---

​RIJEKE DINARSKOG GORJA > RIJEKE JADRANSKOG SLIVA > Dalmatinski sivovi

Dalmatinski slivovi

SLIV RIJEKE ZRMANJE

SLIV RIJEKE KRKE

SLIV RIJEKE CETINE

Sliv rijeke Zrmanje

Sliv rijeke Zrmanje pripada dalmatinskim slivovima.
Slivu rijeke Zrmanje na području Like pripadaju rijeke ponornice Obsenica, Ričica i Otuća, koje nakon relativno kratkog toka poniru u Gračačkom i Štikadskom polju. Zona ponovnog izviranja tih voda je desna obala rijeke Zrmanje nizvodno od Ervenika. Rijeka od početnog izvora do Kravljeg mosta ima stalni tok, međutim nizvodno započinje zona poniranja, a utjecaj mora je čak uzvodno od Obrovca. 

Ostali dalmatinski slivovi između sliva Zrmanje i sliva Krke (Dalmacija):

Sliv Bokanjačkog Blata i Nina ima široku zonu istjecanja u obalnom području od Zadra prema Ninu i dalje prema Ljubačkom zaljevu. Glavna koncentracija izviranja je u Bokanjačkom Blatu. 

Sliv Vranskog jezera formiran je u vrlo sličnim hidrogeološkim uvjetima. Jezero je smješteno u zoni miješanja slatke i slane vode i ravnoteža se ovisno o hidrološkim uvjetima mijenja (morske mijene, op.). 

Zrmanja

Zrmanja je rijeka u sjeverozapadnoj Dalmaciji, u Hrvatskoj, dugačka 69 km. Nastaje od jakog vrela ispod planine Poštak u južnom dijelu Like, na nadmorskoj visini od 335 m, a ulijeva se u Jadransko more 12 kilometara nizvodno od Obrovca. Plovna je od Obrovca do ušća, i to uglavnom za manja plovila. Teče kroz nekoliko proširenja u nepropustljivim stijenama. Najveći dio doline je kanjonski, relativno plitak i pogodan za sportove na vodi kao npr. rafting ili vožnju kajacima i kanuima. Njena najznačajnija pritoka je rječica ►Krupa.

Zrmanja uokvirena kršem
Urednici: Damir Magaš, Nina Lončar
Nakladnik: Sveučilište u Zadru, Centar za istraživanje krša i priobalja : Sveučilište u Zadru, Odjel za geografiju, 2014.
Broj stranica: 79 str.
Nakladnički niz: Bibliotheca Croatica maritima et carsologica ; knj. 1
O knjizi: Ovo je prva knjiga biblioteke “Croatica Maritima et Carsologica“, obuhvaća radove znanstvenika i stručnjaka vezane za područje uz rijeku Zrmanju koji su proizašli iz rasprave na susretu karstologa, speleologa i geografa održanog u Kruševu 2011. godine. U dodatku ponovljen je tisak dva članka iz Glasnika hrvatskoga naravoslovnoga društva Geografske sitnice, iz 1900. godine autora Dragutina Franića “Kako treba naš kras proučavati“ i “Zemljopisne crtice iz jugo-zapadne Hrvatske“.

