Terminologija
|
Narodni običaji
Narodni običaji su tradicijom ustaljeni načini ponašanja s normativnim, ceremonijalnim i simboličkim značajkama, svojstveni određenoj društvenoj zajednici i području, nezaobilazni čimbenici narodne kulture koji obilježuju značajne trenutke čovjekova života i osobite prigode u životu zajednice vezane uz životni, vjerski, gospodarski godišnji ciklus. Običaj je jedan od temeljnih pojmova etnologije. Među različitim klasifikacijama običaja preteže podjela na: životne ili obiteljske, godišnje ili kalendarske te radne ili gospodarske. Životni ili obiteljski običaji vezani su uz značajne događaje u čovjekovu životu: rođenje djeteta i određene trenutke tijekom njegova odrastanja, značajnije događaje u životu seoske mladeži, sklapanje braka, smrt i pogreb. Godišnji običaji obilježuju blagdane koji se ponavljaju svake godine. I kod muslimana, pravoslavnih i katoičkih kršćana i židova najvećim su dijelom povezani s istaknutim blagdanima vjerskih kalendara. Radni ili gospodarski običaji pretežito se odnose na početak ili dovršetak važnih poljodjelskih i drugih poslova (npr. oranja, sjetve, žetve, gradnje kuće). Među običaje mogu se ubrojiti i tradicijski oblici međusobne radne pomoći, odn. solidarnoga pomaganja na razini susjedstva i seoske zajednice (sprega, → moba). Kod nekih od njih naglašen je društveni aspekt (prela, sijela, čijala). Posebice u seoskim zajednicama, običaji su imali vrijednost nepisanih normi i zakona koji su se pod svaku cijenu morali ispoštovati. Uz običaje se često vežu određena vjerovanja i magijski postupci oslonjeni na predodžbe koje velikim dijelom pripadaju pretkršćanskom svjetonazoru. Osim drugih promjena, običaji su tijekom vremena bili podvrgnuti snažnoj kristijanizaciji. I sadašnje vrijeme obilježuje potreba za ceremonijalnim i simboličkim ponašanjem u značajnim prigodama osobnoga života i života zajednice (npr. proslave mjesnih i drž. blagdana, početka i dovršetka izgradnje javnih objekata i sl.) te u proslavama vjerskih blagdana u javnoj i obiteljskoj sferi. U tim se prigodama uz suvremene oživotvoruju i mnogi stari običaji, odn. suvremeni su običaji snažno oslonjeni na tradiciju; u tom pogledu postoje velike lokalne, obiteljske, pa i individualne razlike. Uključujući kulturnu baštinu, običaji su nezaobilazni stvaratelji kulture svakoga naroda te upravo na taj način narod postaje prepoznatljiv po svojoj kulturi, tradiciji, vjerovanjima i običajima. IZVOR Običaji, narodni. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 16. 3. 2022. |
O običaju Sicanja / Bocanja kršćanskih motiva kod katolika Hrvata u Bosni i Hercegovini
Autor: Tatauification Datum objave: 2.2.2012. Radiopostaja »Mir« Međugorje, emisija o običaju tetoviranja kod katolika Hrvata. Gosti u emisiji: Prof. Tea Turalija i Fra Mijo Šuman. |
Pregled narodnih običaja
|
1. ŽIVOTNI OBIČAJI
1.1. Rođenje djeteta 1.2. Krštenje i kumstvo 1.3. Prva Sveta pričest i potvrda (krizma) 1.4. Mladenački život 1.4.1. Inicijacijski obredi 1.4.2. Legende o krsnicima i štrigunima 1.4.3. Odlazak u vojsku 1.4.4. Pronalaženje bračnog partnera 1.4.5. Prošnja i zaruke 1.6. Svadba 1.6.1. Predsvadbeni običaji 1.6.2. Svadbeni običaji 1.7. Smrt i pokop 2. GODIŠNJI OBIČAJI 2.1. Predbožićni, božićni i običaji nakon Božića 2.1.1. Predbožićni običaji 2.1.2. Božićni običaji 2.1.3. Običaji nakon Božića 2.2. Pokladni običaji 2.3. Korizmeni i uskršnji običaji 2.4. Blagdani svetaca zaštitnika, Krsna slava 2.5. Ramazanski običaji 3. RADNI OBIČAJI 3.1. Poljoprivreda 3.1.1. Vinogradarstvo 3.1.2. Uzgoj voćaka i maslinarstvo... 3.2. Stočarstvo 4. OSTALI OBIČAJI 4.1. Određena vjerovanja i magijski postupci 4.2. Običaji liječenja |
Crnogorska obitelj u tradicionalnoj nošnji (1912. godina)
|
1. ŽIVOTNI OBIČAJI
POTOMSTVO
|
1.1. Rođenje djeteta
Porod Rađanje djece u seoskom okružju bilo je gl. svrhom bračnog i obiteljskoga života, a u odgoju djece odlučnija je bila šira obitelj negoli roditelji. Trudnica se morala čuvati od uroka i mraka, nije smjela jesti određenu hranu, a vjerovalo se da ružno i neugodno što vidi ili njuhom osjeti može uzrokovati loše osobine djeteta. Velika je bila smrtnost novorođenčadi i rodilja, pa su se mnoge za porod spremale kao za smrt: ispovjedile se i pričestile, pripremile odjeću za ukop i svijeću. Žene su rađale uz pomoć vješte suseljanke, ali i same. Za vrijeme rađanja i poslije većinom su bile izdvojene od ukućana u posebnoj prostoriji ili u zajedničkoj, zaklonjene razastrtom tkaninom. Na osobit se način postupalo s posteljicom i pupkovinom. Ako se dijete rodilo u posteljici, vjerovalo se da će biti osobito sretno i pametno ili da će steći nadnaravne moći (→ krsnik; mora; vještica). Uz novorođenče su se stavljali različiti predmeti s namjerom da ga štite (npr. srp, rog) ili utječu na njegovu budućnost i izbor zanimanja (npr. neko oruđe, knjiga, vreteno). Rodilju su nakon poroda obilazile rođakinje i druge žene, donoseći hranu i piće. Ako je bilo slabo, dijete se krstilo na sam dan rođenja; uz kat. nauk na to je utjecalo i vjerovanje da se umrlo nekršteno dijete pretvara u demonsko biće. Za krštenje se obično dječaku uzimao kum, a djevojčici kuma, ili su kumovi bili bračni par (→ kumstvo). Rođenje djeteta proslavljalo se u skladu s mogućnostima, u krugu obitelji i uz nazočnost kumova. Tom prilikom sve su žene donosile dar u jelu i piću. Vrlo je raširen bio običaj da kuma taj dar donese na glavi, u košari ili bez nje, zamotan u stolnjak ili pokriven ukrasnim ručnikom. Darivanje djeteta od kume ili kuma nije bilo obvezatno ili se svodilo na darivanje prvom dječjom košuljicom i rupčićem; taj dar s vremenom je postajao sve bogatiji (odjeća, novac, zlatni nakit). U prvim godinama djetetova života najvažniji su običaji vezani uz njegovo zdravlje, rast (osobito kose), prve korake, prve zube i početak govora. Određene faze odrastanja pratila je promjena odjeće i/ili frizure, preuzimanje određenih poslova (npr. pastirskih) i sudjelovanje u običajima različitih dobnih i spolnih skupina. Tako su, primjerice, djevojčice i dječaci sudjelovali u proljetnim običajima kao što su jurjevski i ivanjski (→ ladarice), a nešto starije djevojčice u duhovskima (→ kraljice). U životu seoskih mladića značajan je bio dan novačenja i dan odlaska u vojsku; novaci su se kitili osobitim rupcima i proslavljali ulazak u društvo odraslih. IZVOR Običaji, narodni. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 16. 3. 2022. 1.2. Krštenje i kumstvo 1.3. Prva Sveta pričest i potvrda (krizma) |
TV Crne Gore: Tradicija Crne Gore - Potomstvo
|
MLADOST
|
1.4. Mladenački život
1.4.1. Inicijacijski obredi Bocanje
Porijeklo
Tetoviranja su mogla biti i inicijacijski obredi preuzeti od praslavenskih naroda, jer je tetoviranje započinjalo kod prijelaza djevojčica u zrelu djevojačku dob. Običaj se moze promatrati i kroz magijsko ili religiozno značenje, jer molitva i korištenje blagoslovljenih predmeta, uz osnovni motiv križa svodi ovu pojavu unutar složenijih pobožnih praksi. Tetoviranje se takođe može tumačiti i kao estetski fenomen ukrašavanja tijela, kojem su događanja u vrijeme osmanlijske vladavine poslužile kao opravdanje. U Lašvanskoj dolini tetoviranje su izvodile žene uoči blagdana sv. Josipa 19.3., kao i Kraljevoj Sutjesci, ali se obred obavljao i uoči sv. Ivana Krstitelja 24.6., jer se po jednom kazivanju u to vrijeme želo kad se tetoviralo. Tetoviranje je obavljano i na Cvjetnicu, Veliki petak, Uskrs ili Blagovijest. Tetoviranje je obavljano pomoću crne smjese nazvane murećef. Smjesa je pravljena od čađi nastale paljenjem drveta smreke, luči pod pekom, a čađ se miješala s vodom blagoslovljenom u crkvi uoči Bogojavljenja 6.1. Smjesa se miješala nekoliko dana, sve dok ne bi dobila željenu čvrstoću. Smjesi se dodavala pljuvačka, svaki put kad bi se mješala da bi se dobila željena gustoća. Nanošena je na kožu, na nadlanicu, prste, rjeđe na druge dijelove tijela, nanosila se ubodima običnom šivaćom iglom. Tetovirale su se djevojčice od 10-15 (13-16) godine, mada se nalaze i primjeri tetoviranja predškolske djece. Tetoviranja muškaraca su bila rijetka i nisu bila kolektivna praksa.
