Džamija je pravokutne osnove, dimenzija 13,64 x 7,28 m i ima prizemlje i kat. Zbog činjenice da je izgrađena na vrlo strmom terenu, njezin istočni zid koji je orijentiran prema rijeci Bosni ima vrlo veliku visinu(3). Jedna od karakteristika ove džamije su njena dva ulaza – prvi sa sjeverne i drugi sa zapadne strane.
Kroz sjeverna vrata širine 1,63 m ulazi se u prostor prizemlja, točnije pretprostor dimenzija 3,17 x 6,50 m, gdje je sa zapadne strane smješteno drveno stubište koje vodi na mahfil. Glavni ulaz u centralni molitveni prostor se nalazi približno na sredini južnog zida i širine je 1,34 m.
Zapadna vrata vode direktno na mahfil(4) i ovdje se pretprostor ne javlja.
Unutrašnje dimenzije centralnog molitvenog prostora su 14,10 x 6,54 m. Džamija je orijentirana u smjeru sjever-jug, a ne jugoistok – sjeverozapad.
Uz južni zid nalazi se dekoriran mihrab sa nišom prečnika 1,02 m i sa bočnim stranama širokim po 33 cm. U jugozapadnom kutu džamije nalazi se drveni mimber.
Cio zapadni zid i jedan manji dio sjevernog, u dužini od cca 2,20 m izvedeni su od lomljenog kamena sa vapnenom žbukom kao vezivnim sredstvom. Debljina kamenog zida na ovom mjestu kreće se od 55 do 64 cm. Ostatak zida prizemlja i kompletan kat izvedeni su u bondruk sistemu sa ukupnom debljinom od 14 cm.
Kod ove džamije drveni mahfil prekriva dvije trećine centralnog molitvenog prostora. Širina bočnog mahfila iznosi 2,7 m, dok je prednji širine 9,1 m. Na ovaj način je ostvarena njegova velika korisna površina. Svijetli prostor ispred mihraba sveden je na dimenzije 3,7 x 4,60 m. Konstrukcija drvenog mahfila oslonjena je na zapadni kameni zid i na centralnu drvenu gredu položenu u smjeru sjever - jug, odnosno na tri drvena stupa dimenzija 14/14 cm. Razmak između stupova je različit i kreće se od 2,50 u sjevernom dijelu džamije, pa sve do 5,87 m, koliko iznosi razmak između dva stupa u centralnom dijelu objekta.
Sa istočne strane objekta nalazi se ukupno dvanaest pravokutnih prozorskih otvora poredanih u dva horizontalna reda. Širina prozora iznosi 72,5 cm. Sa južne strane – na mihrabskom zidu su ukupno četiri, dok se na sjevernom zidu nalaze tri prozora – jedan u donjoj i dva u gornjoj zoni. Sa zapadne strane su uz ulazna vrata smještena dva prozora – jedan uz sjeverozapadni i drugi uz jugozapadni kut objekta.
Krov džamije je četverovodni i sudeći prema vrsti konstrukcije, načinu obrade drvenih elemenata i vrsti spojeva (čelične klamfe), riječ je o krovu nastalom u jednoj od mnogobrojnih intervencija, kom prilikom je promijenjen nagib krova i vrsta krovnog pokrivača. Džamija je trenutno pokrivena biber crijepom.
Džamija ima osmokutni drveni minaret koji je sa vanjske strane pokovan tankim vertikalnim letvicama. Sa sjeverne strane, na udaljenosti od 10 m od džamije, se nalazi manja abdesthana nastala naknadno.

Prvi spomen
Džamija u Vranduku službeno je prvi put spomenuta pod nazivom Časna džamija u popisu bosanskog sandžaka iz 1604. godine.