|
Tragom narodne baštine
Autorica: Ana Papić Nakladnik: Svjetlo riječi ISBN: 978-9958-24-059-1 Godina izdanja: 2017. Uvez: meki Broj stranica: 268 Dimenzije: 20 x 13,5 Opis: Ovo je knjiga koja analizira, čuva i prenosi narodnu baštinu naših predaka. One iskusne podsjeća na njihovu tradiciju, a istovremeno upoznaje mladež s dragocjenim uspomenama na narodne običaje i neprocjenjivo blago naše povijesti. Tekstovi u njoj nastali su na temelju terenskoga istraživanja i prikupljanja sjećanja kazivača te na temelju literature na ovu tematiku. Zbirka donosi uspomenu na crkveno-pučke običaje, narodne priče, govorničke oblike, materijalnu baštinu, nedaće s kojima se puk ovih prostora suočavao tijekom povijesti, ali je unatoč svemu uspio sačuvati svoju vjeru i kulturu. Prva kosa Crne Gore Višegodišnja manifestacija nadmetanja kosaca Crne Gore u organizaciji NVU "Prva kosa Crne Gore". Cilj manifestacije je popularizacija poljoprivrede, očuvanje tradicije i promocija sela a ujedno i promocija turističkih potencijala seoskog područja.Pored tradicionalne kosidbe na ovome okupljanju također se održavaju druga narodna natjecanja (trka veterana, bacanje kamena s ramena, skok s mjesta u dalj, natjecanje u povlačenju konopa). Godine 2019. održala e 24. po redu u selu Kosanica 7.7. |
|
|
Terminologija
Narodni običaji
Narodni običaji su tradicijom ustaljeni načini ponašanja s normativnim, ceremonijalnim i simboličkim značajkama, svojstveni određenoj društvenoj zajednici i području, nezaobilazni čimbenici narodne kulture koji obilježuju značajne trenutke čovjekova života i osobite prigode u životu zajednice vezane uz životni, vjerski, gospodarski godišnji ciklus.
Običaj je jedan od temeljnih pojmova etnologije. Među različitim klasifikacijama običaja preteže podjela na: životne ili obiteljske, godišnje ili kalendarske te radne ili gospodarske.
Životni ili obiteljski običaji vezani su uz značajne događaje u čovjekovu životu: rođenje djeteta i određene trenutke tijekom njegova odrastanja, značajnije događaje u životu seoske mladeži, sklapanje braka, smrt i pogreb.
Godišnji običaji obilježuju blagdane koji se ponavljaju svake godine. I kod muslimana, pravoslavnih i katoičkih kršćana i židova najvećim su dijelom povezani s istaknutim blagdanima vjerskih kalendara.
Radni ili gospodarski običaji pretežito se odnose na početak ili dovršetak važnih poljodjelskih i drugih poslova (npr. oranja, sjetve, žetve, gradnje kuće). Među običaje mogu se ubrojiti i tradicijski oblici međusobne radne pomoći, odn. solidarnoga pomaganja na razini susjedstva i seoske zajednice (sprega, → moba). Kod nekih od njih naglašen je društveni aspekt (prela, sijela, čijala).
Posebice u seoskim zajednicama, običaji su imali vrijednost nepisanih normi i zakona koji su se pod svaku cijenu morali ispoštovati.
Uz običaje se često vežu određena vjerovanja i magijski postupci oslonjeni na predodžbe koje velikim dijelom pripadaju pretkršćanskom svjetonazoru. Osim drugih promjena, običaji su tijekom vremena bili podvrgnuti snažnoj kristijanizaciji.
I sadašnje vrijeme obilježuje potreba za ceremonijalnim i simboličkim ponašanjem u značajnim prigodama osobnoga života i života zajednice (npr. proslave mjesnih i drž. blagdana, početka i dovršetka izgradnje javnih objekata i sl.) te u proslavama vjerskih blagdana u javnoj i obiteljskoj sferi. U tim se prigodama uz suvremene oživotvoruju i mnogi stari običaji, odn. suvremeni su običaji snažno oslonjeni na tradiciju; u tom pogledu postoje velike lokalne, obiteljske, pa i individualne razlike.
Uključujući kulturnu baštinu, običaji su nezaobilazni stvaratelji kulture svakoga naroda te upravo na taj način narod postaje prepoznatljiv po svojoj kulturi, tradiciji, vjerovanjima i običajima.
IZVOR Običaji, narodni. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 16. 3. 2022.
Narodni običaji su tradicijom ustaljeni načini ponašanja s normativnim, ceremonijalnim i simboličkim značajkama, svojstveni određenoj društvenoj zajednici i području, nezaobilazni čimbenici narodne kulture koji obilježuju značajne trenutke čovjekova života i osobite prigode u životu zajednice vezane uz životni, vjerski, gospodarski godišnji ciklus.
Običaj je jedan od temeljnih pojmova etnologije. Među različitim klasifikacijama običaja preteže podjela na: životne ili obiteljske, godišnje ili kalendarske te radne ili gospodarske.
Životni ili obiteljski običaji vezani su uz značajne događaje u čovjekovu životu: rođenje djeteta i određene trenutke tijekom njegova odrastanja, značajnije događaje u životu seoske mladeži, sklapanje braka, smrt i pogreb.
Godišnji običaji obilježuju blagdane koji se ponavljaju svake godine. I kod muslimana, pravoslavnih i katoičkih kršćana i židova najvećim su dijelom povezani s istaknutim blagdanima vjerskih kalendara.
Radni ili gospodarski običaji pretežito se odnose na početak ili dovršetak važnih poljodjelskih i drugih poslova (npr. oranja, sjetve, žetve, gradnje kuće). Među običaje mogu se ubrojiti i tradicijski oblici međusobne radne pomoći, odn. solidarnoga pomaganja na razini susjedstva i seoske zajednice (sprega, → moba). Kod nekih od njih naglašen je društveni aspekt (prela, sijela, čijala).
Posebice u seoskim zajednicama, običaji su imali vrijednost nepisanih normi i zakona koji su se pod svaku cijenu morali ispoštovati.
Uz običaje se često vežu određena vjerovanja i magijski postupci oslonjeni na predodžbe koje velikim dijelom pripadaju pretkršćanskom svjetonazoru. Osim drugih promjena, običaji su tijekom vremena bili podvrgnuti snažnoj kristijanizaciji.
I sadašnje vrijeme obilježuje potreba za ceremonijalnim i simboličkim ponašanjem u značajnim prigodama osobnoga života i života zajednice (npr. proslave mjesnih i drž. blagdana, početka i dovršetka izgradnje javnih objekata i sl.) te u proslavama vjerskih blagdana u javnoj i obiteljskoj sferi. U tim se prigodama uz suvremene oživotvoruju i mnogi stari običaji, odn. suvremeni su običaji snažno oslonjeni na tradiciju; u tom pogledu postoje velike lokalne, obiteljske, pa i individualne razlike.
