STRANICA JE U IZRADI
​Hvala Vam na razumijevanju!

TV Crne Gore: Tradicija Crne Gore - Potomstvo

Zapis o selu - Običaji uz rakijski kazan u Samoboru - Dokumentarni film (3.1.2015.)
Opis videa: Rakija (iz arapskog عرق/Arak, albanski: raki, makedonski i srpski: ракија, hrvatski: rakija, rumunjski: rachiu, bugarski: ракия; sve iz tur. rakı) ili žganica je žestoko piće slično vinjaku i votki, izrađeno destilacijom fermentiranog voća. Sadržaj alkohola obično iznosi oko 40 %, ali domaća rakija može biti jača, od 50 do 60 %. Prepečenica je dvostruko destilirana rakija, gdje sadržaj alkohola nekad prelazi čak i 60 %. Brlja je popularni naziv za jeftinu rakiju loše kvalitete i manjeg volumnog udjela alkohola.
Rakija se smatra nacionalnim pićem mnogih slavenskih naroda: u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Bugarskoj, Crnoj Gori, Makedoniji i Srbiji. Najpoznatija vrsta rakije je šljivovica, koja se proizvodi postupkom pečenja ili destilacije provrelih (fermentiranih) šljiva u posebno izrađenom kotlu, poznate su po kvaliteti lička i slavonska šljivovica. Druga popularna vrsta uz obalu Jadrana je lozovača. Ostala voća od koje se rakija proizvodi su grožđe (najčešće u Bugarskoj i Crnoj Gori), marelice, jabuke, smokve i dunje.
Rakija lozovača se katkad poslije destilacije miješa s drugim sastojcima, kao što su trave, med, višnje i lješnjaci.
Rakija je u pravilu piće bez boje, osim kad joj se dodaju drugi sastojci. Neke vrste rakija se drže u drvenim bačvama (od hrasta) zbog dodatne arome i zlatne boje.
Preporučuje se piti rakiju iz posebnih malih čašica volumena od 0,3 do 0,5 dl.
Popularna je tradicijska teza da se jakost rakije može ocijeniti prema veličini krugova mjehurića ("vjenčić") koji nastaju kad je boca dobro protresena, ali je to nepouzdano. Također se to pogrješno rabi za mjerenje kakvoće likera. Pouzdana metoda određivanja jakosti rakije je mjerenjem alkoholometrom.
Osnovni tipovi:
šljiva šljivovica
grožđe lozovača/loza/komovica
marelica Mareličarka
kruška kruškovača, vilijamovka
jabuka jabukovača
dunja dunjevača
smokva smokvovača
S dodatcima
s travama travarica/trava
s orasima orahovača/orahovac
s medom medovača/medenica/medica
s višnjama višnjevac/višnjevača
s imelom biska

Crnom Gorom: Kazivanje pasova, nabrajanje predaka kroz generacije HD
Datum objave: 4.2.2020. Proizvodnja: RIVchannel
Opis: Kazivanje pasova ili oživljavanje i čuvanje uspomena na pretke. Pametari su uglavnom znali pasove svih brastvenika, a i danas ih dobro pamte. Kako u plemenu Kuči kazuju pasove, pogledajte u ovom videu. Pasove kazivali: Milivoje Mišo Petrović, Milisav Popović i Milija Milić.

IZVORI I LITERATURA

---

Narodni običaji

ALAUPOVIĆ-GJELDUM, Dinka: Običaji životnog ciklusa u Imotskoj krajini i zapadnoj Hercegovini, od konca XIX. stoljeća do Drugog svjetskog rata. Izvorni znanstveni članak. Ministarstvo kulture, Konzervatorski odjel Split. Ethnologica Dalmatica, No. 8, 1999. str. 149-168. (PDF)

• Sažetak; U ciklusu životnih običaja prikazuju se običaji i vjerovanja uz rođenje djeteta, sklapanje braka i smrti. Iz prošlosti nemamo mnogo literature koja obrađuje isključivo običaje Imotske krajine i zapadne Hercegovine, nego su to većinom općeniti i necjeloviti opisi. U poglavlju o običajima uz rođenje djeteta prikazan je odnos obitelji i seoske zajednice prema trudnici, a i prema nerotkinji. Žena je rađala uz ognjište, uz pomoć priučene seoske babice, a težak porod joj se olakšavao raznim magijskim radnjama: pucanjem iz puške, donošenjem moći, molitvama i dr. O sklapanju braka izneseni su običaji od vremena upoznavanja mladića i djevojke, običaj gonjanja i liganja, zatim prošnja, ugovor, rakija, te pripremanje u nevjestinoj i mladoženjinoj kući za svatove itd. U poglavlju o običajima uz smrt govori se o predznacima koji po pučkom vjerovanju dozivaju smrt, o objedu pri sahrani, te o nadgrobnim biljezima od kamena složenog u krug. U svim običajima ovog kraja nalazimo sličnosti sa širim dinarskim kulturnim krugom u Bosni, Hercegovini i Dalmaciji.

