|
|
SREDIŠNJI POJAS > POVRŠI I BRDA CRNE GORE I PROKLETIJE > DURMITORSKO PODRUČJE > Pivska planina
Država: Crna Gora
Najviši vrh: Veliki Buručkovac, planina Treskavac, 2094 m
Koordinate najvišeg vrha: 43.0677941, 18.9572307,15
Država: Crna Gora
Najviši vrh: Veliki Buručkovac, planina Treskavac, 2094 m
Koordinate najvišeg vrha: 43.0677941, 18.9572307,15
UVOD
|
|
Pivska planina je svojim velikim dijelom visoka zaravan, prosječne nadmorske visine 1450 m, kojoj prirodne granice čine kanjoni Tare i Sušice na sjeveru i sjeveroistoku Pive i Komarnice na zapadu, jugu i jugoistoku, a prema istoku i sjeveroistoku masiv Durmitora.
Pivska planina je dio prostrane Pivsko-drobnjačke površi, koja je razvijena s obje strane Komarnice i Pive. Ova površ je razvijena u pet nivoa (od 800 do 1450 m n.v.), a najviši je nivo ove površi razvijen upravo u predjelu Pišča i Borkovića (na Pivskoj planini). Najniži dio je na suprotnoj, lijevoj obali Pive (Pivska župa). Pivska planina jedna je od tri glavnih reljefnih cjelina na durmitorskom području, a one su Pivska planina, masiv Durmitora (planina Durmitor) i Jezera drobnjačka (Drobnjačka ili Jezerska površ). (Radojičić B., 1996.). Te su prirodne cjeline omeđene i raščlanjene s više dubokih riječnih kanjona. Pivska planina se proteže u smjeru sjeverozapad-jugoistok, na dužini oko 40-ak km, a širine je oko 12 km. Obod zaravni nešto je viši od središnjeg dijela i strmo prelazi u kanjone. Na zaravni su mnoge plitke vrtače, a osim Crkvičkog polja, površine oko 4 km2, najveće ravnice na Pivskoj planini, brojne su uvale i dolovi (Nedajno, Kneževići, Bojati i dr.). Znatan dio Pivske planine izgrađen je od vapenaca trijaske starosti. Sredinom Pivske planine proteže se niz uzvišenja, izgrađenih od dobro nagriženih trijaskih vapnenaca, od kojih su važnija: Badoševica (1851 m), V. Buručkovac (2094 m), Lojanik (1889 m), Suvi klek (2092 m), Planinica (2004 m), Šakacki kom (1930 m), Milogora (1763 m) i Tršteno brdo (1772 m). Različiti sastav zemljišta Pivske planine uvjetovao je, osobito duž kontaktnih zona čistih vapnenaca i laporastih vapnenaca ili fliša, da su erozijski procesi denivelirali zaravan, a vjerojatno je dolazilo i do izvijanja pojedinih dijelova pod utjecajem mlađih epirogenih pokreta. 
|
 BOOKING
Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području Durmitora i Pivske planine Oglašavajte ovdje:
|
GEOGRAFIJA (ZEMLJOPIS) PLANINE
Grebeni i vrhovi
|
Sredinom Pivske planine proteže se niz uzvišenja, izgrađenih od dobro nagriženih trijaskih vapnenaca/krečnjaka, od kojih su važnija (izv: Radojičić B., 1996):
*U blizini postoji još jedan greben istoga imena Lojanik na Durmitoru, visok 2027 m. Jedan pojas vrhova pregrađuje Pivsku planinu na krajnji sjeveroistočni i preostali dio prema jugu. Taj niz čine: Bobotov vrh (1774 m), Vagan (1776 m), Trešteno brdo (1772 m; odn. 1771 m), Milogora (Veliki Ljeljenak, 1768 m) i Vito (1754 m). Niz započinje na sjeverozapadu Bobotovim vrhom iznad kanjona Pive i pruža se u smjeru jugoistoka, gdje je prekinut dubokim kanjonom Sušice, na području sela Nedajno.
Južnije od niza Bobotov vrh - Milogora nalazi se još jedan niz vrhova Pivske planine: Mala Orajevica (1645 m) i Velika Orajevica (1839 m; od Orajevice se prema SZ pruža kosa Vrovi / "Vrhovi", 1684 m). Jugoistočni rubu toga niza se također strmo ruši u kanjon Sušice, na čijoj se suprotnoj strani kanjona nastavlja niz visokih durmitorskih grebena s vrhovima: Suvi klek (2236 m) - Planinica (2330 m) - Bobotok kuk itd. Još južnije je slijedeći niz Pivske planine: Planinica (pivska; 2051 m; čiji sjeverozapadni ogranak čine Turska glava, 1855 m i Dubrovnik, 1820 m) - Prečanska strana (2005 m) - Raklje (2159 m). Dalje prema jugoistoku, iznad izvorišnog dijela rijeke Sušice, stjenovit izlomljeni durmitorski greben Krecmani veže Raklje s Prutašem, koji se dalje nastavlja u Šarene pasove i dr. grebene. |
|
O pojmu i prostoru Pivske planine
|
Pojam Pivske planine ima dva značenja i dvije definicije, o čemu ovise ukupna površina i granice njezina prostiranja. To su: tradicionalno antropološko poimanje i prirodno-geografsko (opisano u poglavlju: Uvod).
