|
|
PERIPANONSKE ODN. PREDDINARSKE PLANINE > Majevica
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Stolice, 916 m
Koordinate najvišeg vrha: 44.522222, 18.894444
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Stolice, 916 m
Koordinate najvišeg vrha: 44.522222, 18.894444
|
|
UvodMajevica je gora u sjeverno-istočnoj Bosni i Hercegovini. Nalazi se između Semberije, Posavine i tuzlanske kotline i zauzima središnji dio sjeveroistočne Bosne. Spada u niže planine, flišno-rudne Dinaride, s dinarskim pravcem pružanja (sjeverozapad-jugoistok) u dužini od oko 50-60 km, maksimalne širine do 25 km, između Posavine na sjeveru, Semberije na sjeveroistoku, Sprečanske kotline na jugu, do Drine na istoku kod Zvornika, te planine Ratiš i Tinjske kotline (rječice Tinje) na zapadu. Majevica čini razvođe između porječja Save, Drine, i Spreče, odvaja Semberiju od Sprečkog polja.
Njene padine i obronci dopiru gotovo do rijeke Save kod Brčkog, a ostali do semberijske ravnice. Postoji samo mala veza s brdom Trebavcem (Trebava) sjeverno od Tuzle. Nekoliko kilometara zapadno od Zvornika vezana je preko Snagova s Javornikom u birčanskom kraju. Najviši vrh Stolice (916 m n.v.) nalazi se na krajnjem jugoistočnom dijelu planine. ENGLISH SUMMARY: MajevicaMajevica is a mountain in north-eastern Bosnia and Herzegovina. It is located between Semberija, Posavina and Tuzla basins. It is lower mountain, a part of the flysch-ore Dinaric zone, stretching in the Dinaric orientation (northwest-southeast), of about 50-60 km in length, with a maximum width of 25 km - stretching from the Tinja river in the west, north to Srebrenik, and all the way to the Drina River in the east at Zvornik area. Its slopes reach almost all the way to the Sava River near Brčko and the rest to the Semberian Plain. The highest peak Stolice (916 m) is located at the far southeastern part of the mountain. |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:  Klikom na logotip Booking.com direktno pronađi smještaj u okolici Majevice
Oglašavajte ovdje:
|
GEOGRAFIJA / ZEMLJOPIS PLANINE
Reljef
|
Geomorfološka obilježja
Prema većini morfometrijskih klasifikacija, Majevica se smatra niskom planinom. U morfostrukturnom smislu to je horst-antiklinala (horst, odn. stršenjak, hrv.) koja se pruža dinarskim pravcem sjeverozapad - jugoistok između Posavine na sjeveru, Semberije na sjeveroistoku i istoku, Sprečanske kotline na jugu, te planine Ratiš i Tinjske kotline na zapadu. Sljeme Majevice čine visovi i kose. Prateći ih sa zapada prema jugoistoku to su Okresanica (815 m), Opakovica (690 m), Stublić (721 m), Tabakove strane (572 m), Kicelj (673 m), Gavranić (720 m), Greda (803 m), Međednik (842 m), Busija (845 m), Draganovac (779 m), Konjic (903 m), Stolice 916 m, najviši vrh Majevice), Mala Jelica (879 m), Velika Jelica (878 i 873 m) dalje prema Zvorniku. Između Međednika i Busije je prijevoj Površnice (507 m), u čijoj neposrednoj blizini je izvorište Gnjica. Između Busije i Konjica je prijevoj Banj brdo sa 643 m. Jugozapadna strana Majevice je strmija i kraća s nizom kraćih potoka i rječicama Gribajom i Jalom. Sjeverne i sjeveroistočne strane se postepeno spuštaju u Posavinu i Semberiju pa su kose i brda nešto duže, a između njih se probija nekoliko potoka, manjih rječica i dvije značajnije rijeke - Gnjica i vodom bogatija i dužeg toka Janja. Prolazeći užim i širim kotlinama ove rijeke otvaraju centralni dio Majevice, prva s Posavinom, a druga sa Semberijom. Dio Majevice čije se padine spuštaju prema zapadu i završavaju na rijeci Tinji može se nazvati zapadnom Majevicom. Ovdje vodeni tokovi počinju od Hajdukovog brda (607 m), Lepića (734 m), već spomenute Okresanice (815 m), Dovište (697 m), Oparkovice (690 m), Stublića (721 m) i Zborišta (711 m), gdje je i izvor Tinje. Središnji dio Majevice je najprostraniji. taj dio je najširi, zato što se nekoliko brda proteglo duboko na sjever u prostore Posavine i Semberije. Niz manjih planinskih vrhova jasno je zatvorio centralni dio Majevice. To su, idući od Okresanice ka istoku, Razbijena Lipa, Delibukva (660 m), Bjeternik (705 m), Papratnica, Žunovo (529 m), Straža (396 m), Jašterik (484 m), Volujak (413 m), Kamenita kosa (469 m), Udrigovo (562 m), Oskruše (409 m), Hajdukovo brdo (439 m) i Jablan grad (451 m). Udrigovo na sjeveru i Stolice na jugu udaljeni su 17 km, dok je rastojanje između Oparkovice i Jablan grada 28,5 km. Sa Stolica se prema istoku odvaja nekoliko planinskih visova koji dominiraju, a ujedno odvajaju sliv Sapne od Rastočke rijeke, tj. od sliva Janje. Među njima su Tomanića kosa, Kikiovi, Ravni zavid (665 m), Blaganovo (575 m), Goduški vis (669 m). a odavdje se taj vijenac povija ka sjeveru preko Zečije kose (692 m), Visoke glave (665 m), Crne stijene (531 m), Praznitorbe (675 m) i Stražbe (504 m) i spaja se sa Jablan gradom. U središnjem dijelu Majevice ima nekoliko kraćih lanaca, tj. povezanih brda koja ovaj dio čine valovitim i vrlo živopisnim. 
Reljef Majevice
Reljefna podloga: Elastic Terrain 
Karta Majevice (sjeverni i središnji dio) i okolice
Detalj stare topografske karte izvornog mjerila 1:300.000 
Karta Majevice (jugoistočni dio) i okolice
Detalj stare topografske karte izvornog mjerila 1:300.000 
Pogled na kop rudnika "Ugljevik" i brda Majevice iz sela Tobut
Autor fotografije: Bojan Marković, Wikipedija |
Vrhovi
Najviši vrh planine je Stolice (916 m n.v.), koji se nalazi 16 kilometara istočno od Tuzle. Na njemu se nalazi TV-odašiljač, srušen 1995. godine u NATO-vom bombardiranju. Ostala uzvišenja su niža od 900 m - Muzeljska kosa (898 m), Međednik (843 m), Okresanica (815 m). Okresanica, jedan od majevičkih vrhova je i najviša točka općine Srebrenik. Prometna povezanost Planina je prepreka vezama susjednih mikroregija, ali s dobrim prometnicama. Južnim podnožjem vodi pruga normalnog kolosjeka Zvornik-Tuzla-Doboj, a zapadnim podnožjem pruga Brčko-Banovići. Pored pruge, južnim podnožjem Majevice vodi cesta Tuzla-Caparde-Zvornik, a preko planine ceste: Tuzla-Priboj-Bijeljina, Tuzla-Lopare-Brčko i dr. |
Geologija
|
Geološka građa
Majevica se ubraja u flišno-rudne Dinaride, Njezino planinsko jezgro građeno je od starih magmatskih (rudonosnih) stijena, od serpentina i tufita, koji izbijaju na površinu, iznad tercijarnog pokrivača plutonsko-vulkanske mase. Planina je znatnim dijelom izgrađena i od eocenskog fliša, a zastupljeni su i gornjokredni i oligocenski sedimenti, također i neogene (miocenske i pliocenske) stijene nekadašnjeg Panonskog mora. To more je pokrivalo Majevicu, koja se nalazila ispod njegove površine. Spuštanjem razine toga mora planina je postala jedan od otoka južnopanonskog arhipelaga (kao i Fruška gora, Cer, Vlašić (kod Valjeva), šumadijske planine). Geološka građa Majevice je složena i u tom smislu možemo uvjetno izdvojiti tri tektonske cjeline koje imaju dinarski pravac pružanja i međusobno su paralelne. Jugozapadni, najviši dio, u strukturnom smislu je horst izduženog oblika (izduženi stršenjak). Ova cjelina se u literaturi izdvaja kao greben Majevice. Njegov sjeverozapadni dio je građen od stijena jursko - kredne starosti (tzv. ofiolitni melanž s transgresivnim krednim sedimentima preko njega). Radi se o raznim stijenama sedimentno - magmatskog kompleksa. Južni dio grebena Majevice je građen od eocenskih pješčenjaka, laporaca i djelimice vapnenaca, te od oligocenskih flišnih sedimenata. U morfometrijskom smislu ovo je najviši i najizrazitiji dio Majevice. Vrhovi: Stolice (916 m n.v.), (Busija 840 m n.v.), Međednik (842 m n.v.), Okresanica (815 m n.v.), Lipici (734 m n.v.) čine jasno vidljiv greben pravca pružanja JI - SZ.