↖ Krupa

Kanjonska rječica Krupa u sjevernoj Dalmaciji je najveći (desni) pritok rijeke Zrmanje. Krupa izvire u selu Krupa, podno južnog Velebita kod zaselka Mandići zapadno pod Sedlom (1058 m). Potom teče dubokim kanjonom usječenim u Velebitu na zapad-jugozapad i ulijeva se u srednju Zrmanju nizvodno od zaselka Drametići. Ovi duboki kanjonski sastavci Krupa-Zrmanja s obalnim tornjastim kukovima su jedan od najljepših složenih kanjona u Hrvatskoj (ali su teže dostupni).
Krško vrelo Krupe je zapravo podzemni nastavak ličke ponornice Otuča sa sjevera izpod Velebita. Jugoistočno od Gračaca se Otuča račva na više rukavaca, pa podno velebitskih vrhova Kita-Crnopac otječe kroz 16 povremenih ponora kroz Velebit i na južnom podnožju opet izvire kao primorska Krupa. U novije doba su ti ponori zbog hidroenergije dijelom zazidani i Otuča je sada umjetno preusmjerena tunelima u reverzibilnu hidrocentralu 'Obrovac'
Dužina nadzemnog toka primorske Krupe (ne računajući izvorišnu ponornicu Otuču) je 11,5 km. Zbog umjetne preusmjerbe iz Otuče na hidrocentralu 'Obrovac', protok vode kroz Krupu je odnedavna znatno smanjen. Površina njezinoga primorskog slijeva je oko 103 km2, uz još 383 km2 ličkog slijeva od sjevernije ponornice Otuče iz ličkog zaleđa, pa ukupni ponornički sustav Otuča-Krupa ima slijev oko 486 km2 tj. skoro podjednak glavnoj Zrmanji.

↖ Otuča

Krško vrelo Krupe je zapravo podzemni nastavak ličke ponornice Otuče sa sjevera ispod Velebita, koja izvire na 755 m n.v. pod vrhom Urlaj (Urljaj) (1297 m) kod sela Bruvno, gdje prima sve izvorske vode tog područja s brojnim malim potocima, Prvo teče u pravcu sjever-jug krškim područjem kroz pristupačne kanjone pored sela Bruvno i Deringaj. Zatim protiče Gračačkim poljem te kroz Gračac, gdje je regulirana, i prima gradske otpadne vode. 
Jugoistočno od Gračaca se Otuča račva na više rukavaca, pa podno velebitskih vrhova Kita-Crnopac otječe kroz 16 povremenih ponora kroz Velebit  (jedan od njih je ponor Sapinovac) i na južnom podnožju opet izvire kao primorska Krupa. U novije doba su ti ponori zbog hidroenergije dijelom zazidani i Otuča je sada umjetno preusmjerena tunelima u reverzibilnu hidrocentralu 'Obrovac'.
Otuča je plitka tekuća rijeka, koje je dno kamenito, šljunkovito, a ponegdje i muljevito. Ukupna dužina njezina nadzemna toka je 14,5 km. Prosječno je široka oko 5 m, a duboka oko 0,5 m. Značajniji su pritoci ►Kijašnica (lijeva pritoka, duga oko 9 km), ►Bašinica (desna, dužine oko 13 km) i ►Žižinka (desna).
U Otuči je naseljena samo potočna pastrva.

↖ Krnjeza

Desna pritoka rijeke Krupe. Izvire u velikoj pećini na 408 m n.v. (mještani obližnjeg sela Golubić zovu je „Vodena pećina“). Iako je dugačka svega kilometar, izdubila je kanjon dubok gotovo 300 metara. Ljeti gornji tok rijeke presuši i voda izvire 400 metara niže. Nešto niže, nalazi se „Vršalo“ jedino mjesto gdje se (osim na samom ušću u Krupu) rijeka može pregaziti, a dobilo je naziv po vršama koje su se nekada tu postavljale. .

↖ Bijela rijeka

Izvor i kanjon rijeke Bijele, koja otapajući nataloženi vapnenac poprima bijelu boju, hidrološki je fenomen koji se nalazi na 300 m na oko 300 m nadmorske visine istočno od Karinskog mora. Kanjon rijeke Bijele, nastao je na rasjedu dvaju brda uslojenih vapnenaca, ima nekoliko velikih slapova (najviši oko 15 m) koji u podnožju formiraju prirodne bazene prozirne zelenkaste boje. Vode Bijele rijeke otječu u Karinsko more.
Izvor rijeke Bijele pristupačna je špilja bogata živim organizmima (skakavci, pauci, šišmiši...) dužine 225 m u kojoj su se, u nekoliko povezanih dvorana, vremenom nakupile velike količine pitke vode pročišćene prolaskom kroz kapilarni sustav stijena. 