Pojam Pivske planine, odn. Planine pivske, u tradicionalnom smislu odnosi se na dio Pivskog kraja (Piva) istočno od kanjona rijeka Pive i Komarnice i koji obuhvaća sva naselja koja na tome području nastanjuju pripadnici pivskog plemena - Pivljana. Za razliku od Pivske planine, zapadno od prirodne granice Piva-Komarnica prostire se Pivska župa, odn Župa pivska. Iako je polazno mjerilo za određivanje tradicionalnih granica Pivske planine prirodno-geografska osnova toga područja (visoravan omeđena dubokim kanjonima), ipak su realni antropološki odnosi na terenu doveli određenih devijacija. Ovo je potpuno razumljivo jer pojam planine, osim prirodnog značenja kopnenog uzvišenja okruženog nižim zemljištem, ima i drugo tradicionalno značenje: prostor obrastao travom, obično u planinama, namijenjen ispaši (na planini je postavljen novi stan/koliba/bačija; tjerati stoku u planinu / zajedničku, zadružnu planinu) ili prostor s nastambama za pastire i stajama za stoku. Tako fizički jasne granice Pivske planine prema zapadu, sjeveru i jugu tvore kanjoni rijeka Komarnice, Pive i Tare. Nasuprot tomu, istočna je tradicionalna granica Pivske planine zapravo linija razgraničenja stalnih i ljetnih naselja plemena Pivljana i Drobnjaka, za razliku od prirodne granice koja bi ovjde išla linijom: kanjon Sušice - kanjon gornjeg toka Komarnice. Iz toga razloga plato koji obuhvaća prostor sela Mala Crna Gora (na istoku do granice prema Jezerima na Štuocu), jer ga nastanjuju Pivljani, u tradicionalnom smislu pripada Planini pivskoj, iako je od visoravni Planine pivske razdvojen dubokim kanjonom Sušice i prirodno-geografski on zapravo već pripada zapadnom dijelu sjeverne podgorine Durmitora. Drugo područje na kome granica Pivske planine odudara od prirodno-geografske granice visoravni, nalazi se na širem prostoru durmitorskog Prutaša. U ovome dijelu pivski plemenski teritorij već ulazi u prirodno geografski planinski prostor Durmitora i među durmitorske jugozapadne grebene. Antropološka granica Pivske planine ovdje ide na istok do granice prema Drobnjacima - području istočno od Todorovog dola, oko prijevoja Prijespa. Treće područje na kojemu se ne poklapa tradicionalna antropološka granica Pivske planine s prirodnom granicom visoravni, nalazi se na jugoistoku Pivskog kraja, jugoistočno od planine Treskavac na Pivskoj planini. Za razliku od antropološke granice prostiranja područja plemena Pivljana, prirodna granica Pivske planine ovdje se nalazi još istočnije, sve do kanjona gornjeg toka Komarnice. Granica Pive prema Drobnjaku Granica Pive, prema Drobnjaku, polazi od Tovarovca, na levoj obali Komarnice, u samom kanjonu prema Dubrovsku, pa ide, preko reke, uz Brijeg, kosom u Kamenicu, na putu Dubrovsko-Bezuje, u Dragaljevu. Odatle granica ide u Ležakovac, u njegov najviši vrh, pa u granicu na pomol Studenoj. Iz ove "granice", granica ide u Lonac Kamen u Studenoj pa u Prijespu, više Bobana, zatim u vrh Prutaša. Od Prutaša granica ide u Škrčko Ždrijelo, pa u Soje, zatim kosom planine do Pašine Gomile. Iz Pašine Gomile granica ide u Štulac, pa između Tepaca, i sela Crne Gore spušta se u Taru u Jezik. IZVOR Svetozar Tomić, Piva i Pivljani (Poseban otisak iz Srpskog etnografskog zbornika knj. LIX Naselja i poreklo stanovništva knj. 31 / Primljeno na I skupu Akademije filozofskih nauka i Akademije društvenih nauka 9 aprila 1946 god.) |
Karta prikazuje podjelu Pivskog kraja na Župu i Planinu pivsku.
Izvor CICMIL-REMETIĆ, Radojka: Toponimija Pivske planine. SANU. Beograd, 2010. |
Vode
Dio kanjona Pivskog jezera podno sela Bezuja
|
PRIRODA
Zaštita prirode i ekologija
|
Potkornjak na Pivskoj planini I Pivska planina na udaru je potkornjaka, štetočine koja hara šumama širom Crne Gore. U Parku prirode "Piva" zabrinuti su stanjem na terenu i upozaravaju da nadležni nedovoljno rade da spriječe širenje bolesti koja počinje ozbiljno ugrožavati cjelokupnu šumsku bioraznolikost i nanosi nepopravljivu gospodarsku štetu, jer šume neće biti toliko kvalitetne prilikom sječe. Osušenih stabala je sve više i na Pivskoj planini. Mali insekt koji uništava hetkare šuma velikom brzinom napada prije svega oboljela stabla i ona koja su usljed vjetra i snijega pala na zemlju. Takvo je tlo pogodno za brzo razmnožavanje potkornjaka, a to utječe i na susjedna stabla. Sanitarna sječa u Parku prirode "Piva" gotovo da nije postojala, a problem se općenito rješava tako što je stabla koja su oboljela, oborena i osušena stabla (tzv. fiziološki oslabljena stabla), neophodno što prije fizički ukloniti iz šume. No neka stabla često nije moguće odmah izvući zbog dugih zima i nepristupačnih terena. Borba s potkornjakom vodi se, između ostalog, i postavljanjem tzv. feromonskih klopki. IZVOR Darko Bulatović: Pivska planina na udaru potkornjaka // Štetočina hara šumama. Portal RTCG, 2.10.2023. |
STANOVNIŠTVO I NASELJA
|
Naselja na Pivskoj planini su:
Selo Mala Crna Gora nalazi se na tradicionalnom teritoriju plemena Pivljana, no prirodno-geografski nalazi se već u sjevernoj podgorini planine Durmitor, na platou između kanjona Tare i Sušice. 
Kuća sa zgradama i njivama.
Pišče
Autor: dr. B. Gušić; iz: Heneberg-Gušić, 1930. 