Drugi dio koji možemo izdvojiti, u literaturi se naziva naborani kompleks sjeverne Majevice. On zauzima krajnji sjeveroistočni pojas (dio) planine, pruža se paralelno s grebenom Majevice, a od njega je odvojen Šibošničko - loparskim neogenskim basenom, također dijelom Majevice. Građen je od jako ubranih paleocenskih glina i pješčenjaka, koje su neotektonskim gibanjima izdignute duž sustava rasjeda koji odvaja Majevicu od Posavine i Semberije na sjeveru. Ovaj ubrani kompleks, kao morfološka cjelina, nije mnogo izrazit. Na više mjesta je potpuno presječen poprečnim riječnim dolinama (Maočka rijeka, Rahićka rijeka, Šibošnica, Gnjica...), a prosječna visina vrhova je od 400 do 700 m n.v. Vrhovi: Udrigovo (562 m n.v.), Jašterik (484 m n.v.), Vjeternik (705 m n.v.) i Golaćko brdo (593 m n.v.). Treća morfološka cjelina Majevice je Šibošničko - loparski neogenski bazen koji se nalazi između prethodne dvije. Zauzima veliku površinu, a građena je u cijelosti od miocenskih sedimenata, koji leže transgresivno na sedimentima grebena Majevice. U morfološkom smislu predstavlja unutargorsku depresiju, jako raščlanjenu dolinama mnogobrojnih potoka, prosječne nadmorske visine od 300 do 500 m. Tu su smještena mnogobrojna naselja: Lopare, Piperi, Humci i dr... Za Majevicu su karakteristični neotektonsko izdizanje i s njim povezani jaki erozijski procesi. Zavisno od geološke podloge i tektonskog sklopa, smjenjuju se oblici fluvijalnog, fluvio - denudacijskog reljefa, krškog, fluvio - krškog reljefa, erozija tla izražena u ispiranju i jaružanju, te koluvijalnim procesom i oblicima koji se najčešće manifestiraju mnogobrojnim klizištima. 
Lipovice
Pogled na selo Lipovice (u prednjem planu), a desno na horizontu se nazire otvoreni kop ugljena. Autor fotografije: Aleks Amster, Wikipdija |
Rudno bogatstvo
Majevica je bogata rudama (rudonosna planina). U podnožju je bogata ugljenom i kamenom solju. Oboje su dali imena naseljima, Ugljevik i Soli (Tuzla). Također u podnožju ima i kvarca u podnožju. U podgorini je neko vrijeme vađena i nafta. Termomineralnih voda ima kod Priboja i Kiseljaka-Jasenice. |
Klima
U klimatskom smislu, niži dijelovi Majevice imaju tipičnu umjereno - kontinentalnu klimu, a viši pretplaninsku i planinsku. Pojas sa umjereno-kontinentalnom klimom ima prosječnu julsku temperaturu oko 22°C, a januarsku oko 0°C, sa godišnjom količinom padavina od 800 do 1000 mm. Pretplaninska klima je od umjereno kontinentalne hladnija u prosjeku za 2 do 4 stepena celzijusa. Postoje i veće mikroklimatske razlike, uvjetovane reljefom.
Vode (Hidrologija)
Majevica je hidrografski čvor i razvođe triju porječka. Njezine vode otječu ka:
Rijeka Janja
Janja izvire ispod Konjica, na oko 670 m nadmorske visine, a uliva se na 150 m u Drinu kod gradića Janje. Njen tok je dug 53 km. Visinska razlika je 565 metara. Prvih 10 km je brza rijeka jer se obruši do Priboja na svega 250 metara. Ostala 43 km spušta se još 145 m. Prva značajnija pritoka je Prelovačka rijeka, desna pritoka, koja izvire ispod Stolica. Protiče kroz Završje pa je mještani u tom dijelu zovu Završni potok. Nepuna dva kilometra niže Janja prima Lipovačku rijeku sa lijeve strane, kratku rječicu, koja izvire u Lipovicama ispod Lazića brda. Ispred tjesnaca koji čine brdo Rust 323 m i Bjelovnica 438 m s desne strane, Janja prihvata dvije veće pritoke, prvo s lijeve strane Labuđansku rijeku, a nekoliko metara niže i Rastošnicu, sa desne strane. Labuđanska rijeka izvire nedaleko od kote 567 m, zvane Kurjača. Rastočka rijeka izvire ispod Goduškog visa 669 m. Na oko 750 m od ušća ove rijeke podignuta je brana za akumulaciono jezero za potrebe termoelektrane. Dužina tako stvorenog jezera je nepuna 4 km, a širina oko 250 metara. Iz Tobuta dolaze Triješnica, mali potok i Tobutska rijeka, koja cio tok teče kroz Tobut, a izvire nedaleko od brda Svjetljike 442 m. [2]
- Savi: rijeka Tinja, koja lučno obilazi Majevicu, Brka, Gnjica
- Drini (Sapna, Tavna, Modran-Janja) i
- Spreči (rieka Jala).
Rijeka Janja
Janja izvire ispod Konjica, na oko 670 m nadmorske visine, a uliva se na 150 m u Drinu kod gradića Janje. Njen tok je dug 53 km. Visinska razlika je 565 metara. Prvih 10 km je brza rijeka jer se obruši do Priboja na svega 250 metara. Ostala 43 km spušta se još 145 m. Prva značajnija pritoka je Prelovačka rijeka, desna pritoka, koja izvire ispod Stolica. Protiče kroz Završje pa je mještani u tom dijelu zovu Završni potok. Nepuna dva kilometra niže Janja prima Lipovačku rijeku sa lijeve strane, kratku rječicu, koja izvire u Lipovicama ispod Lazića brda. Ispred tjesnaca koji čine brdo Rust 323 m i Bjelovnica 438 m s desne strane, Janja prihvata dvije veće pritoke, prvo s lijeve strane Labuđansku rijeku, a nekoliko metara niže i Rastošnicu, sa desne strane. Labuđanska rijeka izvire nedaleko od kote 567 m, zvane Kurjača. Rastočka rijeka izvire ispod Goduškog visa 669 m. Na oko 750 m od ušća ove rijeke podignuta je brana za akumulaciono jezero za potrebe termoelektrane. Dužina tako stvorenog jezera je nepuna 4 km, a širina oko 250 metara. Iz Tobuta dolaze Triješnica, mali potok i Tobutska rijeka, koja cio tok teče kroz Tobut, a izvire nedaleko od brda Svjetljike 442 m. [2]
PRIRODA
Pećina Šuplja stijena u selu Krćina (općina Ugljevik)
Autori: Milan Uljmanski i Dejan Marković, Wikipedija Biljni svijetŠume Majevice su uglavnom listopadne, vrlo malo je crnogorične šume. Preovladavaju bukove šume na sjeveroistočnim padinama planine, i hrastovo - grabove šume na jugozapadnim. Jugozapadne padine su gušće naseljene tako da je tamo šuma većim dijelom zamijenjena pašnjacima, voćnjacima i njivama. Veći šumski kompleksi su očuvani na sjeveroistočnoj strani planine.