Sliv rijeke Krke

Sliv rijeke Krke širi se i izvan granice Hrvatske prema Bosanskom Grahovu. Uzrok istjecanju velike količine podzemne vode na izvoru su prodori nepropusnih i slabo propusnih dolomita i klastita na području Knina. 

Krka (dalmatinska)

 KRKA je rijeka u Hrvatskoj koja utječe u Jadransko more. Izvire u blizini Knina, podno 22 metarskog Topoljskog buka ili Krčića, kojeg stvara pritoka rijeke Krke ►Krčić. Krčić ljeti presušuje. Ukupna duljina rijeke, s potopljenim dijelom ušća, iznosi 72.5 km, od čega 49 km čini slatkovodni vodotok, a 23.5 km bočati. Krka teče Kninskim i Kosovim poljem, gdje prima prve značajne pritoke. Na izlazu iz polja Krka ulazi u kanjon. Najpoznatija pritoka je ►Čikola koja utječe između Miljevaca i Skradinskog buka te tvori slikovit sutok s Krkom.

Na rijeci Krki se nalazi 7 slapišta (vodopada). Prvi među njima je Bilušića buk (22,4 m visine) koji se nalazi 16 km nizvodno od izvorišta. Poseban je upravo po tome što je on jedini slap koji se ne iskorištava za hidroenergiju. Drugi slap je Brljan ili Ćorića buk (15,5 m) koji se nalazi 19 km nizvodno od izvorišta. Voda ovoga slapa i voda jezera Bjelobera ili Ćorića jezera se iskorištavaju u hidroelektrani Miljacka. Manojlovac (najviši i najljepši slapovi na Krki) je treći slap koji se nalazi pola kilometra nizvodno od Brljana. Kao i mnogi slapovi, sastoji se od niza sedrenih barijera. Manojlovac je najviše slapište (59,6 m) s glavnim slapom visine 32,2 m. Okolna vegetacija je submediteranska. Voda ovog slapišta također se iskorištava za hidroenergiju u hidroelektrani Miljacka. Preostala 4 slapa su Rošnjak (8,4 m), Miljacka (23,8 m), Roški slap (25,5 m) i najpoznatiji Skradinski buk (45,7m). Na rijeci se nalazi i Visovačko jezero gdje je smješten otočić Visovac sa franjevačkim samostanom. Nizvodno od Skradina Krka se širi u Prokljansko jezero. U more utječe kod Šibenika.

Skradinski buk koji se nalazi nizvodno od Miljevaca, najveće je  sedreno slapište Europe. Slap čine sedrene kaskade, otoci i jezera. Preko 17 stepenica Skradinskog buka, raspoređenih na 800 metara dužine, posljednji se put prelijevaju zajedničke vode Krke i Čikole. Širina slapišta je od 200 do 400 metara s ukupnom visinskom razlikom od 45,7 metara. Ispod Skradinskog buka počinje potopljeni dio ušća rijeke Krke (estuarij). Veći dio sedre Skradinskog buka mlađi je od 10 tisuća godina. Izvan današnjeg vodotoka nalazi se, na području nekadašnjih vodotoka, "mrtva sedra" starosti oko 125 tisuća godina.

Rast sedrene barijere na Skradinskom buku prouzročio je uzvodno ujezerenje vode rijeke Krke do Roškog slapa i u tri kilometra donjeg toka rijeke Čikole, tvoreći tako jednu od najneobičnijih i najljepših pejzažnih slika Nacionalnog parka. Još 1895. godine napravljen je zahvat vode za hidroelektranu "Jaruga". Jaruga je druga najstarija hidroelektrana u svijetu i prva u Europi. Iako je danas to elektrana male proizvodnje (35 milijuna Kwh), ona za ljetnih, niskih vodostaja, oduzima vodu donjem dijelu Skradinskog buka, pa je nakon proglašenja Nacionalnog parka to djelomice korigirano i radi održavanja biodinamike slapišta, i radi njegove adekvatnije turističke valorizacije.