Na planini Treskavac, podno Buručkovca
|
Na Treskavcu, Pivski kraj
Zamjerit će ovoj sceni vjerojatno i zaštitnici i ljubitelji životinja (ljubitelj velik sam i ja), ali već stoljećima se perad (živa) ovako transportira planinom. Po planinskim stazama teško je očekivati zaprežna kola s pletenim korpama/košarama ili kola s hladnjakom (frižiderom). IZ STARIH ZAPISA Dragutin Hirz je o Pivskoj planini zapisao slijedeće: Pivska planina, kao sastavni dio Durmitora, jest visoravan medju Sušicom, Pivom i Tarom, 30—40 km. duga, do 10 km. široka, a popriečno 1500 m. visoka. Nizki, rebrasti grebeni (rebra) su brojni, te se mjestimice osov-Ijuju u prave bregove kao Milogora, Jagodin i Bobotin vrh medju kojima ima ponikava prerazna oblika. Ima krajeva gdje se dvie, tri ili više ponikava stopilo i raznolično razgranalo. Osim toga ima i korita, koja su zato znamenita, što nisu pusta, već naseljena. Kamenje se po njima čisti, slaže u hrpe i dodje tako do zemlje crljenice (terra rossa), jedine zemlje težatnice Pivske planine. Najveće i najdublje je polje Donje Crkvice, dugo preko 2 km, 700 do 800 m. široko, a razpada se u Gornje i Donje polje. U prvomu izbija jedan potok, koji u drugom polju uvire (ponire). Na rubovima polja seoske su kuće razštržkane, ali ima sela i sbitoga tipa. Kako ima šuma, nisu kuće zidane, vać gradjene od drva. Zračne su oborine česte, snieg u zimi 1—2 m. visok. Seoske puteve označuju visoki u snieg zataknuti stupovi. Hrvatski planinar, 1903. broj 7. |
Priče iz planine i o planini
|
ZAPIS - Maksim čuvar tradicije
Autor: RTCG - Zvanični kanal Datum objave 16.4.2022. Opis. "Zapis” je emisija koja dvije decenije istražujući kulturni, geografski i etnografski identitet Crne Gore zapisuje tradiciju, naš narodni život i nematerijalna kulturna dobra svih regija, nacija i vjera, dočarava zaboravljene i malo poznate krajeve i ljude, te zanimljive životne priče i stvaraoce nepoznate široj javnosti. Vremenom je postala aktuelno – dokumentarni žanr, koji svježinom izraza u autorskom i vizuelnom pristupu, izaziva interesovanje šireg gledališta i svjedoči o jednoj epohi. Pratite "Zapis" subotom u 17 i 45 na Prvom programu RTCG. Ovaj YouTube kanal, kao i svi video i audio zapisi, vlasništvo su Javnog servisa. Bez pismene dozvole, zabranjeno je kopiranje video i/ili audio snimaka i postavljanje na druge kanale. Informacije: [email protected] +382 20 224 784 |
IZ STARIH ČASOPISA
Među stočarima na Pivskoj planini
Napisao Blažo Dubljović. Zagreb
Priroda 1951, broj 5. str. 175-182
Napisao Blažo Dubljović. Zagreb
Priroda 1951, broj 5. str. 175-182
|
Pivska planina prostrana je visoravan, koja se pruža između rijeke Pive i Tare s jedne strane i masiva Durmitora s druge. Odvojena je od susjednih krajeva dubokim kanjonima Pive i Tare. Na nekim mjestima kanjoni su duboki oko 1000 m. Oni stvaraju veličanstvenu sliku ljepote, grandioznosti i bespuća, a pripadaju u red najvećih kanjona na svijetu poslije Kolorada i nekih azijskih rijeka. Visoki i oštri vrhovi Durmitora, duboki kanjoni Pive i Tare, prostrane visoravni Jezera na istoku Durmitora i Pivske planine na zapadu čine snažan utisak nа čovjeka, kada dođe u njihovu neposrednu blizinu. Ргоsječna je nadmorska visina Pivske planine 1500 do 1000 m, a površina preko 300 km2. Prema tome pripada u najviše visoravni u našoj zemlji. Po Pivljanima, koji žive u tome kraju i po rijeci Pivi, koja razdvaja Pivsku planinu i Pivsku župu dobila je ova oblast ime Piva.
Pivska planina teško je pristupačna, i zbog toga predstavlja veoma osamljen kraj. To je bezvodna visoravan i teško prohodna. Duboki kanjoni Pive i Tare glavni su činioci, koji uslovljavaju ovu nepristupačnost i osamljenost. Drugi je ne malo važan činilac, koji povečava ovu usamljenost — saobraćaj. Na Pivskoj planini nema ni jednog kilometra ceste, niti željezničke pruge. Najbliža je željeznička pruga u Nikšiću i Foči, najbliža automobilska cesta u Žabljaku i Bajovu Polju. Slijedeća osobina Pivske planine čini njenu najslabiju stranu, a to jo bezvodnost. Desetine kilometara možemo pješačiti, a da ne naiđemo ni na jedan izvor, osim bunara i cisterni po selima. Na »katunima« nalazimo samo »snježnice«. Osim rijeke Pive i Tare, koje čine njenu graniču, nema ni jedne druge rijeke ni potoka. Problem vode ne bi postavljao naročite poteškoće. da rijeke nemaju duboke kanjone. Prilaz i korištenje vode s rijeka skopčani su s velikim po- teškoćama. U toku godine u durmitorskom kraju padne 1500—2500 mm vodenih taloga (kiše i snijega). Bilo bi prirodno, da je vodena mreža bogatija, ali zbog vapnenjačkog sastava zemljišta nema površinskog otjccanja. Problem vode rješava se na više načina. Dok još ima dovoljno snijega, odlaze stočari ove visoke površi na »katune« i prave po vrtačama (ponikvama, dolovima) »snježnice«, koje predstavljaju vještačke rezerve snijega. S tom količinom snijega opskrbljuju sebe i stoku preko ljetnih mjeseci dok su na »katunu«. Snježnice se pokrivaju slamom, da bi se snijeg sačuvao od topljenja. Uz svaku »snježnicu« leže drvena korita, u kojima se otapa snijeg za