Uključujući kulturnu baštinu, običaji su nezaobilazni stvaratelji kulture svakoga naroda te upravo na taj način narod postaje prepoznatljiv po svojoj kulturi, tradiciji, vjerovanjima i običajima.
IZVOR Običaji, narodni. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 16. 3. 2022.
1. ŽIVOTNI OBIČAJI
1.1. Rođenje djeteta
1.2. Krštenje i kumstvo
1.3. Prva Sveta pričest i potvrda (krizma)
1.4. Mladenački život
1.4.1. Legende o krsnicima i štrigunima
1.4.2. Odlazak u vojsku
1.4.3. Pronalaženje bračnog partnera
1.4.4. Prošnja i zaruke
1.5. Svadba
1.5.1. Predsvadbeni običaji
1.5.2. Svadbeni običaji
1.6. Smrt i pokop
2. GODIŠNJI OBIČAJI
2.1. Predbožićni, božićni i običaji nakon Božića
2.1.1. Predbožićni običaji
2.1.2. Božićni običaji
2.1.3. Običaji nakon Božića
2.2. Pokladni običaji
2.3. Korizmeni i uskršnji običaji
2.4. Blagdani svetaca zaštitnika
2.5. Krsna slava
3. RADNI OBIČAJI
3.1. Poljoprivreda
3.1.1. Vinogradarstvo
3.1.2. Uzgoj voćaka i maslinarstvo...
3.2. Stočarstvo
1.1. Rođenje djeteta
1.2. Krštenje i kumstvo
1.3. Prva Sveta pričest i potvrda (krizma)
1.4. Mladenački život
1.4.1. Legende o krsnicima i štrigunima
1.4.2. Odlazak u vojsku
1.4.3. Pronalaženje bračnog partnera
1.4.4. Prošnja i zaruke
1.5. Svadba
1.5.1. Predsvadbeni običaji
1.5.2. Svadbeni običaji
1.6. Smrt i pokop
2. GODIŠNJI OBIČAJI
2.1. Predbožićni, božićni i običaji nakon Božića
2.1.1. Predbožićni običaji
2.1.2. Božićni običaji
2.1.3. Običaji nakon Božića
2.2. Pokladni običaji
2.3. Korizmeni i uskršnji običaji
2.4. Blagdani svetaca zaštitnika
2.5. Krsna slava
3. RADNI OBIČAJI
3.1. Poljoprivreda
3.1.1. Vinogradarstvo
3.1.2. Uzgoj voćaka i maslinarstvo...
3.2. Stočarstvo
1. ŽIVOTNI OBIČAJI
POTOMSTVO
|
1.1. Rođenje djeteta
Porod Rađanje djece u seoskom okružju bilo je gl. svrhom bračnog i obiteljskoga života, a u odgoju djece odlučnija je bila šira obitelj negoli roditelji. Trudnica se morala čuvati od uroka i mraka, nije smjela jesti određenu hranu, a vjerovalo se da ružno i neugodno što vidi ili njuhom osjeti može uzrokovati loše osobine djeteta. Velika je bila smrtnost novorođenčadi i rodilja, pa su se mnoge za porod spremale kao za smrt: ispovjedile se i pričestile, pripremile odjeću za ukop i svijeću. Žene su rađale uz pomoć vješte suseljanke, ali i same. Za vrijeme rađanja i poslije većinom su bile izdvojene od ukućana u posebnoj prostoriji ili u zajedničkoj, zaklonjene razastrtom tkaninom. Na osobit se način postupalo s posteljicom i pupkovinom. Ako se dijete rodilo u posteljici, vjerovalo se da će biti osobito sretno i pametno ili da će steći nadnaravne moći (→ krsnik; mora; vještica). Uz novorođenče su se stavljali različiti predmeti s namjerom da ga štite (npr. srp, rog) ili utječu na njegovu budućnost i izbor zanimanja (npr. neko oruđe, knjiga, vreteno). Rodilju su nakon poroda obilazile rođakinje i druge žene, donoseći hranu i piće. Ako je bilo slabo, dijete se krstilo na sam dan rođenja; uz kat. nauk na to je utjecalo i vjerovanje da se umrlo nekršteno dijete pretvara u demonsko biće. Za krštenje se obično dječaku uzimao kum, a djevojčici kuma, ili su kumovi bili bračni par (→ kumstvo). Rođenje djeteta proslavljalo se u skladu s mogućnostima, u krugu obitelji i uz nazočnost kumova. Tom prilikom sve su žene donosile dar u jelu i piću. Vrlo je raširen bio običaj da kuma taj dar donese na glavi, u košari ili bez nje, zamotan u stolnjak ili pokriven ukrasnim ručnikom. Darivanje djeteta od kume ili kuma nije bilo obvezatno ili se svodilo na darivanje prvom dječjom košuljicom i rupčićem; taj dar s vremenom je postajao sve bogatiji (odjeća, novac, zlatni nakit). U prvim godinama djetetova života najvažniji su običaji vezani uz njegovo zdravlje, rast (osobito kose), prve korake, prve zube i početak govora. Određene faze odrastanja pratila je promjena odjeće i/ili frizure, preuzimanje određenih poslova (npr. pastirskih) i sudjelovanje u običajima različitih dobnih i spolnih skupina. Tako su, primjerice, djevojčice i dječaci sudjelovali u proljetnim običajima kao što su jurjevski i ivanjski (→ ladarice), a nešto starije djevojčice u duhovskima (→ kraljice). U životu seoskih mladića značajan je bio dan novačenja i dan odlaska u vojsku; novaci su se kitili osobitim rupcima i proslavljali ulazak u društvo odraslih. IZVOR Običaji, narodni. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 16. 3. 2022. 1.2. Krštenje i kumstvo 1.3. Prva Sveta pričest i potvrda (krizma) |
TV Crne Gore: Tradicija Crne Gore - Potomstvo
|
MLADOST
|
1.4. Mladenački život
1.4.1. Legende o krsnicima i štrigunima 1.4.2. Odlazak u vojsku 1.4.3. Pronalaženje bračnog partnera Neobičan običaj iz Like Ličani su se dosjetili kako slaninom šarmirati djevojke. Do ljeta bi se već potrošile sve zalihe sušenog mesa pa je slanina bila luksuz. Mladići bi ljubomorno čuvali komadić slanine i netom prije dolaska na druženja (čijalo, prelo, ples…) mazali su usta slaninom. Na upit djevojaka od čega su masni, pohvalili bi se kako su dobro večerali i najeli se slanine. Bio je to znak da je kuća iz koje mladić dolazi "dobrog glasa" i bogata. NOVI LIST, 17.2.2022. 1.4.4. Prošnja i zaruke
|
Tradicija koja nestaje - Svadba, prosidba i brak kod crnogoraca, govore Nikodin i Ljubica Durutović
Datum objave: 16.10.2013. Autor: Siniša Durutović Opis: Obrađena emisija Pera Radovića, Tradicija koja nestaje- Svadba, prosidba i brak kod crnogoraca. U ovom obrađenom materijalu govore moj đed Nikodin i baba Ljubica. |