Istraživanja
Austrijsko-poljski liječnik Leopold Glück, objavio je 1894. godine članak "Tetoviranje kože kod katolika u Bosni i Hercegovini", gdje piše da je "...skoro svaka odrasla djevojka ili svaka seljanka tetovirana na prsima, nadlakticama i podlakticama, na šakama često do prstiju, a u rijetkim slučajevima takoder i na čelu". Opsežnija istraživanja u isto vrijeme objavio je Ćiro Truhelka koji je sakupio desetine motiva, te za razliku od Glücka, koji se ograničio na Srednju Bosnu, nego i šire na Bosnu i Hercegovinu. Po Truhelki tetoviranja nemaju jako religiozni karakter, nego se mogu svrstati u potrebu za plemenskim obilježavanjem, što je Truhelka pokušao povezati istraživanjima u Albaniji, Srbiji, Bugarskoj, Crnoj Gori i Dalmaciji.Tetoviranje muškaraca je bilo vrlo rijetko, te se svodilo na vanjske uticaje, kao npr. kod vojnika koji su morali služiti, pa bi ih drugovi nagovorili na tetoviranje, mada im to u porodici nije bio običaj. Njegova istraživanja su opsegom obuhvatala područja sarajevskog, visočkog, travničkog, fojničkog, prozorskog i bugojanskog kotara, područja oko donjeg Vrbasa, kotorvaroški i banjalučki kotar. Primjetio je da taj običaj na južnoj i istočnoj periferiji tih područja znatno slabi, te da se u okolini Olova, Vareša, Vijake i u dolini Neretvice tetovira, samo da se zadovolji formi sa jednostavnim križićem na ramenu. Truhelka spominje da je "najljepše oblike tetoviranja našao u dolini Lašve, naročito u mjestima oko Guče Gore, a više manje bujne i u susjednim kotarima na sjeveru do Banja Luke, a na jugu do Ramske doline i Kupresa." Motivi
Podjelu na pet grupa motiva napravio je Mario Petrić:
Renaut, 2004.
IZVOR Bocanje. Wikipedija (sh) LITERATURA GLÜCK, Leopold: Tetoviranje kože kod katolika Bosne i Hercegovine. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 3, str. 81 - 89. (HTML) HERCEG, Toni: Tetovaže katolika u srednjoj Bosni – simbolički ornament duha i tijela. HUM XI (2017.) 17 – 18. str. 342-367 (PDF)
TRUHELKA, Ćiro: Tetoviranje katolika u Bosni i Hercegovini. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 2, 1894., str. 241 - 257. (Infobiro HTML) (PDF) VALJAN, Velimir; Martić, Zvonko: Franjevački samostan u Gučoj Gori - Zbornik radova sa znanstvenog skupa u povodu 150, obljetnice samostana u Gučoj Gori. Guča Gora, Sarajevo: Franjevački samostan Guča Gora, Kulturno povijesni institut provincije Bosne Srebrene. Sarajevo, 2010. 1.4.2. Legende o krsnicima i štrigunima
1.4.3. Odlazak u vojsku 1.4.4. Pronalaženje bračnog partnera Neobičan običaj iz Like Ličani su se dosjetili kako slaninom šarmirati djevojke. Do ljeta bi se već potrošile sve zalihe sušenog mesa pa je slanina bila luksuz. Mladići bi ljubomorno čuvali komadić slanine i netom prije dolaska na druženja (čijalo, prelo, ples…) mazali su usta slaninom. Na upit djevojaka od čega su masni, pohvalili bi se kako su dobro večerali i najeli se slanine. Bio je to znak da je kuća iz koje mladić dolazi "dobrog glasa" i bogata. NOVI LIST, 17.2.2022. 1.4.5. Prošnja i zaruke
|
Tradicija koja nestaje - Svadba, prosidba i brak kod crnogoraca, govore Nikodin i Ljubica Durutović
Datum objave: 16.10.2013. Autor: Siniša Durutović Opis: Obrađena emisija Pera Radovića, Tradicija koja nestaje- Svadba, prosidba i brak kod crnogoraca. U ovom obrađenom materijalu govore moj đed Nikodin i baba Ljubica. Tetoviranje katolika u Bosni - dokumentarni film
Autor: Srećko Stipović Datum objave: 27.4.2019. Opis. Tetoviranje mladih djevojaka i dječaka katoličke vjeroispovjesti bila je tradicija u Bosni ali i jedna vrsta zaštite od osmanlijskih osvajača.Kako su se pravile tetovaže pogledajte u ovome dokumentarnom filmu.Što o tome kaže etnolog Velimir Bugarin.Iskrena zahvala Tvrtku Zrili na pomoći kod snimanja ovoga filma. SICANJE BOCANJE TETOVIRANJE, 2013.- priča o običaju Hrvata da tetoviraju djecu
Autor: Volim Hrvatsku Datum objave: 2.10.2018. Opis. Zašto su majke Hrvatice u Bosni i Hercegovini dale tetovirati svoju djecu ? Križeve i katoličke simbole djevojčicama su tetovirali već od treće godine. Najveću važnost ovaj oblik označavanja imao je za vrijeme turske okupacije Bosne i Hercegovine između 1463. i 1878. godine. Tako su ih željeli zauvijek obilježiti. I djevojke zaštititi kako Turci ne bi koristili pravo prve bračne noći. Za slučaj da Turci oduzmu dijete, te ga, kako je onomad opisao Andrić, u sepetu na malim bosanskim konjićima povedu put Stambola, Smirne... I dok danas mladi tetoviraju znakove i simbole koji su im nerijetko i nepoznati, malo tko od njih zna da postoje simboli i ukrasi tipični za Hrvate i katolike u Bosni. I danas na području Uskoplja, Kupresa, Kraljeve Sutjeske ili Rame susrećemo žene koje su tetovirane tradicionalnom tehnikom. U nekim dijelovima Bosne i Hercegovine taj se postupak zove sicanje, ponegdje bocanje, a svima je poznato kao tetoviranje. Sicanje, bocanje, tetoviranje- najviše se prakticiralo kad je Bosna i Hercegovina pala pod tursku vlast. Pretpostavlja se da je taj običaj ostao još od doba Ilira, a u dokumentarcu Sicanje, bocanje, tetoviranje doznajte zašto su majke dale tetovirati svoju djecu i što o tome danas kažu tetovirane žene. Direktor fotografije Davorin Gecl Majstor tona Marijo Šešerko Majstor svjetla Boris Zimšek Zima Montažer Damir Đurčević Producent Miro Mioč Skladatelji Oleg Colnago Luka Udjbinac Scenaristica i redateljica Tanja Kanceljak Godina proizvodnje 2013. |
OBITELJ
|
1.6. Svadba
Sklapanje braka osobito je značajan trenutak u životu pojedinca, obitelji i zajednice, u kojem se oživotvoruju stari i novi običaji, vjerovanja i norme nepisanog i pisanoga prava; prilika je to za gošćenje, veselje, glazbu i ples. U seoskom se okružju brak mogao zasnovati na više načina, koje je seoska zajednica priznavala, iako ih je različito vrjednovala. Najpoželjniji čin sklapanja braka bila je svadba, koja u hrv. seljačkoj tradiciji obuhvaća mnoge ceremonijalne postupke i odlikuje se regionalnim osobitostima. Slijede različiti oblici tzv. otmice žene (fingirana, djelomice dogovorena, pa i prava) te zasnivanje braka samim početkom zajedničkoga života. Izostavljanjem svadbe izbjegavao se trošak, ali su održane određene simboličke radnje (primjerice, pucanje pri odvođenju mladenke, bacanje jabuke preko mladoženjina krova, promjena udavačine odjeće kao znak novoga bračnoga stanja). Svadba i otmica tradicijski su načini zasnivanja braka, a zakonski se čin (crkveno i/ili građ. vjenčanje) različito u njih uklapao, ovisno o području, vremenu i pojedinačnim odlukama: prije ili nakon svadbe, na različitim mjestima u njezinu tijeku, kraće ili dulje vrijeme nakon otmice ili početka zajedničkog života. (→ svadbeni običaji) IZVOR Običaji, narodni. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 16. 3. 2022. 1.6.1. Predsvadbeni običaji
1.6.2. Svadbeni običaji
|
Pivska Svadba 1 Dio (1996) Tradicija i običaji kod Crnogoraca
Datum objave: 4.4.2020. Postavio: Zmajevac 159 Opis: Pivska Svadba 1 Dio (1996) Tradicija i običaji kod Crnogoraca DRUGI DIO: https://www.youtube.com/watch?v=aHKjn... UCESTVOVALI SU: Evropa Ćoćić, selo Budanj Vojo Vracar, selo Bezuje Ostoja Tadić, selo Stabna Spasoje Kulić, selo Orah Čedo Kandić, Plužine Mileta Doderović, selo Ravno Miljan Blagojević, Miljkovac Radoje Potpara, Pljevlja Gojko Golubović, selo Orah Velibor Bakrač, selo Goransko Mjestani sela Pluzinske opstine kojima se zahvaljujemo. Film je realizovan u saradnji sa Domom kulture u Pluzinama. TV EKIPA: Producent - Radivoje Brnovic Scenario: Borislav Raicevic, Milun Tadic, Milan Bilbija Koriscena gradja iz knjige ''Kiceni svatovi'' Miluna Tadica Tonski snimatelj: Uros Vukovic Vozac: Danilo Vukovic Svjetlo: Milovan Vukasinovic Snimatelj: Srecko Tadic Ton majstor i sinhronizacija : Milan Popadic Graficka obrada: Radmila Babac Montaza: Gina Paovic Rezija: Milan Bilbija Direktor Fotografije: Cedo Dragovic Proizvodnja: TV CRNA GORA Avgust 1996 godine. Pivska Svadba 2 Dio (1996) Tradicija i običaji kod Crnogoraca
Datum objave: 5.4.2020. Postavio: Zmajevac 159 |
|
|
Film Rozajski svadbeni obicaji