napajanje stoke. Za domaće potrebe postoje posebna korita, koja se nalaze uz same kolibe. Nestane li snijega u »snježnicama«, stanovništvo je primorano da traži jame i pećine i vadi zaostali snijeg. Vrlo je težak i mučan posao spuštati se užetima u duboke jame i vaditi snijeg, koji nose na konjimu do »koliba«. a tko nema konja, nosi na leđi ma. Često puta »snježnice« igraju ulogu »hladnjaka«. Svježe zaklano meso pohranjuju u snježnice, da bi ga sačuvali od kvara. »Snježnice« su ograđene kamenom ogradom, da bi se sačuvale od stoke. Za jačih pljuskova kiše, u nekim dolovima ujezeri se voda. Ako se zadrži duže vremena, stvore se prirodni rezervoari vode — »lokve«. Njih na Pivskoj planini imade vrlo malo, i na njima stočari poje svoje blago. Voda je obično mlaka, prljava i zagađena od stoke, pa je stoka teško pije. U »lokvama« je nestalna, jer za jačih suša »lokve« presuše. »Snježnica« i »lokve« su od neocjenjive koristi za stoku i ljude u ovom bezvodnome kraju. Nekada, za sušnog ljeta, kada nestaje vode u »snježnicama«, »lokvama« i »ublovima« (bunari), čobani su prisiljeni da tjeraju stoku niz strme i šumovite kanjone Pive i Tare da je napoje. Takvo silaženje do rijeke vrši se samo u nuždi. U posljednjih nekoliko sušnih godina ta je pojava učestala. Dugi i zamorni hod neprijatan je ne samo za čobana, nego i za stoku, pošto nije u stanju da se dobro napase. To utiče na njenu težinu. Takovo kretanje sa stokom traje skoro čitavi dan. Stanovništvo Pivske planine ponekada je prisiljeno da nosi vodu čak sa rijeke za svoje potrebe. Taj posao obično vrše žene noseći vodu u »bremenici« (burilo). Za taj posao izgubi se 5 do 6 sati hoda. Imajući u vidu, da osim uskih pješačkih putova, koji vijugaju uz strme strane kanjona, nema nikakvih drugih — snabdijevanje vodom je vrlo mučan i danguban posao. Najteži je problem nestašice vode preko ljeta. U ostala godišnja doba lakše je. Tada su bunari i cisterne bogatiji vodom. »Ublovi«, kako ih naziva domaće stanovništvo, nalaze se većim dijelom samo po selima. Oni starijeg datuma građeni su primitivno, bez upotrebe cementa. Zato za jačih suša gube vodu. Oni novijeg datuma građeni su od betona. Treba razlikovati bunare u kršu i u normalnim terenima. Ovi prvi »hrane« se samo kišnicom sa »sabirnoga dijela« koji je popločan, a znatno su plići i širi. Bunari u normalnim terenima »hrane« se vodom »temeljnicom« i snijegom preko zime. Voda se vadi iz »ublova« samo ljudskom snagom bez upotrebe ikakvih pomagala. Svojina su čitavog sela. Svako ima pravo da napoji svoje blago. Broj »ublova« i cisterni po selima vrlo je malen. Stara vlast malo je učinila da poboljša snabdijevanje vodom i olakša život ovome stanovništvu, koji je i onako težak. Pored problema vode postoji i problem soli. Još u srednjem vijeku postojala je živa trgovačka razmjena između stočarskog stanovništva i primorskih gradova, odakle su stočari dobivali potrošna dobra za sebe i svoju stoku. Tako su nabavljali i sò. Radi velikog broja stoke, sò se trošila vrlo mnogo. Ako pretpostavimo, da svaka ovca treba na dan oko 10 grama soli i ako uzmemo da danas na Pivskoj planini ima oko 15.000 grla stoke, a od toga najviše ovaca, (preko 11.000), onda je godišnja potreba soli 55 000 kg (ne računajući da goveda i konji troše 3 puta više). Sva ta množina soli prenosi se konjima preko vrletnih strana kanjona Pive i Tare do samih sela.. Svake godine stanovništvo Pivske planine seli preko ljeta sa stokom na t. zv. »katune«. »Katuni« su privremena ljetna stočarska naselja. Naseljavanje katuna traje samo nekoliko ljetnih mjeseci — od juna do kraja augusta. Za to vrijeme se život iz sela prenosi na katune. Izlazak i silazak na katune usko je vezan za pojedine blagdane u godini. Seljenje na katun je obavezno za svakoga, koji ima stoku. Uzrok seljenja, koje potječe još iz davnina, je težnja da se sačuvaju mladi usjevi i livade — košanice od stoke. Katuni se na Pivskoj planini redovito nalaze u zoni pašnjaka ili u njihovoj neposrednoj blizini. Obično su blizu sela. Poslije seljenja stočara u ljetne stanove, život u selu zamire. Livade-košanice brzo ojačaju travom i prošaraju se raznovrsnim planinskim cvijećem. Svake godine struji život iz nižih krajeva gdje su sela, u više gdje su katuni. Za vrijeme jeseni, zime ¡ proljeća život je usredotočen u selu. dok su ljetni stanovi u to vrijeme pusti, bez znaka života. A za ljetnih mjeseci u njima se ponovo budi život. To naliči na neku plimu i oseku života u planini. Izlazak i silazak na »katune« ovisi prvenstveno o klimatskim prilikama. Na Pivskoj planini imade 2 tipa ljetnih stanova, to su »koliba« i »savardak«. Unutrašnji uređaj planinskih koliba veoma je jednostavan. Tu se nalazi samo najnužniji pribor za stočare i mljekarenje. U svakoj kolibi, gdje se stanuje, ima ognjište, na kojem vise »verige«, debeli gvozdeni lunac, na kome se vari mlijeko i kuha jelo. »Savardak« je stočarski stan, koji ima oblik kupe. Osnovica mu je pravilni krug, prečnika 5—6 metara, a pokriven je slamom. Nema prozora ni drvenoga poda. Pod je od zemlje, a jedini otvor