|
|
SREDIŠNJI POJAS > KRŠKE VISORAVNI SLOVENIJE I HRVATSKE > VELIKA KAPELA > Bjelolasica
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Kula, 1534 m
Koordinate najvišeg vrha: 45.273598, 14.961151
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Kula, 1534 m
Koordinate najvišeg vrha: 45.273598, 14.961151
|
|
UvodBJELOLASICA je najviša planina u masivu Velike Kapele. Glavni hrbat Bjelolasice linijski se pruža u smjeru SZ-JI u dužini od oko 7 kilometara. Padine planine su vrlo strme, međutim hrbat planine je zaravnjen, pokriven travnjacima i bogat raznolikim planinskim biljem
Najviši vrh na Bjelolasici je Kula (1534 m), najsjeverniji vrh od niza travnatih vršaka na grebenu Bjelolasice. Kula je i najviši vrh Gorskog kotara. Na samome vrhu nalazi se oštećeni geodetski stup. Bjelolasica obiluje prostranim i gustim šumama, koje su prošarane vapnenačkim stijenama i prostranim livadama. Šire područje planine isprepleteno je mrežom šumskih putova i cesta. Upravo je ovdje, na području Bjelolasice i Velike Kapele najuži planinski prag između Panonske nizine i Primorja (Senj-Vinodol). Prvi planinarski uspon, a radi se o časnicima koji su službovali u Ogulinu datira iz 1864. godine. S vrha Bjelolasice širok je pogled na cijeli Gorski kotar i slovensku Notranjsku i Dolenjsku, Velebit, Ličku Plješivicu, otoke Krk, Cres, Lošinj i Kvarnerski zaljev. Oko 20 minuta hoda od vrha, u smjeru jugoistoka nalazi se planinarsko sklonište "Jakob Mihelčić". ENGLISH SUMMARY: BjelolasicaBjelolasica is the highest mountain in the mountain massif of Velika Kapela. The main ridge of Bjelolasica is about 7 kilometers long and it stretches in NW-SE direction. The slopes of the mountains are very steep, however the ridge of the mountain is flattened, covered with grasslands and rich in diverse mountain plants. The highest peak of Bjelolasica is Kula (1534 m), also the northernmost peak in a series of grassy peaks on the ridge of Bjelolasica. Kula is also the highest peak in Gorski Kotar mountain region in Croatia. The very top is marked by a damaged geodesic column. Bjelolasica abounds in vast and dense forests, laced with limestone cliffs and vast meadows. The wider area of the mountain is intertwined with a network of forest paths and roads. Right here, in the area of Bjelolasica and Velika Kapela is the narrowest mountain threshold between the Pannonian Plain and the Adriatic Littoral (Senj-Vinodol). The first mountaineering ascent of officers serving in Ogulin dates from 1864. From the top of Bjelolasica there is a wide view of the entire Gorski kotar and the Slovenian Inner Carniola and Dolenjska, Velebit massif, Lička Plješivica massif, the islands of Krk, Cres, Losinj and the Kvarner Bay. About 20 minutes walk from the top, in the direction of the southeast stands the mountain shelter "Jakob Mihelčić". 
Naslovna fotografija
Pogled na greben Bjelolasice sa Bijelih stijena |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:
 Klikom na logotip Booking.com direktno pronađi smještaj u okolici Bjelolasice
Oglašavajte ovdje:
|
Ime (Etimologija)
|
Bjelolasica je ime dobila po uskome svijetlom hrptu koji se ističe iznad šumskog pojasa, osobito kada je pod snijegom.
Povijesna imena Kapelskog gorja su: Alphion oros (grčko) i Alpes Albiae (latinsko). Prema Wiki info [Izvor: 2], Bjelolasica je ijekavski štokavski naziv, koji je koristio dio lokalnog stanovništva, dok su stariji toponimi za isto gorje > čakavski Belavâr i > kajkavski. Belázica. Čakavski i kajkavski nazivi, prema istom izvoru, zapravo su izvorni prijevodni kalkovi iz antičkoga rimskog oronima Velike Kapele kao Alpes Albiae (= 'Bijelo gorje'). Na staroj karti iz 1010. godine zapisano je ime Biela Lazica. |
Pogled s Krka na Bjelolasicu
Pogled na snijegom prekriveni hrbat Bjelolasice (tanka bijela linija, u pozadini) s padina vrha Obzova na otoku Krku |
ZEMLJOPIS PLANINE
Bjelolasica
Pogled od s grebena Bjelolasice prema jugu, području Velike Javornice, 1375 m (desno, u pozadini) i Bijelim stijenama, 1335 m (desno od V. Javornice)
Pogled od s grebena Bjelolasice prema jugu, području Velike Javornice, 1375 m (desno, u pozadini) i Bijelim stijenama, 1335 m (desno od V. Javornice)
Klima
Klima na Bjelolasici i širem području planine je planinska. Oborine su obilne tijekom cijele godine.
PRIRODA
Vegetacija
Guste bukove šume na bočnim padinama grebena
|
Bukve Bjelolasice
|
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Povijesni pregled
|
1864.
Deset godina prije osnutka Hrvatskog planinarskog društva, grupa ogulinskih časnika uspela se na Bjelolasicu, najviši vrh Gorskoga kotara. 1874. Otvorena je cesta (zapravo odvojak ceste Jozefine), od Josipdola preko Ogulina i Velike Kapele do Novog Vinodolskog tzv. Rudolfina. Najviša točka ove ceste nalazi se na 1083 m n.m. Sagrađena je na poticaj hrvatskog bana Ivana Mažuranića, a prozvana je udolfina po sinu austrougarskog cara Franje Josipa I. 1944. 19.-20.2. Prilikom proboja pripadnika partizanske Druge brigade Trinaeste primorsko-goranske divizije s područja Drežnice preko Jasenka i Mrkoplja na maršu dugom 52 kilometra, uslijed nepovoljnih vremenskih uvjeta i ekstremno niskih temperatura tijekom marša je od ozeblina preminulo 26 partizana; 150 ostalih je preživjelo noć, ali s trajnim posljedicama od ozeblina. Velik dio njih je kasnije umro u stacionarima i bolnicama od posljedica hladnoće i smrzavanja. 1986. U Vrelu je izgrađeno skijalište, hotelsko naselje Vrelo i sportsko - rekreacijski centar HOC Bjelolasica. 2005. Dovršeno je asfaltiranje cijele dionice Rudolfine, od Ogulina do mor, duge 68 kilometara. 2011. U požaru izgorjela glavna zgrada Olimpijskog centra Bjelolasica. |
Spomen-područje promrzlim partizanima na Matić poljani
|
Priče iz planine
|
Godine 1864., točno deset godina prije osnutka Hrvatskog planinarskog društva (HPD), prve planinarske organizacije na slavenskom jugu, grupa ogulinskih oficira uspela se na Bjelolasicu. Jedan sudionik toga izleta, također ogulinski oficir, sačuvao nam je uspomenu na ovaj planinarski podvig u svom putopisu, koji je 1912. godine objavio zagrebački časopis »Vijenac« u broju 3. (str. 93). Pisac putopisa bio je Bude Budisavljević (1843—1919). poznati književni radnik u razdoblju prije Prvog svjetskog rata, kasnije »veliki župan lički« i jedna od glavnih ličnosti u događajima oko osnivanja HPD-a.