Karakteristično je što šuma ima i u samim selima i zaseocima. Veoma često se drveće ostavlja i na međama privatnih obradivih parcela i pored seoskih drumova, Uz korita rijeka i potoka je dosta bogatija vegetacija. Životinjski svijetPlanina je bogata životinjskim vrstama, među kojim je i dosta lovne divljači (srna, divlja svinja, zec, lisica, jazavac, kuna bjelica, fazan i dr...).
Ekologija i zaštita prirodePrirodna baština ruralnog dijela općine Tuzle pod zaštitom države kao zaštićeni krajobraz su Stara Majevica i Majevička Greda.
|
Althaea officinalis var. Majevica (Majevički bijeli sljez)
(Izvor: Youtube; Autor: Milorad Lopare) Opis videa (autor M. Lopare): Ovo je pravi, pravcati Bijeli šljez = Althaea officinalis var. Majevica. Razlikuje se mnogo po izgledu i samoj "specifičnoj" ljekovitosti koja je nadmašila sve ostale bijele slezove. Moglo bi se reći da se zaista radi o autohtonoj vrsti Belog sleza, koja raste samo na Majevici. Mogli bi ga spravom zvati Althaea giganthea ili Althaea grandiflora ili Althaea macrofolia. Jer zaista mu odgovara taj naziv. Naraste i preko 2 m visine, a nalazi se samo na jednom lokalitetu na Majevici, opština Lopare u Republici Srpskoj. Listovi su mu ljepljivi jer su prebogati ljekovitom sluzi koja je djelotvorna za liječenje mnogih zdravstvenih tegoba (razne upale kože i sluzokože, rane i razne kožne bolesti), stoga nemamo potrebe kopati njegov korijen, dovoljno je ubrati samo jedan njegov list i stavljati ga kao oblogu na oboljelo mjesto. Ili potapati isjeckan list u hladnoj vodi da pusti ljekovitost pa to koristiti za obloge, ispiranje usta i grla i drugo. Širok je dijapazon upotrebe samog šljeza koji je mnogima poznat. Uspješno ga koristim već dugi niz godina i njegova djelotvornost me oduševljava prilikom svake upotrebe. Da se uspješno razmnožavati i pomoću sjemena i dijeljenjem samog korijena. Vjerujem da se zaista radi o endemskoj rijetkoj vrsti koju bi svakako trebalo zaštiti. Bavim se ljekovitim biljem unazad petnaestak godina i nigdje u literaturi i na internetu nisam naišao na ovakav Bijeli šljez. Stoga ovom prilikom pozivam sve naše botaničare i naučnike da preduzmu prve korake u zaštiti ovog neprocjenjivog prirodnog blaga. Moja malenkost stoji svim dobronamjernima na usluzi i raspolaganju.Za dobrobit nauke i slavu Majevice planine ŽIVJELI !!! |
STANOVNIŠTVO I NASELJA
|
Prostor Majevice je naseljen od prapovijesti. Na lokalitetu Grabovik (Zaketuše) kod Srebrenika, pronađeni su ostaci materijalne kulture iz brončanog doba. Kontinuitet naseljenosti seže do današnjih dana. Danas je podnožje Majevice gusto naseljen prostor (jugozapadno podnožje u prosjeku 150 - 250 stanovnika/km2, a sjeveroistočno 80 - 100 stanovnika/km2). Danas su tu smješteni mnogi gradovi koji imaju funkciju lokalnih (Srebrenik, Lopare, Čelić, Kalesija), ali i regionalnih centara (Tuzla).
Kose i grebeni planinskog područja Majevice su obrasli šumom pa čine jedan nenaseljeni pojas koji dijeli područje majevičke podgorine od predjela oko Tuzle. U usporedbi s ostatkom Bosne i Hercegovine, ovaj kraj je privredno dobro razvijen. Osim poljoprivrede (voćarstvo, stočarstvo..), ovdje su se relativno rano počele razvijati i rudarstvo (sol, ugljen...) i s njim povezana industrija (energetika, kemijska ind., razne vrste lake industrije...). Sve se to nalazi u podnožju ove pitome planine. Na samoj planini, ali i u podnožju otkrivena su i nova nalazišta soli i nafte. Danas se sve više razvijaju uslužne djelatnosti, a vezano za samu planinu i turizam. Međutim za ozbiljniji privredni razvoj potrebne su dodatne investicije. Treba napomenuti da je nakon rata 1990-ih u Bosni i Hercegovini ovaj kraj podijeljen međuentitetskom linijom, što dodatno usporava privredni razvoj nekih dijelova Majevice. [1] |
Naslovna fotografija
Pogled s planine Ratiš na Majevicu i naselje Ljenobud |
Kulturno-povijesna baština
|
Ostaci srednjovjekovnog utvrđenja Jablan grad u općini Ugljevik u mjestu Mezgraja
Autor fotografije: TheMiner, Wikipedija |
Tradicionalne aktivnosti i narodna baština
Spomen obilježje u Gornjoj Trnovi, na mjestu na kome je bila rodna kuća Filipa Višnjića
Autori: Milan Uljmanski i Dejan Marković; Wikipedija Na spomen obilježju podignutou 1994. godine zapisano je: 'На овом мјесту званом Вилића гувно рођен је 1767. године највећи српски гуслар Филип Вишњић „Земан дош’о ваља војевати За крст часни крвцу прољевати Сваки своје да покаје старе“ (Почетак буне против дахија)'' Спомен подижу општине Угљевик и Бијељина |
Tradicijska arhitektura
MATERIJALNA KULTURA (Ugljevik)
IZVOR: Službena stranica Općine Ugljevik [2]
Kuća i pokućstvo
U drugoj polovini XIX vijeka kuće na ovim prostorima su pravljene u japiju (drvena konstrukcija) tako što je jedna prostorija zapletana prućem, oblijepljena blatom pomješanim sa pljevom i na kraju okrečena. Plafon je takođe bio od brvana koje su zvali šašavci. Ova prostorija je građena od dasaka zvanih brvna i nije imala plafon. Cio prostor pokrivan je tarabom. Krov je morao biti visok i na četiri vode radi što manjeg zadržavanja vode i snijega. Obično nisu bile potpođene, već je umjesto poda bila dobro nabijena zemlja. Prozori su bili izuzetno mali. U sobu se ulazilo iz kuće. Na kući su obično bila dvoja vrata - istočna velika i zapadna mala.
Početkom XX vijeka znatno se uznapredovalo u gradnji. Kuće su imale kameni podrum, obično samo pod jednom polovinom kuće. Na podrum se najčešće dizala hrastova japija: temelji, grede, direci, vjenčanice, okrugljače, rogovi i majije. Kuće su u početku sastojala od dvije prostorije, a kasnije i tri. Zidana između direka - ringlovana je ćerpičom (nepečenom ciglom) ili ciglom. Prvi svjetski rat je nekoliko novonapravljenih kuća i zgrada dočekalo pod ravnim crijepom, zvanim "kopitar".
Između dva svjetska rata građene su gotovo tipske kuće sa podrumom i velikom sobom iznad njega, a ostatak prostora dijeljen je na prostoriju za spremanje jela, ručavanje i grijanje i malu sobu za smještaj gostiju. Na ulazu je pravljena veranda za ljetno okupljanje. Ove kuće su građene u japiju i ringlovane, pokrivene crijepom, često i potpođene, a podrumski plafon je bio od brvana, dok je plafon u sobama bio od drvenih gredica koje se umotaju u zemlju zamješanu sa pljevom pa se na to nabacuje malter. Prozori na ovim kućama su simetrično raspoređeni sa svih strana kuće i dosta su veliki.