SCHNEEWIS, Edmund: Vjerovanja i običaji Srba i Hrvata. Golden marketing - Tehnička knjiga, Zagreb, 2005.

Narodni običaji vezani uz smrt

BOGDAN BIJELIĆ, Paulina: Karitati i sedmine: (Konavli u Dalmaciji). Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, Knj. 19 , br. 2, str. 373-374. Zagreb, 1914.
FABER, Aleksandra: Život velebitskog stočara i njegov odnos prema smrti ​(Razmatranja uz mirila). Izvorni znanstveni članak. Senjski zbornik : prilozi za geografiju, etnologiju, gospodarstvo, povijest i kulturu, Vol. 22 No. 1, 1995. str. 157-169 (PDF)

• Sažetak; Uz kratak geografski opis velebitskog područja, vezan uz antičke izvore, te osvrt na stanovništvo Velebita kroz arheološka razdoblja, prikazane su okolnosti pod kojima su se u tom izoliranom brdskom području uščuvale i razvijale pojedine kultne manifestacije i običaji, prije svega običaji pokapanja pokojnih. Mirila, osebujni grobni spomenici koji se nalaze uz planinske putove u Velebitu, istaknuta su mjesta posmrtnih obreda planinskog stanovništva. Na temelju dosadašnjih istraživanja I. Krajača, M. Gavazzija, A. Glavičica, a napose M. Trošelj, autorica je upozorila na neke pogrebne običaje kod Vlaha u planinama sjeverne Grčke, uključivši obred ekshumacije uz naricanja (miraloja) koji se u nekim detaljima podudara s pogrebnim obredom na velebitskim mirilima. Te podudarnosti mogle bi se vezati uz utjecaj transhumantnih stočara iz istočnih planinskih regija Balkana, s kojima je autohtono stanovništvo Velebita dijelilo ispašu, a izmjenjivalo ili obogaćivalo, vjerojatno i rodbinskom vezom, svoje običaje i vjerovanja.

KIPER, Ivica: ​Narodni običaji i vjerovanja uz smrt. Etnografski muzej u Dubrovniku (HTML)
MAROŠEVIĆ, Grozdana: Naricanje u Hrvatskoj u povijesnom kontekstu. Izvorni znanstveni članak, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb. Narodna umjetnost : hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, Vol. 42 No. 2, 2005. str. 39-48. (PDF)   

• Sažetak; Budući da je oblikovano elementima poetskog i glazbenog izraza, naricanje su folkloristi i etnomuzikolozi povezali s idejom pjesme i glazbe (pjevanja) i obrađivali ga kao glazbeno-poetsku vrstu, premda se u sredinama u kojima se prakticiralo nije smatralo pjevanjem. Riječ je o stiliziranom plakanju, o posebnom zvukovnom sustavu u kojem govor, glazba i plač gube pojedinačne identitete i stvaraju poseban (obredni) jezik kojim se oplakuje pokojnik, komunicira s umrlima i ono¬zemaljskim svijetom. Na osnovi podataka zabilježenih od 15. do 20. stoljeća u radu se razmatra magijska, društvena i psihološka funkcija naricanja kao obredne prakse koju je, osobito u prošlosti, obilježavao visok stupanj formaliziranosti i propisanosti s obzirom na izvođače, vrijeme i mjesto, sadržaj (obrasce, formule) i način izvođenja. Pove¬zano s promjenama u obiteljskim odnosima i u njima sve izraženijom privrženošću i osjećajnošću, što je dovelo do emocionalnog odbijanja, prikrivanja i uvođenja tabua smrti te potiskivanja javnoga izražavanja tuge, od 19. stoljeća moguće je pratiti promjene u stavu ljudi spram naricanja: ono je postupno prestajalo biti normom, a u mnogim se sredinama i posve napustilo.​