Autor: Selma Dautovic Datum objave: 3.6.2016. Opis. Rožajski svadbeni običaji su snimljeni ukratko, kako bismo vam prikazali iste i sačuvali ih od zaborava. Na početku filma Ilda i Irma Nurković pjevaju pjesmu "Kraj tanana šadarvana" kao uvod u film sa malim izmjenama u samom tekstu pjesme prilagođene ulogama u filmu. Prva scena uvodi nas u to da kao što je to nekada bilo ljudi na posetku pričaju o raznim temama, a jedna od najčešćih tema je ženidba i udaja, na taj način i kroz takve razgovore se dolazi do zaključka ko je na "policu" da se ženi ili udaje i od kojeg roda treba birati mladu, kada je riječ ženiti sina. Kada se utvrdi koja je djevojka najbolja za njihovog sina, odnosno koji ljudi im za prijatelje najbolje odgovaraju, dogovarju da se šalju provođače, što je prikazano u drugoj sceni gdje u provođače su bili prijatelj momka kojeg treba ženiti i njegov amidža, a prijatelj Osman je ustvari rođak od djevojke za koju treba pomenuti i "ispipati" teren da li se mogu slati prosci. Kada su im u kući djevojke dali povoda za slanje prosaca, idu prosci, to su bili u trećoj sceni amidže, babo, daidža i brat momka Muhameda. U ovom filmu su odmah nakon prosidbe bez odugovlačenja dali djevojku, njen babo, amidža i dedo (djevojku su pitali prije prosidbe da li je razi o ona im je ćutnjom potvrdila da je razi), jer su obije porodice gradske i imućne, pa se nije moralo puno razmišljati. Zatim je prikazana kna kod djevojke još jedan običaj, gdje dok je djevojka kni ostale pjevaju pjesmu karakterističnu za knu, zatim donose serđiju koju su poslali sa mladoženjine strane u kojoj se nalazi garderoba i nakit za mladu, od ukućana, uže rodbine, komšija i prijatelja. Na sarđiju sijeda muško dijete prije otvaranja, a zatim se prisutnim ženama i djevojkama pokazuju darovi koji su poslati za mladu od doma u kojem ide, najčešće na kni bude i nekoliko savjeta, od starijih prisutnih žena, mladoj djevojci kako to da se ponaša u novom domu, ide igra prisutnih djevojaka. U sceni nakon kne imaćete priliku da vidite, doček svatova, kićenje, prstenovanje, izvođenje nevjeste, doček u dom kod mladoženje i šerijatsko vjenčanje. Običaji su preuzeti iz knjiga Fadila Kardović "Bratsvo Kardovića" i Ismeta Dedeića "Sajčo od Rožaja". Scenario su pisale profesorice Selma Dautović - Kardović i Adela Halilović. Kamera: Edip Hadžimuhović i Armin Murić. Montaža: Edip Hadžimuhović i Selma Dautović-Kardović. Uloge: Učenici JU Srednje stručne škole i Gimnazije "30.septembar" iz Rožaja, kao i učenik iz Medrese "Mehmed Fatih"-Podgorica. Uloge: Mladoženja Muhamed - Emir Skenderović Babo Omer - Amer Murić Majka Rahima - Adelina Kalač Brat Hivzo - Demir Bajrovic Amidža Iso - Zijad Hodzić Amidža Hamza - Seid Murić Daidža Hajrudin - Anes Uković Prijatelj Osman - Dešo Halilovć Kum Iljaz - Ismar Škrijelj Brat od amidže prstenski dever - Amin Kardović Barjaktar - Armin Fetahović Jenđe: Razija Dedeić, Nurković Ilda i Irma, Maida Nurković, Maida Dzogović, Almedina Rizvanović, Arnela Kurtagić, Anida Halilović. Dedo Šućrija - Ismar Parangalija Otac Hivzo - Haris Kalač Majka Hasiba - Amra Bralić Sestre Hatidža i Dževahira – Ema Murić i Dzenana Murić Braća Harun i Hamid – Dino Murić i Haris Muratović Mlada Umihana – Ahsena Nokić Kuma Safija – Minea Tahirović Strina Džana - Zerina Kardović Komšinice: Maida Dautović, Zerina Bajrović i Delila Bećiragić Imam - Elsan Seferović |
|
SMRT
|
1.7. Smrt i pokop
I u pitanjima smrti seljački je svjetonazor lavirao između kršćanskih i pretkršć. predodžbâ. Odnos prema smrti iskazivala je već za života pripremljena odjeća i oprema za ukop (svijeća, osobiti prekrivač za umrloga, ukrasni ručnici koje se u sprovodu nosilo na križevima i crkv. barjacima). Glasanje ili pojava određenih životinja tumačili su se kao predznaci smrti, a smrt je mogao najaviti i san. Tijekom godine o smrti se gatalo u određene dane, npr. na Božić, Svijećnicu, Ivanje. U slučaju dugotrajnoga bolovanja, osim pomoći svećenika, utjecalo se i drugim sredstvima u želji za ozdravljenjem (zavjeti) ili olakšavanjem agonije (npr. stavljanje određenih predmeta pod postelju ili uzglavlje umirućega). Kada je smrt bila sasvim blizu, palila se svijeća, a kada je smrt nastupila, otvarao se prozor (da duša izađe), zrcalo se zastiralo tkaninom ili ga se okretalo naopako, zaustavljao se sat, gasila se vatra na ognjištu, puštala stoka iz staje (negdje u trenutku kretanja sprovoda). Pokojnika izložena na odru obilazili su rođaci i suseljani, molili uz njega i čuvali ga do kasne noći, pa i do sprovoda. Ponegdje su žene plele vijence za pokop. U kući se nije kuhalo, a ukućanima su hranu donosile rođakinje i susjede. Umrloga su u sprovodu nosili na nosilima ili vozili na kolima. S njim su ukapali i poneki njemu drag predmet (osobito s djetetom), ali su potvrđeni i drukčiji primjeri popudbine (novac, svijeća), značenje kojih je u vezi s drevnim predodžbama o putu na drugi svijet. U mnogim krajevima, čim je nastupila smrt, okupljena ženska rodbina počela je glasno naricati za pokojnikom. Sprovod mladića ili djevojke barem u nečem trebao je podsjećati na svadbu (svadbene kitice, mladenkin vijenac, bijela boja odjeće, lijesa i cvijeća). Nakon ukopa bilo je obvezno pranje ruku te obrok za one koji su nosili umrloga, križeve ili barjake, pripremili raku i drugo. (→ obredno umivanje; karmine ili podušja) IZVOR Običaji, narodni. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 16. 3. 2022. |
2. GODIŠNJI OBIČAJI
|
2. GODIŠNJI OBIČAJI
Prikazi godišnjih običaja većinom počinju od najznačajnijih jesenskih blagdana, Svih svetih i Dušnoga dana, posvećenih pokojnicima, posjetima i uređenju grobova. U tradicijskom je smislu dan Svih svetih važniji kao posljednji pastirski blagdan u godini, što su ga pastiri slavili na polju, uz darovanu hranu i piće. U povodu shvaćanja da mošt sazrijeva na Martinje, odn. dan svetoga Martina, u malogradskim su se, a poslije i u seoskim sredinama sjev. Hrvatske, na taj dan održavale šaljive ceremonije »krštenja mošta«. Blagdanski značaj iskazivao se i obilnijim gošćenjem, osobito pečenom guskom. Predbožićno razdoblje počinje danima sv. Barbare i sv. Lucije, uz koje je vezano gatanje, proricanje, pa i darivanje. Razdoblje od kraja studenoga do polovice siječnja obuhvaća niz blagdana i uz njih vezanih običaja i vjerovanja koji čine cjelinu s Božićem kao središnjim vjerskim i tradicijskim blagdanom. Taj sklop običaja primjer je prepletanja raznorodnih tradicija, od elemenata stare slav. religije i mitologije, preko onih iz antike, do kršćanstva, odn. katoličanstva. Kristijanizacija nije dokinula nekršćanske sadržaje u božićnim običajima, usredotočene na zimski solsticij i na početak nove godine. U Hrvata su isti ili slični običaji negdje vezani uz Badnjak i Božić, a drugdje uz Novu godinu ili se iste pojedinosti ponavljaju na oba blagdana, što je posljedica mijenjanja kalendara, odnosno pomicanja datuma početka godine. Karakteristično je božićno kićenje doma zelenilom, svježim grančicama crnogorice, bršljana, božikovine i dr. bilja. Kićenje cijeloga stabla jele ili smreke, božićnoga drvca, u hrv. se krajevima javlja tek u novije doba (XIX. st.), i to prvo u gradskim sredinama. Božićni su običaji unošenje slame i priprema božićnoga stola, priprema osobitoga kruha (→ obredno pecivo), paljenje panja badnjaka, izricanje čestitki i obrednih formula za dobrobit kućanstva i ukućana te posjet božićnoga čestitara (polaznik). Dio mnogobrojnih i raznolikih božićnih običaja u Hrvata vezan je uz kult predaka: stavljanje svijeće na stol na Badnju večer, posna jela (grah, riba, kaša, orasi i med – ponešto se ostavlja na stolu nakon obroka), prostiranje slame, pa i paljenje panja badnjaka. Darivanje je odavno vezano uz božićno i novogodišnje vrijeme: kao starije, darivanje obrednih čestitara, i novije, darivanje djece, posebice za dan sv. Nikole i sv. Lucije. O Božiću su se međusobno darivali djevojke i mladići, kao znak sklonosti pa i ženidbenih namjera (jabuka). U više je krajeva zabilježeno i darivanje vode (zdenca). Nakon Božića skupine čestitara obilazile su kuće, pjevajući osobite pjesme i za uzvrat dobivajući darove (→ koleda; koledari; betlehemari). Na jadranskome je području poznat još jedan osobit običaj u razdoblju između Božića i Sveta tri kralja, a to je biranje »kralja« ili »kneza«.Između Sveta tri kralja i početka korizme (→ pepelnica) padaju poklade ili karneval. Značenje prijelaza iz zime u proljeće za agrarnu godinu i zamisao da čovjek može utjecati na prirodu za svoju dobrobit polazišta su tumačenja drevnoga smisla pokladnih običaja; odlučujuća je bila uloga zaštitne (apotropejske) magije i magije za plodnost koja se nazire iza mnoštva regionalno i lokalno različitih pokladnih postupaka i likova (→ buše ili bušari; čarojice; oboravanje). Drugi tip u nas poznatoga karnevala vezan je uz grad. sredine i okrenut društv. kritici. Proljetni su običaji vezani uz istaknute kršć. blagdane: Cvjetnicu, Uskrs, Spasovo, Jurjevo, Filip i Jakov (→ filipovčice), Duhove. Većini su zajednički ophodi, odnosno povorke mladih koji obilaze selo, pjevaju osobite pjesme i skupljaju darove, a nekima i paljenje krjesova (→ obredna vatra). Paljenje krjesova uobičajeno je i na Ivanje, folklorno najbogatiji ljetni blagdan. Tijekom godine pojedini se sveci svečanije slave u mjestima kojima su zaštitnici; i pojedine obitelji mogu imati sveca zaštitnika kojega proslavljaju kao krsno ime ili krsnu slavu (većinom u pravoslavaca). IZVOR Običaji, narodni. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 16. 3. 2022. |
Zvona za mrtve U župama Radobilja, Žeževica i Zagvozd, u zaleđu Omiša i Makarske, još je živ običaj brecanja za duše pokojnih, u noći sa Svih svetih, na Dušni dan. Mora se zvoniti, tj. brecati tako da bat udara samo o jednu stranu zvona i to cijelu noć, sve do jutarnje mise, jer se, prema običaju, zvonjava ne smije prekinuti. To je čin prisjećanja na pokojne i molitve za njih, ali, dakako, i društvenog okupljanja, odnosno samopotvrđivanja zajednice. Ozračje te noći je kontemplativno, no ipak, zna biti i posve "svjetovnih" trenutaka. |
BOŽIĆ
|
2.1. Predbožićni, božićni i običaji nakon Božića
2.1.1. Predbožićni običaji 2.1.2. Božićni običaji
Petrinjski betlemaši U badnjoj noći Petrinjci s veseljem dočekuju betlemaše - čestitare koji maskirani u Vraga, Adama, Evu, Anđela i Boga izvode igrokaz navještavajući rođenje Spasitelja. Od 2015. godine ovaj revitalizirani običaj uvršten je na popis nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske. 2.1.3. Običaji nakon Božića
|
Emisija Zapis: Božićno sijelo u Pivi, RTCG 2015.
Datum objave: 19.3.2019. Autor: Miomir Maros Opis: Emisija u kojoj predstavlja tradicionalno višeglasno pjevanje KUD "Piva" iz Plužina, a božićne pjesme pjevaju uz gusle i najbolji crnogorski guslari Stevan Mišo Popović, Milan Vujović i Miloš Jovanović. PROSLAVA BOŽIĆA KOD KATOLIČKIH VJERNIKA U CRNOJ GORI
Autor: RTCG - Zvanični kanal Datum objave: 30.12.2019. |
|
Božićni obicaji u Popovom polju i selu Mrkonjicima.mpg
Autor: Nebojša Vukanović Datum objave: 9.1.2012. Opis. Običaji za badnji dan i Božić u selu Mrkonjićima u Popovom polju, rodnom selu Svetog Vasilije Ostroškog i Tvrdoškog |
Božić na Njegušima
Postavio: Duklja - Zeta - Crna Gora Datum objave: 12.9.2014. Opis. Urednica emisije Dragana Kršenković Brković. Tekst čitala Zorica Vukić. Proizvodnja SAT program TV Crne Gore, decembar 2012. godine. |
Od Materica do Božića
Objavio: Ramski Vjesnik Datum objave: 11.12.2020. Opis. 11. pro 2020.Običaj Materica u Rami snimila je FTV u izvedbi članova KUD "Hrvatska sloga" Rama |
|
Livno: Božićni običaji
Autor: LIVNO plus Datum objave: 20.12.2020. Opis. Livno: Božićni običaji Iz arhive: 22.12.2017. |
Božićni običaji u Rami - Folklorna skupina 'Ramska tradicija'
Autor: Damir Misura Datum objave: 11.12.2022. Opis. Božićni običaji u Rami - Folklorna skupina 'Ramska tradicija' U sklopu programa ''Advent u Rami'' u Prozoru je, u organizaciji Kulturno-sportskog centra i folklorne skupine ''Ramska tradicija'', održano predstavljanje ramskih božićnih običaja. Članovi folklorne skupine "Ramska tradicija" pod vodstvom prof. Mire Džalto izveli su Božićne igrokaze i napjeve kojima su nas podsjetili na naše ramske običaje koji su pomalo zaboravljeni. Više pogledajte ovdje: https://www.rama-prozor.info/clanak/f... |
POKLADE
2.2. Pokladni (karnevalski) običaji
|
Poklade (Karneval lat. caro: meso + levare: dignuti) je svečano razdoblje prije korizme u kojem se priređuju povorke maškara, kostimirani i maskirani plesovi. U Hrvatskoj se uz karneval ravnopravno spominju mesopust, poklade ili fašnik (od njem. Fastnacht, tj. „noć posta”), koji su više vezani uz određene regije, mjesta, njihove običaje, a često se u prerušavanju moraju poštovati pravila i ritual, njihov početak i kraj. Osim tih naziva u uporabi su i krnjeval, krnoval, pokladi, pust, fašnjek ili maškare. Pokladni ophodnici također se nazivaju raznovrsnim nazivima poput maskara, mačkara, fašenka, pusta, dida, pesnika i ostalih naziva koji se razlikuju od mjesta do mjesta, kao i skupina poput zvončara, baba, pokladara, maškura i drugih, a pokladni nazivi ponekad označavaju nekoliko pojmova. Karnevalske svečanosti obično uključuju maskirane povorke i plesove, bakljade, vatromete, obasipanje cvijećem, konfetima i korijandolima, te na kraju svečano spaljivanje ili pokapanje velike lutke, personifikacije "princa karnevala".
Najvjerojatnije se razvio iz rimskih bakanalija, luperkalija i saturnalija, ali je utemeljen i na magijskom vjerovanju u gojenje zlih sila, kao i protjerivanje zime. Ima i socijalno značenje jer se kroz lakrdijašenje često očituje i društvena kritika. Karnevali se slave posvuda po svijetu, uglavnom u područjima s većinskim katoličkim stanovništvom, dok se kod pripadnika istočnih crkava maslenica slavi na sličan način. Protestanti ih uglavnom ne održavaju, ili su ih prilagodili u druge običaje. Pregled tradicionalnih pokladnih običaja (po krajevima)
IZVORI
Poklade. Wiikpedija (hr) Hrvatsko primorje
U Hrvatskom primorju se na Sveta tri kralja najavljuju maškare. U istočnome dijelu riječkoga područja maškarane povorke kreću prvu subotu nakon blagdana Bogojavljenja, a u zapadnome kreću na blagdan sv. Antona, odnosno zvuk Antonjskog roga koji time najavljuje Mesopust. Završava na sam Fašnički dan, kad u gornjoj Hrvatskoj djeca u maskama obilaze susjedstvo, a to je dan prije Pepelnice. Kastavština: Zvončari
Područje Kastavštine bogato je Zvončarima, koji su najpoznatiji ophodnici stočarske pokladne magije u Hrvatskoj. Zvončari s istočnoga dijela Kastavštine - Halubja (Viškovo, Marčelji, Zamet) opremljeni su maskama životinjskog izgleda, ogrnjeni okrenutom ovčjom kožom, s jednim ili s tri zvona oko pasa. Zvončari zapadne Kastavštine (Rukavac, Zvoneća, Brgud, Vlahov Breg, Mučići, Frlani...) umjesto maski životinjskog izgleda nose klobuke pokrivene papirnatim cvijećem, a zvončari podno ćićarijskih obronaka, iz Muna i Žejana, svoja oglavlja opremaju raznobojnim papirnatim trakama. Uz Halubajske zvončare (Marčelji i Viškovo), djeluje još nekoliko skupina iz Brega, Brguda, Mučića, Muna, Rukavca, Zameta, Zvoneća i Žejana. U novije vrijeme i s područja Grobnišćine koju obhajaju Grobnički dondolaši. Kastav: Antonja
U Gradu Kastvu posebno se obilježava početak poklada 17.1., Antonja. Četiri pusna odbora predstavljaju svoj pusni (pokladni) program i svoga pusta kojeg za kraj poklada na čistu sredu osuđuju i spaljuju. Svaka se grupa predstavlja angažiranim, satiričkim programom, a najboljoj prošlogodišnjoj maškari dodjeljuje se diploma Zlatna broskva. U selu Spinčići organizira se Balinjera spust na kojoj se maškare spuštaju nizbrdicom na kolicima napravljenim posebno za tu prigodu. Novi Vinodolski: Novljanski mesopust
Novi Vinodolski je sačuvao mesopusne narodne običaje koji započinju u četvrtak tri tjedna prije Pepelnice tijekom kojega se nižu brojni događaji po znanim i brižno održavanim tradicijskim pravilima kao što su tri mesopusna četvrtka i mesopustari - grupa mladića predvođena advitorom, napovidaju ženidbu starih udovaca i udovica. Vrhunac je u noći treće mesopusne subote kada se misi (izrađuje) i krsti mesopust - lutka od slame koja predstavlja lijepo odjevenog muškarca koji sjedi na visokom stolcu i s polucilindrom na glavi. On se postavlja kukama na zidu kaštela ("na travicu") iznad trga na kojem se igra kolo. On će biti u zatvoru ("v reštu") i na kraju će biti osuđen. Posebna svečanost za oko je novljansko kolo u narodnoj nošnji predvođeno sopnjom sopila i pivačima kola, a koje se igra tri glavna mesopusna dana - u nedjelju, ponedjeljak i utorak prije Pepelnice, na trgu ispred kaštela, sve do večernjih sati. Podkamešnica: Didi s Kamešnice
Godišnji pokladni ophodi mačkara podkamešničkih sela, s područja gradova Sinja i Trilja, te općine Otok, imaju dugu tradiciju održavanja, i najbolji su pronositelji i čuvari pokladnih običaja u tim krajevima. U selima Gljev, Han, Bajagić i Gala ophodi mačkara su jedinstven i izvoran način prikazivanja drevnih običaja protkanih zvukom mačkarskih zvona i drugih popratnih rituala. Invazijom bučnih, šarenih, prkosnih ovnova, poznatijih kao Didi, počinje dan pokladnog ophoda u Gljevu, selu u Dalmatinskoj zagori, nedaleko granice sa Bosnom. Ovu dugu tradiciju pokladnih običaja za koju vežemo očuvanje lokalnog identiteta, njeguje i promovira udruga Didi s Kamešnice iz Gljeva. PROČITAJ VIŠE Godišnji pokladni ophodi mačkara podkamešničkih sela Pag: Paški litnji karneval
Podrobniji članak o temi: Paški litnji karneval Najstariji hrvatski ljetni karneval, a održava se od 1960. Ljetni karnevali održavaju se u: Novom Vinodolskom, Senju i Fužinama. Samobor: Samoborski fašnik
Podrobniji članak o temi: Samoborski fašnik Samoborski fašnik najvažnija je i najveća turističko zabavna manifestacija Grada Samobora. S tradicijom koja traje još od 20-tih godina 19. stoljeća među najstarijim je i najvećim hrvatskim pokladnim svečanostima. Danas je to moderni festival maski koji uspješno njeguje tradiciju i omiljeno je odredište Zagrepčana i ostalih gostiju, a za vrijeme njegova održavanja Samobor posjeti i do 200.000 gostiju. Dubrovnik: Sveti Vlaho i dubrovački karnévô
Šmrika (Kraljevica): Šmričke mačkare
Udruga mačkar u Šmriki osnovana je 1997. godine, ali nepisana tradicija postoji mnogo više, čak kako neki stariji mještani kažu, i prije 1900. godine. Svake godine mačkare počinju prvu subotu poslije Sveta tri kralja, te traju sve do početka korizme tj. pepelnice. Svake subote dok traju mačkare, šmrički mačkaroni obilaze Šmriku po staroj tradiciji "istjerivanja duhova". Isto tako, svake subote na večer održavaju se "mačkarani tanci" u Društvenom domu Ivica Turina u Šmriki. Mačkare završavaju tradicionalnim spaljivanjemu pusta na pusni utorak u pol noći. Lastovo: Lastovski poklad
Ne zna se točna godina početka izvođenja lastovskog Poklada. Legenda kaže kako su u srednjem vijeku Mauri opsjedali grad Korčulu, tada su poslali svog izaslanika na Lastovo, da od stanovnika zatraži predaju. Lastovci su izaslanika zarobili i zatvorili. Zbog toga su ljuti Mauri uputili svoje brodovlje prema Lastovu, kako bi ga pokorili. Iznenada se podigne jako nevrijeme koje rasprši neprijateljsko brodovlje. Na to Lastovci izvedu zarobljenika i posade ga na magarca. Vodili su ga kroz cijelo selo kao porugu. Predvečer su razapeli dugačko uže i spustili ga s uzvisine koja se danas naziva “Pokladareva grža”. Kasnije su ga na magarcu odveli na Dolac i uz zvonjavu zvona i uzvike spalili. Od tada pa sve do današnjih dana, svake godine održava se lastovski Poklad. On se odvija po točno određenim pravilima i proceduri. Neobičan je i nema sličnog u bilo kojem dijelu svijeta. Jedan je od vrjednijih običaja u Republici Hrvatskoj, što potvrđuje i činjenica da je 17. siječnja 2008. godine Ministarstvo kulture Republike Hrvatske lastovski Poklad proglasilo nematerijalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske i stavilo ga pod svoju zaštitu. Više informacija o Lastovkom Pokladu možete dobiti na web stranici Udruge Lastovski Poklad http://www.lastovski-poklad.hr IZVOR TZ OPĆINE LASTOVO Putniković (Pelješac): Ophod bijelih maškara u zadnju nedjelju poklada U pretpokladno doba u mjestu Putnikovići okuplja se muška družina kako bi uvježbala ples bijelih maškara. U pokladnu nedjelju (nedjelja prije velikih ili završnih poklada) na dogovorenom mjestu družina se oblači u bijela odijela, po čemu su maškari i dobili ime. Složeni u parove kao svadbena povorka, bijeli maškari obilaze zaseoke Putnikovića po već određenom redu. S njima putuje i jedan od uglednijih muškaraca iz mjesta koji nije maskiran, te iz kubure najavljuje dolazak i odlazak povorke maškara. Barkajtar je na čelu povorke te, kada dođe u selo, barjak predaje domaćinu sela na čuvanje tijekom izvođenja plesa. Nakon što se odrade ritualne radnje, ples započinje. Nakon plesa bijeli maškari otkrivaju svoja lica i zaplešu polku s djevojkama odjevenim u narodnu nošnju. Nakon polke, domaćini pozivaju maškare da im se pridruže za stolom punim jela vrijednih domaćica, koji su pripremljeni upravo njima u čast. Potom pucanj iz kubure najavljuje odlazak u iduće selo gdje se sve isto iznova odvija. PROČITAJ VIŠE Ophod bijelih maškara u zadnju nedjelju poklada |
Pokladni običaji podkamešničkih sela - Didi s Kamešnice
Datum objave: 6.2.2022. Autor: AS MEDIA Opis. U podkamešničkim selima za vrijeme poklada održavaju se tradicijske mačkare već stoljećima. Obišli smo neke od sela i donosimo vam dio atmosfere. " Bolje da umre selo nego običaji" DIDI S KAMESNICE
Autor: VisitSinj Datum objave: 17.6.2014. Opis. Godišnji pokladni ophodi mačkara podkamešničkih sela, s područja gradova Sinja i Trilja, te općine Otok, imaju dugu tradiciju održavanja, i najbolji su pronositelji i čuvari pokladnih običaja u tim krajevima. U selima Gljev, Han, Bajagić i Gala ophodi mačkara su jedinstven i izvoran način prikazivanja drevnih običaja protkanih zvukom mačkarskih zvona i drugih popratnih rituala. Carnival in Lastovo (Lastovski pokladari)
Autor: Carnival King of Europe 29.1.2013. Opis. Trailer to film "The short happy life of the Poklad", MUCGT, 2012. Shot at Lastovo, Dalmatia (Croatia), 20-21/02/2012, in the course of fieldwork for EU Project "Carnival King of Europe". Camerawork and cutting: Michele Trentini. Produced by Museo degli Usi e Costumi della Gente Trentina, San Michele all'Adige 2012. All further information on site www.carnivalkingofeurope.it 
Didi s Kamešnice (PDF)
Hrvatski karnevali
Autor: Ivan Lozica Golden Marketing. Zagreb, 1997. |
USKRS
|
2.3. Korizmeni i uskršnji običaji
2.4. Blagdani svetaca zaštitnika, krsna slava |
Uskrsni običaji - Rama
Autor: Damir Misura Datum objave: 11.4.2022. Opis. Suvremena civilizacija nosi svoj sustav vrijednosti, a današnji čovjek nekako sve to prihvaća bez kritičkog promišljanja. Mnogi običaji tako padaju u zaborav i ostaju samo dio prošlosti. Stoga su vrijedni susreti sa starijim osobama koje se još sjećaju običaja i koji ih još uvijek njeguju. Ruže Grubeša okupila je grupicu žena u narodnim nošnjama želeći ispjevati Gospin plač kako bi ostao tonski zapis, makar njima za uspomenu! Bila je ovo prigoda saznati nešto i o korizmenim običajima. Više u videu! #Uskrs #Rama #ProzorRama Video: @DamirMisura Pjevaju: Ruža Grubeša Anuša Petrović Anica Čuljak Kata Jelić Milka Mišura Mara Filipović Luca Pavličević Antonija Mišura Ružica Mišura Vinko Mišura Više pogledajte ovdje https://www.rama-prozor.info |
|
PROČITAJ VIŠE
O slavi PORIJEKLO SLAVE ILI KRSNOG IMENA Istorijski, slava je veoma rano postala svojevrstan „znak raspoznavanja“ Srba u velikoj porodici pravoslavnih naroda, a konačno i trajno se utvrdila, raširila i kao domaći bogoslužbeni čin uobličila od vremena Svetog Save. O počecima slavske tradicije čitamo u publikaciji Vranjske eparhije Srećna vam krsna slava (1996) sledeće: „Prvi pomen krsne slave datira se u 1018. godinu iz okoline Ohrida, poslije propasti Samuilovog carstva, a koji je zapisao vizantijski istoričar Kedrin. Ovo svakako znači da je krsna slava kao obred još i starija, a vjerovatno datira iz vremena pokrštavanja Srba za vladavine kneza Mutimira, krajem 8. vijeka.“ U našoj nauci su u opticaju različite teorije i hipoteze o nastanku slave. Možemo ih svrstati u dvije grupe: prva obuhvata one teorije i hipoteze koje slavu vide kao paganski, prethrišćanski običaj ili kult koji je Crkva naknadno, kako-tako, hristijanizovala; u drugu spadaju one koje slavu tumače kao izvorno crkveni i pravoslavni izvor pobožnosti. Riječ je o prazniku posvećenom hrišćanskom svecu, koji je figurirao kao patron porodice, kao njen donator i zaštitnik. Pripadnici srpske porodice bili su duboko vezani za sveca koga su odabrali za zaštitnika. Zato se porodična slava nije mijenjala. Ona se vijekovima prenosila sa koljena na koljeno. ŠTA JE SLAVA ILI KRSNO IME? Slava je molitveno proslavljanje jednog svetitelja kao zaštitnika jedne porodice i njenog molitvenog zastupnika pred Bogom. Slava je bila kako religiozni, tako i društveni praznik. S vremenom je njen društveni aspekt postao dominantan. Slava je postala dan kada dotična porodica priređuje svečanu gozbu na koju dolaze mnogobrojni gosti-rođaci, susjedi, prijatelji. Oni su dolazili 8 i dolaze da čestitaju praznik domaćinu i ukućanima, da im požele sve najbolje u toku naredne godine. Posjeta se morala uzvratiti. KAKO TREBA SLAVITI SLAVU? Slava ili krsno ime nije bogato gošćenje i neumjereno pirovanje. Njena suština je izražena već u samom nazivu: to je slavljenje Boga i proslavljanje svetih ugodnika Božjih, u čijim likovima se otkriva i prava „slava“ svakog ljudskog bića,odnosno njegova neprolazna ljepota i njegovo bogoliko dostojanstvo.Glavna sadržina slave jeste blagodarenje i molitva Gospodu,kao i prizivanje molitvene zaštite svetitelja kojeg slavimo.Sve je to i vidljivo izraženo kroz gorenje slavske svijeće, kađenje, uzdizanje, prinošenje i lomljenje slavskog kolača, blagosiljanje vina i koljiva, cjelivanje i čestitanje, čitanje „slavarice“ (narodnih molitvenih zdravica „u slavu i čast“ svetoga koji se slavi) i držanje drugih slavskih običaja i propisa.Slava je prevashodno duhovni događaj i doživljaj. ŠTA TREBA SVEČAR DA PRIPREMI ZA PROSLAVLJANJE SVOG KRSNOG IMENA? 1. Osvećenje vodice Nekoliko dana pred slavu, u svečarevu kuću dolazi nadležni paroh da osveti vodicu.Potrebno je da na stolu, okrenutom prema slavskoj ikoni, bude spremna posuda sa vodom, buket bosiljka, svijeća, kadionica sa žarom, tamjan i spisak svih imena ukućana živih kao i upokojenih. 2. Slavski kolač Slavski kolač se mijesi uoči slave. To je hljeb od pšeničnog brašna umješen kvascem. Za njegovo mješenje upotrebljava se voda-vodica, koju sveštenik na nekoliko dana prije slave u dom slavljenika osvećuje.Slavski kolač izražava Gospoda Hrista kao 9 Hljeb života, kao Hljeb naš nasušni kojim se hranimo sa Trpeze Gospodnje pričešćujući se njime. Krstoobrazno presjecanje slavskog kolača predstavlja stradanje Hristovo radi nas, a prelivanje presječenog kolača vinom (koje simbolički predstavlja krv) znači da smo Hristovom krvlju očišćeni od svojih grijehova. 3. Žito (koljivo) Ono se sprema kao žrtva zahvalnosti Bogu za date zemaljske plodove, a u spomen Svetitelja koga slavimo, kao i za uspomenu na one naše pretke koji su u vjeri živjeli. Žito predstavlja opšte vaskrsenje i život budućeg vijeka, kroz simboliku zrna koje umire i vaskrsava, postajući opet Hljeb i darujući Život. 4. Slavska svijeća Slavska svijeća, koja treba da je od čistog pčelinjeg voska, takođe označava žrtvu. Njom se izražava i svečanost praznika i radost domaćih. Svijeća i njena svjetlost simbolizuju svjetlost nauke Hristove. Svijeća obično gori cijeli dan. 5. Vino Vino-prečista Krv Hristova izlivena za život svijeta; piće besmrtnosti kojim se napaja sa Trpeze Gospodnje pričešćujući se njome. 6. Šećer Šećer, koji se u koljivu miješa sa kuhanom pšenicom, označava blažen život pravednih hrišćana poslije smrti, koji su oni svojim životom i djelanjem na zemlji zaslužili. 7. Zejtin Zejtin, koji se u kandilu prislužuje, takođe predstavlja žrtvu Bogu. 8. Tamjan Tamjan, odnosno kađenje tamjanom, označava molitvu koja treba da potiče iz čistog srca kako bi Gospodu bila prijatna i draga, kao što je nama blag i prijatan miris tamjana kojim se kadi. IZVORI STANKOVIĆ, Marta, Krsna slava sveti Arhandjel u Piskavici, seminarski rad, Banja Luka, 2007. ETNOLOGIJA SRBA, duhovna kultura za studente geografije i etnologije, 1998/1999. godine O KRSNOJ SLAVI, kako slaviti slavu, slavska žitija, svetilo 1999. godine |
Crnogorska tradicija: Slave u Crnoj Gori
Postavio: Crna Gora od Iskona Datum objave: 23.5.2020. Opis. U okviru serije CRNOGORSKA TRADICIJA Satelitski program RTCG emituje dokumentarnu emisiju SLAVE U CRNOJ GORI. Svetkovanje slava predstavlja jedinstven dio istorijske i kulturne baštine Crne Gore. Slavljenjem, porodice su prenosile kulturno nasljeđe sa pokoljenja na pokoljenje. Simbolika i brojna značenja utisnuta u ovom običaju slikovito govore o vezi sa precima i prošlošću. Sve to slavljenje slave čini jedinstvenim dobrom crnogorskog nematerijalnog kulturnog nasljeđa. Autorka: Dragana Kršenković Brković Snimatelj: Milun Rabrenović |
RAMAZAN
2.5. Ramazanski običaji
2.6. Seoska okupljanja, derneci, sjedeljke, sjednici, sajmovi
|
Prelo (običaj međusobnog pomaganja na selu). Prela se više sazivaju u jesen i zimu, kada su dani kraći, a noći duže, kada ima manje posla u polju. Prela se sazivaju se da se obave ženski radovi kao što su: češljanje vune, grebenanje, predenje, pletenje. Na prelo se išlo da se pomogne drugome ili da se uradi nešto za sebe, ali i radi pjesme i veselja.
Prela sazivaju domaćice ili njihove kćeri. Djevojke na prijedlog domaćice odlučuju u koliko sati će se doći na prelo. Većinom su prelo sazivali imućniji, radi prostora i gozbe. Kod njih je moglo doći više djevojaka i momaka pa je moglo biti veselije. Kada se dođe na na prelo prvo se malo posjedne, počasti se sokom, uštipcima, jabuka, orasima i lješnjacima, pa se onda prelazilo na posao. Domaćica odlučuje što će se raditi. Neke djevojke predu, druge pletu, treće vezu. Momci su na prelu dolazili nešto kasnije. Dolazili su u grupama, većinom iz drugih sela. Sjedala su pored djevojaka koje im se sviđaju, zadirkivali ih, uzimali klupka i vretena, gađali ih smotuljcima vune. Djevojci bi bilo drago da je zadirkuje momak koji joj se sviđa, dok je od ostalih bježala na drugo mjesto. U tijeku rada djevojke su pjevale, a momci lupa orasi i lješnjake i davali ih djevojkama. Na prelo su se pričale već poznate priče, zagonetalo se i zabavljali na razne načine. Nakon završetka poslova igralo se kolo. Kada se zađe već kasno u noć, prelo se privodilo kraju. Momci su pratili djevojke kućama i dogovarali sljedeće susrete. IZVOR http://radosavska051.blogspot.com.es/2010/03/prelo.html Sjednik, crnogoski śednik je seoska zabava, posijelo, organizirana najčešće kod nekog domaćina, s pjesmom i igrom/plesom (Oćemo li noćas u Jovana na śednik? Nema više śednika kâ prijed, sad idu u zadružni dom na igranke). To je naziv i za večernje sjedeljke u selu, s razgovorima, uz piće, eventualno i s kakvim zabavnim igrama (Idemo na śednik u Minjaka, igraćemo prstena).
IZVOR Ćupić Drago |
Veliko prelo kod babe Slavke u planini - Iz Arhiva Obicaji Radjevine - Dobrivoje i Dobrila Pantelic
Datum objave: 13.3.2017. Autor: Obicaji Radjevine Dobrivoje i Dobrila Pantelic Opis: Iz Arhiva Obicaji Radjevine-Dobrivoje i Dobrila Pantelic ...Da se proslost ne zaboravi da buducnost pamti.... Dobrivoje i Dobrila Pantelic selo Donje Brezovice 15 312 Zavlaka |
|
Pazariško prelo © Marko Čuljat, www.licke-novine.hr, Lička televizija, LTVG
Datum objave: 6.3.2022. Autor: Marko Čuljat Opis: PAZARIŠTE - 6. ožujka 2022. - Po starom ličkom običaju prošla duga zimska noć je "skraćena" najprvo čijalom perja za košunele, a prid kraj čijanja stigli su i momci i počelo je uno pravo pravcato prelo s ličkim ojkanom i kolom. ZAbavi nije bilo kraja a mladi su uživali u starim običajima. Sinoć je u staroj školi bio susret barem četri generacije Pazarištana i mještana susidnih sela pa i Gospića. Šteta što niste bili tamo. |
Čuvanje običaja
Autor: Ramski Vjesnik Datum objave: 27.8.2022. Opis. Čuvanje običaja. Vrijedna ekipa koju čine Kata Karača kao domaćica, žene Ruža Marić, Marica Madžar, Kata Marić, Anđa Kolakušić i Anđa Spahić i djevojke Dragana Juričić, Mihaela Madžar, Paula Kolakušić i Antonija Rajič pokazala je dio ramskih običaja. Dio običaja koji su izvedeni su vlačenja vune, predenja, pletenja, pranja narodne nošnje i različite vrste napjeva. |
|
Crnogorska tradicija: Narodne zdravice
Datum objave: 17.12.2018. Postavio: SLAVENSKA SPARTA – Crna Gora / Zeta / Duklja Opis: U okviru serije Crnogorska tradicija Satelitski program RTCG emituje dokumentarnu emisiju narodne zdravice. Pored narodnih pjesama, umotvorina i predanja, bajki, legendi, basni, šaljivih priča i anegdota, narodne zdravice su - iako po dužini kraći tekstovi - iskazale sposobnost da očuvaju jezičke, mitološke i obredne elemente iz duboke starine. Krasi ih i osobena ljepota, kao i iskazana nada za prosperitetom članova zajednice. Sve to narodne zdravice čini izuzetno vrijednim nematrijalnim dobrom u crnogorskoj kulturnoj baštini. Autorka: Dragana Kršenković Brković Snimatelj: Predrag Perović |
Zapis o selu - Običaji uz rakijski kazan u Samoboru - Dokumentarni film (3.1.2015.)
Opis videa: Rakija (iz arapskog عرق/Arak, albanski: raki, makedonski i srpski: ракија, hrvatski: rakija, rumunjski: rachiu, bugarski: ракия; sve iz tur. rakı) ili žganica je žestoko piće slično vinjaku i votki, izrađeno destilacijom fermentiranog voća. Sadržaj alkohola obično iznosi oko 40 %, ali domaća rakija može biti jača, od 50 do 60 %. Prepečenica je dvostruko destilirana rakija, gdje sadržaj alkohola nekad prelazi čak i 60 %. Brlja je popularni naziv za jeftinu rakiju loše kvalitete i manjeg volumnog udjela alkohola. Rakija se smatra nacionalnim pićem mnogih slavenskih naroda: u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Bugarskoj, Crnoj Gori, Makedoniji i Srbiji. Najpoznatija vrsta rakije je šljivovica, koja se proizvodi postupkom pečenja ili destilacije provrelih (fermentiranih) šljiva u posebno izrađenom kotlu, poznate su po kvaliteti lička i slavonska šljivovica. Druga popularna vrsta uz obalu Jadrana je lozovača. Ostala voća od koje se rakija proizvodi su grožđe (najčešće u Bugarskoj i Crnoj Gori), marelice, jabuke, smokve i dunje. Rakija lozovača se katkad poslije destilacije miješa s drugim sastojcima, kao što su trave, med, višnje i lješnjaci. Rakija je u pravilu piće bez boje, osim kad joj se dodaju drugi sastojci. Neke vrste rakija se drže u drvenim bačvama (od hrasta) zbog dodatne arome i zlatne boje. Preporučuje se piti rakiju iz posebnih malih čašica volumena od 0,3 do 0,5 dl. Popularna je tradicijska teza da se jakost rakije može ocijeniti prema veličini krugova mjehurića ("vjenčić") koji nastaju kad je boca dobro protresena, ali je to nepouzdano. Također se to pogrješno rabi za mjerenje kakvoće likera. Pouzdana metoda određivanja jakosti rakije je mjerenjem alkoholometrom. Osnovni tipovi: šljiva šljivovica grožđe lozovača/loza/komovica marelica Mareličarka kruška kruškovača, vilijamovka jabuka jabukovača dunja dunjevača smokva smokvovača S dodatcima s travama travarica/trava s orasima orahovača/orahovac s medom medovača/medenica/medica s višnjama višnjevac/višnjevača s imelom biska |
Crnom Gorom: Kazivanje pasova, nabrajanje predaka kroz generacije HD
Datum objave: 4.2.2020. Proizvodnja: RIVchannel Opis: Kazivanje pasova ili oživljavanje i čuvanje uspomena na pretke. Pametari su uglavnom znali pasove svih brastvenika, a i danas ih dobro pamte. Kako u plemenu Kuči kazuju pasove, pogledajte u ovom videu. Pasove kazivali: Milivoje Mišo Petrović, Milisav Popović i Milija Milić. 
|
3 . RADNI OBIČAJI
|
3. RADNI OBIČAJI
U radne ili gospodarske običaje ubrajaju se različiti postupci, većinom magijske naravi, usmjereni na osiguranje uroda i napredak stoke, osobito kod pripreme sjemena, oranja, sjetve i sadnje. Primjerice, u prvu se brazdu zaoravalo jaje kao simbol plodnosti i začetka života s namjerom da se njegova vitalna snaga prenese na usjeve; stoka se gonila preko vatre ili njezinih ostataka zbog vjerovanja u mogućnost prijenosa očisne i zaštitne moći vatre na životinje. Na magiji se zasnivaju i različiti postupci pri početku i dovršetku značajnih poslova. Primjerice, pri gradnji kuće temelji se prskaju krvlju žrtvovane životinje ili se u njih ugradi novac, krovište se zakiti drvcetom, ukrasima i ručnicima, a dovršetak gradnje proslavlja gozbom za graditelje i ukućane (→ likovo). Osobito su bili svečani, lokalno različiti dovršetci žetve. Za osiguranje ljetine od suše služili su običaji za izazivanje kiše (prporuše, dodole). 3.1. Poljoprivreda Prporuše Prporuše, ili dodole - seoski običaj zazivanja kiše u sušnom razdoblju. Izabrana, posebno opremljena skupina obilazi selo, izvodeći propisane obredne radnje popraćene odgovarajućom pjesmom. Sudjeluju pretežno djeca pretpubertetske dobi, a središnji je lik (doda, dodola, prperuša, prpac) sav uvijen u zelenilo. Pred svakom kućom skupina otpjeva, uz ritmičke pokrete, zaziv za kišu, popraćen refrenom: Oj, dodo! Oj, dodole! i sl. Osobu u zelenilu domaćini poškrope vodom, a ostale daruju. U Hrvatskoj se običaj održavao još u prvim desetljećima 20. st. u istočnoj Slavoniji, na jadranskom području i Žumberku. Bio je poznat u jugoistočnoj, zapadnoj i srednjoj Europi (das Regen-Mädchen kišna djevojka), a također raširen i u sjevernoj Africi, zemljama Bliskog istoka (kišna majka, kišna zaručnica), na Kavkazu, u Dagestanu, Indiji. Tradicija paljenja Petrovdanskih lila Dok u nekim krajevima tradicija iščezava, u Bistrici kod Bijelog Polja (Crna Gora) i danas se njeguju drevni običaji kao sto je paljenje Petrovdanskih lila. Bistričani se okupljaju da uz muziku i lile požele dobru žetvu i ljetinu, da bi godina bila rodna i usjevi dobri. Od najmlađih do najstarijih mještana se sa posebnom radošću pripremaju lile, a taj stari kult zajedno njeguju i pravoslavci i muslimani. IZVOR RTCG 3.1.1. Vinogradarstvo 3.1.2. Uzgoj voćaka i maslinarstvo 3.1.3. Oranje, sijanje i žetva 3.2. Stočarstvo Prva kosa Crne Gore Višegodišnja manifestacija nadmetanja kosaca Crne Gore u organizaciji NVU "Prva kosa Crne Gore". Cilj manifestacije je popularizacija poljoprivrede, očuvanje tradicije i promocija sela a ujedno i promocija turističkih potencijala seoskog područja.Pored tradicionalne kosidbe na ovome okupljanju također se održavaju druga narodna natjecanja (trka veterana, bacanje kamena s ramena, skok s mjesta u dalj, natjecanje u povlačenju konopa). Godine 2019. održala e 24. po redu u selu Kosanica 7.7. |
ŽETVA I VRŠIDBA / stari običaji Dalmatinske zagore
Autor: Jurica Galić Juka Datum objave: 18.7.2021. Opis. Dokumentarac je nastao iz ljubavi i na inicijativu braće Stipe i Grge Topić koji su zaslužni za obnavljanje tradicije žetve i vršidbe na starinski način. Naravno, za potrebe snimanja filma i sačuvanja od zaborava nedavne povijesti Dalmatinske zagore. Podsjetimo, kruh se pravio od miješanih žitarica uzgojenih u vlastitom vrtu. Negdje iza sv. Ivana, žito bi se kosilo, a zatim slagalo na kameno ili zemljano guvno, gdje su ga vršili uz pomoć konja ili volova. Vršidba je odvajanje zrna od klasja uz pomoć životinja koje su se kretale oko stožine (drvenog klipa u sredini guvna). Oni koji ne bi mogli vršiti na guvnu, složili bi snopove na ravnu površinu, pa bi klasje odvajali „cipcom“ (dva komada drveta, međusobno povezana konopcem). Žito se čuvalo u ambaru, a zatim mljelo u mlinicama uz rijeku. Sijeno od žita se koristilo za zimsku prehranu životinja. Ramski bećarac
Autor: jurerama Datum objave: 20.7.2011. Opis. "Nema raja bez rodnoga kraja ni miline bez Hercegovine" |
4 . OSTALI OBIČAJI
4.1. Određena vjerovanja i magijski postupci
|
Salivanje strave ili salivanje straha
Običaj prisutan kod srpskog i uopće balkanskih naroda, kojim se prema vjerovanju uklanjao strah, kao i nesanica, oblici depresije i strepnje (anksioznosti). Prakticiranje. Salivanje strave je obično obavljala ženska osoba (vračara). Govorilo se da su dar salivanja strave imale one žene koje bi nakon prvog prakticiranja salivanja strave, naredne noći usnule kako se time bave. Prakticiralo se tako što bi žena u hladnu vodu bacala topljeno olovo. To se radilo iznad glave, pupka i nogu djeteta, a iz dječje reakcije bi vračare davale tumačenja koji demoni opsjedaju dijete. Ovom običaju su ljudi naročito pribjegavali u vremenu velike smrtnosti novorođenčadi, pa i djece koja bi doživjela petu, čak i desetu godinu života. U pojedinim situacijama se preporučivalo da se ova voda pije. Takva praksa je iz zdravstvenih razloga bila prilično opasna. Jedna od opasnosti je bila da se vrelim olovom dodirne dijete, čime bi nastale opekotine i brojne komplikacije. IZVOR Salivanje strave. Wikipedija (sr) PROČITAJ VIŠE Vladimir Čolaković: Tradicija balkanskih naroda: Ritual salivanja strave. N1 BiH, 11.2.2017. |
Salivanje strave! (Obred koji se i danas cesto praktikuje)
Autor: Veo misterije Datum objave: 12.1.2021. Opis. Za jos klipova lajkujte, komentarisite i subskrajbujte se 😊 Zapratite me na instagramu : https://instagram.com/veo_misterije?i... |
4.2. Običaji liječenja
IZVORI I LITERATURA
Narodni običaji
|
ALAUPOVIĆ-GJELDUM, Dinka: Običaji životnog ciklusa u Imotskoj krajini i zapadnoj Hercegovini, od konca XIX. stoljeća do Drugog svjetskog rata. Izvorni znanstveni članak. Ministarstvo kulture, Konzervatorski odjel Split. Ethnologica Dalmatica, No. 8, 1999. str. 149-168. (PDF)
BRNELIĆ, Aurora: Hrvatski narodni običaji. Diplomski rad. Sveučilište Jurja Dobrile u Puli. Pula, 2021. (PDF)
ZORIĆ, Damir: Silva rerum: bilješke o ishodištima pučkih tradicija. Zagreb; Sarajevo: Synopsis; Mostar: Sveučilište u Mostaru, 2020.
|
Tragom narodne baštine
Autorica: Ana Papić Nakladnik: Svjetlo riječi ISBN: 978-9958-24-059-1 Godina izdanja: 2017. Uvez: meki Broj stranica: 268 Dimenzije: 20 x 13,5 Opis: Ovo je knjiga koja analizira, čuva i prenosi narodnu baštinu naših predaka. One iskusne podsjeća na njihovu tradiciju, a istovremeno upoznaje mladež s dragocjenim uspomenama na narodne običaje i neprocjenjivo blago naše povijesti. Tekstovi u njoj nastali su na temelju terenskoga istraživanja i prikupljanja sjećanja kazivača te na temelju literature na ovu tematiku. Zbirka donosi uspomenu na crkveno-pučke običaje, narodne priče, govorničke oblike, materijalnu baštinu, nedaće s kojima se puk ovih prostora suočavao tijekom povijesti, ali je unatoč svemu uspio sačuvati svoju vjeru i kulturu. |
Svadbeni običaji
ŠKRBIĆ ALEMPIJEVIĆ, Nevena: Inverzija spolova u hrvatskim pokladnim i svadbenim običajima. Narodna umjetnost 43, br. 2 (2006): 41-65. (PDF)
- Sažetak: Autorica analizira prerušavanje u "rodnog drugog", kojim se ostvaruje ludički iskorak u okviru hrvatskih pokladnih i svadbenih običaja. Pojavu kontrastira sa svakodnevnim transvestizmom, kao i s usvajanjem atributa suprotnoga spola do kojeg sporadično dolazi u drugim običajima. Prikazuje inačice takva maskiranja i sredstva kojima se preobrazba ostvaruje. O običajnoj inverziji spolova raspravlja kao o dopuštenom, pa i poželjnom, periodičkom prijestupu.
Pokladni običaji
LOZICA, Ivan: Hrvatski karnevali. Golden Marketing. Zagreb, 1997.
ŠKRBIĆ ALEMPIJEVIĆ, Nevena: Predstavljanje svadbe u hrvatskim pokladnim običajima. Studia ethnologica Croatica, vol. 19, br. 1, 2007, str. 199-220. (PDF)
- Opis. Tradicija karnevala (poklada, fašnika, mesopusta) u našim je krajevima veoma duga. U ovoj knjizi autor obrađuje dvadesetak hrvatskih karnevala iz prošlosti i sadašnjosti, između ostalih i samoborski. Karnevali su vrlo popularni i u ruralnim i u urbanim sredinama. Knjiga sadrži i brojne izvatke iz tekstova, originalne fotografije i značajnu bibliografiju. Priređena je u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu kao dio teme Interdisciplinarno istraživanje vrijednosti u hrvatskoj kulturi. Kao takva koristit će svima koji žele proučavati tradiciju, folklor, društveni život i običaje u Hrvatskoj.
ŠKRBIĆ ALEMPIJEVIĆ, Nevena: Predstavljanje svadbe u hrvatskim pokladnim običajima. Studia ethnologica Croatica, vol. 19, br. 1, 2007, str. 199-220. (PDF)
- Sažetak. Autorica ukazuje na pojavu svadbenih motiva u hrvatskim pokladnim običajima te analizira predstavljačke oblike kojima se oponaša, a istodobno i karikira, svadbeni tijek. Prikazuje različite oblike pokladnog predstavljanja svadbe i njihovu rasprostranjenost. U radu se razmatraju sastavnice kojima se u pokladnome kontekstu dočarava svadbeno zbivanje, izgled sudionika i kôd ponašanja koje pojavljivanje u takvoj "svatovskoj povorci" uključuje, kao i mogući razlozi vezivanja ovoga predstavljačkog oblika upravo za pokladno razdoblje.
- Sažetak: Autorica analizira prerušavanje u "rodnog drugog", kojim se ostvaruje ludički iskorak u okviru hrvatskih pokladnih i svadbenih običaja. Pojavu kontrastira sa svakodnevnim transvestizmom, kao i s usvajanjem atributa suprotnoga spola do kojeg sporadično dolazi u drugim običajima. Prikazuje inačice takva maskiranja i sredstva kojima se preobrazba ostvaruje. O običajnoj inverziji spolova raspravlja kao o dopuštenom, pa i poželjnom, periodičkom prijestupu.
Skupovi, okupljanja
SPASOJEVIĆ, Vasilije Mujo: Narodni skupovi u Crnoj Gori. Obod. Cetinje, 2001.
Narodni običaji vezani uz smrt
BOGDAN BIJELIĆ, Paulina: Karitati i sedmine: (Konavli u Dalmaciji). Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, Knj. 19 , br. 2, str. 373-374. Zagreb, 1914.
FABER, Aleksandra: Život velebitskog stočara i njegov odnos prema smrti (Razmatranja uz mirila). Izvorni znanstveni članak. Senjski zbornik : prilozi za geografiju, etnologiju, gospodarstvo, povijest i kulturu, Vol. 22 No. 1, 1995. str. 157-169 (PDF)
MAROŠEVIĆ, Grozdana: Naricanje u Hrvatskoj u povijesnom kontekstu. Izvorni znanstveni članak, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb. Narodna umjetnost : hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, Vol. 42 No. 2, 2005. str. 39-48. (PDF)
FABER, Aleksandra: Život velebitskog stočara i njegov odnos prema smrti (Razmatranja uz mirila). Izvorni znanstveni članak. Senjski zbornik : prilozi za geografiju, etnologiju, gospodarstvo, povijest i kulturu, Vol. 22 No. 1, 1995. str. 157-169 (PDF)
- Sažetak; Uz kratak geografski opis velebitskog područja, vezan uz antičke izvore, te osvrt na stanovništvo Velebita kroz arheološka razdoblja, prikazane su okolnosti pod kojima su se u tom izoliranom brdskom području uščuvale i razvijale pojedine kultne manifestacije i običaji, prije svega običaji pokapanja pokojnih. Mirila, osebujni grobni spomenici koji se nalaze uz planinske putove u Velebitu, istaknuta su mjesta posmrtnih obreda planinskog stanovništva. Na temelju dosadašnjih istraživanja I. Krajača, M. Gavazzija, A. Glavičica, a napose M. Trošelj, autorica je upozorila na neke pogrebne običaje kod Vlaha u planinama sjeverne Grčke, uključivši obred ekshumacije uz naricanja (miraloja) koji se u nekim detaljima podudara s pogrebnim obredom na velebitskim mirilima. Te podudarnosti mogle bi se vezati uz utjecaj transhumantnih stočara iz istočnih planinskih regija Balkana, s kojima je autohtono stanovništvo Velebita dijelilo ispašu, a izmjenjivalo ili obogaćivalo, vjerojatno i rodbinskom vezom, svoje običaje i vjerovanja.
- Sažetak. Nakon višegodišnjega terenskog i arhivskog istraživanja na prostoru zaobalnoga dijela primorske Hrvatske autor istražuje mirila - praksu obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom na putu od pokojnikove kuće do groblja. Mirila su i dio puno širih praksi obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom, ona su i nematerijalna kulturna baština Republike Hrvatske, turistička atrakcija, izvedbena umjetnost i mjesto sjećanja.
MAROŠEVIĆ, Grozdana: Naricanje u Hrvatskoj u povijesnom kontekstu. Izvorni znanstveni članak, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb. Narodna umjetnost : hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, Vol. 42 No. 2, 2005. str. 39-48. (PDF)
- Sažetak; Budući da je oblikovano elementima poetskog i glazbenog izraza, naricanje su folkloristi i etnomuzikolozi povezali s idejom pjesme i glazbe (pjevanja) i obrađivali ga kao glazbeno-poetsku vrstu, premda se u sredinama u kojima se prakticiralo nije smatralo pjevanjem. Riječ je o stiliziranom plakanju, o posebnom zvukovnom sustavu u kojem govor, glazba i plač gube pojedinačne identitete i stvaraju poseban (obredni) jezik kojim se oplakuje pokojnik, komunicira s umrlima i ono¬zemaljskim svijetom. Na osnovi podataka zabilježenih od 15. do 20. stoljeća u radu se razmatra magijska, društvena i psihološka funkcija naricanja kao obredne prakse koju je, osobito u prošlosti, obilježavao visok stupanj formaliziranosti i propisanosti s obzirom na izvođače, vrijeme i mjesto, sadržaj (obrasce, formule) i način izvođenja. Pove¬zano s promjenama u obiteljskim odnosima i u njima sve izraženijom privrženošću i osjećajnošću, što je dovelo do emocionalnog odbijanja, prikrivanja i uvođenja tabua smrti te potiskivanja javnoga izražavanja tuge, od 19. stoljeća moguće je pratiti promjene u stavu ljudi spram naricanja: ono je postupno prestajalo biti normom, a u mnogim se sredinama i posve napustilo.
Narodna medicina
KELEMEN, Petra: Liječenje zmijskog ujeda - priča kao dio sjećanja zajednice. Senjski zbornik 31, br. 1 (2004): 213-237. (PDF)
- Sažetak. U radu se iznose rezultati terenskog istraživanja na području Krivog Puta tijekom 2003. i 2004. godine. Iz prikupljenih podataka vezanih uz narodnu medicinu autorica je odabrala temu liječenja zmijskog ujeda budući da se praksa tog liječenja pokazala kao izrazito prisutna na ovom području još sredinom 20. stoljeća, dok danas živi kao dio društvenog sjećanja.