Otkad su kućne prostorije dobile plafon nestalo je ognjište, veriga peka (sača), sadžaka i maše. Ognjište je zamijenjeno furunom ili zidanom peći ukrašavanom lončićima.
Sobe za spavanje nisu imale nikakav namještaj. Za spavanje se sterala slama, a na slamu bi se prostrla lanena ponjava. Pokrivači su bili kostretni ili laneni, a samo bogatiji su imali vuneni guber. Pod glavu su umjesto jastuka stavljane klupice (stoličice) koje su u toku dana služile za sjedenje. Ujutru, kada svi ustanu, slama se zgrtala u jedan ćošak i pokrivala ponjavom i pokrivačima.
Iznad furune o plafon su bile obiješene po dvije paralelne motke (lijenke) na kojima su se sušile čarape i ostala odjeća, a malo podalje je, isto o stropu, bila okačena jedna lijenka na koju je odlagana odjeća. Iznad prozora, sa istočne strane, bila je mala rafa (polica) za ostavljanje kadionice, tamjana, a nedaleko odatle je visilo kandilo iznad ikone.
Poslije Drugog svijetskog rata ušle su u upotrebu slamarice zvane "strošci", koje su sterane po podu. Zatim su, ubrzo, slamarice smiještane u krevete koji su zauzimali stalno mjesto u uglu sobe.
IZVOR: Službena stranica Općine Ugljevik [2]
Kuća i pokućstvo
U drugoj polovini XIX vijeka kuće na ovim prostorima su pravljene u japiju (drvena konstrukcija) tako što je jedna prostorija zapletana prućem, oblijepljena blatom pomješanim sa pljevom i na kraju okrečena. Plafon je takođe bio od brvana koje su zvali šašavci. Ova prostorija je građena od dasaka zvanih brvna i nije imala plafon. Cio prostor pokrivan je tarabom. Krov je morao biti visok i na četiri vode radi što manjeg zadržavanja vode i snijega. Obično nisu bile potpođene, već je umjesto poda bila dobro nabijena zemlja. Prozori su bili izuzetno mali. U sobu se ulazilo iz kuće. Na kući su obično bila dvoja vrata - istočna velika i zapadna mala.
Početkom XX vijeka znatno se uznapredovalo u gradnji. Kuće su imale kameni podrum, obično samo pod jednom polovinom kuće. Na podrum se najčešće dizala hrastova japija: temelji, grede, direci, vjenčanice, okrugljače, rogovi i majije. Kuće su u početku sastojala od dvije prostorije, a kasnije i tri. Zidana između direka - ringlovana je ćerpičom (nepečenom ciglom) ili ciglom. Prvi svjetski rat je nekoliko novonapravljenih kuća i zgrada dočekalo pod ravnim crijepom, zvanim "kopitar".
Između dva svjetska rata građene su gotovo tipske kuće sa podrumom i velikom sobom iznad njega, a ostatak prostora dijeljen je na prostoriju za spremanje jela, ručavanje i grijanje i malu sobu za smještaj gostiju. Na ulazu je pravljena veranda za ljetno okupljanje. Ove kuće su građene u japiju i ringlovane, pokrivene crijepom, često i potpođene, a podrumski plafon je bio od brvana, dok je plafon u sobama bio od drvenih gredica koje se umotaju u zemlju zamješanu sa pljevom pa se na to nabacuje malter. Prozori na ovim kućama su simetrično raspoređeni sa svih strana kuće i dosta su veliki.
Otkad su kućne prostorije dobile plafon nestalo je ognjište, veriga peka (sača), sadžaka i maše. Ognjište je zamijenjeno furunom ili zidanom peći ukrašavanom lončićima.
Sobe za spavanje nisu imale nikakav namještaj. Za spavanje se sterala slama, a na slamu bi se prostrla lanena ponjava. Pokrivači su bili kostretni ili laneni, a samo bogatiji su imali vuneni guber. Pod glavu su umjesto jastuka stavljane klupice (stoličice) koje su u toku dana služile za sjedenje. Ujutru, kada svi ustanu, slama se zgrtala u jedan ćošak i pokrivala ponjavom i pokrivačima.
Iznad furune o plafon su bile obiješene po dvije paralelne motke (lijenke) na kojima su se sušile čarape i ostala odjeća, a malo podalje je, isto o stropu, bila okačena jedna lijenka na koju je odlagana odjeća. Iznad prozora, sa istočne strane, bila je mala rafa (polica) za ostavljanje kadionice, tamjana, a nedaleko odatle je visilo kandilo iznad ikone.
Poslije Drugog svijetskog rata ušle su u upotrebu slamarice zvane "strošci", koje su sterane po podu. Zatim su, ubrzo, slamarice smiještane u krevete koji su zauzimali stalno mjesto u uglu sobe.
PRIČE IZ PLANINE
Tekstovi o MajeviciMajevica IZVOR: Tekst preuzet iz knjige Osnovna škola u Majevičkom Priboju (objavljen je na portalu: Priboj-Majevica; https://www.priboj-majevica.com/majevica-istorija/ Ukratko o planini Majevici Majevica je jedna od najpoznatijih sjeverno-balkanskih planina koja spada u red nižih planina, flino-rudne Dinaride, sa dinarskim pravcem pružanja (sz.-ji) u dužini oko 60 km. Najviši dio planine Majevice je vrh Stolice 916 m. nadmorske visine, sa TV relejom (srušen 1995. u NATO bombardovanju). Ostala uzvišenja su niža od 900 m - Muzeljska kosa 898 m., Međednik 843 m., Okresanica 815 m. Majevica čini razvođe između slivova Save, Drine i Spreče, odvaja Semberiju od Sprečkog polja. Planinsko jezgro je od starih magmatskih (rudonosnih) stijena, od serpentina i tufita, koji izbijaju na površinu, iznad tercijarnog pokrivača plutonsko-vulkanske mase. Planina je znatnim dijelom izgrađena i od eocenskog fliša, a zastupljeni su i gornjokredni i oligocenski sedimenti, takođe i neogene (miocenske i pliocenske) stijene panonskog mora. To more je pokrivalo Majevicu; planina je bila jedno od ostrva južnopanonskog arhipelaga (kao i Fruška gora, Cer, Vlašić, šumadijske planine). Majevica je hidrografski čvor; Njene vode otiču ka Savi (reka Tinja koja lučno obilazi Majevicu, Brka, Gnjica), Drini (Sapna, Tavna, Janja i Spreča (rijeka Jala). Majevica je rudonosna. U njenom podnožju ima uglja (naziv mesta - Ugljevik) kamene soli (kao u susednom Tuzlanskom basenu), kvarca (za industriju stakla). U međuratnom periodu u podgorini planine vađena je i nafta. U planini izbijaju termo-mineralne vode kod Priboja, Kiseljaka (Vitinički Kiseljak). Planina je prepreka vezama susednih mikroregija, ali sa dobrim saobraćajnicama. Junim podnožjem vodi pruga normalnog koloseka Zvornik-Tuzla-Doboj , a zapadnim podnožjem i pruga Brčko- Banovici. Pored pruge južnim podnožjem Majevice vodi asfaltni put Tuzla-Caparde-Zvornik , a preko planine putevi:Tuzla-Priboj-Bijeljina, Tuzla-Lopare-Brcko i dr. Majevica - stanovništvo 1.a. Majevica je niska planina u sjeveroistočnoj Bosni, čije padine dopiru na sjeveru do rijeke Save kod Brčkog i Brezovog Polja, odnosno do ravni Semberije i Posavine, na zapadu do rječice Tinje, i na istoku do Drine, a na jugu do doline Spreče. Geološki i geomorfološki ona je jedna cjelina: takvom se ne smatra u narodu - Filipović područje Majevice sa regionalno-geografskog i etnološkog gledišta određuje kao „manju predeonu cjelinu“, Majevicu u užem smislu, u unutrašnjosti te planine i „prostranu podgorinu“ koja ulazi u sastav susjednih predionih cjelina u riječnim dolinama. Risto Jeremić je uočio podjelu naselja u obimu Majevice kao morfološke cjeline na naselja na Majevici i naselja na njenoj podgorini: „Pod Majevicom se razumijevaju sela koja leže u njoj i na njenim padinama s obje strane i dele je na zvorničku, tuzlansku, i brčansku Majevicu“. Prema Dejtonskom sporazumu, kojim je u bivšoj SR Bosni i Hercegovini okončan rat 1992-1995. g., Majevica je manjim dijelom pripala Federaciji BiH, a većim Republici Srpskoj. 