Cijeli tekst članka B. Budisavljevića Na Bjelolasici 1864, objavljen je u Hrvatskom planinaru broj 3 iz 1912. godine
-> pročitaj u formatu PDF-u (OTVORI) Bude Budisavljević (časopis Vijenac, 1912.):
Otkad se u Zagrebu 1874. godine osnovalo »Planinarsko društvo« sve to češće čitaš ili slušaš o lažnji živih prijatelja velebne prirode na planinu ili goru ovu ili onu. Razdragani, što velikom draži uspona uz golijeti sure, što dalekim pogledom s tjemena zavičajnog gorja, vraćaju se smjeli hodci k domu svomu, pa pričaju toplom riječi ili kite poletnim perom, što su sve vidjeli i doživjeli, kolike li su se naužili božjom rukom ispisane strahote i krasote. Pred po vijeka nije u nas, u hrvatskoj našoj domovini, tako bivalo. Izim Torbara, Klekovskoga pa Vukotinovića i možda još koga prirodoslovca, malo je naučnoj knjizi odanih trudbenika marilo, da upozna razne vrletne krajeve zavičaja svoga, a kamo li da bi se uspinjati išli uz one strme klisure i kose. Nije se to radilo ni u starom a ustavnom dijelu zemlje, nekmo li bi u pokojnoj Krajini, toj prepokornoj pušci-gadari u gospodljivoj ruci nebesitoga Beča. Pa ipak je, prem posve rijetko, bar ponegdje u gornjoj Krajini, kako sam od sada već davnih pokojnika davno slušao, odlazilo po koje društvance carskih časnika, da se ovoj ili onoj gori ili planini uspne na visoko tjeme. Nego drugo danas ću da pričam, a to o uzlazu povelika broja ogulinskih časnika i nekih pozvanika iz susjednih pukovnija, na Bjelolasicu u ljeti godine 1864, dakle pred dobrih 47 godina. Ljeti godine 1864. išao je pred Vidov dan povelik broj nas ogulinskih časnika i nekoliko drugova iz susjednih pukovnija na Bjelolasicu, dakle deset godina prije nego li se rodilo planinarsko društvo. Na poziv našeg pukovnika došao je bio iz Karlovca general Wagner, a s njim su išli osim pukovnika Haasza, potpukovnik Došen, Likota od oka, čiji je dični babo vojevao pod Moskvom, pa major Sabolić, rodom Virovac, onda tri kapetana i zapovjednika satnija u Ogulinu, Dubravi i Oštariji, i to Tone Ratković, Pepo Draženović i Tomo Vicković, pa natporučnik krajiške uprave kod ogulinske satnije Frane Bach, rijetka slika i prilika blaženoga razbora i mira (a rođeni otac Kvaternikova pratioca oko Rakovice), i još oko 30 drugova. Prije podneva krenusmo iz Ogulina, pješice dašto, starom cestom što no se uzbrdice verugala kraj Turković-sela pa na lijevo mimo Kleka, te izbijala više Musulinskog Potoka kroz bukovu šumu na ovisoku ravan Bijelsko, s koje je već pucao vidik na Bjelolasicu. Odanle skrenusmo kroz jelovu šumu Šnidavac pa uz nogu do šumskog predjela Tisovca, a onda se spustimo nešto malo pod nogu do u selo Jasenak. Kako se sve onuda zovu šume i brda i ravni, dašto da sam već davno zaboravio, ali mi je ime njihovo dozvao u pamet poštenjaković, koji onud sve poznaje i znade na dlaku. U »Vijencu« iz godine 1880. broj 52. imademo opis kraja, a od ruke dičnog pobratima moga Augusta Šenoe, koga sam godine 1874. vozio onud, pa u Novi Vinodolski novo sagrađenom cestom. Iz putopisne crtice Augustove »Preko Jasenka« uvrstio sam prekrasni opis puta u članak »Nekolike uspomene na Augusta Šenou«, štono ga je donijelo »Hrvatsko kolo« u trećoj knjizi godine 1907, pa nekud ne mogu, iako bi itekako vrijedno bilo, da isti opis po drugi puta ovdje baš ja prenesem. Nego hoću samo da ponovim njegove riječi o samom selu Jasenku, gdje smo i prenoćili: »Lijepo je to seoce, kuće drvene, istina, ali uredne i čiste, a pravilne kao po komandi. Čovjek bi rekao da su jučer bile na raportu kod kum- panije. I narod je dobar, čist, bistar, prometan. Ljudi kršni gorštaci pod crven-kapom, ženske doduše manje lijepe, sve crnokose i crnooke, ali zdrave i krepke — da, sav narod je tu pravi kremen.« A sad da se vratim na naš hod godine 1864. Vodičem nam je bio još iz Ogulina tadanji narednik, ili kako narod govoraše »veljbaba«, sad već pokojni Sava Kosanović, rodom Jasenčanin, a pratioci su nam dalje od Jasenka bili Savin brat Male, u tom selu krčmar, i kapural Gajo Mamula, također iz Jasenka, obojica potonjih još i danas živi i zdravi, a čvrsti poput tisovine. Večeralo je društvo kod Male, ponesav dašto dobre hrane i boljega pića sa sobom, ali i njegova je planinka bila spremila dosta toga ni malo na odmet. Ne pitajte, kako smo se smjestili, gdje li smo sve posjedali: ta u po ljeta sjedneš gdje ti je drago, a mladi ljudi baš i ne vole kao smetati velikoj gospodi, već se radije snađu i oko ognjišta, gdje ih domala stane življi žulbor, a da ne moraju, što no vele, svaku riječ vagati, žvakati. Popodugo društvo bilo naokupu, a onda mu valjalo poći na počinak. Svi smo dašto noćili u selu: gospoda u Male krčmara, a mlađi se poispružili po tavanima na sijenu, neko bome i kraj vatrice u polju. Vedro, krasno, a ma kao u boga isprošeno ljetnje jutro. U nas mlađih penjačke voljice na pretek, a i visoka gospoda junački se drže. Kapitani Tone Ratković i Tome Vicković odnekle naručili domaće konje, pa se na sedla, kad ustreba podbačaju dugačkim štapovima, a kad navre velika strančina, žestok uspon, potonji bratac, ne znam zašto, ali svakako od neke šale, svaki čas dovikuje svome sedleniku: »i, i, Tođore!