su vrata. Tavana nema, osim nekoliko dasaka da štiti slamnati krov od iskri sa ognjišta. U »savardaku« kao i »kolibi« se spava, vari mlijeko, prave mliječni proizvodi i kuha hrana. »Savardak« je primitivniji oblik stočarskoga stana od kolibe. Njega je lakše i jeftinije napraviti nego kolibu. »Koliba« ima za osnovicu kvadrat ili pravokutnik, a krov joj je od slame ili daske. Imućniji stočari imaju 2 ljetna stana. Jedan za razlijevanje mlijeka i spremište mliječnih proizvoda, а drugi za stanovanje. Svako domaćinstvo ima svoju kolibu. Pomuženo mlijeko vari se u velikim kazanima na ognjištu, a zatim se razlijeva u drvene posude »karlice« (škip). Drugi dan se sa »karlica« skida debela kora mladoga skorupa. Od mlijeka se pravi na dosta primitivan način tvrdi sir, koji je u odnosu na druge bolje vrste sira slabiji, ali je skorup odličan. Mlijeko stoke iz ovoga planinskoga kraja mnogo je bolje po kvalitetu od mlijeka stoke u nizinskom kraju. Domaće stanovništvo pravi u manjim količinama maslac i maslo. Sva količina mlijeka potroši se za pravljenje sira ili za hranu. Preko ljetnih mjeseci kupe se zalihe za zimu, jer stoka u to vrijeme ne daje mlijeka. Pošto su gradovi kao potrošni centri daleko, a nema modernih saobraćajnih sredstava ni putova, а uz to prirodna izolovanost i bespuće ovih planinskih krajeva, uzroci su što su tržišni viškovi mliječnih proizvoda mali. Oni bi trebali biti mnogo veći nego što jesu, pošto durmitorski kraj u cjelini predstavlja jedan od jačih stočarskih centara u našoj državi. Najvažniji izvozni artikli ovoga kraja su živa stoka, a uvozni žito. Dok je stoka na ljetnim planinskim pašnjacima, ona se zatvara u torove, koji se nalaze obično blizu koliba, radi sigurnosti od zvijeri. Ovce se zatvaraju u tor, a goveda se vežu sa vanjske strane tora, ali ako ih ima više onda se zatvaraju u poseban tor. Torovi ne služe samo radi smještaja stoke preko noći, nogo i radi zaštite stoke od vukova, kojih ima u velikom broju i nanose stočarima veliku štetu. Torovi se premještaju i na taj se način vrši gnojenje njiva. Njive se gnoje i stajskim đubretom u proljeće. Pored čobana, koji pazi na stoku preko noći, radi bolje zaštite vežu se uz tor i ovčarski psi. Uz torove nalazi se »kučara«. »Kučara« je mala pokretna kućica za spavanje čobana kod tora. Stoka se ujutro pomuze, a zatim se izgoni na pašu preko čitavoga dana. Navečer se ponovo vraća u »katune«, muze se, i zatvara u tor. Čobani dobro paze svoje stado. Oni ga vole. Poznaju svaku svoju ovcu, jagnje. govedo ili konja. Svakoj životinji daju neko ime. Početkom jula počinje kosidba na Pivskoj planini. Sva zaliha sijena prevuče se u »kotar«, koji se nalazi obično blizu kuća ili štala. »Kotar« je ograđen prostor, gdje se slaže sijeno preko zime. Poslije završene kosldbe, dolazi na red žetva. Ona počinje polovicom septembra. Vršidba se obavlja samo konjima, a odvajanje pljeve od žita vrši se vrlo primitivno. Baca se žito u zrak lopatom i pri tome se iskorištava povoljan vjetar. Jedine obradive površine na Pivskoj planini predstavljaju dolovi (vrtače) i doci. Tamo se sije planinsko žito: raž, ječam, zob, heljda a manje pšenica. Njoj ne prija oštra planinska klima. Kukuruz uopšte ne uspijeva, pošto mu je vegetacijska perioda prokratka. Voća na Pivskoj planini nema. Nešto malo voća uspijeva u Crkvičkom Polju ali to je neznatno. Od povrća uspijeva samo kupus, luk i krompir. Za drugo povrće se slabo i zna. Obrada zernlje vrši se drvenim ralicama. Krajem augusta a početkom septembra stočari se vraćaju iz katuna u selo. U ranu jesen počinju padati kiše, pa pokošene livade-košanice se ponovo ozelene. To omogućuje napasanje stoke sve dok snijeg ne padne i onemogući dalju ispašu. Nakon Što je požnjeo žito, seljak hita u mlin da na vrijeme, dok ga zima nije zatekla, samelje žito i odlazi u šumu da nasječe drva. Ići po zimi i biti izložen jakim mećavama, a uz to gaziti duboki snijeg, nije lak ni ugodan posao. Ali ako se ukaže potreba i na to je primoran. Broj vodenica je dosta mali, a ni mostova nema mnogo. Njih na pivskoj strani imaju samo tri. Dva na rijeci Pivi, a jedan na Tari (žičani) kod Sćepan Polja. Šume na Pivskoj planini imade veoma malo, naročito na južnom dijelu. Nešto više ima na sjevernome dijelu. Glavni šumski bazeni nalaze se u kanjonima Pive i Tare, Sušice i Durmitora. Naš seljak troši mnogo drveta, što nije ni čudo, jer svaka kuća i koliba ima ognjište, koje.upravo guta velike količine drveta. Zime su ovdje veoma hladne i snjegovi te. Ponekad snijeg padne do 3 metra. Česti su i jaki mrazevi zimi i u proljeće. Mećave, ako su praćene maglom, mogu biti pogibeljne za one koji nisu navikli. Domaće stanovništvo lakše podnosi oštru planinsku klimu. Stočari Pivske planine nose odijela od domaćeg sukna. Ljeta su svježa i kratka. Radi velike nadmorske visine i pluninskog karaktera zemljišta dosta često pada tuča (grad), koja nekih godina, uništi ljetinu ovih siromašnih ljudi. Zrna tuče nekada dostignu veličinu oraha. Često duvaju jaki i hladni vjetrovi najviše u jesen i zimu. Kiše pada dosta, pa vodostaj