1.b. Predio Majevice, kako ga je već odredio Filipović, obuhvata 25 naselja. Srbi su bili do poslednjeg rata u 20 sela, Muslimani u 2 [Na(h)vioci i (H)umci], Hrvatiu jednom (Drijenča) i dva etnički mješovita naselja (Lopare, varošica, većinski Srbi i Šibošnica, većinski Muslimani). Svih 25 naselja pripadala su opštini Lopare. Danas je situacija zbog rata nešto izmijenjena. Federaciji BiH pripala su naselja: Humci, Nahvioci, Drijenča, Brezje (pravoslavn; dijal. Brežđe, ), Lukavica (pravoslavni; pripao jedan veći dio sela) Piperi (pravoslavci; pripao jedan dio sela), Šibošnica, Visori (pravoslavci), Miladići (pravoslavci) i dio zaseoka Džemat (pravoslavci) u selu Priboju/Príbuju. Pomjeranje stanovnistva u toku rata bilo je više na majevičkoj podgorini (samo Srbi i Muslimani) nego na samoj Majevici. 2. Filipović ističe da „na Majevici ima pouzdanih materijalnih ostataka iz praistorijskog doba, ali mlađih od neolita“. Ima i više građe o prilikama na Majevici u srednjem vijeku, ali ona nije takva da bi se mogla dati punija slika o etničkim odnosima na Majevici u tom periodu. „Najstarija pisana vest o oblasti kojoj pripada i Majevica nalazi se u delu O upravljanju carevinom, kojom je sredinom 10. veka napisao vizantijski car Konstantin Porfirogenit. Među građevinama u pokrštenoj Srbiji car spominje, kao poslednji grad Soline... U srednjem vijeku imenom Soli zvala se prostrana oblast u kojoj je glavno naselje bio Soli, mjesto sa izvorima slane vode. Po Porfinogenitu Soli su bile u užoj Srbiji, a ne u zemlji Bosni‚... Otada pa zadugo nema pisanih vesti o Majevici, tako da se ne zna kada su Soli ušle u sastav bosanske srednjovjekovne države, kao ni to da li je Majevica tokom samostalnosti bosanske države delila sudbinu oblasti Soli. Oblasti Soli i Usora u srednjem veku su stalno predstavljale sporno područje između Bosanaca, Mađara i Srbijanaca“. Ovo područje dobio je 1284. g. kralj Dragutin od svog tasta, ugarskog kralja Vladislava. Do 1324. g. držao ich je Dragutinov sin Vladislav. Tada je te oblasti pridružio bosanskoj državi ban Stjepan Kotromanić. Mađari drže Majevicu od 1464-1512. g.; posle pada Bosne pod Turke(1463), Mađari su osvojili grad Srebrenik („zapadna podgorina Majevice“) sa okolinom i formirali srebreničku banovinu. Srednji vijek na Majevici, prema Filipoviću, traje do njenog pada pod Turke. Grad Srebrenik je pao Turcima u ruke 1512. g. iako je vrijeme pada banovine usvojeno stanovište, izvori o tome nisu identični. O tome nedostaju turski izvori, dok se vrlo oskudni zapadni izvori o istom problemu razilaze. Filipović navodi, prema F. Račkom, jedan dokument iz srenjeg vijeka, iz doba prije poslednjeg mađarskog osvajanja Majevice: „To je povelja koju je u oktobru 1458. g. u Žepču izdao kralj St. Tomaš, u svojstvu bosanskog kralja i gospodara srpske države (despotovine) logofeldu St. Ratkoviću, koji je bio veliki logofeld na despotskom dvoru. Ratković je imao i mnoga imanja u raznim kraljevinama. Kralj mu je dao i neka sela u Majevici i njenoj podgorini: `u vlasti teočačkoj selo Lukova i selo Prekopac dolni i Prekopac srenji i selo Kunceli i drugi Kunceli i Podlužje i Pelave i Tobut dolni, što su držali Veskovići`“. Peljave i Tobut su i danas sela sa tim imenom na Majevici, i Teočak je muslimansko selo na istočnoj majevičkoj podgorini. Datum pada srednjovjekovnog grada Teočaka pod Turke nije ni približno utvrđen. Ni formiranje zvorničkog sandžaka, kojem je pripadala Majevica, nije tačno utvrđeno; ali se „ ... sigurno zna da se to dogodilo između 1477. i 1483. godine“. Govoreći o stanovništvu u doturskom vremenuu Tuzli i njegovoj okolini, A. Handžić ističe da je „... u ovoj oblasti, kao i u drugim našim zemljama živjelo isključivo slavensko stanovništvo“. Srpski etnički karakter povrđuju i imena na stećcima na Majevici. Pomenuću samo neka imena: Dragoje Junotić, Radmilo Brajković, Veselko Golubović, Hotim Bogosalić, Petko Rajković, Miloš Bratosalić, pop Gojčin, pop Pilip, Radosav... Pošto su Turci osvojili Majevicu, dovodili su na nju vlaško stanovništvo iz dinarskih predjela. O tome svjedoče popisi vlaha iz 1528. i 1533. godine. 3.a. Stanovništvo Majevice je u užem smislu je velikom većinom srpsko (pravoslavno) i... čine jednu izrazitu grupu i smatra se takvom. Oni sebe zovu „Majevičanima...“ Majevički muslimani (2 sela) čine jednu manju etničku cjelinu sa muslimanima na sjevernoj podgorini Majevice (naeselje Vražići, Čelić, Koraj i dr.). svoje hrišćanske susjede (Srbe) oni intimno zovu Vlasima, ovi njih Turcima. Stanovnike Drijenče, koji su Hrvati i katolici, susjedi, kako muslimani tako i pravoslavci, zovu obično Šokcima. Hrvati ovoga sela su dio veće podmajevičko-sprečanske hrvatske grupe. U selu Loparama živi i manje grupa (nekoliko domaćinstava) „rumunskih cigana, tzv. Karavlaha“. 3.b. U završnom razmatranju svoje monografije Filipović zaključuje o porijeklu majevičkih Srba: „Majevički srbi su velikom većinom poreklom iz dinarskih krajeva, i to najviše iz Crne Gore i Hercegovine. Od 355 rodova, koji su imali 3124 domaćinstva (1967. godine), njih 141 rod (39%), sa 2106 (67%) domaćinstava, poreklom su iz Hercegovine, Crne Gore i Brda“. Najintenzivnije doseljavanje pravoslavaca na Majevicu je u drugoj polovini XVIII vijeka i prvoj polovini XIX vijeka. Podatke o porijeklu većine majevičkih Srba Filipović iznosi u posebnom delu svoje monografije. Do dolaska Turaka na ovom prostoru bilo je pristalica triju konfesija: pravoslavne, katoličke i bogumilske. 