Tok Krke od Knina do Skradina proglašen je Nacionalnim parkom površine 111 četvornih km. Bez obzira na status nacionalnog parka, vodom rijeke upravlja HEP-Hrvatska elektroprivreda, pa se za sušnih perioda u riječni tok i na same slapove ne pušta ni biološki minimum vode. To dovodi do stradavanja organizama koji žive u koritu, kotlima te dolazi i do sušenja sedrenih barijera.

Hidroelektrane na Krki obuhvaćaju Hidroelektranu Jaruga, Hidroelektranu Miljacka, Hidroelektranu Golubić, MHE Roški slap i MHE Krčić. 
Hidroelektrana Jaruga' ili HE Jaruga je druga najstarija hidroelektrana u svijetu i prva u Europi. Sagrađena je ispod slapa Skradinskog buka na rijeci Krki (danas unutar Nacionalnog parka Krka). Dana 28.VIII.1895., samo tri dana nakon prve hidroelektrane na slapovima Niagare pušten je u pogon prvi hrvatski, te jedan od prvih svjetskih elektroenergetskih sustava: Hidroelektrana "Krka" - Šibenik. Nakon HE Krke (kasnije nazvane Jaruga I) 1905. gradi se mnogo veća hidroelektrana Jaruga II. Osnovni podaci:

• vodotok: rijeka Krka, kod Skradinskog buka, Republika Hrvatska;
• tip brane: derivacijska;
• instalirani protok: 2 x 15,5 m3/s (ukupno 31 m3/s);
• raspoloživi konstruktivni pad: 24,4 m
• tip vodne turbine: 2 x Francisova turbina (1936.);
• instalirana snaga: 2 x 3,6 MW (ukupno 7,2 MW)
• godišnja proizvodnja: 33 GWh (2010.)
• godina puštanja u pogon: 1895.

Hidroelektrana Miljacka ili HE Miljacka se nalazi na rijeci Krki, 15 kilometara nizvodno od Knina. Osnovni podaci:

• vodotok: rijeka Krka, 15 kilometara nizvodno od Knina, Republika Hrvatska;
• tip brane: derivacijska;
• instalirani protok: 3 x 8 + 1 x 6 m3/s (ukupno 30 m3/s)
• raspoloživi konstruktivni pad: 102 m;
• tip vodne turbine: 4 x Francisova turbina (3 x 1956. + 1 x 1906.);
• instalirana snaga: 3 x 6,4 + 1 x 4,8 MW (ukupno 24 MW);
• godišnja proizvodnja: 122 GWh (2010.);
• godina puštanja u pogon: 1906.

Mala hidroelektrana Golubić ili MHE Golubić se nalazi na rijeci Butišnici, pritoci rijeke Krke. Osnovni podaci:

• vodotok: rijeka Butišnica, Republika Hrvatska;
• tip brane: derivacijska;
• instalirani protok: 2 x 7 m3/s (ukupno 14 m3/s);
• raspoloživi konstruktivni pad: 59 m;
• tip vodne turbine: 2 x Francisova turbina (1981.);
• instalirana snaga: 2 x 3,75 (ukupno 7,5 MW);
• godišnja proizvodnja: 29 GWh (2010.);
• godina puštanja u pogon: 1981.

Mala hidroelektrana Roški slap ili MHE Roški slap je mala hidroelektrana koja je izgrađena je 1909. na položaju Roškog slapa na rijeci Krki i, uz Hidroelektranu Jarugu i Hidroelektranu Miljacku koje se nalaze na istom vodotoku, predstavlja jednu od prvih izgrađenih hidroelektrana u nas i u Europi. Njena je prvobitna namjena bila opskrba električnom energijom rudnika u Siveriću i, kasnije, rasvjete grada Drniša. U svojoj je dugoj povijesti promijenila nekoliko država i vlasnika, da bi s radom prestala u vrijeme Domovinskog rata, za vrijeme kojeg je postrojenje napušteno i uništeno. Sanacija Male hidroelektrane Roški slap otpočela je u ljeto 1997. i okončana je u proljeće 1998., kada je postrojenje pušteno u probni rad. Osnovni podaci:

• vodotok: rijeka Krka, Republika Hrvatska;
• tip brane: protočna;
• instalirani protok: 2 x 12 m3/s;
• raspoloživi konstruktivni pad: 18,3 m;
• duljina dovodnog tunela: 200 m;
• tip vodne turbine: 2 x Ossberger SH 1.174;
• prozvođač: Ossberger turbinenfabrik GmbH, Njemačka;
• tip električnog generatora: TNC9 636-8;
• proizvođač: Uljanik TESU, Pula, Hrvatska;
• instalirana snaga: 2 x 0,882 MW (ukupno: 1,764 MW);
• godišnja proizvodnja (prosjek): 7,5 MWh;
• godina puštanja u pogon: 1998.;

Mini hidroelektrana Krčić ili mHE Krčić ima jednu Francisovu turbinu snage 0,375 MW. Godišnja proizvodnja je 1 GWH (2010.). Nalazi se na rijeci Krki, u blizini Knina i puštena je u pogon 1988.

↖ Krčić

KRČIĆ je prva pritoka rijeke Krke, dugačka 20 km. Izvire iz krških vrela u podnožju južnih padina Dinare, kod sela Polače. Protječe kroz kanjonsku dolinu, s više bigrenih pregrada, na kojim su nastali manji vodopadi (slapovi). Rijeka se završava najpoznatijim i najljepšim slapom visokim 22 metra koji se naziva Topoljski buk, slap Krčić ili Veliki buk, ispod kojeg se nalazi krški izvor Krke. Uz Krčić prolazi stari makadamski put, koji povezuje Knin, Kijevo i Vrliku, a na slapovima ima veliki broj mlinova.

Izvorište Krčića nalazi se u jakim krškim vrelima na južnim padinama Dinare. Na samome početku Krčić izgleda kao spoj nekoliko malih potoka koji se jedva naziru. Idući nizvodno njegov tok sve više na mjestima poprima izgled kanjona. Prostor uz rječicu je (1964) u dužini od oko 10 km kategorizian kao geomorfološko-hidrološki rezervat, površine 280 ha. Naziv rijeke Krčić dolazi od umanjenice imena rijeke Krke, jer su ljudi ovoga kraja smatrali da Krku sa njenim izvorom treba strogo odvojiti od riječnog toka Krčića.
Nizvodno se nalazi nekoliko starih napola urušenih vodenica, koje uz bijeli makadamski put i nedirnutu prirodu, daju duh davnih vremena, kada su ljudi ovog kraja vozili žito na mlin. U donjem toku Krčić polako prerasta iz potoka u rječicu.Kanjon Krčića sa svojim slapovima i mlinovima je nezaobilazno mjesto susreta čovjeka s gotovo netaknutom  prirodom. Približavajući se Topoljskom buku nalazi se još jedna mlinica, vjerojatno najbolje očuvana. Topoljski buk, koji je zadnji slap na rječici, ujedno sa svojih dvadesetak metara i najveći, a zasigurno i najljepši i najpoznatiji, ljeti je poznato mjesto za porodične izlete i roštiljade za stanovnike Knina. Slap Krčić se može vidjeti i sa Kninske tvrđave.
Prirodni fenomen, da je ušće neke rijeke u obliku slapa i da je povezan sa samim izvorom neke druge rijeke predstavlja svojevrstan primjer u svijetu. Sam izvor Krke je nepresušan, dok za vrijeme sušnih ljetnih razdoblja u Krčiću nema vode, pa samim tim i slap presuši.

Uz slap Krčić je vezana i jedna legenda. Nekada je na brdu lijevo od slapa postojalo utvrđenje za odbranu obližnjeg mosta. Na tom mjestu su knezovi Nelipići pobijedili vojsku Jurja Šubića Kliškog 1325. godine. Legenda kaže da će ljudi ponovo izgraditi most kad prestanu međusobno ratovati i da od tad, Krčić neće više presušivati.