OBITELJ
|
1.5. Svadba
Sklapanje braka osobito je značajan trenutak u životu pojedinca, obitelji i zajednice, u kojem se oživotvoruju stari i novi običaji, vjerovanja i norme nepisanog i pisanoga prava; prilika je to za gošćenje, veselje, glazbu i ples. U seoskom se okružju brak mogao zasnovati na više načina, koje je seoska zajednica priznavala, iako ih je različito vrjednovala. Najpoželjniji čin sklapanja braka bila je svadba, koja u hrv. seljačkoj tradiciji obuhvaća mnoge ceremonijalne postupke i odlikuje se regionalnim osobitostima. Slijede različiti oblici tzv. otmice žene (fingirana, djelomice dogovorena, pa i prava) te zasnivanje braka samim početkom zajedničkoga života. Izostavljanjem svadbe izbjegavao se trošak, ali su održane određene simboličke radnje (primjerice, pucanje pri odvođenju mladenke, bacanje jabuke preko mladoženjina krova, promjena udavačine odjeće kao znak novoga bračnoga stanja). Svadba i otmica tradicijski su načini zasnivanja braka, a zakonski se čin (crkveno i/ili građ. vjenčanje) različito u njih uklapao, ovisno o području, vremenu i pojedinačnim odlukama: prije ili nakon svadbe, na različitim mjestima u njezinu tijeku, kraće ili dulje vrijeme nakon otmice ili početka zajedničkog života. (→ svadbeni običaji) IZVOR Običaji, narodni. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 16. 3. 2022. 1.5.1. Predsvadbeni običaji
1.5.2. Svadbeni običaji
|
Pivska Svadba 1 Dio (1996) Tradicija i običaji kod Crnogoraca
Datum objave: 4.4.2020. Postavio: Zmajevac 159 Opis: Pivska Svadba 1 Dio (1996) Tradicija i običaji kod Crnogoraca DRUGI DIO: https://www.youtube.com/watch?v=aHKjn... UCESTVOVALI SU: Evropa Ćoćić, selo Budanj Vojo Vracar, selo Bezuje Ostoja Tadić, selo Stabna Spasoje Kulić, selo Orah Čedo Kandić, Plužine Mileta Doderović, selo Ravno Miljan Blagojević, Miljkovac Radoje Potpara, Pljevlja Gojko Golubović, selo Orah Velibor Bakrač, selo Goransko Mjestani sela Pluzinske opstine kojima se zahvaljujemo. Film je realizovan u saradnji sa Domom kulture u Pluzinama. TV EKIPA: Producent - Radivoje Brnovic Scenario: Borislav Raicevic, Milun Tadic, Milan Bilbija Koriscena gradja iz knjige ''Kiceni svatovi'' Miluna Tadica Tonski snimatelj: Uros Vukovic Vozac: Danilo Vukovic Svjetlo: Milovan Vukasinovic Snimatelj: Srecko Tadic Ton majstor i sinhronizacija : Milan Popadic Graficka obrada: Radmila Babac Montaza: Gina Paovic Rezija: Milan Bilbija Direktor Fotografije: Cedo Dragovic Proizvodnja: TV CRNA GORA Avgust 1996 godine. Pivska Svadba 2 Dio (1996) Tradicija i običaji kod Crnogoraca
Datum objave: 5.4.2020. Postavio: Zmajevac 159 |
|
|
SMRT
|
1.6. Smrt i pokop
I u pitanjima smrti seljački je svjetonazor lavirao između kršćanskih i pretkršć. predodžbâ. Odnos prema smrti iskazivala je već za života pripremljena odjeća i oprema za ukop (svijeća, osobiti prekrivač za umrloga, ukrasni ručnici koje se u sprovodu nosilo na križevima i crkv. barjacima). Glasanje ili pojava određenih životinja tumačili su se kao predznaci smrti, a smrt je mogao najaviti i san. Tijekom godine o smrti se gatalo u određene dane, npr. na Božić, Svijećnicu, Ivanje. U slučaju dugotrajnoga bolovanja, osim pomoći svećenika, utjecalo se i drugim sredstvima u želji za ozdravljenjem (zavjeti) ili olakšavanjem agonije (npr. stavljanje određenih predmeta pod postelju ili uzglavlje umirućega). Kada je smrt bila sasvim blizu, palila se svijeća, a kada je smrt nastupila, otvarao se prozor (da duša izađe), zrcalo se zastiralo tkaninom ili ga se okretalo naopako, zaustavljao se sat, gasila se vatra na ognjištu, puštala stoka iz staje (negdje u trenutku kretanja sprovoda). Pokojnika izložena na odru obilazili su rođaci i suseljani, molili uz njega i čuvali ga do kasne noći, pa i do sprovoda. Ponegdje su žene plele vijence za pokop. U kući se nije kuhalo, a ukućanima su hranu donosile rođakinje i susjede. Umrloga su u sprovodu nosili na nosilima ili vozili na kolima. S njim su ukapali i poneki njemu drag predmet (osobito s djetetom), ali su potvrđeni i drukčiji primjeri popudbine (novac, svijeća), značenje kojih je u vezi s drevnim predodžbama o putu na drugi svijet. U mnogim krajevima, čim je nastupila smrt, okupljena ženska rodbina počela je glasno naricati za pokojnikom. Sprovod mladića ili djevojke barem u nečem trebao je podsjećati na svadbu (svadbene kitice, mladenkin vijenac, bijela boja odjeće, lijesa i cvijeća). Nakon ukopa bilo je obvezno pranje ruku te obrok za one koji su nosili umrloga, križeve ili barjake, pripremili raku i drugo. (→ obredno umivanje; karmine ili podušja) IZVOR Običaji, narodni. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 16. 3. 2022. |
2. GODIŠNJI OBIČAJI
|
2. GODIŠNJI OBIČAJI