3.c. Majevica je tokom istorije pripadala raznim gravitacionim sferama: Zvorniku, Brčkom, Tuzli i Bijeljini. U srednjem vijeku Majevica je bila upućena na Zvornik. Pošto su Turci osvojili ovaj predio (1512), uticaj Zvornika, koji je postao sjedište sandžaka, vjerovatno je i pojačan, kao i uticaj Tuzle (gornje). U drugoj polovini XVIII vijeka Majevica ulazi u gravitacionu sferu Brčkog, koje postaje važan trgovački grad. Kada je 1852. godine sjedište okruga preneseno iz Zvornika u Tuzlu, Tuzla uvlačio ovaj predio u svoju gravitacionu sferu. To naročito dolazi do izražaja poslije austrijske okupacije (1878) i građenja željezničke pruge Doboj- Tuzla (1886). Poslije Drugog svjetskog rata uticaj Zvornika na Majevici slabi, i znatno raste uticaj Tuzle zbog njenog naglog razvitka kao centra rudarsko-industrijskog bazena. Po izbijanju rata (1992-1995). Majevica ulazi u sferu Bijeljine. Nekada je Majevica bila stočarsko-voćarski kraj (ekstenzivno stočarstvo i voćarstvo), a danas je ovo voćarsko- radnički kraj. Preko Majevice vodi magistralni put Bijeljina-Priboj-Tuzla i regionalni putevi Tuzla-Lopare-Brčko (jedan krak se odvaja u Zvornik, iz Lopara preko Priboja) i Tuzla- Sibošnica-Brčko. Zato Majevičani putuju na „državni poso“ u Tuzlu i Bijeljinu. Manji dio njih radi na „privremenom radu“ u inostranstvu. |
Male crtice s planine PRILOZI ČITATELJA "Moj pradjed Bekto Begtašagić je imao vinograde na Piperima, koji su bili u vlasništvu porodice dok im iza rata nije oduzeto. Seljani koji su radili na zemlji i nakon pet godina od rata donosili su usjeve, iako nisu morali, ali su to činili, jer su ga voljeli". AIDA SIJERČIĆ |
SJEVERNA PODGORINA MAJEVICE
Karta okolice Priboja i Teočaka
Izvor: Open Street Map; pristupljeno 18.11.2019. |
Priboj
Priboj, crkva, Rođenja presvete Bogorodice
Autor fotografije: pribojac, Wikipedija |
Crkva Rođenja presvete Bogorodice
Pribojska crkva, Rođenja presvete Bogorodice, je jedna od najstarijih crkvi u podmajevičkom kraju. Gradnja crkve je počela 1880. godine. Crkva je sazidana sva od kamena, a svodovi su od sedre. Te iste godine završeno je i pokrivanje crkve. Crkva je dovršena 1883. godine. Prvobitni crkveni ikonostas je izradio učitelj Mirko, koji je tada služio u srpskoj školi u Priboju. Posvećena je 22.8.1883. godine, na dan Sv. mučenika Agatonika. Tadašnji Mitropolit tuzlanski je upućivao narod da slavu ovog hrama održavaju na Malu Gospojinu. Ali slijedeće godine narod se spontano okupio ispred crkve na "Arlijevdan", tako da su popovi morali održati bogosluženje, i samim tim narod je uveo ovaj Crkveni sabor, koji je i dan danas jedan od najvećih u ovome kraju, i tako je ostalo da se slava ovoga svetoga hrama se slavi na dan Sv. mučenika Agatonika, poznatiji u narodu kao "Arlijevdan". |
Sniježnica KOORDINATE: 44.5891, 18.9636; NADMORSKA VISINA: 508 m; BROJ STANOVNIKA: 1709 (2013.); WIKIPEDIJA
|
Sniježnica je naseljeno mjesto u općini Teočak, Bosna i Hercegovina. U naselju Sniježnica nalazi se i jezero Sniježnica koje općinu Teočak opskrbljuje vodom.Naselje Sniježnica se do rata u Bosni i Hercegovini (1992-1995) u cjelini nalazilo u sastavu općine Ugljevik.
|
ZNAMENITOSTI
Džamija u Sniježnici |
Jezero Sniježnica
|
Jezero Sniježnica je umjetno, akumulacijsko jezero, u selu Sniježnica, kod Teočaka, na liniji razgraničenja između dviju bh entiteta izgrađeno za potrebe termoelektrane u Ugljeviku. Jezero se puni vodom iz Rastošničke rijeke, a voda se ispušta u rijeku Janju. Nalazi se na površini od 172 hektara, a maksimalna dubina mu je 49 metara.
IZGRADNJA Izgradnja termoelektrane u Ugljeviku je počela 1979. godine. Zbog potreba za velikim količinama vode za rad postrojenja TE, u isto vrijeme, krenulo se i s izgradnjom akumulacijskog jezera. Na nekih 10-ak kilometara od objekta TE, uzvodno rijekom Janjom, u selu Sniježnica izgrađena je brana na Rastošničkoj rijeci. Usporedo s radovima izvršena je i eksproprijacija zemljišta. Većim dijelom jezero se nalazilo na površini tadašnje općine Ugljevik, ali jedan dio jezera je zahvaćao i dijelove općina Zvornik i Lopare. Dijelovi sela Sniježnica i Rastošnica (tada općina Zvornik, sada općina Sapna) su morali biti iseljeni. Pored privatnih objekata, i crkva u Rastošnici (izgrađena 1972. godine) je djelomice potopljena i još uvijek se nalazi u priobalju jezera. Novi hram je u izgradnji, od sredstava naknade i obeštećenja. RAT 1992.-1995. Početkom rata u Bosni i Hercegovini, jezero Sniježnica se nalazilo u zoni ratnih djelovanja. Jedan dio jezera kontrolirale su vojne snage bh Srba, a veći dio su kontrolirale bošnjačke snage. Armija BIH je minirala branu jezera Sniježnice i predstavljala je prijetnju za stanovništvo u Ugljeviku, jer bi se u slučaju rušenja brane ovo mjesto našlo na direktnom putu ogromne količine vode, što bi dovelo do destrukcije i velikog broja žrtava. Sredinom rata se, čak, dogodilo da je lokalna vlast u Ugljeviku stanovništvu preporučila evakuaciju, jer je imala saznanje da će bošnjačke snage, kako je rečeno, "pustiti branu". Daytonskim sporazumom dijelovi općina Ugljevik i Zvornik su pripali Federaciji BiH, tako da su od njih formirane dvije nove općine Teočak i Sapna. Jedan, manji dio jezera je ovim sporazumom pripao Republici Srpskoj i to u dijelu koji je i prije rata pripadao općini Lopare. Termoelektrana u Ugljeviku i dalje koristi jezero, ali se brana više ne nalazi u sastavu tog poduzeća. Zbog velikih naknada za korištenje brane razmatra se i izgradnja novog jezera na teritoriji općine Ugljevik. RIBLJI FOND Jezero Sniježnica se poribljava u kontinuitetu. Brigu o ribljem fondu vode Sportska ribolovna društva "Šaran" iz Teočaka i "Skobalj" iz Sapne. Ribe koje se mogu uloviti u jezeru su: babuška, skobalj, klijen, šaran, štuka, pastrmka, crvenperka, som, smuđ. U jezeru su zabilježeni i primjerci rakova što govori o čistoći vode. TURIZAM I IZLETNIŠTVO Na jezeru ne postoji ozbiljno organiziran turizam. Uglavnom se radi o izletničkom i sportsko-ribolovnom turizmu. Ne postoje uređene plaže sa spasilačkom službom. Trenutno, postoji samo jedan ugostiteljski objekt. Ipak, sve je veći broj kupača i izletnika iz čitave regije. 
Jezero Sniježnica
Autor fotografije: TheMiner, Wikipedija |
JEZERO SNIJEŽNICA - TEHNIČKI PODACI
Najveća dužina: 3,45 km Najveća širina: 1,07 km Površina: 1,72 km2 Najveća dubina: 49 m Nadmorska visina: oko 320 m IZVORI I LITERATURA WIKIPEDIJA: Sniježnica (jezero) |
Teočak
|
Teočak je naselje i općina u Tuzlanskom kantonu, smješteno na sjeveroistočnim padinama planine Majevice, na nadmorskoj visini od 300 do 600 metara. Općina je osnovana nakon referenduma 1992. godine na kome su se građani odlučili da se odvoje od općine Ugljevik.