rijeka znatno poraiste. Kao i nevrijeme, tako i suša češći je gost ovih krajeva. Tada znatno podbaci prinos sijena i žita. Zbog nedovoljne količine sijena, stoka se morala prije prodavati. A zemlje za obrađivanje ima malo. Ako se to ponovi nekoliko puta, onda su siromašnije porodice primorane da sele. Prije rata avet gladi češće je posjećivala ovaj kraj. Mnoga domaćinstva tada su gladovala, ili se selila u druge plodnije krajeve. Ishrana stoke preko zime predstavlja veoma važan problem. Od količine sijena zavisi, koliki će se broj stoke zazimiti. Preko ljeta stoka se dobro ugoji, pa se na jesen dobro proda. Za prodanu stoku kupuju se potrebna dobra za domaćinstvo. Kada nastupe hladniji dani, stoka se zatvara u zimske stočarske zgrade »staje« (štale). Kada padne snijeg i onemogući duljnju ispašu, stoka se hrani sijenom. Hranjenje ovaca obično se obavlja na polju ispred štale. Sijeno se razmjesti u hrpice, a zatim se pusti stoka da jede. pred večer se stoka ponovo zatvara u štale. Stočari na Pivskoj planini daleko su u težem položaju u pogledu snabdijevanja stoke vodom i zimske ishrane od seljaka u drugim krajevima. Ovi stočari ne raspolažu drugim vrstama stočne hrane osim sijena. Ako podbaci prinos sijena, onda ga moraju kupovati ili prodavati jedan dio stoke. Sela na Pivskoj planini uglavnom su smještena uz rub površi, to jest na granici šume i planinskih pašnjaka. Kuća je ovdje u harmoniji sa sastavom zemljišta, vegetacijom i stočarskim načinom života. Kuće su od kamena, a pokrivene su slamom ili daskom. Ako je kuća sa više spratova, onda je nazivaju »kula«. Rijeka Piva i Tara nose velike količine vodene energije — »bijelog ugljena«. Ta neiskorištena vodena energija, poslužila bi za dobivanje jeftine električne energije, za elektrifikaciju cijelog Pivskog područja. Pošto je durmitorski kraj jedan od jačih stočarskih centara u našoj državi, mogla bi se u njem razviti jaka mliječna industrija. Sama Pivska planina raspolaže sa oko 15.000 grla stoke. U toku sezone dobiju se velike količine mlijeka. Od njega bi se proizvodio sir »kačkavalj«, maslac, kajmak i maslo. Pred rat se stočarstvu skoro nije obraćala nikakva pažnja. Njegov razvoj tekao je bez plana prepušten seljacima. Ratno stanje je znatno utjecalo na smanjenje broja stoke u ovome kraju. Podizanje stočarstva, a naročito ovčarstva, jedan je od zadataka Petogodišnjega plana. Da bi se to postiglo treba pokloniti stočarstvu ovoga kraja veću brigu. Podići selektivne stanice, osnovati i ojačati veterinarsku službu, upoznati bolju organizaciju rada oko stoke. Poboljšati snabdijevanje vodom ovoga kraja izgradnjom novih bunara i cisterni i uređivanje postojećih lokava. Podići veći broj modernih stočarskih zgrada, povećati mliječnost stoke, prinos vune, mesa i travo na košanicama i pašnjacima. Izvršiti rajonizaciju. tj. pretvoriti ovaj kraj u izrazito jaki stočarski centar. Da bi se to postiglo, treba napustiti i onako mršavu zemljoradnju, а postojeće površine pretvoriti u košanice i pašnjake, a jedan dio bolje zemlje zasijati kupusom i krompirom, koji veoma dobro rode u ovome planinskom kraju. Tada bi se dobile veće količine krompira i kupusa ne samo za domaće potrebe, nego i za tržište, pored stoke i stočnih proizvoda. Veliku ulogu u pogledu daljega napretka stočarstva i stvaranja bogatijeg života odigrat će seljačke radne zadruge. Već ih ima preko 10, a broj im se skoro svake godine povećava. Ovi dobroćudni gorštaci najradije pričaju o problemima, koji se tiču njihovu kraja. Oni žele da nestane patrijarhalni način života, prirodna izolovanost i teška pristupačnost, da im se olakša život i dade mogućnost da bolje i kulturnije žive. Njihova je želja da se otvore vrata željeznici, automobilu, avionu i stručnjacima svih kategorija, pa će tako u Pivskom kraju zavladati bolji život, koji će usrećiti ove ljude i ukrasiti ove i onako lijepe planine i veličanstvene kanjone. |
Savardak, tip ljetnog stočarskog stana
Pivske planine Foto: dr. J. Roglić
"Kučara" - ležište čobana kod tora Foto: J. Boljević
Visoravan ispod Durmitora Foto: L. Jurčić
Crno jezero, Durmitor Foto: L. Jurčić
|
Crkvičko Polje
|
POGLEDI IZ DOMOVINE - Crkvičko Polje
Autor: RTCG - Zvanični kanal Datum objave: 16.5.2022. Opis. Pratite "Poglede iz domovine" nedjeljom u 14 i 05 na Prvom programu TVCG. |
Nedajno
Pogled na Nedajno
|
|
Nedajno,Zapisi iz Pive.Petko Koprivica
Opis: Milutin Mitric Datum objave: 9.1.2016. |
Nedajno, winter is coming !
Autor: Rade Koprivica Datum objave: 10.3.2016. |
|
Kanjon Sušice
|
Sušičko jezero (Lokalni Hodači)
Autor: Lokalni Hodači Datum objave: 23.5.2023. Opis. Jedno od najljepših jezera u Crnoj Gori nalazi se između Nacionalnog parka Durmitor i Parka prirode Piva i nestaje svako ljeto, do pojave prvih jakih kiša sa jeseni. |
Boričje
|
Boričje, Plužine, Crna Gora
Autor: Studio Beban Datum objave: 4.5.2023. |
Boricje! Boričje! Piva! Pivska planina!
Autor: Studio Beban Datum objave: 18.1.2023. Opis. Ljeto 2022. |
Boričje
Autor: Studio Beban Datum objave: 5.8.2023. |
|
🇲🇪 4K drone video of Boričje Valley, Montenegro.