« Iz Jasenka vodio je tada pješački put kroz Prisjeku, Tjesanac, Begova vrata na brdo Mirkovicu i dalje do na Vrbovsku poljanu, okle se valjalo penjati na vrh. Za Prisjeku govorio je narod, da su ju Turci raskopali, kad su napadali na Mrkopalj, jer onuda vodi staza kroza samo golo visoko stijenje, a izgleda kao da je tuj svakako imala posla ljudska ruka. Neposredno podno samoga vrha prostiru se još omanje poljane, od kojih svaka ima svoje ime, kao i ona Mirkovačka, pa Vrbovska. Zapravo se iz Jasenka uzlazi najprije prema sjevero-zapadu kroz omorikove gajeve na Begovu stazu, a onda se skreće prema Bjelolasici, te đobrahno uspinje na Begova vrata i to između dvaju brda, Siljevine i Kormesača, pošumljenih jelovinom. Ovo mi rekoše, koji su potonjih godina prolazili onuda, te po tome bolje pamte i krajeve i nazive. Od Jasenka pa do Vrbovske poljane trebalo je nogu na nogu dobra tri sahata, a odanle kroz jelovu šumu do na vrh planine mali sahat. Kako na Vrbovskoj poljani raste vrlo pitoma gorska trava, rado se ondje ustavismo i podcbro odmorismo u ugodnom razgovoru, začinjenu s nešto hladne hrane te i dobra pića. Kad poći put vrhova dalje, e ljut te strmac sreta; nije druge, već daj se veri, penji se, napreži se, da ti oči skaču, a pod kraj da vidiš, ne bilo druge, već drug drugu pružaj desnicu, da se ovdje ondje uspne, a ne omakne. Što bliže vrhu, šuma došla sve kržljavija, one klisure, pa vrleti obrasle sve to rjeđim stabaljem, a na ovom mahovina se uhvatila. Na samom vrhu štrlje gromade bijelih stijena, a na jednoj vidjeh i mali izvor za plahe srne — tako rekoše. Između glavice zvane Bjelolasica i Bijelih stijena prema zapadu, ima dolinjak Bucalo, pošumljen jelovinom i bukovinom, a više njega su Bijele i Samarske stijene, sami cunji od kamena gigantskoga lika. Evo nas, na mjestu smo, na trećem a najvišem vrhu, koji zovu »kulom«. Dok mi onamo stigli, vješte ruke već podigle i zelenim lišćem okitile prostranu sjenicu. Popostadosmo znojni i umorni, ali nam dođe nekud voljko. Eno gle, na vedru se nebu sja sunašce jarko, sja, ali ne žari. Tren dva popomisliš: bi li sjeo i odmorio se; ali ne da srce sjedati, željno oko kruži naokolo krugom drage hrvatske domaje. Treneš časom, da se odmoriš, ali ti se oku ne da mirovati, pa kad zirneš dolje k sinjem moru, što je optočilo kvarnerske otoke, pođiđe te neka bol, žigne te nešto i stegne pri pomisli na mrku našu sudbinu, koja nas izodavno cijepa i još uvijek drži na razmaku od rođene braće. Ta šta smo bogu skrivili — jekne ti u grudima — te nas huda nemilica i goni i bije: amo Istra, onamo gornja Krajina, niže nje Dalmacija, sve jedna te jedna krv, jedan narod, a tri uprave, što no svaka svoju kozu muze, svaka svoju kudjelju prede, na drugoj tari tke: ao tuge, ao štete grdne! Dugo je potrajalo dok se gledaoci mogahu pribrati, pa da opet mirnim gledom glednu na drugu sjevernu stranu. U kašnju ruku starija gospoda dodavaju stakla za daleki gled, pripominjući otvrdom nijemštinom, što im na um dođe. Kad odjednom skoči na noge potpukovnik Došen, da pozdravi glavara generala, dašlo, njemački. Onda zaredale kićene zdravice starijoj gospodi. General Wagner vrlo je lijepo pokadio »stola ravnatelju«, a ovaj se onda ljubaznim pozdravljem sjetio i ostalih sustolnika, kola mladih časnika. Najednom će potpukovnik poimence pozvati najmlađeg poručnika — »die jüngste Knospe des Regiments«, neka na pogledu divnih naših zavičajnih gora i dolova nazdravi hrvatskoj domovini. Skoči momče na noge lagahne, i zaokruživši okom naokolo, stane besjediti, počevši otprilike ovako:« »Velepoštovana gospodo! Kad želite, da s ovoga velebnoga vrha pozdravim ljubljenu majku, hrvatsku nam slavnu domovinu, ne mogu je pozdraviti, ne mogu joj nazdraviti inim, do li slatkim majčinim jezikom ...« Burni klici i poklici povlađivanja, osobito od mlađih drugova, zaorili tankim gorskm zrakom, a besjednik onda nastavio i prosuo, što je znao i mogao bolje. Kad lajtmanak doustio, zatutnjeli veseli povici i zanosno baš iz toplih grudi, provalilo klicanje jasno, glasno: »Živjela domovina!« I meni je milo što se, evo, sjetih, da taj uzlet na Bjelolasicu opišem širim krugovima, kao dragu uspomenu iz godine 1864. IZVOR Naše planine 1964. broj 11.; pripremio Željko Poljak |
Fotografija: V. Matz, Pogled na Bjelolasicu s Bijelih stijena
Izvor: Naše planine, 1964. broj 11. |
MRKOPALJSKI KRAJ
Karta okolice Mrkoplja
IZVOR: OpenStreetMap
IZVOR: OpenStreetMap
Mrkopalj KOORDINATE: 45.31579,14.85325; NADMORSKA VISINA: 824 m; BROJ STANOVNIKA: 755 (2011.); WIKIPEDIJA: Mrkopalj
|
Mrkopalj se spominje prvi put u povijesti 1477. godine, kada je Martin Frankopan neke posjede dodijelio Mikulici, sinu Damjana Drozgometskog. Na uzvisini Fortica pronađeni su arheološki ostaci srednjovjekovne crkvice iz 14. ili 15. stoljeća, i to crkvica kakve su podizali Frankopani za svoje kmetove. Od oko 1730. godine kroz Mrkopalj prolazi Karolinska cesta, a u Brestovoj Dragi nalaze se ostaci potpora za most (stupovi, upornjaci), što je u ono vrijeme bio jedinstven primjer gradnje u svijetu.