Džamija i ostaci srednjovjekovne tvrđave u Teočaku
Autor fotografije: TheMiner; Wikipedija |
Kamene kugle ispred džamije u Teočaku
Autor: TheMiner; Wikipedija |
Manastir Tavna KOORDINATE: 44.613889, 19.106389
|
Manastir Tavna nalazi se u selu Banjica na području grada Bijeljine, na tromeđi tri općine (Bijeljina, Zvornik i Ugljevik), na majevičkom pobrđu. Crkva svete Trojice, zatim kompleks zgrada konaka s pomoćnim objektima, kao i zgrada porte koja je u izgradnji, nalaze se u selu Tavna, u podnožju planine Majevica, jugozapadno od Bijeljine.
Pristup manastirskom kompleksu moguć je s lokalne ceste koja se nalazi na jugoistočnoj strani. Gotovo čitav lokalitet je ograđen visokim kamenim zidom novije izrade. Manastir je spomenik kulture i pod zaštitom je države. Pripada Eparhiji zvorničko-tuzlanskoj. Manastir je jedna od najstarijih građevina ovog kraja (Semberije i Majevice) i kroz čitavu svoju povijest bio je duhovni i kulturni centar srpskog stanovništva ove regije. Smatralo se da je crkva u Tavnoj izgrađena krajem 16. ili početkom 17. vijeka. No, problem datacije manastirske crkve još uvijek nije razriješen jer u pisanim povijesnim izvorima nema dovoljno podataka o nastanku crkve. Izgradnja crkve tako se pripisuje Nemanjićima, točnije, vremenu kralja Dragutina, koji je upravljao ovim krajevima i bio poznatiji kao "sremski kralj". Tronoški i Pećki ljetopisi govore da su ga podigli Dragutinovi sinovi Vladislav i Urošić, što bi značilo da je crkva sagrađena krajem 14. stoljeća. Druga predaja kaže da je crkva u Tavni sagrađena nešto kasnije od Papraće i da je sagrađena kao zadužbina hajduka Gruje Novakovića. Crkva u Tavni prvi put se spominje u pisanim dokumentima u turskom popisu Zvorničkog sandžaka iz 1533. godine, a u popisu iz 1548. godine izričito se spominje kao manastir. Današnja crkva manastira Tavne, sagrađena je na temeljima te prvobitne crkve. Današnja crkva manastira Tavne, sagrađena na mjestu prvobitne crkve, svakako je starija od crkava ostalih manastira ovog kraja: Ozrena, Liplja, Vozuće i Gostovića. U zapisu Četverojevanđelja Cetinjskog manastira iz 1627. godine stoji da je te godine u manastiru Tavni preminuo zvornički vladika Gavrilo. Manastir Tavna je stradao za vrijeme osmanlijske vladavine, ali je bio obnovljen pod vodstvom hajduka. Narodna predaja obnovu pripisuje Starini Novaku, hajdučkom harambaši iz druge polovine 16. stoljeća i njegovom bratu Radivoju. Manastirska crkva bila je živopisana (oslikana) freskama vjerojatno početkom 17. st., jer skromni ostaci fresaka podsjećaju na freske manastira Žitomislića i Ozrena, koje su rađene u razdoblju od 1608.-1609. godine. U vrijeme Karađorđevog ustanka (1804-1813) iguman u Tavni bio je Jefto (Jeftimije) Pljeco, čovjek sposoban i popularan. Kad je u Srbiji buknuo ustanak, pristadoše uz njega i mnogi Bosanci iz ovog kraja. Kad su Turci razbili ustanike, vratiše se bosanski ustanici u svoj kraj, ali pošto nisu smjeli vratiti se kućama, krili su se po obližnjim šumama i kao hajduci branili narod od turskog zuluma. Kad su ovi hajduci doznali da je u manastiru Tavni zasjeo neki haračlija Kitovnica i da od naroda uzima veliki porez, da sirotinju kinji i muči, udari jedna četa na manastir i pobije sve haračlije na čelu sa Kitovnicom. Tada Turci iz okolnih sela napadnu na manastir, opljačkaju ga i popale. Kaluđeri se razbjegnu. Bilo je to 1807. godine. Tek poslije ponovnog oslobođenja Srbije vratio se iguman Jefto i 1814. obnovio svoj manastir. Neimar je bio Toma Milosavljević. Međutim, uskoro je došlo novo stradanje manastira Tavna kada ga je porobio Osman paša. Tada kaluđeri nisu napuštali manastir, već odmah su pristupili njegovoj obnovi. Manastir Tavna je tokom 18. i 19. stoljeća bio vrlo značajno prosvijetno sjedište u kome su se obrazovali mladići, koji bi išli za svećenicki obrazovali. U ovoj školi su djeca učila sve do 1966. godine, kada je školstvo prešlo u državne ruke. U vrijeme bosansko-hercegovačkog ustanka (1874. i 1875.) sklonila se u manastir jedna četa koja je poslije teških okršaja došla u manastir vidati svoje ranjenike. Doznavši to, Turci napadaju manastir, sasjeku zatečene ranjenike, manastir opljačkaju. Između dva svjetska rata, manastir se dosta obnovio pod upravom arhimandrita Danila Bilbije. Ovdje su održana i dva velika sabora Hrišćanske zajednice za cijelu Patrijaršiju. Drugi svjetski rat je donio najveće razaranje manastiru Tavni. Ustaše su u srpnju/julu 1941. rastjerale i internirale kaluđere. Manastir je nekoliko puta bio bombardiran, a 1943. kada se u manastir sklonila jedna partizanska bolnica, ustaška vojska je zapalila konak. Tada je potpuno uništena biblioteka, stari spisi, a crkva je donekle očuvana. Zdravka Jovačinovića ustaše su streljale na vratima manastira. Na njegovom grobu piše: Ubijen 1943. od ustaške plave divizije čuvajući i braneći manastir. |
Manastir Tavna na Majevici. zadužbina Dragutina Nemanjića
Autori: Milan Uljmanski i Dejan Marković; Wikipedija IZVOR Manastir Tavna. Wikipedija (bs)
|
Ugljevik
|
WIKIPEDIJA: Rudnik i termoelektrana Ugljevik
|
VRŠNO PLANINSKO PODRUČJE
Stara Majevica
NADMORSKA VISINA 750 m
|
Stara Majevica (750 m) je planinski vrh na Majevici. Do nje se može doći asfaltnom cestom koja preko Doknja vodi ka Čeliću, najkraći put od Tuzle ka Čeliću. Predjel obiluje prelijepim šumovitim krajolicima i nedirnutom prirodom i čistim zrakom. Brojne su pješačke staze. Na vrhu su objekti za odmor, hranu i osvježenje. Tu su Lovački dom "Stara Majevica" i bungalovi. U blizini je spomenik preminulom austro-ugarskom vojniku imena Schneider koji je nesretnim slučajem tu izgubio život nepoznate godine. godine 2014. spomenik je obnovljen na ostacima temelja.