Autor: Aerial Pictures Datum objave: 10.12.2022. Opis. Discover the breathtaking beauty of Boričje Valley in Montenegro with our drone video. Soar above the lush greenery and rolling hills of this picturesque valley, capturing stunning views of the rugged landscape and vibrant wildlife. Get a bird's eye view of the crystal clear rivers that flow through the valley, surrounded by towering mountains and serene forests. Immerse yourself in the natural beauty of this unspoiled region, as our drone glides effortlessly over the valley, showcasing the stunning scenery and breathtaking vistas. Join us on this aerial adventure, and experience the beauty of Boričje Valley like never before. For more aerial videos and pictures visit www.aerialpictures.it |
Trsa
Pišče
|
Nekropola stećaka. Na brdu Brvna, ublizini ceste Plužine-Žabljak, nalazi se nekropola sa 14 stećaka, od čega 13 sanduka i jedan sljemenjak. Na jednom od sanduka stećaka u selu Pišče kao ukras evidentirana je svastika (prastari simbol vječnog života), a na drugom dugačak mač. U medijima ovaj lokalitet popularno nazivaju "pivski Stounhendž" (Stonehenge, op.).
|
IZ STARIH ARHIVA
Pišče IZVOR Svetozar Tomić: Piva i Pivljani. Poseban otisak iz Srpskog etnografskog zbornika knj. LIX Naselja i poreklo stanovništva knj. 3, iz 1946. godine (INTERNETSKO IZDANJE) Svetozar Tomić opisuje stanje 1924. godine.
Selo je u talasastom Piščanskom Polju, koje je golo i bez ijednoga drveta. Postalo je od katuna, a nadmorska mu je visina 1453 m. Selo nema žive vode. Kuće su rasturene po prostranim dolinama, te se s jednoga mesta ne mogu ni videti, a samo imaju nekolike po stranama tih dolina. Njive su oko kuća i ispod sela po Krstačama, a livade su sve u selu. Katuni su im: Semunica, Staro Gladište, Turski Do i Okolišta; a zimnji su stanovi u selu. Drva gone leti iz Poklečja, iznad katuna, iz šume Mataruge a zimi iz Brijega. Pišče ima svoju crkvu i oko nje groblje. U selu žive: Dobrilovići (8 k., sv. Jovan), starinom su iz Plužina[197]. Čavići (6 k.), Bogdanovići (14 k.) i Jojići (6 k.), isti su rod, slave svi sv. Jovana. Starinom su iz Plužina i tamo su se zvali Maničevići. Od tri brata: Maničevića Joje, Bogdana i udovice trećega brata Čave postali su svi. Od Čavinog sina Rada postali su Radovići u Mratinju. Tripkovići (9 k., sv. Jovan), starinom su iz Plužina. Vukovići (9 k.) od Vukovića iz Mratinja; došla dva brata Vaso i Vuko pre 125 godina na tursku zemlju kao čifčije i tu ostali. Njihovi su preci: Ilija - Vuko - Jovan - Radovan - Đorđije (1924 od svojih 40 godina). Ovih Vukovića ima na Glasincu i u Sandžaku. Cicmili (5 k.) od Cicmila sa Stoca. |
Lokvice
Pelinovac
|
|
|
|
Pirni Do
|
Jedina pritoka s desne strane je suhotok (Svetozar Tomić korsiti izraz suvotočina) Pirni do. Njegova dolina, koja je nešto plića od kanjona Pive, podeljena je vapnenom pregradom na dva dijela: gornji, Vodeni Do, i donji "Rijeka".
Vodeni Do se s proleća i s jeseni zajezeri, naročito njegov niži deo, oko izvora Zminjaka i voda u njemu stoji po mesec dana. Voda iz Vodenoga Dola, i na poplavama, ne otiče preko prečage u "Rijeku", no ponire u male ponore oko Dola i estavele na koje je i izbila na površinu. Pod prečagom izbija izvor Sopot, i on se smatra kao glava "Rijeke", tj. donjega toka Pirnoga Dola. S. TOMIĆ (Piva i Pivljani) |
IZ STARIH ARHIVA
Pirni Do IZVOR Svetozar Tomić: Piva i Pivljani. Poseban otisak iz Srpskog etnografskog zbornika knj. LIX Naselja i poreklo stanovništva knj. 3, iz 1946. godine (INTERNETSKO IZDANJE) Selo je u jednoj otvorenoj dolini, čije je zaleđe u Prutašu a otvorena strana vezana za kanjon. Visina mu je nadmorska 1202 m. Dolina se nalazi između Piščanskih Greda i Brda Boričkoga. Na plimama zajezeri se najniži deo Pirnoga Dola. Izgleda da je to bila nekada živa lokva pa poronula u zemlju, došavši u vezu, kanalom sa kakvom podzemnom rekom, kojih ima i suviše ispod Pivske Planine. Zemlja je u selu crna prljuša, a strane su sastavljene od čvrstoga krečnjaka. Osoje je prema Boričju, koje je katun za Pirni Do i tu se sada stvara novo selo, koje čini celinu sa maticom; prisoje je prema Pišču. U selu ima jedan ubao sa živom vodom: Zminjak i jedan jak izvor: Sopot, ispod crkve. Kuće su u razbijenim grupama rasturene po stranama doline, a ima ih i po samom dnu doline. One su bez ikakvoga reda podignute jedne prema drugima. Njive su oko kuća u selu, a livade na Boričju. Zimnji su stanovi u selu. U selu su: Kecojevići (17 k., sv. Jovan). Najstariji su stanovnici sela, a doseljeni su iz Banjana nazad 250 godina. Vele, bila četiri brata i hajdukovali. Turci su ih gonili i oni su morali da beže iz Banjana. Jedan se otseli u Herceg Novi, krajem XVII veka[193] a već 1726 g. pominje se u opštini Topla: seća Jovo Kecojević[194]. Drugi pobegne u Pivu i nastani se u Pirnom Dolu. Ubrzo pogine i ostane mu žena Kanda[195] sa četvoro dece. Treći brat pobegne u Nevesinje, tamo promeni prezime i zaturi trag, a s četvrtim šta je bilo ne zna se. Dubljevići (2 k.) od Dubljevića iz Dubljevića. Šipčići (3 k.) od Šipčića iz sela Crne Gore. Mićanovići (7 k.) od Mićanovića s Goranska. Jokovići (2 k.), rod s Jokovićima na Breznima. Cicmili (2 k.) od Cicmila iz Stoca. IZVOR Svetozar Tomić, Piva i Pivljani (Poseban otisak iz Srpskog etnografskog zbornika knj. LIX Naselja i poreklo stanovništva knj. 31 / Primljeno na I skupu Akademije filozofskih nauka i Akademije društvenih nauka 9 aprila 1946 god.) |
Boričevac
TRESKAVAC
Pogled na Ledenicu od sela Bezuje koje se smjestilo u podnožju Treskavca.
|
Bezuje
|
|
|
|
|
|
U sjevernom podnožju: Kanjon Tare
|
Oko magazin: Rafting Tarom – najbistrija avantura najdubljim kanjonom Evrope
Autor: RTS Oko - Zvanični kanal Datum objave: 3.7.2024. Opis. To nije klasičan spust niz reku, već razbijanje bukova i strahova. Bezbedna rekreacija u kojoj ne sme biti mnogo opuštanja. Rafting Tarom je i tradicija sećanja na nekadašnje tarske triftare. "Suza Evrope", tako zovu Taru. Pogledom na njeno dno nadimak se opravdava. Najbistrija je i najduža reka koja izvire u Crnoj Gori. U njenom gornjem toku je, kažu, voda i danas za piće. U srednjem toku ima neverovatne prirodne odlike, a u donjem toku je najpogodnija za rafting. Ulazak u bukove je najveća atrakcija. Iako najdužim delom svog toka Tara protiče kroz Crnu Goru, najveći rafting potencijal na Tari ima opština Foča u Republici Srpskoj. Fočaci su to prepoznali, oko Tare i Drine u poslednjih dvadesetak godina podigli su oko 30 kampova. https://www.rts.rs/lat/tv/rts1/547892... |
IZVORI I LITERATURA
|
[1] JOVIĆ, Vladan: Durmitor planina - reljef. Wladan blogspot
CICMIL-REMETIĆ, Radojka: Toponimija Pivske planine. SANU. Beograd, 2010. DUBLJEVIĆ, B.: Planina pivska. Draslar partner. Beograd, 2006. DUBLJEVIĆ, Stevan: Geografski položaj, ime, granice i veličina Pive (Pivske planine). Geografija za sve, 2.6.2020. (HTML) DUBLJEVIĆ, Stevan: Klimatske karakteristike Pivske planine. Geografija za sve, 7.4.2020. (HTML) GRUPA AUTORA: Studija zaštite za Regionalni park "Piva" (Ranije Regionalni park Bioč, Maglić i Volujak) u opštini Plužine - Stručna podloga. Zavod za zaštitu prirode Crne Gore. Podgorica, 2011. (PDF) HENEBERG-GUŠIĆ, Marijana: Etnografski prikaz Pive i Drobnjaka. Prethodni izvještaj. Narodna starina 22: 191-205. Zagreb, 1930. (PDF) LJEŠEVIĆ, M. A.: Karst Pive. CANU, Odjeljenje prirodnih nauka. Podgorica, 2004. B.B.: Plužine i Šavnik ostaju bez četinara. DAN, 4.5.2021. |
Toponimija Pivske planine
Autorica: Radojka Cicmil Remetić Izdavač: Čigoja štampa Godina izdanja: 2021. Opis. Često nam se učini da nigde kao u planini čovek nije bliži Bogu, a opet nigde kao u planini nije sam i napušten. Ako je pritom reč o Durmitoru sve se kazano uveličava, postaje krupnija istina. I nigde kao u planini nije čovek sve oko sebe imenovao. Tako se osigurao i tako je smišljanjem imenica umanjivao dosadu, nalazio zagovor i igru u jeziku. Kada kažemo da se osigurao to znači da je postavio orijentire da može tačno kazati odakle ko dolazi, gde se šta nalazi, kuda se može preko dolina i omara, dokle je čije, gde se ko nastanio. Ponekad se čini da planinac ima više reči no bilo čega drugog. Kada kažemo da je smišljanjem imenica razbijao samoću i zagovarao se u rečima svedočimo da je stvaranje imena pesnički posao, ali praktičan i koristan svakočasno, otkrivamo da je imenovanje stvaranje maternjeg govora, njegovo bogaćenje i ukopavanje u vlastitu zemlju, kao što se kleše u kamen na njoj, u grobnu ploču. Planinac tvorenje reči obavlja po prirodnom redu, bez napora, iz osnovne ljudske potrebe. Zato ne znamo da je reč o velikom i važnom poslu. Odabranima je dato da to vide, zapišu ili kažu. Među njih, među odabrane, upisala se Radmila Cicmil-Remetić, rođena u Šarićima, u Arinama, na Planini pivskoj, božijom voljom određena da učini za svoj predeo što nije niko, da popiše sva imena mesta Planine pivske, da to uradi temeljito, strpljivo, u višegodišnjem poslu, s pažnjom prema svakoj reči kao da je živa, da svaku rasporedi po naseljima, a onda u azbučnom nizu, s akcentima, s objašnjenjima, s ponekom pričom, po Vukovom načinu, s naučnom preciznošću i upornošću kakvu niko nije još dao pivljanskim imenima u gori i vodi, u zakosima i škrkama, u dolovima, strmenima i glavicama, svuda gde mogu noga i oko. Kada odsele ljudi iz planinskog ili bilo kojeg predela mala imena u okućnicama zagube se u nekošenoj travi, u korovu i trnju, u zmijarnicima. Zato su pobedile zaborav knjige u kojima su takvi nazivi zapisani. Istovremeno, knjige te vrste jesu i odbrana jezika i retkih reči u njemu. Dvadeset tri naselja na Planini pivskoj i kanjon od Unča do Šćepana Polja, sve otkud je Radmila Cicmil-Remetić splastila imena malih i malo većih mesta, ima toliko zavodljivih i čarobnih reči da niko, ne samo pisci i jezikoslovci kojima je to osnovni zadatak, neće moći da u čitanju ne bude začuđen i iznenađen šta je sve niklo, poraslo i rodilo na tom prostoru gde su vetrovi nepomireni i gde su zime bezdušne. Niko neće moći da objasni kako je toliko reči izviralo onamo gde su izvori žive vode retki kao najlepše retkosti. A svi će znati da tako mora biti na izvoru Vukova jezika, na izvoru srpskog književnog jezika. Pivljani su bili prvi Vukovi učitelji. Kao da nije drukčije ni moglo biti. Piva je mesto gde može da se uči kako se srpski jezik umnožavao i kako se njegove reči po najboljem načinu izgovaraju. akademik Miro Vuksanović |