Pogled na Mrkopalj i skijalište Čelimbašu u pozadini
|
Dom kulture - Povijesna i etno zbirka Mrkoplja
Dom kulture postao je dom mnogih etnografskih eksponata, dokumentacije i narodnih nošnji koje se u Zbirci čuvaju. Bogata povijesna baština svjedok je turbulentnoj povijesti mrkopaljskoga kraja, ali i teškoj svakidašnjici njegovih stanovnika. Od Fortice, do privilegiranog trgovišta kojem je car Franjo Josip II dao povelju, do najvećeg vjerskog blagdana Prošćenja kojem je sam papa Grgur XVI. dao potpuni oprost od svih grijeha 3. nedjelje mjeseca rujna, do prvog skijaškog tečaja u Hrvatskoj, prvog prvenstva Hrvatske i Slavonije u skijaškom trčanju, prve skijaške skakaonice u Hrvatskoj "Pod Vrhin" pa sve do današnjih dana. Mrkopaljska Povijesna i etno zbirka otvorena je za javnost 2017. god. IZVOR:Turistička zajednica Mrkoplja |
Tuk Mrkopaljski
Tuk Mrkopaljski se nalazi u općini Mrkopalj. Sjeverozapadno se nalazi sjedište općine Mrkopalj, istočno je Begovo Razdolje, jugoistočno je Tuk Vojni.
Tuk Vojni KOORDINATE: 45.295554,14.884265; NADMORSKA VISINA: 864 m; BROJ STANOVNIKA: 28 (2011.); WIKIPEDIJA: Tuk Vojni
Pogled na naselja Tuk, s ceste koja vodi prema Matić poljani
|
Tuk Vojni je naselje u općini Mrkopalj u Gorskom kotaru (Primorsko-goranska županija). Do teritorijalne reorganizacije u Hrvatskoj naselje se nalazilo u staroj općini Delnice.
U selu Tuk Vojni nalazi se srpski pravoslavni hram Svetih Petra i Pavla. Izgrađen je 1759. godine, zatim od strane ustaša spaljen i uništen 1942. godine te obnovljen od strane preostalog lokalnog srpskog stanovništva 2001. godine. U posljednjih stotinjak godina, najveći broj stanovnika zabilježen je 1910. godine, kada je u ovome naselju živjelo 349 stanovnika. |
Matić poljana
|
Matić poljana (1030 m n.v.) je travnata visoravan, široka oko 300 m, a dugačka oko 3 km. Između Matić poljane i grebena Bjeolasice pruža se niži greben Samar (vrhovi 1329 m i 1308 m). Poljanom prolazi makadamska cesta za Jasenak, kojoj s lijeva, prilazi kolni put iz Begovog Razdolja. U središnjem dijelu nalazi se Memorijalno područje s originalnim spomenikom palim partizanskim borcima iz 2. svjetskog rata. Poljanom prolaze Kapelski planinarski put (KPP) i Goranski planinarski put (GPP).
PJEŠAČKI PRISTUP MATIĆ POLJANI Najbliži pristup je iz naselja Tuk (875 m). Od Planinarskog doma Bijele stijene u Tuku cestom 100 metara prema Jasenku, a zatim desno uzbrdo asfaltnom kraticom do ponovnog spoja s glavnom cestom. Na istom mjestu napušta se cesta i prateći markaciju ide desno uzbrdo preko livade, te stazom uz rub šume do početka Matić-poljane. IZVORI I LITERATURA MIROSAVLJEV, Bojan: Mrkopalj U ZAGRLJAJU „BIJELE SMRTI“ NEPOZNAT AUTOR: 26. Smrznutih partizana. Antifašistički vjesnik, 29.5.2018. ŠIBER, Antonio: Matić poljana (27. listopada 2013. godine) 
Makadamska cesta iz Tuka prema Jasenku, u prolasku Matić poljanom
Matić poljana
|
Spomenik "26 smrznutih partizana"
Spomenik "26 smrznutih partizana" na Matić poljani je spomen-područje uređeno u čast 26 boraca Druge brigade Trinaeste primorsko-goranske divizije NOVJ, koji su se uslijed ekstremno niskih temperatura smrznuli tijekom marša 1944. godine. Autor spomen-područja je arhitekt Zdenko Sila. U zimu 1944. godine partizanske jedinice Druge brigade 13. primorsko-goranske udarne divizije vodile su teške i iscrpljujuće borbe na području Like. Štab Divizije na čelu s komandantom Veljkom Kovačevićem i komandantom Druge brigade Viktorom Bubnjem donosi odluku da Brigadu upute na slobodni teritorij Gorskog kotara preko padina Bjelolasice. Marširajući iz Drežničkog kraja u Gorski kotar smrznulo se 26 partizana na Matić poljani, a mnogi su i kasnije osjećali posljedice tog marša. Druga brigada se tada probijala s područja Drežnice preko Jasenka i Mrkoplja na maršu dugom 52 kilometra. Tijekom noći sa 19. na 20. veljače 1944., uslijed nepovoljnih vremenskih uvjeta i ekstremno niskih temperatura (često se navodi temperatura od -27° do -30°C) tijekom marša je od ozeblina preminulo 26 partizana; 150 ostalih je preživjelo noć, ali s trajnim posljedicama od ozeblina. Velik dio njih je kasnije umro u stacionarima i bolnicama od posljedica hladnoće i smrzavanja. Spomenik se sastoji od 26 kamenih monolita od grubo obrađenog kamena vapnenca, koji simboliziraju 26 smrznutih partizana. Podignut je 1969 godine. Autor je za izgled spomenika dobio inspiraciju na obližnjim poljanama po kojima je razasuto kamenje koje se izdiže iz travnate površine. Od 1962. godine se svake godine na tom mjestu održava Memorijal 26 smrznutih partizana, koji je 2004. godine preimenovan u Memorijal mira. U cestu koja prolazi poljem postavljene su i tri spomen ploče s tekstovima koje su napisali osnovnoškolci: Upinju se. Dahću. Iznemogli upadaju u snijeg do pojasa. Dižu se. Hoće naprijed. Stopu u stopu. Ruše se. Mrze tu bjelinu i snijeg, mrtvačku pjesmu vjetra. On ih bode poput noževa. Ali oni ne smiju stati. U njima gori neizreciva želja za životom. Brže! Brže! Moraju izdržati. Izgledalo je da će se otvoriti. Ne! Oni padaju u nepobjedivu silu. Koče se. Očni kapci drhte od napadaja mašte, misli o slobodi, divljeg sna. 