Stara Majevica zaštićena je prirodna baština ruralnog dijela općine Tuzle. Pod zaštitom je države kao zaštićeni krajobraz. |
IZVOR Stara Majevica. Wikipedija (hr)
|
Baština na brdsko-planinskom području
|
Drveni katolički oltarići na Majevici su rimokatolički oltari građeni od drva. Nalaze se na skrovitim mjestima na planini Majevici. Danas je preostalo pet takvih malih molitvišta u soljanskom kraju. Stari oltarić na Majevici danas je u dosta lošu stanju te bi ga trebalo stručno konzervirati i sačuvati. Tradicija gradnje ovih gotovo improviziranih objekata datira iz vremena osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini. Potreba za izgradnjom ovakvih skrovitih oltarića javila se u vremena pojačanih progona Hrvata katolika, kad su crkve nemilice rušene, kršeni svi ugovori sa sultanima, vezirima, agama i begovima koji su katolicima davali neka prava, bila su ometana javna ispovijedanja katoličke vjere i nasilna islamiziranja svih stanovnika. Osobito su meta progona bili rimokatolici koji su tada bili u pravoj pogibelji i očitovanje, prakticiranje i ispovijedanje vjere značilo je pogibeljnu opasnost. Stoga su svećenici iz tuzlanskoga samostana često bježali u okolna sela, posebice u Lipnicu, Husino i na Gradovrh, gdje su se skrivali od Turaka. Budući da u okolici Tuzle, osim na Gradovrhu, nije bilo katoličkih crkava, moralo se organizirati skrovite mise. Stoga su sv. Mise služene su pod zaštitom gustih šuma, daleko od puteva. Zbog osmanskog nasilja Bosni i Hercegovini se dogodio veliki odljev stanovništva, i osmanskim osvajačima nestajalo je kršćanske raje koja je plaćala harače i kulučila. Zbog toga je izdana Ahdnama koja je davala neka prava katolicima. Ahdnama jest rezultat franjevačke dobre procjene ali i tih ekonomskih okolnosti koje su prisilile sultana na popuštanje. Ta glasovita Ahdnama često je bila mrtvo slovo na papiru, koju su često kršili lokalni moćnici. Osmanlije su razorili preko trideset katoličkih samostana. Do konačnog rušenja crkvi i samostana česte su bile osmanske provale, paljevine i ubojstva svećenika i redovnika. U sjeveroistočnoj Bosni razorili su samostane u Zvorniku, Teočaku, Srebrenici, Gornjoj i Donjoj Tuzli, Tolisi, Olovu, Gornjoj Skakavi i dr. Gradovrški samostan je nešto duže ostao sačuvan u duhu Ahdname, no i on je na kraju razoren. U stoljeće i pol postojanja Osmanlije su ubile 15 svećenika. Rimokatolici su se tada skrivali po šumama i u skrovitosti šuma gradili male drvene oltariće gdje su obavljali svoje vjerske obrede i dužnosti.
IZVOR WIKIPEDIJA (Gradovrh.com) |
Drveni oltarić u šumi na Majevici
Izvor: gradovrh.com/Mijo Jurić; Wikipedija |
Gornji Zovik
|
Gornji Zovik udaljen je od Brčkog oko 25 kilometara, a nalazi se na terenima planine Majevice. Ovdje se nalazi planinarski dom Sveti Bernard, nazvan po zaštitniku putnika i planinara. Dom je izgrađen za tri godine i svečano je otvoren 2018. Sagradili su ga članovi Planinarskog društva "Granaš" iz Brčkog.
|
LITERATURA
PRANJKIĆ, Anto: Zovik zove ljepotom, Glas Zovik. Zovik, 1993. BABIĆ, Jakov: Župa Zovik u Bosanskoj Posavini. Glas Zovika, Zovik, 2005., LOVRIĆ, Mijo: Graditeljstvo i infrastruktura u Župi Zovik. Zbornik radova sa Simpozija prigodom proslave 260. obljetnice postojanja Župe Zovik. Glas Zovika, 2003. |
POBRĐE VJETERNIKA
NAJVIŠI VRH Vjeternik, 705 m
Zovičke planinarske staze (PDF)
Izdavač: Planinarsko društvo GRANAŠ Štrepci - Zovik Prvo izdanje Pripremio: fra Petar Matanović Mjesto i godina izdanja: Brčko-Distrikt, 2010. |
TUZLANSKA KOTLINA
Tuzla
Detalj stare topografske karte
Detalj stare topografske karte
Tuzla
Gradska naselja i naselja u okolici
Gradska naselja i naselja u okolici
IZVORI I LITERATURA
Reference
[1] Wikipedija: Majevica
[2] Opština Ugljevik, službena stranica (http://opstinaugljevik.tripod.com/majevica.htm)
[2] Opština Ugljevik, službena stranica (http://opstinaugljevik.tripod.com/majevica.htm)
Izvori i literatura
BASLER, Đuro: Stari Gradovi U Majevici i Trebovcu (PDF)
FILIPOVIĆ S., Milenko: Majevica – s osobitim obzirom na etničku prošlost i etničke osobine majevičkih Srba. Sarajevo, 1969.
GRUPA AUTORA (Kadrija Hodžić, Midhat Jašić, i sur.): Općina Tuzla - smjernice za upravljanje procesom ruralnog razvoja općine Tuzla. Tuzla, 2008. (PDF)
BULIĆ, Jeronim; BAUER, Vera BAUER; JELASKA, Vladimir: O paleocenskim naslagama sjeveroistočne Majevice. Geološki vjesnik, 30, Zagreb, 1978. str. 453-458. (PDF)
TUFEKČIĆ, Adnan: Etnopedagoške odrednice očuvanja dječijeg zdravlja u tradicionalnoj kulturi. Baština sjeveroistočne Bosne broj 1, 2008. str. 123-134 (PDF)
- Sažetak; Tradicionalne dječje igre zauzimaju jedno od najznačajnijih mjesta u etnopedagoškom proučavanju odgoja u domeni tradicijske kulture. Posredstvom igre u narodnoj pedagogiji djetetu se približavala bit narodnih običaja, ostvarivalo se navikavanje na ponašanja prema utvrđenim pravilima. Igre su činile i osnovni sadržaj sekundarne socijalizacije mladih. U radu su dani etnopedagoški opisi tradicionalnih dječjih igara, koji su prikupljeni u okviru terenskog istraživanja na području nekoliko naselja na planini Majevici u sjeveroistočnoj Bosni. Igre koje se opisuju u radu jesu: igra treske, igra titaraka, igra kamenčića, igra topova, igra kúća, igra zvrk, igra baćeta, igra piriza, igra žmirke i igra beba.
FILIPOVIĆ S., Milenko: Majevica – s osobitim obzirom na etničku prošlost i etničke osobine majevičkih Srba. Sarajevo, 1969.
GRUPA AUTORA (Kadrija Hodžić, Midhat Jašić, i sur.): Općina Tuzla - smjernice za upravljanje procesom ruralnog razvoja općine Tuzla. Tuzla, 2008. (PDF)
BULIĆ, Jeronim; BAUER, Vera BAUER; JELASKA, Vladimir: O paleocenskim naslagama sjeveroistočne Majevice. Geološki vjesnik, 30, Zagreb, 1978. str. 453-458. (PDF)
- Sažetak. U istočnoj, točnije sjeveroistočnoj Majevici (Domana potok), dokazano je da dio naslaga tzv. »I horizonta eocena« (lapori i siltni kalcitni glinci) pripadaju paleocenu. Ustanovljeno je da naslage nepromijenjenog litološkog sastava slijede neprekinuto od vršnog mastrihta do donjeg eocena.
- Sažetak. Područja s pojavama eocenskih kamenih ugljena u Srednjoj i Istočnoj Majevici detaljno su kartirana te je utvrđeno nekoliko, do sada, nepoznatih pojedinosti osobito u paleontološkom pogledu. Registrirano je 16 slojeva kamenog ugljena debljiine 50-120 cm, a proračun rezeri pokazuje, da se radi o rentabilnim količinama ugljena prikladnog kao dodatak u proizvodnji koksa.
TUFEKČIĆ, Adnan: Etnopedagoške odrednice očuvanja dječijeg zdravlja u tradicionalnoj kulturi. Baština sjeveroistočne Bosne broj 1, 2008. str. 123-134 (PDF)
- Sažetak. U radu su dati etnopedagoški opisi tradicionalnih postupaka liječenja djece i održavanja lične higijene koji su prikupljeni u okviru terenskog istraživanja na području nekoliko naselja na planini Majevici. Postupci koji se opisuju u radu su: odučavanje, saljevanje strave, proturanje kroz lozu, skidanje kroz tespih i paljenje alame, paljenje crvenog vjetra i liječenje rana i uboja.