U toku rijeke Krčić nalazi se: 8 slapova, 10 jezera, 3 mosta, 850 biljnih vrsta, 36 vrsta vodenih biljaka, 18 vrsta riba, 10 endemskih vrsta riba, 222 vrste ptica, od kojih se 80 vrsta gnijezdi u parku i 46 ostalih životinjskih vrsta.

↖ Čikola

ČIKOLA je rijeka u Dalmaciji, u južnoj Hrvatskoj, lijeva i najveća pritoka rijeke Krke. Izvire kod Mirlović Polja na području Petrovog polja iz krškog vrela koje ljeti često presušuje, teče kroz Petrovo polje i grad Drniš te kanjon koji je usjekla u krškoj površi i ulijeva se u rijeku Krku nizvodno od Miljevaca, a poviše Skradinskog buka.

Tok Čikole dužine je 47,8 km, izvire na padinama Svilaje, a nakon prolaska kroz kanjon ulijeva se u rijeku Krku u blizini Skradinskog Buka. Korito je često suho jer se veće količine vode na izvoru iskorištavaju za potrebe grada Drniša. Površina njezina porječja iznosi 836,8 km2. Njena pritoka ►Vrba se također smatra početkom rijeke.
U Čikoli žive dva isključivo endema Hrvatske (stenoedemi) turski klen (Telestes tursky) i dalmatinska gaovica (Phoxinellus dalmaticus). Oblje riblje vrste naseljavaju samo rijeke Krku i Čikolu. Turski se klen tijekom sušnog razdoblja povlači u podzemne vode, posebice u izvor Čikole. U Čikoli je vrlo brojna gambuzija (Gambusia affinis), unesena strana, invazivna vrsta koja potiskuje domaće vrste.
Naziv Čikola (Čikojla) je turskog porijekla. Značenje ove riječi je približno „voda kroz litice“. To se odnosi na tok rijeke u kanjonu. Do dolaska Turaka 1522. godine, zvala se Poljšica.

Tok rijeke; Izvire iz krškog vrela (285 m n.v.) između Mirlović Polja i Čavoglava, na obodu Petrovog polja i u podnožju planine Svilaje. Vrelo je aktivno u jesen i zimu, kada izbacuje do 8 m³/s vode. Ljeti presušuje. Nakon 1 km toka, Čikola prima lijevu pritoku Vrbu. Protiče kroz Petrovo polje i grad Drniš na zapadnom kraju polja. U gornjem toku, u mekšim dolinskim slojevima, Čikola se erozijom proširila. Od Drniša do ušća usjekla se u krečnjačku zaravan i izgradila kanjon. Pri ušću, na dužini od 3 km, veoma je proširena (500 m širine), kao i Krka, zbog izdizanja bigrene pregrade na Skradinskom buku, što je dovelo do ujezeravanja vode uzvodno. Uvala Čekinac s lijeve strane proširenog ušća, predstavlja potopljeno ušće pritoke Čikole koja je proticala kroz Punčku dragu. Ušće Čikole je dio Nacionalnog parka Krka.

Njezin vodostaj je vrlo promjenljiv; za vlažnih zima obiluje vodom, a o ljetnjim mjesecima vodostaj je jako nizak zbog suše i navodnjavanja zemljišta oko njenog srednjeg toka

Pritoke; 
►VRBA je lijeva pritoka Čikole, duga 19 km. Nastaje od više vrela kod sela Gornje Postinje, na južnim obroncima Svilaje — Perića vrilo (491 m), Gornji Stubal, Donji Stubal, Kukuzovac, Žukovac. Teče kroz polje Tisna Vrba (Crivačko polje) i kratak klanac, a potom se u Petrovom Polju (Kljake) uliva u Čikolu. Kod Crivca je poznata pod nazivom Jaruga i tu formira jezerce bez imena. Na prelazu iz Crivačkog polja u klanac, nalazi se slap Sokolac.