Spomenik na Matić poljani
Zdenko Sila
Autor spomenika na Matić poljani (Prag, 2.2.1915.-Rijeka, 25.1.1997.), arhitekt i urbanist Zdenko Sila, rođen je u Pragu, od oca Slovenca Emila Sile i majke Čehinje Alojzije Doležalove. Bježeći od Drugog svjetskog rata preselili su se u Maribor gdje je Zdenko završio gimnaziju. Arhitekturu studirao kod Jože Plečnika u Ljubljani na Tehničkom fakultetu. Nakon toga se 1941. zbog posla preselio u Rijeku. Tu ga je zatekao Drugi svjetski rat, te je mobiliziran. Poslije je bio u partizanima, i jedva preživio. Radio je na urbanističkim planovima Rijeke, Poreča, Rovinja, Rapca, Crikvenice, Raba. Bio je autor nekoliko poznatih spomenika, kao Spomenik 26 smrznutih partizana na Matić poljani, i koautor Spomenika osloboditeljima Rijeke u Rijeci i Spomen kosturnice u Trsatskom parku. Projektirao je i planinarski dom na Snježniku, jedan od ljepših u Hrvatskoj. Bavio se slikarstvom i fotografijom za koju je dobio par priznanja. Dobio je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo 1990. IZVOR: WIKIPEDIJA |
Begovo Razdolje KOORDINATE: 45.305178, 14.901093; NADMORSKA VISINA: 1078 m; BROJ STANOVNIKA: 48 (2011.); WIKIPEDIJA: Begovo Razdolje
|
Begovo Razdolje se nalazi na području općine Mrkopalj, i jedino je naseljeno mjesto u Hrvatskoj iznad tisuću metara (1078 m), a smješteno je na zapadnim obroncima Bjelolasice.
STANOVNIŠTVO Prema popisu iz 2011. godine mjesto ima 48 stanovnika, uglavnom starijih (2001. godine je imalo također 48 stanovnika). Pripada poštanskom uredu 51315 Mrkopalj. POVIJEST Stanovnici Begovog Razdolja zbog položaja i mikroklimatskih uvjeta njihovog mjesta tradicionalno su bili orijentirani k šumarstvu. Početkom 20. stoljeća selo doživljava svoj najznačajniji razvoj. Stanovništvo se uz šumarstvo bavilo prijevozom dobara (drveta i ugljena) na jadransku obalu i lovom na divljač, najčešće kune, lisice i srneću divljač. Odlazak ljudi iz Gorskog kotara u Ameriku početkom dvadesetog stoljeća nije izuzeo ni Begovo Razdolje, kada nekoliko obitelji napušta ovo mjesto u potrazi za novim životnim izazovima. GOSPODARSTVO I TURIZAM Umjesto šumarstvu, lokalno se stanovništvo sve više okreće turizmu i poljoprivredi s naglaskom na stočarstvo, tako da se u Begovom Razdolju danas nalazi najveća farma krava u Primorsko - goranskoj županiji, kojoj je moguć turistički posjet uz upoznavanje sa svim procesima. Već sam zemljopisni položaj mjesta otvara velike predispozicije za razvoj turizma. ZNAMENITOSTI I ZEMLJOPISNA OBILJEŽJA Činjenica da je to najviše naselje u Hrvatskoj s najviše snježnih oborina, potpuno očuvanog prirodnog okoliša, velika je startna osnova za osmišljavanje suvremene turističke ponude. Dobra cestovna povezanost, odlična infrastruktura (struja, vodovod, telefon), te blizina Rijeke i Zagreba, pogotovo nakon završetka autoceste, sljedeće su komparativne prednosti Begovog Razdolja. Zemljopisne prednosti sigurno su najznačajnije i ovom mjestu daju prepoznatljivost, međutim uz njih u Begovom Razdolju očuvano je i graditeljsko naslijeđe u svom izvornom obliku i ostale socio-kulturne značajke, kao što su autohtona narječja i tradicionalne kućne radinosti. U centru sela su crkva Maje Božije Sniježne i Spomenik borcima skijašima. . TURIZAM U posljednjih nekoliko godina Begovo Razdolje počinje se profilirati kao turistička destinacija. Naselje ima dobre uvjete za razvoj planinskog turizma, te nudi idealne mogućnosti seoskog turizma i aktivnog odmora: vožnja biciklom, planinarenje i alpinizam, pješačenje, lov, skijanje i skijaško trčanje, logorovanje i orijentacijsko trčanje te gljivarenje. U mjestu je moguć turistički smještaj i prehrana u nekoliko objekata: hotelu, pansionu, te privatnom smještaju. U centru sela, na zapadnim obroncima Bjelolasice, nalazi se skijalište, a opslužuje ga vučnica. Dužina skijališta s vučnicom Sidrašica je 450 metara. Uz skijalište nalazi se i sanjkalište za djecu kao i škola skijanja koju vodi Ski klub Mrkopalj. (VIŠE INFORMACIJA) Nedaleko od staze nalazi se hotel Jastreb i pansion Planinski raj, a u mjestu je moguć i boravak u privatnom smještaju, u karakterističnim goranskim kućicama, uz bogate okuse domaće kuhinje. Begovo Razdolje okruženo je planinama i šumskim stazama te je zanimljivo planinarima i šetačima, a idealno je mjesto za visinske pripreme sportaša. Na udaljenosti 7 km od Begova Razdolja nalazi se Bjelolasica najviša planina Gorskog kotara (1534 m n.v., gdje postoji mogućnost kraćeg boravka u planinarskom skloništu Jakoba Mihelčića koje se nalazi na 1460 m. IZVOR: Wikipedija, Begovo Razdolje |
Govor i narječje
Posebnost Begovog Razdolja svakako je njegov govor, tj. narječja koja se još danas upotrebljavaju. Jedan dio sela govori štokavsko ikavsko narječje, dok drugi dio koristi kajkavsko narječje. Razlog tome je vjerojatno podrijetlo obitelji. Naime jedan dio njih vuče svoje podrijetlo iz Istre, kao što su obitelji Vodopić i Gržanić, dok su drugi dio sela naselile obitelji iz kupske doline, a to su obitelji: Grgurić, Mihelčić, Karlović, Klobučar... 