Prikazi godišnjih običaja većinom počinju od najznačajnijih jesenskih blagdana, Svih svetih i Dušnoga dana, posvećenih pokojnicima, posjetima i uređenju grobova. U tradicijskom je smislu dan Svih svetih važniji kao posljednji pastirski blagdan u godini, što su ga pastiri slavili na polju, uz darovanu hranu i piće. U povodu shvaćanja da mošt sazrijeva na Martinje, odn. dan svetoga Martina, u malogradskim su se, a poslije i u seoskim sredinama sjev. Hrvatske, na taj dan održavale šaljive ceremonije »krštenja mošta«. Blagdanski značaj iskazivao se i obilnijim gošćenjem, osobito pečenom guskom. Predbožićno razdoblje počinje danima sv. Barbare i sv. Lucije, uz koje je vezano gatanje, proricanje, pa i darivanje. Razdoblje od kraja studenoga do polovice siječnja obuhvaća niz blagdana i uz njih vezanih običaja i vjerovanja koji čine cjelinu s Božićem kao središnjim vjerskim i tradicijskim blagdanom. Taj sklop običaja primjer je prepletanja raznorodnih tradicija, od elemenata stare slav. religije i mitologije, preko onih iz antike, do kršćanstva, odn. katoličanstva. Kristijanizacija nije dokinula nekršćanske sadržaje u božićnim običajima, usredotočene na zimski solsticij i na početak nove godine. U Hrvata su isti ili slični običaji negdje vezani uz Badnjak i Božić, a drugdje uz Novu godinu ili se iste pojedinosti ponavljaju na oba blagdana, što je posljedica mijenjanja kalendara, odnosno pomicanja datuma početka godine. Karakteristično je božićno kićenje doma zelenilom, svježim grančicama crnogorice, bršljana, božikovine i dr. bilja. Kićenje cijeloga stabla jele ili smreke, božićnoga drvca, u hrv. se krajevima javlja tek u novije doba (XIX. st.), i to prvo u gradskim sredinama. Božićni su običaji unošenje slame i priprema božićnoga stola, priprema osobitoga kruha (→ obredno pecivo), paljenje panja badnjaka, izricanje čestitki i obrednih formula za dobrobit kućanstva i ukućana te posjet božićnoga čestitara (polaznik). Dio mnogobrojnih i raznolikih božićnih običaja u Hrvata vezan je uz kult predaka: stavljanje svijeće na stol na Badnju večer, posna jela (grah, riba, kaša, orasi i med – ponešto se ostavlja na stolu nakon obroka), prostiranje slame, pa i paljenje panja badnjaka. Darivanje je odavno vezano uz božićno i novogodišnje vrijeme: kao starije, darivanje obrednih čestitara, i novije, darivanje djece, posebice za dan sv. Nikole i sv. Lucije. O Božiću su se međusobno darivali djevojke i mladići, kao znak sklonosti pa i ženidbenih namjera (jabuka). U više je krajeva zabilježeno i darivanje vode (zdenca). Nakon Božića skupine čestitara obilazile su kuće, pjevajući osobite pjesme i za uzvrat dobivajući darove (→ koleda; koledari; betlehemari). Na jadranskome je području poznat još jedan osobit običaj u razdoblju između Božića i Sveta tri kralja, a to je biranje »kralja« ili »kneza«.Između Sveta tri kralja i početka korizme (→ pepelnica) padaju poklade ili karneval. Značenje prijelaza iz zime u proljeće za agrarnu godinu i zamisao da čovjek može utjecati na prirodu za svoju dobrobit polazišta su tumačenja drevnoga smisla pokladnih običaja; odlučujuća je bila uloga zaštitne (apotropejske) magije i magije za plodnost koja se nazire iza mnoštva regionalno i lokalno različitih pokladnih postupaka i likova (→ buše ili bušari; čarojice; oboravanje). Drugi tip u nas poznatoga karnevala vezan je uz grad. sredine i okrenut društv. kritici. Proljetni su običaji vezani uz istaknute kršć. blagdane: Cvjetnicu, Uskrs, Spasovo, Jurjevo, Filip i Jakov (→ filipovčice), Duhove. Većini su zajednički ophodi, odnosno povorke mladih koji obilaze selo, pjevaju osobite pjesme i skupljaju darove, a nekima i paljenje krjesova (→ obredna vatra). Paljenje krjesova uobičajeno je i na Ivanje, folklorno najbogatiji ljetni blagdan. Tijekom godine pojedini se sveci svečanije slave u mjestima kojima su zaštitnici; i pojedine obitelji mogu imati sveca zaštitnika kojega proslavljaju kao krsno ime ili krsnu slavu (većinom u pravoslavaca). IZVOR Običaji, narodni. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 16. 3. 2022. |
Zvona za mrtve U župama Radobilja, Žeževica i Zagvozd, u zaleđu Omiša i Makarske, još je živ običaj brecanja za duše pokojnih, u noći sa Svih svetih, na Dušni dan. Mora se zvoniti, tj. brecati tako da bat udara samo o jednu stranu zvona i to cijelu noć, sve do jutarnje mise, jer se, prema običaju, zvonjava ne smije prekinuti. To je čin prisjećanja na pokojne i molitve za njih, ali, dakako, i društvenog okupljanja, odnosno samopotvrđivanja zajednice. Ozračje te noći je kontemplativno, no ipak, zna biti i posve "svjetovnih" trenutaka. |
BOŽIĆ
|
2.1. Predbožićni, božićni i običaji nakon Božića
2.1.1. Predbožićni običaji 2.1.2. Božićni običaji
2.1.3. Običaji nakon Božića
|
Emisija Zapis: Božićno sijelo u Pivi, RTCG 2015.
Datum objave: 19.3.2019. Autor: Miomir Maros Opis: Emisija u kojoj predstavlja tradicionalno višeglasno pjevanje KUD "Piva" iz Plužina, a božićne pjesme pjevaju uz gusle i najbolji crnogorski guslari Stevan Mišo Popović, Milan Vujović i Miloš Jovanović. |
POKLADE
2.2. Pokladni običaji
Didi s Kamešnice (PDF)
|
|
Pokladni običaji podkamešničkih sela - Didi s Kamešnice
Datum objave: 6.2.2022. Autor: AS MEDIA Opis. U podkamešničkim selima za vrijeme poklada održavaju se tradicijske mačkare već stoljećima. Obišli smo neke od sela i donosimo vam dio atmosfere. " Bolje da umre selo nego običaji" |
USKRS
|
2.3. Korizmeni i uskršnji običaji
2.4. Blagdani svetaca zaštitnika, krsna slava |
RAMAZAN
2.5. Ramazanski običaji
2.6. Seoska okupljanja, derneci, sjedeljke, sjednici, sajmovi
|
Prelo (običaj međusobnog pomaganja na selu). Prela se više sazivaju u jesen i zimu, kada su dani kraći, a noći duže, kada ima manje posla u polju. Prela se sazivaju se da se obave ženski radovi kao što su: češljanje vune, grebenanje, predenje, pletenje. Na prelo se išlo da se pomogne drugome ili da se uradi nešto za sebe, ali i radi pjesme i veselja.
Prela sazivaju domaćice ili njihove kćeri. Djevojke na prijedlog domaćice odlučuju u koliko sati će se doći na prelo. Većinom su prelo sazivali imućniji, radi prostora i gozbe. Kod njih je moglo doći više djevojaka i momaka pa je moglo biti veselije. Kada se dođe na na prelo prvo se malo posjedne, počasti se sokom, uštipcima, jabuka, orasima i lješnjacima, pa se onda prelazilo na posao. Domaćica odlučuje što će se raditi. Neke djevojke predu, druge pletu, treće vezu. Momci su na prelu dolazili nešto kasnije. Dolazili su u grupama, većinom iz drugih sela. Sjedala su pored djevojaka koje im se sviđaju, zadirkivali ih, uzimali klupka i vretena, gađali ih smotuljcima vune. Djevojci bi bilo drago da je zadirkuje momak koji joj se sviđa, dok je od ostalih bježala na drugo mjesto. U tijeku rada djevojke su pjevale, a momci lupa orasi i lješnjake i davali ih djevojkama. Na prelo su se pričale već poznate priče, zagonetalo se i zabavljali na razne načine. Nakon završetka poslova igralo se kolo. Kada se zađe već kasno u noć, prelo se privodilo kraju. Momci su pratili djevojke kućama i dogovarali sljedeće susrete. IZVOR http://radosavska051.blogspot.com.es/2010/03/prelo.html Sjednik, crnogoski śednik je seoska zabava, posijelo, organizirana najčešće kod nekog domaćina, s pjesmom i igrom/plesom (Oćemo li noćas u Jovana na śednik? Nema više śednika kâ prijed, sad idu u zadružni dom na igranke). To je naziv i za večernje sjedeljke u selu, s razgovorima, uz piće, eventualno i s kakvim zabavnim igrama (Idemo na śednik u Minjaka, igraćemo prstena).
IZVOR Ćupić Drago |
Veliko prelo kod babe Slavke u planini - Iz Arhiva Obicaji Radjevine - Dobrivoje i Dobrila Pantelic
Datum objave: 13.3.2017. Autor: Obicaji Radjevine Dobrivoje i Dobrila Pantelic Opis: Iz Arhiva Obicaji Radjevine-Dobrivoje i Dobrila Pantelic ...Da se proslost ne zaboravi da buducnost pamti.... Dobrivoje i Dobrila Pantelic selo Donje Brezovice 15 312 Zavlaka Pazariško prelo © Marko Čuljat, www.licke-novine.hr, Lička televizija, LTVG
Datum objave: 6.3.2022. Autor: Marko Čuljat Opis: PAZARIŠTE - 6. ožujka 2022. - Po starom ličkom običaju prošla duga zimska noć je "skraćena" najprvo čijalom perja za košunele, a prid kraj čijanja stigli su i momci i počelo je uno pravo pravcato prelo s ličkim ojkanom i kolom. ZAbavi nije bilo kraja a mladi su uživali u starim običajima. Sinoć je u staroj školi bio susret barem četri generacije Pazarištana i mještana susidnih sela pa i Gospića. Šteta što niste bili tamo. |
|
Crnogorska tradicija: Narodne zdravice
Datum objave: 17.12.2018. Postavio: SLAVENSKA SPARTA – Crna Gora / Zeta / Duklja Opis: U okviru serije Crnogorska tradicija Satelitski program RTCG emituje dokumentarnu emisiju narodne zdravice. Pored narodnih pjesama, umotvorina i predanja, bajki, legendi, basni, šaljivih priča i anegdota, narodne zdravice su - iako po dužini kraći tekstovi - iskazale sposobnost da očuvaju jezičke, mitološke i obredne elemente iz duboke starine. Krasi ih i osobena ljepota, kao i iskazana nada za prosperitetom članova zajednice. Sve to narodne zdravice čini izuzetno vrijednim nematrijalnim dobrom u crnogorskoj kulturnoj baštini. Autorka: Dragana Kršenković Brković Snimatelj: Predrag Perović |
Zapis o selu - Običaji uz rakijski kazan u Samoboru - Dokumentarni film (3.1.2015.)
Opis videa: Rakija (iz arapskog عرق/Arak, albanski: raki, makedonski i srpski: ракија, hrvatski: rakija, rumunjski: rachiu, bugarski: ракия; sve iz tur. rakı) ili žganica je žestoko piće slično vinjaku i votki, izrađeno destilacijom fermentiranog voća. Sadržaj alkohola obično iznosi oko 40 %, ali domaća rakija može biti jača, od 50 do 60 %. Prepečenica je dvostruko destilirana rakija, gdje sadržaj alkohola nekad prelazi čak i 60 %. Brlja je popularni naziv za jeftinu rakiju loše kvalitete i manjeg volumnog udjela alkohola. Rakija se smatra nacionalnim pićem mnogih slavenskih naroda: u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Bugarskoj, Crnoj Gori, Makedoniji i Srbiji. Najpoznatija vrsta rakije je šljivovica, koja se proizvodi postupkom pečenja ili destilacije provrelih (fermentiranih) šljiva u posebno izrađenom kotlu, poznate su po kvaliteti lička i slavonska šljivovica. Druga popularna vrsta uz obalu Jadrana je lozovača. Ostala voća od koje se rakija proizvodi su grožđe (najčešće u Bugarskoj i Crnoj Gori), marelice, jabuke, smokve i dunje. Rakija lozovača se katkad poslije destilacije miješa s drugim sastojcima, kao što su trave, med, višnje i lješnjaci. Rakija je u pravilu piće bez boje, osim kad joj se dodaju drugi sastojci. Neke vrste rakija se drže u drvenim bačvama (od hrasta) zbog dodatne arome i zlatne boje. Preporučuje se piti rakiju iz posebnih malih čašica volumena od 0,3 do 0,5 dl. Popularna je tradicijska teza da se jakost rakije može ocijeniti prema veličini krugova mjehurića ("vjenčić") koji nastaju kad je boca dobro protresena, ali je to nepouzdano. Također se to pogrješno rabi za mjerenje kakvoće likera. Pouzdana metoda određivanja jakosti rakije je mjerenjem alkoholometrom. Osnovni tipovi: šljiva šljivovica grožđe lozovača/loza/komovica marelica Mareličarka kruška kruškovača, vilijamovka jabuka jabukovača dunja dunjevača smokva smokvovača S dodatcima s travama travarica/trava s orasima orahovača/orahovac s medom medovača/medenica/medica s višnjama višnjevac/višnjevača s imelom biska |
Crnom Gorom: Kazivanje pasova, nabrajanje predaka kroz generacije HD
Datum objave: 4.2.2020. Proizvodnja: RIVchannel Opis: Kazivanje pasova ili oživljavanje i čuvanje uspomena na pretke. Pametari su uglavnom znali pasove svih brastvenika, a i danas ih dobro pamte. Kako u plemenu Kuči kazuju pasove, pogledajte u ovom videu. Pasove kazivali: Milivoje Mišo Petrović, Milisav Popović i Milija Milić. 
|
3 . RADNI OBIČAJI
|
3. RADNI OBIČAJI
U radne ili gospodarske običaje ubrajaju se različiti postupci, većinom magijske naravi, usmjereni na osiguranje uroda i napredak stoke, osobito kod pripreme sjemena, oranja, sjetve i sadnje. Primjerice, u prvu se brazdu zaoravalo jaje kao simbol plodnosti i začetka života s namjerom da se njegova vitalna snaga prenese na usjeve; stoka se gonila preko vatre ili njezinih ostataka zbog vjerovanja u mogućnost prijenosa očisne i zaštitne moći vatre na životinje. Na magiji se zasnivaju i različiti postupci pri početku i dovršetku značajnih poslova. Primjerice, pri gradnji kuće temelji se prskaju krvlju žrtvovane životinje ili se u njih ugradi novac, krovište se zakiti drvcetom, ukrasima i ručnicima, a dovršetak gradnje proslavlja gozbom za graditelje i ukućane (→ likovo). Osobito su bili svečani, lokalno različiti dovršetci žetve. Za osiguranje ljetine od suše služili su običaji za izazivanje kiše (prporuše, dodole). 3.1. Poljoprivreda Prporuše Prporuše, ili dodole - seoski običaj zazivanja kiše u sušnom razdoblju. Izabrana, posebno opremljena skupina obilazi selo, izvodeći propisane obredne radnje popraćene odgovarajućom pjesmom. Sudjeluju pretežno djeca pretpubertetske dobi, a središnji je lik (doda, dodola, prperuša, prpac) sav uvijen u zelenilo. Pred svakom kućom skupina otpjeva, uz ritmičke pokrete, zaziv za kišu, popraćen refrenom: Oj, dodo! Oj, dodole! i sl. Osobu u zelenilu domaćini poškrope vodom, a ostale daruju. U Hrvatskoj se običaj održavao još u prvim desetljećima 20. st. u istočnoj Slavoniji, na jadranskom području i Žumberku. Bio je poznat u jugoistočnoj, zapadnoj i srednjoj Europi (das Regen-Mädchen kišna djevojka), a također raširen i u sjevernoj Africi, zemljama Bliskog istoka (kišna majka, kišna zaručnica), na Kavkazu, u Dagestanu, Indiji. Tradicija paljenja Petrovdanskih lila Dok u nekim krajevima tradicija iščezava, u Bistrici kod Bijelog Polja (Crna Gora) i danas se njeguju drevni običaji kao sto je paljenje Petrovdanskih lila. Bistričani se okupljaju da uz muziku i lile požele dobru žetvu i ljetinu, da bi godina bila rodna i usjevi dobri. Od najmlađih do najstarijih mještana se sa posebnom radošću pripremaju lile, a taj stari kult zajedno njeguju i pravoslavci i muslimani. IZVOR RTCG 3.1.1. Vinogradarstvo 3.1.2. Uzgoj voćaka i maslinarstvo 3.1.3. Oranje, sijanje i žetva 3.2. Stočarstvo |
|
IZVORI I LITERATURA
Narodni običaji
ALAUPOVIĆ-GJELDUM, Dinka: Običaji životnog ciklusa u Imotskoj krajini i zapadnoj Hercegovini, od konca XIX. stoljeća do Drugog svjetskog rata. Izvorni znanstveni članak. Ministarstvo kulture, Konzervatorski odjel Split. Ethnologica Dalmatica, No. 8, 1999. str. 149-168. (PDF)
BRNELIĆ, Aurora: Hrvatski narodni običaji. Diplomski rad. Sveučilište Jurja Dobrile u Puli. Pula, 2021. (PDF)
ZORIĆ, Damir: Silva rerum: bilješke o ishodištima pučkih tradicija. Zagreb; Sarajevo: Synopsis; Mostar: Sveučilište u Mostaru, 2020.
- Sažetak; U ciklusu životnih običaja prikazuju se običaji i vjerovanja uz rođenje djeteta, sklapanje braka i smrti. Iz prošlosti nemamo mnogo literature koja obrađuje isključivo običaje Imotske krajine i zapadne Hercegovine, nego su to većinom općeniti i necjeloviti opisi. U poglavlju o običajima uz rođenje djeteta prikazan je odnos obitelji i seoske zajednice prema trudnici, a i prema nerotkinji. Žena je rađala uz ognjište, uz pomoć priučene seoske babice, a težak porod joj se olakšavao raznim magijskim radnjama: pucanjem iz puške, donošenjem moći, molitvama i dr. O sklapanju braka izneseni su običaji od vremena upoznavanja mladića i djevojke, običaj gonjanja i liganja, zatim prošnja, ugovor, rakija, te pripremanje u nevjestinoj i mladoženjinoj kući za svatove itd. U poglavlju o običajima uz smrt govori se o predznacima koji po pučkom vjerovanju dozivaju smrt, o objedu pri sahrani, te o nadgrobnim biljezima od kamena složenog u krug. U svim običajima ovog kraja nalazimo sličnosti sa širim dinarskim kulturnim krugom u Bosni, Hercegovini i Dalmaciji.
BRNELIĆ, Aurora: Hrvatski narodni običaji. Diplomski rad. Sveučilište Jurja Dobrile u Puli. Pula, 2021. (PDF)
- Sažetak. Tema ovog diplomskog rada su narodni običaji na području Hrvatske. Narodni običaji su nezaobilazni čimbenici kulture koji su specifični za pojedini narod i samim time ga čine prepoznatljivim i jedinstvenim. Posebnost prostora Republike Hrvatske čini njezina materijalna i nematerijalna baština u koju se ubrajaju i narodni običaji. Ovaj diplomski rad napisan je u sklopu kolegija Nematerijalna kulturna baština, stoga su narodni običaji jedan od najboljih primjera kako prošlost i tradicija mogu utjecati na život ljudi danas. Strukturu ovog diplomskog rada čini pet glavnih poglavlja s odgovarajućim potpoglavljima. Prvo poglavlje bavi se teorijskim određenjem pojma običaj te sadrži osnovnu podjelu običaja na životne (obiteljske), godišnje (blagdanske) i radne (gospodarske). Zatim se navedena podjela razrađuje u poglavljima koja slijede. Poglavlje o životnim običajima bit će podijeljeno na devet potpoglavlja, odnosno navesti će se narodni običaji vezani uz rođenje djeteta, krštenje i kumstvo, Prvu sv. pričest, potvrdu (krizmu), mladenački život i legende o krsnicima i štrigunima, odlazak u vojsku, pronalazak bračnog partnera, prošnju, zaruke, svadbu te na kraju smrt i pokop. Treće poglavlje odnosi se na godišnje običaje te ono obuhvaća ciklus božićnih (predbožićni, božićni i običaji nakon Božića), pokladnih i ciklus vazmenih običaja. Ciklus božićnih običaja uključuje narodne običaje vezane uz blagdane sv. Barbare, sv. Lucije i sv. Nikole, Badnjak i dan Božića pa sve do običaja koji slijede nakon Božića, u što se ubrajaju blagdan sv. Stjepana Prvomučenika, sv. Ivana Evanđelista, blagdan Nevine dječice, Silvestrovo, Nova godina i na kraju blagdan Sv. tri kralja. Blagdanom Sv. tri kralja završava božićni te započinje pokladni ciklus običaja. U potpoglavlju o narodnim običajima za vrijeme poklada dat će se primjer zvončara s područja Kastavštine koji su zahvaljujući svojoj tradiciji i posebnošću uvršteni na UNESCO-ov popis Nematerijalne svjetske baštine. Potom slijedi opis korizmenih i uskršnjih običaja na području Hrvatske. Također, u sklopu poglavlja o godišnjim narodnim običajima navest će se i običaji povodom blagdana svetaca zaštitnika, poput sv. Jurja, sv. Filipa i Jakova te sv. Antuna Padovanskog. 2 Posljednje poglavlje ovoga rada bavi se radnim običajima odnosno običajima koji su vezani uz poljoprivredu i stočarstvo. Potpoglavlje o poljoprivredi dijeli se na narodne običaje vezane uz gospodarske grane kao što su vinogradarstvo, maslinarstvo te uzgoj različitih vrsta voćaka. Tu će se, također, istražiti i običaji vezani uz sijanje, oranje i žetvu, prvenstveno na području središnje Istre. U potpoglavlju o stočarstvu bit će uvršteni običaji prilikom nabave ili prodaje stoke, kao i vjerovanja i obredi čija je glavna svrha zaštita životinja. Na kraju slijedi zaključak svega prethodno rečenog, u kojem će se ukratko osvrnuti na gore navedene elemente. Podaci korišteni u svrhu pisanja ovoga rada pronađeni su Sveučilišnoj knjižnici u Puli, Gradskoj knjižnici i čitaonici u Žminju, na portalu hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa Hrčak te na ostalim službenim internetskim stranicama. Od stručnih časopisa valja izdvojiti časopise Ethnologica Dalmatica, Studia Dalmatica i časopis Croatica et Slavica ladertina. Službene internetske stranice korištene u ovom radu uključuju mrežno izdanje Hrvatske enciklopedije, službenu stranicu Ministarstva kulture Republike Hrvatske te Portal katoličkih teologa čije su stranice korištene prilikom istraživanja hrvatskih narodnih običaja vezanih uz blagdane.
- Opis. U knjizi su opisani narodni običaji svih hrvatskih krajeva pri čemu su obuhvaćeni običaji odijevanja, vjerovanja, postupanja i spravljanja jela za pojedine prigode. Sadrži pregled narodnih nošnji te običaja podijeljenih na one životne vezane uz rođenje djeteta, krštenje, kumstvo, svadbe, smrt, pokope i sprovode te one godišnje koji su vezani za Božić, poklade, karnevale, Uskrs, Veliku Gospu, blagdan Svih svetih, kao i pojedine pravoslavne, islamske i židovske blagdane.
ZORIĆ, Damir: Silva rerum: bilješke o ishodištima pučkih tradicija. Zagreb; Sarajevo: Synopsis; Mostar: Sveučilište u Mostaru, 2020.
- Opis. Tekstovi skupljeni u ovom svesku, pisani i objavljivani u različito vrijeme i s različitom svrhom i namjerom kao rezultat autorova istraživanja hrvatske kulturne baštine, obrađuju niz etnoloških i folklorističkih te filoloških, jezikoslovnih i historiografskih tema, a razvrstani su u tri cjeline. U prvoj su cjelini studije "Povijest hrvatskog bajoslovlja : Nacrt povijesnog pregleda hrvatskih istraživanja stare slavenske vjere od 18. do 20. stoljeća", "Nikola Andrić o hrvatskom narodnom pjesništvu" i "Povijesna ishodišta jedne gangaške pjesme iz Lovreća". U drugom su dijelu tekstovi "Etnološka ishodišta Katičićeve mitološke trilogije", "Gange od Cetine do Neretve", "Strišnjavica : Stara hercegovačka seljačka kuća" i "Grudska molitva", a u trećem "Baština je temelj identiteta : Glagoljaško pučko crkveno pjevanje u Podstrani i donjim Poljicima", "Novi prilozi kulturološkim poglavljima naše misiološke historiografije", "Vinko Paletin između B. Las Casasa i J. G. Sepulvede" i "Zavjetovane djevojke (virdžine) u tradiciji balkanskih gorštaka".
Svadbeni običaji
ŠKRBIĆ ALEMPIJEVIĆ, Nevena: Inverzija spolova u hrvatskim pokladnim i svadbenim običajima. Narodna umjetnost 43, br. 2 (2006): 41-65. (PDF)
- Sažetak: Autorica analizira prerušavanje u "rodnog drugog", kojim se ostvaruje ludički iskorak u okviru hrvatskih pokladnih i svadbenih običaja. Pojavu kontrastira sa svakodnevnim transvestizmom, kao i s usvajanjem atributa suprotnoga spola do kojeg sporadično dolazi u drugim običajima. Prikazuje inačice takva maskiranja i sredstva kojima se preobrazba ostvaruje. O običajnoj inverziji spolova raspravlja kao o dopuštenom, pa i poželjnom, periodičkom prijestupu.
Pokladni običaji
LOZICA, Ivan: Hrvatski karnevali. Zagreb, 1997.
ŠKRBIĆ ALEMPIJEVIĆ, Nevena: Predstavljanje svadbe u hrvatskim pokladnim običajima. Studia ethnologica Croatica, vol. 19, br. 1, 2007, str. 199-220. (PDF)
- Opis. Tradicija karnevala (poklada, fašnika, mesopusta) u našim je krajevima veoma duga. U ovoj knjizi autor obrađuje dvadesetak hrvatskih karnevala iz prošlosti i sadašnjosti, između ostalih i samoborski. Karnevali su vrlo popularni i u ruralnim i u urbanim sredinama. Knjiga sadrži i brojne izvatke iz tekstova, originalne fotografije i značajnu bibliografiju. Priređena je u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu kao dio teme Interdisciplinarno istraživanje vrijednosti u hrvatskoj kulturi. Kao takva koristit će svima koji žele proučavati tradiciju, folklor, društveni život i običaje u Hrvatskoj.
ŠKRBIĆ ALEMPIJEVIĆ, Nevena: Predstavljanje svadbe u hrvatskim pokladnim običajima. Studia ethnologica Croatica, vol. 19, br. 1, 2007, str. 199-220. (PDF)
- Sažetak. Autorica ukazuje na pojavu svadbenih motiva u hrvatskim pokladnim običajima te analizira predstavljačke oblike kojima se oponaša, a istodobno i karikira, svadbeni tijek. Prikazuje različite oblike pokladnog predstavljanja svadbe i njihovu rasprostranjenost. U radu se razmatraju sastavnice kojima se u pokladnome kontekstu dočarava svadbeno zbivanje, izgled sudionika i kôd ponašanja koje pojavljivanje u takvoj "svatovskoj povorci" uključuje, kao i mogući razlozi vezivanja ovoga predstavljačkog oblika upravo za pokladno razdoblje.
- Sažetak: Autorica analizira prerušavanje u "rodnog drugog", kojim se ostvaruje ludički iskorak u okviru hrvatskih pokladnih i svadbenih običaja. Pojavu kontrastira sa svakodnevnim transvestizmom, kao i s usvajanjem atributa suprotnoga spola do kojeg sporadično dolazi u drugim običajima. Prikazuje inačice takva maskiranja i sredstva kojima se preobrazba ostvaruje. O običajnoj inverziji spolova raspravlja kao o dopuštenom, pa i poželjnom, periodičkom prijestupu.
Skupovi, okupljanja
SPASOJEVIĆ, Vasilije Mujo: Narodni skupovi u Crnoj Gori. Obod. Cetinje, 2001.
Narodni običaji vezani uz smrt
BOGDAN BIJELIĆ, Paulina: Karitati i sedmine: (Konavli u Dalmaciji). Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, Knj. 19 , br. 2, str. 373-374. Zagreb, 1914.
FABER, Aleksandra: Život velebitskog stočara i njegov odnos prema smrti (Razmatranja uz mirila). Izvorni znanstveni članak. Senjski zbornik : prilozi za geografiju, etnologiju, gospodarstvo, povijest i kulturu, Vol. 22 No. 1, 1995. str. 157-169 (PDF)
MAROŠEVIĆ, Grozdana: Naricanje u Hrvatskoj u povijesnom kontekstu. Izvorni znanstveni članak, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb. Narodna umjetnost : hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, Vol. 42 No. 2, 2005. str. 39-48. (PDF)
FABER, Aleksandra: Život velebitskog stočara i njegov odnos prema smrti (Razmatranja uz mirila). Izvorni znanstveni članak. Senjski zbornik : prilozi za geografiju, etnologiju, gospodarstvo, povijest i kulturu, Vol. 22 No. 1, 1995. str. 157-169 (PDF)
- Sažetak; Uz kratak geografski opis velebitskog područja, vezan uz antičke izvore, te osvrt na stanovništvo Velebita kroz arheološka razdoblja, prikazane su okolnosti pod kojima su se u tom izoliranom brdskom području uščuvale i razvijale pojedine kultne manifestacije i običaji, prije svega običaji pokapanja pokojnih. Mirila, osebujni grobni spomenici koji se nalaze uz planinske putove u Velebitu, istaknuta su mjesta posmrtnih obreda planinskog stanovništva. Na temelju dosadašnjih istraživanja I. Krajača, M. Gavazzija, A. Glavičica, a napose M. Trošelj, autorica je upozorila na neke pogrebne običaje kod Vlaha u planinama sjeverne Grčke, uključivši obred ekshumacije uz naricanja (miraloja) koji se u nekim detaljima podudara s pogrebnim obredom na velebitskim mirilima. Te podudarnosti mogle bi se vezati uz utjecaj transhumantnih stočara iz istočnih planinskih regija Balkana, s kojima je autohtono stanovništvo Velebita dijelilo ispašu, a izmjenjivalo ili obogaćivalo, vjerojatno i rodbinskom vezom, svoje običaje i vjerovanja.
- Sažetak. Nakon višegodišnjega terenskog i arhivskog istraživanja na prostoru zaobalnoga dijela primorske Hrvatske autor istražuje mirila - praksu obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom na putu od pokojnikove kuće do groblja. Mirila su i dio puno širih praksi obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom, ona su i nematerijalna kulturna baština Republike Hrvatske, turistička atrakcija, izvedbena umjetnost i mjesto sjećanja.
MAROŠEVIĆ, Grozdana: Naricanje u Hrvatskoj u povijesnom kontekstu. Izvorni znanstveni članak, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb. Narodna umjetnost : hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, Vol. 42 No. 2, 2005. str. 39-48. (PDF)
- Sažetak; Budući da je oblikovano elementima poetskog i glazbenog izraza, naricanje su folkloristi i etnomuzikolozi povezali s idejom pjesme i glazbe (pjevanja) i obrađivali ga kao glazbeno-poetsku vrstu, premda se u sredinama u kojima se prakticiralo nije smatralo pjevanjem. Riječ je o stiliziranom plakanju, o posebnom zvukovnom sustavu u kojem govor, glazba i plač gube pojedinačne identitete i stvaraju poseban (obredni) jezik kojim se oplakuje pokojnik, komunicira s umrlima i ono¬zemaljskim svijetom. Na osnovi podataka zabilježenih od 15. do 20. stoljeća u radu se razmatra magijska, društvena i psihološka funkcija naricanja kao obredne prakse koju je, osobito u prošlosti, obilježavao visok stupanj formaliziranosti i propisanosti s obzirom na izvođače, vrijeme i mjesto, sadržaj (obrasce, formule) i način izvođenja. Pove¬zano s promjenama u obiteljskim odnosima i u njima sve izraženijom privrženošću i osjećajnošću, što je dovelo do emocionalnog odbijanja, prikrivanja i uvođenja tabua smrti te potiskivanja javnoga izražavanja tuge, od 19. stoljeća moguće je pratiti promjene u stavu ljudi spram naricanja: ono je postupno prestajalo biti normom, a u mnogim se sredinama i posve napustilo.