Čikoli u Petrovom polju s desne strane pritiču potoci kao što su ►Mantovac, ►Trzibalić i ►Otavac. Pri ušću Čikole, s lijeve strane, nalaze se ►Punčka, ►Ljubića i ►Miljevića draga. To su doboke, strme i suve doline nekadašnjih pritoka Čikole, koje su presušile.

Jezero Torak se nalazi uz lijevu obalu Čikole, na početku ujezerenog ušća. Iz njega se voda preljeva u rijeku. Jezero je kružnog oblika promjera 180 m i dubine 47 m i ono je u stvari vrelo iz kojeg izbija čista, pitka voda, koja se crpi za potrebe vodovoda.

Kanjon Čikole; Kanjon rijeke Čikole je dug 14 km i mjestimično dubok do 170 m. Njegov početak je odmah pri izlasku rijeke iz Petrova polja, kod samog Drniša. Završava se 6 km prije samog ušća Čikole, odnosno 3 km od ujezernog dijela rijeke. Zaštićen je od 1965. godine. Čikola je kanjon usjekla u krškoj površi. Stvaranje naslaga vapnenaca (krčnjaka) trajalo je od donje jure do eocena, dok je kraška površ formirana krajem pliocena i početkom pleistocena. Usijecanje kanjona je počelo krajem pleistocena, a istovremeno je nastao i obližnji kanjon Krke. U kanjonu postoji nekoliko manjih slapova, kao što su Lasmač, Saranča i Šuplji vir. Rijeka formira i malo Ovčje jezero. Ljeti je dno kanjona uglavnom suvo, zbog presušivanja Čikole. Voda se najviše zadržava u Procipu, koji je veoma uzak i dubok dio kanjona. Od brojnih pećina, najviše su istražene Topla peć i Štrikinica.
Na desnoj strani kanjona, iznad Drniša nalazi se tvrđava Gradina, a na njegovom kraju, takođe sa desne strane, nalazi se Ključica. Oba utvrđenja potječu iz srednjeg vijeka. Uređena je staza kroz kanjon koja polazi od Čikolskog mosta u Drnišu i omogućuje pristup starim mlinicama (mlinovima), kojih ima ukupno šest. Planira se i uređenje pećine Štrikinice za posjetu turista.

Živi svijet; Čikola je nekada bila leglo malaričnih komaraca, zbog čega su ljudi u blizini rijeke često oboljevali od malarije. Čišćenje korita radi suzbijanja ove bolesti je počelo 1924. godine.
U Čikoli živi 9 vrsta riba iz porodice Cyprinidae. Među njima je Turskijev klen  (Telestes turskyi), endemičan za Krku i Čikolu. Mislilo se da je izumro, ali je ponovo otkriven 2002. godine. Druga endemična vrsta ove porodice je dalmatinska gaovica  (Phoxinellus dalmaticus), a oštrulj (Aulopyge huegelii) živi i u drugim dalmatinskim rijekama. U Čikoli postoji 5 vrsta iz porodice pastrmki (Salmonidae).
Gambuzija (Gambusia affinis) je uvezena iz Sjeverne Amerike 1924. godine, radi uništenja larvi malaričnih komaraca. Ova agresivna invazivna vrsta je potisnula druge vrste riba.
U pećini na desnoj obali Čikole, nasuprot jezera Torak, otkrivena je 1999. godine čovječja ribica (Proteus anguinus).