Jakob Mihelčić
(1858.-1932.) U Begovom Razdolju rođen je Jakob Mihelčić, po zanimanju lugar, ali i jedan od prvih hrvatskih planinarskih vodiča čijom zaslugom su otkrivene Samarske i Bijele stijene, kada je tijekom lova prateći medvjeda, u društvu mjesnog lugara Karlovića, otkrio put do Bijelih stijena. Kao lugar radio je u Kraljevskoj šumskoj upravi Mrkopalj. Pošao čuvara šuma i lovišta započeo je 1885. godine. U njegov spomen je Odbor Kapelskog planinarskog puta, dao Jakobovo ime planinarskom skloništu podignutom 1968. godine uz najviši greben Bjelolasice, iznad Vrbovske poljane: Planinarsko sklonište Jakoba Mihelčića. 
Planinarsko sklonište Jakoba Mihelčića na Bjelolasici
|
VRŠNO PODRUČJE
Planinarska staza koja vodi prema grebenu prozi kroz guste bukove šume
Pogled s grebena Bjelolasice
Pogled s grebena Bjelolacice u smjer juga na (s lijeva nadesno) Veliku Javornicu, Bijele i Samarske stijene. Daleko u pozadini nalazi se masiv Velebita. |
Bjelolasica 03.09.2011.
Autor: Hrvoje Eklić; Datum objavljivanja: 22.9.2011. Opis: Speleo-ronilacki izlet u novootkrivenu spilju lociranu u podnozju Bjelolasice. Koentar Nenad Buzjakprije (2012.): ... to je izvor-spilja koja je već je poznata speleolozima od ranije. U novije vrijeme na tom terenu istražuju članovi SK "Samobor" koji su rekognoscirali i hidrološki opažali niz izvora u kojima će se obavljati i speleoronilačka istraživanja pa tako i u ovom izvoru. |
JASENAČKO PODRUČJE
Jasenačko polje
Jasenačko polje je polje u kršu 15 km zapadno od Ogulina, površine 2,3 km². Leži između planine Bjelolasice (1534 m) na sjeverozapadu, Debeloga vrha (1050 m) na jugoistoku i Jasenačke kose (1012 m) na sjeveroistoku. Sastoji se od Gornjega (629 m) i Donjega (619 m) polja. Njime teče potok Jasenak, koji ga povremeno plavi. Rubom polja prolazi cesta Ogulin–Drežnica, odn. Novi Vinodolski. U jugoistočnome dijelu Jasenačkoga polja nalazi se selo Jasenak.
IZV: Hrvatska enciklopedija
IZV: Hrvatska enciklopedija
Jasenak
|
Jasenak je naselje u sastavu Grada Ogulina, u Karlovačkoj županiji. To je planinsko selo udaljeno 20-ak kilometara od Ogulina, smješteno u Jasenačkom krškom polju, na oko 625-630 m n.v., između Jasenačke kose i Bjelolasice. Poljem protječe potok Jasenčica ili Jasenački potok. Nalazi se na prometnici koja povezuje Ogulin s Drežnicom, te Novim Vinodolskim. Jasenak čini više zaselaka: Krapani, Zrnići, Kostići, Jorgići, Paligaće, Mašići, Vrelo, Pavliši, Kovačevići, Turki, Jovanovo Brdo, Kotarine i drugi.
Legenda kaže da su u šumi zalutali neki ljudi, a kad su došli na čistinu vidjeli su prekrasno drveće jasenova (kojega i danas ima puno u Jasenku). Tu su se naselili i tako je na ovim prostorima započeo život. Oskudni su podaci o naseljenosti ovog kraja u starini. Preci većine današnjeg stanovništva došli su kao pastiri iz Gomirja 1632. g. Cesta od Ogulina do Novog Vinodolskog tzv. Rudolfina prolazi ovim krajem od 1874. Crkva velikomučenika sv. Lazara Kosovskog izgrađena je 1883., spaljena 1942. danas je ruševina. Godine 2017. očišćen je okoliš ruševne crkve, koje se nalaze pored zgrade škole. Tom su prilikom porušena su samoiznikla stabala, uklonjeno žbunje, porušena je i stara lipa koja je zbog svoje dotrajalosti bila prijetnja prolaznicima. Tijekom čišćenja pronađen je kamen s uklesanim križom koji je bio ugrađen u hram. Vjerske obrede mještani obavljaju u kapelici sv. Save, koja se nalazi u sklopu škole. U Vrelu je 1986. izgrađeno skijalište, hotelsko naselje Vrelo i sportsko - rekreacijski centar koji je dobio naziv Hrvatski olimpijski centar (HOC) Bjelolasica. Trenutno Bjelolasica nije u radnom stanju zbog požara koji je izbio 2011.godine. Kraj obiluje prirodnim ljepotama, rubom Jasenačkog polja raste prirodna šuma gorske smreke a u planini prašumski oblik šume bukve i jele. Neka su mjesta zaštićena: izvor Vrelo i estavela Jezero u Zrnićima kao hidrološki spomenici prirode, a Crkveni lug i cret kao botanički. Duboko u šumi je strogi rezervat Bijele i Samarske stijene a već duže vrijeme se govori o planovima za osnivanje parka prirode Bjelolasica od Jasenka do Mrkoplja. Trenutno u Jasenku rade kafić i trgovina. Pošta i ambulanta su radile do 2013.g., no zatvorene su. U školi u Jasenku je područni razredni odjel od 1.-4. razreda. Škola je pod OŠ Ivane Brlić-Mažuranić,Ogulin. Prema popisu stanovništva iz 2001. godine, naselje je imalo 301 stanovnika te 111 obiteljskih kućanstava, dok je prema popisu stanovništva 2011. broj stanovnika opao na 226. Arhivske fotografije objekata u Jasenku
Ovaj prostor između Gorskog Kotara na sjeverozapadu i Like i Korduna na jugu i jugoistoku, u prošlosti se nazivao Podkapelsko. Zbog ovakvog njegovog položaja postoje različita tumačenja o njegovoj geografskoj pripadnosti: Gorskom Kotaru, Lici ili Kordunu.
O prostoru, na kome se danas nalazi Jasenak, nema povijesnih ni arheoloških podataka da bi se imala predstava o prošlosti ovog područja u vrijeme kad su ga, prije n.e. naseljavali Japodi ili iz doba kad su ga osvajali Rimljani i Barbari. U materijalno i kulturno siromašnoj sredini i ono malo zapamćenih legendi iz davnih dana nije bilo dovoljno snažan podsticaj za istraživanje prošlosti. Taj prostor od davnina je pripadao Modruškom vlastelinstvu. On je u njihovom Urbaru, iz 1486.godine, zapisan pod imenom Krakar: "Naselje u dolini prema Bjelolasici". Njegovo naseljavanje srpskim življem datira između XVI i XVII stoljeća. Domorodačko stanovništvo povlačilo se pred pljačkaškim turskim upadima dublje na zapad i na te napuštene prostore, dužinom tadašnje tursko-austrijske granice, doseljavano je, po nagovoru vojnih vlasti Austrije i Bečkog dvora, srpski živalj iz Bosne i Dalmacije da kao vojnici čuvaju granicu od turskih upada. U tom cilju formirana je 1527. godine vojna administrativno-upravna pokrajina - Vojna Krajina, neposredno podčinjena carskoj kancelarijji u Gracu. Ona će kao takva ostati do 1881. godine, kad je prestala da ima vojni karakter. Prota Manojlo Grbić, autor povijesti pravoslavnih Srba u Gornjoj Krajini, navodi podatak da je 1632. godine ogulinski veliki kapetan Gašpar Frankopan "preveo veliki broj Srba" iz Cazinske Krajine i razmjestio ih u naseljima oko Velike Kapele, među njima i u Jasenku. Kao "narodno predanje" prota Grbić je zapisao da je u Jasenku bio manastir i crkva još krajem XVI stoljeća, odakle je preseljen u Gomirje. Do pred Drugog svjetskog rata stajali su na jasenačkom groblju vremenom obrušeni zidovi i toranj te stare crkve, posvećene Sv. Arhangelu Mihailu. Održalo se narodno predanje da su prvi Srbi doseljeni na Jasenačko polje bili gomirski stočari, koji su ovdje podizali "stanove" za stoku pa vremenom ostajali. Na to upućuju istoimeni toponimi i nazivi zaselaka u Gomirju i jasenačkom zaselku Vrelo. Ime sela dovodi se u vezu sa obiljem jasenovog drveta u njegovoj okolini. Može se predpostaviti da je u vreme doseljavanja Srba Jasenačko polje bilo zapušteno. Jedino vode i ispaše za stoku bilo je dovoljno. Krčenjem šume i oranjem ledina dolazilo se do obradivog zemljišta. Podaci o brojnosti žitelja iz toga vremena su oskudni. Iz dostupnih dokumenata vidi se da su u Jasenku 1768.godine bile svega 3 kuće, 1830. godine 18 kuća sa 244 žitelja, a 1866. godine 23 kuće sa 383 žitelja. Nagli materijalni i demografski uspon mesto je doživljavalo izgradnjom puta Ogulin-Crikvenica ("Rudolfova cesta"), za ono vreme (1870-1878) savremene saobraćajnice. Bio je to prvorazredni privredni interes Hrvatske: eksploatacija šumskog bogatstva Velike Kapele i saobraćajno otvaranje ovog dela prema privredno jačim centrima. Kakve su privredne i materijalne promene nastale, pokazuje i podatak da je u to vreme godišnji etat šumarije Jasenak bio jedan od najvećih u ovom delu Hrvatske. U Jasenku je 1887. godine izgrađena parna pilana rezane gradje koja je po godišnjem kapacitetu bila prva među tri tada podignute pilane na području zapadne Hrvatske (Lokve, Fužine, Jasenak). Zamašnu eksploataciju šume (seča i pilanska prerada) pratio je transport, promet roba i narasle potrebe za radnom snagom, oživljavanje trgovine i zanatskih usluga. Izgradjene su, za ono vrijeme, impozantne građevine: crkva i škola od klesanog kamena, zgrade šumarije, žandarmerije i cestarska kuća. Priroda sa bujnom vegetacijom i planinskim zrakom i nadaleko poznato planinarsko izletište Bijele Stijene podsticali su sa svoje strane kretanje ljudi što je doprinijelo društvenom i kulturnom napretku mesta. Koliko je bio ubrzan demografski porast govori podatak da je 1913. godine Jasenak imao 1130 stanovnika. Na dugoročni tempo podizanja materijalnog i društvenog standarda sela nepovoljno je uticalo zapostavljanje trajnih i stabilnih sopstvenih izvora prihoda seoskog domaćinstva: obrada zemlje i uzgajanje stoke. Uslovljen trgovinom drvene građe, u uslovima nestabilnih ekonomskih prilika i eksploatacije radne snage, ekonomski položaj mnogočlanih seoskih porodica bivao je sve teži. Taj proces je obeležio period između dva rata. Posljedice Drugog svjetskog rata su dugotrajno usporile privremeni napredak sela u vremenu 1945-1990. Posledice se višestruko osećaju i danas. U II Svetskom antifašističkom ratu meštani su učestvovali na strani Antifašističke koalicije. Bilo je to prirodno opredjeljenje, otpor fašističkoj okupaciji i ustaškom teroru nad lokalnim srpskim stanovništvom. Mesto je izgubilo 10% svojih žitelja, raseljeno i do temelja spaljeno. Materijalno uništeno i demografski unazađeno, preostalo stanovništvo nije uspjevalo vlastitim snagama ekonomski i duhovno obnoviti selo. Bilo je realno za očekivati de će izgradnja sportsko-rekreacionog centra "Bjelolasica" osloncem na mogućnosti koje on nudi i na sopstvene prirodne resurse koji nisu zanemarljivi, biti podsticaj za oživljavanje učmale i zamrle privredne aktivnosti mesta. To se nije dogodilo. Preovladalo je decenijama održavano stanje podcjenjivanja vlastitih mogućnosti. Jasenku podjednako nedostaju ljudi, domaća inteligencija, sposobni da pokrenu privrednu aktivnost i neophodna financijska podrška. Nažalost, uz ne male mogućnosti opstanka i napretka nekadašnje mesto Jasenak se postepeno gasi. IZVOR: http://www.dreznica-jasenak.org.rs/pdf/01_o_jasenku.pdf (pisano 2004.g.) |
Jasenak - Spomenik palim borcima NOB
Autor: Primož Šmajdek, Wikipedija Razni podaci u Jasenku 2009. godine
Najveći problem mještana je nedostatak vodovoda i sigurne i redovite opskrbe vodom Naselje ima tri groblja. U naselju u živi više obitelji koje se bave stočarstvom, a glavna djelatnost je proizvodnja mlijeka, no velik je problem što zbog klimatskih uvjeta stoku moraju hraniti u stajama gotovo pola godine. U mjestu postoji i radi pilana, u kojoj je ponovno pokrenuta proizvodnja. Nekada je radila i zapošljavala do 40 radnika, a sad radi 5-6. U mjestu također djeluje DVD, koje okuplja 145 članova i ono je ustvari nositelj većine aktivnosti u mjestu. Najvažniji društveni događaji u Jasenku su nogometni turnir koji organizira Mjesni odbor 22.6. i proslava Vidovdana. (IZV: Ogulin info, 2009.) |
"HOC - Hrvatski olimpijski centar Bjelolasica"Godine 1986. u zaselku Vrelo izgrađeno je skijalište, hotelsko naselje Vrelo i sportsko - rekreacijski centar nazvan "Hrvatski olimpijski centar Bjelolasica" (HOC Bjelolasica).
Olimpijski centar Bjelolasica imao je šest kilometara skijaških staza i bio ponos Gorskog kotara, a noćenja su se brojila u desecima tisuća na godinu. Imala je tri vučnice, tri žičare i osam staza, s na dan je Bjelolasica mogla primiti više od 2000 skijaša. No Glavna zgrada izgorjela je 2011. godine, a dvije godine poslije izgorio je i objekt HOC-a na jezeru Sabljaci kod Ogulina, zbog čega je bez posla ostalo više od stotinu ljudi, a imovina Olimpijskog centra se godinama bezuspješno nudi na dražbi. Do sada je prodana samo upravna zgrada u Ogulinu i ruševina na Sabljacima. |
Skica objekata i infrastukture nekadašnjeg Olimpijskog centra
|
AKTIVNOSTI
Pješačenje i planinarenje
|
Usponi na Bjelolasicu:
Vrbovska poljana – Bjelolasica 1 h Begovo Razdolje – Vrbovska poljana – Kula 2.30 h Begovo Razdolje – žuta poljana – Bjelolasica 3 h Pl. dom Bijele stijene u Tuku – Matić poljana – pl.kuća Jančarica – Vrbovska poljana – vrh Kula 3 h Ratkovo sklonište – 13. kilometar u Mlečikovu lugu – Bjelolasica 3 h Vrelo (Olimpijski centar Bjelolasica) – Gomirkovica – Kula 3.30 h Vrelo (Olimpijski centar Bjelolasica) – Gričevite drage – Kula 3 h Najkraći je prilaz na Kulu s Vrbovske poljane južno od Begova Razdolja. Iz Begova Razdolja do Vrbovske poljane vodi mak. cesta. Taj je uspon vrlo strm. Zanimljiv je i izlet iz Begova Razdolja s usponom preko žute, a povratkom preko Vrbovske poljane. Na Bjelolasici se nalaze i kontrolne toče (KT) više planinarskih obilaznica: > Najviši vrhovi hrvatskih županija, > Goranski pl. put (GPP), > Kapelski pl. put (KPP), > Ravnogorski pl. put (RGPP), > Dvadesetica, > 40 vrhova za 40 godina PD Kamenjak. |
Bjelolasica - veliki krug 17,3 km
Datum objave: 26.8.2022. Autor: alki9969 Opis. hiking na Bjelolasicu sa istočne strane. Od sela Vrelo, preko Radigojne, pa grebenom od Kule na jug do žičara nekadašnjeg HOCa. |
BORAVAK U PLANINI I KRAJU
Pristup
|
Smještaj
Planinarski domovi, kuće i skloništa
|
Planinarsko sklonište Jakob Mihelčić (1460 m)
Koordinate: 45.269015, 14.965845 Planinarsko sklonište »Jakob Mihelčić« drvena je kućica smještena pod samim hrptom Bjelolasice. Unutrašnjost je mala blagovaonica s drvenim namještajem i dva stola, od kojih je jedan ukomponiran u malu apsidu iz koje se pružaju lijepi vidici na Bijele i Samarske stijene te prema Velebitu. Sklonište je nazvano po lugaru koji je planinarima u 19. stoljeću otkrio put do vrha Bijelih stijena. Otvoreno: stalno Opskrbljenost: neopskrbljeno Mjesta za noćenje: 12 Upravlja: HPD Ina Bjelolasica, Zagreb Informacije: Zlatko Glavina 098/90-25-745, 01/38-97- 384 Prilaz vozilom: nema prilazne ceste, najbliža je makadamska cesta podnožjem Bjelolasice iz Mrkoplja i Begova Razdolja preko Vrbovske poljane Izvor podataka: Hrvatski planinarski savez - Planinarsko sklonište "Jakob Mihelčić", Bjelolasica 
|
|
Planinarska kuća Jančarica (1239 m)
Koordinate: 45.270767, 14.931791 Planinarska kuća Jančarica svojim veoma povoljnim smještajem omogućuje niz lijepih izleta po Velikoj Kapeli. To je malena prizemnica kvadratičnog tlocrta. Kuća je zaključana, a ključ se može posuditi u HPD-u Bijele stijene u Mrkoplju. Pokraj kuće je manja drvena baraka koja služi kao zimska soba s nekoliko ležaja. Prilaz je moguć preko Begova Razdolja, odvojkom s Vrbovske poljane. Otvorena: po dogovoru Opskrbljenost: neopskrbljeno Mjesta za noćenje: 12 Upravljač: HPD Bijele stijene, Mrkopalj Informacije (2015. god): Rajko Mamula 098/447-803, 051/833-366 Prilaz vozilom: iz Mrkoplja preko Begova Razdolja mak. cestom do Vrbovske poljane pa d. krakom (prohodan za terenska vozila) 2 km do kuće Izvor podataka: Hrvatski planinarski savez - Planinarska kuća Jančarica 
|
Pokraj kuće Janjčarice je manja drvena baraka koja služi kao zimska soba s nekoliko ležaja
|
|
Planinarski dom Bijele stijene u Tuku (875 m)
Koordinate: 45.295335, 14.884010 Planinarski dom Bijele stijene jedan je od najuređenijih planinarskih domova u Hrvatskoj. To je zidana katnica uz seosku crkvu u Tuku. Prizemno je kuhinja i dvije manje blagovaonice, a na katovima spavaonice. Pokraj doma je mali park, a iza odbojkaško igralište. Stalno je otvoren i opskrbljen i izvrsno je uporište za izlete na Bjelolasicu, Samarske i Bijele stijene, Vrbovsku i Matić poljanu te na obližnje vrhove Čelimbašu i Maj. Otvoren: stalno Opskrbljenost: pićem i jelom Mjesta za noćenje: 54 Upravlja (2015. godine): Ugostitelj, Radojka Matijašić Informacije: Radojka Matijašić 099/8401 998, 051/833- 589 Prilaz vozilom: iz Mrkoplja 3 km do Tuka, dom je d. uz cestu Izvor podataka: Hrvatski planinarski savez - Planinarski dom Bijele stijene, Tuk Vojni 
|
IZVORI I LITERATURA
Reference
|
Zemljovidi/Karte:
> Goranski pl. put, GPP (Smand / HPD Zagreb-Matica), > HOC Bjelolasica, 11b (Smand), > Gorski kotar I (Klek, Bjelolasica), 11 (Smand) 
Tekst o Bjelolasici na stranici Summitpost
(na engleskom jeziku) 
Drežnica, web-portal
|