Mostovi i drugi objekti; Najznačajniji most na rijeci je Drniški ili Čikolski most, na samom ulazu u Drniš iz pravca Splita i Šibenika. Podignut je za vrijeme turske vladavine kao kameni most. Njemačka vojska ga je srušila 1944. godine, prilikom povlačenja pred partizanima koji su prodirali iz pravca Šibenika. Privremeno je izgrađen drveni most, sa kojeg je 1948. godine sletio kamion koji je prevozio rudare u Siverićki rudnik ugljena. Tom prilikom se u nabujaloj Čikoli utopilo 10 ljudi. Kasnije je podignut današnji betonski most. Kod Čikolskog mosta je 2011. godine oteta i kasnije ubijena Antonija Bilić, za kojom je pokrenuta najveća potraga u povjesti Hrvatske.
Željeznički most 3 km uzvodno od Drniša, kod Kričaka, izgrađen je 1877. godine. Minirala ga je njemačka vojska 1944. godine, ali je podignut novi. U Petrovom polju su još Otavički most kod Mauzoleja Ivana Meštrovića, Matića most u Ružiću i postojao je Vezovića most, takođe srušen 1944. godine. Nizvodno od Drniša nalazi se Mrđenov most, a još dalje Ključki most, kod sela Ključ i istoimene tvrđave.
Iznad kanjona Čikole, nalazi se Drniška tvrđava (Gradina), pod kojom je nastao grad Drniš. Druga značajna tvrđava je Ključica. Obe su na desnoj strani kanjona.
Uz rijeku, kod sela Umljanović (Balina glavica) nalazio se stari rimski grad Municipijum Magnum (Sinodijum).
Na uzvišenju udaljenom 300 m od Čikole, nalazi se Mauzolej Ivana Meštrovića.

Sliv rijeke Cetine

Sliv rijeke Cetine pokriva neposredno drenažno područje rijeke i izvore splitskog područja Jadro i Žrnovnicu. Veliki dio sliva prostire se na području Bosne i Hercegovine. Najveći dio priljevnog područja se nalazi na lijevoj obali rijeke prema Buškom Blatu, te Livanjskom, Duvanjskom, Šuičkom i Kupreškom polju. Uz lijevu obalu rijeke nizvodno od akumulacije Peruča brojne su pojave jakih krških izvora. Rijeka u gornjem dijelu toka teče kroz prostrana povezana krška polja, nakon čega ulazi u karbonatno područje, a dio vode se gubi u brojnim ponorima, čime se dijelom napajaju veliki krški izvori u priobalju (Jadro, Žrnovnica, Studenac, vrulja Duboka). 

Cetina

Rijeka Cetina nizvodno od sela Cetine

-

Cetina
(Zapisano na kamenu)

Nije to nikakvo čudo,
ali, pogledajte je:
potopljeno selo
i ljepše klisure
od bilo kojeg grada.
Brza je
i mirna je.
Pogledajte je,
kad se suton okupa:
tri ovce na otoku
i jedno magare.
I sve je potopljeno.
Samo jedan jablan
gleda svoj stas
u vodi...
Nije to zato
što Cetinu volim;
ali, ovakvog grada
još nisam vidio.
Bože moj, - Cetina!

Josip Pupačić

↖ Sustav rijeka ponornica

Glamočkim poljem teku rijeke Ribnjak i Jaruga. Njihove vode poniru na obodu Glamočkog polja te se ponovo javljaju u Livanjskom polju. Ondje teku Jaruga, Sturba i Plovuća. Najveći dio ovih voda završava u Buškom jezeru, nekadašnjem Buškom blatu. 

Dolazak Jaruge
Jaruga je rijeka ponornica u Livanjskom polju
(Izvor: Youtube; Autor: Livanjsko polje)

---

pRETHODNA STRANICA

SLIJEDEĆA  STRANICA

IZVORI I LITERATURA

---

ŠTAMBUK-GILJANOVIĆ, Nives: Vode Dalmacije. Split : Zavod za javno zdravstvo Županije splitsko-dalmatinske. Split, 2006.

• Sažetak: Drugo, dopunjeno i prošireno izdanje knjige nastale nakon autoričinog višegodišnjeg istraživanja voda dalmatinskog krša. Knjiga sadrži tekstove o značajkama krškoga područja, vodoopskrbnim gradnjama, značajkama voda i o ocjeni kakvoće voda u Dalmaciji - od južnog podnožja Velebita do Privlake. Također, posvećena je pozornost i zagađenju voda, vodenim staništima na otocima te splitskom ljekovitom vrelu. Na kraju knjige je popis literature, formule, simboli i oznake te sažetak na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku.